Pod motom ‘U ime slobode’ proslavljen drugi kosovski Pride

Stotine ljudi okupile su se 10. listopada 2018. na drugom po redu kosovskom Prideu. Okupljene je pratila policija nakon što je politička stranka koja podržava islamske vrijednosti pozvala vladu da zabrani događaj.

Pod vijorećim duginim zastavama, sudionici_e su marširali_e od zgrade vlade do središnjeg prištinskog trga. Moto skupa bio je U ime slobode”.

Zahvaljujući posebnim mjerama osiguranja, nije bilo incidenata. U bivšoj srpskoj pokrajini, koja je proglasila neovisnost 2008. godine, 90 posto je stanovništva muslimanske je vjeroispovjesti i konzervativnih stavova.

“Pozivamo državne institucije da ne brišu naš identitet”, izjavio je Lendi Mustafa, jedan od organizatora i transrodna osoba. “Danas tražimo slobodu za osobe koje ne mogu izbjeći pritisak obitelji i društva”.

Srbijanski gay aktivist Aleskandar Savić izrazio je solidarnost sa sudionicima_ama kosovskog Pridea.

Svi_e se borimo za iste ciljeve, dijelimo iste vrijednosti, i logično je da se, unatoč različitoj nacionalnoj pripadnosti, međusobno podržavamo”, izjavio je.

Dan prije održavanja Pridea iz političke stranke koja se bori za prava muslimana stigla je izjava da se radi o “paradi srama”, kao i inicijativa da se događaj zabrani.

Neki aktivisti_kinje tvrde kako bi Kosovo trebalo priznati istospolne brakove. Prema trenutnom ustavu te zemlje, “svatko ima pravo na brak”, ali obiteljski zakon navodi da supružnici ne mogu biti istoga spola.

Komentirajući Pride, kosovski premijer Ramush Haradinaj izjavio je: “Naš ustav jamči individualnu slobodu za sve”.

LGBT i Tjedan ponosa uvijek će imati institucionalnu podršku”, poručio je putem Facebooka.

Europska unija, čijem članstvu Kosovo teži, izjavila je kako je strah i dalje prisutan u tamošnjoj gay zajednici.

Zašto ne vjerujemo Christine Ford?

Brett Kavanaugh potvrđen je za suca Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država unatoč optužbama za seksualno zlostavljanje. Cijeli slučaj tjednima je okupirao američke medije i podijelio američku javnost, no sadržaj ovog slučaja proteže se izvan granica američke stvarnosti, budući da se radi o patrijarhalnim odnosima moći koji oblikuju svakodnevicu žena diljem svijeta.

Svjedočenje dr. Christine Blasley Ford o seksualnom zlostavljanju, koje je pretrpjela od Kavanaugha kada su bili u srednjoj školi, pred odborom senata može se opisati kao kontinuitet #MeToo pokreta ali i bolan podsjetnik na sličan slučaj Anite Hill prije 27 godina. Hill se također javno izložila kako bi svjedočila o seksualnom uznemiravanju kojeg je doživjela od Clarenca Thomasa, tadašnjeg kandidata za suca Vrhovnog suda. Tada ju je nemilosrdno ispitivao odbor senata koji se isključivo sastojao od bijelih muškaraca, a republikanci su je prozvali “pomalo ludom, pomalo droljastom”. Thomas je također potvrđen za suca Vrhovnog suda, unatoč sličnim optužbama još triju žena kojima nije bilo dopušteno svjedočiti. Brojne su sličnosti između ova dva slučaja, ali antagonizam između tadašnjih bijelih feministkinja i antirasističkih aktivista i aktivistkinja nakon 27 godina ipak je u slučaju Kavanaugh prepustio mjesto solidarnosti i ujedinjenosti protiv Trumpovog bijelog republikanskog establišmenta.

Prema istraživanju Sveučilišta Quinnipiac manje od polovine bijelih žena vjeruje Fordinom iskazu, što je upadljivo manje od 83% afroameričkih osoba i 66% osoba latinx porijekla koje vjeruju Ford. Zašto bijele žene vjeruju Kavanaughu, a ne Ford? To zapravo i nije tako čudno budući da bijele žene unatrag par desetljeća većinom glasaju za Republikansku stranku. To se djelomično može objasniti time da udane bijele žene glasaju za iste kandidate kao i njihovi muževi te da bijele žene specifično postaju politički konzervativne nakon udaje. Za bijele žene veća je vjerojatnost da će moći biti uzdržavane isključivo muževom plaćom te će posljedično glasati za ekonomske interese svoga muža. Ipak, ne radi se samo o ekonomskim interesima, već i o lojalnosti bijeloj rasi te fundamentalnoj rasnoj netrpeljivosti. Povijesno, bijele žene, čak i one koje se identificiraju kao feministkinje, redovito su gazile preko nebijelih ljudi radi svojeg interesa. Primjerice, bijele sufražetkinje su, radi političkog probitka, u centar pokreta stavile upravo bijele, heteroseksualne žene srednje klase, zanemarujući sve ostale “nepodobne” žene drugačijeg rasnog, klasnog i seksualnog određenja. Danas u Americi, brojne se bijele žene svrstavaju uz bok bijelih muškaraca kako bi zadržale svoj politički, ekonomski i društveni kapital koji im omogućuje njihova bijela boja kože i blizina bijelih muškaraca.

Turska akademkinja i istraživačica Deniz Kandiyoti još je 1988 godine skovala termin patrijarhalna pogodba kojim objašnjava taktiku u kojoj žene odabiru pridržavati se i udovoljavati patrijarhalnim normama, prihvaćajući rodne uloge koje su pogubne za sve žene, čime, doduše, maksimaliziraju vlastitu snagu i mogućnosti. Kandiyoti pomoću patrijarhalne pogodbe objašnjava zašto se žene u patrijarhalnim društvima vjenčaju, nose velove i pridržavaju se društvenih normi seksualnog ponašanja. Priroda patrijarhalne pogodbe mijenja se u različitim društvima ovisno o klasi, kasti i etničkoj pripadnosti. Slučaj Kavanaugh pokazao je stanje rasne i rodne politike u SAD-u ali i to da se barem polovica bijelih žena duboko pridržava patrijarhalne pogodbe. Također, nerazumijevanje pristanka je jedan od bitnih posljedica evangeličke kulture “čistoće” odnosno represije seksualnosti i obavezne apstinencije koja je dobila zamaha 1990ih godina kao odgovor na slobodnu ljubav 1970ih te masovnu paniku oko AIDS-a 1980ih. Čitave generacije evangeličkih žena odgajane su u uvjerenju kako njihova tijela ne pripadaju njima već bogu, očevima, muževima i zajednici te da je njihova dužnost štititi mušku seksualnost.

Budući da se nasilje nad ženama događa u svim slojevima društva, Fordine privilegije bijele, bogate žene, nisu je zaštitile od zlostavljanja niti su joj omogućile povjerenje i neupitan kredibilitet. Tijekom saslušanja teško je bilo ne pomisliti o mitu “prave” žrtve jer, ako slijedimo društvene stereotipe i očekivanja, Ford je upravo bila vjerodostojna žrtva (čak je i Trump prozvao njezino svjedočenje vjerodostojnim) sa svojim odmjerenim nastupom, susretljivošću i emotivnom suzdržanošću. Da bi se ženama vjerovalo one se moraju ponašati u skladu sa ženskom socijalizacijom koja ne dopušta ispade bijesa ili plakanja, upravo ono što je Kavanaugh pokazao tijekom svojeg svjedočenja. Slično malenome djetetu kojem su oduzeli zvečku, Kavanaugh je bjesnio, vičući, crven u licu tijekom ispitivanja ne pokazujući ni tračak razumijevanja ili empatije prema Ford. Socijalizacijom dječaci obično usvajaju poruku da trebaju dobiti ono što kao muškarci samim svojim postojanjem zaslužuju – pravo na moć, utjecaj i pristup ženskim tijelima. Bijelim, bogatim muškarcima također je zagarantirano ono što ostalim muškarcima nije – neprikosnovena pretpostavka nevinosti i pravo na djetinjstvo. Teško je zamisliti nebijelog muškarca koji bi zadobio tolike simpatije kao Kavanaugh. Za razliku od crnih i smeđih ljudi optuženih za zločine, Kavanaugh iza sebe ima kadar moćnih ljudi koji mu pružaju simpatije i pretpostavku nevinosti.

Načula sam primjedbu da nije u redu da se Kavanaugha optužuje za nešto što se dogodilo prije 35 godina. Možda je njemu to bio jedan nevažan trenutak prije 35 godina, ali za Ford i za sve ostale žrtve seksualnog nasilja taj traumatični događaj imao je bitne i dugotrajne posljedice. Sama Ford je izjavila kako je zbog tog događaja bila dugo traumatizirana i dugo nije nikome za to rekla, a tek se kasnije povjerila svojoj psihoterapeutkinji i svome mužu.

Judith Herman u svojoj knjizi “Trauma i oporavak” (1992) navodi: “Vrlo je primamljivo biti na strani počinitelja. Sve što počinitelj traži jest da promatrač_ica ne učini ništa. On se poziva na univerzalnu želju da ne vidimo zlo, ne čujemo zlo i ne govorimo o zlu. Žrtva, naprotiv, traži od promatrača_ice da podijeli teret boli. Žrtva traži djelovanje, uključivanje i pamćenje”.

Također, treba podsjetiti da se nije radilo o suđenju za kazneno djelo, nego o pukom saslušanju pred odborom senata i najgore što bi se Kavanaughu dogodilo jest da ne bude izabran za suca Vrhovnog suda – apsolutno ništa drugo! A Ford je bila ispitivana od strane senata kao da se njoj sudi. Također, Ford je htjela ostati anonimna kada je u povjerenju o događaju obavijestila svog zastupnika u senatu i prije nego što je Kavanaugh imenovan za kandidata, bojeći se reakcija javnosti. I to s pravom, budući da se morala iseliti iz svoje kuće zbog ozbiljnih prijetnji smrću.

I onda se društvo pita zašto žrtve ne prijavljuju? Zašto joj je trebalo tako dugo da kaže išta o tome? Ako pogledamo samo ovaj slučaj (ili milijune sličnih, manje poznatih slučajeva), odgovor ćemo naći u tome da održavamo društveni status quo tražeći isprike za moćne muškarce, dok ženama žrtvama ne vjerujemo i ne želimo vjerovati.

Na društvenim mrežama žene su počele dijeliti svoje iskustva uz hešteg #WhyIDidntReport. Razlozi su očekivano brojni, od straha od odmazde, samookrivljavanja i straha od osude društva, minimiziranja samog događaja, nepovjerenja prema institucijama i želje da zaborave da im se išta ikada dogodilo. Tarana Burke, osnivačica #MeToo pokreta smatra kako je, unatoč nesretnom ishodu ovog slučaja, Ford inspiracija koja pokazuje važnosti i snagu javnog istupanja o proživljenom seksualnom nasilju. Također je istaknula da je vrijeme da se #MeToo pokret prestane povezivati isključivo sa slavnim osobama i Hollywoodom, ispuštajući iz vida obične ljude i nekritičko promatranje sistema moći i privilegija koje omogućuju seksualnom nasilju da se svakodnevno događa.

Koliko ćemo još javnih istupanja žrtava seksualnog nasilja i objelodanjivanja njihovih trauma morati vidjeti da bismo konačno dobile potporu? I kada će se fokus konačno pomaknuti sa žrtava na počinitelje? Javna istupanja i priče o seksualnom nasilju neće potaknuti ambivalentne saveznike_ice da konačno povjeruju ženama, već će omogućiti solidarno prepoznavanje i povezivanje svih nas koji_e smo proživjeli_e nešto slično i to ne samo žrtvama heteroseksualnog nasilja već svim žrtvama na spektru roda i seksualnosti.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prikupljeno više od 500% sredstava za knjigu #ŽeneBiH

Sa više od 500% prikupljenih sredstava, okončana je jednomjesečna kampanja za prikupljanje sredstava za izdavanje knjige #ŽeneBiH o izuzetnim bh. ženama. Sam početak je ukazao na to kojim će tokom kampanja ići, jer je u manje od 24h prikupljeno 100% potrebnih sredstava. Više od 550 podržavatelja i podržavateljki, iz 25 zemalja svijeta, doprinijelo je da se kampanja 11.10.2018. godine zaključi sa 513% traženih sredstava.

“Očekivale smo da će ljudi podržati kampanju, ali nismo mogle ni slutiti da će podrška biti ovako velikodušna. Obezbijedile smo mnogo više sredstava nego što smo očekivale, a iskoristit ćemo ih da odštampamo više primjeraka knjige, koje ćemo pokloniti javnim bibliotekama u BiH, kako bi knjiga bila dostupna i osobama koje nisu bile u mogućnosti da finansijski podrže njeno izdavanje”, kaže Amila Hrustić Batovanja.

“Tokom ovih mjesec dana primile smo divne poruke podrške od žena u regiji koje su, nadahnute ovom inicijativom, odlučile raditi nešto slično, a neke od njih smo i upoznale. Ovo je bio naš dodatni cilj – da inspirišemo i druge ljude da pokrenu vlastite inicijative i ideje, kao i da pokažemo da je moguće napraviti promjenu ako se zaista ‘uhvatimo’ posla, koristimo vlastite kapacitete i udružimo se jedni/e sa drugima”, dodala je Masha Durkalić.

Autorice knjige se nadaju da će kraj ove kampanje ujedno biti i početak drugih sličnih priča u BiH, regionu, ali i u svijetu. “Vjerujemo da bi svako trebao/la početi istraživati o sjajnim ženskim postignućima, jer ne smijemo dozvoliti da ona nastave biti marginalizirana i zanemarivana”, rekla je Hatidža Gušić. Knjiga #ŽeneBiH je u međuvremenu, i prije samog štampanja, predstavljena u Gradskoj biblioteci Zenica, kao i na 12. Vox Feminae Festivalu u Zagrebu, gdje su autorice knjige pred brojnim posjetiteljima/icama govorile o inicijativi #ŽeneBiH, sadržaju knjige i o procesu istraživanja.

Podsjetimo, inicijativa #ŽeneBiH je započela volonterski u martu 2018. godine kada su Amila Hrustić Batovanja, Masha Durkalić i Hatidža Gušić odlučile na svojim društvenim mrežama svakog dana objavljivati vizuale s biografijom i fotografijom po jedne izuzetne žene koja je svojim radom i zalaganjem doprinijela oblikovanju bh. društva. Ohrabrene reakcijama na ovu malu inicijativu, odlučile su izdati knjigu s biografijama i ilustracijama više od 50 izuzetnih bh. žena, koje je uradilo 50 bh. ilustratorica, umjetnica i dizajnerica.

Autorice knjige se zahvaljuju svima koji/e su kampanju podržali/e novčano, kao i onima koji/e su dijelili informacije o kampanji, te medijima koji su o ovoj inicijativi izvještavali od početka. Nastavljaju raditi na sadržaju knjige kako bi je u februaru 2019. godine mogle isporučiti svima onima koji/e su podržali/e njeno izdavanje. Promocija knjige je planirana na Međunarodni dan žena, 8. marta 2019. godine, na prvi rođendan inicijative #ŽeneBiH.

Oživljavanje medija radija kao alata za širenje kritičke misli

Zvuk se sa zvukom mazi na Radio BAZI…  

Pod ovim se zaigranim sloganom prošle godine na zagrebačkoj Trešnjevci okupio niz umjetnika, radiofoničara, istraživača, aktivista i muzičara otvarajući komodificirani ‘eter’ zajedničkoj produkciji, oživljavajući medij radija kao alat za širenje kritičke misli o suvremenim problemu stanovanja, ali i kao prostor za radiofonske i umjetničke eksperimente.

Pitanju stanovanja i ove godine prilazimo iz feminističke perspektive i kroz prizmu prostorne organizacije svakodnevice.  Dok smo lani u fokus stavili kuhinju kao mjesto ženske eksploatacije, ove godine to je spavaća soba, a s njome i pitanja seksualnog života i rada, nasilja u obitelji, brižnog rada, reproduktivnih prava. Nismo zaobišli ni probleme sa spavanjem.

O svemu tome bit će riječi u tekstovima, razgovorima, anketama, audio-vinjetama i jednoj radio-drami. Uživo razgovaramo s članicama feminističkog kolektiva fAKTIV, Petrom Kurtović i Ivanom Živković, a čut ćemo intervju koji je s porno glumicom i spisateljicom Stoyom vodila Jasna Jasna Žmak. Između pričanja, slušamo dokumentarne vinjete, revolucionarnu poeziju i živu muziku iz studija. Na valovima Radio BAZE čut će se i odabrani ulomci o stanovanju u ruralnim krajevima iz pionirske knjige Kako živi narod I ekonomista i sociologa Rudolfa Bićanića iz 1936. te iz Kako živi narod III iz 1940. S podnaslovom Nismo mi krive, potpisuje ga etnologinja Nada Sremec te donosi iscrpne izvještaje o porodima i abortusima slavonskih žena u međuraću i njihovom lošem položaju u društvu.

Slušajte nas na 93,9 Mhz, 12. listopada 2018. od 17.00!

PROGRAM RADIJA BAZA

17.00    službeni početak emitiranja: proglas stanice
17.00 – 18.00        poezija Roquea Daltona, izbor iz BLOK-ove audio-arhive (Željka Blakšić: Šapći, pričaj, pjevaj, viči), reportaža iz Centra za poremećaje spavanja i budnosti, male forme (Rudolf Bićanić: Kako živi narod), glazbena improvizacija Tús Nua
18.00 – 18.30        radio esej: O reprodukciji, live: Marina Elezović i Viktorija Novosel
18.30 – 19.30        poezija Diane di Prima, izbor iz BLOK-ove audio-arhive (Luiza Margan: Koncert za šivaću mašinu i stablo), male forme (Nada Sremec: Nismo mi krive), glazba iz studija
19.30 – 20.30        studio Divan: razgovor s Petrom Kurtović i Ivanom Živković
20.30 – 21.00        poezija Patricea Lumumbe, blues blok Adama Semijalca
21.00 – 21.30        intervju: Stoya (Jasna Jasna Žmak)
21.30 – 22.15        poezija Petera Paula Zahla, glazba iz studija, Selma Banich i Adam Semijalac: Ustenjavanja naroda
22.15 – 00.00        mikrofon s Adžijine, ansambl Radija Koji Je Tu Prije Radio & Nina Bajsić, radio-drama Cijankalij / Ante Perković: O čemu šutimo kada šutimo o snovima

koncept: Ljubica Letinić i BLOK / Vesna Vuković, Ivana Hanaček i Ana Kutleša

sudjeluju: Ivan Šamija, Adam Semijalac, Tús Nua, Srđan Kovačević, Selma Banich I uživo Marina Elezović i ansambl Radija koji je tu prije radio (Viktorija Novosel, Andreja Pančur, Martin Ljudevit Mandir, Maro Market, Srđan Nogić i Nina Bajsić)

gostuju: Petra Kurtović i Ivana Živković

produkcija: BLOK

financijski podržavaju: Ministarstvo kulture RH, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba

Godišnji program BAZE podržava Zaklada ‘Kultura nova’.

BLOK je korisnik institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge.

Facebook event

Image of War: ‘Rat je loš i moramo ga pospremiti u muzej’

11. listopada je u Hebrangovoj 4 svečano otvoren muzej ratne fotografije Image of War. Prva izložba u muzeju prikazuje razdoblje rata u Hrvatskoj 1991.-1995., a osim fotografija profesionalnih fotografa uključuje i amaterske fotografije i svjedočanstva iz tog razdoblja.

Mi se ne bavimo poviješću Hrvatske ili poviješću Domovinskog rata. Mi se bavimo žrtvom, mi naprosto kažemo: ‘Rat je loš i moramo ga pospremiti u muzej!’. Ovaj dječak na fotografiji tu ili ova uplakana djevojčica tamo – njima i njihovim suzama je potpuno svejedno jesu li žrtve pravednog ili nepravednog rata.”, izjavio je Danilo Gregović, osnivač muzeja.

Iako izložba prikazuje fotografije hrvatskih, srpskih i međunarodnih fotografa, naglasak je stavljen na radove lokalnih fotografa jer mislim da je njihova pozicija bila po mnogo čemu jedinstvena. Njih je rat zatekao u vlastitom dvorištu, a vrlo rijetko su već imali iskustva u ratnom izvještavanju. Radili su bez ikakve pripreme, noseći se i s vlastitim emocijama i osjećajem pripadnosti.”, rekla je Sandra Vitaljić, kustosica izložbe.

Muzej je otvoren svakog dana osim ponedjeljka od 10 do 20 sati na adresi Hebrangova 4 u Zagrebu.

Fizičarka koja je morala osvojiti Nobela da bi dobila stranicu na Wikipediji

2. listopada, u 6:14 ujutro, na Wikipedije je osvanuo članak o Donni Strickland, fizičarki sa Sveučilišta Waterloo koja je tek nekoliko minuta nagrađena Nobelovom nagradom za fiziku, i time postala treća žena u povijesti koja je osvojila nagradu za fiziku. Nagradom joj je odana počast za prvi znanstveni rad koji je objavila, što je za znanstvenike_ce ravno zgoditku na lutriji.

Donna Strickland i Gérard Mourou podijelili su milijunsku nagradu zbog njihova zajedničkog otkrića novog načina za povećanje snage laserskih zraka u kratkim eksplozijama. Ova tehnologija, na primjer, koristi se za laserske operacije oka. To je otkriće unaprijedilo lasersku tehnologiju od samih povoja do danas, kada se koristi za razne namjene – rezanje, bušenje, proizvodnja, pohrana podataka, kirurgija i drugo. Iako je Mourou za nastanka rada bio Stricklandin mentor, oboje su autori rada.

Mourouova stranica na Wikipediji postoji od 2005. godine. No tek je nedavno kreirana stranica posvećena postignućima Donne Strickland.

Na Twitteru je netko napomenuo da je članak o Strickland kreiran na internetskoj enciklopediji još prije svibnja 2018., ali moderatori su odbacili skicu. “Reference ovog unosa ne dokazuju da osoba treba imati članak na Wikipediji”, napisali su, unatoč poveznici na stranicu na kojoj stoji da je Strickland bila predsjednica organizacije The Optical Society, vodeće organizacije fizičara i fizičarki, izdavača nekih od najboljih časopisa na tom polju.

Možda mislite: u čemu je problem?

Zašto je bitna činjenica da opskurna fizičarka nije imala članak na Wikipediji dok nije osvojila najveću nagradu u znanosti?

Važno je jer je vidljivost žena u znanosti važna. Važno je jer se previše žena osjeća obeshrabreno, ili se ne osjeća dobrodošlo, nastaviti karijeru u znanosti.

Važno je razumjeti da su žene važan i nadahnjujući doprinos znanosti. “Kada razmišljate o značenju riječi ‘znanstvenik’, vjerojatno zamišljate Einsteina – raščupanog muškarca u laboratoriju ili ispred školske ploče”, napisala je moja kolegica Julia Belluz. “Kada razmišljate o glasu znanstvenika, vjerojatno zamišljate Neila deGrasse Tysona ili Carla Sagana. Budući da ti glasovi i te slike toliko prožimaju našu kulturu, lakše je povezati izraz ‘znanstvenik’ s muškarcem, osobito bijelim muškarcem”.

Znanstvenice poput Vere Rubin, Nettie Stevens, Henriette Leavitt, Rosalind Franklin i mnogih drugih, trebale bi biti jednako poznate.

A Wikipedija je, uza sve svoje nedostatke, najistaknutije mjesto gdje se ljudska povijest pripovijeda, traži i dijeli. Zato je i dalje važan Wikipedijin članak o Donni Strickland. Dobitnica Nobelove nagrade trebala bi biti vidljiva mladim djevojkama i ambicioznim znanstvenicama koje možda već danas googlaju njeno ime.

Žene su i dalje diskriminirane u znanosti

Povijesno gledano, znanost i inženjerstvo bili su rezervirani za bijele muškarce, što se i danas vidi u rodnoj strukturi zaposlenih osoba.

U siječnju je Pew Research Center objavio izvješće u kojem stoji da je polovica žena koje rade u STEM (znanost, tehnologija, inženjering i matematika) doživjelo spolnu diskriminaciju na poslu, a 36 posto je izjavilo da se na svom radnom mjestu suočavaju sa seksualnim uznemiravanjem.

{slika}

Žene predstavljaju samo 30 posto radne snage u STEM i na svojoj koži osjete značajnu razliku u plaćama u usporedbi s kolegama. Žene su često podzastupljene na najvišim razinama akademskih hijerarhija. A diskriminacija je još gora za žene koje rade u pretežno muškom okruženju.

{slika}

Žene i pripadnici_e manjina na mnoge su načine brisane_i iz povijesti – ili u nju uopće nisu upisane_i. Često je teško pronaći fotografije znanstvenica (osobito pripadnica manjina), a mnogi Wiki članci o znanstvenicama tek trebaju biti napisani.

“Ako ste bijeli muškarac, prilično je lako pronaći inspirativne priče i uzore koji izgledaju poput vas, čiji životi odražavaju vaš život”, izjavila je Hilda Bastian, znanstvenica koja radi na povećanju vidljivosti znanstvenica na internetu. “No ako niste bijeli muškarac, teško je pronaći osobe s kojima se poistovjećujete”.

Naravno, valja spomenuti i dugogodišnju povijest muškaraca koji uzimaju zasluge za uspjehe žena. A Nobelov je odbor propustio mnoge prilike da nagradi znanstvenice.

Seksizam ostaje u znanosti. Znanstvenik CERN-a (European Organization for Nuclear Research) dospio je na naslovnice nakon što je na znanstvenom skupu izjavio da su “fiziku izmislili i razvijali muškarci”.

Kada ju je novinar podsjetio da je ona tek treća žena koja je osvojila Nobelovu nagradu za fiziku, Strickland je iznenađeno izjavila: “To je sve, stvarno?”.

Više žena treba dobiti priznanje za doprinos znanosti – bilo da se radilo o Nobelovoj nagradi, ili o Wikipedijinim člancima.