To je ženski posao!

Vozeći se u tramvaju, načula sam razgovor nekoliko djevojaka o njihovim najdražim hrvatskim youtubericama. Pričale su o ženama iz raznih dijelova Hrvatske, ali su se složile da im je jedna Zagrepčanka najdraža. “Nikad mi nije palo na pamet koristiti tu vrstu krpice za čišćenje… Jesi li vidjela onaj video o proljetnom čišćenju cijelog stana… A što s onim vlogom gdje nam je pokazala kako joj izgleda PRAVA večernja rutina,” međusobno su se nadopunjavale. Potražila sam njihovu najdražu youtubericu i vidjela da, među njezinim videima, koji su uglavnom beauty i lifestyle prirode, ima i vlogova, recepata, videa o organizaciji i čišćenju. Nakon nekoliko pogledanih videa, naletjela sam na onaj o večernjoj rutini. Youtuberica se, nakon radnog dana i kupovine hrane sa suprugom, bacila na čišćenje kuhinje, pravljenje večere, stavljanja veša u pranje i obavljanja ostalih kućanskih poslova. Komentatorice videa su bile u ekstazi: “Auu kako si ti marljiva… Kada tebe gledam kako si efikasna, umorim se kao da sam sama spremala stan… Tako treba, to je prava žena… Super mi je gledati te zbog šminke, ali mi je draže vidjeti kada obavljaš ove naše ženske posloveAjme, blago tvome mužu.”

Ako je to njezina prava i realna večernja rutina kako ju je nazvala, kada suprug uskače? Što on radi za to cijelo vrijeme? Zašto nakon radnog dana ona nema pravo na odmor poput njega?

Gledajući tu mladu ženu kako temeljito riba sudoper dok se večera peče, počela sam razmišljati o podjeli kućnog rada te o guranju istog pod žensku sferu. Istina je da žene, majke, djevojke, cure, sestre, susjede više pospremaju i kuhaju od njihovih muških partnera, ali nisam zapravo razmišljala koliko sati tjedno/mjesečno/godišnje ode na te ‘ženske poslove’. Opet sam pročitala sekciju komentara. Nisam dijelila istu razinu oduševljenja kao druge žene. Niti jedna osoba nije napisala nešto s čime bih se slagala, sve su ju hvalile za to koliko se iscrpila i za to što obavlja svoj posao. Za razliku od njih, ja nisam vidjela što je toliko bajno u enormnoj svakodnevnoj količini neplaćenog kućnog rada.

{slika}

“Zvala sam tebe, ne njega”

Od malena gledam vlastitu majku kako trči gore-dolje po stanu dok se trudi oribati, pobrisati, popeglati, skuhati, ispeći, poravnati, oprati milijun i jednu stvar. Čak i danas, kada joj se bliži šezdeseta, za nju nema stajanja. Iako se kao medicinska sestra izmori tijekom dana, mama je kod kuće uvijek u pokretu, što znači da njezin pravi radni dan nije gotov u 16 sati. Rekla mi je da ju je tako njezina mama odgojila i da se na isti način trudila odgojiti mene. Ono što nije jasno i eksplicitno rekla je to da se na isti način nije trudila odgojiti i moga brata. Ja sam bila ta koja je trebala doći pomoći oko variva, tijesta ili mesa, mene je uvijek zvala da postavim stol za ručak, na mene je računala da operem i pobrišem suđe, samo je meni slala poruke da pokupim veš, zatvorim prozore prije kiše ili da usišem cijeli stan jer gosti dolaze. Nebrojeno puta me zamolila da skuham ručak sebi i bratu (koji je odrasli muškarac u dvadesetima!). Na moje negodovanje, da zašto zove samo mene i to baš kada radim nešto bitno ili jednostavno malo odmaram, ona bi uvijek spremno rekla da je zvala mene, a ne mog brata.

Kada bolje razmislim, njega zapravo nikad nije zvala za bilo koju vrstu kućanskog posla. Jednom je priznala da ga ne zove jer je ‘on muško’. Pravila sam se glupa postavljajući joj pitanja u stilu: “Zato što je on muško ne može suđe oprati? On je muško pa ne mora znati skuhati ručak? Kako je povezan njegov spol s usisavanjem stana? Mama, što se ne bojiš da će on jednog dana umrijeti od gladi ‘jer je muško’ i ne mora znati kuhati?”

Slične, ako ne i identične priče ispričale su mi neke od prijateljica i poznanica. Njihova mlađa ili starija braća nisu morala raditi ništa (ili su radili minimalno), dok su one odvajale veliki dio svog slobodnog vremena na pranje, čišćenje i kuhanje. Također, ako bi braća izrazila želju za sudjelovanjem u obavljanju kućanskih poslova, obično bi za to bili nagrađeni. Ipak su oni muški i kako “lijepo” od njih da su se spustili u našu sferu posla.

Postotak ženskog i muškog kućnog rada

Prema istraživanju iz 2016. žene značajno više vremena posvećuju kućanskom radu nego muškarci. One su kuharice, čistačice i čuvaju djecu u vlastitom domaćinstvu – što znači da obavljaju mnogo više od muškaraca. Ovaj je rad neophodan za kvalitetu života muškaraca, žena i njihove djece, ali način na koji se dijeli između žena i muškaraca glavni je izvor rodne nejednakosti.
Prema podacima iz nacionalnih anketa Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, žene u Portugalu, Italiji i Irskoj obavljaju više od 70 posto kućnog rada. Čak i u zemljama Sjevera, gdje se egalitarnost promovira, žene i dalje obavljaju gotovo dvije trećine kućnog neplaćenog rada. Portugalske žene obave više od pet sati dnevno neplaćenog rada u usporedbi s muškarcima koji obave više od jednog i pol sata. Jednaka podjela tog djela zasigurno bi imala utjecaja na mogućnost karijere žena kao i mogućnosti samorazvoja. 

{slika}

“Uči se od malena”

Prema istraživanju UNICEF-a iz 2016. provedenom u zemljama sjeverne Afrike, južne Azije i Bliskog istoka, djevojke u dobi od 5 do 14 godina potroše 40 posto više vremena, odnosno 160 milijuna više sati dnevno, na neplaćene kućanske poslove – prikupljanje vode i drva za ogrjev u odnosu na dječake njihove dobi.
Podaci pokazuju da nerazmjerni teret obavljanja kućnog rada počinje rano, a djevojčice u dobi između 5 i 9 godina troše 30 posto više vremena na kućanske poslove nego dječaci iste dobi. Nejednakosti se povećavaju s djevojčičinim rastom: one od 10 do 14 godina troše 50 posto više vremena obavljajući kućni rad, odnosno 120 milijuna više sati svaki dan.


Hrvatska

Preopterećenje neplaćenog kućnog rada započinje u ranom djetinjstvu i intenzivira se kad djevojke dosegnu adolescenciju. Kao rezultat toga, djevojke žrtvuju važne prilike za učenje, rast i uživanje u djetinjstvu. Ova neravnopravna raspodjela rada među djecom također produbljuje rodne stereotipe i predstavlja opterećenje ženama i djevojkama kroz generacije.
Podaci ukazuju na postojanje izrazite rodne neravnopravnosti u obavljanju obiteljskih poslova, posebice rutinskih kućanskih poslova i određenih aktivnosti vezanih za brigu o djeci. Žene rade dvostruku smjenu i to ostavlja negativne posljedice na njihov privatan život (zdravlje i društveni život), kao i na njihov profesionalni život.
U  velikoj većini, preko 80 posto veza sve ili većinu takvih kućanskih poslova rade žene, u samo 16 posto veza ti su poslovi ravnopravno raspoređeni, tek u 2 posto takve poslove većinom rade muškarci. Briga o djeci je ili isključivo ženski ili zajednički posao, ali ne i isključivo muški. Ovakva raspodjela ima brojne negativne posljedice na karijeru, profesionalni život i zdravlje žena.
Žene provode 24 sata tjedno brinući se za djecu, muškarci 10 sati, žene 16 sati tjedno rade kućanske poslove, muškarci tek 7 sati,  a dok žena na raspolaganju za ostale aktivnosti ima tek 26 sati tjedno, muškarac na raspolaganju ima čak 50 sati.

Doba ‘progresivnosti’

Većina momaka današnjice voli se pohvaliti da znaju kuhati, da pospreme za sobom i počiste, a neki će čak istaknuti da znaju i peglati (kao da bi pljesak trebali dobiti za nešto što nas majke uče od malena), međutim kada čitam o ili pričam sa ženama koje su u braku i imaju djecu, nerijetko čujem da su upravo one te koje više doma rade. Njihov partner će staviti veš prati jedno popodne, on će odnijeti smeće iz stana jedno jutro, on će usisati jednom u dva tjedna i da, on će skuhati večeru… jednom u sedam dana. Ali tko stavlja veš prati ostale dane? Tko razmišlja kada kamion sa smećem vozi tokom cijelog tjedna, tko će usisati više od jednom u dva tjedna? Tko će pak stavljati na stol skuhanu hranu svaki dan?

Muškarci vole misliti da pomažu, da njihova jedna jedina skuhana večera tjedno zbilja čini veliku razliku ili to da sam razvrsta veš za pranje je vrijedno medalje. U njihovoj glavi to su postignuća, što samo daje do znanja koliko je situacija loša i koliko je nisko spuštena letvica. Od sedam doručaka, sedam ručaka, sedam večera i snackova za djecu, jedna večera nije objektivna realna pomoć. Čak i sama fraza da on ‘pomaže oko stana’ implicira da to nije nešto što bi on, kao muškarac, uistinu trebao raditi. On ne dijeli kućne poslove sa svojom suprugom, on njoj ponekad pomaže.

Moja mama se često znala ljutiti na tatu jer on, za razliku od nje, ne vidi čega u stanu više nema, što se pokvarilo, što se mora kupiti. Ljutilo ju je to što ona mora paziti na sve, raditi mentalnu mapu da nešto ne zaboravi, koristiti svoj intelektualni i emotivni rad da mu stalno objašnjava jednostavne zadatke, dok bi on bezbrižno hodao stanom: “Što se sam nisi mogao sjetiti da nema praška za pranje… Je li ti ja moram reći da usišeš, što to ne vidiš sam?… Mogao si sam obrisati suđe, ne moram ti ja to govoriti…”

Socijalizacija neplaćenog kućanskog rada

Rutinski poslovi, svakodnevni poslovi i briga o djeci su poslovi koje dominantno obavljaju žene. Ti su poslovi po prirodi takvi da izoliraju žene, da su neplaćeni i nisu u doticaju sa sferom dokolice kao što je to slučaj s nekim od muških poslova koji to jesu.
Ono što žene najčešće doživljavaju kao negativne posljedice sukoba obiteljskih i poslovnih obaveza su usporavanje karijere, primoranost da odustanu od prihvaćanja napredovanja, odlaske na stručna usavršavanja i putovanja.

Dijeljenje kućanskih poslova vrlo je neujednačeno i stavlja žene u nepovoljniji položaj u smislu razvijanja i korištenja svog punog potencijala u svijetu rada. Potrebna je politika koja može pridonijeti smanjenju tereta neplaćenog rada. Odgovornost kod kuće može se preraspodijeliti između žena i muškaraca poticajima muškaraca na uzimanje roditeljskog dopusta. To bi bio način za vlade i poslodavce da u određenoj mjeri promoviraju preraspodjelu odgovornosti.

U doba Jugloslavije problem dvostrukog opterećenja, koje su trpjele radnice obavljajući još jedan posao prije i nakon što bi se vratile iz smjene, onaj kućanski, bio je prepoznat. Jelena Tešija je na tribini ‘Ja od jutra nisam stala’ 2016. godine rekla da su u  rješavanje problema krenule žene same preko ženske organizacije AFŽ-a, koja je počela sa zagovaranjem socijalizacije kućanskog rada te organizacijom javnih vrtića, jaslica, uslužnih servisa, restorana i svega ostalog što je ženu moglo rasteretiti poslova u kući te joj omogućiti vrijeme za ravnopravno sudjelovanje u političkom i kulturnom životu zajednice.

“… Ako usporedimo situaciju s današnjom, jasno je da je makar postojala ideja i namjera da se sa ženinih leđa skine teret neplaćenog svakodnevnog kućanskog rada. Čak se u lifestyle časopisima iz 50-ih (npr. časopis Praktična žena iz 1956. godine) raspravljalo na više stranica u više brojeva o tome kako da se pomogne zaposlenoj ženi preko podruštvljavanja kućanskih poslova, dok se danas u lifestyle časopisima i u mainstream medijima često prikazuje i zagovara tip žene koja je uspješna na poslovnom planu, a pritom izrazito brižna majka i vrijedna kućanica koja sve stiže i kojoj nikad ne silazi osmijeh s lica“, naglašeno je na tribini. Cilj je, kako kažu, ‘pomiriti’ privatno i poslovno i sav je teret tog cilja, umjesto na društvu i javnim servisima, na ženinim leđima.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Coming out radionica

Udruga Dugine obitelji organizira besplatnu Coming out radionicu namijenjenu LGBTIQ* osobama kojima treba pomoć ili podrška oko vlastitog autanja, ali i onima koji žele podijeliti svoja lijepa i manje lijepa iskustva. 

Radionica će se održati 11.10. 2018.(četvrtak) u 18 sati u Šesnaestici (Ozaljska 16). Radionicu vodi psihologinja Matea Popov. 

Prijave na radionicu su obvezne do 9.10. 2018. (utorak) na adresu: pmatea@gmail.com. 

‘Šetati u ovom kontekstu znači postojati u svom punom svojstvu’

U Sarajevu je u petak, 28. septembra, ispred Akademije likovnih umjetnosti krenula mirna šetnja LGBTI osoba i podržavatelja_ica. Zgrada akademije bila je simbolično mjesto susreta, gdje je prije deset godina nasilno prekinut prvi Queer Sarajevo Festival. Tada je povrijeđeno više od deset osoba, dok je za mnoge druge goste i gošće to ostao jedan od traumatičnijih događaja kojem su prisustvovali_e. Održavanje Queer Sarajevo Festivala nije nastavljeno, ali se LGBTI pokret u Bosni i Hercegovini nije ugasio. Šest godina poslije QSF-a, a tri godine poslije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, Udruženje Q dobilo je presudu u okviru koje se Vlada Federacije BiH i Vlada Kantona Sarajevo obavezuju da ovom udruženju isplate novčanu naknadu na ime nematerijalne štete. Bio je to historijski trenutak za LGBTI pokret u Bosni i Hercegovini.

Umjetnost u službi građanske odgovornosti

Svi/e koji/e su u petak svojim prisustvom podržali_e okupljanje LGBTI zajednice mogli_e su čuti i pročitati kako se razvijao LGBTI pokret u posljednjih deset godina. Preko mobilne aplikacije Tour Buddy svi_e prisutni_e mogli/e su pratiti napredak LGBTI pokreta, kao i šta su bile najznačajnije tačke razvoja. Šetnja je završena u Art Kinu Kriterion gdje je otvorena zajednička izložba grafičke dizajnerice, ilustratorice i saveznice LGBTI pokreta Vanje Lazić, kao i slikara i umjetnika Kristofera Andrića. Na otvaranju izložbe direktorica Sarajevskog otvorenog centra, Emina Bošnjak, pozvala je sve na solidarnost i ukazala na važnost saosjećanja sa svima koji se nalaze u nezahvalnim položajima.

“Kada je QSF organizovan, meni je bilo 15 godina. Svejedno sam htio doći, ali sam bio spriječen. Poslije nesretnog događaja zaista sam ostao šokiran, jer je sve to uključivalo mnogo meni bliskih ljudi, ali i mene samog. Napad na QSF također pokazuje i stav našeg društva prema kulturnim događajima. Moja kolegica Alma Selimović je tada izlagala svoje skulpture, a danas, poslije deset godina, i ja imam tu čast. Likovna umjetnost je dobar medij za komuniciranje s publikom i zaista sam presretan da imam priliku biti ovdje večeras. Osjećam se sigurno i motivisano”, rekao je Kristofer Andrić za portal lgbti.ba.

Događaj simboličnog naziva 10 godina poslije: Šetajte u našim cipelama, osim potrebe za retrospektivom, neizostavno ukazuje i na građansku odgovornost, kao i na važnost slušanja o tuđim autentičnim iskustvima življenja. Ovaj događaj nije izolovano kreiran samo za LGBTI zajednicu, nego i za sve kojima je solidarnost princip.

“Sa Krisovim radom sam se upoznala već na njegovoj odbrani postdiplomskog rada. Tu sam zbog njega, kao i zbog samog kvir pokreta. Jedan je od rijetkih naših umjetnika koji na ovaj način koristi i mobilizira likovnu umjetnost – za potrebe preispitivanja rodnih normi. Drago mi je da ga poznajem i drago mi je da je dobio priliku izlagati ovdje”, rekla je Esma Hajrić.

Šetnja nikad nije samo šetnja

Za većinu LGBTI osoba šetnja nikada nije samo šetnja, nego i simbolički čin zauzimanja prostora, te dijeljenja istog sa prijateljima_cama, partnerima_cama i saveznicima_cama. LGBTI osobama javni prostor često se uskraćuje na najrazličitije načine. Od onih najočitijih gdje se nadležne institucije oglušuju na organizovane zahtjeve LGBTI osoba ili ih smatraju neprimjerenima, do suptilnih politika zastrašivanja gdje se zagrljaj ili poljubac u javnosti smatra dovođenjem u opasnost. Šetati u ovom kontekstu znači postojati u svom punom svojstvu, na način na koji se tijelo i ljubav izvorno osjeća. Heteroseksualne osobe kao privilegovani pojedinci i pojedinke imaju stalnu mogućnost izražavanja vlastite seksualnosti, kao i rodnih identiteta, te u odnosu na to često ne primjećuju one kojima je ta mogućnost uskraćena.

“Ja sam imala priliku biti i na QSF-u i jako dobro se sjećam i perioda medijskog i političkog huškanja. Za mene sve to zaista jeste jedna emotivna odrednica. Deset godina je i puno, a s druge strane i nije. Voljela bih da tada nije narušen kontinuitet aktivizma i održavanja festivala, ali je i sa ove vremenske distance teško to i analizirati i komentarisati. Meni je šetati uvijek jedinstven osjećaj. Osjećam se sigurno, ne plašim se i često vodim i djecu kada procijenim situaciju. Mislim da je LGBTI zajednica danas dosta izgrađenija, dok s druge strane mislim da društvu treba još senzibiliteta”, rekla je spisateljica Lamija Begagić, jedna od gošći događaja.

Značaj kulture sjećanja u LGBTI pokretu

U historiji LGBTI pokreta teško je zaobići nesretne događaje, obzirom da je nasilje bilo dosta integrisan dio tretmana LGBTI osoba kroz vrijeme. Ipak je i u odnosu na to bitno imati kulturu sjećanja koja neće demonizirati i zastrašivati, nego činiti integralni dio jedne emocionalne kulturne arhive. Bitno je imati građansku svijest o socijalnom kontekstu jednog pokreta, o njegovom razvoju i počecima, da bi se u odnosu na to mogla postavljati očekivanja, nadanja i racionalni ciljevi. Na kraju dana, bitno je odavati i priznanje svima čije rezultate plemenitog rada osjećamo i koristimo i danas.

“Malo mi je tužno da je bilo tako malo ljudi. Nekako je bilo za očekivati da bi poslije festivala iz 2008. godine sjećanje na taj događaj 2018. godine trebalo biti veličanstvenije. Po mom mišljenju, ono što se dogodilo na QSF-u je jedna od najtragičnijih stvari koje se mogu dogoditi jednom festivalu. S druge strane, budući da živimo u BiH, drago mi je da se šetnja uopće dogodila. Deset godina poslije mnogo toga se promijenilo, radilo se sa institucijama, zajednicom, postoje brojne aktivnosti, servisi za LGBTI osobe, a i ono što je jednako važno, čini mi se, jeste da su mediji mnogo neutralniji u svom izvještavanju ili čak podržavaju pokret, što je stvarno sjajno“, rekao je Aleksandar Talijan, gost festivala koji je na šetnju doputovao iz Banja Luke.

Prijatelji_ce, saveznici_e i svi_e koji/e čine pokret

Pokret za unapređenje prava LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini danas zaista podrazumijeva veliku mrežu podržavatelja_ica i prijatelja_ica gdje se ubrajaju i politički saveznici_e, međunarodni predstavnici_e institucija, predstavnici_e lokalnih zajednica, mediji, umjetnici_e, nevladin sektor, kao i mnogobrojni građani_ke koji na sebi svojstven način podržavaju LGBTI zajednicu. I ovaj put još jedan događaj organizovan je u prijateljskom objektu Art Kino Kriterion, odakle kažu kako im je uvijek zadovoljstvo ugostiti i organizovati kulturne događaje koji promovišu ljudska prava.

“U Kriterionu sam već tri godine. Nažalost, ili možda na sreću, nisam se zatekao na QSF-u prije deset godina. Drago mi je da danas imam priliku iz ove perspektive, mnogo srećnije i opuštenije posmatrati ovaj događaj, gdje se zaista osjećam jako lijepo. Mnogo toga se promijenilo, čemu mogu posvjedočiti i iz položaja nekoga ko je zaposlen u ovom objektu. Čini mi se da napredujemo i krećemo se u pravcu progresivnosti“, zaključio je za kraj Mirza Bradarić.

Gosti i gošće događaja imali su priliku i pogledati dva filma reditelja Dana Dansena, nakon čega su do kasno u noć mogli_e i plesati uz njemačku DJ-icu Ene Lind.

Ispitajte sve optužbe za nasilje na hrvatskim granicama!

Nasilje prema izbjeglicama na hrvatskim granicama mora prestati, upozorili su aktivisti i aktivistkinje Inicijative Dobrodošli! na Međunarodni dan nenasilja pred zgradom Vlade Republike Hrvatske. Pred Vladu RH donijeli su slike ozljeda, za koje izbjeglice svjedoče da su zadobile pri pokušaju prelaska hrvatske granice. Izbjeglice tako svjedoče o fizičkom nasilju, seksualnom nasilju te krađama. Upravo takve priče mogle su se čuti danas pred Vladom koja se već predugo oglušuje na sva upozorenja o nasilju te čiji ministar odbacuje sve navode kako se nasilje događa.

Gotovo tri godine Inicijativa Dobrodošli!, kao i brojne druge hrvatske i međunarodne organizacije izvještava i upozorava na nasilje s kojim se susreću ljudi u pokretu kada nastoje ostvariti svoja prava koja bi trebali imati u skladu s nacionalnim zakonima i međunarodnim pravom.

Brojni muškarci, žene i djeca svojim iskazima i ozljedama svjedoče o tome da su im njihova zakonom zajamčena prava uskraćena na najnasilnije načine, a hrvatska policija  i dalje javno odbacuje takve optužbe, ne podastirući dokaze kako se takvo nasilje ne događa. U slučajevima koji su prijavljeni, tako nestaju dokazi, što iz policije opravdavaju tehničkim razlozima. Štoviše, Vlada Republike Hrvatske se diči svojim postupanjem na granicama, ne obazirujući se na svjedočanstva nasilja nad izbjeglicama iz kojih je vidljivo kako takvo postupanje nije izolirani slučaj već sustavno nasilje. 

Za to vrijeme, strani i hrvataki mediji, kao i brojne organizacije koje se bave ljudskim pravima nastavljaju izvještavati o nasilju hrvatske policije prema izbjeglicama i nehumanim uvjetima u kojima su ljudi prisiljeni živjeti jer ne mogu nastaviti svoj put. Nedavno izvješće organizacije Ujedinjenih naroda za izbjeglice UNHCR-a, Putevi očajnika navodi da je oko 2500 izbjeglica vraćeno iz Hrvatske od početka godine, među kojima je za 1500 njih uskraćen pristup postupku azila, dok ih je 700 prijavilo nasilje i krađe. U toj skupini zabilježeno je više od 100 djece.

Kao posljedica nasilne politike zaštite granica krajem 2017. godine poginula je 6-godišnja djevojčica, u svibnju ove godine dvoje djece zadobilo je prostrijelne ozljede kada je policija pucala na kombi u kojem su se nalazili. Ti slučajevi, čini se, nisu bili dovoljno upozorenje vladjućima da se politike postupanja prema izbjeglicama na granicama moraju promijeniti i nisu dovele do prestanka korištenja nasilja, već se nastavilo s ugrožavanjem ljudskih života.

U kršenju ljudskih prava izbjeglica Hrvatska nije izoliran slučaj, već slična postupanja vidimo i na granicama drugih europskih zemalja. Izbor nasilja kao sredstva kojima se žele zaustaviti migracije nije rješenje i suprotan je vrijednostima Europske unije. Hrvatska ne smije biti jedna od zemalja koja će se nastaviti nasiljem obračunavati s ljudima koji traže bolju i sigurniju budućnost.

Stoga, aktivisti i aktivistkinje Inicijative Dobrodošli pozivaju Vladu Republike Hrvatske da ispita sve optužbe za nasilje na hrvatskim granicama i sankcionira počinitelje. Također, pozivaju vladajuće da zaustave grubo kršenje prava izbjeglica koje se odvija na granicama Hrvatske, ali i na samom teritoriju Hrvatske. Dosta je nasilja!

Mreža podrške za žrtve i svjedoke kaznenih djela

Što će se dogoditi ako se ne odazovem na sud ili odbijem svjedočiti, koliko ću se zadržati na sudu, mogu li doći s pratnjom, kako izgleda sudnica, gdje mogu dobiti informacije o predmetu, koja su moja prava, kako izgleda svjedočenje, kako mogu ostvariti putni trošak – ako ste žrtva ili svjedok kaznenog djela, sada u svojoj županiji možete dobiti podršku i odgovore na sva pitanja.

Ženska soba – Centar za seksualna prava trenutno provodi program “Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela”, kreiran s ciljem osiguravanja pružanja pomoći i podrške žrtvama i svjedocima kaznenih djela u županijama u kojima nisu osnovani odjeli za podršku žrtvama i svjedocima.

Program se provodi u partnerstvu s 10 organizacija civilnog društva (Udruga za podršku žrtvama i svjedocima; Centar za građanske inicijative Poreč; Centar za podršku i razvoj civilnog društva DELFIN; DEŠA – Dubrovnik; Udruga HERA Križevci – za zaštitu i promicanje ljudskih prava; Informativno pravni centar; Ženska grupa Karlovac KORAK; S.O.S. Virovitica – savjetovanje, osnaživanje, suradnja; SOS telefon za žene žrtve nasilja Krapinsko – zagorske županije; Udruga ZvoniMir), a financijski ga podržava Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske.

Besplatna pomoć i podrška uključuju emocionalnu i praktičnu podršku, tehničke i praktične informacije te informacije o pravima, psihosocijalnu i savjetodavnu pomoć, pratnju na sud, pratnju na policiju, državno odvjetništvo i/ili centre za socijalnu skrb, podršku kada kazneno djelo nije prijavljeno te podršku nakon završetka sudskog postupka.

U okviru navedenoga programa pokrenuta je Nacionalna kampanja o pravima žrtava
kaznenih djela i sustavu podrške žrtvama, svjedocima i svjedokinjama u Republici Hrvatskoj.

Cilj nacionalne kampanje jest senzibilizirati i informirati građane i građanke o sustavu podrške žrtvama, svjedocima i svjedokinjama kaznenih djela, kako u lokalnim zajednicama tako i na cijelom području Republike Hrvatske. Nitko nije pripremljen da postane žrtva ili svjedok_inja kaznenog djela, stoga je potpora od iznimne važnosti!

U okviru nacionalne kampanje kreirana je internetska stranica Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela, na kojoj se u samo dva klika mogu saznati sve informacije vezane za besplatnu pomoć i podršku u svakoj od županija u kojima se program provodi.

U prvom tjednu listopada bit će organizirano 22 javne akcije na području županija u kojima djeluju organizacije koje sudjeluju u projektu kako bi što više osoba dobilo informacije o sustavu pomoći i podrške žrtvama, svjedocima_kinjama u Republici Hrvatskoj. Osim toga, kroz brojne druge aktivnosti (npr. info pultovi na sudovima, okrugli stolovi, tematske sjednice, medijski istupi) radi se i nastavit će se raditi na informiranju građana i građanki.

Rumunjska: LGBTQ parovi trebaju pravnu zaštitu

Vrhovni sud u Rumunjskoj donio je presudu u kojoj stoji da gej i lezbijski parovi trebaju imati ista prava kao heteroseksualni parovi. Presuda je donesena uoči skorašnjeg referenduma za zabranu istospolnih brakova.

Prema Ustavnom sudu, istospolni parovi trebaju imati pravo na privatni i obiteljski život, a prava i obveze tih parova trebaju biti zakonski i pravno priznati.

Referendumom koji će se održati 6. i 7. listopada nastoji se ograničiti ustavna definicija obitelji na heteroseksualne bračne parove.

Teodora Ion-Rotaru, iz grupe za prava gay osoba Accept, za The Associated Press je izjavila: “Sud je utvrdio da su istospolne obitelji ravnopravne heteroseksualnima”.

Referendum je rezultat peticije koju je potpisalo 3 milijuna Rumunja_ki. Prema rumunjskom ustavu, brak je zajednica supružnika, dok potpisnici_e peticije žele da se brak definira zajednicom muškarca i žene.

Prema kritičarima, riječ je o diskriminatornoj odredbi koja krši ljudska prava.

U slučaju rumunjsko-američkog istospolnog para koji je tražio pravno priznanje braka u Rumunjskoj, Europski je sud u srpnju ove godine presudio da zemlje članice ne smiju ometati slobodu boravka državljana_ki EU zabranom boravka istospolnog_e bračnog_e partnera_ice.

Od članica EU, Rumunjska, Poljska, Slovačka, Bugarska, Litva i Latvija ne priznaju istospolne brakove niti nude pravnu zaštitu istospolnim parovima. U Rumunjskoj će se, možda, ponoviti scenarij koji smo gledali u Hrvatskoj, kada je 2013. održan referendum o ustavnoj definiciji braka.