Zbog posla kojim se bavim, kao i činjenice da oduvijek volim slušati zanimljive govornike, bez obzira o kojoj se temi radi, mogu reći kako sam prisutvovala i moderirala brojne takve nastupe. Neki su od tih ljudi bili zanimljivi, drugi dosadni, treći fascinantni, četvrti zabavni…no nitko od njih nije – u gotovo sat vremena svoga govora (možda i više) – imao moju nepodijeljenu pažnju kao profesor Muhammad Yunus, gost govornik konferencije “Znanjem rastemo” H-HT-a.
Znala sam prije no što se popeo na pozornicu da je dobitnik Nobelove nagrade za mir 2006. i da ga zovu bankarom siromašnih – fakti koji su mi ostali u sjećanju otprije i na koje me podsjetio program s pozivnice. No kada se, nakon kratkog uvoda, na pozornicu popeo profesor Yunus i započeo svoje predavanje, sve su te kvalifikacije teškoga kalibra odjednom postale nevažne, jer je pred mojim očima odjednom bio netko neizmjerno veći od svih nagrada i priznanja – poslužit ću se tu naslovom knjige don Ivana Grubišića, kad sam već krenula s kršćanskom terminologijom – najprije čovjek.
Jednostavno i skromno govorio je o činjenici kako je odustao od profesorske karijere jer su pred vratima fakulteta gdje je predavao ekonomiju ljudi doslovce umirali od gladi, te je odlučio iskoristiti svoje znanje kako bi promijenio stvari nabolje u Bangladešu – jednoj od najnapučenijih zemalja svijeta, u kojoj monsunska sezona traje mjesecima a poplave zbog podizanja razine mora (posljedica globalnog zatopljenja) često odnose ljudske živote.
Profesor Yunus je tako krenuo po selima, gdje žive najsiromašniji stanovnici Bangladeša koji su velikim dijelom pali u ralje kamatara: kako im banke nisu odobravale kredite, obraćali su se njima i za nekoliko dolara zajma uskoro ostajali bez svega. Yunus je, nakon razgovora s bankarima koje je nastojao uvjeriti kako ljudima treba dati mogućnost dizanja kredita, no koji su ga uvjeravali kako će ti isti ljudi novac odmah potrošiti na hranu jer su gladni i neće ga imati odakle vraćati, odlučio napraviti banku – i to banku koja će funkcionirati po potpuno suprotnim principima od drugih banaka: dok se one nalaze u gradovima, njegova će banka biti u selima (Grameen znači “selo”); dok druge banke posuđuju novac onima koji ga već imaju tj. bogatima, Grameen će banka posuđivati siromašnima, dok banke posuđuju novac muškarcima, on će se fokusirati na žene koje su najsiromašnije te teško imaju pristup novcu; dok klijenti banaka idu u poslovnice, Grameen banka će dolaziti svojim klijentima; dok druge banke zapošljavaju pravnike koji štite njihove interese, ova će banka raditi na principu povjerenja. “U redu”, rekli su bankari s kojima je razgovarao i rekao što planira učiniti, “no oprosti se odmah sa svojim novcem jer ga više nećeš vidjeti”. No bili su u krivu – sustav mikrokreditiranja koje je osmislio prof. Yunus, gdje je skupinama suseljanki/a posuđivao novac koji su vraćali u tjednim obrocima (kako rate ne bi bile previsoke), te kombinacija osobnog pristupa (dolazak predstavnika banke jednom tjedno; interakcija s ostalim korisnicima kredita koji se međusobno potiču i pomažu) i činjenice da je banku osnovao na principu socijalnog poduzetništva, dakle ne sa ciljem stvaranja profita, već rješavanja postojećeg društvenog problema, je funkcionirao od samoga početka: danas Grameen banka ima 8 milijuna korisnika u Bangladešu, od kojih su 93% žene. Banka zapošljava 28.000 ljudi, a od samoga početka prof. Yunus je odlučio da će barem polovica zaposlenika biti žene. Isprva to nije bilo nimalo lako – zaposlenici banke obilazili su sela no žene su odbijale ponuđeni posao, govoreći kako su nepismene, ne znaju s novcima te kako bi njihov suprug bio bolji izbor. Isfrustrirani ovom situacijom, sugerirali su prof. Yunusu da odustane od ove politike zapošljavanja žena, našto im je on savjetovao da budu strpljivi uz objašnjenje: “Riječi koje čujete od žena s kojima razgovarate nisu njihove riječi – iz njih govori tradicija koja im stoljećima govori: ne vrijediš, ne znaš, ne možeš. Budite uporni, jer kada samo jedna žena prihvati posao i uvjeri se kako itekako vrijedi, zna i može, uskoro će i njene susjede reći “ Ako može ona, mogu i ja – a možda mogu i bolje. ” I tako je i bilo.
Banka mjesečno posuđuje oko 100 milijuna dolara, a uobičajeni iznos mikrokredita je oko 100-200 dolara. Iz naše perspektive to izgleda kao mali iznos, no u Bangladešu znači razliku između gladi i sitosti, mogućnosti financiranja obrta ili financiranja školovanja djeteta. Kako je najveći dio stanovnika nepismen, prof. Yunus razvio je program kreditiranja školovanja, kroz koji se školovalo 40.000 studenata, te je otvorio školu/fakultet za medicinske sestre. Fascinantan način razmišljanja i upravo nevjerojatnu dimenziju ljudskosti pokazao je ispričavši kako je jednom prilikom posjetio selo i razgovarao sa tipičnom bangladeškom ženom, koja je nepismena i naporno radi cijeloga života, uz koju je sjedila nasmiješena mlada žena, za koju je pretpostavio kako je njena kćer koja živi na isti način. No, ispostavilo se kako mlada žena radi kao liječnica u susjednom selu, te njen život izgleda puno drugačiji no onaj njene majke, te je u stanju i financijski je potpomagati. Moja prva asocijacija – a pretpostavljam i većine ostalih ljudi u dvorani – bile je iskreno divljenje prema nevjerojatnoj promjeni na bolje koju je ovaj čovjek svojim programom omogućio toj mladoj ženi – i mnogima drugima. No on je rekao kako je njemu na um tada pala druga misao: “To je mogla biti njena majka.” Jer ni ona nema manje sposobnosti od nje, no nije imala priliku školovati se i na taj način potpuno promijeniti svoj život.
Mnogi, međutim, nisu vjerovali da ovaj princip može funkcionirati drugdje, a posebice ne u Americi. No prof. Yannus dokazuje suprotno otvorivši Grameen banku u New Yorku (podsjećam, Grameen znači “selo”!) gdje trenutno kreditira 1.300 najsiromašnijih građana, koji nemaju mogućnost otvaranja računa u komercijalnim bankama pa se – po istom principu kao i u Bangladešu, Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje – okreću kamatarima, pa bili oni i legalno registrirane tvrtke poput “Pay Day Loans” ili “Check’n’Cash” koji im skupo naplaćuju čak i unovčavanje čeka. Stopa povrata kredita Grameen banke u New Yorku iznosi 99,3 posto.
U zaključku i odgovorima na pitanja prof. Yunus istaknuo je kako ne želi nametati princip socijalnog poduzetništva (pojam poprilično nepoznat u hrvatskoj javnosti, ilustriran i činjenjicom kako i program, napisan na hrvatskom, koristi izraz “social business” umjesto postojećeg hrvatskog prijevoda), već jednostavno ponuditi alternativu u postojećoj ekonomskoj teoriji – kako cilj poduzetničkog poduhvata ne mora nužno biti profit, već rješavanje određenog društvenog problema.
U prostoriji punoj uspješnih poslovnjaka koji – sasvim legitimno – mjere uspješnost vlastita poslovanja u postocima porasta prodaje i profita, ovaj čovjek koji je zamislio i razvio banku koja je pomogla mnogima, program proizvodnje jeftinih jogurta s Danoneom, obogaćenih svim vitaminima i mineralima kako bi smanjio pothranjenost više od polovice bangladeške djece, program cipela od 1 dolara kako ljudi ne bi hodali bosi i trpili česte zaraze, koji trenutno razvija program u Japanu kako bi pomogao rješavanju problema zastrašujuće visoke stope samoubojstava i koji je stotinama tisuća ljudi promijenio živote nabolje, djelovao je kao da je došao s nekog drugog planeta.
I djelovao je toliko smirenije i sretnije od svih nas zajedno.
Nevena Crljenko izvršna je direktorica Akademije za politički razvoj
