sdadmin

Vesna Kesić: In vitro veritas, ili o tome kako su žene zakoračile u političku arenu

Posted on by sdadmin

  

Problemi sa Zakonom o medicinskoj oplodnji kreću već od naslova. Iako ga većina citira kao zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, on se stvarno zove samo Zakon o medicinskoj oplodnji (ZMO). Naizgled mala semantička razlika govori mnogo. Obilježje “potpomognuta” (medically assisted procreation)obvezno se koristi u zakonima drugih zemalja na koje se pozivao i hrvatski prijedlog

Bez tog atributa pojačava se dojam da je riječ o zakonu koji regulira nešto “neprirodno”, “umjetno”,  “bolesno stanje” i opasne bio-tehnološke manipulacije. Ministarstvo zdravstva, “porodilo”  je Zakon nakon dugogodišnjeg natezanja sa stručnom i drugom javnošću, uz invazivnu intervenciju katoličke crkve i politike. Nakon posljednjeg vala nezadovoljstva kompetentnih udruga, medicinskih stručnjaka, političkih stranaka, pa na kraju i same Vlade, odnosno njene predsjednice i potpredsjednice, u Saboru je izglasan kompromisni oblik zakona s manjim izmjenama. Pravo na medicinsku pomoć pri oplodnji dobili su i partneri koji žive u nevjenčanoj heteroseksualnoj zajednici,  pod uvjetima kojima je ta zajednica definirana u Obiteljskom zakonu (vanparnično dokazivanje njenog trogodišnjeg postojanja), pa se, berem oko tog detalja ne bi trebalo previše uzrujavati. U Zakonu su opstale sporne odredbe o zabrani pohranjivanja (zamrzavanja) zametaka,  zabrani unošenja u tijelo žene istodobno darivane sjemene i darivane jajne stanice, odnosno  zametka u kojem ne bi bilo genetskog materijala niti jednog od roditelja. Ostala je o odredba o “pravu djeteta da zna”, iz zakona su isključene žene bez partnera i zajednice koje su regulirane Zakonom o istospolnim zajednicama. 

Tko će ovakvim parcijalnim rješenjima biti zadovoljan, a tko ne, ovisit će o vrijednosnim stavovima i konkretnim potrebama/interesima pojedinaca, pojedinki i društvenih grupacija. Stoga ću mijene kroz koje je Zakon prošao i njegov konačni oblik ovdje pokušati analizirati primarno iz perspektive političko -pravnih proces, a tek usput i kao predmet vrijednosne rasprave.

Odluku o tome kako i pod kojim uvjetima će se primjenjivati medicinski potpomognuta oplodnja, kao i slične bio-etičke dileme o pitanjima “života i smrti”, poput one o pobačaju (pravo na izbor  vs. prava na život), eutanaziji, razvoju i primjeni novih tehnologija,  par excellence su političke odluke, jer su u toj mjeri impregnirane vrijednosnim stavovima, proizlaze iz različitih intelektualnih i duhovnih  škola i tradicija i obojene su osobnim iskustvima, da ih ne može razriješiti nikakva vjerska dogma, nikakva većina ili manjina (na primjer referendumom), “struka”, pa čak niti znanost čije paradigme nikada nisu vrijednosno neutralne, niti su znanstvenici oslobođeni vrijednosnih stavova, vjerovanja i dilema.

Takve dileme, oko kojih su neki u stanju i krv polijevati, može “prerezati” jedino politika. I to politika s demokratskim legitimitetom, koja će pri tome vodi računa o svim navedenim elementima i koja je, po definiciji, prisiljena na kompromis (umijeće mogućeg). Ali kompromis s legitimitetom. Na umu dakako, imamo politiku u najboljoj tradiciji tog pojma, koja odluke  donosi vodeći računa o općem (zajedničkom) dobru, optimalnom interesu zajednice u danom trenutku, najvišem mogućem zajedničkom nazivniku pod kojeg se mogu svesti suprotstavljene društvene skupine. Krajnji kriterij pri donošenju takvih “teških” odluka trebala bi biti racionalnost utemeljena u univerzalno prihvaćenim vrednotama civilizacije kojoj se dotična politika deklarirala da pripada i koje su ugrađene u  ustav i zakone. 

Jadranka Kosor iskoristila je svoju prvu priliku da demonstrira djelovanje “čvrste ženske ruke”. U jednom detalju srušila je tzv. Milinovićev zakon, ali nije u potpunosti nametnula svoju volju i zapravo nije javnosti dala nikakvo objašnjenje racionalnosti i poželjnosti donesenog zakona.  Njoj osobno zacijelo su jasne sve njegove kontroverze, a mediji tvrde i da je nastojala odgoditi njegovo donošenje, ali joj to nije pošlo za rukom. Svi su, naime, svjesni toga da predsjednica Vlade djeluje u zadanom političkom okružju na koje trenutno ne može puno utjecati bez da poremeti naslijeđeni odnos snaga. Militarističkim rječnikom rečeno, Kosor  je dobila djelić jedne bitke, ali je izgubila rat za Zakon. Feministički gledano, pristala je na prvi veliki kompromis kojim je,  zacijelo, potrošila dobar dio kredita koje je svojim prilično dosljednim  investiranjem u suzbijanje obiteljskog nasilja nad ženama stekla kod  ženskih udruga.  

Evo kako u ovom trenutku izgledaju pojedini elementi zavrzlame zvane Zakon o medicinskoj oplodnji.  

  • 1. Da je u Zakonu ostala odredba po kojoj pravo na uslugu medicinske oplodnje imaju samo heteroseksualni parovi koji su sklopili administrativni ili crkveni brak, Sabor kakvog imamo ipak bi ga izglasao. Time bi diskriminacija ušla u hrvatske zakone na velika vrata i Zakon bi, slijedom ustavno-pravne logike prvom prilikom morao pasti na Ustavnom sudu. I to ne stoga što, kako se to najčešće komentira, nije usklađen s Obiteljskim zakonom, nego zato što potire odredbe Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakon o suzbijanju diskriminacije koji ljudska prava reguliraju kao ustavnu vrednotu i imaju status organskih zakona. Oba ta zakona kažu da se žene, kao ni muškarci, ne smije ni na koji način (nepotrebno)razlikovati s obzirom na spol i obiteljski status (dakle bračno stanje), a anti-diskriminacijski Zakon izrijekom spominje i zabranu diskriminacije temeljem spolne orijentacije. Via facti, te odredbe odnose se i na usluge i servise koje pružaju zdravstvene ustanove. Kvazi dilema je li neplodnost “bolest”, ili neko drugačije stanje, u ovom slučaju potpuno je bespredmetna.
  • 2. Zakon i dalje ne omogućuje MPO ženama koje ne žive ni u kakvoj, bračnoj, vanbračnoj, hetero ili homoseksualnoj, zajednici, što je prema mnogim kvalificiranim mišljenjima također diskriminativno. O tome se je, iako stidljivo, oglasila i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova (http://www.prs.hr/content/view/254/46/), a eto, dok ovo pišem, ustavnost Zakona u pitanje je doveo i predsjednik države. Neke ranije varijante prijedloga zakona (iz 2005. I 2008.) predviđale su i mogućnost medicinski potpomognute oplodnje za same žene, ali je to spriječila Hrvatska biskupska konferencija. Kako je već najavljeno nekoliko “tužbi” Ustavnom sudu, treba pričekati i vidjeti kako će se dotični izvući iz te zavrzlame ljudskih prava, vrednota i utjecaja izvan-političkih centara političke moći. Činjenica da je zakonodavac uvažio jednakopravnost bračne i izvanbračne zajednice, navodi na pretpostavku da je sakrament braka izgubio svoju nedodirljivost i da će u odluci suda prevladati perspektiva ljudskih prava i ustavnosti.
  • 3. Otvorenim ostaje pitanje prava neplodnih homoseksualnih parova da imaju vlastite potomke. Dosljednim poštivanjem diskursa ljudskih prava i tom dijelu građana i građanki RH trebalo bi zakonski omogućiti medicinske usluge kao i drugima. No, s obzirom na izrazito jak otpor katoličke crkve, to će vjerojatno još neko vrijeme ostati predmetom političkih, pravnih i svjetonazorskih konfrontacija, tim više što je riječ o relativno maloj skupini zainteresiranih. Ne baš temeljito provjerena pretpostavka glasi da unutar opće populacije ima 10 posto osoba istospolne orijentacije. Kako zakon izrijekom zabranjuje zamjensko majčinstvo – što se donekle još i može opravdavati mogućim zloupotrebama iz koristoljubivih pobuda – uslugama medicinski potpomognute oplodnje mogli bi se koristiti samo lezbijski parovi. Ako eliminiramo one lezbijke koje djecu niti ne žele, preostalu lezbijsku populaciju prepolovimo jer je vjerojatnost da su obje partnerice neplodne stvarno mala, preostaje relativno malen broj zainteresiranih nad kojima će katolička crkva, uz pomoć političara, zacijelo dosljedno provoditi svoju volju .
  • 4. U zakonu je ostala i zabrana spremanja, (zamrzavanja) zametaka, kao i ograničenje od najviše 3 jajne stanice koje se postupkom smiju oploditi. Unatoč svim argumentima mjerodavne struke da se takvim ograničenjima znatno smanjuje uspješnost postupka i povećava cijena, a time i dostupnost (što na mala vrata uvodi dodanu diskriminaciju), kod zakonodavca je očito prevladao utjecaj pretpostavki dominantne religijske kulture o – svetosti života i “životu od začeća”. Kao što sam već napomenula, riječ je o kontroverzi koju nije lako razriješiti ni najkvalitetnijim dijalogom između sljedbenika svjetovnog i religijskog svjetonazora, činjenica je da u domaćoj političkoj kulturi takvih rasprava gotovo ni nema.

 

Dilema kada počinje život ljudskog bića (a ne tek “život” kao takav, jer su biologijski gledano i spermij i jajna stanica “živi”), te kada to biće postaje osoba sa svim psihološkim, pravnim, društvenim, pa i političkim konotacijama je filozofsko, moralno i bio-etičko pitanje. No niti jedna od tih disciplina ne može ga razriješiti unutar same sebe, pa čak niti “interdisciplinarno”, ili uz pomoć struke, jer svaka od tih “struka” unutar sebe ima podijeljena  mišljenja. Zato je i  to jedno od onih pitanja koja, nakon svih rasprava mora razriješiti politika. U smislu u kojem smo ju pokušala definirati na početku.

I o etičkim i o moralnim osjećajima građana svaka politika itekako vodi i treba voditi računa, ali bi na kraju ipak trebali prevladati racionalni razlozi i interes cijele zajednice. A Hrvatska je, kao što znamo obilježena snažnim padom nataliteta i ima vrlo lošu demografsku sliku. Dugogodišnje iskustvo sa Zakonom o zdravstvenim mjerama za slobodno odlučivanje o rađanju djece  iz davne 1978. Godine naviklo je generacije ljudi na liberalan režim medicinske oplodnje, pa iako u vezi novog Zakona nema mjerodavnog ispitivanja javnog mnijenja, mala je vjerojatnost da ga većina građana podržava. Uvjerljivo bi trebala zazvučati i poruka  predsjednice udruge Roda –  da će  težak i bolan put do začeća potrebitim ženama (a valjda i njihovima partnerima, barem na razini empatije) ovakvim rješenjem postati još teži i još bolniji.

  • 5. Posljednja, no ne manje sporna odredba Zakona je ona da osoba rođena uz medicinsku pomoć nakon 18. godine života ima pravo saznati tko su joj biološki roditelji?! Na nju bi se moglo gledati kao na čisti hir i samo još jedan balvan na putu do uspješne medicinski potpomognute oplodnje koji će definitivno obeshrabriti potencijalne donatore spolnih stanica. Objašnjenje da je riječ o “pravu djeteta” postaje apsurdno u svjetlu činjenice da “dijete” to pravo stječe nakon 18. godine, kad više nije dijete. Ministar Milinović, uz sve gluposti koje je uspio izgovoriti uz prijedlog Zakona, u jednom je trenutku brzopleto posegnuo i za moralizirajućim upozorenjem o opasnostima incesta koju nosi MPO. Osim što je ta opasnost vjerojatno manja od mogućnosti da dijete začnu polubrat i polusestra rođeni “prirodnim” putem, njeno je sprečavanje već ugrađeno u čitav niz odredbi Zakona o medicinskoj oplodnji.
  • 6. Zakon, naime, određuje da darivateljica ili darivatelj spolnih stanica smiju svoje jajne ili sjemene stanice darivati samo jednoj od ovlaštenih zdravstvenih ustanova, te da se darivane spolne stanice jedne osobe mogu koristiti za postupak medicinske oplodnje samo jednog bračnog, odnosno sada i vanbračnog para. Ovlaštene zdravstvene ustanove, pak, obvezne su voditi vlastiti registar i o korisnicima i o darivateljima spolnih stanica. Korisnicima i darivateljima, te svakoj donaciji jajnih i sjemenih stanica dodjeljuje se jedinstveni identifikacijski broj koji se upisuje u Državni registar. Opasnosti od incesta dakle uopće nema. Jedini razuman razlog za otkrivanje identiteta donatora mogu biti zdravstveni razlozi, dijagnosticiranje neke nasljedne bolesti, potreba doniranja tkiva, organa ili tome slično, no i ta je mogućnost predviđeno zakonom i to i prije djetetove 18.godine. Pravo djeteta trebalo bi, u stvari odrediti obavezom roditelja da djetetu u određenoj dobi ispričaju priču o njegovom nastanku, kao i u slučaju posvojenja, no o tome ovaj Zakon ne govori baš ništa.

 

Ako je suditi po ovom Zakonu, Jadranka Kosor u ulozi premijerke pokazala je da će njena čvrsta ženska ruka biti dobrano sklona kompromisnim rješenjima. No ako ne želimo biti potpuni pesimisti, moglo bi se na sve gledati i drugačije, kroz prizmu takozvane polu-pune, a ne polu-prazne čaše.  Već samo omekšavanje i raslojavanje jednog zakona koji je bio zamišljen vrlo restriktivno,  otvorilo je neke zanimljive političke procese. Barem dvojica ministara, Bajs i Milinović,  dobrano su kompromitirali  svoj ljudski i politički integritet. Ako ministru Milinoviću dodamo i neke druge ekstravagantne ideje, poput one kojom se zakon o zabrani pušenja ublažava tako da se u kafiće od 30 kvadrata ugrađuju pušačke kabine,  njegova politička poza sve više liči na ponašanje trgovačkog putnika koji kupcima pošto-poto pokušava uvaliti svoju robu.

Desile su se i još neke zanimljive promjene paradigme po kojoj funkcioniraju  homogeni blokovi hrvatske politike. Žene HSS-a, njih 12.000,  zadale su zakonu snažan, ako ne i terminalni udarac, što je na kraju pokolebalo i patrijarha Friščića koji se inače tim zakonom nije namjeravao  previše opterećivati. Čak je i svog ministra (Bajsa) naveo na svojevrsno političko krivokletstvo. Stvari postaju još zanimljivije jer se otpor javio u stranci koja se inače diči “hrvatskim vjerskim  i kulturnim identitetom”, identitetom koji je do sada uglavnom služio kao lajtmotiv za prekidanje svake rasprave o vrijednosnima pitanjima iz tog paketa. Potpredsjednica Vlade Đurđa Adlešić možda je neke razočarala svojim diplomatskim manevrima, ali javnost zna da se protivi Zakonu i da su ona i Kosor usuglašene, što je HSLS-u omogućilo oštar demarš protiv, kakav je primijenila i opozicija. 

Po prvi puta organizirane žena upotrijebile su političku moć u obrani  svojih  interesa pred političarima koji s njihovim pravima i potrebama dilaju poput trgovačkih putnika. Žene su se konačno počele dogovarati, zagovarati svoje interese i voditi prave političke bitke sa balvanima vjerske, kulturne i slične provenijencije koji su ugrađeni u same temelje patrijarhalne raspodjele moći. To bi bio pogled iz perspektive polu-pune čaše. Na kraju, možda je i Sanader znao što govori kad je svoju abdikaciju objasnio procesima koji će se, u interesu zemlje, otvoriti  nakon njegovog odlaska.

 

 

Šaljem Zakon o MPO-u pred Ustavni sud

Posted on by sdadmin

Predsjednik Republike Stjepan Mesić za Hrvatski radio izjavio je kako smatra da je novi Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji protuustavan te će ga pokušati osporiti na Ustavnome sudu. Mesić je u razgovoru za emisiju S predsjednikom uz kavu rekao da su tim Zakonom građani dovedeni u neravnopravan položaj.


Podsjetimo, sporni zakon je u petak sa 70 glasova za, šest glasova protiv i jednim suzdržanim prihvatio Sabor. {slika}

Prije glasovanja prihvaćen je amandman Vlade da brak nije uvjet za pristupanje MPO-u. Prije glasovanja sabornicu su, odjeveni u bijele majice s natpisima Srce kaže dijete, vlada kaže Ne, napustili oporbeni SDP i HNS. 

Građani ogorčeni, ne odustaju

Odbijeni su njihovi amandmani kojima traže ukidanje odredbe o zabrani zamrzavanja i uopće pohranjivanja zametaka. U Zakonu tako ostaje da se dopušta samo zamrzavanje jajnih stanica. Slijedili su ih i HSLS, HSU, IDS i HDSSB.

Protiv Zakona o potpomognutoj oplodnji prosvjedovalo se u nekoliko gradova. Na Trgu Francuske Republike u Zagrebu okupilo se dvjestotinjak građana koji su nosili majce i natpise s tekstom Kada srce kaže dijete, ne kaže Hrvatska, a na nekima je pisalo Sram vas bilo. Prosvjed su organizirale udruge Roda i Beta.

Slučaj Hrvatska:Obiteljsko nasilje – ženska stvar; žensko tijelo – crkvena stvar

Posted on by sdadmin

 Novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji ne jamči ni djelotvornu zaštitu žrtava niti primjereno kažnjavanje počinilaca – kao da životi žena žrtava obiteljskih nasilnika vrijede manje od života stradalih na cestama. Kakvo bi to uopće bilo društvo u kojemu je zakonom zabranjeno biti nasilan prema ženi nakon stresnog dana na poslu, i to još u vrijeme ekonomske krize? Kakva bi to bila država kad bi svaka žena imala pravo na majčinstvo i kad ne bi bilo potrebno da to njezino pravo autorizira zakoniti suprug.

Pustimo sad onih 16 885 intervencija policije, koliko ih je prošle godine provedeno radi zaštite od nasilja u obitelji; pustimo činjenicu da se broj prijavljenih slučajeva nasilja u obitelji unazad nekoliko godina stalno vrtio oko istih 17 tisuća, što svjedoči o tvrdokornoj konstanti tog društvenog i političkog problema. Pustimo statistiku koja ionako ne iznenađuje podatkom da žene čine dvije trećine svih žrtava, a onu posljednju većinom nemoćni starci i nejaki dječaci, i da su zlostavljači u premoćnoj većini njihovi sinovi, očevi, supruzi i izvanbračni partneri. Ako nekoga baš zanimaju detalji, evo: od svih zabilježenih slučajeva nasilja u obitelji, 27,49 posto ih je počinio suprug nad suprugom, 19,59% otac nad kćeri, 12,44% sin nad majkom, 5,29% izvanbračni partner nad izvanbračnom partnericom. Ali pustimo sad to. Uzmimo tek slučaj Mirka Mihičineca (51), onog ozaljskog radnika u proizvodnji kupaonskih kada, onog dvostrukog ubojicu i “kućnog tarzana”, kako Marin Jurjević slikovito naziva njemu slične mačo Hrvatine. Na tog Mirka, koji je na deset godina starijoj izvanbračnoj partnerici zdušno vježbao baratanje batinom, a prije desetak dana ju je na kraju i ubio, na cesti, zajedno s kćerkom joj, i sve to pred očima njezinih unuka – na tog se dakle Mirka i na žene koje je ubio odnosi novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, o kojemu se prošlog tjedna onako živahno raspravljalo u Saboru

Svi smo mi Mirko…

Malo je toga novoga u ovome zakonu. U odnosu na prijašnju verziju iz srpnja 2003., novitet je tek proširenje definicije obitelji (pa ona sada obuhvaća i usvojenu djecu), postroženje novčanih kazni za počinitelje te, možda najvažnije, proširenje definicije nasilja, tako da ona sad (konačno!) obuhvaća i ekonomsko nasilje (uz tjelesno, psihičko i spolno). Ekonomsko nasilje odnosi se na nejednak nadzor nad pristupom zajedničkim resursima, uskraćivanje pristupa novcu, zaposlenju ili obrazovanju, i upravo je ono jedan od primarnih razloga kojim kućni tarzani drže žene u šaci, pa je prirodno da se tako ozbiljna stvar uvede u zakon koji želi biti ozbiljan.

Na saborskom čitanju opetovano se pravovjerno isticalo da je zakon usmjeren ka prevenciji, sankcioniranju i suzbijanju svih vrsta nasilja u obitelji. Dobro. Ali ako je isti (ili gotovo isti) zakon već punih šest godina na snazi, ako broj zabilježenih napada sveudilj ne opada, i ako je takvih poput Mirka Mihičineca dovoljno da napune, recimo, splitsku rivu (i za znak raspoznavanja odaberu, na primjer, majice s natpisom “Svi smo mi Mirko…”) – onda je razumno zaključiti da je tobožnja prevencija i suzbijanje nasilja čisti dim u lice.

Tu su paragrafi, pa zagrabi

Da postoji stvarna politička volja da se žene, djecu i starce zaštiti od hrvatskih mužjaka s batinom, ne bi se događalo da njih, premlaćene i istraumatizirane, policajci sklanjaju iz vlastitih domova i prepraćaju u ženske kuće (kako se obično događa). Da ima stvarne volje, takvo se dodatno kažnjavanje žrtava ne bi nazivalo zaštitom žrtava, niti bi takvo što bilo zakonski omogućeno. A novi zakon, kao uostalom i onaj prijašnji, upravo nameće takva laka rješenja. Naime, iako u njemu postoji stavka da se počinitelja nasilja može ukloniti iz kuće ili stana u kojemu je zlostavljao druge članove obitelji, mnogo se, mnogo češće policijski službenici vode prema onoj drugoj stavci, koja im nalaže da omoguće žrtvi nasilja da iz stana ili kuće sigurno pokupi svoje stvari i da je preprati u kakvo sklonište. Gordana Sobol iz saborskog Odbora za ravnopravnost spolova uvjerena je da se ni ubuduće neće iz domova udaljavati počinitelji nego žrtve, budući da je policijskom službeniku puno lakše doći sa žrtvom u stan, pomoći joj da na miru pokupi svoje stvari u jednu najlon vrećicu i eventualno uzme djecu, i da je preprati do nekog skloništa.

Obiteljsko nasilje i krumpir salata

Također, da sustav koji brine o zaštiti žrtava nasilja u obitelji nije tako bahato inertan i indiferentan, ne bi bilo potrebno otvarati ženske kuće, te uvijek popunjene rezervate za ponižene i uvrijeđene. “Tek kad ženske kuće postanu muške kuće, znat ćemo da zakon funkcionira”, smatra Milanka Opačić, misleći pod tim, dakako, na potrebu spremnijeg provođenja mjere udaljavanja nasilnika. (Što znači biti žrtva nasilja i živjeti s djecom u ženskoj kući, pokazuje izvrstan polusatni dokumentarac Vlatke Vorkapić “Zadnji put”, koji je na prošlogodišnjim Danima hrvatskog filma prošao više-manje nezapaženo, kako to obično i biva s filmovima koji obrađuju ovako neatraktivne teme.)

Gledajući saborsku raspravu, razmišljala sam o raskošnoj eufemističkoj terminologiji koju političari koriste kad govore o muškom nasilju nad ženama u obitelji. Vjerujem da ona djeca koja su prije desetak dana u Ozlju ostala bez majke i bake ne bi razumjela da je pojam “obiteljsko nasilje” ustvari ublaženi, anestezirani i bezdušno neutralizirani naziv za tragediju koja ih je snašla. “Obiteljsko nasilje” – zvuči kao “krumpir salata”. Ako je prvi korak u liječenju neke bolesti uspostava jasne dijagnoze, onda ova bolest od koje se društvo ograđuje takvim obzirnim nazivom još nema izgleda za izlječenje.

Ako je zakon podbacio u prevenciji i suzbijanju takozvanog obiteljskog nasilja, što je s onim trećim, što je sa sankcioniranjem? Novim se zakonom predviđa nešto veće kazne, pa će počinitelji morati platiti između 1000 i 50.000 kuna, odnosno ići u zatvor do maksimalno 90 dana u odnosu na dosadašnjih 60. Prilično je izvjesno da će izrečenih maksimalnih kazni, kao i dosad, biti minimalno.

Sudionici u raspravi o ovoj temi pokazali su suzdržanost prema mogućnosti da se – kad već sama prevencija ne funkcionira – nasilje pokuša smanjiti ozbiljnijim sankcioniranjem. Jer dosad je sankcija u ulozi prevencije bila djelotvorna u nekim drugim domenama. Kad su, na primjer, statistike o poginulima u prometu počele divljati i kad se pojavila snažna politička volja da se taj problem riješi, kazne za počinitelje prekršaja u prometu drastično su se povećale – i iz MUP-a su već za kojih šest mjeseci izvještavali o smanjenom broju poginulih na cestama. Tako jednostavno. Znam da nije lukrativno u našem izuzetno senzibiliziranom, politički korektnom društvu zastupati radikalne biheviorističke odgojne metode temeljene na Pavlovljevom refleksu – ali, da je Mirku s početka priče netko uvalio njušku u vlastitu kakicu, to jest da je novcem zarađenim od proizvodnje kupaonskih kada morao platiti tustu kaznu svaki put kad ga je njegova izvanbračna partnerica prijavila zbog nasilja, možda do tragedije u Ozlju ne bi došlo. Ovako, ispada da životi žena žrtava obiteljskih nasilnika vrijede manje od života stradalih na cestama.

Zastupnici s Marsa

Prošle srijede, istog dana kad i rasprava o Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, održana je u Saboru i rasprava o prijedlogu Zakona o medicinskoj oplodnji, koji je pušten u hitni postupak i koji je u medijima, očekivano, daleko glasnije odjeknuo. Za vrijeme prve rasprave saborska je dvorana bila slabije popunjena od terasa zagrebačkih kafića u kolovozu; za vrijeme druge salu su napučili kao u najboljim danima Centralnog komiteta. Simptomatično – u raspravi o nasilju nad ženama u obitelji sudjelovale su uglavnom zastupnice; u onoj o medicinskoj oplodnji brojčano su prevagnuli muški kolege. Zastupnici koji su štogod rekli u prvoj raspravi, javljali su se uglavnom rekreativno i sipali sušte budalaštine, poput SDP-ovog Luke Denone, koji se iščuđavao što po novom zakonu neće više moći verbalno vrijeđati ženu, čak ni ako to bude nakon napornog sastančenja i uslijed stresa zbog globalne krize. Zastupnici koji su sudjelovali u raspravi o umjetnoj oplodnji bolje su proučili prijedlog zakona i manje padali s Marsa (što ne znači, nažalost, da su uspjeli izbjeći budalaštine).

 

Žensko tijelo – cosa nostra

Što ovo govori? Da se nasilje u obitelji doživljava kao ženska stvar, a raspolaganje ženskim tijelom kao muška. Da se nasilje u obitelji deklarativno (a zapravo u mnogo slučajeva mlako i neiskreno) osuđuje, a da se pravo na raspolaganje tijelom – ta privilegija kojom muškarci neupitno raspolažu – svim silama, grčevito i iz petnih žila osporava ženama. Posebno su u tome žustri popovi, uvijek na prvoj crti obrane srednjovjekovnih zakona, spremni da svetom vodicom poškrope diskriminaciju po spolu i rodu još otkako je starozavjetni Bog stvorio Evu iz Adamova rebra i obećao joj da će rađati u mukama. U obrani suludog prijedloga zakona, koji ženama u izvanbračnim zajednicama ne dopušta mogućnost medicinski pomognute oplodnje, Hrvatska biskupska konferencija razgraktala se o nedopustivosti razdvajanja bračnog čina od prokreacije, o nedopustivosti izjednačivanja bračne zajednice s drugim alternativnim oblicima zajedničkog života, o nedopustivosti potkopavanja ćudoređa na kojemu je, kao, zasnovano hrvatsko društvo.

Pa naravno! Jer kakvo bi to uopće bilo društvo u kojemu je zakonom zabranjeno biti nasilan prema ženi nakon stresnog dana na poslu, i to još u vrijeme ekonomske krize? Kakva bi to bila država kad bi svaka žena imala pravo na majčinstvo i kad ne bi bilo potrebno da to njezino pravo autorizira zakoniti suprug koji je, kako lijepo kaže ministar Milinović, rekao sudbonosno da pred matičarom i pred Bogom – dakle muškarac koji je ženi i bog i batina, dok ih smrt ne rastavi. Pa makar je ta batina dovela do smrti – u vijeke vjekova amen?

Bude li i na izglasavanju zakona o medicinski pomognutoj oplodnji konzervativna vlast i dalje pjevala unisono s katoličkim vrhom, odgovor na ovo pitanje još nećemo dobiti.

 

Sastanak Observatorija Europskog ženskog lobija u Gdansku, Poljska, 18.-19.06.2009.

Posted on by sdadmin

Ekspertice Observatorija za praćenje nasilja protiv žena Europskog ženskog lobija (EWL) okupile su se u Gdansku od 18.-19.07.2009. na dvodnevnom sastanku koji su izuzetno dobro organizirale članice Network for East-West Women NEWW-Poljska.

Sastanak je bio prilika da EWL Observatorij nastavi svoju kritičku analizu, osnaži rad i planira daljnje aktivnosti lobiranja. Zahvaljujući poljskim su-organizatoricama, ekpertice su imale priliku susresti aktivistice  poljskih nevladinih organizacija, i upoznati se s problemima nasilja protiv žena u Poljskoj, a također i posjetiti grad Gdansk i saznati više o njegovom povijesnom nasljeđu.

Sastanak je omogućio eksperticama iz 22 države da iznesu goruće probleme u svojim zemljama i razmijene informacije o dobrim praksama i strategijama.

Posebnu zabrinutost izrazile smo zbog rastućeg utjecaja crkve na ženska prava, istakle nužnu potrebu da se problem silovanja i seksualnog zlostavljanja učini vidljivim u društvu, potrebu za razmjenom i podrškom u sastavljanju Izvještaja u sjeni  CEDAW Komisiji, te također razmjenu o rastućim problemima kao što je to situacija žena migrantica, povećani utjecaj i vidljivost antifeminističkog pokreta očeva, rastuću pojavu da zlostavljači koriste nove zakone za zaštitu od nasilja u obitelji i prijavljuju žene žrtve kao počiniteljice nasilja u obitelji.

Na evropskom nivou, glavne teme o kojima smo raspravljale su najnoviji evropski razvoj u području suzbijanja nasilja protiv žena, u prvom redu prijedlog Evropske komisije za dopunu odluke o suzbijanju trgovanja ljudskim bićima, i buduće Konvencije Vijeća Evrope o nasilju protiv žena. I završno, ekspertice su razmijenile informacije o utjecajima ekonomske krize na žene, kao i o vjerojatnim negativnim učincima ekonomske krize na nasilje protiv žena. Ženske nevladine organizacije su posebno zabrinute zbog rezanja fondova za njihov rad kao i za javne službe; izrazile su zabrinutost zbog  posebno osjetljive situacije za žene u Evropi i riziku da one koje su u najlošijem položaju budu uvučene u prostituciju.

Glavni zaključci naglašavaju potrebu da se promovira rodna analiza ekonomskog oporavka i poticajnih paketa, te potrebu za lobiranjem za rodni proračun u svim javnim politikama.

Diskusija se također fokusirala na potrebi razvoja nacionalnih observatorija za praćenje nasilja protiv žena, te je ovaj sastanak bio dobra prilika da ekspertice izgrađuju i ojačaju svoj zajednički rad i program aktivnosti Obsevatorija Europskog ženskog lobija u 2009. godini. Evropski centar za stvaranje politika za suzbijanje nasilja protiv žena (European Policy Action Centre on Violence against Women EPACVAW) će objavljivati sve nove informacije o radu Observatorija na svojoj web stranici koja je promovirana 08.03.2009. godine.

Observatorij Evropskog ženskog lobija je financijski podržan od Daphne III programa Evropske komisije.

 Prevela: Nela Pamuković, članica Observatorija

 

Pozivamo vas na prosvjed povodom donošenja Zakona o medicinskoj oplodnji

Posted on by sdadmin

 

Pozivamo vas na prosvjed povodom donošenja Zakona o medicinskoj oplodnji

SRAM VAS BILO!

Udruge RODA i BETA pozivaju sve građane i građanke da nam se pridruže na prosvjedu danas, petak 17. srpnja 2009. u 18 sati u Zagrebu na Trgu Francuske Republike i u brojnim gradovima u Hrvatskoj kako bi poručili saborskim zastupnicima koji su danas izglasali Zakon o medicinskoj oplodnji – SRAM VAS BILO!

Tom prilikom će u isto vrijeme u Rodinom gnijezdu, Čanićeva 14, biti održana konferencija za medije.

Danas je Hrvatska dobila najrestriktivniji zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji u Europi, zakon kojim su poniženi svi građani koji imaju problema s neplodnosti, koji ugrožava njihovo zdravlje i njihova reproduktivna prava.

Pozivamo sve vas, sve roditelje, zainteresiranu javnost, sve političare i političarke koji su ovih dana predlagali povlačenje Zakona, sve predstavnike/ce medija, civilnog društva, pridružite nam se danas na prosvjedima diljem Hrvatske.

Ministar Milinović je jučer rekao da se on, kao ginekolog, ne plaši se žena.

Nek nas pogleda u oči!

Za više informacija o prosvjedima pratite http://www.roda.hr/forum/viewforum.php?f=100  .

Za sve informacije o konferenciji za medije molimo nazovite na     091 586 3717    .

Tko se boji žena još?

Posted on by sdadmin

Zastupnicama i zastupnicima Hrvatskog sabora

Tko se boji žena još?

Ministar Milinović je u četvrtak, komentirajući zahtjeve Ogranizacije žena HSS-a za izmjenama Prijedloga zakona o medicinskoj oplodnji, na novinarsko pitanje odgovorio: “Zar mislite da se ja, kao ginekolog, bojim žena?”

Ovom je izjavom ministar Milinović još jednom ponizio sve žene u Hrvatskoj i pokazao da ni privatno ni profesionalno ne poštuje niti žene niti žensko tijelo. 

Uvrijedio nas je već onda kad je predložio Zakon koji rigidnim odredbama zdravlju žena i njihovom reproduktivnom pravu suprotstavlja svoje vlastite svjetonazore. Uvrijedio nas je ponovo kad je sa saborske govornice poručio da “nismo spremni za djecu ako nismo spremni za brak”. Danas znamo da nas se ne boji jer je – ginekolog. Ginekolog Milinović možda se ne treba bojati žena, ali žene se trebaju bojati Ginekologa Milinovića.

Zato žene danas gledaju u vas, poštovane saborske zastupnice i zastupnici. Ne samo one žene koje trebaju medicinski potpomognutu oplodnju da bi postale majke; sve hrvatske žene leže danas pred vama na Milinovićevu ginekološkom stolu i čekaju hoćete li nas dizanjem ruku za ovaj Zakon, miješanjem u naše privatne odluke o roditeljstvu i ograničavanjem naših reproduktivnih prava –  i vi poniziti.

Bez obzira na amandman koji je Vlada RH usvojila na sjednici 16. srpnja, Prijedlog zakona o medicinskoj oplodnji je i dalje jednako neprihvatljiv i najrigorozniji u Europi. Vladin amandman znači samo to da će od sada i nevjenčani parovi imati pravo na postupke koji im NE omogućuju roditeljstvo.

Nemojte glasati za Prijedlog zakona koji ograničava oplodnju samo tri jajne stanice i koji zabranjuje zamrzavanje zametaka, postupke koji se u Hrvatskoj provode rutinski već preko dvadeset godina. Tim metodama u Hrvatskoj je dosad rođeno preko 15.000 djece. Umjesto tog nam/vam predlagatelj podmeće eksperimentalnu metodu oplodnje smrznutih jajnih stanica koja se u Hrvatskoj niti ne provodi i koja ne omogućuje realnu šansu za začeće (prema podacima koje je prof. Šimunić, predsjednik Hrvatskog društva za humanu reprodukciju poslao Ministru zdravstva i saborskim zastupnicima, u svijetu je dosad, od oko 3,5 milijuna djece rođene iz postupaka medicinski potpomognute oplodnje, samo 650 djece rođeno metodom oplodnje zamrznute jajne stanice).

Zato ministar Milinović NIJE pogriješio kad je izbacio iz imena Zakona riječ “potpomognuta”: ovakav Zakon stvarno ne pomaže oplodnji.

Ovaj Zakon ne pomaže nikome koga se tiče: ne pomaže budućim roditeljima, ne pomaže ni djeci. Ona zahvaljujući ovom Zakonu neće nikad biti rođena.

Ovakav Zakon pomaže samo onima koji misle da se ne treba bojati žena.

Pozivamo posebno vas, poštovane zastupnice, da ustanete danas dok glasate protiv Prijedloga zakona o medicinskoj oplodnji. Ustanite na noge, za sve žene u Hrvatskoj koje ne želimo “ležati”, neka nas vide dok donose odluke o našim tijelima i našim reproduktivnim pravima.

 Udruga RODA

 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org