sdadmin

Katolički liječnici protiv pilule “dan poslije”

Posted on by sdadmin

Popularna tableta za hitnu kontracepciju, poznata i kao “dan poslije”, mogla bi se u hrvatskim ljekarnama naći već idućeg tjedna. Naime, Hrvatska agencija za lijekove još je u travnju izdala odobrenje za uporabu proizvoda pod nazivom escapelle, a u četvrtak se očekuje i odobrenje za stavljanje u promet.

Liječnici za, Crkva protiv?

Iako hrvatski ginekolozi već 20-ak godina za to propisuju više doze “običnih” kontraceptiva, na to što je escapelle registriran kao kontraceptiv reagiralo je Hrvatsko katoličko liječničko društvo.

“Riječ je o abortivnom sredstvu, a nazvati ga kontraceptivom obmana je javnosti jer se za pilulom poseže upravo uz pretpostavku da je oplodnja već nastala”, piše u službenom priopćenju HKLD-a. Također smatraju da je u opisu nuspojava očita površnost koja je opasna za zdravlje žena. – Opis relativizira razliku između medikacijskog i kirurškog pobačaja, a pobačaji kemijskim sredstvima produljeniji su i nesigurniji – upozoravaju iz HKLD-a.

Hrvatski se ginekolozi ne slažu s ovim stavom i ističu da je bolje tableta nego pobačaj.

– Riječ je o visokohormonskoj tableti koja, popijena u roku od 72 sata nakon spolnog odnosa, sprečava začeće ili prijenos oplođenog jajašca u maternicu – objasnio je ginekolog dr. Dubravko Lepušić. Nitko, ističe, pa ni znanost, pouzdano ne može reći je li u prva 72 sata nakon odnosa došlo do začeća ili ne.

Bolje tableta nego pobačaj

Vikendom se po recept za “dan poslije” javi 15-ak mladih parova – otkriva dr. Lepušić. Dodaje da je s obzirom na oko 2000 maloljetničkih trudnoća u godini, od kojih 50 posto završi pobačajem, tableta sigurnije sredstvo. Sličan stav ima i poznati ginekolog prof. dr. V. Šimunić, koji ističe da je preporuku za ovu tabletu dao i SZO uz objašnjenje da bi mogla smanjiti pobačaje čak 50 posto. Iako smatra da je svaki pobačaj prekid života, ginekolog prof. Ante Čorušić, predstojnik Zavoda za ginekološku onkologiju u Petrovoj, koji je i sam član HKLD-a, kaže da je tableta mnogo bolje rješenje od pobačaja jer su posljedice pobačaja, od kojih je najteža neplodnost, mnogo teže. Crkva, dakako, još nema službenog stava o pojavljivanju pilule za dan poslije, ali se iz razgovora s nekolicinom svećenika može zaključiti da će biti protiv. Općenito, stav će Crkve, doznajemo, biti kao i prema kontracepciji premda će se i u samoj Crkvi lomiti koplja na pitanju je li riječ o abortivnom ili kontraceptivnom sredstvu.

Irska i Poljska jedine imaju potpunu zabranu

Irska i Poljska među rijetkim su zemljama u kojima je ova pilula posve zabranjena. Iako je u Mađarskoj bilo vrlo burnih prosvjeda, pilula je odobrena, no do današnjeg dana nema je u slobodnoj distribuciji u toj zemlji.

Prije točno godinu dana talijanska agencija za lijekove također je odobrila ograničenu uporabu pilule za “dan nakon” iako je tome prethodilo dugo razdoblje žestokih prosvjeda Vatikana i kršćanski orijentiranih političara.

U većini zemalja ograničenje se odnosi na to da pilule nisu dostupne u ljekarnama i ne mogu se dobiti na liječnički recept, nego samo u bolnicama u kojima se uzimaju pod kontroliranim uvjetima.

Let preko kukavičluka ili Kako zakuhati malo zajedničke sreće

Posted on by sdadmin

Kažu da je Marco Polo iz naših krajeva. Znači da se da se na ovim zemljopisnim širinama i dužinama svakih cca. 800 godina pojavi netko s intenzivnim svrbežom u dupetu i dovoljno odvažnosti da otputuje u nepoznato i donese novosti iz drugih svjetova. Da je Marco kojim slučajem rođen u ovo doba, vjerojatno bi kao klinac skupljao sve moguće sličice životinjskih carstava, preko interneta bi učio strane jezike tipa farsi, čukčijski i zulu, a na Facebooku bi imao petstotinjak frendova sa svih kontinenata. Međutim, dečko bi svejedno u svakoj mogućoj prilici dignuo sidro i otputovao negdje daleko. Što dalje i na što duže vrijeme.

I ta bi mu bila dobra.

Jer, kad se ode negdje dalje, i još kad se na neko pristojno vrijeme zaista živi u tom dalekom svijetu, ova naša mala, frustrirana zemljica izgleda komično zaklopljena u svoje gluposti i iluzije. Recimo, kad se iz neke sjeverne zemlje pogleda na jug prema Zagrebu ili Zadru, totalno je nejasno kako se ljudi mogu pomlatiti zbog izgovorenog ‘ije’ i ‘e’ ili kako se danima ozbiljno može raspravljati o opravdanosti izrečenih blesavoća u showu HTZ. Još je nejasnije kako se može svakodnevno rasipati milijardu riječi i barem duplo više džula energije na vladinu traljavu politiku, a da vlada svejedno ostaje ista i nedirnuta. Kao i ta politika za koju ćemo opet glasati na idućim izborima. Zapravo je nekakvom prosječnom sjevernom gledatelju najveća misterija što tu na jugu imamo stotine nedovršenih priča u kojima beskonačno trošimo vlastitu pamet i postojanje. Svaka priča nam ima impozantni uvod, hičkokovski zaplet i čudesne story-rukavce, ali nikada i rasplet.

I sad, … što sad? Jasno da Petra Perić iz Huma ili Shpejtim Gjurleka iz Varaždina ne mogu doći kod Ban Ki-moona i reći ‘Hello, gospon generalni. Meni je dozlogrdilo da mi zemlja ne napreduje pa od danas ja preuzimam Hrvatsku. Za par dana ću uvesti red, od Čakovca do Dubrovnika će teći med i mlijeko, a vi samo objasnite ekipi iz EU-a, MMF-a i CIA-e da je sve u redu.’ Dakle, to ne. Međutim, ima stvari koje i Petra, i Shpejtim, i Zoran, i Vatroslav, i Barica …. mogu napraviti. Za početak, svi mogu nesudjelovati u stvarima koje ne valjaju. Ne bi čovjek vjerovao, ali tako se zaista negdje drugdje i radi.

Recimo, je li Baričina firma već mjesecima u banani i ne isplaćuje plaće? Je. Je li Barica ostala doma i rekla da ne ide na posao dok ne dobije svoje plaće od veljače, ožujka, travnja … ? Nije. Why the hell not? Nada se čudu i 155. po redu državnoj pomoći u vidu priznatog staža za koji nitko nije plaćao. Neki današnji Marco Polo bi nam možda otkrio da se u pametnijim zemljama vlastiti rad više cijeni. Tj. igra se po principu ‘Dogovorili smo rad za plaću. Prema tome, nema plaće – nema rada.’

Je li Petra dobila nemoralnu ponudu od svog doktora: ‘Gospođo draga, lista čekanja za vaš zahvat je dugačka, a vi ste na broju 123. Doduše, možete si malo pomoći s 1000 kn za 20 mjesta pa ako hoćete, …’ Je li ga prijavila policiji? Nije. Zaključila je da u svom gradu neće imati više nijednog doktora koji bi je primio ako ovoga cinka. Legenda kaže da korupcija nestaje kad ljudi odbiju sudjelovati u njoj, ali Petra još nije čula za taj happy-end.

Je li Vatroslav novinar u mediju koji je jadan i kukavan i koji svakodnevno zaglupljuje narod? Je. Je li Vatroslav dao otkaz i otišao u metalce, čistače, trubače, poljoprivrednike…? Nije. I dalje pišucka naručene člančiće za svoju tupoglavu novinu iako sam kaže da sudjelovanjem podržava i pomaže stanju da ostane sranje. Vidi on na internetu da drugdje postoje i pametne novine i vijesti, ali zašto bi on bio prvi koji će ovdje nešto pokrenuti?

I tako, zrno po zrno, mijesimo si pogaču od dre… (biiip) …. , a istovremeno očekujemo na svom stolu tortu od jagoda i čokolade. Okrutna istina je, nažalost, da jagode treba uzgojiti, pobrati, oprati i tutnuti u jednako pomno pripremljeno tijesto. Da, i čokolada zahtijeva svoj dio procesa o kojem uopće ne treba ni govoriti. Dakle, sve dok se ne ohrabrimo krenuti u nepoznato, otkriti neke nove torte, špagete i sladolede, strpljivo ih pripremati i usavršavati, nećemo si baš s puno sreće moći govoriti …

Dobar tek.

Ne smijemo dopustiti da nam država uđe u krevet

Posted on by sdadmin

Svi koji su se ikada bavili ispitivanjima javnog mišljenja ili sličnim empirijskim istraživanjima, prije ili kasnije naišli su na knjigu “Kako lagati pomoću statistike”. Svrha te knjige nije obezvrijediti rezultate takve vrste istraživanja, nego stvoriti svijest o čemu sve treba voditi računa prilikom čitanja i interpretiranja njihovih rezultata. U prvom redu, oni ovise o tome što se pita, kako se pita i koga se pita. A onda, naravno, i o tome kako se rezultati tumače. Dobar primjer toga su djelomični rezultati Europskog istraživanja vrijednosti provedenog u Hrvatskoj, objavljeni u Jutarnjem listu od 21. srpnja 2010.

Svjetonazor 1999. i 2008.

Iz teksta nije moguće zaključiti je li to sastavni dio Svjetskog istraživanja vrijednosti koje se provodi već više desetljeća širom svijeta i koje sam i sama provodila u Hrvatskoj u devedesetim godinama prošloga stoljeća. Pod velikim naslovom na prvoj stranici novina 50 POSTO HRVATA PROTIV POBAČAJA!, stoji, između ostalog, u podnaslovu i konstatacija “Sve smo konzervativniji”. Što, međutim, kažu objavljeni podaci? Oni kažu da je između 1999. i 2008. broj katolika u Hrvatskoj pao za 6,2 postotna poena, broj onih koji nisu vjernici porastao za 4,4 postotna poena, a broj onih koji se izjašnjavaju kao ostali porastao za 1,8 postotnih poena.

U odnosu na 11,3 posto ispitanika koji su 1999. rekli da nisu vjernici, njihov broj je do 2008. porastao za 40 posto. Dakle, isti bi se ti podaci mogli najaviti i bombastičnim naslovom BROJ ONIH KOJI NISU VJERNICI U HRVATSKOJ PORASTAO ZA 40 POSTO! Što se tiče podnaslova da smo “sve konzervativniji”, i tu objavljeni podaci govore nešto drugo. Uspoređujući 1999. i 2008., imali smo i zadržali vrlo negativan stav prema krađi auta, uzimanju marihuane, eksperimentu na embriju, samoubojstvu, zahtijevanju bespravne naknade od države.

Bili smo i ostali malo manje negativni prema izvanbračnim aferama, utaji poreza i laganju, dok smo bili i ostali najtolerantniji prema pobačaju, eutanaziji i razvodu. Istina, u ovih 10 godina švercanje u javnom prometu postalo nam je prihvatljivije od pobačaja, ali nam je i pobačaj daleko prihvatljiviji od laganja. E sad, uspoređujući, ovako od oka, broj onih koji se u stvarnom životu podvrgnu pobačaju i broj onih koji lažu, očito je da se tu negdje skriva i mjera društvenog licemjerja, barem toliko koliko i mjera vrijednosti. Možda je licemjerje prestroga riječ.

Pobačaj je krajnja mjera

Možda se radi o pojavi koju su prije mnogo godina dvojica vrhunskih stručnjaka, Luckman i Berger, nazvali – društvenom konstrukcijom stvarnosti. Pojednostavljeno: ljudi govore ono što misle da će biti dobro prihvaćeno ili da se od njih očekuje.

To nas dovodi do podatka o odobravanju ili ne odobravanju pobačaja. Broj onih koji ga ne odobravaju znatno je porastao: sa 40 na 50 posto. Prvo, što se tu ispituje? Jasno je da nitko pri zdravoj pameti neće poželjeti koristiti pobačaj kao način kontracepcije, niti će ikada sebi poželjeti to iskustvo. Pobačaj je samo krajnja mjera, kojoj se pribjegava u ekstremnim situacijama, do kojih je došlo nesretnim stjecajem okolnosti. Drugo, kako se ispituje?

Kad bi se pitalo ima li žena pravo odlučivati o vlastitom tijelu i rađanju vlastite djece, postoji mogućnost da bi rezultati bili nešto drukčiji. I konačno, koga se ispituje? Ovo je pitanje koje se tiče i ima neposredne posljedice za mlade žene u reproduktivnoj dobi. Radi se o njihovim životima, njihovim pravima i njihovoj djeci. Ne bi li onda bilo prirodno da se njih i pita. Za sve ostale to je samo stvar vježbanja ideologije metodom tuđe kože. Što se društvene konstrukcije stvarnosti tiče, ona je očita, nepobitna i jednosmjerna. Liječnici najpoznatijega zagrebačkog rodilišta službeno konstatiraju da život počinje trenutkom začeća. Drugim riječima, pobačaj je ubojstvo!

Žena: svog tijela gospodar

Kad se i vode rasprave, vode se o tome kad točno život počinje PRIJE rođenja. Nikada o ženinu pravu i slobodi odlučivanja o svom tijelu i rađanju. Rasprave o pobačaju potpuno su izolirane. Ne povezuju se sa širokom dostupnosti i informiranosti o najrazličitijim kontracepcijskim sredstvima, dostupnosti zdravstvenih ustanova i savjetovališta za kontracepciju, proširenosti i dostupnosti zdravstvenih institucija koje se bave ženskim zdravljem.

O jaslicama, vrtićima i školama, kao vrlo realnoj mjeri u borbi za smanjenje broja pobačaja, ne treba ni govoriti. Smanjenju broja pobačaja ne pristupa se ponudom realnih alternativa. Pristupa mu se isključivo strahom, sramoćenjem i prijetnjom. Isti oni koji zagovaraju zabranu pobačaja ne zagovaraju istovremeno uvođenje spolnog odgoja u škole koji bi poučavao o načinima i sredstvima za kontracepciju, ili besplatna savjetovališta i dostupnost kontracepcijskih sredstava.

Upravo obrnuto, oni ostavljaju ljude u neznanju dok se ne dovedu u situaciju u kojoj pobačaj postaje realni izbor. E onda im žele zabraniti izbor i izabrati umjesto njih. Žene koje se odluče za pobačaj podvrgnute su sramotnoj ponižavajućoj proceduri po bolnicama, u kojoj se moraju opravdavati i ispovijedati kako bi im, možda, omogućili da same odluče hoće li ili neće roditi dijete. I to se zove medicina i stav struke. Nema sumnje da tako snažna društvena konstrukcija stvarnosti utječe na vrijednosne stavove. Doda li se tome i apsolutno negativni stav crkve prema ženinu pravu na izbor i na vlastito tijelo, dakle i prema kontracepciji i prema pobačaju, porast broja onih koji ne odobravaju pobačaj logična je posljedica.

Neangažirana skupina

Konačno, one kojih se to pravo i ta mogućnost zaista tiče, po demografskoj logici su u manjini. To je samo jedna podskupina mlađih žena, koje su ionako u neugodnoj situaciji, a u zadnjim desetljećima se nisu pokazale u tom smislu previše društveno angažiranima.

No, bez obzira na to što kažu podaci i kako ih mi interpretirali, pitanje je kakva je u toj situaciji uloga države i zakona. Da prihvatimo da se radi o stavu polovice stanovništva o pravima jedne manjine žena u reproduktivnoj dobi. Na čiju stranu treba stati država? Odgovor je potpuno jasan i nedvosmislen: ni na čiju! Da se radi i o manjini od 10,5 ili i manje posto, zadaća zakona i države je samo svakome omogućiti pravo na vlastiti stav i, u skladu s tim, vlastiti izbor.

Bitka još nije dobivena

Država mora garantirati i osigurati pravo na pobačaj, jer time garantira ženama slobodu raspolaganja vlastitim tijelom. Svatko za sebe može odlučiti za ili protiv kontracepcije ili pobačaja, ali nitko ne može drugome nametati kako će odlučiti. Najmanje od svega to smije biti država. U tome je razlika između momentalnog javnog mišljenja ili društvene konstrukcije stvarnosti, i civilizacijskih dosega pretočenih u institucije države. Ili, kao što sam napisala prije 20 godina kao mlada žena u reproduktivnoj dobi: nećemo valjda dopustiti da nam država ulazi u krevet. Ovo istraživanje pokazuje da ta bitka još nije dobivena.

Domaćice više zbori i za svoje mjesto se izbori!

Posted on by sdadmin

U Bosni i Hercegovini je u travnju započela s provedbom kampanja za osnaživanje uloge žena u politici pod nazivom “101 razlog zašto glasati za ženu”.  Kampanja koju provodi 13 bosanskohercegovačkih udruga ima za cilj  podići nivo znanja o pitanju ženskih političkih prava, kapaciteta, mogućnosti i odgovornosti među ženama putem edukativnih treninga, te shodno tome povećati broj žena koje će izaći i glasovati na Općim izborima koji se održavaju u listopadu u Bosni i Hercegovini.

U sklopu kampanje je održana i zanimljiva akcija u kojoj su poznate osobe iz javnog života Bosne i Hercegovine odgovarale na pitanje: “Zašto glasati za ženu?”. Prikupljeni odgovori objavljeni su u brošuri “Domaćice više zbori i za svoje mjesto se izbori!”.

Uoči izlaska broušure, na sarajevskom Radiju Stari Grad organizirano je i natjecanje gdje su građani i građanke mogli glasati za najbolji odgovor na pitanje “Zašto glasati za ženu?”. Kao najzanimljiviji odabran je odgovor sportskog komentatora Marijana Mijajlovića koji je izjavio: “Ako može Indira Gandhi, Jadranka Kosor, Benazir Bhutto, ne vidim razlog zbog kojeg bh. žene ne bi mogle biti na vodećoj funkciji u državi. Potrebna je ravnopravnost i svakako treba dati podršku i hrabro pokušati stići i slijediti primjer vodećih zemalja svijeta, u kojima žena zauzima važno mjesto u političkom životu i odlučivanju.”

Brošura je promovirana krajem lipnja u Sarajevu, a promociji su nazočile mnogobrojne poznate osobe sa prostora BiH kao što su ekonomska analitičarka Svetlana Cenić, pjevač Enes Ukić, reper Dr. Zoo, novinarka Segmedina Srna, zamjenik gradonačelnika gosp. Igor Kamočaji i mnogi drugi. Svi prisutni su dobili simbolične poklone, torbe, kecelje, kuhače, kuhinjske rukavice, marame i brošure sa 101 izjavom da bi se podsjetili na slogan kampanje : “Domaćice više zbori i za svoje mjesto se izbori”.

Iz brošure izdvajamo još par zanimljivih izjava javnih osoba na pitanje: “Zašto glasati za ženu?”

Miljenko Jergović, književnik i novinar: “Mislim da za ženu treba glasati jer u BiH, kao i u mnogim drugim balkanskim zemljama, ima puno budala koje neće glasati za ženu na predstojećim izborima.”

 Svetlana Broz, humanistica i književnica: “Zato što su u BiH muškarci već pokazali šta ne znaju, ne umiju i ne žele, a žene još nisu pokazale šta znaju, umiju i žele.”

 Tarik Filipović, glumac: “Da je bilo više žena u politici, tj. da je bilo više vladarica, predsjednica i kraljica, sigurno bi bilo manje ratova. Žene donose na svijet ono najvrednije i najljepše, donose život. Trebali bismo prožeti i propeti kroz politiku i žene, trebali bismo im dati više prostora u politici.”

Jadranka Stojaković, kantautorica: “Mislim da bi se izborom žene na izborima nacionalna retorika mogla relaksirati, jer su žene emancipovane, ravnopravne u društvu, one su najveće žrtve rata i mislim da bi im trebalo dati šansu kao i drugim depresiranim grupama društva. Ne može nam biti gore nego što je sada.”

Kampanja za osnaživanje uloge žena u politici trajati će do rujna, a organizatori/ce vjeruju da će 3. listopada  na izbore izaći veći broj žena, te da će nakon izbora zastupljenost žena u tijelima državne vlasti biti veća.

Ženska prava nigdje nisu izborena zauvijek

Posted on by sdadmin

Jučer objavljeni rezultati europskog istraživanja vrijednosti, koje je provedeno u više zemalja, a prvi put i u Hrvatskoj, na prvi pogled djeluju zabrinjavajuće: iako je broj katolika pao za nekih 6% (sa 86,8% 1999. na 80,6% 2008.), čak je 50% Hrvata protiv pobačaja, a mladi su sve religiozniji. Jesu li to znakovi da Hrvatska postaje sve konzervativnija, pitaju se novinari i stručnjaci. No možda najprije, kao pojašnjenje, treba navesti podatak da je ovo istraživanje provedeno na poticaj belgijskog katoličkog sveučilišta, u Hrvatskoj na uzorku od 1500 ljudi. Od njih su točno 80,6% i sami – katolici. Jer ovo rezultatima ipak daje drugu, užu perspektivu.

Religija i nacionalnost

Hrvatska, kaže Gordan Črpić iz Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, ima stabilnu populaciju od 85% katolika. Po tome Hrvati uz Irce i Poljake spadaju među najkatoličkiju populaciju u Europi. Međutim, kad govorimo o katoličanstvu kod nas, po mome mišljenju, u obzir treba uzeti barem dva važna faktora. Jedan je opći, to jest raspad socijalističkog sustava u istočnoj Europi i SSSR-u, počevši od sredine osamdesetih, od kada je i zamijećeno jačanje religioznosti.

Ovaj fenomen nije iznenađujući jer se u vrijeme raspada, kako političkog sustava tako i sustava vrijednosti koje uz njega idu, ljudi vraćaju svojim etničkim i religijskim identitetima koji poprimaju sve veći značaj, u mnogim zemljama u obliku rastućeg nacionalizma i netrpeljivosti. Znak je to, između ostalog, straha od promjena u nestabilnom svijetu; ovaj proces povratka “korijenima” vrijedi za sve zemlje u tranziciji, a ne samo za Hrvatsku.

Drugi faktor je specifičan za zemlje u ratu, kao što je bila Hrvatska (te Srbija i Bosna). U Hrvatskoj devedesetih izjašnjavanje katolikom za velik broj ljudi bio je način razlikovanja od “drugog”, odnosno od nehrvata, odnosno od pravoslavaca, odnosno od Srba ili neprijatelja i “neprijatelja”… Ukratko, religijska pripadnost bila je (a donekle i ostala) istovremeno znakom nacionalne pripadnosti. Izjasniti se kao katolik značilo je deklarirati se prije svega kao pripadnik hrvatske nacije, a ne nužno i kao vjernik. Ne bi trebalo zaboraviti da je tada nacionalna pripadnost mogla značiti razliku između života i smrti.

Loši vjernici

U vrijeme rata i kasnije Katolička se crkva vrlo aktivno uključila u društveni pa i politički život zemlje, tako da se ponekad gotovo stječe dojam da Hrvatska nije sekularna država. Međutim, Hrvatska je poput ostalih europskih država i bez obzira na to ipak sekularna u smislu da su država i Crkva formalno odvojene. Kad se raspravlja o sekularizaciji, vjerojatno je zapravo riječ o sekularizaciji vrijednosti.

I zato, kada čitamo spomenute rezultate, a znamo da je istraživanje vođeno najvećim brojem među pripadnicima Katoličke crkve, rekla bih da rezultati uopće nisu zabrinjavajući. Jedna je od crkvenih dogmi osporavanje ženama prava na izbor (uobičajeno i netočno nazvano pobačajem), odnosno prava da slobodno odlučuju o svome tijelu i o tome žele li ili ne žele roditi. Naravno, crkvena dogma je jedna stvar, a državni zakoni druga. I logično je da Crkva priželjkuje promjenu zakona koji ženama još uvijek to pravo garantira. S obzirom na to da se 85% stanovništva u Hrvatskoj (i 80,6% u ovom istraživanju) izjašnjava katolicima, čini mi se da je rezultat po kojem 50% njih protiv ukidanja prava ženama na izbor – zapravo iznenađujuće mali!

Pa bi se moglo reći da ili ti katolici nisu dobri vjernici zato što slijepo ne slijede dogmu, ili su to racionalni ljudi koji su ipak u stanju razlikovati propagandu od svojih životnih interesa. Dakle, ako u ovom istraživanju ima senzacionalnih rezultata, onda je to upravo mali postotak koji se izjasnio protiv izbora.

Ni općenito jačanje konzervativnih vrijednosti naročito među mladima ne bi trebalo predstavljati iznenađenje. Starije su generacije mahom odrasle ili rođene u socijalizmu – koji u Hrvatskoj religiju nije branio, ali je nije niti poticao – odnosno u drukčijem sustavu vrijednosti. U tom smislu mladi su, čini se, prilično izgubljeni. I tako se savršeno uklapaju u opći porast religioznosti (i radikalizama) u globalnom društvu.

Pravo države na tijelo

Ipak, bez obzira na to što rezultate ne smatram zabrinjavajućima niti posebno karakterističnima za Hrvatsku, treba biti izuzetno oprezan kada je riječ o pravu žena na izbor. Naime, ženska prava općenito, iako se smatraju znakom slobode i civilizacijskim dostignućem, nikada i nigdje nisu izborena zauvijek.

Svaka država polaže pravo na njihovo tijelo, u čemu im uvelike pomaže Crkva, naročito Katolička crkva. U tom smislu uvijek je moguć korak natrag i zato 50% protivnika tog prava nipošto nije mali postotak. Iako se mahom radi o katolicima.

Cenzura o Varšavskoj

Posted on by sdadmin

Je li Varšavska ulica postala metafora za devastaciju životne sredine u Hrvatskoj, uslijed upitnih urbanističkih promišljanja i pogodovanja kapitalu? Koliko građani sudjeluju i utječu na odluke lokalnih samouprava vezane uz urbanističke intervencije i politike koje imaju izravne posljedice na njihovu kvalitetu života? Koliko uprava na svim razinama u Hrvatskoj radi u korist građana, njihove životne sredine i održivog razvoja?  Jesu li vjerojatna “događanja naroda” slična ovome u Varšavskoj i u drugim dijelovima Hrvatske? Da li zaista brinemo o okolišu i prirodi, čijim ljepotama se spremno hvalimo?

O ovim i mnogim drugim pitanjima razgovaramo s Jagodom Munić, voditeljicom programa zaštite prirode i počasnom članicom Vijeća Zelene akcije.

Emisija se realizira u produkciji Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda “CENZURA PLUS” uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, a emitira se u petak u 21:00h (reprizno u subotu), na TV Jadranu ili na YouTube Channel: CenzuraPlusTV. Emisiju Cenzura možete pratiti i na Max TV-u i B Net-u, a idućeg tjedna na internet televiziji Smart TV  te na drugim lokalnim televizijama u Hrvatskoj.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org