Mary Wollstonecraft

 

Rani počeci

Mary Wollstonecraft, englesko-irska feministkinja, intelektualka i spisateljica, napisala je nekoliko romana, eseja i dječjih knjiga, a najpoznatija je po djelima: Obrana ljudskih prava (1790.), kritici pamfleta Edmunda Burkea o Francuskoj revoluciji i djelu Obrana ženskih prava (1792.) koje se smatra njezinim najvažnijim radom.

 

Rođena je u Londonu 27. travnja 1759.godine kao druga od šestero djece. Iako je njezina obitelj bila financijski dobrostojeća, tokom godina njezin je otac spiskao novac na nesigurne projekte dovodeći obitelj u stanje potpune financijske nesigurnosti.  Već u ranoj dobi Mary je postala svjedokinja brutalnog obiteljskog nasilja; njezin otac Edward John Wollstonecraft nerijetko je u alkoholiziranom stanju zlostavljao njezinu majku; kao tinejdžerica Mary bi često ležala pred vratima majčine sobe nastojeći je zaštititi od nasilnog oca.

 

U devetnaestoj godini života Mary napušta dom. 1793 pomaže svojoj sestri Elizi u bijegu iz nesretnog braka tako što je skriva pred nasilnim mužem do trenutka kada je isposlovana legalna rastava. Dvije su sestre osnovale školu u Newington Greenu, bilo je to iskustvo iz kojeg je Mary izvukla temu za svoju knjigu Thoughts on the Education of Daughters: With Reflections on Female Conduct, in the More Important Duties of Life (1787). Jedan period svog života Mary provodi kao guvernanta u obitelji Lorda Kingsborougha u Irskoj. Iako se nije nikada slagala s Lady Kingsborough, djeca su u njoj pronalazila istinsko nadahnuće; Margaret King jednom je prilikom izjavila da je Mary “oslobodila njezin um od svih vrsta praznovjerja”. Iskustvo koje je Mary Wollstonecraft primila tijekom ovih godina preliveno je kasnije u njezinu knjigu za djecu Original Stories from Real Life (1788).

 

Ogorčena ograničenim mogućnostima u karijeri uglednih, ali siromašnih žena Wollstonecraft je odlučila iskušati sreću u literarnoj karijeri. Bila je to za ono vrijeme poprilično radikalna i hrabra odluka s obzirom na to da se samo neznatan broj žena mogao uzdržavati pisanjem. Kao što je 1787. napisala u pismu upućenom sestri Everini, željela je postati “prva od nove vrste”.

 

 

Literarni rad

1788. godine djeluje kao prevoditeljica i književna savjetnica Josepha Johnsona, izdavača radikalnih tekstova. Taj joj je posao omogućio ulazak u najviše krugove londonske intelektualne i radikalne misli. Nakon što je Johnson 1788. lansirao Analytical Review, Mary je počela redovito kontribuirati svojim člancima i osvrtima. U Londonu ulazi u vezu s umjetnikom Henryem Fuseliem koji je u to vrijeme već bio u braku. Predlagala je zajednički život s Fuselijem i njegovom ženom koja je time bila šokirana i nakon čega je veza naglo pukla.

 

1790. godine objavljuje Vindication of the Rights of Men kao odgovor na Reflections on the Revolution in France(1790) Edmunda Burkea. U navedenom djelu Burke čvrsto staje u obranu konstitucionalne monarhije, aristokracije i engleske crkve. U djelu A Vindication of the Rights of Men Wollstonecraftova oštro kritizira i otvoreno napada aristokraciju pri tome zagovarajući republikanstvo. Poziva na vrijednosti srednje klase u opoziciji prema, kako je ona to vidjela, poročnom aristokratskom kodu ponašanja. Nadahnuta prosvjetiteljstvom te pod utjecajem prosvjetiteljskih mislioca Wollstonecraftova ismijava Burkeovo zagovaranje tradicije i običaja. Zalažući se za racionalnost isticala je kako bi Burkeov sistem rezultirao održavanjem ropstva, samo zato što je ono dio drevne tradicije. Rights of Men bio je prvi feministički rad Mary Wollstonecraft koji je ne samo zacrtao njezin budući rad, već joj i preko noći donio slavu.

 

Ideje koje je ocrtala u Rights of Men detaljnije je razradila u svom najutjecajnijem djelu A Vindication of the Rights of Woman (1792) koje je ujedno i jedan od najranijih radova feminističke filozofije. U njemu Wollstonecraft zagovara jednakost spolova i temeljne doktrine budućeg ženskog pokreta. Wollstonecraft je ismijala doživljavanje žena kao nemoćnih, lijepih ukrasa u kućanstvu upozoravajući pritom na veliku važnost žena u društvu. Ograničavanje života žena rezultiralo je frustracijom i ogorčenjem koje je transformiralo ove anđele kućanstva u demone i tirane nad djecom i slugama. Wollstonecraft je obrazovanje držala ključem postizanja samopoštovanja koje bi osposobilo žene u korištenju njihovih kapaciteta za pozitivnu svrhu. Umjesto doživljavanja žena kao ukrasa ili robe kojom se trguje pri sklapanju braka (kojeg je nazivala “legaliziranom prostitucijom”), Wollstonecraft snažno ističe da su žene ljudska bića čime zaslužuju osnovna prava koja uživaju i muškarci. Znatan dio Rights of Women posvećen je piscima kao što su James Fordy, John Gregory i filozofima kao što je  Jean-Jacques Rousseau koji su ženama željeli uskratiti pravo na obrazovanje. Wollstonecraft pritom iznosi kako je velik broj žena površan, ali kako razlog za to ne leži u biološkim predispozicijama žena, već je glavni razlog kulturološke prirode – ženama je uskraćena prilika za obrazovanje.

 

U svojim novelama Wollstonecraft kritizira patrijarhalnu instituciju braka i pogubne učinke koje on kao takva institucija ima na žene. U njezinoj prvoj noveli , Mary: A Fiction (1788), glavna je junakinja prisiljena na brak iz ekonomskih razloga; svoju potrebu za ljubavlju i nježnošću nalazi izvan braka, u dva romantična prijateljstva: jednom s ženom i drugom s muškarcem. Maria: or, The Wrongs of Woman (1798), nedovršena novela objavljena postumno te često navođena kao najradikalniji feministički rad Mary Wollstonecraft, u središte priče stavlja ženu koja biva zarobljena unutar ludnice od strane svog muža. Maria također nalazi ispunjenje izvan braka, u vezi s jednim od zatvorenika te prijateljstvu s jednim od čuvara.U svojim novelama također kritizira diskurs osjećajnosti, moralnu filozofiju i estetiku koje postaju popularne krajem 18. stoljeća. Mary je novela o osjećajnosti kroz koju Wollstonecraft pokušava žanr staviti  u službu potkopavanja osjećajnosti same, filozofije koju je držala opasnom jer je žene poticala na pretjerano oslanjanje na osjećaje.        

 

 

Pariz u vrtlogu revolucije

U prosincu 1792. godine Wollstonecraft  napušta Englesku i odlazi u Pariz koji se u to vrijeme nalazi u vrtlogu Francuske revolucije. U domu svojih engleskih prijatelja u Parizu upoznaje kapetana Gilberta Imlaya, američkog trgovca drvom te autora djela The Western Territory of North America (1792), s kojim se upušta u vezu te s kojim je kasnije imala kćerku Fanny.  

 

Politička se situacija naglo pogoršava, Britanija objavljuje rat Francuskoj čime u ozbiljnu opasnost stavlja Britance koji su se u tom trenutku zatekli u Fracuskoj. Kako bi zaštitio Mary, Imlay je registrira kao svoju ženu iako formalno nisu bili u braku. Nekolicina njezinih prijatelja nije bila te sreće; neki bivaju uhićeni, dok nekima sudbina biva okončana pod oštricom giljotine. U potrazi za Imlayom koji ju je u tom periodu napustio, Wollstonecraft se 1795. vraća u London. Nastupa turbulentno razdoblje u njezinu životu; nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da pridobije Imlaya  natrag, Wollstonecraft pokušava izvršiti samoubojstvo skokom u Temzu, ali je spašava slučajni prolaznik.

 

U vrijeme njezine potrage za Imlayom nastaju pisma kasnije sabrana u zbirku Letters Written in Sweden, Norway, and Denmark. Pisma pokrivaju širok spektar tema, od socioloških osvrta na Skandinaviju i ljude koji u njoj žive, preko filozofskih pitanja koja se tiču identiteta, pa do njezine veze s Imlayom (iako se samo ime ne navodi u tekstu).

 

 

Život s Wiliamom Goldwinom

Njezin se život  nakon nekog vremena počinje vraćati u normalu te se Wollstonecraft ponovno posvećuje pisanju. Opet se kreće u krugu Josepha Johnsona gdje upoznaje Wiliama Godwina, filozofa, istaknutog ateista i praoca anarhističkog pokreta. Njihovo stupanje u brak otkriva činjenicu da Wollstonecraft nikada formalno nije bila u braku s Imlayom zbog čega par gubi brojne prijatelje. Godwin je također često bio prozivan zbog propagiranja abolicije braka u svojoj filozofskoj raspravi  Political Justice. Sam brak Wollstonecraft i Goldwina bio je nekonvencionalan; u želji da sačuvaju svoju samostalnost živjeli su u odvojenim kućama komunicirajući redovito putem pisama. Ubrzo nakon što je rodila kćerku Mary (kasnije poznata kao Mary Shelley, autorica romana Frankenstein), Wollstonecraft umire od porodiljne groznice.

 

Njezina smrt teško pogađa Godwina koji je svom prijatelju Thomasu Holcroftu jednom prilikom napisao “Iskreno vjerujem da na ovom svijetu ne postoji njoj slična. Iz iskustva znam da smo stvoreni da usrećimo jedno drugo. Ni najmanje ne očekujem da ću ikada više pronaći sreću.”

 

U siječnju 1798. godine Godwin objavljuje svoje djelo Memoirs of the Author of A Vindication of the Rights of Woman. Iako je Godwin smatrao da portretira Mary s ljubavlju i suosjećanjem, mnogi su bili zgroženi činjenicom da je tako otvoreno pisao o njezinoj nezakonitoj djeci, ljubavnim vezama i pokušajima samoubojstva.

 

 

Nasljeđe i značaj Mary Wollstonecraft

Do druge plovice 20. stoljeća mnogo se više pisalo i govorilo o životu nego o literarnom radu Mary Wollstonecraft. Nakon objavljivanja Godwinovih Memoara njezino je ime kroz čitavo jedno stoljeće zadržalo negativne konotacije. Mnogi su pisci koristili njezin lik kako bi čitatelje naučili “moralnim lekcijama”. Rijetki su tokom 19. stoljeća čitali njezina djela jer su njezini protivnici isticali da niti jedna žena koja ima malo samopoštovanja neće čitati njezin rad.

 

Jedna od rijetkih žena koja se zanimala za njezin rad bila je George Eliot (Mary Ann Evans). 1855. godine poznata je spisateljica napisala esej o ulozi i pravima žena uspoređujući Wollstonecraft s Margaret Fuller, poznatom američkom novinarkom, kritičarkom i aktivisticom koja je, baš poput Wollstonecraft, otputovala na Kontinent gdje je aktivno sudjelovala u borbi za reformu te je imala dijete s čovjekom s kojim nije bila u bračnoj vezi. Millicent Garrett Fawcett, sufražetkinja i kasnije predsjednica National Union of Women’s Suffrage Societies, napisala je uvod u posebnom izdanju Rigts of Woman, objavljenom povodom stogodišnjice, gdje je Mary Wollstonecraft nazvala pramajkom borbe za pravo glasanja. Ipak, njezin način života i dalje biva osuđivan od strane mnogih, a njezin rad uporno ignoriran. Ulaskom feminističke kritike u akademske krugove 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, djela Mary Wollstonecraft vraćaju se u samo središte pozornosti.

 

Radikalnost Mary Wollstonecraft proizlazi prvenstveno iz njezina pokušaja da premosti jaz između trenutnih okolnosti u kojima se nalazi čovječanstvo i potpunog savršenstva. Bila je dijete Francuske revolucije koje je vjerovalo da je novo doba razuma i dobročinstva na dohvat ruke. Mary Wollstonecraft je preuzela zadatak da pomogne ženama u postizanju boljeg života, ne samo za njih same, već i za svoju djecu i svoje muževe. Naravno, moralo je proći više od stoljeća da društvo počne shvaćati i prihvaćati njezine ideje.

Zrno po zrno…

 

Gdje postoji volja postoji i način

Koliko malo, ili koliko puno, nam je potrebno kako bismo probudili plemenitost u sebi i oko sebe? Mirelli Brenke dovoljna je bila kuglica papira. Odselila je sa obitelji iz Zagreba u Ugandu. Zašto i kako za ovu priču nije bitno. Bitno je, da se vrlo brzo uklopila u priči Kampale, glavnog grada te istočnoafričke države, te sa grupom tamošnjih žena, započela Bead By Bead.

 

Što je Bead By Bead?

Bead By Bead je dakle, vizija naše Mirelle o društveno odgovornom poslovanju, vizija budućnosti u kakvu vjerujemo. Tvrtka koja svojih 20% prihoda u Ugandi ponovno investira u zajednicu, koja stvara proizvod, i tako pomaže u školovanju djece, plaća zdravstveno osiguranje, i provodi razne društveno korisne projekte.

Proizvod koji stvaraju žene četvrti Soweto, u Kampali su unikatne ekološke ogrlice i narukvice. One nastaju rolanjem ostataka raznobojnog papira, a svojom jednostavnošću i očaravajućim bojama, dotiču srca svakog tko ih ugleda.

Jennifer, Evelyne, Margaret, Joice, Doreen, Florence, Pamela, Alice i još jedna Florence, žene između 26 i 47 godina, čine srž Bead By Bead-a. One su te koje svojim trudom i ljubavlju izrađuju ogrlice i narukvice, kako bi svojoj djeci pružile priliku, a imaju ih zajedno 32-oje.

Iz ratom opustošenog sjevera zemlje, većina ih je došla u Kampalu u potrazi za kruhom i sigurnosti od ratnih strahota.No, kada vidite njihova lica, vidjet ćete nadu, ljubav i nepokolebljiv duh.

 

Kako možeš pomoći?

Cilj Bead By Bead-a je pronaći još više kreativnih, mladih ljudi u Ugandi i istočnoj Africi, koji će biti nosioci promjena i prosperiteta za sebe i svoje obitelji. Povezati suradnike te omogućiti pristup i prodaju na razvijenim tržištima svijeta. Poboljšati prikupljanje sredstava za provedbu različitih projekata, koji bi pridonjeli osobnom i stručnom napretku, i edukaciji svakog člana grupe i njihovih obitelji, s ciljem izlaska iz siromaštva.

 

Kad vas prijateljice pitaju gdje ste kupile taj poseban nakit, recite im – bead by bead, budite ponosne, kao i žene koje su ručno izradile taj unikat.

Vjerujte, sve to možemo.

Ženski studiji

 

Centar za ženske studije najavljuje

upis u obrazovni program Ženskih studija

Prijave traju od  21.rujna do 10. listopada 2009.

Program će se odvijati u prostoru Zagorka, Centra za ženske studije, Dolac 8, Zagreb

Program je namijenjen polaznicama koje zanima književnost, posebice odnos književne teorije i ženske popularne kulture, kulturalnih studija i feminističke teorije, kao i feministička kritika, filozofija i psihoanaliza.

Program se sastoji od tri obavezna kolegija, posebnih događanja, mentorskih susreta i završnog rada.

Jasmina Lukić: Šeherezada u egzilu: proza Dubravke Ugrešić 
Tatjana Jukić: Žena i melankolija: književnost, filozofija, psihoanaliza

Maša Grdešić: Ženski žanrovi

Predviđeno je sudjelovanje spisateljice Dubravke Ugrešić. 

Program će trajati od 19. listopada do 21. prosinca 2009. godine

 

Više informacija o uvjetima upisa i programu na www.zenstud.hr ili na mail:zenstud@zamir.net

 

Lobiranje za rodno osjetljiv Ustav

Prevela Bernarda Lusch

 

Posljednji zimbabveanski proces ustavne reforme stvorio je veliko zanimanje među aktivistima/icama koji se zalažu za zaštitu ženskih prava. Rane naznake govore da nacrt novog Ustava neće imati za prioritet ispravljanje zakonske, društvene i ekonomske diskriminacije žena.

 

Njihov ključni zahtjev su veća socio-ekonomska prava žena, uključujući pravo na sklonište, smještaj, zdravlje, osiguranu hranu i zapošljavanje.

 

Primjerice, na ustavotvornom sastanku u Goromonziju, seoskoj zajednici udaljenoj 30 kilometara jugoistočno od zimbabveanskog glavnog grada Hararea, izaslanici Zajednice potpore žena u politici zahtijevali su da se u Ustav uključi pravo na pitku vodu.

 

Žene u ruralnom Zimbabveu, koje su tradicionalno odgovorne za donošenje čiste vode, moraju hodati svakodnevno nekoliko kilometara do najbližeg izvora i nositi vodu u vjedru na glavi do svojih domova.

“Neke ovdašnje žene putuju preko 7 kilometara u potrazi za vodom. Ali to je dječja igra u usporedbi s velikim udaljenostima koje moraju prijeći tražeći drva za ogrjev”, potvrdio je vijećnik Goromonzija, Enoch Banyure.

Aktivisti/ce za ženska prava zabrinuti su da ustavna reforma neće riješiti njihove probleme, jer u Izbornoj komisiji, zaduženoj sredinom srpnja da načini nacrt Ustava, od 25 članova samo je 9 žena. Sva tri supredsjednika su muškarci, i tek kada su aktivisti/ce inzistirali na rodnoj jednakosti, Komisija je imenovala tri ženske predstavnice.

Članica Izborne komisije, Jessie Majome, koja je također i izaslanica Ministra pravosuđa, optimistična je i kaže da vjeruje da će problemi žena doći na dnevni red. “Ovo je platforma koju žene ne smiju propustiti. To možda nije lijek koji će izliječiti sve ženske probleme, ali će svakako poslužiti”, rekla je.

Drugi su i dalje sumnjičavi što se tiče političke volje za stvaranje rodno osjetljivog Ustava. Nacionalna koordinatorica udruge Žene i zakon Južne Afrike (WLSA) Sylvia Chirawu kaže kako je odsutnost rodne komisije koja bi pomogla poticanje ženskih prava očita prepreka i pljuska ženama.

Ona objašnjava da je jedan od glavnih kamena spoticanja za ženska prava u Zimbabveu običajni zakon koji i dalje ima prednost pred običnim zakonom, usprkos popisu prava zaštićenih u važećem Ustavu.

“Članak 23. običajnog zakona ostaje trn u oku za ženska prava jer ima prvenstvo u smrti, razvodu, nasljeđivanju, skrbništvu nad djecom i uzdržavanju.”, objašnjava Chirawu.

Posljednji sudski slučaj, Magaya protiv Magaye, primjerice, mučan je primjer kako običajni zakon diskriminira žene, navodi WLSA. Nakon smrti supruga, Venia Magaya je razbaštinjena, a njezin dom je pripao muškom nasljedniku, njezinu polubratu. Ona je sada osiromašena.

“Vrhovni sud je presudio da nije u pitanju diskriminacija ako posjed naslijedi muški nasljednik umjesto ženskog”, potužila se Chirawu.

Iako se slučaj Magaya odnosi na posjede osoba umrlih prije 1. studenog 1997., jer je zakon tada ispravljen kako bi preživjele supruge i supruzi bili glavni uživatelji imovine umrloga, raniji slučajevi ostaju sa starom presudom.

WLSA također vjeruje da Uredba o zajedničkom zemljištu diskriminira žene čineći njihovo boravište ovisnim o običajima i praksi u određenom području. “Naše istraživanje je pokazalo da se žene protjeruju sa zajedničke zemlje nakon razvoda ili smrti supruga”, naglasila je Chirawu.

 

Još jedna prepreka rodnoj jednakosti je odsutnost prava na obrazovanje u Ustavu. “Posljedica toga je da muško dijete ima prednost pred ženskim da pohađa školu”, kaže ravnateljica WiPSU-a, Cleopatra Ndlovu, “jer mnogi siromašni roditelji nemaju novca za školarine za svu svoju djecu. Ovo znači da su djevojčice zakinute već vrlo rano u životu.”

 

Žene se također žale da nemaju jednako pravo na skrbništvo nad svojom djecom, jer svoja skrbnička prava mogu prakticirati samo preko supruga. Primjerice, ako su zakonski vjenčane, žene ne mogu dobiti dokumente poput rodnih listova ili putovnica za svoju djecu bez pismenog odobrenja svojih supruga.

“Pokušaj da se dođe do putnih dokumenata ili osobnih iskaznica bez muževog pismenog odobrenja je prava noćna mora. Mnoge su se žene obratile Vrhovnom sudu zbog toga i pobijedile, ali matičari općenito i dalje zahtijevaju pismeno odobrenje supruga.”, kaže Chirawu.

Aktivisti/ce za ženska prava osobito su ogorčeni zbog nedovoljne brige za rodnu jednakost u Ustavu upravo zbog toga što je Zimbabve potpisnik brojnih međunarodnih dokumenata koji se tiču ljudskih prava i koji bi trebali jamčiti ženska prava. Primjerice, Zimbabve je potpisao i ratificirao Konvenciju o ukidanju diskriminacije žena (CEDAW).

“Ali takvi sporazumi ne postaju automatski dijelom zimbabveanskih zakona i trebali bi biti propisani parlamentarnom uredbom”, požalila se Emilia Muchawa, ravnateljica Udruge zimbabveanskih žena-odvjetnica (ZWLA). “Članak 111B (običnog zakona) sprječava automatsku primjenu međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima kao što je CEDAW”, objasnila je.

“Dok sudovi, kroz sudski aktivizam, mogu ponekad primjenjivati međunarodne sporazume o ljudskim pravima u svojim presudama, njihova ne-udomaćenost znači da se općenito iz njih ne mogu izvući dobrobiti za žene”, primijetila je Chirawu.

 

Spolne predrasude otkrivene kod studenta/ica pri ocjenjivanju profesora/ica prirodnih znanosti

Prevela Ana Begić

 

Istraživanje provedeno na 18 tisuća studenata biologije, kemije i fizike otkrilo je primjetnu spolnu predrasudu studenata pri ocjenjivanju profesora koji predaju prirodne znanosti. Istraživači na sveučilištima Clemson, Virginia i Harvard uvidjeli su da, u prosjeku, pri evaluaciji predavača, profesorice dobivaju niže ocjene od svojih muških kolega iako su jednako učinkovite u pripremi studenata za fakultet.

 

Rezultati istraživanja objavljeni su na Internet stranici Science Education, u istraživačkom radu pod nazivom “Otkrivanje predrasuda kod studenata pri evaluiraju njihovih profesora prirodnih znanosti.”

 

Predrasude su najvidljivije, kažu istražitelji, među studentima fizike koji su najslabije ocijenili svoje profesorice. Među studentima biologije i kemije, muški studenti često podcjenjuju profesorice, dok to nije slučaj kod njihovih kolegica. 

 

“Važnost ovih saznanja leži u otkriću da su studenti do kraja srednje škole razvili specifični smisao za spolno prihvatljive uloge u prirodnim znanostima,” rekao je Geoffery Potvin, docent inženjerstva i prirodnih znanosti u odjelu za matematiku na sveučilištu Clemson.

 

“Takav pogled na to koje su uloge prihvatljive za žene i muškarce u prirodnim znanostima vjerojatno i utječe na sam odabir fakulteta kod studenata,” rekao je Istraživač sa Clamsona Zahra Hazari, također docent inženjerstva i prirodnih znanosti u odjelu za matematiku. “Ovakva bi predrasuda mogla negativno utjecati na studentice i pridonijeti manjem broju žena znanstvenica, matematičarki, inženjerki i slično.”

 

Potvin i Hazari surađivali su na projektu s Robertom H. Taijem sa Sveučilišta u Virginiji i Phillipom M. Sadlerom iz Harvard Smithsonian Centra za astrofiziku.

 

Istraživanje je provedeno na 63 fakulteta i sveučilišta diljem Sjedinjenih Država nakon upisa na fakultete. Studenti su zamoljeni da se osvrnu na svoje srednjoškolsko  iskustvo. Većina se pitanja odnosila na obujam gradiva koji su obrađivali na srednjoškolskoj nastavi, tehnike koje su koristili njihovi profesori, opseg i tip laboratorijskih vježbi i iskustava kao i akademska i obiteljska zaleđa ispitanika. Podaci su zatim analizirani  koristeći kvantitativne statističke tehnike.

 

I drugi su faktori utjecali na ocjenjivanje profesora. U nekim slučajevima bio je to način na koji je gradivo predstavljeno učenicima. Primjerice, obrađujući sve teme, profesori koji su gradivo povezivali i navodili primjere povezane sa stvarnim svijetom dobili su veće ocjene.

 

Autori su uspjeli pokazati da, iako se metode podučavanja ponešto razlikuju između profesorica i profesora, one nisu opravdale spolne predrasude.

 

Autori su također pronašli dokaz da su profesorice i profesori jednako učinkoviti kod pripremanja njihovih studenata za fakultet. Studenti su postigli iste rezultate na fakultetu neovisno o spolu njihovih profesora. Također, postotak studenata koji upišu fakultete za koje su ih pripremale profesorice identičan je broju upisanih studenata obučenih od strane muških kolega.

 

Želim pastuha koji kuha za muža

 

“Muškarci žele uspješnu suprugu, koja dobro kuha i koja je uvijek kurva u krevetu!” duhovito je to ispalio glavni urednik Playboy kao odgovor na pitanje što muškarci žele. I što reći na to? Pogledajte idiota, šovinističku svinju, budalu, kak se usudi… No, iznenadit ću vas. Nije to rekao glavni urednik Playboya. Nije to rekao muškarac uopće. Kazala je to ali u obrnutom rodu glavna urednica jednog ženskog magazina (kojeg su uspješno podigli i pokrenuli naravno muškarci) na Weekend Media Festivalu u raspravi na temu “Što žene žele?”

Dakle, po njezinom “žene žele uspješnog supruga, kuhara i pastuha”.

Misli li dotična urednica da je time što je izrekla pokazala da je kulerica jer se ponaša kao muškarac? Misli li da je time dala svoj obol ženskoj emancipaciji? Misli li da je podigla razinu civiliziranog dijaloga na neku višu ljestvicu ili pak misli da je zaista dala odgovor na pitanje? Što god da je od navedenog, ili naša urednica nije previše koristila mozak ili želi širiti stereotipe na kojima se hvala bogu i temelji ovo naše krhko društvo.

Prva stvar, da sam glavna urednica i da me netko na Weekend Media Festivalu  pita što žene žele, prvo bih pretpostavila da me pita za želje žena kao moje medijske target publike, dakle, kakav medijski proizvod žele. Posao. Think business!! To bi učinila kulerica!

Dotična je očito kao u zadnje vrijeme i većina žena na našoj javnoj sceni poželjela biti neki od likova iz kultnog Sex i grada. I ispalila takvu rečenicu zbog koje bismo bilo kojeg njezinog kolegu razapele ali eto ona je žena pa može baratati takvim kategorijama. Zašto bismo ženi tolerirali ponašanje kakvo ne toleriramo muškarcima? Ne širimo li time lepezu stereotipa i netoleranciju što je zapravo ono protiv čega se borimo?

Druga bitna stvar, zašto su organizatori zapostavili muškarce pa nema diskusije na temu “Što muškarci žele?” Znamo i da muškarci troše, troše bogme i više od žena i to nerijetko na skuplje igračke od nas. Zašto onda nema panela o tome što ponuditi u medijskom smislu muškarcima? Zašto su oni galantni i elegantni kad troše na skupe aute ili satove a žene eto uvijek moraju dokazivati da jednostavno vole lijepo. Muškarce nikad nitko ne pita zašto kupuju odijelo od par tisuća kuna. Zato što vole lijepo i hvala im na tome. I mi to volimo vidjeti. Žene s druge strane stalno moraju odgovarati na pitanja zašto kupuju skupe cipele ili odjeću. Štoviše, nije da moraju, imaju pravo odbiti razgovarati na toj razini međutim žalosno je što žene čak i kad su na vodećim pozicijama same potiču raspravu s takvim stereotipima.

I sama sam se dan prije zgražala s prijateljicom kad smo shvatile da nas smatraju pametnijima kad ne nosimo štikle. Ali o tome odbijam uopće raspravljati. Otkad je boja ruža i visina pete postala indikator pameti, sposobnosti ili uspješnosti. Zašto se spuštamo na razinu da o sebi samima govorimo u stereotipnim “želimo pastuha” kategorijama. Kad to rade muškarci osjećam prezir, a kad to rade žene osjećam gađenje, čuđenje, izdaju i pitam se je li glavna urednica Glorije ikad u životu vidjela pravog pastuha.