sdadmin, Author at Libela - Page 1587 of 1806

U Hrvatskoj su svi HOMO…?

Posted on February 12, 2010 by sdadmin

“U Krapini su svi HOMO … sapiensi”, poručuju u svojoj najnovijoj akciji članovi Udruge Iskorak koja se bavi promicanjem prava seksualnih i rodnih manjina. To je, naime, natpis koji bi se tijekom današnjeg jutra trebao pojaviti na jumbo plakatima u Krapini, poznatoj po Krambergerovu nalazištu neandertalca ili najbližeg pretka današnjeg čovjeka – homo sapiensa, ali i u nekim drugim hrvatskim gradovima, pa tako i u Splitu.

Kako doznajemo, jumbo plakat bi tijekom dana trebao biti postavljen negdje na nadvožnjaku između ulica Domovinskog rata i Zagorskog puta, odnosno na ulazu u grad Split, ali i u Varaždinu, Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Puli, Zadru i Dubrovniku. S time da će, naravno, svaki grad imati svoju verziju plakata.

– Želimo potaknuti ljude na razmišljanje o tome žele li izaći iz kamenog doba, koje očito još traje u glavama mnogih, i promijeniti svoj odnos prema LGBT osobama – kazao nam je Augustin Zonjić, koordinator udruge, koja ovu medijsku kampanju provodi u suradnji s marketinškom agencijom Saatchi & Saatchi.

Jednostavna igra riječi

– Odlučili smo se, koristeći jednostavnu igru riječi, podsjetiti javnost na činjenicu da homoseksualnost postoji otkad postoji i ljudska vrsta, a Krapina se, kao ishodište ove kampanje, nametnula sama po sebi.

Za razliku od paleontologa Dragutina Gorjanovića-Krambergera, mi nećemo duboko kopati, već ćemo samo malo zagrebati po površini našeg društva čija je tolerancija krhka kao i kosti pronađene u Krapini – poručuje Zonjić, napominjući da iako je u Hrvatskoj još početkom 2009. usvojen Zakon o suzbijanju diskriminacije, pa tako i one na temelju spolne orijentacije, nažalost, sudska praksa u ovom je području “vrlo tanka”.

Najčešće se zbog loše društvene klime same žrtve teško odlučuju prijaviti diskriminaciju, no, bez obzira na to osjećate li se kao HOMO sapiens ili kao homo SAPIENS, pripadaju vam ista prava, zaključuje Zonjić.

Zagrepčanka godine-mr. Maja Mamula

Posted on February 12, 2010 by sdadmin

Mr. sc. Maja Mamula, koordinatorica Ženske sobe – Centra za seksualna prava, osvajačica je nagrade Grada Zagreba Zagrepčanka godine, koja se dodjeljuje građankama glavnoga hrvatskog grada koje su svojim djelovanjem znatno pridonijele afirmaciji žena u društvu i u javnosti, afirmaciji ženskih ljudskih prava i ravnopravnosti spolova te postigle prepoznatljive rezultate na podizanju kvalitete života žena u Zagrebu s gospodarstvenog, socijalnog, humanitarnog i drugog stajališta. Do sada su nagradu dobile Ana Rukavina Erceg, Slavica Jakobović Fribec i Mirjana Krizmanić.

Da je upravo Maja Mamula nositeljica nagrade, odlučila je jučer zagrebačka Gradska skupština, a nagrada će joj biti uručena 8. ožujka na Međunarodni dan žena. U povodu osvajanja ove titule, razgovarali smo s tek izabranom Zagrepčankom godine.

Što vam znači osvajanje nagrade Zagrepčanke godine?

Nagrada mi je prije svega važna kao prepoznavanje moga 15-godišnjeg rada i nastojanja vezanih uz zaštitu ženskih ljudskih prava. Ujedno, značajna je i kao priznavanje rada cijelog tima Ženske sobe. Prvi put je ova nagrada uručena ženi koja radi u organizaciji civilnog društva pa je na neki način to i nagrada za žene koje rade na zaštiti ljudskih prava, vrlo često predano, u tišini, bez velike medijske eksponiranosti, a svoj su život posvetile drugim ženama, ne samo afirmaciji njihovih prava nego i na unapređenju kvalitete njihovih života.

Što ćete učiniti sa 50 tisuća kuna koliko vam pripada uz naslov Zagrepčanke godine?

Dio sredstava mislim podijeliti sa Ženskom sobom, prije svega za unapređenje našeg rada, dio ću zadržati za sebe, odnosno svoju obitelj u kojoj imamo bolesnika, a od trećeg dijela napravit ćemo dobar slavljenički tulum.

Kako ocjenjujete stanje sa ženskim pravima, odnosno položajem žena u hrvatskom društvu?

Unatoč tome što se zadnjih deset godina radilo na podizanju svijesti i uspostavljanju zakona i mehanizama za poticanje ravnopravnosti spolova, u praksi još uvijek na žalost imamo cijeli niz primjera koji pokazuju da situacija nije sjajna. Tu je prije svega pitanje rodno uvjetovanog nasilja, tj. onih oblika nasilja u kojima je muškarac najčešći počinitelj, a žrtva žena. Ako gledamo ekonomsku situaciju, svjesni smo da većinu nezaposlenih čine žene, da su žene također najčešće one koje rade “na crno”, bez prijave. Nadalje, žene primaju manju plaću od muškaraca za isti posao, a imovina je u većini slučajeva na muškim bračnim partnerima. Gledajući na političku participaciju žena, iako imamo premijerku, u Saboru je odnos žena i muškaraca još uvijek vrlo neravnopravan, a da ne govorimo o broju žena na razini lokalne uprave i samouprave, odnosno o broju gradonačelnica ili županica. Pitanje reproduktivnih prava također je jedan od značajnih indikatora položaja žena u Hrvatskoj. Sve to pokazuje koliko smo daleko od stvarne ravnopravnosti i koliko je još pred nama dug put.

Koliko ste zadovoljni radom Centra, prepoznaju li se vaši napori i djelatnost u hrvatskom društvu?

U širem kontekstu, kada smo pokretali centar, zamislile smo ga u pravcu rada sa žrtvama seksualnog nasilja, ali i u širem kontekstu radi zaštite seksualnih prava općenito. Vodeća aktivnost Ženske sobe je edukacija, a godišnje u prosjeku imamo oko 2500 korisnika i korisnica naših programa, od institucija, organizacija civilnog društva, do mladih i građanstva općenito. U osam godina koliko djelujemo našim programom obuhvaćen je veliki broj ljudi. Radile smo i prva istraživanja na ovom području te objavile različite knjige, brošure te provodile brojne aktivnosti u cilju osvještavanja o seksualnim pravima. U našem društvu je na žalost još uvijek prisutna diskriminacija, nevjerica, ismijavanje i nepovjerenje kada je riječ o ženama žrtvama različitih oblika nasilja, a to se dodatno potencira kada je riječ o seksualnom nasilju, koje je opterećeno predrasudama poput toga da je žena takvo nasilje sama skrivila, izazvala te da je žena u velikoj mjeri odgovorna za to što joj se dogodilo. U Hrvatskoj je u zadnjih deset godina napravljen značajan pomak po pitanju nasilja u obitelji, ali i tu još uvijek imamo problematičnih područja. Za seksualno nasilje situacija je još teža i tek nam predstoje značajni koraci, od povećanja broja prijava (koje su za ovo područje izuzetno niske), osiguravanja potrebne pomoći i podrške za osobe koje dožive seksualno nasilje do prihvaćanja Protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja.

Koji su vam najdraži trenuci 15-godišnje karijere, sada nagrađene i titulom Zagrepčanka godine?

To su svakako uspjesi vezani uz rad Ženske sobe, kao što je na primjer otvaranje Centra za žrtve seksualnog nasilja. Nadalje, kako pružamo direktnu pomoć i podršku, kroz rad dobivamo i pozitivne reakcije osoba s kojima radimo. Kad vam žrtva nasilja pošalje razglednicu s mora s porukom – “moj život je opet postao lijep”, to su trenuci koji su nam važni, dragocjeni i poručuju kako ovo što radimo ima smisla. Ovo što ja radim nije moj posao, to je moj životni izbor kojim se ja bavim 24 sata. Kad pri tome imate osjećaj da svojim djelovanjem utječete na druge, iako za to treba nekada jako puno vremena, to su stvari koji čine moje najdraže trenutke karijere.

Podignuto pet prekršajnih prijava

Posted on February 11, 2010 by sdadmin

Na slobodu su pušteni svi aktivisti/ice uhićeni u noćašnjoj akciji policije u Varšavskoj ulici, objavila je policija na izvanrednoj konferenciji za novinare PU zagrebačke. Prekršajne prijave podnesene su protiv pet osoba, protiv jedne zbog vrijeđanja policijskog službenika u službenim prostorijama i četiri osobe zbog ometanja tijeka asistencije te nasilnog ulaženja u prostor omeđen policijskom trakom.

Nastavak slijedi…

Burma VJ: istiniti “triler” o strahotama burmanske stvarnosti

Posted on February 11, 2010 by sdadmin

Burmanski video-reporteri: izvještavanje iz zatvorene zemlje (Burma VJ: Reporting From a Closed Country, 2008), nagrađivani dokumentarni film danskog redatelja Andersa Østergaarda, ovogodišnji kandidat za Oscara u kategoriji dokumentaraca, prikazan je 4. veljače u KIC-u u organizaciji nevladine udruge People in need i pod pokroviteljstvom veleposlanstava Republike Češke i Ujedinjenog Kraljevstva. Tom prigodom otvorena je i izložba fotografija burmanske fotografkinje i aktivistice Hseng Nung Lintner Protjerani iz doma: Burmanski radnici migranti i izbjeglice u Tajlandu, koja prikazuje portrete i snimke svakodnevice burmanskih stanovnika u tajlandskim izbjegličkim kampovima, u kojima neki od njih žive već dvadeset godina. Projekciji i otvorenju su nazočili predstavnica udruge Marie Havlínová te veleposlanici Karel Kühnl i David Blunt, koji su podsjetili na dugogodišnja kršenja ljudskih prava u toj azijskoj zemlji (nazvavši je “crnom rupom ljudskih prava”) i na potrebu za akcijom i potporom njenom stanovništvu.

Naime, u Burmi (službeno Myanmar) već gotovo pedeset godina vlada represivni vojni režim kojeg ni masovni prosvjedi (poput onog iz 1988., kada je vlast pobila na tisuće civila) niti višestranački izbori koji su uslijedili 1990. nisu uspjeli zbaciti. Tada je spriječeno formiranje demokratske vlade, dok je predsjednica demokratske stranke i dobitnica Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi uhapšena i stavljena u kućni pritvor gdje je, s prekidima, ostala do danas. Nakon dugogodišnje ekonomske krize, hapšenja političkih neistomišljenika te masovnih kršenja ljudskih prava, uključujući silovanja, prisilni rad, uništavanje sela i preseljenje na tisuće pripadnika etničkih manjina (poput egzodusa oko 250,000 Muslimana u Bangladeš 1992.), demonstracije su napokon uzele maha u rujnu 2007. Predvođeni budističkim redovnicima, stanovnici su održali masovne prosvjede (takozvana “šafran revolucija”, prema boji redovničkih halja), zahtijevajući demokratske promjene, stabiliziranje cijena i oslobođenje Aung San Suu Kyi iz pritvora. Vlast je ubrzo odgovorila nasiljem: hapšenjima, premlaćivanjima i ubojstvima, ne štedeći pritom ni redovnike, što se u budizmu smatra najvećim grijehom. Svjesni moći i važnosti medija, jedna od glavnih meta su im bili novinari i snimatelji, često obični građani i aktivisti. Sloboda medija u Burmi gotovo pa da ne postoji ni danas: snimatelje najčešće čeka doživotni zatvor (ako se utvrdi da su snimali demonstracije protiv vlasti), dok je stranim novinarima zabranjen ulazak u zemlju.

{slika}

Film Burma VJ je nastao upravo na snimkama tridesetak burmanskih video-aktivista koji su pod prijetnjom zatvora, s kamerom često sakrivenom u torbi, svjedočili demonstracijama i nepravdama tijekom te rujanske revolucije. Snimke su potom krijumčarene preko granice u Europu gdje su preko satelita emitirane svijetu i natrag u Burmu, na televizijskoj postaji u egzilu (sa sjedištem u Oslu) Demokratski glas Burme (Democratic Voice of Burma). Potresne snimke represivnog režima i nasilja (poput scene ubojstva japanskog novinara ili one mrtvog plutajućeg tijela budističkog redovnika) popraćene su naracijom vođe snimatelja kodnog imena Joshua koji organizira akcije iz Tajlanda. Drhtave snimke kamere iz ruke, dramatični “rekonstruirani” komentari i dijalozi snimatelja te napeta glazba zarobljavaju gledatelja poput trilera, koji je pritom strašniji, koliko je svijest o stvarnosti snimaka prisutnija.

Unatoč prosvjedima te medijskoj pažnji koju su ove ekskluzivne snimke i kasnije Østergaardov film izazvali u svijetu, Marie Havlínová je upozorila da se stanje u Burmi ni do danas nije popravilo. Vojni režim je i dalje na vlasti, a broj političkih zatvorenika se udvostručio. Uvjete života dodatno je pogoršao razorni ciklon Nargis koji je u svibnju 2008. pogodio južnu obalu države, prouzrokovavši više od 140 tisuća mrtvih te uništivši infrastrukturu u tom dijelu zemlje. Vlasti u Tajlandu, gdje ima najviše burmanskih izbjeglica, zbog pretrpanih kampova protjeruju burmanske izbjeglice natrag u Burmu, gdje njihove sudbine često završavaju tragično. Također, UN-ovo izvješća pokazuju da su, uz kršenja ljudskih prava, posebno zabrinjavajući vojni zločini poput silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja koji su negiranjem vlasti i nekažnjavanjem počinitelja postali normalni i gotovo prihvaćeni oblik ponašanja. Žrtve vojnika najčešće su žene, pripadnice drugih etničkih manjina, koje se time “kažnjava” zbog njihove navodne potpore manjinskim naoružanim etničkim skupinama.

{slika}

Čini se da ni ova medijska pažnja nije dovoljna za promjene u Burmi u vrijeme kada su svijetu privlačniji neki drugi filmovi i filmski likovi. Dok smo svakodnevno bombardirani snimkama i onoga što želimo i ne želimo znati (poput novih veza holivudskih zvjezdica), na drugom kraju Zemljine polutke ljudi završavaju u zatvoru zbog toga što žele pokazati svijetu svoju strašnu stvarnost (12 video-aktivista Demokratskog glasa Burme je uhićeno i neki od njih sada čekaju presudu). No, kako represija uvijek uzrokuje i otpor, unatoč visokom riziku od uhićenja, mreža se burmanskih snimatelja više nego udvostručila i danas broji 80-tak aktivista. Na nama je da širimo njihovu priču i da na barem taj način pridonesemo tomu da njihova žrtva ne bude uzaludna. Na turneji i nedavnom koncertu u Zagrebu to je učinio i U2, svirajući za Burmu, dok su publika i volonteri na pozornici na licima nosili maske Aung San Suu Kyi.

Na službenoj stranici filma burmavjmovie.com možete potpisati peticiju za oslobođenje burmanskih video-reportera, donirati novac Demokratskom glasu Burme i kampanji filma te saznati kako sami možete promovirati film. Također, u ožujku KIC planira besplatne projekcije filma i tribine vezane uz temu. Izložba fotografija Hseng Nung Lintner može se pogledati do 20. veljače.

Uhićeni aktivisti i aktivistice iz Varšavske

Posted on February 11, 2010 by sdadmin

“Smatramo da se slanjem interventne policije na komunalni prekršaj država svrstala na stranu korumpiranog gradskog poretka”, komentirao je Celakoski noćašnje uhićenje 20-ak aktivista

Interventna policija okružila je jutros oko četiri sata Varšavsku ulicu, upala u kontejnere u kojima su posljednjih tjedan dana u smjenama dežurali aktivisti te time pokrenula razbijanje blokade najpoznatije zagrebačke ulice koju već sedmi dan od nelegalnog pokušaja raskopavanja čuvaju članovi i simpatizeri udruga Zelene akcije i Pravo na grad.

{slika}

Dio aktivista vezao se i za cijevi unutar kontejnerskih kućica u kojima su održavali dežurstva i blokade, no, policija ih je pod prisilom ipak uspjela izvući i strpati u policijsko vozilo. Među uhićenima je i glumica Urša Raukar koja je dala podršku aktivistima, a nešto kasnije u policiju je priveden i predsjednik Zelene akcije Tomislav Tomašević zbog preskakanja policijske vrpce.

Do 5 sati ujutro uhićeno je 20 -tak aktivista. Policija je potpuno blokirala prilaz dijelu Varšavske gdje se prošlu večer okupilo 4000 građana na prosvjedu podrške zaštite pješačke zone, a komunalno redarstvo uništilo je tzv. Trojanskog konja koji je simbolično postavljen uoči prosvjeda.

{slika}

Cijela akcija ukrcavanja kontejnera na kamione i rascjepavanja trojanskog konja trajala je 2 i pol sata, a novinare policija nije puštala blizu. Policijska intervencija dogodila se samo nekoliko sati nakon velikog prosvjeda na kojem se okupilo oko četiri tisuće ljudi. Razlog iskazivanja represije bio je komunalni prekršaj. Okupljanje građana bilo je uredno prijavljeno policiji.

Ne puštajmo premijerku na sastanak sa Silvijem

Posted on February 10, 2010 by sdadmin

U cijelosti prenosimo upozorenje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Gordane Lukač Koritnik upućenu glavnom uredniku Jutarnjeg lista, povodom članka “Ne puštajmo premijerku na sastanak sa Silvijem”, autora Ante Tomića.

Dana 6. veljače 2010. na str. 7 “Jutarnjeg lista” u rubrici Vijesti objavljen je tekst autora Ante Tomića naslovljen “Ne puštajmo premijerku na sastanak sa Silvijem” koji se temelji na spolnim aluzijama i stereotipima te prikazuje predsjednicu Vlade Jadranku Kosor kao osobu koja, zbog toga što je “zaboga, samo žena. Slaba na laskanja, koketna, nepromišljena” neće moći odoljeti “šarmantnom, rječitom, zgodnom i izravnom” talijanskom predsjedniku koji je “mediteranski mačo” čime se sugerira da zbog “mana” svoga spola, premijerka Jadranka Kosor ne može obavljati jednu od najvažnijih izvršnih funkcija u državi i štititi najviše državne interese.

Kao pravobraniteljica za ravnopravnost spolova redovito i sustavno pratim poštivanje odredbi Zakona o ravnopravnosti spolova i drugih propisa i zakona koji se odnose na ravnopravnost spolova i zaštitu od diskriminacije po spolu u medijima.

I do sada sam redovito upozoravala, a povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama 25.11.2009. izdala i još jedno u nizu javnih priopćenja o tome da stereotipi o muškarcima i ženama, kao i seksizmi koji se svakodnevno pojavljuju u medijima, najvećim dijelom diskriminiraju žene, te pozvala sve djelatnike/ce u medijima, od vlasničke strukture, glavnih i inih urednika /ca do novinara/ki, na uklanjanje seksizama i stereotipa o ženama iz medijskih sadržaja jer bi se tako uklonio i jedan od najutjecajnijih izvora diskriminacije žena čemu nažalost, svakodnevno svjedočimo, pa i u navedenom tekstu koji ste objavili.

Mediji imaju veliku moć i utjecaj u promoviranju društvenih vrijednosti i oblikovanju stavova pa je, stoga, način na koji medijski sadržaji prikazuju žene i muškarce jedan od ključnih čimbenika u promociji i jačanju društvene svijesti o ravnopravnosti spolova te u prevenciji i uklanjanju diskriminacije na osnovu spola.

Stoga su mediji dužni poštivati nacionalne i međunarodne zakone i propise koji reguliraju njihovu obvezu promicanja vrijednosti ravnopravnosti spolova i uklanjanja stereotipa, seksizma i uvredljivih i ponižavajućih načina prezentacije žena i muškaraca u medijskim sadržajima, bez obzira na njihov društveni status (Zakon o ravnopravnosti spolova, NN 82/08, čl. 16.; Zakon o medijima NN 59/04, čl. 3. st. 4; Putokazi ka ravnopravnosti žena i muškaraca 2006-2010″, Europske komisije, preporuke (2003)3 i (2002)5 Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama itd.).

Parlamentarna skupština Vijeća Europe pozvala je zemlje članice da se bore protiv svih oblika seksizma u medijima u kojima su žene još uvijek žrtve seksizama, “opisivane ili predstavljane kao slabe, ranjive, ovisne”, te da ojačaju ulogu medija u promociji ravnopravnosti spolova, da kroz medijske kodekse ponašanja zabrane seksističku praksu i predodžbe te promoviraju uređivačku politiku koja obuhvaća i rodnu dimenziju.

Republika Hrvatska bila je jedna od zemalja koja je potpisala Pekinšku deklaraciju i Platformu za u kojoj se kao strateški cilj poglavlja J. Žene i mediji navodi se promocija uravnoteženog i ne-stereotipnog prikazivanja žena u medijima. Među akcijama koje bi u vezi tog cilja trebale poduzeti vlade zemalja potpisnica, između ostalog navodi se i poticanje medija da ne predstavljaju žene kao inferiorna bića i eksploatiraju ih kao seksualne objekte i robu, već kao kreativna ljudska bića, ključne čimbenike koji doprinose i imaju koristi od razvojnog procesa (J2, 243, d) te promocija stava da su seksistički stereotipi prikazani u medijima rodno diskriminacijski, degradirajući i uvredljivi (J2, 243, e).

U travnju 2002. godine Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila je Preporuku o predstavljanju žena u medijima kojom se Vlade zemalja članica, među kojima je i Republika Hrvatska, pozivaju da u zakonodavstvo uvedu koncept “seksizma” te da ga osude jednako kao i rasizam, što jasno govori o tome da je seksizam prepoznat kao štetan i diskriminirajući. Uvredljivo, omalovažavajuće ili ponižavajuće prikazivanje osoba temeljem spola ima jednaku težinu kao i uvredljivo, omalovažavajuće ili ponižavajuće prikazivanje osoba temeljem njihove rase, vjere ili invaliditeta.

Na žalost, očito je da vrijeđanje, omalovažavanje ili ponižavanje temeljem nečijeg spola autori/ice i urednici/ce još uvijek toleriraju kao “šalu”, kao što je to slučaj i u navedenom članku, iako bi im istovremeno, vjerujem da ćete se složiti, teško bilo zamisliti zbijanje sličnih “šala” na račun nečije rase, vjere ili invaliditeta.

Svjesna važnosti slobode govora i podsjećajući da je ravnopravnost spolova jedna od najviših vrednota ustavnog poretka RH i temelj za tumačenje Ustava (čl.3.), a da su jednaka prava zajamčena svima, između ostaloga i temeljem spola (čl. 14) u p o z o r a v a m da su seksizmi i stereotipi po spolu, kojima je u navedenom tekstu prikazana predsjednica Vlade Republike Hrvatske, a posredno i sve žene, u suprotnosti sa zakonskim odredbama Zakona o ravnopravnosti spolova i Zakona o medijima i dajem p r e p o r u k u da Vi kao glavni urednik te drugi urednici/ce u Jutarnjem listu vodite računa da sadržaji članaka koji se objavljuju ne uključuju seksizam i stereotipe na temelju spola, kao što je to bio slučaj sa navedenim tekstom od 6. veljače 2010., neovisno o tome tko je autor/ica teksta.