Socijalni partneri potpisali sporazum za poticanje roditeljskih dopusta

Roditeljski dopust povećat će se za tri do četiri mjeseca te će se primjenjivati na sve radnike bez obzira na vrstu ugovora, prema sporazumu potpisanom od strane socijalnih partnera u prisutnosti Vladimíra Špidla, povjerenika EU za zapošljavanje, socijalna pitanja i jednake mogućnosti.

Sporazum o obiteljskom dopustu potpisan je 18. lipnja od strane Europske konfederacije trgovačkih sindikata (ETUC), BussinessEurope, Europski centar poslodavaca i poduzeća koje pružaju javnie usluge (CEEP) i Europske udruge za obrt, malo i srednje poduzetništvo (UEAPME).

   To je prvi put da su se Europski socijalni partneri dogovorili da revidiraju već postojeći okvirni sporazum. Novi ugovor povećava roditeljski dopust na tri do četiri mjeseca za svakog roditelja. Osim toga, jedan od četiri mjeseca će biti neprenosiv između roditelja da “potakne izjednačeniji dopust kod oba roditelja,” kaže tekst.

   Prema sporazumu, roditeljski dopusti trebaju se primjenjivati na “sve radnike, muškarce i žene, koji imaju ugovor o radu ili radni odnos definiran zakonom,” bez obzira na vrstu ugovora (na određeno vrijeme, skraćeno radno vrijeme, privremeni rad , itd.).

   “Na kraju roditeljskog dopusta, radnici će imati pravo da se vrate na isti posao ili, ako to nije moguće, isti ili sličan posao u skladu sa svojim ugovorom o radu ili radnom odnosu”, navodi se u tekstu. Osim toga, roditelji koji se vraćaju na posao imaju priliku da uspostave zahtjev za promjenu njihovih uvjeta rada (radno vrijeme, na primjer).

 Konačno, novi ugovor ne samo da povećava zaštitu od otkaza, već i  zaštitu protiv nepovoljnog tretmana na ostvarivanje prava na roditeljski dopust.

  Roditelji koji su usvojili dijete  također imaju pravo na koristi iz roditeljskog dopusta u skladu s novim pravilima.

  Roditelji na dopustu će nastaviti primati plaću u skladu s njihovim nacionalnim sustavom socijalne sigurnosti, složili su se socijalni partneri.

 Europska komisija sada mora razmotriti sporazum. Ona će podnijeti prijedlog Vijeću za implementaciju, a direktiva mora biti usvojena kvalificiranom većinom u Vijeću.

 

Pozicije:

   “Ovaj sporazum pokazuje da  Europsko socijalno partnerstvo radi i donosi konkretne rezultate za radnike i tvrtke u Europi”, izjavio je Vladimir Špidla, povjerenik EU za zapošljavanje, socijalna pitanja i jednake mogućnosti.

   “Ovaj sporazum posebno naglašava jedan od prioritetnih ciljeva jednakosti spolova i pokazuje odlučnost pronaći načine za poboljšanje ravnoteže između obitelji i radnog života, dok istovremeno uzima u obzir različitost nacionalnih regulatornih okvira, praksi i tradicija”, dodao je.

  “Žene bi trebale biti u mogućnosti raditi kako bi zadobile financijsku neovisnost, bez da budu kažnjene zato što su majke. Očeve treba poticati da se češće bave i da podijele s majkama prava i dužnosti obiteljske odgovornosti”, istaknuo je Špidla.

   Tajnik BusinessEurope,  Philippe de Buck, inzistirao je da socijalni partneri rade na sporazumu “na autonoman način”. “Fleksibilnost na kraju roditeljskog dopusta da ostanu u kontaktu sa radnim životom je vrlo važna za zaposlenike, ali i za poslodavce koji moraju organizirati svoe ljudske potencijale”, rekao je.

   “Mnogo toga treba učiniti kako bi proveli ovaj sporazum na nacionalnoj razini, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom,” zaključio je.

   “Mi smo napravili značajan korak s ovom revizijom sporazuma”, rekao je John Monks, glavni tajnik Europske konfederacije trgovačkih sindikata (ETUC). “Za mnoge radnike u Europi, vrlo je teško uskladiti privatni i radni život. Početni sporazum iz 1995 doveo je mnogo zemalja na bolju razinu, a ova revizija  ide naprijed pitanjem dodatnih mjesec dana,” rekao je.

   “Mi smo postigli dobar kompromis koji omogućava više fleksibilnosti i više sigurnosti za poslodavce”, rekao je Ralf Resch, glavni tajnik Europskog centra poslodavaca i poduzeća koji pružaju javne usluge (CEEP).

   On je istaknuo da ova prva revizija već postojećeg okvirnog sporazuma  pokazuje da je “socijalni dijalog živ, čak i u vrijeme krize, i može pružiti konkretna rješenja za poslodavce i radnike u Europi”. “Ne možemo si priuštiti gubitak kvalificiraniih zaposlenika”, dodao Resch.

   Andrea Benassi, glavni tajnik Europskog udruženja obrtništva, malih i srednjih poduzeća (UEAPME), naglasio je da “ovaj sporazum uzima u obzir evoluciju društva”. Rekao je da će UEAPME  pozvati svoje “nacionalne članice da upitaju vlade za brigu o specifičnoj situaciji malih tvrtki”, ističući da ovaj će ugovor dati bolji okvir za takve slučajeve.

Pripremila Sanela Blaguški

Nema pravde za lezbijke

 

Prevela Višnja Lončarić

CAPE TOWN – “Žene ubijaju u zapadnom dijelu Cape Towna” kaže Ndumie Funda. Funda  vodi project LulekiSizwe u svojoj “kolibi”  u Gugulethu, gradskom području u blizini Cape Towna.

Projekt je nazvan prema njezinoj pokojnoj zaručnici, Nosizwe Nomsa Bizanai, žrtvi silovanja od strane petorice muškaraca, pripadnika bandi koja je slijedom toga podlegla meningitisu, te Bizaninoj prijateljici Lukeki Makiwaneu, koja je prilikom silovanja zaražena HIV-om te je kasnije umrla od AIDS-a.

Tim projektom nastoji se osigurati podrška za lezbijke u Gugulethu od kojih je većina u teenagerskoj ili ranoj adolescenskoj dobi, a mnoge su još u završnim razredima srednje škole. Prema Fundi mlade lezbijke u dobi od 16 do 25 godina su najranjivije i vrlo često osuđivane od strane vlastite obitelji.

“Policija često radi propuste u istrazi, a žrtve su često predmet daljnje  viktimizacije od strane homofobnih policijskih službenika. Pravni sustav je spor i napade tretira kao slučajeve napada bandi te ih je teško uvjeriti o važnosti mržnje kao motivacije za zločin,” tvrdi Emily Craven, koordinatorica pridružene radne skupine (Joint Working Group).

Ne postoji mjerodavan podatak o tome koliko je zapravo  počinjenih zločina iz mržnje u Južnoafričkoj Republici.

 Za razliku od toga, zastrašujuća razina seksualnog nasilja u Južnoafričkoj Republici vrlo je dobro dokumentirana i objavljena. Prema statistici južnoafričke policije (SAPS – South African Police Service), zabilježeno je 36190 silovanja i pokušaja silovanja  između travnja i prosinca 2007.

Međutim, procjenjuje se da je broj neprijavljenih slučajeva deset puta veći od toga. Studija Medicinskog istraživačkog vijeća (MRC – Medical Research Council) izdana u lipnju ove godine ustanovila je da od 1738 intervjuiranih muškaraca, njih 27,6 posto izvršilo silovanje žene ili djevojke.

“Od New Yorka do Afganistana, preko Balkana, sve do Afrike i Latinske Amerike, bila sam na previše konferencija postavljajući pitanja. Silovanje je globalni fenomen, često počinjen od strane prijatelja i obitelji” kaže Bernadette Muthien, jedna od osnivačica i direktorica Engendera, nevladine udruge iz Cape Towna.

“Oduvijek je postojalo u društvu, još od početka patrijarhata i koristilo se kao oruđe za kontrolu ljudske seksualnosti, žena, ali i muškaraca. Mnoge moje prijateljice, ali i prijatelji žrtve su tzv. korektivnih silovanja, čija je svrha pokušaj “ispravljanja” homoseksualnosti.”

Izvještaj MRC – a zahtijeva mnogo širi pristup prevenciji silovanja, te piše: “Prevencija u ovom slučaju znači voditi računa o izvorima takvog ponašanja kao što su ideje o muževnosti,  rodna hijerarhija i seksualnost koja prije svega pripada muškarcima.”

 

KADA PRAVO NE PRUŽA ZAŠTITU

Jedna od južnoafričkih neobičnosti je u tome što je ta zemlja jedna od samo sedam zemalja na svijetu koje, pravno govoreći, dozvoljavaju istospolne brakove, kaže Craven. Njezin progresivni ustav i zakoni namijenjeni su da zaštite LGBTI populaciju (lesbian, gay, bisexual, trans, intersex), ali umjesto toga vlada strah i nasilje. “Ljudi vjeruju da ih ti zakoni štite te odlučuju javno priznati svoju spolnu orijentaciju, ali u stvarnosti se dovode u opasnost postajući potencijalne mete nasilja.”

Govoreći na prosvjedu Western Cape End Hate Alliance okupljenom u katedrali St. George u Cape Town – u, 7. kolovoza, Nozizwe Madladla – Routledge, bivša zamjenica ministra zdravstva  i članica afričkog nacionalnog kongresa ( ANC – African National Congress) i  nacionalnog izvršnog vijeća ( NEC – National Executive Comittee) rekla je: “Ne poznajemo dovoljno ustav, a pogotovo pitanja jednakih prava. Svi imamo pravo na dostojanstvo.”

Također je podržala daljnji razvoj društva po tim pitanjima. “Moramo uključiti ta pitanja u školski program, moramo se baviti pitanjima roda i seksualnošću, pitanjima koja smo tako dugo izbjegavali.”

Brojni teški slučajevi, kao što su ubojstvo Eudy Simelane, igračice Banyana Banyana, južnoafričke nacionalne ženske nogometne ekipe, ubojstvo Zolizwe Nkonyane u Khayelitsha-u 2006. godine ili dvostruko ubojstvo Masooa-e i Sigaza-e, rezultirali su kampanjama za povećanjem svjesnosti o tom problemu, zahtijevajući pravdu.

“Ti slučajevi zasigurno su dali zamah našoj borbi i vrlo su nam važni, ne samo u smislu postizanja pravde za žrtve, iako je to prioritet, već i u smislu postavljanja pravnih presedana za zločine iz mržnje i mržnje kao motivacije za zločin, kao i za slanje snažne poruke pučanstvu da ma koliko možda mrzili homoseksualne osobe – uvrede, silovanja, ubojstva LGBTI populacije neće proći nekažnjeno,” navodi Craven.

“U Južnoafričkoj Republici ne postoje propisi o zločinima iz mržnje tako da je vrlo važno da suci utvrde i zabilježe homofobične i mržnjom motivirane napade te postave presedane.”

 

ZAKAŠNJELA PRAVDA

Govoreći na prosvjedu End Hate, Craven je izjavila da zločini iz mržnje nisu bili “normalna ubojstva” te je optužila vladu da odbija baviti se tim problemom. “Policija i tužitelji odbijaju istraživati djela počinjena na temelju mržnje. Kazneno pravni sustav, općenito govoreći,  je spor i mi živimo u nasilnom društvu.  Na svakog ubijenog dolaze brojne preživjele žrtve nasilja,” rekla je Craven.

U slučaju Nkonyana, suđenje je bilo odgođeno 20 puta.

“Zolizwa zasigurno nije jedina; ljudi se nećkaju prijaviti slučajeve,” kaže Funda. “Slučajevi se ne uzimaju zaozbiljno.Policija se smije, reći će ti da si to tražila, jer se ponašaš kao muškarac,” dodala je.

“Maskulinitet je ključ razumijevanja svih homofobnih zločina iz mržnje i svekolikog spolno utemeljenog nasilja, koja su dio homofobnih napada,” razrađuje nadalje Craven.

“Mi tumačimo pojam zločin iz mržnje naširoko – ne radi se samo o tome da jedna osoba kaže:’ Ja sam lezbijka’, a da druga osoba odgovori:’Ja mrzim lezbijke’, te ih ubija i siluje. Radi se o prezentaciji spolova, o rušenju muške moći u društvu, riječ je o ženama koje ne trebaju muževe za financijsko uzdržavanje ili seksualno zadovoljstvo, o ženama koje nose odjeću koje se smatra neženstvenom ili piju u kavanama kasno u noć ili se bore kada su napadnute.”

Na pitanje što je po njezinom mišljenju bio korijen nasilja protiv LGBTI populacije, Funda je odgovorila da su se počinitelji zločina iz mržnje prestrašili nečega što ne poznaju, nesposobni   prihvatiti vlastitu seksualnost.

Čak i lezbijke, koje su javno priznale svoju spolnu orijentaciju kažu da žene moraju biti oprezne. Lezbijke postavljaju izazov pred afričku patrijarhalnu tradiciju. “Nisam bila u guštiku (pozivajući se na obred inicijacije plemena Xhosa, u kojem se mladi muškarci obrezuju i provode neko vrijeme u guštiku), nisam muškarac!” priznaje Funda.

“Vrlo sam oprezna. Ne zalazim u krčme. Izbjegavam ozloglašena područja kao što je Nyanga ( susjedno gradsko područje). Oprezna sam s kim sjedim i s kim razgovaram,” kaže Funda.

“Gradska područja i sela imaju visoku stopu homofobnih zločina iz mržnje,” objašnjava Craven. “U tim područjima postoje škole sa visokom stopom “korektivnog” silovanja i ostalih oblika zlostavljanja LGBTI učenika. Pogotovo u ruralnim područjima, izvan dosega LGBTI organizacija i nevladinih udruga (NGO), izgledi za pružanjem podrške preživjelima su slabi.

 

ULOGA MEDIJA

Na pitanje koja je uloga medija u kreiranju svijesti o ovom problemu, Muthien odgovara kako je njihova uloga u tome što pomažu da se o tom problemu javno govori. “Ali način na koji se izvještava o tom pitanju u popularnim medijima je problematičan, bilo da je senzacionalistički, bilo da je izvučen iz konteksta. Kada ti slučajevi dođu u prvi plan, mediji ne govore da je to odgovornost cijele zajednice, ne kažu da brutalno ubijene lezbijke  imaju majku, možda i vlastitu djecu, oca, brata, sestru, susjede.”

“U Khayelitshi neke četvrti u kojima zajednica aktivno sudjeluje u njihovu upravljanju, pokazuju niže stope nasilja, pogotovo rodnog nasilja i silovanja u svrhu “izlječenja”. Moramo svjesnije raditi na tom pitanju, budući da nas je pravni sustav iznevjerio.”

“Ljudi govore, ali mi nikada nisu prijetili,” kaže Funda, koja je uspjela zadobiti poštovanje nekih članova zajednice i inzististira na tome da rade posao koji i ona radi, stoga ostaje živjeti u Gugulethu. Osim toga što pruža podršku, ponekad i utočište za žene u nevolji, ona također vodi nogometni klub te surađuje s ostalim LGBTI organizacijama.”Ugostili smo Township Pride 2005. i 2006. godine u sportskom kompleksu u Gugulethu što je izazvalo pozitivne reakcije u zajednici.”

“Predsjednik Mandela je rekao ‘moj put je dugačak’. Ovo je također. Nitko nije poznavao Madibu. Ili Biko. Ali borili smo se za njih. Borit ću se do zadnje kaplje krvi.” izjavila je Funda na kraju.

 

 

ZLOČIN IMA MNOGO IMENA

Ne postoje uvjerljivi statistički podaci o učestalosti “korektivnog” silovanja. “Dok je problem zasigurno postojao već godinama, naše shvaćanje problema naglo je poraslo tek posljednjih godina,” objašnjava Emily Craven iz Joint Working Group. Iako je zabilježila povećanje broja prijavljenih slučajeva – pa i prvo suđenje u slučaju silovanja homoseksualca – Craven je ipak posumljala da se radi samo o vrhu sante leda.

“Ne postoji svijest o zločinima iz mržnje i “korektivnom” silovanju,” tvrdi activistica Ndumie Funda. “Potreban nam je program akcije, intervencija i istraživanje, te sredstva kako bismo istražili probleme s kojima se žene lezbijke suočavaju.”

Bernadette Muthien, jedna od osnivačica i ravnateljica Engendera, nevladine udruge ( NGO)  u Cape Townu, inzistira na terminu “kurativno” silovanje: “Kurativno je snažnija riječ. Silovanje kao kura, lijek za nastranost (homoseksualnost),” rekla je. Kampanja 07-07-07, imenovana prema strašnom dvostrukom ubojstvu Salome Masooa i Sizakele Sigaza 7. srpnja 2007. godine upotrijebila je termin “silovanje iz mržnje” u nedavnom izdanju novina.

Girl Power Festival

Udruga MAK poziva mlade i neafirmirane umjetnice da se prijave na Girl Power Festival.

2. po redu Girl Power Festival održat će se u Koprivnici u mjesecu studenom (točan datum znat će se naknadno).

Riječ je o festivalu koji se bavi prezentacijom ženskog stvaralaštva kroz sve oblike umjetnosti. Prošlogodišnji festival izazvao je mnogo pozitivnih reakcija prije samog održavanja, a isto se nastavilo i nakon što je festival održan.

Stoga se i ove godine pozivaju umjetnice iz kategorija: film (dokumentarni, igrani, animirani, kratki…), likovna umjetnost (slikarice, grafičarke, kiparice…), književnost (poezija, roman, pripovjetke…) da se prijave za sudjelovanje na festivalu.

Sve prijave potrebno je slati na mail adresu makulture@gmail.com s naznakom “za GPF “, sa sljedećim podacima:

Ime i prezime:
Grad:
Zanimanje:
Kategorija:
Kratka biografija:

Umjetnice iz kategorije film uz osnovne podatke moraju poslati kratak sadržaj filma koji prijavljuju, umjetnice iz kategorije likovna umjetnost 3 fotografije radova koje planiraju izlagati, a iz kategorije književnost kratak sadržaj djela ili u slučaju poezije 3 pjesme.

Prijave traju do 30. rujna 2009. godine, kada će žiri sačinjen od članova udruge MAK izabrati sudionice festivala.

Napomena: Ukoliko organizatori Festivala procijene kako će biti dovoljno vremena za predstavljanje svih prijavljenih umjetnica neće biti selekcije radova.

Kontakt:
Udruga Mladi Akcija i Kultura
udruga za promicanje kultura i prava mladih
Hrvatske državnosti 10
HR-48000
Koprivnica
www.mladiakcijakultura.hr

Naomi Wolf zvijezda 2. Zagrebi! Festivala

 

Ovog petka, 11. rujna u prostorima kluba Močvara i Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade počinje 2. Zagrebi! Festival, dvodnevni festival koji kroz različite forme umjetničkog i intelektualnog izražavanja promovira teme o kojima je za sada korisnije šutjeti.

 

Kao glavna zvijezda ovogodišnjeg izdanja u Zagreb na Zagrebi! dolazi američka društveno angažirana autorica Naomi Wolf. Zagrebi! Festival prvi je europski festival koji ugošćuje njeno predavanje ‘Održiva demokracija’ i premijerno u kontinentalnoj Europi prikazuje film ‘Kraj Amerike’ nastao po njenoj istoimenoj knjizi.

 

Naomi Wolf američka je društveno angažirana autorica internacionalnog bestselera ‘Mit o ljepoti’ (kod nas dostupnog u izdanju Jesenskog i Turka) u kojem je početkom 90-tih godina prošlog stoljeća, dekonstruirala mit o ženskoj ljepoti, upozorivši na sveprisutne oblike socijalne kontrole kojima je izložena moderna žena. Školovana na elitnim fakultetima i dobitnica čuvene Rhode stipendije, od nje se očekivalo da će svu svoju energiju unijeti u služenje sistemu koji joj je omogućio ulaz u vrh društva. Iako je kao politička savjetnica sudjelovala u izbornim kampanjama Clintona i Gorea, Naomi Wolf je danas jedna od najžešćih kritičarki neoliberalizma i američke političko-kulturne dominacije, iza koje se krije nastojanje za kontroliranjem većine svjetskih resursa i populacije. Njezin put od feminizmom inspirirane autorice (jedna je od vodećih predstavnica trećeg vala feminizma) do napadne kritičarke društva u kojem živi, pokazuje kako akademska zajednica teško oprašta vlastitim ‘izdajicama’. Danas je kao zagovornica progresivne politike čest sugovornih brojnih medija koji se bave teorijama urote, dok istovremeno njezine osvrte objavljuju samo mainstream mediji kao što su Washington Post i New York Times. Njezin pogled na kompleksnost pozicije žene u svijetu, određenom prema muškim mjerilima i potrebama, te parabole i zaključci kojima rastvara pojave u društvu s gledišta rodne i financijske raznolikosti, danas su postali klasično gradivo za dublje razumijevanju društva.

 

Naomi Wolf je suosnivačica Woodhull instituta za etičko vodstvo, organizacije koja uči mlade žene kako postati predvodnice promjena u 21. stoljeću.

Novinarku globili s 200 $ zbog nošenja hlača

Sudansku novinarku Lubnu Ahmed al-Husein, kojoj je prijetila kazna bičevanjem zbog nošenja hlača, sud u Kartumu u ponedjeljak je osudio na globu od 200 dolara, rekli su svjedoci na izlazu iz suda.

Novinarka je osuđena na globu od 500 sudanskih funta, a ne plati li, na jednomjesečnu zatvorsku kaznu, rekli su svjedoci.

“Neću platiti globu, radije idem u zatvor”, rekla je je u telefonskom razgovoru novinaru agencije France presse.

Njezini odvjetnici su izjavili da ju pokušavaju uvjeriti da pristane na novčanu globu.

Osuđena je privedena u početku srpnja u restoranu u Kartumu s još 12 žena zbog “neprilična ponašanja” jer je bila obučena u široke hlače i dugačku bluzu.

Ostale privredene su poslije pozvane na policiju i svaka je kažnjena s deset udaraca bičem.

Isto je čekalo i Lubnu, ali ona ja odbacila optužbe i počela javnu kampanju s namjerom da postigne ukidanje prijepornog zakona.

Članak 152. sudanskog kaznenog zakona iz 1991., koji je stupio na snagu dvije godine nakon državnog udara sadašnjeg predsjednika Omara el-Bešira, predviđa najvišu kaznu od 40 udaraca bičem za osobu koja se “nedostojno ponaša ili na neki nači krši javni moral ili nosi neprikladnu odjeću”.

Miškecov prolaz ponovno Prolaz sestara Baković?

Hoće li Miškecov prolaz postati Prolaz sestara Baković, sutra se odlučuje treći put. Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova dosad dva puta nije prihvatio taj prijedlog HNS-a, gdje se uzdaju u treću sreću.

– To je treći prijedlog HNS-a i sretna sam jer se nadam da će se ta ulica sada preimenovati. Nadam se da će prijedlog ovaj put proći proceduru i dobiti većinu da se preimenuje.

 

Tko je bio Miškec?

Prijedlog smo ponavljali jer smo smatrali da trebamo uvjeriti i javnost i gradske zastupnike da je u redu da se taj naziv vrati – objasnila je Morana Paliković Gruden, potpredsjednica Gradske skupštine, dodajući da HNS ima argumente u inzistiranju preimenovanja prolaza u centru grada. Kako kaže, jedna od sestara Baković živjela je u tom prolazu, dok je druga radila u obližnjem kiosku, a obje su mučki ubijene 1941. godine.

Zašto je prijedlog dosad odbijan, potpredsjednica Skupštine kaže da nikad nije suvislo objašnjeno. Nije bilo ni argumenta čemu inzistiranje na Miškecovu prolazu jer, kako kaže Paliković Gruden, nitko nije znao njegovo puno ime i prezime i navodno je bio brijač.

 

Promjena dokumenata

No, Marika Matei, vlasnica jednog od prvih zagrebačkih butika smještenog upravo u spornom prolazu, odgovara da je Miškec bio prosjak i gradska legenda.

Vlasnica susjednog obrta pak preimenovanje pozdravlja jer ionako, kaže, prolaz uvijek i zove prema sestrama Baković. No, neovisno o mišljenju, svi oni na kraju zaključuju da im u slučaju promjene slijedi procedura promjene dokumenata i papirologije. 

– Prolaz se stalno preimenuje. Neki su se stanari i bunili kako to da se prolaz zove po Miškecu. Ovdje sam 40 godina i ionako će ga na kraju većina zvati onako kako se zvao nekad davno – Balkan prolaz – zaključuje Matei. Iako stanari smatraju da bi prolaz trebao nositi ime po sestrama Baković, ljuti ih činjenica promjene dokumenata.

 

 Izgubile život 1941. u borbi protiv fašizma

Sestre Baković, Rajka i Zdenka, izgubile su život 1941. godine u borbi protiv fašizma, kada su imale 21, odnosno 24 godine. U Miškecovu prolazu nalazi se spomen-ploča sestrama prema kojima je taj prolaz u gradskom centru nekad i nosio ime. Naziv Miškecov prolaz dobio je prema gradskoj legendi Miškecu koji je živio u kotlovnici kina Balkan.