sdadmin, Author at Libela - Page 1783 of 1806

Možda ipak ima pravde na sudovima…

Posted on February 24, 2009 by sdadmin

Vukovarka Sonja Vidaković sutra ipak neće morati u zatvor u Remetinec na odsluženje kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci, na koji je osuđena zbog kašnjenja s plaćanjem alimentacije za dvoje svoje djece. Poslije medijskih napisa, od vukovarskog suda dobila je nekoliko dana vremena da pribavi zamolbu kojom će tražiti da joj se na neko vrijeme odgodi odlazak u zatvor.

‘Djeci dajem što imam’
– Moram donijeti i dokument iz Centra za socijalnu skrb da sam socijalno sposobna voditi brigu o svom djetetu. Sve to ću sutra predati, a onda je na sudu da mi odlazak u zatvor prolongira od jednoga do šest mjeseci – kaže Sonja Vidaković koja smatra da bi, da njezina priča nije objavljena u medijima, sutra već bila u Remetincu.

– Na žalost, tako je. Jer kako drugačije tumačiti da sad odjednom postoje načini da ne odem u zatvor. Sud je bio upoznat s mojom situacijom i prije. Nisam radila niti sam imala novca. Kad god sam mogla, djeci sam davala koliko sam imala. Usto, platila sam traženi iznos sa zakašnjenjem, a kći od 2005. godine zapravo živi kod mene – navodi Sonja.

Vjekoslav Cestar, odvjetnik Sonje Vidaković, kaže da sud nije provjerio sve navode žalbe, da nije bilo razloga za žurnim slanjem njegove klijentice u zatvor te da se mogao pričekati i odgovor Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od kojega je također zatraženo mišljenje.

24-godišnja kandidatkinja za gradonačelnicu

Posted on February 24, 2009 by sdadmin

Pravo iznenađenje izazvala je kandidatura Nele Dugi Novački za gradonačelnicu grada Duge Rese na predstojećim lokalnim izborima, i to ispred Zelene liste. Ta 24-godišnja djevojka apsolventica je sociologije. Od diplome na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dijeli je, kaže, još ispisivanje par listova diplomskog. U Karlovcu je završila srednju Medicinsku školu i bila proglašena učenicom generacije. Trenutačno je najmlađa kandidatkinja u Karlovačkoj županiji.

Kako biste se predstavili javnosti? Tko je Nela Dugi Novački?
– Obična djevojka kojoj je prekipjelo sjediti po strani i gledati kako i većina mojih vršnjaka sjedi po strani. Završila sam Medicinsku školu u Karlovcu i kao mnogi drugi put pod noge i na studij u Zagreb. Sada, na kraju fakulteta, shvatila sam da ne želim, kao što to čine mnogi, otići iz rodnog kraja. Duga Resa je moj grad, po mjeri. U njemu želim ostati živjeti i raditi.

Zašto ulazak u politiku, i to baš u redovima Zelene liste?
– Pa kako se bližio završetak studija nametalo mi se logično pitanje što će biti sa mnom, s mojom budućnošću. Da me ne biste krivo shvatili, nije mi politika sredstvo da ostvarim bolje radno mjesto ili samu sebe uhljebim. Ideja je bila prekinuti pasivno sjedenje i promatranje kako mladi u gotovo svemu ostaju u zapećku i dobivaju dosadne poslove na kojima ne mogu pokazati svoj puni potencijal. Govorim o situaciji u Dugoj Resi kakvom je doživljava moja generacija. Zelena lista nametnula mi se kao logičan izbor, jer su napravili korak naprijed u organizaciji same stranke i idejama koje zastupaju. Na primjer, jedina su stranka koja nema jednog jedinog predsjednika, već ima ravnopravne supredsjednike. Istinski se zalažu i za prava žena i tu sam se prepoznala. Zbog toga sam u suradnji s još petnaestak osoba s područja Duge Rese pokrenula osnivanje podružnice Zelene liste u našem gradu.

I evo nas, s puno odličnih ideja, i prije svega željom da nešto promijenimo, da našem gradu donesemo pozitivne ideje i pomake.

Koja je strategija sudjelovanja na izborima i koje su vaše prognoze rezultata?
– Želimo ne samo ukazivati na probleme, nego i sudjelovati u njihovu rješavanju. U stranci smo svjesni da na pobjedu u ovom trenutku ne možemo računati. Međutim spremni smo na sve, pa i to, ako se dogodi.

Zelena lista ne želi biti ni opozicija niti pozicija, već politička alternativa. Nismo isti kao i drugi i nije nam bitna samo promjena, nego želimo potaknuti ljude na sudjelovanje, da se krene s promjenama. Duga Resa sve više tone, a mi to želimo promijeniti, jer ovaj grad zaslužuje bolje i ima potencijala za bolje i više.

Što radite u slobodno vrijeme, izvan politike i studija? Gdje se vidite za desetak godina?
– Pjevam i uzgajam cvijeće. Dugo sam godina pjevala u dugoreškim Resicama, a poslije i u nekoliko bendova. Svirali smo sve, od rocka, heavy metala pa do zabavne glazbe. Često smo mijenjali imena grupi. Znalo se događati i da po godinu dana nastupamo, a da uopće ne znamo kako se zapravo zovemo. Druge dvije ljubavi su uzgoj cvijeća i izrada nakita. Oboje me opušta i smiruje. Svoju budućnost vidim u Dugoj Resi. Kao što sam rekla, baš je grad po mojoj mjeri! Želja mi je ovdje ostati i dati sve od sebe da u njemu krene nabolje. Svima.

Prvih pet godina premlade, a idućih pet – prestare

Posted on February 24, 2009 by sdadmin

– Prvih pet godina u politici za ženu kažu da je mlada i neiskusna, a drugih pet da je stara i istrošena. To je jedan od izgovora koji muškarci koriste za nekandidiranje žena na stranačkim listama – rekla je Željka Antunović, potpredsjednica Hrvatskog sabora na tematskoj sjednici Odbora za ravnopravnost spolova o zastupljenosti žena na predstojećim lokalnim izborima.

Podsjetimo, to će biti prvi izbori na kojima prema se prema Zakonu o strankama i Zakonu o ravnopravnosti spolova političkim strankama nameće kvota 40-postotne zastupljenosti žena među stranačkim kandidatima na izbornim listama. Strankama su određene novčane kazne, koje će snositi samo ako u sljedeća tri izborna ciklusa, dakle u 12 godina, ne uspiju postići zadani cilj. Među prisutnim se damama, uz pokojeg stranačkog kolegu poput SDP-ovih Josipa Leke i Davora Bernardića, poneka podsjetila da su mogle ‘izlobirati’ da se ne izglasa ta odredba o prilagodbena tri ciklusa, ali tada su se žene u Saboru držale prije svega stranačke stege.

Gordana Lukač Koritnik, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, izrazila je veliku nevjericu prema povećanju broja žena na stranačkim listama. Kako je navela, već Zakon o ravnopravnosti spolova iz 2003. godine političkim je strankama naložio da izrade planove povećanja zastupljenosti žena. Međutim, na upit pravobraniteljice da joj se dostave planovi iz 2005. baš niti jedna od 105 stranaka u Hrvatskoj to nije učinila, premda je rok bio dosta dugačak, do 2007. godine.

Željka Antunović, najviše pozicionirana političarka među prisutnima, koja na posljednjim stranačkim izborima nije uspjela ući u izbornu trku za predsjednicu SDP-a, iznijela je svoja iskustva.

– Visoko sam pozicionirana jer me stranka podržala, no to nije učinilo da ne vidim diskriminacije kroz koje prolaze žene. Na razini odlučivanja dominiraju muškarci koji u određenom trenutku naprave blokadu. Kad je u pitanju žena, onda se kaže da ona neće biti dovoljno jaka, ili da nije dovoljno kompetitivna, ili da je javnost ne voli, ali se neće raditi ispitivanje javnog mnijenja za tu kandidatkinju. Kad je u pitanju muškarac onda se ispituje javno mnijenje, a rezultati se koriste da se tog muškarca promovira – izložila je Antunović.

“Ne postoji procjena u kojem obimu se budžeti oslanjaju na neplaćeni ženski rad”

Posted on February 24, 2009 by sdadmin

Jedan od temeljnih alata za postizanje rodne ravnopravnosti svakako je i rodna analiza proračuna, odnosno kreiranje rodno osjetljivih proračuna. No ta tema se u Hrvatskoj spominje vrlo malo, a koliko nam je poznato do sada se nitko nije odvažio na izradu rodne analize proračuna u Hrvatskoj. Stoga smo bacile pogled preko granice u Bosnu i Hercegovinu i porazgovarale sa Selmom Hukić iz udruženja Vesta o njihovom projektu Gender senzitivno budžetiranje. Udruženje Vesta je nevladina, neprofitna i nestranačka organizacija koja kroz programe građanskog obrazovanja potiče aktivno sudjelovanje građana u procesu donošenja odluka i u razvoju lokalnih zajednica, pruža kontinuiranu edukaciju za institucionalno jačanje, te pokreće i vodi procese društvenih promjena koje za cilj imaju jednakopravnost svih društvenih grupa i socio-ekonomsko osnaživanje društva.

Libela: Vaša organizacija provela je projekt Gender senzitivno budžetiranje, recite nam nešto o samom projektu?

SELMA HUKIĆ: Ova rodnobudžetna inicijativa je imala za cilj sagledati da li u BiH uopće postoji rodno senzibilna politika budžetiranja, da li na lokalnom nivou postoje razvojni programi bazirani na gender osjetljivoj socio-ekonomskoj analizi i da li je u kriterije koji određuju planiranje, formulisanje i primjenjivanje lokalnih budžeta integrisan i aspekt rodnosti.

Analizirale smo stanje rodno senzibiliziranih politika budžetiranja u BiH te provedele edukaciju općinskih službenika/ca iz službi za budžet i finansije, za predstavnike/ce općinskih Komisija za ravnopravnost spolova i za predstavnike/ce nevladinih organizacija iz pet bosanskohercegovačkih općina – Banovići, Bijeljina, Srebrenica, Travnik i Tuzla – o osnovnim metodama i alatima za analizu lokalnih budžeta sa gender aspekta. Provedele smo rodne analize općinskih budžeta te definisale i publikovale preporuke i smjernice za uvođenje rodne perspektive u lokalne budžete u Bosni i Hercegovini.

Libela: Obzirom na činjenicu da sam pojam rodno osjetljivog proračuna nije široko poznat te da je proračun jedno od temeljnih pitanja svake vlasti, kako ste uvjerili lokalne vlasti da surađuju s vama?

SELMA HUKIĆ: Pa to doista i jeste predstavljalo pravi izazov, ako se uzme u obzir činjenica da su u Bosni i Hercegovini ekonomske nejednakosti između žena i muškaraca, pored ostalog, usko povezane i sa činjenicom da na svim nivoima odlučivanja žene participiraju mnogo manje nego muškarci. U Bosni i Hercegovini žene su mnogo više uključene u vaninstitucionalnu politiku, preko nevladinih organizacija, nego u onu institucionalnu u kojoj postoji visoka koncentracija moći.

Kako bilo, olakšavajuća okolnost u animiranju lokalne administracije za učešće u projektu je bila ta što je u većini jedinica lokalne samouprave zastupljenost žena zadovoljavajuća u izvršnoj vlasti koja je nadležna da sprovodi, predlaže i odgovara za izvršavanje budžeta. Stoga, moram priznati da uvjeravanje, većinom službenica iz općinskih službi za budžet i finansije uopće nije bilo traumatično iskustvo. Štaviše, čim su se upoznale sa samom idejom gender osjetljivog budžetiranja, bile su i više nego voljne da se uključe u edukaciju, i kasnije, u analizu svojih lokalnih budžeta.

Libela: Što je pokazala vaša analiza lokalnih budžeta?

SELMA HUKIĆ: Dakle, na nivou općina lokalni budžeti su analizirani kroz jedan od brojnih prepoznatih problema sa kojima se susreću žene. U Banovićima se analizirao mali broj žena u poduzetništvu; u Bijeljini sektor vaspitanja i obrazovanja djece predškolskog uzrasta; u Srebrenici ulaganje u prekvalifikaciju i do-edukaciju ženskog stanovništva; u Travniku broj žena u zvaničnim tijelima mjesnih zajednica; i u Tuzli ulaganje u sport. Svaka od ovih općina je formulisala jasne zaključke i preporuke vezane za te probleme. Svi se ti zaključci mogu naći u našoj publikaciji Preporuke i smjernice za uvođenje rodne perspektive u lokalne budžete u BiH, jer, obzirom da ih je zaista mnogo, ne bih ih sada pojedinačno nabrajala.

Međutim, generalno, analize su nam dale mnogo podataka i dokaza o ekonomskoj marginalizaciji žena. Ne postoji procjena u kojem obimu se budžet oslanja na neplaćeni ženski rad u domaćinstvu i u kojoj mjeri je on povećan na račun smanjenja javne potrošnje, nisu prepoznati različiti doprinosi muškaraca i žena u proizvodnji i raspodjeli dobara i usluga, ne postoje analize o rodnim aspektima poreskog sistema, ne postoji opšti društveni konsenzus o posebnoj ugroženosti žena, nedovoljan je uticaj mehanizama za rodnu ravnopravnost, te ženske nevladine organizacije koje se bave problemima rodne nejednakosti i neravnopravnosti ne mogu računati na održivost svojih projekata obzirom da je vijek donatorskih interesovanja vrlo kratak.

Analiza je također pokazala da građani/ke Bosne i Hercegovine ne poznaju budžetski proces, pa samim tim ni načine kako se mogu uključiti u proces njegovog donošenja. Ono što se sa sigurnošću može reći je da je odziv građanstva na javnim raspravama za usvajanje Nacrta općinskog budžeta redovito slab, jer ljudi naprosto nisu osvješteni da bi svojim učešćem i prijedlozima mogli direktno uticati na poboljšanje kvaliteta života u svojim lokalnim zajednicama. Osim toga, građani/ke imaju nedovoljno izgrađen osjećaj vlasništva nad budžetskim sredstvima, pa je to u većini slučajeva i razlog zbog kojeg ne participiraju u javnim raspravama o budžetu u većem broju.

Libela: Kakve su bile reakcije lokalnih zajednica na analize?

SELMA HUKIĆ: Sama činjenica da su predstavnici/ce lokalne samouprave bili direktno uključeni u analize, dovoljno govori o tome da interes lokalnih autoriteta da se stvari mijenjaju postoji. Također, što se nevladinih organizacija tiče, poznato je da lokalni budžeti predviđaju finansiranje projekata predloženih od strane nevladinog sektora, a raspoređuju se na osnovu kvaliteta prispjelih aplikacija. Međutim, ocjenjeno je da je nedovoljna kompetentnost u pisanju projekata, u većini slučajeva i razlog zbog kojeg budžetski korisnici ne konkurišu za dodjelu sredstava. Osim toga, realne procjene potreba za rješavanjem određenog problema u lokalnoj zajednici često nisu jednake gledane iz ugla vladinog i nevladinog sektora. Stoga je potrebno razviti mehanizme koji će jačati dijalog između vlasti i civilnog sektora.

Libela: Koje su vaše preporuke za izradu gender senzitivnih budžeta?

SELMA HUKIĆ: Obzirom da je Bosna i Hercegovina tek na početku kreiranja prakse, modela i specifičnog puta ka gender osjetljivim budžetima, preporuka je zaista mnogo.

Generalna je preporuka da bi entitetske i kantonalne vlade trebale odmah preduzeti aktivnosti u nadležnim ministarstvima da odredbe Zakona o ravnopravnosti spolova nađu svoje mjesto u odgovarajućim propisima, počevši od obaveze vođenja statističkih podataka po spolu, do propisivanja procedura donošenja i same strukture budžeta i finansijskih planova u koje će biti ugrađena gender komponenta.

Budžet bi trebao biti zasnovan na strateškom planiranju i makroanalizama, jer često je diskriminacija u vezi sa korištenjem javnih dobara i sredstava po osnovu spola prikrivena i tek se vidi dubljom analizom. Potrebno je angažovati kompetentne naučne ustanove koje bi provele istraživanje o specifičnim potrebama krajnjih korisnika/ca budžeta po spolnoj strukturi, te prikupiti podatke o stanju u raznim sektorima društvenog života, te njihovim uzrocima i posljedicama. Pored toga, ako imamo u vidu da je budžet strukturiran u zavisnosti od aktuelnih politika, ali i izvršne vlasti i administracije, od presudne je važnosti analizom utvrditi koliko vlasti potroše na svoje funkcioniranje, a koliko rasporede na projekte, mjere i programe u korist građana/ki.

U izradu budžeta je potrebno uključiti što veći broj žena i ženskih nevladinih organizacija koje će pomoći u identifikaciji problema ženske populacije i iznalaženju najadekvatnijih načina njihovog rješavanja. Pri tome treba posebno voditi računa da se sredstva u dovoljnoj mjeri stave na raspolaganje najugroženijim kategorijama žena, a to su: samohrane majke, domaćice, stare i bolesne žene, žene na selu, Romkinje, žene sa invaliditetom, nezaposlene žene, žene žrtve nasilja u porodici i dr.

Nužno potrebno je jačati ljudske resurse u državnoj administraciji svih nivoa, tako da su od izuzetnog značaja aktivnosti u vezi edukacije državnih službenika/ca o rodnoj ravnopravnosti.

Potrebno je izraditi dugoročnu Strategiju za ugrađivanje ciljeva rodnog budžetiranja u programe razvoja lokalnih zajednica.

Bez relevantnog utvrđivanja potreba građana/ki i njihovih specifičnih zahtjeva, te analize i projektnog pristupa za njihovo rješavanje, rodnoosjetljivo budžetiranje ostat će samo forma i “mrtvo slovo na papiru”.

Libela: Jeste li primjetili neke pomake u lokalnoj politici nakon provedenog projekta?

SELMA HUKIĆ: Na žalost, ne! To je zaista poražavajuće, posebno ako imamo u vidu da su gender osjetljivi budžeti važan instrument na osnovu kojeg vlada pokazuje odgovornost prema ženama.

Ovaj projekat smatram veoma dobrim početkom jer je, prije svega, pokrenuo veoma važne procese na lokalnom nivou, unutar općina u kojima je proveden, doprinio senzibilizaciji ključnih osoba u organima vlasti te uključio neophodan uticaj civilnog društva u budžetski proces.

Istina, Gender Centar Federacije BiH je već pokrenuo niz aktivnosti, od kojih je vrijedno izdvojiti aktivnosti koje se odnose na analize zakona i podzakonskih akata koji regulišu budžetski proces sa gender aspekta i iniciranja njihove izmjene i dopune uvodeći obvezu gender analize i planiranja. Pokrenuta je i inicijativa da Vlada Federacije BiH formira ekspertnu grupu za izradu Strateškog plana za uvođenje gender odgovornog budžetiranja u Federaciji BiH. Ostaje nam samo da se nadamo da će set propisa koji regulišu budžetski proces zaista i biti izmjenjen i dopunjen, jer sve dok oblast rodno osjetljivog budžetiranja ne bude regulisana zakonom na nivou države, priča o tome ostat će “prazna”.

Bojana Genov: Seksualni odgoj prepustili smo vjeroučiteljima

Posted on February 23, 2009 by sdadmin

Članak je prenesen iz Slobodne Dalmacije

Vjeronauk je preuzeo spolni odgoj. Vjeroučitelji na nastavi pohvaljuju 15-godišnjakinje što su odlučile roditi, no svi se prave ludi jer neće oduzeti Crkvi poziciju samozvanog najboljeg seksualnog i zdravstvenog eksperta

Predsjednik HDZ-ova Kluba saborskih zastupnika Andrija Hebrang ovih je dana javnost “iznenadio” izjavom da ženama bez partnera ne bi smjela biti dopuštena umjetna oplodnja.

Jesu li takve izjave paradigma odnosa hrvatskog društva prema takozvanim ženskim pitanjima, jesmo li fizički i mentalno pretradicionalni da bismo mijenjali stereotipe koji su još uvijek vrlo živahni, pred kojim “manjinskim” problemima zatvaramo oči, kao i o drugim aktualnim temama razgovaramo s Bojanom Genov, koordinatoricom Ženske mreže Hrvatske, “feminističko političke mreže” koja okuplja 41 udrugu.

Izjavu Andrije Hebranga nazvali ste seksističkom i protivnom međunarodnim propisima, a velik dio javnosti priključio se tim kritikama. Kojim argumentima potkrepljujete svoj stav?

– Razlikovanje žena po bračnom statusu je diskriminacija ne samo po međunarodnim standardima, nego je ta odredba ugrađena i u Zakon o ravnopravnosti spolova. Ne vidim kako onda ograničiti bilo koji medicinski postupak ženama koje nisu u vezi, a da to ne bude diskriminacija. Briga države o interesu djece je floskula, kada znamo koliko je samohranih majki u Hrvatskoj i da država nije učinila baš ništa da omogući naplatu alimentacije od neodgovornih očeva. To je mjesto gdje Hebranga demantira sam život. Žene same odgajaju djecu, to je realnost. Prije bih rekla da se predlagač zakona ne usudi proturječiti moćnoj Katoličkoj crkvi koja se snažno odupire bilo kojim promjenama u patrijarhalnoj obitelji.

Hebrangovi istomišljenici zamjerit će vam da time što braneći jedno pravo “single” ženama, istovremeno unaprijed uskraćujete djeci rođenoj na taj način pravo na oba roditelja. Što biste im odgovorili?

– Žena ima pravo odlučiti hoće li podizati dijete s muškarcem ili ne. Ona to pravo već (prirodno) koristi pa ne vidim što tu dozvola medicinski potpomognute oplodnje mijenja. Puno djece živi sa samo jednim roditeljem i puno je drugih različitih faktora koji utječu na kvalitetu djetetova života. Samo na temelju postojanja oba roditelja nije moguće donijeti prognozu o djetetovoj sreći. Umjesto zabrane medicinskih postupaka, puno više bi bilo u interesu djece da društvo malo smanji pritisak na sve one koji se ne uklapaju u sliku na kojoj su mama, tata i dvoje raznospolne djece. Da obrazovni sustav prihvati i ugradi u udžbenike kako su i mama i dijete obitelj, ili da su dvije žene s djetetom obitelj, s vremenom bi nestalo stigmatizacije različitih. Važno je da osvijestimo koje su okolnosti života stvarno protiv interesa djeteta – oskudica, izloženost nasilju, nepostojanje poticajne sredine za dosizanje djetetovih potencijala – a koje su to samo zato što smo ih mi takvima proglasili i na tome uporno ustrajemo. Zna se da djeca mogu uspješno odrastati u različitim modelima obitelji ili nepostojanja obitelji.

Vratimo se zakonu. U Hrvatskoj je na snazi još uvijek onaj iz 1978. kojim se, uz ostalo, regulira i medicinski potpomognuta oplodnja, po čemu smo među raritetima u Europi. Tko bi, po Vama, trebao imati pravo na MPO, uopće kakve biste izmjene zakona s tim u vezi predložili?

– Funkcioniranje ovoga zastarjelog zakona još je jedan plod neprirodne veze između Crkve i države. Zna se da je promjena zakona potrebna, ali Vlada nema hrabrosti da učini taj korak. Ako predloži pristojni zakon, zamjerit će se Crkvi, a ako donese restriktivni zakon zamjerit će se 78 posto svojih birača i biračica. Brojka je podatak posljednjeg, koliko znam, istraživanja o raspoloženju građana prema legalno dozvoljenom pobačaju. Znamo da je jedan prilično dobar prijedlog zakona naprasno nestao iz javnosti zbog toga kalkulantstva, te da zbog njega postoji i nedostatak pravne regulative niza detalja o kojima se 1978. godine nije znalo.

Kakvim biste opisali današnji položaj žene u Hrvatskoj? Koliko smo se odmaknuli od parole “manje pričaj, više rađaj!”?

– Žene su diskriminirani spol, a sada već povijesna izjava upućena iz same hrvatske političke kreme svjedoči o dominantnim vrijednostima i stavovima. Bilo bi nepravedno reći da se baš ništa ne mijenja, ali ne mijenja se ništa što doista utječe na raspodjelu moći. Promjene su prespore da bismo zbog njih mogle izraziti zadovoljstvo. Premda su doneseni zakoni protiv nasilja i brojnih drugih oblika diskriminacije, stvarna promjena je zapravo da povrede sada ne bilježimo više same, nego ih prebrojavaju institucije države. Dometnemo li položaj žena na tržištu rada, položaj žene u Hrvatskoj je još i gori nego prije.

Prema siječanjskim podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, žene u ukupnoj strukturi nezaposlenih čine čak 61,5 posto. Broj nezaposlenih žena u odnosu na prethodni mjesec skočio je za nevjerojatnih 4,2 posto! Možemo li na osnovi toga procjenjivati da će žene biti najveće žrtve krize i recesije, da će neki poslodavci tu situaciju jedva dočekati za još veću diskriminaciju žena?

– Poslodavci već ionako čine što hoće, recesija će samo izbrisati još jedan broj ženskih radnih mjesta. Loš položaj žena nije posljedica krize, nego nedjelotvornih mehanizama zaštite radnika i nepostojanja političke volje da se to čini, u okolnostima retrogradnih trendova i repatrijarhalizacije.

Svojedobno ste izjavili da je Katolička crkva jedna od moćnijih brana promjenama za žene u nas. Oštar ste protivnik utjecaja Crkve na krojenje pojedinih zakona, osobito onih koji se tiču prava žena ili istospolnih zajednica, a i sada ste spomenuli neprirodne veze Crkve i države u zakonodavnoj sferi.

– Smatram da Crkva i država trebaju biti jasno odvojene, baš onako kako to stoji u hrvatskom Ustavu, te da je potpisivanje ugovora sa Svetom Stolicom štetno po svojim posljedicama za sve građane, a posebice za žene. Neprimjereno je da u svakom povjerenstvu sjede predstavnici Katoličke crkve i da svoju vjersku dogmu mogu nametati svim građanima te da svi građani bez obzira na vjerska uvjerenja financiraju vjerske zajednice. Baš zbog toga što smatramo da je za položaj žena u Hrvatskoj najvažnije postići sekularni okvir, Ženska mreža Hrvatske će obilježavanje 8. ožujka, Međunarodnog dana žena, ove godine posvetiti odnosima države i Crkve. Jedna od naših poruka je “Crkva bez politike, država bez propovijedi”.

Nekoliko katoličkih udruga krajem prošle godine prikupilo je oko 200 tisuća potpisa u peticiji kojom su se, pozivajući se na Deklaraciju o ljudskim pravima, usprotivili pobačaju i homoseksualnim brakovima. Tvrdili ste da je to falsifikacija Deklaracije o ljudskim pravima, no je li vas iznenadio toliki broj potpisa?

– Broj me potpisa uopće nije iznenadio, svaki je gledatelj TV programa mogao vidjeti vjernike koji su, prigodom potpisivanja u crkvi, jasno rekli i pokazali da ne znaju što potpisuju. Vjera i jest nešto što se ne temelji na racionalnom i provjerljivom, nego na odluci da se nešto podrži ili ne podrži, pa u tom smislu vjernici pristupaju svakom dokumentu koji im je ponuđen u crkvi. Peticija koja im je ponuđena vrlo slobodno tumači i falsificira međunarodnopravni dokument, koji nažalost većina ljudi ne pozna. Jedan od razloga što Deklaraciju građani ne poznaju je i taj što je taj dio zanemaren u obrazovanju i odgoju, za razliku od vjeronauka koji ima povlašten položaj u obrazovnom sustavu. Građani su unaprijed već dobili niz poruka da ono što dolazi iz crkve ne treba provjeravati jer je to dobro.

Postoji li, po Vama, realna mogućnost da se zakonom zabrani pobačaj u Hrvatskoj? S druge strane, vidite li političku opciju koja bi (i kada) mogla ozakoniti istospolne brakove?

– Usprkos velikom ugađanju crkvenim dogmama, ne vjerujem da će se itko upustiti u nešto toliko opasno i štetno kao što je zabrana pobačaja. Sva iskustva zabrana pokazuju da to nema učinka, osim na štetu reproduktivnog zdravlja i ekonomske stabilnosti žena. Postoje brojne još posve neiskorištene mogućnosti zdravstvenog prosvjećivanja i treba se mobilizirati na tome području. Isto tako ne vidim nikoga toliko spremnog da se izloži ozakonjenjem istospolnih brakova. Mislim da su stranke u kreiranju svojih politika ipak vođene brojevima, odnosno pitanjem koliki je broj birača kojem će se nešto zamjeriti ili svidjeti. Jednostavno, uz kalkulantstvo naših političara treba postojati javni pritisak većeg broja ljudi da se to ozakonjenje dogodi.

Jesmo li homofobno društvo?

– Jesmo, ali društveni su stavovi podložni promjenama te se i odnos prema istospolnim vezama ipak mijenja.

Statistike prema kojima je u nas zlostavljana svaka peta žena te da se broj slučajeva nasilja u obitelji iz godine u godinu povećava, dio struke pripisuje tek većoj otvorenosti i spremnosti žena da prijave nasilje. Je li to baš tako? Jesmo li još uvijek previše tolerantni na nasilje?

– Zakonski stav prema obiteljskom nasilju bitno je i praktično preko noći izmijenjen, tako da brojke još uvijek doista ne moraju biti odraz stvarnog porasta nasilja, nego samo izlaska na svjetlo dana. No ne vidim da opada tolerancija prema rodno uvjetovanom nasilju. Tući ženu još je uvijek pojava za koju se iskazuje veliko razumijevanje.

Ministarstvo obrazovanja odustalo je od uvođenja Zdravstvenog odgoja, a time i seksualne edukacije, u škole. Je li Vas to iznenadilo? Kakve posljedice može imati ta odluka?

– Nakon nekoliko godina monitoriranja procesa uvođenja tog predmeta u škole baš ništa u vezi toga ne može me iznenaditi. Ministarstvo je u svojoj odluci priznalo da u uvedenim programima nije bilo novih sadržaja. Svi znamo da je tako i da je vjeronauk već preuzeo spolni odgoj. Posljedice su već vidljive u ilegalnim pobačajima, u maloljetničkim trudnoćama, u tome da vjeroučitelji na svojoj nastavi pohvaljuju petnaestogodišnjakinje što su odlučile roditi. Cijeli je proces uvođenja odgoja bio cirkus, Ministarstvo zdravstva najbolje zna što bi program trebao sadržavati, ali svi se prave ludi zbog toga jer neće oduzeti Crkvi poziciju samozvanog najboljeg seksualnog i zdravstvenog eksperta.

Gola istina

Javnost se ne prestaje baviti slučajem Nives Celzijus i pitanjem je li njezina “Gola istina” zaslužila Kiklopa. U obranu novopečene književnice stale su svojedobno i B.a.B.e i HHO. Kako Vi gledate na cijelu tu priču – smatrate li Nives Celzijus žrtvom u bilo kojem pogledu?

– Pitanje Nives Celzijus, premda je ona žena, nije pitanje ženskih prava, nego pitanje bazične pristojnosti u poštovanju procedure. Uopće nije pitanje je li ona zaslužila Kiklopa ili ne, nego je pitanje je li ona zadovoljila postavljene kriterije. Budući da jest, dopustivo je reći da su kriteriji loši, ali u pristojnom društvu nije dopustivo mijenjati pravila u hodu.

Ženske udruge

Na ženskoj NGO sceni u nas bilo je nekih pretumbacija, B.a.B.e su napustile Žensku mrežu, a Vi niste štedjeli Sanju Sarnavku. Kako danas funkcioniraju ženske udruge, prati li Vaše napore adekvatna financijska pomoć?

– Pojam ženske udruge sadržava široki raspon uvjerenja, ciljeva, strategija i dosljednosti, tako da je nemoguće govoriti o toj sceni kao o jedinstvenom entitetu. Sukladno nabrojanim elementima, neke udruge imaju novca, neke nemaju. Više od novca me zabrinjava činjenica da žene izvan ženskih organizacija slabo prepoznaju svoj interes u našim naporima. Primjerice, Međunarodni dan žena kod nas je polako opet postao dan cvijeća i veselica. Ne možemo mi ništa učiniti bez žena koje znaju da je to za svaku od nas.