QUEER ZAGREB NA INTERLIBERU

QUEER ZAGREB PRVI PUTA NA INTERLIBERU!

 

*PREDSTAVLJANJE NOVE KNJIGE “SAMO NA JEDNU NOĆ” O HRVATSKOM GAY NOGOMETAŠU  

*POTPISIVANJE PETICIJE PROTIV HOMOFOBIJE U SPORTU I NASILJA NA UTAKMICAMA

Nova knjiga “Samo na jednu noć” jedna je u nizu aktivnosti kojima udruga Domino želi ukazati na postojanje homofobije u sportu, te svojim umjetničkim djelatnostima raditi na suzbijanju homofobije.

Ovo je prvi puta da udruga Domino sudjeluje na Interliberu (od 11. do 15. studenog 2009. godine u PAVILJONU 6 –štand 13 E) te  pozivamo sve potpišu  peticiju protiv homofobije u sportu i protiv nasilja na utakmicama na našem štandu.

Peticijom želimo još jednom apelirati kako na Hrvatski nogometni savez tako i na Vladu Republike Hrvatske da nađu učinkovito rješnje koje će napokon otkloniti nasilje sa stadiona, ali i homofobiju iz sporta općenito, jer dosadašnje mjere očito nisu pokazale rezultate.

Pozivamo sve posjetitelje Interlibera da posjete štand u paviljonu 6. i prolistaju naša izdanja te potpišu peticiju protiv nasilja na stadionima i homofobije u nogometu.

Uz sve to 11. i 12. studenog Queer MoMenti predstavljaju film: Dijete riba (El nino pez) u kinu Europa sa početkom u 21 sat.

Iščitavanje rodnih uloga

U bečkom MUMOK-u 12. studenog bit će otvorena izložba Gender Check – femininost i maskulinost u istočnoeuropskoj umjetnosti. Na izložbi će biti predstavljeni radovi dvjestotinjak umjetnika iz 24 zemlje Istočne Europe nastali u razdoblju od 1960-ih godina do danas. Među odabranim autorima uvršteno je i 13 hrvatskih umjetnika. Povodom izložbe Kulturpunkt.hr je razgovarao s kustosicom izložbe Bojanom Pejić.

 

KP: Što je bio poticaj, odnosno otkud ideja za ovakvu izložbu i zašto je fokus interesa usmjeren baš na prostor Istočne Europe?

B. P.: Pre odprilike dve godine Erste fondacija iz Beča pozvala je jedan broj kustosa da predlože projekat koji bi mogao da obeleži dvadesetogodišnjicu pada “gvozdene zavese”. Imala sam sreću da  su izabrali moj predlog Gender Check – ženskost i muškost u umetnosti istočne Evrope od 1960-tih do danas. Premda je danas jasno da je pad Berlinskog zida 1989. doveo do krupnih promena u istočnoj i u zapadnoj Evropi, kada mislimo o tim promenama moramo priznati da su one bile mnogo dublje na bivšem “crvenom istoku”: prelaz na demokratski politički sistem, tranzicija ekonomije, uvođenje neo-liberalizma, etabliranje konsumentnog mentaliteta. Isto tako, nacionalističke ideologije, “otkrivanje” religije i etabliranje tradicionalnih vrednosti deo su tih društvenih promena u istočno evropskoj hemisferi.

Moj profesionalni motiv za ovaj projekat je činjenica da umetnost čitavog regiona koji je ubrzo posle Drugog svetskog rata živeo pod znakom “srpa i čekića” do sada nije čitana na feministički način. U većini istočnoevropskih zemalja koleginice i kolege pišu studije i doktorate o nacionalnoj umetnosti koje su zasnovane na feminističkim teorijama pola/roda; od sredine 1990-tih priređene su mnoge izložbe u Poljskoj, Latviji, Litvaniji, Makedoniji ili Rusiji koji se bave rodnom tematikom.

Međutim, do sada ovi projekti nisu bili postavljeni na zajedničku platformu. Moja želja je bila da “naš” materijal pokušamo da postavimo u zajednički kontekst i onda vidimo koje teme su nam zajedničke, a koje nisu. Istina je da je gender (rod) u fokusu interesovanja istočnoevropskih umetnika od sredine 1990-ih. Ono što je možda jedinstveno za ovu izložbu je da se prvi put umetnost od 1960-ih do 1990-ih posmatra sa pozicija feminističkih i queer teorija. Drugim rečima, pokušavamo da iščitamo rodne/polne uloge u umetničkim delima iz socialističkog perioda opremljeni teorijom koja je nastala kasnije. U tom smislu, ova izložba je možda više istoričarsko-umetnički projekat a manje revija umetnika. To nam umetnici možda mogu zameriti, ali ovaj pokušaj su svi istraživači koji su radili na izložbi jako dobro primili. Često su mi pisali, “kako se toga neko nije setio ranije”. 

 

KP: Možete li predstaviti konceptualni okvir izložbe te kako je tekao proces kustoskih odabira za izložbu?

B. P.: Od moga polaznog koncepta, projekat se razvio do neviđenih razmera. To je zasluga ljudi iz Erste fondacije koji su bili otvoreni za sve dobre ideje. Tako smo sastavili listu od 24 koleginica/kolega od kojih je svaki obavio/la istraživanje nacionalnog materija, i to ne samo umetničkih dela već i tekstova koji se bave rodnom tematikom a fokusirani su na vizuelne repezentacije. Poznato je da u socijalističkim zemljama nije postojala feministička umetnička kritika (premda je feministička umetnost postojala, kao u slučaju Sanje Iveković, na primer).

Iz svake od 24 dobili smo vizuelni materijal (verovatno preko 600 radova) od kojih sam ja onda sastavila tkivo koji će biti pokazano na izložbi.

 

KP: Budući da projekt obuhvaća velik broj zemalja te razmatra dugačko razdoblje prilično intenzivne i pojačane produkcije, koja je nit vodilja prevladavala pri izboru radova?  

BP.: Moje rešenje za ovako dugi period a i za veliki broj radova (preko 200) bile su tematske celine. Kada smo dobili materijal od istraživača, jasno je bilo da se slične teme javljaju u mnogim (ako ne i svim) zemljama. Izložba je tako strukturisana u tri dela.

PRVI DEO sačinjavaju radovi koji se bilo na apologetski ili kritički način odnose na društvenu realnost, socijalno (odn. socialističko) okružje. Istorijski, ovde su radovi nastali tokom 1960-tih i 1970-tih i ranih 1980-tih godina uz par izvanrednih primera socijalitičkog realizma iz 1950.

DRUGI DEO obuhvata radove u kojima umetnici/ce ispituju privatne prostore, odnose među polovima, seksualnost itd. Kao i prvi deo, i ovaj drugi sadrži radove nastale u socijalističkom dobu.

TREĆI DEO čine radovi proizvedeni od ranih 90-tih do danas.

 

Struktura izložbe:
PART ONE: SOCIALIST ICONOSPHERE
    I. Women at Work, Men at Work
    II. Heroines of Work: Emancipation and Discontent
    III. Private Realities, Personal Resistances
    IV. Remaking the Past after 1989
PART TWO: NEGOTIATING PERSONAL SPACES
    V. ‘Woman’ in Representation: Old Stereotypes vs. Latent Feminism
    VI. Woman Artists Appropriate ‘Universal Art’
    VII. Politics of Self-Representation
    VIII. Heroic Male Subject Reconsidered
    IX. Couples, Relationships, Loves
    X.  Performing Gender/Performing the Self
PART THREE: POST-COMMUNIST GENDERSCAPES
    XI. Capital and Gender
    XII. Femina: Identity, Spectacle, Masquerade
    XIII. The Politicization of the Private
    XIV. Beyond Heteronormativity
    XV.  Nationalism and Critique

 

KP: Rad na ovakvom projektu zasigurno pruža mogućnost dubljeg uvida u različitosti povijesnih i kulturoloških okolnosti koje uvjetuju likovno-umjetničku produkciju. Možete li napraviti neki tip usporedbe među predstavljenim zemljama? Postoji li nešto što je zajedničko svim prostornim okvirima?

B. P.: Ja sam veoma svesna da svaka od zemalja u “našim” regionima ima specifičnu istoriju, istoriju umetnosti i kulturnu dinamiku. Poznato je (što se danas često zaboravlja) da su umetnici u socijalističkoj Jugoslaviji radili konceptualnu umetnost u istom trenutku kada i njihove zapadne kolege, mogli su da putuju, izlažu vani, a isto tako u Jugoslaviji smo redovno mogli pratiti izložbe zapadne (češće nego istočne umetnosti). Takve vrste sloboda su Istočnoj Nemačkoj ili Albaniji bile nezamislive. U baltičkim zemljama, na primer u Latviji, izložbe su bile cenzurisane i zatvarane skoro do kraja sovjetske dominacije (dakle negde do kraja 1980-tih).

Ono što se čini zajedničko je upravo odnos prema rodnim ulogama, koje su evidentne u mnogim slikama. S jedne strane imate tradicionalnu reprezentaciju “žene” u umetnosti koja varira od idealizacije do groteske, i to nezavisno da li je umetnik muškog ili ženskog roda. S druge strane, nailazite na dekonstrukciju muškog “umetnika/genija” i to u radovima muških autora.

I jedne i druge pristupe nalazite u umetnosti rađenoj u različitim zemljama.

 

KP: Na koje su se načine odražavale specifične političke okolnosti na bavljenje ovom problematikom?

B. P.: Ako govorimo o političkim okolnostima u socijalističkom periodu, onda treba reći da je homoseksualnost bila trn u oku političkih/komunističkih struktura u svakoj zemlji državnog socializma. Ako se pak misli o post-jugoslovenskim zemljama jasno je da su ratovi na ovim prostorima proizveli re-maskulinizaciju svih država koje su bile u ratnom sukobu.

 

KP: Koje biste prostore, odnosno umjetničke geografije izdvojili kao osobito opterećene ili usmjerene na gender tematiku?

B. P.: Ovde mislim da treba govoriti o dva istorijska perioda. Kada promišljamo socialistički period, mi danas pokušavamo da u umetničkim radovima (slikama, skulpturama, plakatima, fotografijama, crtežima) prepoznamo rodne/polne odnose. U post-socialističkom periodu, to je lako jer nema umetničke scene koja danas može ovu tematiku zaobići. Tokom 90-ih do danas profilisao se veliki broj feminističkih umetnica ili onih koji se bave queer pozicijama.

Ovakve pozicije su veoma važne ako se zna da su demokratska društva u istočnoj Evropi konzervativna, orijetisana prema familiji, zainteresovana da žene budu majke koje Naciji daju porod. Setite se samo duskusija u hrvatkom parlamentu i komentara “manje pričaj, više rađaj”. Jedan član poljskog parlamenta je, nešto pre nego je u Poljskoj zabranjen abortus 1993., nezvanično izjavio: “Mi ćemo nacionalizovati vaše stomake”. 

 

KP: U kojim se pravcima umjetnost ovih zemalja kreće s obzirom na novu percepciju rodnih uloga i emancipatorne pokušaje spolnih orijentacija?

B. P.: Mene neprestano fascinira način na koji umetnice i umetnici pružaju otpor postojećem konzervativnom stanju i upućuju mu otvorenu kritiku. Nju nalazite i u radovima nastalim na Kosovu, Ukrajini, Jermeniji, naročito u Poljskoj. Oni dekonstruišu tradicionalne uloge ženskosti i muškosti i obaraju vladajuću heteronormativnost.

 

KP: Možete li napraviti usporedbu u pristupu ovoj problematici između zemlja Zapada i tranzicijskog prostora?

B. P.: Nisam sigurna da danas postoji velika razlika. Činjenica je da rodna/polna tematika bila na Zapadu prisutna od 1970-tih godina, ne znači da “mi, istočnjaci” kasnimo. Mislim da je ovo i pitanje istoričara/ki umetnosti i kustosa/ica koji ovu umetnost prate i interpretiraju. Jedna koleginica iz Estonije iznela je tezu da je savremena estonska umetnost (a ne teorija) uvela pojam gender u estonsku kulturu. Teorija koje pišu moje koleginice i kolege koje žive u istočnom delu Evrope nije još uvek dobro poznata. Možda treba da dodam da mi na istoku Evrope više volimo da se pozivamo i citiramo zapadne teoretičarke nego koleginice is susedne zemlje. Feministička istorija umetnosti je u Poljskoj izuzetna, u Estoniji, Madžarskoj takođe. Ali, koleginice se međusobno ne poznaju, i katalog izložbe Gender Check biće prilika da se “sretnu”. Jako sam ponosna što su eseji u katalogu odlični.

Deo izložbe Gender Check biće i jedan Reader za koga ću odabrati tekstove kolega/inica iz Istočne Evrope. Ova antologija koja će biti objavljena na engleskom jeziku biće, nadam se, prilika da se bolje upoznamo sa teorijskim/feminističkim stavovima nastalim u istočnom delu našeg kontinenta.

Protiv zabrane pobačaja najviše Kajinovih birača/ica

Prema aktualnim višestruko stratificiranim ispitivanjima javnog mnijenja, gotovo 85 posto građana pripada Katoličkoj crkvi, a ukupno oko 90 posto stanovništva se smatra pripadnicima neke vjerske zajednice. Uzimajući u obzir ove podatke, koji se gotovo u potpunosti poklapaju s rezultatima zadnjeg popisa stanovništva iz 2001. godine, upitat ćemo se u kojoj mjeri vjerska pripadnost i privrženost određenoj vjerskoj zajednici određuje političke preferencije birača. U standardnim istraživanjima ponašanja birača vjera se uzima kao uobičajeni cleavage, odnosno faktor po kojemu se birači dijele u kontingente stanovništva sa sličnim ili istim biračkim ponašanjem. No hoće li i u kampanji za ovogodišnje predsjedničke izbore u Hrvatskoj vjera biti predmet privlačenja odnosno odvlačenja birača?

 

VJERA I POLITIKA

U dnevnoj politici faktor vjere se najčešće poistovjećuje s javnim nastupom i javnim utjecajem visokih predstavnika Katoličke crkve, tako da i polarizacija javnosti ide u smjeru odobravanja ili kritiziranja crkvenog društvenog angažmana koji zadire u sfere političkog. U predizborno vrijeme možemo pak biti svjedoci korištenja vjerničke argumentacije za ocrnjivanje političkog suparnika. Tako smo na nekoliko izbora mogli čuti kako HDZ (u najvećoj mjeri neosnovano) optužuje stranke lijeve oporbe da žele ukinuti školski vjeronauk.

Ovaj primjer ukazuje na vjeru kao faktor dnevnopolitičkog sraza, ali ne i političke diferencijacije političkih opcija i njihovih birača. Saborska i javna rasprava o spornim dijelovima Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji jedan je od rijetkih konkretnih primjera vrijednosne, vjerski uvjetovane političke diferencijacije. Dugogodišnji prijepori i nesuglasice aktualnog predsjednika Mesića s određenim crkvenim velikodostojnicima, iako promjenjivog intenziteta, ne mogu biti uzeti kao pokazatelj budućeg značaja vjerskog pitanja za instituciju predsjednika RH, odnosno ne moraju imati utjecaja na ponašanje sljedećeg predsjednika ili predsjednice, bilo da se radi o kandidatima koji ističu želju za kontinuitetom naspram predsjednika Mesića, bilo da se radi o predsjedničkim aspirantima koji podcrtavaju odmak od njegove politike.

 

KANDIDATI I VRIJEDNOSNI STAVOVI

{slika}

 

Osvrnemo li se na rezultate ankete provedene s ciljem utvrđivanja korelacije privrženosti određenom predsjedničkom kandidatu i prihvaćanja određenih vjerskih i/ili vrijednosnih načela, uvidjet ćemo da, iako je većina uzročno-povratnih veza u granicama očekivanog, vrijednosni sudovi birača podosta odudaraju od općenite javne predodžbe o vjerničkom i Crkvi vjernom karakteru većine hrvatskog stanovništva.

Iako nijedan predsjednički kandidat ne problematizira to pitanje, u raspravama o Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji spominjalo se i reguliranje pobačaja. Ispitivanja su pokazala da samo oko petine birača smatra da pobačaj treba strogo ograničiti na slučajeve nužnosti iz medicinskih razloga. Ovaj postotak je dvostruko veći kod ispitanika koji preferiraju Andriju Hebranga i Milana Bandića kao predsjedničke kandidate. Ako uzmemo u obzir da su ova dvojica kandidata (uz Dragana Primorca) jedini koji vjeru, kao i dobre odnose s Kaptolom apostrofiraju kao bitne odrednice svog političkog rada, očekivana korelacija trebala bi biti i znatno veća ili barem prelaziti jednu polovicu.

Iako Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji u bitnoj mjeri ograničava prakticiranje umjetne inseminacije, samo jedna trećina Hebrangovih birača, kandidata vladajuće stranke koja je inzistirala na ovakvom zakonu, umjetnu oplodnju smatra nepoželjnom. Jednako tako samo nešto više od trećine Hebrangovih podupiratelja ne odobrava zamrzavanje zametaka, iako je upravo ovu zakonsku odredbu HDZ objašnjavao svojim vjerničkim načelima.

Premda je u Hrvatskoj broj rastavljenih i razvedenih u porastu, više od 30 posto ukupno ispitanih smatra brak svetom institucijom koju nije moguće samovoljno razvrgnuti. Ovo mišljenje dijeli više od polovice Hebrangovih i nešto više od 20 posto Josipovićevih birača. Istodobno, izvanbračne zajednice osuđuje manje od trećine ukupno ispitanih, s time da je takvih građana među podupirateljima Ive Josipovića i Vesne Pusić samo 17, odnosno 12 posto.

Mišljenja da su različite uloge muškarca i žene u obitelji uvjetovane njihovim biološkim razlikama nisu samo konzervativni birači (38 posto Hebrangovih simpatizera), već i birači lijevo i/ili liberalno etiketiranih kandidata (čak 45 posto Kajinovih birača i 37 posto Vidoševićevih birača). Ovakav stav o muško-ženskim odnosima na njihove uloge u društvu prenosi 40 posto Kajinovih birača te 32 posto Hebrangovih birača, što začuđuje budući da Kajin često ističe svoj liberalizam, dok Hebrang njegovanje tradicijskih vrijednosti rangira visoko na listi svojih političkih prioriteta.

KRITIKA SVEĆENSTVA

Čak 73 posto ispitanika, među njima 63 posto HDZ-ovih birača i 79 posto simpatizera SDP-ovog kandidata, smatra da većina svećenika ne živi u skladu s crkvenim naukom. Ovako veliki postoci pokazuju da Hrvati, usprkos čestom isticanju Crkve kao jedne od institucija kojoj najviše vjeruju, kritički promišljaju djelovanje svećenstva. Hrvatski birači često iskazuju veliko nezadovoljstvo raskošnim životom političara te jednako tako više od 60 posto ispitanih smatra da svećenici ne ispunjavaju svoj zavjet skromnosti. U ovom pogledu gotovo postoji suglasje birača svih glavnih predsjedničkih kandidata.

Iako je hrvatsko društvo više od 80 posto katoličko, među biračima deklariranim katolicima samo njih 16 posto redovito pohađa bogoslužja. Ovaj je postotak znatno veći kod kandidata deklariranih katolika, 20 posto Bandićevih i 31 posto Hebrangovih birača svake nedjelje ide na misu. U jeku sukoba na relaciji Pantovčak-Kaptol, predsjednik je Mesić načeo pitanje financiranja Crkve i otvorio raspravu o mogućem crkvenom porezu. Gotovo polovica ispitanih birača smatra da bi se vjerske zajednice i dalje trebale financirati iz proračuna. Ovaj stav zauzimaju ne samo birači kandidata deklariranih katolika, već i mnogi birači Vesne Pusić (32 posto) i Damira Kajina (43 posto).

Usprkos velikom postotku birača vjernika, 33 posto Hebrangovih i 43 posto Josipovićevih birača ne bi plaćalo eventualni crkveni porez svojoj vjerskoj zajednici. Ovakav nesrazmjer moguće je shvatiti jedino ako uzmemo u obzir da veliki broj hrvatskih građana, u uvjetima nepotpune konsolidacije demokracije i pravne države, praćene visokim stopama korupcije i opterećene manjkavom demokratskom tradicijom i dugim povijesnim iskustvom tuđinske, od naroda nelegitimirane vlasti, nije razvio istinsku lojalnost prema zakonu i državno-pravnom poretku te je sklon utaji poreza i izbjegavanju snošenja zajedničkih troškova i odgovornosti, financijska nevjernost vlastitoj vjerskoj zajednici nije začuđujuća.

VJERA NIJE PRESUDNA ZA PANTOVČAK

Ako se ponovno vratimo na Hebranga kao službenog i Bandića i Primorca kao vjerojatne kandidate koji u svojem javnom nastupu vjerništvo i dobre odnose s Crkvom ističu kao svoje prednosti, možemo zaključiti kako je velikom broju birača, unatoč vlastitom deklariranom vjerničkom opredjeljenju, tek u manjoj mjeri stalo do vjerom utemeljenih vrijednosnih stavova preferiranih kandidata. Iako političke opcije koje se čvrsto vezuju uz Crkvu uživaju potporu birača (HDZ na državnoj razini, Bandić u Zagrebu), primjer predsjednika Mesića i njegova sukoba s dijelom crkvenog vrha također nam pokazuje kako kritika Crkve ne mora naštetiti popularnosti nekog političara. Slijedom toga, vjerska pitanja neće zasigurno imati presudnu ulogu bilo u predsjedničkoj kampanji, bilo u konačnom biračkom odabiru.

 

Pulsovo omnibus istraživanje – u okviru kojeg je istraživana i religioznost – provodi se metodom osobnog intervjua u kućanstvu na nacionalno reprezentativnom višeetapno stratificiranu uzorku stanovnika starijih od 15 godina. Ukupno u istraživanju sudjeluje 1.000 ispitanika. Rezultati za dio istraživanja koji analiziramo na tportalu rađeni su samo na punoljetnim ispitanicima, tako da je ukupan broj ispitanika bio 946. Istraživanje je provedeno između 1. i 20. listopada.

ILGA pozdravila nastojanja Komisije u zaštiti prava LGBT osoba u JI Europi

Europska komisija objavila je u listopadu izvješća o napretku zemalja kandidatkinja i potencijalnih kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji: Hrvatske, Makedonije, Turske te  Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Kosova.

Izvješća ističu napredak tih zemalja učinjen na puti prema integraciji u EU, kao i izazove s kojima se ove zemlje susreću. Nevladina organizacija ILGA (International Lesbian, Gay, Bisexual, Trans and Intersex Association) pozdravlja zalaganje Europske komisije za poštivanje prava LGBT osoba u ovim zemljama.

LGBT pitanja su pokrivena u svim izvješćima, a Europska komisija koristi snažne formulacije kada je u pitanju kršenje ljudskih prava LGBT osoba i nepoštivanje obveza na području ljudskih prava u skladu sa europskim odnosno pristupnim partnerstvima.

 ILGA ističe kako je pozitivno da izvješća daju konkretne preporuke državama za uvođenje antidiskriminacijskih zakona i politika koja su u skladu sa zahtjevima Europske unije.

Izvješća također naglašavaju potrebu podizanja ‘zaštite od diskriminacije u praksi’ u zemljama u kojima su usvojeni zakoni, poput Hrvatske i Srbije.

Komisija je posebice kritizirala srbijanske vlasti zbog neuspjeha u pružanju odgovarajuće zaštite za sudionike Beograd Pride-a što je dovelo do otkazivanja događaja te kršenje slobode izražavanja i udruživanja u slučaju Lambde Istanbul u Turskoj.

Europska organizacija ILGA-a dala je svoj doprinos za izvješća o napretku EK-a u svibnju 2009., a u lipnju ove godine ILGA je potpomogla sudjelovanje pet aktivista iz Hrvatska, Makedonije, Turska, Bosne i Hercegovine i Srbije, u konzultacijama s Europskom komisijom o izvješćima o napretku.

Lilit Poghosyan, koja koordinira rad ILGA-e na zapadnom Balkanu i u Turskoj, rekla je kako izvješća o napretku EK-a spadaju među najvažnije alate kojima Europska unija može utjecati na stanje ljudskih prava u državama kandidatkinjama i potencijalnim kandidatkinjama.

ILGA pozdravlja način na koji su ljudska prava LGBT osoba obrađena u ovogodišnjim izvješćima o napretku i potiče Komisiju da i dalje brani načela nediskriminacije i ravnopravnosti u pregovorima sa ovim zemljama.

Vesna Pusić: Došlo je vrijeme za ozbiljnost i ljudskost u ovoj zemlji

Građani Hrvatske osjećaju nesigurnost u svoje zaposlenje, egzistenciju, školovanje svoje djece i budućnost uopće. 
Hrvatski građani ne znaju ima li koga tko se brine za ovu zemlju. 
Došlo je vrijeme za ozbiljnost i ljudskost – kazala je jučer Vesna Pusić, predsjednička kandidatkinja HNS-a, koja je kao i ostali kandidati krenula u prikupljanje potpisa za službenu kandidaturu.

Objasnila je kako aktualni trenutak zahtijeva da na čelo države stane osoba koja će građanima vratiti vjeru u državu, kojoj je temeljna uloga da se brine o svojim građanima i život im učini boljim. 
Vesna Pusić istaknula je da će prvi korak u tome biti napravljen kad više građana iziđe na izbore jer time mogu izravno utjecati na vlastitu budućnost.

– Moramo se ponositi osobom koja će predstavljati Hrvatsku jer u očima svijeta to će biti Hrvatska.

Ići iza vremena bio bi zločin prema državi i njezinim građanima – smatra Vesna Pusić – a biti iza vremena znači biti ksenofobičan, netolerantan i zatvoren. Svijet će Hrvatsku vidjeti kao poštenu zemlju ako joj na čelu bude poštena, energična i stručna osoba.

Oscar za predanost na Plavom telefonu

Maja Sekulić, 50-godišnja Zagrepčanka, dobitnica je prvog Volonterskog Oskara, nagrade za zagrebačkog volontera godine koja je jučer, u sklopu 1. Volonterskih susreta – “Sve boje volontiranja”, svečano dodijeljena u Muzeju Mimara.

Suze radosnice

Volonteri su željeli istaknuti poseban i nezamjenjiv doprinos što ga daju razvoju zajednice i kojim utječu na poboljšanje kvalitete života u gradu. Maja Sekulić svojim je predanim radom u udruzi Plavi telefon, ističu organizatori, to svakako zaslužila.

– U šoku sam i ne mogu vjerovati da sam dobitnica tog priznanja. Volontiranje mi je obogatilo život jer sam prije toga ostala bez posla i osjećala se izgubljeno. Ponosna sam – sa suzama radosnicama rekla je Maja nakon primanja nagrade. Za volontiranje se prijavila u listopadu 2004. i do danas prikupila 958 sati redovitog dežurstva. No, puno važnije od te brojke jest to što je Maja svojim angažmanom osigurala da pozivi djece, mladih i odraslih, upućen Plavom telefonu, dobiju odgovor i upute kako riješiti problem.

Nagradno ljetovanje

Maja je nagrađena i ljetovanjem na otoku Ugljanu, darom aktivista udruge Trs.

Nomirani za Oskara bili su i Mateja Živković zbog pomaganja šestomjesečnom dječaku koji boluje od celebralne paralize te Krešimir Zinka zbog angažmana oko organiziranja volonterskih akcija.