Natječaj za predstave ženskog cirkusa

Mala performerska scena raspisala je natječaj za predstave koje će se izvesti na petom Festivalu novog cirkusa. Ovogodišnje izdanje bit će posvećeno ženskom cirkusu.

Iako se potiče rad suvremenih cirkuskih autorica, rodna pripadnost kreatora ili izvođača predstave nije presudna ako se rad tiče ženskog pitanja u najširem smislu. Koji su identiteti žene o kojima cirkus još od tradicionalnih formi angažirano govori? Kako cirkuska predstava može raspravljati o rodno-spolnim podjelama danas? Postoji li feminizam u cirkusu i kojim društvenim nepravilnostima u raspodjeli moći autorice posvećuju rad? Kako se prema fizičkom iscrpljivanju postavlja žensko tijelo?

Detaljne propozicije natječaja i prijavnicu možete zatražiti na e-mail festival@cirkus.hr.

Rok prijave je 1. rujna 2009.

Rijeka će plaćati 900 kuna za čuvanje beba

Zbog premalo mjesta u riječkim jaslicama, Grad Rijeka sufinancirat će obrazovanje profesionalnih dadilja, ali i roditeljima koji im povjere svoje bebe na čuvanje subvencionirati trošak sa 900 kuna.

250 sati rada u jaslicama

Radi se o iznosu kojim se subvencioniraju i djeca koja pohađaju privatne ili pak vrtiće izvan administrativnih granica Rijeke, a program obrazovanja dadilja treba početi u idućoj školskoj godini. Naime, objašnjava gradska pročelnica za školstvo Branka Renko Silov, u pravilu bez svog mjesta ostaju upravo djeca jasličke dobi.  – Sve je više molbi za upis u jaslice, no ne zbog nekakvog baby booma, već zato što sve više roditelja želi da ih njihovo dijete pohađa – rekla je pročelnica.

Obrazovanje profesionalnih dadilja provodi Narodno sveučilište Rijeka u suradnji s Dječjim vrtićem Rijeka i Strukovnom udrugom Portić. Dadilje će se brinuti za djecu u dobi od šest mjeseci do tri godine, a program je verificiralo Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta. Kako kaže B. Renko Silov, već se javilo 15-ak zainteresiranih.

Njihova edukacija počet će najesen jer ljeti gradski vrtići uglavnom ne rade, a buduće dadilje moraju proći čak i 250 sati rada upravo u jaslicama. Dadilje će, među ostalim, steći znanja o održavanju higijene, igranju i zabavljanju djece, stvaranju povoljnih uvjeta i odgoju djeteta u obitelji te čuvanju i odgoju djece na duže ili kraće vrijeme, a kvalifikaciju mogu upisati u radnu knjižicu.

Problem smještaja

Inače, u ponedjeljak su počeli i upisi u gradske dječje vrtiće za iduću školsku godinu, a trajat će do 22. svibnja. Kao i posljednjih godina, i ove će vjerojatno stotine djece u prvom upisnom krugu ostati bez mjesta, no, kaže pročelnica, na kraju se većina njih ipak smjesti. Dodala je kako su upravo jaslička djeca problem te se baš zato i išlo na varijantu obrazovanja dadilja za njih.

O nasilju, crtanju, licima nacije i udžbenicima povijesti

 

Sigurno ste uočile/i da Ministarstva, Agencije i ine državne institucije često organiziraju razne konferencije sa zanimljivim temama. Nažalost, nakon istih ostaju samo štura izvješća, tko je govorio, eventualno sažetak i ponekad pokoje obećanje (o osnivanju radne grupe vezano uz dotičnu problematiku…).

 

A vi bi tako rado pročitale/i kome se pljeskalo, tko je bio zanimljiv, tko je bio nekonkretan i neslušljiv, kakav je bio sastav publike, tko je na visokom položaju u ministarstvu i ne razumije engleski pa ima slušalice i ostale pikanterije (doduše nakon konferencija se ne mogu pročitati ni zaključci ni prijedlozi za daljnje korake, al’ o tom poslije…).

 

Evo, pokušati ću približiti vam djelić atmosfere sa Konferencije o prevenciji nasilja među djecom i mladima pod nazivom “Nacrtaj mi osmijeh-gradimo svijet bez nasilja”.

Konferenciju je organiziralo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, 15. svibnja u prostorima Ministarstva.

 

Prvo što me zaintrigiralo bio je naziv Konferencije “Nacrtaj mi osmijeh”. Nije mi bilo baš najjasnije što bi to značilo? Da odrasli trebaju djeci nacrtati osmijeh? Da se ona sama ne mogu nasmijati ili da se nemaju zašto smijati? Da djeca ne znaju kako osmijeh izgleda pa im ga netko treba nacrtati?

Da ne kažem da me spominjanje crtanja podsjetilo na izvrstan spot o rodno uvjetovanom nasilju iz kampanje “Šutnja nije zlato” u kojem djevojčica u prvom kadru viče “Hoćeš da ti nacrtam, hoćeš da ti nacrtam?” (djevojčica lutkama imitira način na koji otac zlostavlja majku). Brrr.

 

Naziv definitivno jest višedimenzionalan i mogao bi se iščitati na različite načine al’ nećemo sad o tome, vratimo se mi sadržaju konferencije kao takve.

Konferenciju je otvorio prof.dr. sc Dragan Nečujemstudente Primorac, naglasio je važnost javne i stručne rasprave o problemu nasilja među djecom i mladima te pozdravio sve nazočne kolege (u publici je bilo 90% žena).

 

Prvo izlaganje je održao profesor Mark T. Greenberg sa Sveučilišta u Pennyslvaniji. Autor je govorio o strategijama prevencije nasilja i o uspješnim te neuspješnim programima. Jedan od uspješnih je PATHS (Promoting Alternative Thinking Strategies). Taj program je osmišljen radi promicanja emocionalne kompetencije, mogućnosti izražavanja, razumijevanja i reguliranja emocija. Kaže da metoda polučuje uspjehe diljem svijeta, a program se provodi i u dvije škole u Istarskoj županiji.

Osim što je iznio zanimljive podatke i samo izlaganje je bilo dinamično, pokušao je i raznim pitanjima uključiti druge kolege/ice, al’ eto, bio je početak konferencije ovi potonji nisu bili još spremni na participaciju.

Ali zato je tu bio Branimir Bilić da malo uzburka duhove. Jamačno se čudite kakao je to autor i voditelj turbo oko pononoćnih uspješnica kakve su Znakovi vremena, Misli 21. stoljeća te Lica Nacije, uspio uzburkati duhove i animirati sudionike/ice Konferencije?

Vrlo lako, napao je čeljad iz medijskih kuća!

Naime, B.B. je bio moderator okruglog stola o ulozi medija i njihovom doprinosu u prevenciji nasilja među djecom i mladima.

Počeo je ravno u glavu, upitavši novinarku iz jednog dnevnog lista “A kada ćete vi na naslovnici objaviti sliku nasmiješenog djeteta, umjesto onog koje je počinilo zločin?”. Novinarka se jadna sva zbunila, nije to očekivala, pa se počela izvlačiti “Ali znate, pa evo, mi smo, nedavno baš popratili jednu akciju o kreativnosti mladih…”. Ali B.B.-u to nije bilo dovoljno pa je krenuo prema drugim medijima “Zašto su vam te i te emisije u prime time-u, zašto vam je crna kronika glavna tema…?”.

 

Odgovori predstavnika medija su bili očekivani “Mi smo samo odraz društva, prenosimo ono što društvo radi, pa ne mislite da valjda da krijemo informacije od ljudi…”, etc, etc.

Onda su krenula i pitanja iz publike “A zašto su vam te i te emisije u prime time-u a ne neke druge?” A ovi iz medija će “Pa  mi od toga živimo, ne možemo staviti u atraktivan termin ono što se malo gleda, odoše nam sponzori a mi na burzu.”

Jedan od urednika je imao čak i moment iskrenosti  pa rekao “Evo, ima nekih emisija na mojoj televiziji ali ja ne dam svojoj djeci da gledaju takve sadržaje”.

Prema njemu, roditelji su ti koji bi trebali paziti što i kada djeca gledaju, a mediji nude ono što se traži. Također je došao na tapetu i kako kažu najčitaniji dnevnik, koji ima i svoju džabe verziju u popodevnim satima (evo pomoć a da ga ne reklamiramo, na zadnjoj stranici uvijek imaju obnaženu gospođu). Kako to izvještavaju, samo im je skandal važan, a onda se uključio u obranu kolega sa televizije i rekao da su oni skupa provodili akciju kojom su pomagali djeci.

Na kraju zaključka nije bilo, svi su se složili da je prevencija nasilja jako bitna i da je korisno da su se po prvi put predstavnici medija okupili u velikom broju i razgovarali o tako važnoj temi. Bar nešto.

I naravno moderator je apelirao ako bi bar jedan put Lica nacije mogla ići u ranijem terminu. E to se zove lobiranje na visokoj nozi.

 

Ovako žustra rasprava u koju su se uključili i profesori/ice, ravnatelji/ice, bila je pravi mamac da se ostane i na drugom dijelu Konferencije.

U drugom dijelu je bilo nekoliko ex cathedra izlaganja, suhoparnih, onda jedno i to završno, dozlabogadosadno sa natruhama patetike, njih ne budem spominjala.

 

Ali zato su tu bile dvije profesorice, Gordana Buljan Flander iz Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba i Lidija Arambašić sa Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta.

Tema prvog izlaganja je bila “Nasilje u obitelji – čemu djeca svjedoče i što doživljavaju”.

Znam da vas ne zanima, ali imam problem sa terminima “nasilje u obitelji, obiteljsko nasilje etc..”. Odnosno, smeta me kad se nasilje opisuje lokacijski a da se ne identificira i imenuje tko najčešće vrši to nasilje te da se objasni sociokulturni kontekst u kojem se to nasilje događa.

Kad se kaže “obiteljsko nasilje” onda to valjda bolje opisuje ono mnoštvo situacija kada su bake zlostavljačice, znate ono nacugaju se likera u Gradskoj kavani koji im u kombinaciji sa Zvonkom Špišićem i Ivicom Šerfezijem pobudi emocije, pa im po povratku kući pukne film i naravno postanu neuračunljive i agresivne. Pa onda ujne/tetke/strine, te isto znaju biti opake, pogotove ove koje se bave čudnim sportovima, zabilježeno je više slučajeva kada bi izgubile utakmicu, softball je u pitanju, pa sa onom letvom tj. palicom obilazile obitelj, prvo bi otišle u bratovu kuću, pa onda u sestrinu…bolje da ne pričam što je bilo dalje…

Al, to je tema za neku drugu raspravu.

 

Autorica je iznijela podatke iz raznih istraživanja koja pokazuju kako postoji jasna veza između fizičke zlostavljanosti i antisocijalnih ponašanja mladih. Nadalje je utvrđen i značajan utjecaj bračnih konflikata i visokokonfliktnih razvoda braka na djetetova antisocijalna i agresivna ponašanja. Osim toga, pokazalo se u istraživanjima da je za predviđanje nasilnih ponašanja djece i mladih, bračni status manje važan od međusobnih sukoba roditelja.

Zaključak, sistematična prevencija je učinkovitija od reakcija na pojavu samog problema a postojanje zaštitnih faktora (topao i brižan odnos sa najmanje jednom odraslom osobom, izloženost pozitivnim očekivanjima, prosocijalna ponašanja roditelja…) pomaže mladima ako su i bili izloženi višestrukim rizičnim faktorima da ipak ne razviju nasilne i antisocijalne oblike ponašanja.

 

I na kraju, iako nije bila posljednja izlagačica, sjajno je sumirala i detektirala svu kompleksnost problema i na zanimljiv način je predstavila nazočnima.

Prvo je izrazila podršku studentima/icama sa ponosnog i blokiranog Filozofskog, pljesak u publici je bio polovičan, a ministar je već odavno zgibao iz sale.

Naslov njenog izlaganja je bio “Zašto se prevencija lako izgovara, teže definira, a još teže provodi?”.

Naglasila je da se ne razmišlja uvijek dovoljno o razini prevencije, od opće do inducirane, te se preventivno radi sa djecom i mladima a nedovoljno sa odraslima, koji oblikovanjem i održavanjem “nepovoljnoga” vrijednosnog sustava, slabim zastupanjem osobne odgovornosti i nedovoljnim preuzimanjem odgovornosti za odnos, zapravo potiču i/ili podržavaju nasilne oblike ponašanja djece i mladih.

Također je problematizirala odnos raznih ministarstava prema problemu nasilja i nemogućnost njihove koordinacije, projektnoj usmjerenost raznih programa prevencije, primjerice jedne sezone se nosi “prevencija ovisnosti” i štogod radili morate ubaciti bar koji gram.

Problematičan je i način komunikacije sa ministarstvima koji često imaju odgovor “Nemamo novaca”, bez da jasno, glasno i iskrenu kažu “Imamo novaca za to i to, za ovo drugo nemamo jer smatramo da nije prioritet i baš nam nije nešto posebno bitno”.

Izravno, iskreno i konkretno, a kako bi i drugačije kad je sa Filozofskog?!*

 

Summa summarum konferencije, bitno je bilo otvoriti temu prevencije nasilja među djecom i mladima, okupiti razne stručnjake i stručnjakinje, medije i zainteresiranu javnost, razmijeniti iskustva, možda čak i napisati neke preporuke, tko zna?

A što sutra, da li će i dalje naslovnice novina biti crne, prime time emisije negledljive za djecu urednika a Lica nacije oko ponoći?

 

Ili je pak važnije pitanje koliko će ratova, kraljeva, osvajanja i poginulih biti u udžbenicima povijesti za iduću školsku godinu?

 

A na to bi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa trebalo imati odgovor.

 

 

*autorica ovog teksta ponosna je vlasnica diplome Filozofskog fakulteta, op. ur.

Deklaracija o postizanju stvarne ravnopravnosti spolova

Na 119. sastanku Odbora ministara/ministrica Vijeća Europe koji je održan u Madridu 12.svibnja ove godine, ministri i ministrice vanjskih poslova i predstavnici/e 47 zemalja članica Vijeća Europe prihvatili su Deklaraciju o postizanju stvarne ravnopravnosti spolova (Declaration: Making gender equality a reality).

Kako se navodi u samoj Deklaraciji, u 20 godina nakon Deklaracije o ravnopravnosti žena i muškaraca iz 1988. godine, u zakonodavnom smislu položaj žena je poboljšan, ali je premošćivanje jaza između de jure i de facto ravnopravnosti spolova još uvijek izazov u većini zemalja članica Vijeća Europe. Odbor je stoga ovom Deklaracijom još jednom potvrdio svoju opredijeljenost za postizanjem stvarne ravnopravnosti žena i muškaraca te pozvao zemlje članice da se obvežu na potpuno premošćivanje jaza između formalne i stvarne ravnopravnosti.

Donošenje ove Deklaracije predloženo je u Rezoluciji Vijeća Europe pod nazivom Postizanje ravnopravnosti spolova: izazov za ljudska prava i preduvjet za gospodarski razvitak (Achieving gender equality: a challenge for human rights and a prerequisite for economic development) koja je prihvaćena na 6. Europskoj ministarskoj konferenciji o ravnopravnosti žena i muškaraca održanoj 2006. godine u Stockholmu.

Prva načelnica u povijesti Đakovštine

Tridesetčetverogodišnja diplomirana ekonomistica iz Trnave Irena Mikić, dosadašnja pročelnica jedinstvenog upravnog odjela Općine, pobjednica je nedjeljnih lokalnih izbora u Trnavi i prva načelnica u Đakovštini! Pobjedu je, kao kandidatkinja koalicije HDZ-HSS, odnijela u prvom krugu, dobivši 50,9 posto glasova, pobijedivši troje protukandidata. Pobjednička je i lista koalicije HDZ-HSS – od 13 mandata u Općinskom vijeću, njoj je pripalo njih osam.

 

Irenina kandidatura i pobjeda to je značajnija jer se dogodila u ruralnoj sredini koja slovi za konzervativniju, no Irena Mikić srušila je taj stereotip, kao i onaj da je politika, uvjetno rečeno, ‘muški posao’. Za Irenom su dani predizborne kampanje koju je, kaže, provela u svih šest naselja i u svakom izložila svoj program za tu sredinu. Sada slijedi i službeno preuzimanje načelničkog stolca, a funkciju će obnašati profesionalno.

– S trogodišnjim iskustvom pročelnice, stručnom spremom, odgovornošću i savjesnim radom mislim da mogu pridonijeti boljitku općine. Drago mi je da su to, davši mi svoj glas, prepoznali i birači. Za kandidaturu sam imala podršku obitelji, prijatelja, brojnih mještana i dosadašnjih vijećnika. Kroz dosadašnji pročelnički rad dobro mi je poznato kako funkcionira lokalna samouprava i kakvo je stanje u svakom naselju, koje su mu potrebe i problemi, kaže Irena, ističući dobru suradnju s dosadašnjim načelnikom Trnave, dr. Pericom Kovačićem.

Pred načelnicom je imperativ daljnjeg razvoja komunalne infrastrukture, ali i uređenje općine: “Želim poboljšati vizualni identitet svih naselja, od zelenila, dječjih igrališta, nogostupa”. Trnava je općina s malim proračunom – plan za 2009. je tri milijuna kuna, a izvršenje u 2008. godini 2,2 milijuna, s tim da vlastiti prihodi ne dostižu ni milijun kuna. Velika šansa ovoga kraja, ističe Irena, jest projekt gradnje akumulacije Breznica, za što se radi projektna dokumentacija, ali i poslovna zona za koju se radi detaljni plan. “Prostirat će se na deset hektara, a pratit će ju stimulativne mjere Općine – komunalni doprinos za ‘kubik’ građevine gospodarstvenika stajat će svega jednu kunu, s tim da je prvih pet godina oslobođen plaćanja komunalne naknade”, kaže načelnica Mikić.

Nova lica u zagrebačkoj skupštini

U zagrebačku gradsku skupštinu ušlo je i nekoliko novih ženskih lica. Uz već poznate zastupnice poput Ive Prpić, Margarete Mađerić i Mirele Holy, u skupštini će naredne četiri godine sjediti i Milana Vlaović, Nura Ismailovska te Dinka Pavelić.

 

Diplomirana novinarka, spisateljica, autorica mnogih pjesama za estradne zvijezde Milana Vlaović ušla je u Skupštinu kao deseta na HDZ-ovoj listi, gdje je dospjela na poziv Jasena Mesića. U politiku nije ušla zbog vlastite koristi, objašnjava, jer ima riješeno stambeno i materijalno pitanje, već zbog toga da napravi nešto korisno. Iako rođena Metkovka, kaže da je Zagreb njezin grad jer tu je studirala, udala se i rodila djecu. Jedino što zasad očekuje od Skupštine su zapravo predrasude, s obzirom na to da je supruga bivšeg hrvatskog nogometnog reprezentativca Gorana Vlaovića.  

– Ne bojim se predrasuda, ali znam da će ih biti. Predrasude su svuda oko nas, ne samo u Skupštini – rekla je.

Predrasuda se ne boji ni Nura Ismailovska, 32-godišnja magistra farmacija i prva Romkinja u Skupštini, u kojoj će sjediti zahvaljujući 23. mjestu na SDP-ovoj listi. Da se boji predrasuda, kaže, ne bi ni prihvatila kandidaturu, a kao zastupnica nada se da će promijeniti stereotipe koje mnogi Zagrepčani imaju o Romima.

– Potpredsjednica sam udruge Romski san i mogu reći da se moj san upravo ostvaruje. No nadam se da ću svojim djelovanjem ostvariti i snove svojih Roma, ali i ostalih građana jer ipak sam zastupnica svih Zagrepčana – kaže Nura.

Voli sve što vole mladi, večernje izlaske na Jarun, voli plesati jer joj je, kako kaže, trbušni ples u genima.

 

Dinku Pavelić s nezavisne liste Tatjane Holjevac zanima urbanizam. Diplomirana arhitektica, koja je iskustvo stjecala od Amsterdama do Tokija, potrudit će se, kaže, da se u gradu usklade privatni i javni interesi.

– U politiku me pozvala Tatjana Holjevac, s ciljem da sudjelujem u kreaciji Zagreba kao najpoželjnijeg urbanog središta ovog dijela Europe i regije. Svim silama ću se boriti za projekt javne gradske željeznice – kaže ta arhitektice bogatog iskustva koja se također nije htjela izjašnjavati o Horvatinčićevu projektu na Cvjetnom trgu.