Trebam li se ispričati Premijerki?

U nekoliko sam svojih kolumni najdražu nam premijerku gospođu Jadranku Kosor nazvala Jacom. I sad čitam kako to premijerku gospođu Jadranku Kosor vrijeđa te kako smatra da se radi o najobičnijem seksizmu. Oblio me hladan znoj. Zar sam ja, koja sam vrijedno sakupljala priloge za hrvatsku antologiju seksizma, samo ženski Anto Kovačević, Milan Bandić u suknji, Darko Milinović s kvocijentom inteligencije ? Već krenuh da ću na koljenima na Markov trg kako bih se pokorno ispričala premijerki gospođi Jadranki Kosor, kad se sjetih da sam identičnu debatu oko teksta “Jacinih sto dana”  vodila s Libelinom gostujućom kolumnisticom koju sam zamolila da pogleda tekst i da komentare. Prijepor je također bio da li nazivajući premijerku gospođu Jadranku Kosor Jacom umanjujem njenu vrijednost, diskriminiram, patroniziram ili vrijeđam. Moje je skromno mišljenje bilo da obzirom da u istom tekstu Luku Bebića nazivam barba Lukom, Ivu Sanadera – drivo, Milana Bandića – Miki, Boruta Pahora – Borut i tako sve redom, da onda mogu i premijerku gospođu Jadranku Kosor nazivati Jacom jer je to u duhu teksta, u skladu s pjesničkom slobodom, a i iz neke moje uvrnute perspektive daje premijerki gospođi Jadranki Kosor jedno ljudsko, pristupačno lice.

Neosporno je da će premijerka gospođa Jadranka Kosor u nekoj budućoj knjizi hrvatske rodne ravnopravnosti biti upisana s nekim hvalevrijednim potezima, naročito po pitanju javnog problematiziranja seksizma kao političke i društvene prakse. No istovremeno, kao da se naša najdraža premijerka gospođa Jadranka Kosor malo zaigrala pa sad već viče seksizam i na kritike njenih politika. I na satiru. I na bezazlene nadimke. A pritom često i sama govoreći o svom ženskom šarmu kojim rješava međunarodne odnose, govoreći da je ničega nije strah iako je žena i tražeći da ju spomenuti barba Luka zaštiti kao ženu pribjegava upravo seksizmu. Na momente djeluje u skladu sa starom praksom loših učenika i učenica koji ako na sva pitanja s ponuđenim odgovorima zaokruže “A” budu koji put i u pravu.

Naravno, ponekad je seksizam lako prepoznati. Madrac i mudrac, više rađaj i manje pričaj ne ostavljaju puno prostora za sumnju. Ponekad je seksizam uistinu vješto upakiran u slobodu govora i satirične forme. I bez sumnje u 99% slučajeve njegove su žrtve žene, političarke naročito. No, najdraža premijerko gospođo Jadranka Kosor, ponekad su nadimci tu iz milja i ponekad kritika vaše politike nema ama baš nikakve veze s vašim spolom.

Nemojte da zato što svako malo vičete “Vuk!”, uskoro svi pomisle da Vuk zapravo ne postoji.

Rodno osviještena politika na primjeru grada Beča

Zakon o ravnopravnosti spolova kaže kako su sva državna tijela, te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna “u svim fazama  planiranja, donošenja i provedbe pravnih akata, odluka ili akcija, ocjenjivati i  vrednovati učinke tih akata, odluka ili akcija na položaj žena, odnosno muškaraca, radi postizanja stvarne ravnopravnosti žena i muškaraca”. No, dok mi raspravljamo tek o podzastupljenosti žena u parlamentu i političkim strankama, susjedni je Beč poduzeo niz mjera javne gradske politike koje su neposredno usmjerene na ono što su Ujedinjeni narodi 1995. odredili kao “gender mainstreaming”. Kako bi se istaknula važnost takve strategije nije zgorega još jednom ponoviti da žene čine 70% od 1.3 milijarde ljudi koji žive u potpunom siromaštvu, obavljaju 67% svjetskog rada, a zarađuju tek 10% svjetskog dohotka i čine 70% od 960 milijuna odraslih koji ne znaju čitati. Ne manje važno je i to da žene obavljaju između 10 i 20% svih upravljačkih poslova na planeti i zauzimaju tek 10% mjesta u parlamentima širom svijeta. Zato nam i jesu potrebne strategije koje će omogućiti javne politike od kojih mogu podjednako profitirati i muškarci i žene budući je to jedini put ka prosperitetu i blagostanju ljudi uopće.

Projekt rodno osviještene politike bečka je gradska administracija pokrenula 2005. Njezin je uspjeh vidljiv na mnogim područjima: u politikama tržišta rada, oblikovanju i planiranju javnih prostora, igrališta i vrtića. Poseban je naglasak stavljen na područja urbanog planiranja, stanovanja, javnog zdravstva, parkova i vrtova.

Za razliku od posebnih programa orijentiranih na promicanje prava žena i stoga usmjerenih na “krpanje” problema koji već postoje u društvu, rodno osviještena politika trebala bi djelovati preventivno. Ciljevi ovakve strategije su imati na umu različitost životnih situacija za muškarce i žene i voditi o tome računa pri donošenju svih odluka; stvoriti mogućnosti i opće uvjete i za žene i za muškarce, dati im osjećaj sigurnosti, jednako distribuirati prilike, mogućnosti i odgovornosti.

Za primjenu ovakvih politika potrebno je procijeniti i uzeti u obzir sve korisnike javnih usluga i njihove različite potrebe; voditi računa ne samo o rodnim, već i o socijalnim i etničkim razlikama, kao i razlikama koje su posljedica nekog specifičnog zdravstvenog problema. Rodna jednakost mora postati integrativni dio svih procesa i mjera te usluga što ih propisuje i omogućava gradska administracija. Ovako donesene mjere kvalitetnije su i učinkovitije, i moguće ih je točnije planirati.

Grad Beč svoju je rodno osviještenu kampanju nastojao učiniti opipljivijom prvenstveno za gradske službenike, pa onda i za građane i građanke Beča – nazvali su je “Beč to vidi drugačije”. Cilj ove kampanje postaju znakovi i piktogrami koje susrećemo svakodnevno, a koji sada izražavaju jednu rodno jednaku svakodnevicu.

{slika}

Stolovi za presvlačenje djece u javnim prostorima sada su označeni i znakovima koji prikazuju muškarca kako presvlači dijete. Iskorak je učinjen i u bečkom javnom prijevozu. Tamo su tradicionalnim piktogramima kojima se umoljavaju putnici da mjesto prepuste starijim osobama ili osobama s tjelesnim poteškoćama, kao i putnicima s malom djecom dodali i one rodno osviještene: lik majke s djetetom u krilu zamijenio je lik oca.

U osnovi ovakve javne politike jest nastojanje gradske administracije da se više orijentira ka potrebama i željama svih svojih građana. U kontekstu rodno osviještene politike ovo znači da će različite životne situacije i potrebe muškaraca i žena biti uzete u obzir i razmatrane. Nije neobično, primjerice, da se žene boje mračnih veža, neosvijetljenih prolaza, praznih i slabo osvijetljenih ulica, parkova ili podzemnih garaža i pothodnika. Iskustvo je pokazalo da su upravo žene češće žrtve zločina i da su češće izvrgnute seksualnom nasilju, pa stoga imaju i veću potrebu za sigurnošću. Optimalnom uporabom kvalitetne rasvjete na javnim mjestima moguće je udovoljiti ovoj potrebi za sigurnošću ne samo žena, već i svih pješaka, i biciklista uopće.

Isto se odnosi i na podzemne garaže. Kako bi ih se učinilo sigurnijima, potrebno je dobro osvijetliti sva parkirna mjesta, izlaze i liftove; parkiralište mora imati nadzorne kamere i čuvare koji će ga obilaziti te posebna parkirna mjesta za žene na mjestima gdje ih čuvari mogu vidjeti i čuti, blizu izlaza ili lifta. Dakako, ovako uređena parkirališta sigurnija su za sve koji se njima služe.

Možda djeluje bizarno, no važan primjer specifičnih potreba ženske populacije su i gradska groblja. Njih, naime, uglavnom posjećuju starije žene, a one se najčešće i brinu o grobovima svojih najmilijih. Gradska su groblja stoga već u procesu implementiranja nekih specifičnih uvjeta: slavine za vodu postavljaju se dovoljno nisko da ih starije osobe mogu nesmetano upotrebljavati; putevi trebaju biti ravni, kako bi se njima mogli služiti i ljudi kojima je potrebna pomoć pri kretanju; za prenošenje vode i tla na raspolaganju moraju biti mala kolica. Još je potrebno postaviti i mjesta za sjedenje te jasno postavljene i dobro strukturirane grobne oznake.

{slika}

Rodno osjetljive politike s posebnom se pažnjom provode u gradskim vrtićima. Zahtjevi kojima valja udovoljiti za rodno osjetljivo obrazovanje jest podjednak broj odgajatelja i odgajateljica, izbjegavanje rodno predodređenih područja za igranje: “kutka za lutke” za djevojčice i “kutka za građenje” za dječake. Knjige i pjesme za djecu pažljivo se odabiru – tradicionalne rodne uloge majki u kuhinji ili očeva na poslu nastoje se zamijeniti nekim rodno izjednačenijim pedagoškim materijalom. Cijeli se ovaj proces događa pod paskom i podrškom gradske uprave: u vrtićima se distribuiraju edukativni materijali, a zaposlenici pohađaju tečajeve koji imaju za cilj prilagodbu rodno osjetljivom obrazovanju.

Kako bi se ovakve politike mogle nesmetano provoditi od presudne je važnosti “rodno osviješteni proračun”. Naime, pri planiranju gradskih sredstava različite životne situacije muškaraca i žena sistematski se uzimaju u obzir i uključuju u proces planiranja. Analizi je podvrgnut cijeli proračun, a ne samo njegove pojedinačne stavke, pa se tako ocjenjuje i tko njime i u kojoj situaciji profitira. Proračun mora biti distribuiran pravično i biti na korist jednako ženama i muškarcima.

Rodno osviještena politika može pronaći rupe i propuste u rodnoj (ne)jednakosti koristeći rodno nesegregirane podatke, i iznaći strategije za prevladavanje tih rupa. Neke od problema i mogućih mjera za njihovo rješavanje prisutnih u Hrvatskoj, poput pitanja rodno uvjetovanog nasilja, zapošljavanja žena, usklađivanja njihovog profesionalnog i privatnog života, političke participacije i važnosti rodno osviještenog proračuna možete pronaći u brošuri Roza-Rodna ravnopravnost u lokalnim zajednicama Važno je istaknuti pritom da je posebna odgovornost upravo na lokalnim zajednicama. Evo, Beč nam može poslužiti za primjer.

 

 

Muž će zatvoriti u kuću ženu kažnjenu zbog burke?

Dvadesetšestogodišnju Amel Marmouri, Tunižanku koja je zbog nošenja burke u Italiji kažnjena sa 500 eura, suprug je osudio na kućni zatvor. Kako je ustvrdio ovaj nezaposleni tridesetšestogodišnjak, on nema novaca za plaćanje kazni, pa ako zakon ne dopušta nošenje burke u javnosti, Amel više nikada neće izaći iz kuće.

– Ne znam gdje ću naći 500 eura da platim prvu kaznu. Mislio sam da se nošenje burke ne kosi sa zakonom, kao što nije zabranjeno ni posjećivanje džamija. Sada znam za zakon koji zabranjuje pokrivanje glave i jasno mi je da on nema veze ni s jednom religijom, ali to ne mijenja moju odluku. Amel ostaje kod kuće. Ne želim da krši zakon, ali isto tako ne dolazi u obzir da moju suprugu gledaju ostali muškarci pa Amel više nikada neće izaći iz kuće, bilo danju, bilo noću. Tu ja ništa ne mogu promijeniti – rekao je za Daily Mail Ben Salah Braim, suprug nesretne Tunižanke.

Podsjetimo, ova je žena novčano kažnjena jer je prekrivena lica ušla u poštanski ured talijanskog grada Novare u kojemu se odnedavno u djelo provodi zakon donesen još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Novara se nalazi u najsjevernijoj talijanskoj regiji Pijemontu, gdje je na vlasti antiimigrantska stranka Sjeverna liga. Prema njegovim odredbama nitko ne smije prekrivena lica ili prekrivene glave ući u javnu zgradu poput pošte ili banke, kako bi se olakšala brza identifikacija posjetilaca.

U obrazloženju kazne gradonačelnik Novare ustvrdio je da bi iste mjere bile provedene i protiv motociklista koji bi u banku ili poštu ušetao s kacigom na glavi te da ovaj zakon nema nikakve veze s islamskim običajima.

Najava panel diskusije: Žene i (per)formativni socijalizam

Sedamdeset je godina formativno i performativno obilježilo živote žena velikog dijela danas ‘tranzicijske Europe’, Europe koja se naslijeđa socijalizma počela, početkom devedesetih, odricati. U želji (strahu od zaborava) da, za početak, sačuvamo  autentična svjedočenja žena različite generacijske dobi, krajem 1998. počele smo suradnju na međunarodnom istraživačkom projektu Sjećanje žena na život u socijalizmu kojeg su nositelji bili centri za ženske studije, odnosno ženske istraživačke inicijative (Prag, Berlin, Krakow, Bratislava, Beograd/Novi Sad). Suradnju smo započele istražujući živote žene u socijalizmu, kombinirajući pritom metode kulturalne antropologije i etnologije s feminističkim pristupom. Neki od prvih rezultata bili su knjiga Ženski biografski leksikon – Sjećanje žena na život u socijalizmu i film Sanje Iveković Borovi i jele.

Na okruglome stolu Žene i (per)formativni socijalizam bit će govora, s jedne strane, o brojnosti i ambivalentnosti ženskih identiteta, od žene kao figure revolucije do njezine reprezentacije u socijalističkim medijima, a s druge, okrugli stol će biti prigoda da se ‘naknadnim upisom’ predstave kreativni doprinosi žena: napor da feministički tekstovi koji čine otklon službenoj rodnoj politici socijalizma budu dostupni međunarodnoj javnosti, kako bi se ponovo osvojila vlastita povijest, te da se upišu imena ‘socijalističkih radnica’ kao doprinos kulturnom naslijeđu.

Okrugli stol organizira Centar za ženske studije a održati će se u srijedu 5. svibnja od 15.00-18.00h u Kinu Europa, ulaz je slobodan.

Na okruglom stolu koji je osmislila i vodi Rada Boric, sudjeluju: Tatjana Jukić, Renata Jambrešić Kirin, Sandra Prlenda, Reana Senjković, Biljana Žikić i Koraljka Vlajo.
 

 

Sažeci izlaganja:

Tatjana Jukić: “Žena kao revolucija: od Garbo do Tita”

Polazeći od dvaju naoko nesumjerljivih slučajeva – od Garbo u Ninotchki Ernsta Lubitscha, i angloameričkih nagađanja o identitetu Tita u prvim godinama Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji – u svome prilogu kanim analizirati ženu kao figuru u kojoj se odlučuje pristup problemu revolucije. Nalik na sablast iz prve rečenice Komunističkog manifesta, upravo ta žena progoni ono što se poslije razvija kao rodna politika socijalizma.

 

Renata Jambrešić Kirin: “Politike sjećanja žena na život u socijalizmu: moćne supruge, pritajene vjernice i vjerne glasačice”

Analiza intervjua prikupljenih u okviru međunarodnog istraživanja “Sjećanje žena na život u socijalizmu” (2004, Centar za ženske studije) otkriva da osjećaji samoosnaživanja, samodefiniranja i slobode za (svijest o slobodi odabira modusa ženske egzistencije) upravljaju politikom ženskog sjećanja na socijalističko formativno razdoblje. No, brojnost ambivalentnih identiteta i paradoksalnih pozicija (moćnih supruga i poslušnih radnica, komunistkinja i prikrivenih vjernica, kritičarki režima i Titovih štovateljica) svjedoči da je ambivalentnost temelj ženskog iskustva socijalističke egalitarnosti i nepostojećeg konsenzusa oko poželjnog ženstva. Onog ženskog ideala oko kojeg se u “kratkom dvadesetom stoljeću” burno spore modernistička paradigma (sa svojim lijevim i desnim ideologijama), feministički projekti i poklonici tradicijskog patrijarhalnog svjetonazora.

 

Sandra Prlenda: “Lomeći valove: feminizam u socijalizmu”

U izlaganju ću predstaviti regionalni projekt istraživanja i prezentiranja povijesti jugoslavenskih feminizama. Problematizirat ću nekoliko istraživačkih smjerova u kojima je moguće nastaviti istraživanje povijesti feminizma, kao odnos s lokalnom ženskom i rodnom poviješću te hegemonijskim historijskim naracijama (nacionalnih povijesti). Izrada antologije feminističkih tekstova na engleskom jeziku prva je stepenica prema potpunom dokumentiranju povijesti različitih inicijativa i pokreta na području Jugoslavije (1918-1991).

 

Koraljka Vlajo: “Porculanski sjaj socijalizma: dizajnerice porculana, Jugokeramika 1953 – 1991.”

Jugokeramika je paradigma: od entuzijastičkih pedesetih do kriznih osamdesetih, uspjesi i neuspjesi Jugokeramike (i njenih dizajnerica) odjek su cjelokupne društveno-političke situacije u zemlji.  Slučaj Jugokeramike zanimljiv je i zbog specifične rodne politike zapošljavanja. U pogonima tvornice u velikoj mjeri rade žene, a obilje ženske radne snage bio je jedan od kriterija pri odabiru lokacije tvornice.  U Odjelu prototipa tj. Jugokeramikinom odjelu za dizajn rade uglavnom dizajnerice, a upravo su četiri žene – Jelena Antolčić, Anica Kuhta Severin, Dragica Perhač i Marta Šribar, skoro punih četrdeset godina, pokretačka snaga Odjela. Ovo će biti njihov ‘naknadni upis’ u povijest hrvatskog dizajna.

 

Biljana Žikić: “Luksuzne lutke” i lokalni mangupi: rodna paradigma”

Na primjerima iz medija i popularne kulture razmatrat ćemo oblike i funkcije reprezentacije žene i ženskog tijela u socijalizmu. Potražićit ćemo odgovore na pitanje: zašto se u kvalitetnim socijalističkim časopisima kao ilustracije za kritičke tekstove redovno pojavljuju slike obnaženog ženskog tijela? Kakve rodne paradigme donose novoosvojeni prostori slobode? Koji su simbolički resursi aktivirani i što to znači za rodne diskurse i prakse u socijalizmu?

 

Reana Senjković: “Dvije politike odrastanja (ili: U čemu su naše cure bile bolje?)”

Svojim ću izlaganjem usporediti dvije konstrukcije djevojaštva u 1970-ima, jugoslavensku i britansku, na temelju analize jedinog djevojačkog časopisa koji je izlazio u SFRJ (Tina, 1971-1976) i dvaju članaka u kojima je britanska feministica i kulturalno-studijska teoretičarka Angela McRobbie analizirala britanske djevojačke časopise iz 1970-ih i 1980-ih.

 

 

Okrugli stol “Ravnopravnost spolova u medijima”

Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH ima zadovoljstvo pozvati Vas na

 okrugli stol  “Ravnopravnost spolova u medijima”

 koji će se održati u petak, 7. svibnja 2010. godine

u Novinarskom domu u Zagrebu, Perkovčeva 2, s početkom u 11:00 sati

 

Program okruglog stola 

10,30 – 11,00      Registracija sudionika/ca

11,00 – 11,10      Uvodna riječ mr.sc. Helene Štimac Radin, predstojnice Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH

11,10 – 11,30      Slika žene u medijima – analiza Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova

Gordana Lukač Koritnik, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova

11,30 – 12,00      Medijska diskriminacija žena: strategije isključivanja žena u medijskoj praksi

doc.dr.sc. Nada Zgrabljić-Rotar, Sveučilište u Zadru, vanjska članica Odbora za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskog sabora

12,00 – 12,20      Ravnopravnost spolova iz perspektive Međunarodne federacije novinara

Pamela Moriniére, koordinatorica za ravnopravnost spolova Međunarodne federacije novinara

12,20 – 12,30      Stanka za kavu

12,30 – 12,50      Seksizmi i predrasude – stereotipi u medijima

                                Sanja Sarnavka, koordinatorica Grupe za ženska ljudska prava B.a.B.e.

12,50 – 13,10      Ravnopravnost spolova u novinarskoj praksi

                                Marija Gerbec-Njavro, urednica i voditeljica Hrvatskog radija

13,10 – 13:40      Diskriminatorne prakse u medijskom prostoru

                                Ivona Juka, redateljica

13,40 – 13,50      Prezentacija hrvatskog izdanja publikacije Međunarodne federacije novinara “Uspostavljanje ravnoteže – ravnopravnost spolova u novinarstvu”

       mr.sc. Helena Štimac Radin, predstojnica Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH

13,50 – 14,50      Diskusija

 

Ukoliko ste zainteresirane/i, molimo potvrdite dolazak na broj telefona Ureda za ravnopravnost spolova 01/ 63 03 090 ili na e-mail adresu: ured.ravnopravnost @vlada.hr

 

 

Predškolski odgoj za Rome

Ramiza Memedi, predsjednica udruge Romkinja “Bolja Budućnost” taj program proglašava čistom pogreškom. Smatra kako je bolje da se sama država bavi time, jer među udrugama postoji određena razina nepovjerenja. “Kad je dijete u državnim vrtićima, onda stekne bolje znanje, pokupi od vršnjaka i odgajatelja mnogo toga. Kod Roma nečeg takvog nema; nema inspekcija rada i svi mogu raditi što žele”, smatra ona.

Dodaje i kako je cilj da se djeca integriraju, a ne segregiraju. Pošto se već od samih početaka obrazovanja odvajaju, često se događa da ne nauče dobro hrvatski jezik, a to im u startu onemogućava da se normalno uključe u društvo. Romima se događa i nešto još gore, smatra Ramiza Memedi, a to je da su i odnosu na druge manjine nevidljivi.

Kako bismo saznali što misli Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, kontaktirali smo ured Mirka Markovića, ravnatelja Uprave za nacionalne manjine. Zanimalo nas je razmišlja li se možda o ukidanju ovog modela, budući da i same romske udruge smatraju da je loš. No iz ureda gospodina Markovića nismo uspjeli dobiti nikakav odgovor, iz čega se može naslutiti da je i samom ministarstvu nešto problematično kad je riječ o predškolskom odgoju romske djece.

Podsjetimo, Vlada je donoseći akcijski plan “Desetljeće za uključivanje Roma” donijela odluku da je cilj tog plana povećati broj romske djece oba spola koja polaze predškolske programe. Prema dostupnim podacima, romska nacionalna manjina trenutno je treća po broju djece upisane u predškolske programe – riječ je o 233 djece.