Nove spoznaje o vjerskome fundamentalizmu

Referirajući se na rezultate globalnog istraživanja u kojem je sudjelovalo preko 1600 aktìvistkinja za ljudska prava, kao i na intervjue s više od 50 stručnjaka, organizacija AWID krajem je 2008. godine pokrenula poseban niz publikacija o vjerskom fundamentalizmu i ženskim pravima. Ovaj sažetak donosi najvažnije točke istraživanja – trendove, strategije i utjecaje vjerskih fundamentalističkih pokreta među regijama i religijama. 

Prema riječima 76% aktìvistkinja za ljudska prava, u posljednjih je 10 godina na globalnoj razini ojačao utjecaj vjerskoga fundamentalizma. Takvi su pokreti postali dovoljno moćni da oblikuju društvene norme, imaju utjecaj kako na rad međunarodnih tako i nacionalnih institucija i istaknutih pojedinca, definiraju zakone i politike, a osobito su utjecajni u području pitanja “morala” i osobne autonomije. 8 od 10 aktìvistkinja za ljudska prava smatra da vjerski fundamentalizam ima negativan utjecaj na prava žena, a više od dvije trećine misli da takvi pokreti sprječavaju prava žena više od ostalih političkih snaga.  

U svakoj se regiji aktìvistkinje suprotstavljaju fundamentalističkim strujanjima unutar velikih i manjih svjetskih religija.

Nekoliko je ključnih osobina karakteristično za sve pokrete i pojavljuju se nevezano za granice i vjerske podjele. Najčešće se spominju pojmovi “apsolutistički” i “netolerantan” – fundamentalisti nisu otvoreni za raspravu, nameću dogmatski svjetonazor i protive se demokratskim vrijednostima, pluralizmu i slobodi mišljenja. 50% aktìvistkinja tvrdi da je korištenje nasilja za zastrašivanje protivnika zajednička strategija fundamentalista. Takvo nasilje je prije svega osmišljeno da bi stvorilo strah i izolaciju te kako bi društvo ostalo podijeljeno, oni koji se opiru takvom sustavu obeshrabreni, a njihovi saveznici zastrašeni.  

Vjerski fundamentalisti mogu djelovati na lokalnoj i globalnoj razini; kroz vjerske ili svjetovne ustanove, kao pojedinci ili kroz institucije, kao vođe ili kao sljedbenici. Dakle, nema “tipičnoga fundamentalizma”. Predstavljajući se kao legitimni društveni akteri koji sudjeluju u karitativnom radu, vjerski su fundamentalisti često u stanju dobiti potporu vlada i humanitarnih agencija te uspostaviti partnerstvo s organizacijama za razvoj pa čak i nekim udrugama za ženska prava.  

Vjerski fundamentalizam predstavlja prijetnju demokraciji i pluralizmu, a posebice siromašnima i marginalizranima. Najčešće napadaju branitelje ljudskih prava (posebno ciljaju na LGBTQI zajednicu), ostavljajući uzak prostor za raznolikost, progresivne misli i djelovanja. Vjerski fundamentalizam stoga predstavlja ne samo glavnu prepreku pravima žena, već njegova rastuća globalna i politička moć zahtijeva globalni aktivistički odgovor.  

Pročitajte AWID-ov kratak izvještaj o ovome istraživanju.

 

Prevela Adrijana Baus

Pravo na rad bez diskriminacije

Aktivisti/ce Kontre i Iskoraka dijelit će promotivne materijale kampanje “Pravo na rad bez diskriminacije” koji sadrže informacije o LGB radnim pravima 22.10.2009. godine, s početkom u 12.30 sati na splitskoj Rivi. 

 

Udruge Iskorak i Kontra u suradnji s Institutom za mobilizaciju, intervenciju i akciju M.I.A. počele su projekt “Zajedno protiv diskriminacije na radnom mjestu“, financiran od strane Europske komisije. Cilj je projekta podržavanje i provedba EU-a i nacionalnih antidiskriminacijskih politika u području rada. U sklopu projekta osmišljena je kampanja “Pravo na rad bez diskriminacije”, koju ćemo predstaviti.  

Fotografije koje su nastale u sklopu kampanje prikazuju različita radna mjesta (banka, zubarska ordinacija, trgovina, kafić, škola, kazalište, itd.), a sastavni su dio plakata, rokovnika i kalendara kampanje.  Naljepnice za jumbo plakate sa natpisima “Ne zapošljavamo pedere” i “Ne zapošljavamo lezbe”, koje su postavljene naknadno, ukazuju na homofobiju prisutnu kod velikog broja poslodavaca u Hrvatskoj. Originalna ideja kampanje bile su fotografije LGB osoba na različitim radnim mjestima koje bi promovirale pravo na rad. Nažalost, zbog straha od diskriminacije unutar LGB populacije, nismo bile/-i u mogućnosti pronaći dovoljan broj osoba koje bi pozirale za fotografije sa svojim imenom i zanimanjem.  

U sklopu kampanje održat će se akcije dijeljenja promotivnih materijala kampanje koji sadrže informacije o LGB radnim pravima u 5 hrvatskih gradova – Zagrebu, Rijeci, Splitu, Puli i Osijeku.  

Ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca u lokalnoj zajednici

CESI organizira seminar “Ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca u lokalnoj zajednici” namijenjen članicama i članovima povjerenstava za ravnopravnost spolova i vijećnicama i vijećnicima županijskih skupština te gradskih vijeća s područja Krapinsko-zagorske županije, Varaždinske županije, Koprivničko – križevačke županije, Međimurske županije, Sisačko – moslavačke županije i Zagrebačke županije. Seminar će se održati od 13. do 15.11. 2009. u Donjoj Stubici (Terme Jezerčica). Ciljevi seminara su: upoznati primjenu nacionalnih mehanizama ravnopravnosti spolova, razviti strategije za uključivanje rodne perspektive u lokalne zajednice, te predstaviti koncept analize i rodno osjetljivog proračuna kao instrumenta za postizanje ravnopravnosti spolova. 

Ukoliko ste zainteresirani za sudjelovanje na seminaru molimo Vas da popunite prijavnicu koja se nalazi u prilogu. Zbog ograničenja u broju sudionica/ka, za sudjelovanje na seminaru temeljem prijavnice biti će izabrano 25 sudionika/sudionica za koje CESI pokriva troškove smještaja i obroka.

Ukoliko se javi više osoba od predviđenog broja, prednost će imati osobe koje do sada nisu sudjelovale na sličnim seminarima.

 Seminar se provodi u sklopu projekta ” Osnaživanje žena i muškaraca za provođenje rodno osviještene politike na lokalnoj razini”  te je financijski podržan od strane Balkan Trust Foundation i Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH.  

JE LI REPRESIJA PROBLEM?

 

Tekst Jasenke Kodrnje koji je upucen Renatu Maticu a nije objavljen u listu Globus. To je odgovor na pismo Renata Matica objavljeno u listu Globus 25. rujna 2009.

 

“Problema nema” sažetak je pisma Renata Matića “Nisam baš umirao od smijeha čitajući da sam seksist”, objavljenom u Globusu 25. rujna kao odgovor na moj članak od  11. rujna. Renato Matić opet ne govori istinu, odnosno laže. Naime, postavit ću jednostavno pitanje. Je li  represija normalna društvena pojava ili  problem? Dakako, mogući su različiti odgovori ovisno o osobnosti, sustavu vrijednosti, teorijskom konceptu, svjetonazorskoj paradigmi koja uokviruje pojedinačne pojave i zbivanja. Mislim na represije-sankcije onih ponašanja kojima se iskazuju  ljudska prava i slobode, a kojima se ne ugrožava sloboda drugih. Kako je moj osobni odgovor pozitivan, jer ja represiju doživljavam štetnom, a ne normalnom društvenom činjenicom moram odgovoriti Renatu Matiću. Problem je postojeći, a ne nepostojeći kako on tvrdi. To bi bio moj kratak odgovor.  Naime,  neke pojave  nakon proljetnih studentskih prosvjeda pokazuju značajke institucionalnog pritiska na ljudske slobode i prava njihovih aktera, te se, što se toga tiče, akademska, znanstvena i politička razina međusobno premrežavaju. Navest ću primjere:

  1. Znam da su studenti i studentice koji/e su sudjelovali/e u proljetnom prosvjedu bili na različite načine šikanirani, odnosno sankcionirani (verbalni komentari od strane nastavnika i nastavnica, uskraćenje potpisa, odbijanje seminarskih radnji). Time se mladim ljudima slala jasna poruka da budu poslušne, a ne slobodne osobe, da šute kada to traže institucije jer će u protivnom dobiti po prstima. Ovaj je problem evidentno vezan uz ljudska prava, slobodu govora i slobodu prosvjeda.
  2. Isključenje predmeta iz područja rodnih studija na jednom fakultetu je znanstveni problem jer onemogućuje studenticama i studentima stjecanje znanja iz očišta suvremene kritičke postmoderne i postfeminističke paradigme. Budući da su u Hrvatskoj rodni studiji u odnosu na mnoge zemlje svijeta, prije svega Europe, na akademskoj razini nedovoljno prisutni, njihovo isključenje s jednog odsjeka, odnosno fakulteta znači još veće suženje akademskih mogućnosti i prostora ovog vida znanja. To je akademski i znanstveni problem.  
  3. Brisanje tri kolegija jedne nastavnice ili nastavnika nije uobičajena praksa (pauziranje ili rotacija), već izuzetna pojava – isključenje, sankcija. To govori zdrav razum i usporedba nastavnog programa ove i prethodne školske godine. Niti jednom nastavniku ili nastavnici nisu isključili tri kolegija, a to se nije događalo ni prethodnih godina. Uostalom, priča o pauziranju ili  rotiranju predmeta čista je izmišljotina. Pritom valja voditi račune i o jeziku kojim se maskira, laže, kamuflira stvarnost što je značajka totalitarnog  govora. Tako se različite sankcije ne imenuju  riječima odgovarajućeg značenja, već se vrši zamjena, koriste se blaži izrazi, pa se stvarnost lažno uljepšava. Budući da sam ja sudjelovala u studentskim prosvjedima koje je uprava Hrvatskih studija osudila – maknuta sam. To je primjer kršenja ljudskih prava i sloboda i primjer licemjerja govora. 
  4. Informirana sam od strane  Renata Matića, valjda da bi sprao odgovornost sa sebe, da je sastanku Vijeća odsjeka za sociologiju na kome se odlučivalo o nastavnom programu za narednu godinu nazočila osoba (član/ica uprave koja nije sociolog /inja) koja je izvršila stanoviti verbalni pritisak u smislu brisanja kolegija koje sam predavala. Ista ta osoba bila je žestoka aktivna protivnica studentskih prosvjeda (pripada onoj grupi nastavnika koji su studentima prijetili isključenjem, te ih pogrdno nazivali komunjarama na primjer). Izgleda da je pročelnik Matić bio poslušnik, transmitor koji se povinovao volji odozgo. Ovo je jasni primjer institucionalnog pritiska – dakle problem.
  5. O razlozima brisanja moga imena tri puta ne postoji valjani pisani dokument. Iako sam pročelnika zamolila zapisnik sa sastanka, on mi ga nije uručio, a na upit mogu li dobiti zapisnik u pravnoj službi odgovorio mi je negativno. U pravnoj službi ne postoje zapisnici sa sastanaka Vijeća odsjeka. Čitava priča obavljena je mutno, netransparentno, nedokumentirano, nelegitimno. Nitko me o tome nije osobno obavijestio, već sam novi program iščitala s interneta. To je vjerojatno problem.  

 

        No, Matić misli drukčije. Za njega problema nema. Slika njegova svijeta je biologistička… Čovjek je sebično  prirodno biće. “I dok se većina kreće u krugu od sebične brige do neosjetljivosti za druge, preko zabavnih sadržaja do iscrpljujućih kontroliranih sukoba… ” “…ljudi ne uočavaju velike i bitne probleme, već se iscrpljuju ratujući sa sebi bliskima…”  “Odgovor bi se mogao potražiti u teško savladivoj prirodnoj potrebi za obilježavanjem ekskluzivnog individualnog prostora, koje se čuva tako ljubomorno i posesivno…”

   Na kraju Matić aludira na međusobnu sličnost svjetonazora i položaja (misleći između ostaloga  na sebe i mene, ako sam dobro shvatila). Ideja o sličnosti svega u svemiru vrlo mi je bliska. Mogu osjetiti empatiju s kamenom koji erodira kao i s djetetom koje plače. Ujevićevski sam “na zvijezdi” i tu “u cvijetu ugaslom.” Doista suosjećam s Matićem. Uostalom činjenica da između čovjeka i meni najdražih primata postoji 98% genske identičnosti upućuje na doživljaj jedinstva. Na toj univerzalnoj ravni sve je isto, jedno je cjelina, život je san. Ne budimo cjepidlake. La vita e bella! Pripetavajmo se!

     Međutim u konkretnom društvenom i političkom prostoru i vremenu (realnom i stoga često surovom)  koje formalno-vrijednosno implicira poštivanje ljudskih prava i sloboda, institucionalna represija na pojedince je  negativna društvena činjenica. Ljudska prava su  civilizacijsko postignuće i stoga  imperativ! To podrazumijeva jedinstvo govora i djela, a ne dvoličnost, podložnost i manipuliranje. Razlika između Matića i mene je, u tom smislu, civilizacijska.

KONAČNI PRIJEDLOG ZAKONA O ZAŠTITI OD NASILJA U OBITELJI

 

POZIV

Na temelju članka 46. Poslovnika Hrvatskog sabora sazivam 27. sjednicu Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora za                                                              

21. listopada (srijeda), s početkom rada u 8.45 sati

Sjednica će se održati u zgradi Hrvatskog sabora, Zagreb, Trg sv. Marka 6, u dvorani Ivana Mažuranića (84).

Za sjednicu predlažem sljedeći

DNEVNI RED

 

  • 1. KONAČNI PRIJEDLOG ZAKONA O ZAŠTITI OD NASILJA U OBITELJI, P.Z. br. 386

Na temelju članka 53. Poslovnika Hrvatskoga sabora sjednici Odbora trebaju biti nazočni predstavnici predlagatelja.

Molimo Vas da se odazovete pozivu za sjednicu Odbora, a o eventualnoj spriječenosti izvijestite na tel. 01/6303-557, 01/4569-359 ili fax: 01/4569-517.

 

                                          PREDSJEDNICA ODBORA

           Gordana Sobol

Ženski dućan na sjeveru Afganistana

Prevela Ivana Ilić

 

Svi putovi u Mazar-e- Sharif afganistanskom glavnom gradu sjevera zemlje, vode u svetište Hazrat Ali; zeta proroka Muhameda.

Kao mjesto hodočašća, grobnica je veličanstvena, ali je okružena ogromnim, višekatnim trgovačkim centrima i bazarima otvorenima od zore do sumraka. Mazar je trgovački centar sjevernog Afganistana. Ovdje možete naći gotovo sve: indijski saris, turske cipele, robu za prodaju iz Irana, kinesku odjeću pa čak i alkohol prokrijumčaren iz Uzbekistana.
 
Daleko od velikih trgovačkih centara, između dvije prometne ceste u blizini Holy Shrine, nekoliko u  burke odjevenih žena sa djecom proviruju kroz šarenu, tradicionalnu odjeću.

Ništa nije neuobičajeno u ovoj maloj trgovini, osim što je vlasnica žena. Jedina vlasnica trgovine u Mazar-e-Sharifu.

Raqiba Barmaki je bivša učiteljica, ali sada prodaje tradicionalnu odjeću za žene i djecu, pribor za jelo, sušeno voće i parfeme. Odjeću izrađuje kod kuće sa svojim kćerima, ali isto tako prodaje robu izrađenu od drugih lokanih žena koje same ne mogu prodavati svoj proizvod.

“Muškarci su bili neprijateljski nastrojeni kada sam otvorila dućan prije 2 godine,”  kaže Raqiba, “mislim da su se sada naviknuli na mene. U mnogim obiteljskim obrtima vlasništvo nad dućanom nije namijenjeno ženi. Imam sreće što me suprug i djeca podržavaju”.

Prije nekoliko godina jedna je žena probala prodavati parfeme i kozmetiku na tržnici u Mazar-e- Sharifu, ali morala je odustati zbog neprijateljski nastrojenih pojedinaca.

U Afganistanu svega je nekoliko poslova koje mogu obavljati žene i obitelji u kojima nema muškaraca suočavaju se s oskudicom. One žene koje imaju sreće mogu pronaći posao kuharice ili pralje u gradovima, ali one koje nemaju sreće često završavaju kao prosjakinje.

Raqiba Barmaki govori da ne dolazi ženska klijentela u njen dućan samo kupovati.

“One traže savjet kako da započnu svoj posao, a neke čak traže da ih zaposlim” kaže.

No, trenutno, Raqiba ne može ponuditi nikakav posao u svom malom dućanu koji je jedva velik za dvoje do troje ljudi u isto vrijeme.

Raqiba je uložila  $10,000 da otvori dućan i još se muči sa plaćanjem računa i najma.

“Sada ima manje kupaca. Oskudica, masovna nezaposlenost i nedavna kreditna kriza nas je jako pogodila” kaže. Unatoč problemima, ona ne žali nad svojom odlukom.

“Moj dućan nema najbolji položaj. Nije na glavnom tržištu, ali mi pomaže da prehranim i obrazujem svoju djecu te postanem neovisna. Žene se osjećaju ugodno i slobodno kada kupuju ovdje. Mjere odjeću, naručuju rublje i druge stvari. Takvo nešto ne rade u drugim dućanima.” dodaje.

U glavnom gradu Kabulu, ima više žena koje vode dućane unatoč strahu za svoju sigurnost.

Nestabilnosti u južnom Afganistanu utjecale su na sjeverni Afganistan također.

Prije samo par godina mnoge žene su se osjećale slobodnima da izlaze samo sa maramom na glavi. Sada su se mnoge od njih vratile na tradicionalnu odjeću- burke.

 
Starija žena, posjećujući Raqibain dućan, rekla je da mnoge žene izrađuju tepihe, ukrašavaju odjeću ili peku kolače i torte; ali ne znaju kako započeti vlastiti posao.

“Uvijek su muškarci ti koji imaju kontrolu. Kada bi postojalo više žena sa vlastitim dućanima kao Raqiba tada bi i druge žene mogle prodavati svoju robu” kaže.

Raqiba se u međuvremenu nada što skorijem napretku.

“Želim proširiti posao i unajmiti veće mjesto u jednom od velikih trgovačkih centara. Trenutno ne mogu platiti  potrebnih $3000 (£1,800) mjesečne rate.”

Takve ambicije se čine daleko mnogim ženama u Afganistanu, ali drugi bi mogli slijediti primjer Raqibe Barmaki i time doprinijeti Mazar e Sharifovoj reputaciji kao trgovačkog centra u sjevernom Afganistanu.