Kako vi žene živite bez brade?

 

Festival novog cirkusa započeo je 26. studenog i traje do sutra kada se završava u dvorani Jedinstvo predstavom Psychological Art Circus: “Human Document”. Festival je ove godine fokusiran na fenomen ženskog cirkusa, pa se u rodno osvještenoj selekciji predstavljaju autorice iz Francuske, SAD-a, Njemačke, Velike Britanije, Švedske, Kolumbije i Hrvatske. Libeline izvjestiteljice pohodile su veći dio programa i njihove izvještaje i impresije moći ćete čitati narednih dana. Započinjemo s izvještajem Ivane Turudić koja je gledala predstave Eloge du foil te Poppins silazi hrvatske družine Triko.

 

Programski dio Festivala novog cirkusa koji uključuje predstave otvoren je 26. 11. izvebom Eloge du foil, u prijevodu, Oda dlaki. Kako i sama najava predstave kaže, bradata žena aludira na povijesno mjesto tradicionalnoga cirkusa, na sajmište na kojemu su se prikazivale razne nakaze. Što je žena s bradom, inače muškim atributom, atributom koji se, kako je rekao Ivan Kralj, direktor festivala, u uvodnome govoru na konferenciji “Žene i cirkus”, ujedno atribut i božanskoga? Ima li svaka od nas bradu koja samo raste prema unutra, kako nas pita izvođačica čudeći se tolikim ženama glatka lica oko nje? Postoji li subverzivni potencijal u svakoj od nas, ili je on rezerviran samo za sferu cirkusa u kojem se čudesno može pojaviti? “Kako vi žene živite bez brade”?

Izvođačica Jeanne Mordoj cirkus je otkrila već s 13 godina od kada se amaterski obrazuje, a institucionalno neko vrijeme na Châlons-en-Champagne, nacionalnoj cirkuskoj akademiji, kasnije i uz mnoge ugledne umjetnike, dobivajući i manje role u kazalištu i operi. Sama predstava svakako pokazuje svestranost ove kontorcioniste, lutkarice koja može prizvati i duhove mrtvih životinja, trbuhozborke i žonglerke. Parodiranje tradicionalnoga cirkusa se nastavlja, žrtve tipične točke s noževima glatke su, ženske, nacrtane noge; oživljene životnjske lubanje zatvorene su u ilozionističku kutiju umjesto ljupke asistentice koja se inače probada pilama ili mačevima, u ovome slučaju i potapa. Žongliranje žumanjkom i bambusovim štapovima otkriva ljepotu alternative tradicionalnome cirkusu, dijalog s oživljenim životinjama svjedoči o tendenciji artifikacije suvremenoga cirkusa i o njegovoj srodnosti s teatrom, posebice plesnim. No može li opstati monstruznost koja je možda inherentna ženskome cirkusu, kao što po nekima pripada ženskome pismu: ili ona osjeća neodoljiv nagon smrti – predstava se završava samopogrebom, ukoliko tako što postoji, protagonistice i rekvijemom oživljenih životinjskih glava.

 

 {slika}

 

Družina Triko iz Hrvatske 27. 11. na pozornicu je donijela svoju priču o tajanstvenoj Mary Poppins. Nikolina Majdak, Iva Peter-Dragan i Jadranka Žinić-Mijatović tri su akrobatkinje koje, po riječima redateljice predstave Dubravke Crnojević-Carić propituju vlastitu ženskost i ponovno se upoznaju s djetetom u sebi. Prepoznaju i skidaju mnoge identitarne haljine koje ih drže prizemljenima. Oslobađajući se težine zadanih identiteta, polako se uspinju, nage, u prostore visine, gdje su forme promjenjive i fluidne, poput oblaka. Tri se mlade žene igraju, ali i ispovijedaju, pretražuju memorijske riznice – ulazeći u prostore sjećanja koja postoje i mimo njihovih ‘realnih’ života. Uistinu, predstava je bogata metatekstom, ona propituje, uz izvanrednu glazbu Luke Schrama, prostore sjećanja, prenošenja ženskoga pamćenja s bake, na majku, na ono ja. Propituje etiomološke veze zrcala, introspekcije i refleksije- predstava je bogata metatekstom koji gotovo da se odvaja u neku formu teatra u teatru- s onim čudesnim koje poput Mary Poppins silazi sa oblaka, kao da nema prošlosti, ali ipak čuva sjećanja. U kontinuitetu se pojavljuje događaj koji može poslužiti i tome da zaboravimo mitove poput onih da se sa ženskim torbama ne može putovati- Maryna je torba načinjena od letećega ćilima. Predstava nas podsjeća da u svakome od nas postoji dijete, a dadilja koja je došla pomoći djeci, kao i u izvornoj priči, rješava odnose i među roditeljima. Indikativno je pritom da i muške uloge govore žene, iako je u teatru obično bilo obratno.

Znanstveni skup Marija Jurić Zagorka

Znanstveni skup posvećen Zagorki, ali i suvremenoj skrivenoj povijesti žena, feminizmu, i samoj slici žene na ovim prostorima, odvijao se 27. i 28. 11. na adresi Dolac 8, u Zagorkinom stanu. Radi se o, kako se uvriježilo govoriti, “trećim Zagorkinim danima” koji se, međutim, po prvi puta održavaja u njenome stanu. Svaki od dosadašnjih skupova popraćen je i zbirkom tekstova s predavanja, a tako će biti i s ovim. Nadamo se da ćete uskoro, ako skupu niste prisustvovali, moći pročitati tekstove izlagačica iz Zagreba, Osijeka, Varaždina, Splita, Bihaća, Podgorice, Ljubljane, Vrbovca i Skopja.

U organizaciji skupa uz Centar za ženske studije sudjelovao je i Odsjek za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Sam cilj skupa nije bilo samo pitanje revalorizacije Zagorkinoga djela, on je nastojao obuhvatiti i skrivenu žensku povijest, prikaz žene uglavnom u tiskovinama, ali u predavanju Maje Bogojević učinjen je iskorak i prema filmu.

Kada govorimo o povijesti i arhivima, prezentacija Sandre Prlende upoznala nas je s projektom istraživanja i stvaranja arhiva feminizma s prostora bivše Jugoslavije u sklopu radne grupe Red Athena– prva je stepenica izrada antologije tekstova na engleskome jeziku.

Pitanje arhiva i povijesti postavlja i aktivistica Sanja Juras koja govori o dvadeset godina lezbijskoga pokreta u Hrvatskoj. U svome se radu često susreće s proturječnim informacijama, ili nedostatkom informacija, a posebice naglašava nevidljivost žene i posebno žene lezbijke. Naime, i zakon kojim je napokon 1970-tih godina dekriminilizirana muška homoseksualnost, ništa ne govori o ženskoj. Također, postavljaju se brojna pitanja vezana za povijesni kontekst i odnos s drugim pokretima. Ukratko, žensku povijest tek treba početi pisati na ovim prostorima, dovesti je sa margina, u središte rasprave, kao u naslovu knjige čuvene povjesničarke Nathalie Zaemon Davis. Na tome tragu bilo je i predavanje prvoga dana Lucije Benyovsky o Mariji Kumičić, ženi Eugena Kumičića, i talentiranoj spisateljici.

Osim proučavanja kako su žene nekada, u doba Jugoslavije, bile perciprane u popularnim magazinima, moju je pažnju privuklo izuzetno aktualno i pomalo “drukčije” istraživanje Ivane Begić koja se služila uglavnom kvantitavnim metodama i akademskim istraživanjima znanstvenika takozvanoga “zapadnoga” kruga o načinu na koji se u medijima prikazuje političare i političarke. Duhovit naslov Od krumpir salate do zabijanja golova govori da se radi o analiziranju pisanja medija (Večernjega i Jutarnjega lista) o premijeki Kosor i bivšemu premijeru Ivi Sanaderu. Autorica se usmjerila na prva dva tjedna mandata – bavila se, primjerice, samom zastupljenošću u medijima, naravno, operacionalizirajući hipoteze kako bi mogla primijeniti statističku analizu, a po uzoru na već izvršena istraživanja, otkrivši da u nekim elementima, poput veličine samoga članka, postoji statistički značajna razlika. U većini slučajeva, kada razlika i nije značajna, ona ide u prilog premijeru. Također je uočila da se o premijerki više govori kroz takozvane “ženske teme”, dok se o Sanaderu više govorilo u temama produkcije. Pokazala je, izdvajajući i primjere, kako se više govori o osobinama žene, uključujući osobine ličnosti i fizički izgled te se naglašava premijerkina navodna nekompetentnost. Zaključci do kojih je došla naveli su je i na izdvajanje osobina koje se pripisuju Sanaderu i onih pripisanih Jadranki Kosor- dama za ženske revije, samoljubiva žena, brižna majka. Kao zanimljivost navedimo još članak o njenoj garderobi i jelovniku, velik broj negativnih metafora, te razliku u samome tonu članaka o premijerki Kosor.

Vjerujem da pisanje na portalu Libela popravlja prosjek odnosa medija prema premijerki. Nadajmo se, da se prema njoj nećemo ponijeti kao i prema samoj Zagorki čiji rad danas sudionica skupa Katarina Novak ocjenjuje jednistvenim doprinosom hrvatkoj književnosti govoreći o tome kako je Zagorka svojim djelima uspjela približiti teške povijesne, kulturne i političke teme ljudima koji se u svojoj svakodnevici bave posve drugačijim problemima na diskretan i ležeran način1.

1 Iz sažetka znanstvnoga rada u programu skupa.

Human Rights Film Festival

Human Rights Film Festival (HRFF), festival filma o ljudskim pravima, održava se od 7. do 13. prosinca 2009. u zagrebačkom kinu Europa, u organizaciji Multimedijalnog instituta i Udruženja za razvoj kulture “URK”.

U svom sedmom izdanju HRFF posebno ističe pitanje borbe za  socijalna prava, što je u trenutku kada se u ime ekonomske krize mnoga prava  ograničavaju ili u potpunosti ukidaju goruća tema.

U sklopu filmskog programa prikazat ćemo naslove koji borbu oko socijalnih prava ne uzimaju kao svugdje istu reakciju na brutalno izrabljivanje, već ih predstavljaju u mnoštvu različitih strategija protiv društvene eksploatacije. Bilo da se radi o radničkim pravima, subverziji dominantnih medijskih kanala, borbi za javni prostor u gradovima ili seljačkim i studentskim bunama.

Festival će se tim, ali i drugim bitnim temama vezanima uz kršenje i promicanje ljudskih prava približiti raznovrsnim programom igranog i dokumentarnog filma, kao i istaknutim segmentom predavanja, diskusija te izložbom o borbi za gradski prostor.

U suradnji s partnerima iz drugih ljudsko-pravaških organizacija, posebno ćemo obilježiti Međunarodni dan ljudskih prava 10. prosinca, čime želimo dodatno naglasiti važnost ljudskih prava u našoj sredini.

* selekcija iz programa će istodobno biti prikazana i u riječkom Art-kinu Croatia, u suradnji s udrugom Filmaktiv

 

 *** FILMSKI PROGRAM ***

Iz sedmodnevnog filmskog programa izdvajamo:

Film otvorenja je Bijeli materijal (White Material) francuske redateljice Claire Denis, zasigurno jedan od zapaženijih naslova 2009. godine. Film iznimne vizualne i muzičke sugestivnosti (muziku potpisuju Tindersticks) prati građansko-ratnu situaciju u jednoj afričkoj zemlji te kako lagano, ali sigurno u vihoru sukoba nestaje obitelj bijelih gospodara-plantažera. Stominutni tour-de-force Isabelle Huppert!

Gost festivala će biti poznati filipinski redatelj Lav Diaz, čiji posljednji film Leptiri nemaju sjećanja prikazujemo. Za sve koji prate njegovu  karijeru i njegove višesatne filmove zasigurno će biti zanimljivo pogledati ovaj film koji traje tek ispod sat vremena. No, za one koji žele utvrditi gradivo preporučamo druge Diazove naslove koji će biti prikazani na festivalu Filmske mutacije s kojim u suradnji ugošćujemo Lava Diaza u Hrvatskoj.

Svakako bi istakli i prvi igrani film poznate iranske video-umjetnice Shirin Neshat Žene bez muškaraca koji u posve samosvojnom filmskom izričaju govori o životu žena u turbulentnim vremenima te nov – podjednako intrigantan i duhovit – filmski esej Johana Grimonpreza Dvostruka igra.

Iz selekcije dokumentarnog filma ističemo dva duhovita naslova koji, svaki na svoj način, pomjeraju perspektivu. Zec na berlinski (Rabbit a la Berlin) je suludo komična rekapitulacija povijesti Berlinskog zida, a film je nominiran za Oscara u svojoj kategoriji. A za samo zatvaranje festivala ostavljamo novi uradak američke aktivističke skupine The Yes Men, koji u svojem novom filmu popravljaju kapitalistički svijet.

Posebno se pak veselimo da ćemo vezano uz temu festivala prikazati film Posljednji podvig diverzanta Oblaka Vatroslava Mimice.

 

*** GOVORNI i IZLOŽBENI PROGRAM ***

U suradnji s našim partnerima – Centrom za ljudska prava, festivalom Filmske mutacije i Centrom za dramsku umjetnost – organiziramo diskusije i predavanja o solidarnosti isključenih, vizualnim aspektima borbe za gradski prostor u Zagrebu te perspektivama kritičke društvene misli. Posebno ističemo i izložbu o akcijama zagrebačke inicijative za Pravo na grad.

Sumrak novinarstva

Okrugli stol Sumrak novinarstva održat će se u utorak, 1. prosinca u 12 sati u Hrvatskom novinarskom domu u Zagrebu.

Serija okruglih stolova pod nazivom Doba medija ima za cilj kroz različite aspekte i viđenja razmotriti medijske kulture i politike u Hrvatskoj, a prvi u nizu bio je posvećen neprofitnim medijima, točnije razmatranju njihove važnosti i uloge u hrvatskom društvu i medijskom krajoliku.

Drugi okrugli stol označen kao Sumrak novinarstva fokusirat će se na novinarsku struku i izazove s kojima se danas susreće te pokušati razmotriti moguće prostore prakticiranja novinarstva. U nastojanju da se izbjegne kolektivna žalopojka, ovaj okrugli stol će kroz raspravu izvidjeti kako graditi medijski diskurs koji bi se temeljio na istraživanjima, primjeni novih kritika i sadržaja s namjerom da se potaknu promjene u širem kulturnom, društvenom, medijskom i političkom prostoru. Dakle, što novinari mogu učiniti? Koji su sve potencijalni prostori “slobode” i “borbe”? Kakve nam mogućnosti nudi Internet? Što je moguće postići samoorganiziranjem? Zašto partikularne borbe nisu rješenja? Što treba zagovarati? S kim to treba zagovarati? Gdje treba zagovarati? I na koji način zagovarati?

O svim navedenim pitanjima i mnogim drugim, uz ipak pozitivan predznak pogleda na “sumrak” (prirodni ciklus podrazumijeva i dan i noć) razgovarat će: Hrvoje Appelt (novinar), Vesna Kesić (GONG), Dejan Kršić, Gordan Malić (Jutarnji list), Trpimir Matasović (Radio 101), Srećko Pulig (Novosti), Helena Puljiz (tportal.hr), Marko Rakar (Pollitika.com), Vesna Roller (Novi list), Goran Šikić (Monitor.hr), Nataša Škaričić (Business.hr), Marko Strpić te predstavnici inicijatora ovog okruglog stola i svi zainteresirani. Moderator je Ante Perković.

Okrugli stol organizira portal Kulturpunkt.hr u suradnji s Nemezom te partnerskim portalima Booksa.hr, Cunterview.net, H-alter.org, Teatar.hr i ZaMirZine.NET.

 

***

Organizatori: Bofor-art / Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva / Nemeza – Udruga za razvoj neprofitnih medija / Prostor rodne i medijske kulture K-zona / Savez udruga Klubtura / Udruga za nezavisnu medijsku kulturu / Udruga za promicanje kultura Kulturtreger / ZaMirNET

Donatori: Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Nacionalna Zaklada za razvoj civilnoga društva, Veleposlanstvo Kraljevine Nizozemske u RH

“Trudnoća nije bolest”

Sabor je jutros započeo raspravu o prijedlogu novog Zakona o radu, a zastupnicima se po prvi puta obratio novi ministar gospodarstva Đuro Popijač, koji je posebno pozdravio sindikalce koji raspravu prate s galerije, poručivši kako “poslodavaca tamo nema, jer vjerojatno rade”.

Popijač je odbacio tumačenja da predloženi ZOR umanjuje stečena radnička prava. Naglasio je da je riječ o usklađivanju hrvatskog radnog zakonodavstva s europskim te da je predloženi tekst potpuno na tragu dogovora socijalnih partnera iz prosinca 2008.

Naglasio je da je i rješenje o radu na određeno vrijeme u skladu sa europskim direktivama, a odbacio je tumačenja sindikata da će takvi ugovori postati pravilo.

 

Poslodavci zlorabili sadašnje rješenje

Popijač ističe da ZOR izrijekom govori kako je rad na određeno vrijeme iznimka te da od poslodavca traži da dokaže opravdanost sklapanja takvog ugovora. Važećim je zakonom takav rad ograničen na tri godine, za rad kod istog poslodavca na istom radnom mjestu.

Vlada predlaže da se to vremensko ograničenje odnosi i na rad na različitim poslovima, a ministar Popijač tumači da takvo rješenje ide u prilog radnicima.

Objasnio je da su poslodavci zlorabili sadašnje rješenje, pa su im radnici i pola radnog vijeka radili po ugovoru na određeno vrijeme. Popijač je odbacio i tumačenja da odredbe kojima se omogućuje preraspodjela radnog vremena ide na štetu radnika, a kaže kako je takvo rješenje bilo nužno zbog orijentiranosti nekih grana na sezonski rad.

Kazao je i kako europske direktive onemogućuju potpunu zabranu noćnog rada za trudnice. Naglasio je da trudnoća nije bolest te da liječnici trebaju utvrditi individualno zdravstveno stanje trudnica.

Stav Nezavisnih hrvatskih sindikata o tome što ZOR donosi ženama pročitajte ovdje!

Tamo odakle ja dolazim, seksualnog nasilja nema

 

Ovog je tjedna u Zagrebu održan okrugli stol Seksualno nasiljepotreba za standardizacijom prakse, u organizaciji Ženske sobe i Povjerenstva za ravnopravnost spolova Gradske skupštine grada Zagreba.

Službeno je povod bio Međunarodni dan protiv nasilja protiv žena. No, sudionici i sudionice okruglog stola, koji rade sa žrtvama seksualnog nasilja, trebaju prostor i vrijeme da progovore o svojim iskustvima – i doista imaju što reći, ne samo tog jednog dana u godini.

Kako je rekla jedna od sudionica, tamo odakle ja dolazim, seksualnog nasilja nema – ne govori se o tome, prijava nema, ne upozorava se na problem.

Ima li ga?

Istraživanja, i u Hrvatskoj, i u svijetu, ukazuju da na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15-20 neprijavljenih slučajeva.

I eto nas u zatvorenom krugu.

Društvo negira postojanje problema, nema sustava podrške žrtvama, česta su osuđivanja žrtve i traženje njene odgovornosti – u takvom se sustavu teško odlučiti prijaviti seksualno nasilje, bilo da je riječ o silovanju, ili nekom drugom obliku nasilja.

Mali broj prijava, s druge strane, podržava lažno uvjerenje da problem, ako i postoji, nije velik.

Društvo ne pruža podršku žrtvama nasilja (prema preporukama Vijeća Europe, žrtvama seksualnog nasilja se ne smatraju samo one osobe koje su izravno doživjele nasilje, već i njihove obitelji i druge bliske osobe), teško je naći financiranje za programe koji bi im pružali pomoć i podršku, i smatra se da postoji puno prioritetnijih problema, iako su psihološke posljedice seksualnog nasilja izrazito teške i dugotrajne.

Praksa je pokazala da, što zbog neznanja, što zbog predrasuda, žrtve nasilja često budu još dodatno viktimizirane kasnijim događanjima. Nejasno je što su čije odgovornosti i ovlasti, i koji su sve izvori podrške dostupni žrtvama i njihovim obiteljima.

Ženska soba je inicirala stvaranje Protokola postupanja u slučajevima seksualnog nasilja, u kojem bi bile jasno navedene odgovornosti i načini postupanja svih uključenih u postupak prijave i procesuiranja slučaja seksualnog nasilja, kao i pružanja podrške žrtvi.

Specifičnost ovog protokola je da su u njihovo stvaranje bili uključeni predstavnici i predstavnice relevantnih institucija i organizacija civilnog društva, i da se nastojalo da taj protokol bude pisan svima razumljivim jezikom, i detaljno, kako bi i osobe izvan sustava mogle razumjeti način postupanja (dakle, nastojale su se izbjeći fraze kao što su, primjerice, “Policija postupa u skladu sa svojim ovlastima”, već točno navesti koji službenici i službenice kontaktiraju sa žrtvom, na koji način, koje informacije pružaju, itd.)

Dugoročno bi, nadamo se, ovaj protokol mogao djelovati i na smanjenje seksualnog nasilja. Povećanjem vjerojatnosti prijave, procesuiranja i osude počinitelja, te pružanjem zaštite i pomoći žrtvama seksualnog nasilja, i skidanjem stigme vezane uz ove oblike nasilja, koja sad, na žalost, puno više pogađa žrtve, nego počinitelje, utjecalo bi se i na smanjenje učestalosti ovih oblika nasilja.

Na okruglom se stolu upozorilo i na potrebu financijske podrške za sve ove programe, od vrlo banalnih stvari, primjerice, uređenja prostora u kom će se razgovarati sa žrtvama, do potrebne dodatne edukacije za osobe uključene u postupak, povećanja broja osoba koje rade na ovim problemima, potrebe za njihovom supervizijom, i tako dalje.

Kako je rekla jedna od sudionica, moje kolege dobiju prijavu da je ukraden kazetofon, nađu ga, vrate, i s tim idu kući. Ja idem kući sa slikama silovane djece, pretučenih žena, masnica i trauma.

Ali, tamo odakle ja dolazim, toga nema…

Ili ipak????

Okrugli stol su financijski podržale Europska komisija, Norveško veleposlanstvo u Hrvatskoj, te Grad Zagreb – Ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom.