Trnjanski kresovi 2018.

Mreža Antifašistikinja Zagreba poziva vas na još jedne Trnjanske kresove, koji će se održati u subotu, 5. svibnja.

Zagrepčanke i Zagrepčani, sugrađanke i sugrađani, drugarice i drugovi!

Prije 73 godine naš je grad oslobođen od fašističkog okupatora i zločinačke vlasti njihovih ustaških marioneta. Prije 73 godine partizanske su jedinice ušle u Zagreb kako bi se pridružile svojim zagrebačkim drugovima ― brojnim ilegalcima, komunistima, antifašistima ― da bi zadali konačni udarac fašističkoj vlasti kvislinške NDH i poslale je u ropotarnicu povijesti. Prije 73 godine naše su hrabre sugrađanke i sugrađani pokazali kako je Zagreb oduvijek bio i ostao nepokoreni grad. Pa ipak, unatoč toj slavnoj pobjedi, pobjedi za koju je svoje živote položilo osam tisuća Zagrepčana koji su se borili pod crvenom zastavom te dvanaest tisuća Zagrepčana koji su stradali od ustaškog terora, mi svakodnevno svjedočimo zatiranju njezina značaja te zatiranju svega onoga što je ona donijela sa sobom.

Zatiranje značaja pobjede 8. maja 1945. godine ne vidimo tako samo u reviziji, čak i besramnom falsificiranju povijesti, kojom se nastoje rehabilitirati ustaške kukavice i njihov zločinački režim. Zatiranje značaja te pobjede vidimo i u sve jačem nazadnjačkom divljanju ultrakonzervativnih klerikalnih udruga koje sustavno gaze po pravima žena i pravima naših LGBT drugarica i drugova. Zatiranje značaja te pobjede vidimo u sve gorem odnosu prema etničkim manjinama i izbjeglicama. Zatiranje značaja te pobjede vidimo u općoj materijalnoj nesigurnosti i starih i mladih, u nezaposlenosti i nesigurnim uvjetima rada, u rastakanju sustava zdravstvene i socijalne skrbi. Zatiranje značaja te pobjede vidimo u gaženju svih onih prava i tekovina socijalističke revolucije koje su naši drugarice i drugovi krvavo izborili, prava koja nam se danas nasilno pokušavaju oduzeti! 

Ali koliko god se nazadnjačke i reakcionarne snage ovoga društva trudile, naša prava neće gaziti. Našu snagu i borbenost neće potkopati. A našu povijest, povijest otpora i borbe za bolje sutra, nam neće oduzeti. 

Stoga Vam ponosno čestitamo najvažniji i najznačajniji dan u povijesti Zagreba ― dan njegova oslobođenja.

★ SMRT FAŠIZMU―SLOBODA NARODU! ★

Dan oslobođenja Zagreba proslavit ćemo glasno, angažirano i strastveno sada već tradicionalnim, četvrtim po redu obnovljenim Trnjanskim kresovima na Savskom nasipu kod Mosta slobode i kluba Močvara / Pogona Jedinstvo, upravo na mjestu gdje su partizani 1945. ušli u grad.

Proslava na otvorenom trajat će od prijepodnevnih sati uz korisne i zabavne radionice za sve uzraste, prigodnu hranu i piće, štandove Mreže antifašistkinja Zagreba i drugih gradskih aktivističkih grupa, pjesme zborova te mnoga iznenađenja; dok će sve, dakako, doći do vrhunca paljenjem Trnjanskih kresova!

Kada kresovi dogore i padne mrak, svi skupa ući ćemo u Močvaru kako bismo otpratili noć i do sitnih sati slavili ★ 9. Antifa night ★ s nizom domaćih punk i rock grupa & jednim hip-hop i dub DJ-em!

Detaljan dnevni program Trnjanskih kresova 2018. bit će poznat uskoro i objavljen ovdje te na www.maz.hr.

★ ! SF / SN ! ★

Organizacijski partneri: Srpsko narodno vijeće i KSFF
Dizajn Trnjanskih kresova 2018: Ana Labudović

Radionice aktivnog građanstva

Muči vas stanje hrvatske demokracije?

Htjeli biste bolje upoznati ‘druge i drugačije’ među nama i shvatiti s kojima izazovima se susreću?

Željeli biste razumjeti što se to stvarno dešava s našim gospodarstvom te tko i kako upravlja vašim novcem?

Dođite na naše radionice Aktivnog građanstva, na kojima ćemo zajedno istražiti odgovore na ova ključna pitanja za dobrobit naše političke zajednice. S vama ćemo u ugodnoj atmosferi podijeliti svoja saznanja iz domena politologije, ekonomije, ljudskih prava, kao i iskustva iz aktivističke prakse, te Vam pomoći da informirano promišljate stanje u društvu i doprinosite njegovom boljitku. 

Modul ‘Aktivno građanstvo’ sastoji se od 3 radionice
-Suživot – petak, 27.4., 18-21h
-Spašavanje liberalne demokracija- petak, 4.5., 18-21h
-Ekonomija razumljiva svima – petak, 11.5., 18-21h

Radionice drže docent na Pravnom fakultetu u Zagrebu Dario Čepo, novinarka tjednika Novosti Ana Brakus i docent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Velibor Mačkić

Detaljniji opis radionica pročitajte na http://humanea.hr/kurikulum/

Cijena 1 radionice (u trajanju 3 puna sata) je 180kn, a za cijeli modul koji se sastoji od 3 radionice 440 kn. 

Popust 50% za studente i učenike, 20% za nezaposlene, umirovljenike i članove HDNP, uz mogućnost plaćanja na više rata prema dogovoru. 

Radionice se održavaju u Galjufovoj ulici, kod Kvaternikovog trga (Ulica Biskupa Josipa Galjufa 5, Zagreb)

Rezervirajte svoje mjesto (max. 15 sudionika) na http://humanea.hr/upis/.

Projekt ‘Humanea’ pokrenula je nekolicina prijatelja i mladih profesionalaca koji se zalažu za stvaranje boljeg društva za nas i generacije koje dolaze – društva kritičkog promišljanja, autentičnih emocija i solidarnih međuljudskih odnosa. Kako bismo pomogli graditi takvo okruženje, obrađujemo teme za koje držimo da ih formalno obrazovanje zanemaruje ili nedovoljno kvalitetno obrađuje, a od ključne su važnosti za dobar život.

Što kažu sudionici prošlih radionica? 

“Jedna od rijetkih edukacija koja ne umara nego istinski okrepljuje”.
Santana Čečura

“Mladi, stručni profesionalci koji žele i mogu prenijeti svoje znanje, žele osvijestiti i unaprijediti pojedinca, a samim time i društvo!”
Belinda Bošnjak

“Humanea je nešto potpuno novo, prožeto pozitivom i tolerancijom što ti otvori oči te gledaš oko sebe, a i na sebe, na drukčiji način ​i ​s dozom kritičnosti​.”
Ana Marija Matić​

Veselimo se zajedničkom druženju!

Sindikati: Zaboravljeni saveznici feminizma

“Mogu nabrojati na prste jedne ruke ljude iz mog okruženja koji se izjašnjavaju kao feministi/kinje i članovi/ice sindikata”, kaže mi Laura, feministkinja iz Glasgowa.

Nažalost, to me ne iznenađuje. Mnogi ljudi me gledaju s nerazumijevanjem kada krenem govoriti o sindikatima, čije nam je dugotrajno djelovanje donijelo dva neradna dana tjedno (vikend) i pristojne radne standarde – tako a su neoliberali potrošili zadnjih 30 godina kako bi osigurali da ljudi o sindikatima što manje znaju.

No, frustrira me ovo što je rekla Laura –  to što feministkinje nisu upoznate s radom sindikata.

Zašto imamo zakone o jednakim plaćama? Zbog sindikalno organiziranog štrajka u tvornici Forda u Dagenhamu. Tko je utemeljio Međunarodni dan žena? Sindikati.

Zašto ne plaćamo sudske pristojbe u slučajevima seksualne diskriminacije? Zato što smo članice sindikata. Sindikalni pokret je jedan o najjačih saveznika feminizma.

 

No, nije uvijek bilo tako. Unatoč poveznicama ženskog pokreta i ljevice, sindikati su na prvo mjesto stavljali muške članove sve do 1970-ih. Štrajkašice iz Danghama su pobijedile, no tek nakon teške bitke da dobiju podršku drugova. Jenny, umirovljena sindikalistkinja, kaže da je “tada, ako bi žena nešto rekla, drugovi bi odmah dodali ‘ono što je Jenny zapravo htjela reći…'”. Umirovljeni sindikalist Paul se slaže: “Cijelo vrijeme sam to radio. I to je bilo pogrešno.”

Posljedice toga su se zadržale. Laura govori o osjećaju da su sindikati “muški klubovi” i da obuka za sindikalne predstavnike još uvijek ima taj problem. U kombinaciji s generalnim nerazumijevanjem sindikata na tu temu, povijesni seksizam je jedan od najvećih razloga zašto je veza između ova dva pokreta oslabljena. No, danas ne postoje razlozi da tu vezu ne obnovimo.

Potaknuti odbijanjem članstva, sindikati su uložili napor da osiguraju iste standarde ravnopravnosti koje zahtijevaju od poslodavaca. Žene, LGBT osobe, ne-bijelo radništvo, pripadnice/e etničkih manjina, imigrantsko radništvo, radnice i radnici s invaliditetom aktivno su uključeni u kampanje i kao govornice/i i kao slušatelji/ce. Posebno treba spomenuti GMB [središnji britanski sindikat] i njihovu kampanju “vratimo ‘T’ u LGBT”, kao i rad Unisona sa užasavajuće eksploatiranim filipinskim medicinskim sestrama.

 

Ukratko, u sindikatima je postojala ‘intersekcionalnost’ prije nego što je to bilo kul, a feminizam bi mogao iz toga naučiti ponešto o solidarnosti.

Sindikati su sačinjeni od svih društvenih skupina – i svi se međusobno podržavaju.

“Stari sindikalni dečki” su još uvijek tu, no danas podržavaju feminističke napore kroz parlament, podupiru kampanju No More Page 3 i zagovaraju seksualnu edukaciju o obiteljskom i partnerskom nasilju. Sindikati su čak učinili iskorak: seksualne radnice, koje mnoge mejnstrim feministkinje isključuju, dobile se podršku i solidarnost u ISWU [Međunarodnom sindikatu seksualnih radnica/ka].

I to funkcionira: učlanjivanje u sindikate je u porastu, a prosječan član/ica je mlada žena. To ne čudi, jer kao što pokazuju projekti Everyday Sexism i TSSA Equal Pay Claim, žene još uvijek pate zbog značajne diskriminacije na radnom mjestu, i izvještavaju o raznim “praksama” – od seksualnog zlostavljanja do toga da moraju posluživati čaj na sastancima. Prirodno je da ćemo tražit zaštitu i podršku.

Ne želim reći da bi cjelokupni feministički pokret mogao biti zamijenjen sindikalnim – postoje brojni problemi koji nisu povezani s položajem radnica i radnim mjestom. No jedno je jasno, i iz lekcija koje su sindikati naučili od feminizma, i iz sindikalne podrške feminističkim kampanjama – najbolje radimo kada radimo zajedno.

Iskreno, to zajedništvo nam je nužno. Vidjele smo i vidimo proteste i štrajkove sindikata koji se bore protiv “mjera štednje” i rezova u nacionalnom zdravstvenom (National Health Service) i javnom sektoru, koje i koriste i u kojima je zaposleno više žena nego muškaraca. Sindikati se bore za nas, a mi se trebamo boriti zajedno s njima. Jer – tko bi se usudio pomisliti – solidarnost doista djeluje.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Drakonska kazna izrečena Goldsteinu napad je na slobodu govora

U jeku nedavno izrečene novčane kazne dosuđene Ivi Goldsteinu nakon privatne tužbe pokrenute od strane Antuna Vrdoljaka kojom Goldsteina tereti za navodnu povredu ugleda i dostojanstva tekstom objavljenom u Globusu, gdje se Goldstein kritički osvrće na Vrdoljakovu dokumentarnu seriju o Josipu Brozu Titu, Hrvatsko novinarsko društvo izdalo je priopćenje kojim osuđuje ishod presude kao neutemeljen napad na slobodu govora. Priopćenje prenosimo u cjelosti:

Goldstein je osuđen na temelju privatne tužbe filmskog redatelja Antuna Vrdoljaka koji je Goldsteina tužio zbog kritičkog osvrta na njegovu dokumentarnu seriju o Josipu Brozu Titu emitiranu 2010. godine na HTV-u, objavljenu prije osam godina u tjedniku Globus.

Temeljem presude Općinskog suda u Novom Zagrebu koju je dodatno postrožio Županijski sud u Zagrebu, Ivo Goldstein je Antunu Vrdoljaku dužan isplatiti 30.000 kuna kazne te pripadajuće kamate, sudske i odvjetničke troškove, čime se ukupni iznos penje na nešto više od 70.000 kuna.

U demokratskim i pravno uređenim društvima naknada neimovinske štete zbog javno iznesenih stavova i tvrdnji trebala bi se priznavati samo iznimno, kad je povreda nečijeg dostojanstva, časti i ugleda izuzetno teška i prelazi granice uljuđene kritike.

Goldsteinov tekst, međutim, ne spada u tu kategoriju. Ivo Goldstein svom tekstu ne napada Vrdoljakovo dostojanstvo, čast i ugled već polemizira s njegovim radom, precizno ukazuje na niz provjerljivih povijesnih netočnosti iznesenih u Vrdoljakovu serijalu, polemizira s izborom sugovornika, tvrdnjama i iznesenim stajalištima.

Stoga presudu i njezino obrazloženje u kojem se ističe da je Goldstein izuzetno teško povrijedio dostojanstvo, ugled i čast autora filma Antuna Vrdoljaka, Hrvatsko novinarsko društvo smatra krajnje neutemeljenima i proizvoljnima.

Takva sudska praksa ugrožava slobodu govora, širi strah, potiče cenzuru i autocenzuru, a Hrvatsku vraća u društvo autoritarnih država u kojima svatko tko se usudi javno kritički progovoriti o radu etabliranih i moćnih, može očekivati sudsku odmazdu.

Hrvatsko novinarsko društvo upozorava na učestalu praksu podizanja privatnih tužbi protiv novinara i publicista zbog iznesenih kritičkih javnih stajališta kao i na zabrinjavajuće presude kojima se ugrožava pravo na slobodu govora, kritiku i polemiku.

Apeliramo na sudove i suce koji, bilo u parničnim bilo kaznenim postupcima, sude u pitanjima slobode govora da presude donose s dužnom pažnjom, obzirom i razumijevanjem temeljnih vrijednosti demokratskog slobodnomislećeg društva.

 

Za Izvršni odbor HND-a 

Saša Leković, predsjednik”

#MeToo pokret u Japanu nakon ostavke spornog dužnosnika

Jedan od vrhovnih dužnosnika japanskog Ministarstva financija podnio je ove srijede službenu ostavku nakon optužbi za seksualno uznemiravanje objavljenih u magazinu Shukan Shincho.

U magazinu se navodi da je Junichi Fukuda neprimjereno obraćao nekolicini novinarki dajući istima seksualno sugestivne komentare.

Iako sam Fukuda poriče navedene tvrdnje te navodi da razlog njegove ostavke leži samo u želji da poštedi Ministarstvo medijske strke, u prilog optužbama za iste ide i audio zapis, predstavljen javnosti prošlog tjedna, na kojem je moguće jasno čuti Fukudu kako jednoj od novinarki postavlja pitanje ‘Mogu li ti dotaknuti grudi?’.

Kako prenosi BBC, prema izjavi japanskog Sindikata novinara/ki: “Novinarke su dosad patile i u tišini podnosile ponižavajući tretman. Mnogima su upućivani neumjesni seksualni komentari ili su pak morale podnositi neprimjerene dodire jer bi odbijanje istih rezultiralo narušavanjem odnosa između njihovih poslodavaca i onih na reportaži o kojima rade.”

Ovaj slučaj potaknuo je nastanak #MeToo pokreta i u Japanu, zemlji s i dalje velikim stupnjem rodne nejednakosti na radnom mjestu gdje se žene često moraju susretati s neprimjerenim ponašanjem muških kolega te potaknuo mnoge žene na reakciju.

U jeku ‘Fukuda skandala’, nakon što su informacije o njegovoj krivnji za seksualno uznemiravanje također procurile u javnost, ostavke je podnio i Ryuichi Yoneyama, guverner Niigate.

Zašto svaka ‘Prva žena na/u…’ nije razlog za slavlje

Ako obratite pažnju na članke prisutne u raznim kako svjetskim tako i domaćim medijima, sasvim je lako primijetiti nemali broj naslova koji koriste neku varijaciju šablone ‘Prva žena na/u __________’. Dok u samom isticanju i reprezentaciji navedenih žena u medijskom prostoru kao simbola pomaka unaprijed u kontekstu ostvarenja rodne ravnopravnosti ne postoji apsolutno ništa sporno, često slavljenje istih kao feminističkih ikona našeg doba isključivo na temelju njihove ‘prvosti’ ili pak slavljenje tek naizgled postignutog percipiranog društvenog napretka u pogledu uspješne uspostave inkluzivnog sistema lišenog nejednakosti, ponekad je u najmanju ruku pretjerano, ako ne i sasvim neutemeljeno.

Dok se razlog za odbijanjem proglašavanja određene ličnosti feminističkom heroinom odnosi na djelovanje konkretne žene o kojoj se u određenom slučaju radi, razlog koji stoji iza općenitog odbijanja slavljenja ‘prvosti’ bilo koje žene o kojoj je riječ vrlo često leži u činjenici da isto ni na koji način ne predstavlja korak ka povoljnijem položaju za sve niti čini išta više od puke iluzije ukidanja sveprisutne društvenim uređenjem uzrokovane nejednakosti za koju je moguće tvrditi da disproporcionalno pogađa žene kao skupinu diskriminiranu kako na temelju roda tako i na temelju nebrojenih drugih faktora koji pak pogađaju i žene i muškarce.

Dok prva žena na čelu utjecajne organizacije ili pak obnašateljica određene funkcije zasigurno predstavlja napredak u granicama trenutnog patrijarhalno-kapitalističkog društvenog uređenja (ma koliko on nezamjetan bio) u kontekstu onoga što isti smatra rodnom ravnopravnošću iz razloga što je takva pozicija uopće postala dostupna ženi, činjenica da se radi baš o toj, a ne o nekoj drugoj ženskoj osobi nerijetko ni na koji način ne doprinosi općenitom boljitku žena, niti pak često ista na temelju vlastitog djelovanja zaslužuje ikakvu hvalu feministkinja kao zagovaračica jednakosti budući da istinska jednakost i borba za ženska, kao ljudska prava obuhvaća mnogo više faktora od samog roda. (Kao što je primjerice moguće tvrditi u nedavnom slučaju Gine Haspel). No, iako je mnogo lakše uočiti kao i objasniti zašto sve žene na visokim pozicijama ne zaslužuju status feminističke heroine i borkinje za ženska prava te iako postoji nemali broj istih, fokus ovog članka ipak neće ostati na problematičnim ženskim javnim ličnostima te će one ostati predmetom neke druge rasprave. Ono čime se trenutno namjeravam pozabaviti mnogo je manje opipljivo od slučaja kontroverzne buduće direktorice CIA-e, no ima neusporedivo veći utjecaj na trenutno stanje glede položaja žena u društvu.

Ovdje započinje govor o spomenutoj nejednakosti usađenoj u postojeće društveno uređenje.

Kao prvo, samo slavljenje svake instance reprezentacije žena u raznim aspektima javnog života koja odudara od tradicionalnih rodnih uloga ukazuje upravo na to da istinski razlog za slavlje još ne postoji, već postoji tek onaj za – zabrinutost. Nadalje, nije li zabrinjavajuće što je u današnje vrijeme svaka žena koja uspije u društvenom probitku slavljena zbog teškog puta koji je, uz ostale prepreke, neizbježno morala proći i upravo zato što se sa svih strana prešutno ili malo glasnije priznaje da je rodna diskriminacija ‘normalna’ ženska stvarnost pri ostvarenju karijere? Nije li već to pokazatelj izuzetno lošeg položaja žena budući da u društvu koje uistinu pruža podjednake prilike i ženama i muškarcima ne bi postojala potreba da svaka žena na imalo višoj poziciji postane naslovna vijest svih medija?

Slavljenjem ‘prvosti’ u određenom aspektu društvenog djelovanja, položaj žena ni na koji se način ne poboljšava budući da se radi o sasvim pogrešnom pristupu postojećem problemu nejednakosti. Moć i dalje ostaje u rukama nekolicine što posljedično omogućava i stvaranje nadređenog odnosa nad svima onima koji navedenu moć ne posjeduju, s jedinom razlikom što sada dio te nekolicine čine i žene.  Također, reprezentacija nekolicine odabranih žena, nije i ne može biti smatrana i dovoljnom reprezentacijom žena kao društvene skupine. U raznim slučajevima ove vrste u kontekstu rodne ravnopravnosti često je moguće primijetiti i govore o ‘razbijanju staklenog stropa‘ putem primjerice uvođenja ženskih kvota, stipendiranja studentica na predominantno muškim fakultetima i tome sličnim mjerama kako bi i druge dobile priliku postati poput ‘Prve žene na/u ________’, što, iako samo po sebi donosi dobrobit malom broju sretnica, i dalje ne prodire niti blizu srži uzroka rodne nejednakosti već samo ublažava njezine simptome.

Ako se samo jedna žena uspije uzdignuti, pobijediti sve otežavajuće okolnosti i dobiti priliku za istim tretmanom koji uživaju njezini muški kolege, ne možemo govoriti o postojanju rodne jednakosti. Možemo li o njoj govoriti ako se na jednakoj poziciji s muškarcima uspije naći još 10 žena? 100? 1000 njih? Naravno da ne. Jednakost nužno mora uključivati sve, a ne tek neke članove određenih društvenih skupina. Slavlje povodom postavljanja nekolicine žena na poziciju moći slavljenje je ‘jednakosti među jednakijima’, jednakosti koja postoji jedino među već privilegiranima unutar društvene hijerarhije. Smatrati da će jednakost biti uspostavljena kada polovicu najmoćnijih budu činile žene sasvim je apsurdno stoga što takav stav rod posmatra kao postojeći gotovo u vakuumu te izuzet od utjecaja drugih društvenih struktura.  Stoga, kako bi rodna jednakost uistinu mogla biti ispravno uspostavljena (a time i moć pravedno raspoređena), ona mora biti sagledana u širem smislu. To jest, u njenom je kontekstu od iznimne važnosti u obzir uzeti i povezanost iste s drugim faktorima poput primjerice klase ili pak koje druge odrednice korištene u svrhu rangiranja pojedinaca/ki na hijerarhijskoj ljestvici.

Budući da su sva kapitalistička društva nužno utemeljena na hijerarhiji te odobravanju prevlasti vladajuće manjine nad obespravljenom većinom kao i nejednakosti među društvenim skupinama koja često veoma nalikuje dinamici patrijarhalnog viđenja odnosa ‘dominantnog muškarca’ i ‘podložne žene’, potrebno je prihvatiti da je postizanje rodne jednakosti unutar granica postojećeg sistema naprosto nemoguće te je o njoj na takav način sasvim besmisleno govoriti. Unutar opisanog kapitalistički-patrijarhalnog društva moguće je reći da žene trpe svojevrsnu ‘duplu opresiju’ – onu utemeljenu na klasi i onu utemeljenu na rodu. Ovisno o klasnoj pripadnosti žena će u društvu uživati povoljniji ili manje povoljan položaj, dok će na temelju rodne pripadnosti uživati podređeni položaj u odnosu na muškarca istog klasnog statusa. U opisanom će društvu, stoga, žena na najprivilegiranijoj poziciji i dalje nužno uživati lošiji položaj od muškarca na istoj, dok će osoba u najpotlačenijoj klasnoj i rodnoj poziciji uvijek nužno biti žena. U mnogim slučajevima žena na utjecajnim pozicijama ublaženi bivaju utjecaji samo jednog od dva navedena tipa opresije (bilo klasne bilo rodne) i dalje ih ostavljajući tek u drugačijoj vrsti podređenog položaja unutar društvene strukture s permanentno prisutnim disbalansom moći u ovom ili onom obliku.

Sada postaje sasvim jasno da puko dovođenje žena na pozicije moći u ime borbe protiv patrijarhata putem povećanja dostupnosti vrha društvene ljestvice odabranim pripadnicama rodno i/ili klasno obespravljenih ne samo da nije dovoljno za istinsku uspostavu (rodne) ravnopravnosti, već i predstavlja oblik prihvaćanja sasvim neopravdano postojeće hijerarhijske prevlasti jednog/e pojedinca/ke nad drugim/om. Nije nam potrebno iznaći način da razbijemo stakleni strop ili pak uspijemo u ‘muškom svijetu’, već moramo pronaći način za uklanjanjem uzroka postojanja istih. Moguće je, dakle, konstatirati da “borbom protiv patrijarhata unutar okvira kapitalizma disbalans moći nikada ne može nestati već samo može postati manje primjetan u jednom i uočljiviji u drugom aspektu ženskih života. Kako bi uspostava rodne jednakosti postala moguća, rušenje klasnog sustava također je nužno, no to ne znači da je rodna jednakost jedino što će odmak od kapitalizma donijeti. Uspostava društva jednakosti mora početi od žena kao trpljenica višestruke opresije, no one nisu jedine koje tada čeka pozitivan pomak. Rušenje kapitalizma u svrhu ženskog oslobođenja, eliminacijom hijerarhijsko-klasnog sustava, nužno će dovesti i do boljitka svih, na bilo koji način potlačenih, društvenih skupina.”

Dosta je uzaludnog penjanja nestabilnim ljestvama društvenog uređenja ne bi li se uspele na njihov vrh! Srušimo ljestve!


*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.