Poljuljana je ljudska sigurnost u Republici Hrvatskoj

U cijelosti prenosimo otvoreno pismo Centra za mirovne studije premijerki Vlade RH Jadranki Kosor:

Poštovana premijerko Kosor,

 

            ovim putem apeliramo na Vladu RH da svoje strategije i mjere za suzbijanje financijske krize i proračunskih deficita temelji na konceptu ljudske sigurnosti, imajući na umu prvenstveno osnovne životne potrebe građa RH. Najavljene “antirecesijske mjere” koje će još dodatno opteretiti financijsku (ne)moć velikog dijela građana/ki RH ulijevaju strah među ljude i upravo čine ljude nesigurnima. CMS već duže vrijeme upozorava Vladu da mora žurno redefinirati svoje sigurnosne i javne politike kroz razumijevanje ljudske sigurnosti.

           

U dosadašnjim potezima Vlade ne možemo ne primjetiti kako su najveće štednje činjene u sektoru obrazovanja, a govori se i o štednji u zdravstvu, u politkama plaća i sl. Nismo do danas čuli da se razmatra ozbiljnije rezanje troškova unutar Ministarstva obrane RH (osim prvog rebalansa proračuna kada je rezano oko 10% proračuna MORH-a) ili tzv. kapitalnih projekata koji jesu važni za dugoročni razvoj zemlje, ali ne mogu biti važniji od ljudi.

 

            Zato ovim putem apeliramo da Vlada definira prioritete štednje na način da se najmanje štedi na primarnim potrebama građana/ki RH za život bez straha. Ironično je da niti godinu nakon ulaska RH u NATO, a koje nam je najavljivano kao velika sigurnost, hrvatski građani se osjećaju nesigurniji nego ikada u zadnjih 10 godina.

 

 

Za Centar za mirovne studije

 

 

Gordan Bosanac

Pierottijeva 3, 10000 Zagreb, tel/fax:01 4820094, e-mail:cms@zamir.net, www.cms.hr

KRIZA IPAK NE POGAĐA SAMO MUŠKARCE?

 

Prevela Josipa Majić

 

Zašto žalimo muškarce, kad nas kriza sve jednako pogađa.  Jedini tehnika za opstanak je-ujedinjenje snaga.

U povodu Dana očeva urednik Men’s Health-a David Zincenko napisao je kako je”Velika On-cesija” savršen dokaz da su muškarci postali “ugrožena vrsta”.  Poražavajući  podaci  o otkazima muškaraca, kraći životni vijek, nedostatak pažnje vlade te ostalih nadležnih vlasti stavlja ženu u imaginarnu poziciju otvorenog sukoba s jačim spolom. Urednik piše  kako je vrijeme za odmor od zapadnjačkog tempa života, te smatra da bi upravo oporavak statusa alfa mužjaka bio idealan za novonastalu situaciju. Urednik govori o tome kao da bi to bila promjena, kao da to nije nešto što već generacijama radimo.

Upravo je stav te nezahvalnost i ignoriranje povijesnih činjenica ono što sprječava muškarce i žene u evoluiranju međusobnog odnosa. Životi obaju spolova neraskidivo su povezani i krajnje je vrijeme da se tako počnemo i ponašati. Kada muškarci izgube posao, što je u posljednje vrijeme česta pojava, obitelji diljem Amerike pate; jednako pate kada su žene potplaćene ili otpuštene zato što se brinu o bolesnom djetetu ili starijem roditelju. Imamo novosti; Muškarci nisu s Marsa i žene nisu s Venere- svi smo jednaki u utrci za zdravim i normalnim životom na istom prokletom planetu i krajnje je vrijeme da se počnemo ponašati  u skladu s tim.

To nije samo lekcija za “kratkovidne” poput urednika Zincenka, nego za sve nas. Vrijeme je da prihvatimo činjenicu kako se neki od najvećih problema današnjice neće rješavati samo komunikacijom unutar pojedinog spola. Uzmimo samo za primjer neke od neriješenih gorućih problema feminizma: napokon bolji poslovi za žene, jednake plaće bez obzira na spol, kraj govoru mržnje protiv žena u medijima te prevencija seksualnog nasilja – sve to nije moguće ukoliko se ne ostvari kvalitetna suradnja sa suprotnim spolom. Također je od značajne važnosti da se stane na kraj pogrešnoj  interpretaciji  muškog aktivizma u feminističkim problemima, oni ne smiju biti percipirani tek kao empatični dečki koji hoće unaprijediti kvalitetu života žene koje vole, treba ih shvatiti ozbiljno kao muškarce koju su jednako tako zainteresirani za bolju kvalitetu vlastitog života, jer muškarci nedvojbeno imaju veliku ulogu u stvaranju feminizma- i ne samo radi seksa.

Savršen primjer su porodiljni dopusti. Dok god muškarci ne promjene svoju “šablonu” radnog ponašanja žene će se promatrati kroz prizmu porodiljnog dopusta, ali ne na dobar način. Što se više muškaraca odlučuje na porodiljne dopuste te na ostale izostanke koje odgovorno roditeljstvo uključuje  to će sve više rasti i tolerancija kompanija prema radnicima odnosno njihovim obiteljskim obavezama. Jeremy Adam Smith piše u svojoj novoj knjizi, The Daddy Shift, kako društvo treba postepeni odmak od konvencionalne definicije očinstva. To nije više samo zarađivanje za kruh, danas, u 21. stoljeću to  osim skrbi uključuje i brigu o djetetu, tako da u budućnosti možemo očekivati sve više slučajeva gdje se oba roditelja zajednički odgajati djecu.

Muškarcima se također zamjera i konstantno ignoriranje seksističkih ispada u javnosti. Kada je Bill O’Reilly nazvao veteranku novinarstva u Bijeloj Kući Helen Thomas “lukavom vješticom istoka” niti jedan muškarac nije se oglasio niti osudio takav čin, iz čega se zaključuje kako muškarci smatraju da žene nemaju pravo biti evaluirane na osnovu svoga rada već samo na količinu bora na licu. Nedavno se glasoviti David Letterman neprikladno našalio na račun kćeri Sarah Palin, 14-godišnje djevojčice Willow a jedina reakcija od strane javnosti bila je ona Seana Hannitya i njegovih konzervativnih kolega  i to isključivo u svrhu dokazivanja javnosti kako je “Obaminim surogatima”  koji čine ljevicu stalo samo do seksizma naprotiv liberalizmu. Nažalost, to nije bio izniman javni istup koji bi oštro i kritički pristupio seksizmu u medijima već tek perfidan pokušaj ostvarivanja političkih bodova.

Zašto bi muškarci ulagali u ovu borbu? Upravo zašto što dok god osuđujemo žene na temelju razine konformizma spolnim stereotipima,a ne kvaliteti njihovoga rada, dotada muškarci neće dobiti priliku da im se sudi na osnovi njihove humanosti. Uostalom, seksistički komentari u medijima nisu usmjereni isključivo ženama. Nedavno smo bili svjedoci komentara Ralpha Altera koji je napisao na stranici The American Thinker kako je zahvalan Obami što se klanjao kralju Saudijske Arabije na summitu G20 u Londonu,  te cinično nadodaje kako se barem nije naklonio poput žene. Dakako, ovo je bio tek loš pokušaj portretiranja Obame kao pripadnika “slabijeg” spola, no činjenica je da su ovakvi ekscesi mogući samo zato što se medije ne drži odgovornim za konstantno generiranje stereotipa.

Napokon, svi smo odgovorni za poražavajuću razinu seksualnog nasilja u našem društvu. Gotovo je nevjerojatno da je čak jedna od šest žena (i jedan od 33 muškarca) žrtva seksualnog nasilja u jednom periodu svoga života. Također moramo uzeti u obzir kako su rijetki muškarci koji priznaju seksualno nasilje. Žene su, kao i pokoji dobri muškarac, napravili golemi napredak po pitanju osvještavanja javnosti  o ovom sveprisutnom problemu – osnovali centre  za seksualno nasilje na sveučilišnim kampusima te promovirali predavanja i kolegije o nenasilju. No, zašto je tek nekoliko organizacija nalik “Muškarci Mogu Zaustaviti Silovanja[1]” te “Muškarci Protiv Seksualnog Nasilja[2]“? Zasigurno je prisutan veći broj muškaraca koji se protive tretmanu žena poput seksualnih objekata te eksploataciji žena , no oni su gotovo nevidljivi u usporedbi s glasnim Rush Limbaughom i njemu sličnima.

Djelomično je to tako zbog muškaraca poput Zincenka koji iskorištavaju svoju poziciju u svrhu potenciranja rivalstva među spolovima. To je također zbog društvenog pritiska kojeg Michael Kimmel detaljno opisuje 2008 u svojoj knjizi  Guyland : “Kao mladi muškarci, postajemo rezignirani kauboji  koji svakodnevno testiraju tanku granicu između muževnosti i ženstvenosti, pomno prateći da ne pređemo niti jednu od navedenih. Mogućnosti da putem ostanemo bez naše maske kriju se posvuda”.

Neki muškarci smatraju kako bi osuđivanje seksualnog nasilja predstavljalo izdaju  te povredu časti vlastitog spola. Također smatraju da bi poduzimanje prijeko potrebnih mjera prevencije rezultiralo porazom i priznanjem da su, nakon svega, muškarci ipak gadovi. U stvarnosti je upravo suprotno. Aktivizam u svrhu prevencije i borbe protiv seksualnog nasilja dokazalo bi da su muškarci  sposobniji za puno više od “toksične muževnosti” koja nažalost trenutačno prevladava među pripadnicima muškog spola – riječima autora Stephena Ducata. Ne postoji apsolutno ništa okrutno niti devijantno u muškarcima koji se bore protiv nasilja, naprotiv – oni su samo prihvatili realnu situaciju današnjice.

Neke feministkinje strahuju od dominacije muškaraca u slučaju da ih se uključi u rješavanje seksističkog problema, smatraju da bi na taj način njihove želje i potrebe dolazile još više do izražaja. Osobno razumijem njihovu zabrinutost, no jednako tako smatram se njihov  strah i strah Zincenka temelji na istim pretpostavkama – da žene, za razliku od muškaraca muče potpuno različiti problemi. Umjesto da jasno detektiraju kako je riječ o potpuno istim pretpostavkama , obje strane uporno iniciraju sukobe te nesvjesno  potiču spolnu neravnopravnost.

No, ipak se na kraju sve svede na etiketiranje i predrasude. Dokle god mi budemo etiketirali  “ženske probleme” kao zasebnu grupaciju spolna ravnopravnost bit će nam tek nedostižan san. Unatoč tome ukoliko budemo javno govorili o pravima radnika, zdravstvenoj zaštiti, integritetu medija te nenasilju  kao mjerilima kvalitete životnog standarda, postat ćemo manje ugroženi te svakako više prosvijetljeni.

Konačno, Jackson Katz sročio je sve u svojoj knjizi  The Macho Paradox : ” Kada tražimo od muškaraca da stanu na kraj seksizmu…zapravo ne pričamo o nečemu apstraktnom niti dalekom, naprotiv: nudimo im viziju muževnosti koja ne ovisi o degradiranju drugih da bi veličali sebe same – a to je nešto neprocjenjivo.”

 

 

                                                                                                                               


[1] Men Can Stop Rape

[2] Men Against Sexual Violence

Dani Marije Jurić Zagorke 2009.

Centar za ženske studije, Zagreb, u suradnji s Odsjekom za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu objavljuje

Poziv za sudjelovanje na znanstvenom skupu:

FEMINIZAM, POVIJEST, POLITIKA (glavna tema);
ZAGORKA – ŽIVOT, DJELO, NASLIJEĐE (stalna tema)
koji će se održati 27. i 28. studenog 2009. u Zagrebu.

Najavljujući treće po redu Dane  Marije Jurić Zagorke, Centar za ženske studije u suradnji s Odsjekom za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu poziva na sudjelovanje na dvodnevnom međunarodnom znanstvenom skupu s dvije teme – stalnom temom Zagorka – život, djelo, naslijeđe, i ovogodišnjom glavnom temom Feminizam, povijest, politika. S dvije predložene teme nastavljamo razvijati koncept Zagorkinih dana (24.-29.11.2009.) i znanstvenog skupa kao središnjeg mjesta za raspravu o ženskom autorstvu, odnosno o percipiranju, vrednovanju i ovjeri stvaralaštva žena u različitim društvenim, povijesnim i kulturnim kontekstima.

 

Prihvatit će se izlaganja na hrvatskom i engleskom jeziku.

 

Sažetak izlaganja (između 150 i 300 riječi) s kraćim životopisom molimo poslati do 15. rujna 2009. na adresu

 

Centar za ženske studije

Berislavićeva 12

10000 Zagreb, Hrvatska,

 

odnosno na e-mail adresu zenstud@zamir.net.

 Programski odbor: Rada Borić, Gordana Bosanac, Lada Čale-Feldman, Slavica Jakobović Fribec, Maša Grdešić, Tatjana Jukić-Gregurić, Sandra Prlenda, Andrea Zlatar-Violić.

Predstavljena publikacija Vidljivost žena u hrvatskoj kinematografiji

Na okruglom stolu pod nazivom Suzbijanje rodnih stereotipa u hrvatskoj kinematografiji koji je održan u Puli 17. srpnja 2009. godine predstavljena je publikacija Vidljivost žena u hrvatskoj kinematografiji . Publikacija je rezultat prošlogodišnjeg okruglog stola koji je održan u Puli, a sastoji se od transkripta izlaganja svih sudionika i sudionica okruglog stola, kao i konkretnih zaključaka koji su na njemu doneseni.

Publikaciju mozete pogledati na web stranici Ureda: www.ured-ravnopravnost.hr

Beogradska povorka ponosa 20. rujna 2009

Beograd Pride će se održati 20. rujna 2009. Prenosimo u cijelosti priopćenje Organizacijskog odbora.

Povorka ponosa (ili Parada ponosa kako glasi bukvalni prevod sa engleskog Pride parade), zapravo predstavlja svojevrsno “sećanje” na 28. jun 1969. i takozvanu Stounvolsku pobunu u Grinič viligdžu kod Njujorka, kada su, prvi put u istoriji, LGBT osobe ustale protiv sistematskog policijskog ugnjetavanja i hrabro otpočele borbu za prava osoba drugačije seksualne orijentacije od heteroseksualne.
Od tada, taj dan se obeležava, slično 1. maju ili 8. martu, kao dan borbe za prava osoba drugačije seksualne orijentacije od heteroseksualne. Širom sveta se, tokom cele kalendarske godine, održavaju razne manifestacije u znak sećanja na ovaj dan a prvi put je u Srbiji to pokušano 2001. godine, kada je u centru Beograda od strane pripadnika navijačkih grupa, desničarskih organizacija, predstavnika crkve i političkih partija, a na očigled policije koja je sve to posmatrala – pretučeno više desetina gejeva i lezbejki.

Predstojeći Belgrade Pride – Povorka ponosa, koja će se desiti 20. septembra 2009. godine, neće biti paradiranje niti provokacija, već politički protest kojim će LGBT populacija postati vidljivija, kojim će se ukazati na svakodnevnu diskriminaciju i nasilje koje osobe drugačijeg seksualnog opredeljenja od heteroseksulanog doživljavaju ali i iskoristiti osnovno pravo na mirno okupljanje, zagarantovano svima Ustavom Republike Srbije.

Nakon nedavnog usvajanja Zakona o zabrani diskriminacije i u situaciji kada pravni dokumenti Republike Srbije i ratifikovane međunarodne povelje afimišu pravo na javno okupljanje i u potpunosti zabranjuju nasilje prouzrokovano mržnjom – LGBT osobe, njihove prijateljice i prijatelji, rođaci, saradnici/e u borbi za jednakost i slobodu, građanke i građani Srbije, izraziće Povorkom ponosa svoje legitimne težnje u borbi ka ostvarivanju jednakopravnosti u društvu.
Potpuno svestan svih bezbednosnih aspekata, Organizacioni odbor Povorke ponosa, angažovao je tim stručnjaka za bezbednost da bi se uradila tzv. Studija bezbednosti. Studija sadrži kompletnu procenu stanja kada je reč o ovom skupu, procenu svih potencijalnih rizika i nosioca pretnji po sigurnost učesnika i učesnica skupa. Zaključak ove Studije bezbednosti je da je Povorka ponosa, koja će se desiti u septembru, definitivno skup visokog rizika ali da se, uz odgovarajuće preventivne mere i profesionalno postupanje pripadnika policije, ovaj skup može realizovati na način da bude potpuno bezbedan za sve koji u njemu učestvuju. 

Naredni period, Organizacioni odbor će posvetiti, pre svega, operativnim dogovorima sa predstavnicima policije kako bi se osigurala bezbednost skupa ali i kontaktima sa nevladinim organizacijama i drugim društvenim grupama, institucijama, predstavnicima političkih partija, međunarodnih organizacija – kako bi se osigurala što veća podrška za predstojeću beogradsku Povorku ponosa.

Zašto je zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji feminističko pitanje

U posljednjih mjesec dana svi su mediji prepuni komentara novog zakona koji nam se prošlog petka poput giljotine spustio na vrat. U osudi restriktivnog, nestručnog i nepravednog zakona ujedinili su se partijski i nepartijski mediji, velik dio opozicije, stručnjaci i stručnjakinje koji se bave ovim područjem, te brojni građani i građanke predvođeni udrugama RODA i Beta.

Međutim, jedan je, inače glasan dio civilne scene izostao. Organizacije koje zastupaju ženska prava ovog puta se nisu oglasile. Ili barem ne dovoljno glasno.

Uobičajeno predstavljajući vrlo važan i utjecajan društveni korektiv državnoj represiji u području ženskih prava, dižući glas protiv nepravde prema ženama a i ostalim manjinama, izgleda da ovog puta nisu dovoljno prepoznale feminističku agendu u pozadini ovog aktivizma. Možda zbog toga što su se navedene udruge već profilirale u vezi s ovom temom i već dovoljno etablirale u javnosti kao zastupnice prava na MPO, pa su one u ovom području postale svojevrsni “brand”. Ili možda zato što u roditeljstvu i majčinstvu nije otprve lako prepoznati feminističko pitanje, pogotovo ako se naglašava partnerstvo i neplodnost para, umjesto čestih predrasuda o ženskom problemu. Ili su organizacije civilnog društva koje se bave pravima žena naprosto preopterećene poslom koji im je fokusu djelatnosti.

Uostalom, nije ni važno. Svatko tko radi ili volontira u nekoj udruzi i iscrpljuje se zastupajući druge zna koliko je iritantno i nefer čuti pitanje “A zašto se vi niste uključili u slučaj taj i taj?”, jer ono u pravilu stiže od onih koji čekaju da drugi za njih i umjesto njih promijene svijet nabolje.

RODA to pitanje ne postavlja. Umjesto toga, postavimo pitanje zbog čega se ovaj zakon itekako tiče svih žena, a onda i ženskih organizacija koje ih štite od domaćih talibana. Navest ću nekoliko dobrih razloga zašto je borba protiv ovog skandaloznog zakona (i) feminističko pitanje:

1. Atak na reproduktivna prava

Reprodukcija je oduvijek bila političko pitanje, bilo da ju se potiče ili ograničava. Pravo na slobodan izbor hoće li, kada i s kime imati koliko djece jedno je od temeljnih ženskih prava. Feminističke organizacije cijelog svijeta desetljećima se bave ovim pitanjem i snažno se bore kad im države ili crkve to pravo uskraćuju.

Ovo što se prekjučer u Saboru izglasalo upravo je to – ograničavanje reproduktivnih prava. Svjesnim ignoriranjem znanja struke i potreba pacijenata država, u sprezi sa Crkvom, pokušava kontrolirati žensku plodnost u skladu sa svojim dnevnopolitičkim interesima.

2. Ugrožavanje ženinog zdravlja

Niti jedna hormonska stimulacija nije bezazlena, i svaki postupak medicinski potpomognute oplodnje nosi određeni rizik za ženino zdravlje. Zabrana postupaka koji povećavaju šansu za začeće znači veći broj postupaka potrebnih da se dođe do toliko željenog djeteta. Svjesno i namjerno izlaganje žene većoj količini lijekova koji sadrže ogromne količine hormona ne samo da pokazuje koliko ova država drži do ženskog zdravlja i do žena uopće, već predstavlja primjer institucionalnog nasilja, protiv kojeg feministkinje odavno i s pravom dižu svoj glas.

3. Utjecaj RKC na zakonodavstvo i ugrožavanje postojećih prava

Pristajanje na to da nečiji osobni stav (D. Milinović: “Za moju stranku život počinje začećem”) igra ključnu ulogu u formiranju jednog državnog zakona u državi koja je navodno sekularna nosi velike skrivene opasnosti za postojeća reproduktivna prava. Naime, prihvaćanjem da je četverostanični zametak osoba s ljudskim pravima koja predstavljaju područje od posebne državne skrbi, te da je kao takav nadređen potrebama i ljudskim pravima živih građana i građanki, na mala vrata ušuljava se puno veća opasnost: ljudska prava embrija od četiri, pet ili deset tjedana. Moramo li naglašavati što bi to značilo za daljnju talibanizaciju Hrvatske?

4. Difamacija neplodnih osoba (čitaj: žena)

Svako patrijarhalno društvo nastoji kontrolirati žensku seksualnost. Brojni zagovaratelji ovog zakona učestalo ponavljaju u javnosti da su neplodne osobe (misleći pritom prvenstveno na žene) najčešće same krive za svoj problem zbog rizičnog spolnog ponašanja u prošlosti. Optuživanje žena za promiskuitet i namjerne pobačaje ne samo da iznosi neistinu (jer su uzroci neplodnosti vrlo složeni i raznoliki), već javno ponižava žene na nekoliko načina: najprije se drzne pretpostaviti ženinu seksualnu prošlost, zatim dati vrijednosni sud u vezi s njom, te na kraju javno okriviti žene za problem koji par ima (“tko joj je kriv kad je kurva”).

5. Prenaglašavanje neplodnosti kao ženinog problema

Također, učestalo se neistinito naglašava neplodnost kao ženski problem – žene kao uzrok i žene kao nositeljice problema. Obje su teze netočne. Uzrok neplodnosti u jednakom je postotku u ženi kao i u muškarcu. (Čak je u posljednje vrijeme muška neplodnost u porastu). U problemu neplodnosti, ma koliko se tretmani vršili na ženinom tijelu, a žene bile spremnije o tome govoriti u javnosti, također uvijek sudjeluje par – i emocionalno i financijski.

Učestalim prezentiranjem neplodnosti kao ženinog problema u javnosti se stvara slika marginalnog problema – jer kako bi ženski problem mogao biti od nacionalnog interesa?

6. Nametanje rodnih uloga

Naglašavanjem nerealiziranog majčinstva i pripisivanjem želje za roditeljstvom prvenstveno ženi također se šalje poruka o poželjnim rodnim ulogama u društvu. Osim toga, često se navodi da je odgoda rađanja i trka za karijerom glavni uzrok neplodnosti, čime se također obmanjuje javnost (neplodnosti ima u svim dobnim skupinama), istovremeno negativno vrednujući ženinu potrebu za profesionalnom afirmacijom ili potrebu za osobnim sazrijevanjem prije majčinstva. Time se opet, na vrlo opasan način, utvrđuju društvene vrijednosti prema kojima je za ženu najbolje da se ne školuje, rano se uda i rađa čopor malih Hrvata.

Količina mizoginije koja se proteklih dana slila u javni prostor putem internetskih portala i preplavila nas zadahom prošlih stoljeća samo vjerno oslikava stanje nacije u kojoj je govor mržnje o polovini stanovništva posve prihvatljiv.

7. Diskriminacija izvanbračnih zajednica i žena bez partnera

Ovo je vjerojatno jedini aspekt ovog zakona koji je otprve prepoznat kao problem od strane organizacija koje se bave ženskim pravima, pa je i reakcija pravobraniteljice usmjerena prvenstveno na ovaj aspekt.

Ma koliko pitanje diskriminacije smatrala važnim, ono nipošto nije jedini, a usudila bih se reći, ni najvažniji problem ovog zakona. No ovo pitanje prečesto se proteklih tjedana izvlačilo u prvi plan i njime mahalo kao crvenom zastavicom, samo zato da bi vladajuća stranka napravila “ustupak” u tom dijelu i time javnosti pokušala zamazati oči. Implicitna homofobija sadržana u prijedlogu zakona opet je dobila priliku razmahati se u javnosti, što ni usvojeni amandman o trogodišnjoj heteroseksualnoj zajednici ne zaustavlja.

Primitivne izjave ministra Milinovića prema kojima izvanbračna zajednica predstavlja zajednicu žene i muškarca koji se nije spreman oženiti uvredljive su za žene i muškarce koji u njima žive, ali i za sve žene, defaultno prikazane kao objekti muškarčevih bračnih (ne)stremljenja, neupitno željne prošnje.

Zbog svega navedenog pitanje ovog nebuloznog zakona nije samo problem prava pacijenata ili problem ljudskih prava. Ovaj zakon zadire u samu srž ženskih prava, ugrožavajući ih na očite i manje očite načine. Civilna scena u Hrvatskoj do sada je više puta pokazala da ima snage izboriti se protiv državne represije.

Hoćemo li to učiniti i ovaj puta?

I ne pitaj kome zvono zvoni. Svima zvoni.