5.3 milijuna Španjolki izašlo na ulice za 8.mart

Žene diljem Španjolske ovog su Dana žena izašle na ulice u sklopu općeg ženskog štrajka u znak borbe za rodnu jednakost. Sindikati su sveukupni broj prisutnih žena, koje su tog dana odbile raditi (bilo u domaćinstvu ili na radnom mjestu) i prisustvovale štrajku, u raznim španjolskim gradovima, kao što su Madrid, Barcelona, Bilbao, Seville i Pamplona, procijenili na čak 5.3 milijuna.

Kako bi naglasile važnost koju žene imaju u održavanju društva funkcionalnim, a koja se sve češće podcjenjuje pa čak i u potpunosti ignorira, ovogodišnji osmomartovski štrajk održao se pod sloganom “Ako mi stanemo, svijet će stati.” Žene u mnogim područjima predstavljaju velik postotak radne snage, no bez obzira na to, čak i u zanimanjima gdje one čine veliku većinu, žene se i dalje nalaze u nadasve nepovlaštenom položaju u odnosu na svoje muške kolege.

U Španjolskoj je stoga, na 8. mart održano 120 različitih demonstracija, a prema anketi provedenoj za EL PAÍS, čak 82 posto građana/ki ocijenilo je ovaj feministički štrajk sasvim potrebnim i opravdanim.

{slika}

Studentice i zaposlenice fakulteta prosvjedovale su na kampusima gdje, prema izjavi osoblja sveučilišta Compultense u Madridu, “u duhu 8. marta, ni jedna zaposlenica nije bila dužna obavljati svoj posao”. Štajk se veoma osjetio u zdravstvu, medijima te mnogim državnim službama s velikim postotkom zaposlenih žena.

Među mnogim transparentima uočenim na ulicama mogli su se pronaći natpisi poput: “Manolo, danas si sam kuhaš večeru.”, “Ni jedna žena ne doživi orgazam perući kuhinjski pod.”, “Ženska prava=Ljudska prava”, te “Toliko toga su nam oduzeli da su nam na kraju oduzeli i strah.”

I španjolska ministrica zdravstva, Dolores Montserrat, podržala je štrajk nazvavši ga “društvenom revolucijom za žene i muškarce”, ne propustivši naglasiti da se ne radi o “borbi spolova” već o borbi za prava.

Iako događanja u Španjolskoj predstavljaju tek početak, ona zasigurno predstavljaju velik korak u borbi za prava žena i ostvarenje jednakosti.

U 2018. najbolje žive Islanđanke, a u najgorem su položaju Afganistanke

Women, Peace and Security (WPS) Index, u suradnji s Institutom za istraživanje mira u Oslu, predstavio je rezultate istraživanja, provedenog u 153 zemlje, čiji je cilj bio izmjeriti razinu ženske emancipacije te općenitu mogućnost žene da ostvari dobar život u određenoj državi s obzirom na stupanj (ne)postojanja mira, sigurnosti i inkluzivnosti.

U istraživanju važećem kroz 2018. godinu, kao mjerači razine ženskih prava korišteni su faktori poput godina školovanja, zaposlenosti, broja žena na zakonodavnim pozicijama, potencijalnog postojanja rata u državi, pravne i ostalih oblika diskriminacije, partnerskog nasilja, pa čak i uporabe mobitela.

Dok je prvo mjesto zauzeo Island, gdje je opća sigurnost žene (bilo u pogledu pravne zaštite, dostupnosti obrazovanja ili pak financijske neovisnosti) u društvu procijenjena na 80 posto, na posljednjem, 153. mjestu, našao se Afganistan. Prema brojkama dostupnima u istraživanju, prosječna žena u Afganistanu školuje se tek četiri godine, nezaposlena je i financijski nesamostalna. Čak 60 posto Afganistanki za života biva izloženo cjeloživotnom partnerskom nasilju, dok pravni sustav i dalje diferencira između žena i muškaraca u pogledu primjenjivosti pravnih odredbi.

Zbog utjecaja dugogodišnjeg građanskog rata, 152. mjesto pripalo je Siriji iz koje se nedavno proširila i vijest o seksualnom iskorištavanju žena u razmjenu za humanitarnu pomoć.

Na listi ispitanih zemalja našla se i Hrvatska, zauzevši 24. mjesto. Iako se Hrvatice većinom ne mogu požaliti na financijsku inkluziju (koja iznosi 88 posto), 42 posto ih je zaposlenih te nemalih 87 posto posjeduje mobitel, Hrvatska ipak po mnogočemu i dalje zaostaje za zemljama poput Islanda. U Saboru je tek 20 posto žena, pravna diskriminacija i dalje postoji, a procjena je da čak 13 posto žena biva izloženo cjeloživotnom partnerskom nasilju.

Susjedna Srbija s Hrvatskom dijeli 24. mjesto, dok se Bosna i Hercegovina našla na 50., a Slovenija je zauzela vrlo visoko četvrto mjesto.

Tisuće na Noćnom maršu za 8. mart: Zahtijevamo ostavku ministrice Murganić

Zahtijevamo promjenu – zahtijevamo hitnu ratifikaciju Istanbulske konvencije, zahtijevamo neopozivu ostavku ministrice Murganić jer smatramo da osoba  – čije izjave utvrđuju i perpetuiraju društvene obrasce koji održavaju i potiču nasilje prema ženama – nikako ne može odlučivati o ičemu vezanom uz obiteljske i socijalne politike”, poručile su feministkinje iz fAKTIV-a na trećem velikom Noćnom maršu za 8. mart u Zagrebu, koji je opet okupio između 5.000 i 7.000 prosvjednica i prosvjednika u jednoj borbi za jedan svijet.

Marš, koji je krenuo s Trga žrtava fašizma i završio na Zrinjevcu uz čitanje proglasa, ove se godine održao pod sloganom “Ljutnja-Otpor-Promjena”.

“Razloga za ljutnju je i previše. Znamo kako nam je protekla prošla godina. Ljute smo zato što su nam u kapitalističkom sustavu ugrožena radnička prava, a zdravstvene usluge, obrazovanje i socijalni servisi sve nedostupniji. Ljute smo zato što opet moramo braniti davno izborena reproduktivna prava. Ljute smo zato što rodno uvjetovano nasilje prema ženama prolazi nekažnjeno. Ljute smo zato što je Crkva – u navodno sekularnoj državi – sveprisutna u školama, u bolnicama, u institucijama, a pritom kontrolira i medije. Ljute smo zato što se ustaške pozdrave proglašava dopustivima, zato što se pale dječje slikovnice, zato što se nastavljaju žestoki fašistički napadi na sve Druge i drugačije”, poručile su organizatorice.

{slika}

“Zato nam treba 8. mart – dan kada izlazimo na ulice, svjesne nužnosti otpora. Marširamo i poručujemo da se ne bojimo, da nikad nećemo zašutjeti i da smo spremne nastaviti pružati otpor sustavu koji nas izrabljuje i svima koji nas pokušavaju izbrisati, zastrašiti, poniziti i ušutkati”, poručile su. 

“Na javnoj televiziji sumnjivi demografi stručnjakinje nazivaju ‘babama’, a ginekolozi objašnjavaju kako se žene odlučuju za rađanje poslije tridesete jer su ‘prekomotne’. Prvo: Ako ne želimo rađati, nećemo rađati! Poručujemo im da odstupe od naših maternica i da nećemo biti inkubatorice nacije! ‘Cijenjeni’ demografi i ginekolozi:  vaše ideje o demografskoj obnovi preko leđa žena apsolutno nas ne zanimaju.

Drugo, ako želja za sigurnim radnim mjestom i plaćom dostojnom osobe znači da smo prekomotne, onda smo prekomotne. Ako zahtjev za kvalitetnim javnim zdravstvom te dostupnim jaslicama i vrtićima znači da smo prekomotne, onda smo prekomotne. Ako upozoravanje na to da radimo većinu neplaćenih kućanskih i skrbnih poslova znači da smo prekomotne, onda smo prekomotne”, zaključile su feministkinje iz fAKTIV-a i dodale kako zahtijevaju besplatan pobačaj i ukidanje priziva savjesti ginekologa i ginekologinja.

“Borimo se za naša prava danas, za prava budućih generacija, borimo se za svoje feminističko nasljeđe. 8. mart danas simboličko je i stvarno mjesto okupljanja borbi za bolji svijet. Sve borbe – za prava žena, za javne resurse i usluge, za humane uvjete rada, za slobodu i autonomiju – prožimaju se u jednu borbu”, poručile su.

8. mart u Afrinu svjedoči nepokolebljivosti ženske revolucije

U tjednu koji je prethodio Međunarodnom danu žena, u sirijskom se Afrinu održao niz manifestacija koje objedinjuju borbu za žensko oslobođenje i otpor trenutno aktualnoj turskoj invaziji. Građani i građanke iz raznih dijelova sjeverne Sirije već se danima okupljaju u Afrinu organizirajući prosvjede protiv napada turske vojske (u trenutnom trajanju od gotovo dva mjeseca) većinom orijentiranih na civilna područja. Budući da je moguće tvrditi da napad na Afrin predstavlja ne samo napad na teritorijalni integritet Demokratske Federacije Sjeverne Sirije, već i napad na samu ideju ženskog oslobođenja kao jednog od temeljnih stupova revolucije u Rojavi, sjeverno-sirijska ženska organizacija Kongreya Star pozvala je sve žene da 8. mart i dane koji mu prethode provedu upravo u Afrinu. U gradu se stoga, u pripremi za sam Dan žena, već održao niz manifestacija posvećenih upravo ženama, dok se u ostalim gradovima diljem Rojave održavaju kako demonstracije, tako i niz tematski povezanih edukativnih predavanja. Centralno događanje povodom 8. marta održat će se u Afrinu  gdje će mnogobrojne žene još jednom stati jedna uz drugu u solidarnosti kako bi rekle ‘NE’ kršenju ljudskih prava od strane Turske, ‘NE’ genocidu, ‘NE’ opresiji te konačno ‘NE’ ijednoj manifestaciji patrijarhalnog mentaliteta koji ženama onemogućuje samoodređenje.

O događanjima uoči Međunarodnog dana žena, kontekstu turske invazije, kao i o općenitom značaju tog dana u kontekstu ove, sasvim opravdano ‘ženske’ revolucije, razgovarala sam sa Sarom* [puni identitet poznat redakciji], Španjolkom, članicom autonomnog ženskog ogranka Internacionalističke komune u Rojavi, koja je prije nekoliko dana s civilnim konvojem posjetila Afrin kako bi se pridružila demonstracijama:

 

I sama si novinarka te si također bila uključena u rad organizacije Rojava Azadi u Madridu, tako da nije nikakvo čudo vidjeti te sada u Rojavi. No, bi li mi ipak mogla reći više o događajima koji su te doveli ovdje gdje si sad?

Nakon dvije godine rada u sklopu kolektiva Rojava Azadi Madrid, održavanja govora, prevođenja vijesti vezanih uz kurdsko pitanje, čitanja i izučavanja paradigme Demokratskog konfederalizma i Jineologije (znanosti o ženi); odlučila sam doći u Rojavu s dva različita cilja. Prvi cilj bio je informiranje javnosti o borbi protiv ISIS-a te pisanje reportaža o životu u sjevernoj Siriji. Bila sam u Raqqi u vrijeme njezina oslobođenja i provela vrijeme s borkinjama YPJ-a pokušavajući razumjeti motivaciju koja stoji iza radikalnih životnih promjena evidentnima na tom području.

Drugi cilj bio je pobliže sagledati razvoj radikalne demokracije u gradovima i selima te posvjedočiti načinu na koji ovaj novi sustav unutar Demokratske Federacije Sjeverne Sirije uistinu funkcionira. Također sam htjela biti blizu ženskom pokretu kako bih bila u stanju bolje upoznati ne samo napredak koji je donijelo žensko oslobođenje, nego i poteškoće na koje žene nailaze. Zbog toga sam se pridružila Internacionalističkoj komuni u Rojavi, koja trenutno provodi ekološku kampanju pod nazivom “Make Rojava Green Again“. Kao članici autonomnog ženskog ogranka unutar Komune, pružila mi se mogućnost sudjelovanja na prvoj konferenciji o Jineologiji održanoj u Rojavi, kao i mogućnost prisustvovanja nekolicini edukacija na temu Jineologije i ženske povijesti. Posjetila sam skupinu civilne samoobrane, poznatiju pod nazivom Parastina Jin, za koju je moguće reći da primjenjuje samu srž paradigme samoobrane. Iako je ponekad teško biti u stranoj zemlji, daleko od obitelji i prijatelja, mogu reći da je dolazak u Rojavu najbolje iskustvo mog života.

 

U jednom od svojih članaka pišeš o dvije žene smatrane heroinama u kontekstu otpora u Rojavi – Avesti Xabur i Barin Kobane. Obje su, iako u vrlo različitim okolnostima, poginule u obrani Afrina. U doslovnom, ali i ideološkom kontekstu, na koji način je potrebno sagledati njihove smrti?

Njihove smrti najveći su čin hrabrosti koji osoba može iskazati u svome životu. Obje, i Avesta i Barin, su bile vrlo mlade žene, kao što je slučaj kod većine borkinja YPJ-a. Žrtvovale su svoj život za svoju obitelj, prijatelje i zemlju, ali i za ideologiju koja nadilazi granice, ideologiju koja nastoji promijeniti svijet i zagovara sprječavanje uništenja čovječanstva od njegove vlastite ruke. Znam da YPJ-ovke odlaze na front misleći na žene i imajući na umu ideju ženskog oslobođenja širom svijeta, iako neke nikada nisu niti napustile Siriju. Iz tog razloga smatram da njihove živote, osobnosti te na posljetku i smrti moramo shvatiti kao nasljeđe koje se ne smije zaboraviti u kontekstu nastojanja za očuvanjem čovječanstva, a posebice očuvanjem koncepta slobodne žene.

 

Ovih si dana i sama posjetila Afrin, a informirana sam i da je konvoj s kojim si putovala do grada napadnut od strane turske vojske. Možeš li mi reći kakva je trenutna situacija u gradu? Što te dovelo u Afrin?

Za svog boravka u Afrinu iskusila sam ratne okolnosti kojima je tamošnje stanovništvo svakodnevno izloženo. Bombardiranja su svakodnevna. Dok sam bila u Afrinu, turska je vojska vršila bombardiranja po pet ili šest sati dnevno. No, osim lansiranja nekoliko raketa u unutrašnjost grada, turska vojska nije bombardirala sam centar. Za sad, bombardiranje je u svrhu zastrašivanja usmjereno na prigradska područja i okolna sela kako bi se stanovništvo nagnalo na napuštanje grada. Turska vojska svjesno i namjerno napada civilna područja i infrastrukture. Od 5. ožujka, Turska izvršava žestoke napade na centar obližnjeg Jindiresa. Bombardirali su tržnicu, centar javnog života u svakom bliskoistočnom gradu. Deseci civila su poginuli.

Život u Afrinu nastavlja se bez obzira na sve. Ustrajnost ovih ljudi takva je kakvu nikad prije nisam vidjela. Građani/ke su uistinu aktivni/e – odlaze na prosvjede, organiziraju svu logistiku vezanu za konvoj solidarnosti koji je došao pružiti podršku, pomažu u bolnicama i gradskim odborima. Također organiziraju brojne druge aktivnosti kako bi podržali otpor. Primjerice, imala sam priliku posjetiti “meclise” jedne četvrti (komunalno vijeće sastavljeno od susjeda koji/e, primjenjujući princip samoupravljanja, odlučuju o trenutnim potrebama četvrti). Objasnili/e su nam kako organiziraju smještaj za unutarnje izbjeglice raseljene zbog turske invazije.

No, najnevjerojatnija stvar kod građana/ki s kojima sam stupila u kontakt jest da su svi/e potvrdili/e da neće napustiti grad, da će se turskoj invaziji potpomognutoj od strane raznih džihadističkih grupacija odupirati do samog kraja. Prepuštanje teritorija uzrokovalo bi uspostavu radikalne islamističke vlade, što bi posljedično uništilo sav napredak koji su građani/ke Rojave ostvarili/e tijekom ovih sedam godina revolucije. Jednom sam prilikom pričala s majkom čiji su sinovi na frontu, rekla mi je: “Čak i da svi muškarci u mojoj obitelji poginu, ostat ću u svom domu i čekati neprijatelja. Dok sam živa, neću im dati da prijeđu preko moga praga.” Turski plan jest zatrti revoluciju. Ovo što se trenutno događa istinski je genocid koji nastoji izbrisati i posljednju naznaku novo-niknule demokracije na Bliskom istoku, a nažalost nije prvi ovakvih razmjera.

 

Ženska organizacija Kongreya Star pozvala je sve žene da na Međunarodni dan žena i dane koji mu prethode dođu u Afrin. Koji je značaj ovog datuma u kontekstu otpora u Afrinu i zašto si osobno osjetila potrebu sudjelovati?

Ovaj je datum važan zbog toga što 8.mart za sve žene svijeta označava dan prisjećanja na dugu povijest otpora i borbe za prava. Prisjećamo se 1857., prisjećamo se žena koje su stradale u požaru u tvornici tekstila, prosvjedujemo protiv nepravdi kapitalizma, ali i odajemo počast svim drugaricama koje su izgubile živote u borbi za emancipaciju, koju mi stoga moramo nastaviti. Na ovaj dan povezujemo različite realnosti i različite borbe te ih objedinjujemo u jednu, zajedničku borbu svih žena protiv patrijarhata. U Afrinu, tisuće se žena odupire istome neprijatelju – patrijarhalnom mentalitetu utjelovljenom u obliku rata i opresivne države. Primjenjujući paradigmu samoobrane one znaju da imaju pravo – kao što ga ima i svako drugo živo biće na planetu – braniti same sebe od ovakvih napada. No, braniti se ne znači samo uzeti oružje i otići na front. Braniti se znači organizirati se i upravljati vlastitim životima slobodno i samovoljno, pružati podršku jedne drugima u teškim trenutcima, sudjelovati u javnom životu te prakticirati žensku autonomiju dok ona ne postane norma u svakom aspektu života. Žene predvode revoluciju na sjeveru Sirije, one mijenjaju stvarnost na dosad neviđen način. Žene su više od ikoga svjesne da trenutni napadi na Afrin predstavljaju i rat protiv njihove slobode.

Kao članica Internacionalističke Komune u Rojavi, kako ćeš obilježiti 8. mart?

Potrudit ću se što bolje obavljati svoj posao, a to bi značilo informirati javnost o ženskom konvoju solidarnosti, raznim prosvjedima i akcijama koje će se na ovaj dan održati u Rojavi te stečene informacije povezati s širom mrežom događanja širom svijeta. Svaka drugarica u Internacionalističkoj komuni radi uistinu važan posao. Jedna od nas trenutno se u Afrinu pridružila ženskom karavanu, a sudjelovat će i u ostalim aktivnostima predviđenim u gradu za Dan žena. Druga će sudjelovati osmomartovskim demonstracijama u kantonu Jazira, točnije u Tirbespiyeu. U svakom od tri kantona Demokratske Federacije Sjeverne Sirije održat će se regionalne ženske demonstracije organizirane od strane ženske platforme sačinjene od Kurdinja, Arapkinja i Asirijki. Također je važno pružiti medijsku pratnju navedenim događajima, kao i eksponirati iste putem društvenih mreža. Usprkos ratnom stanju zbog kojeg je smrt ovdje postala svakodnevica te usprkos višegodišnjem životu pod terorom Islamske države, usprkos tome što su mnoge izgubile vlastite ili živote članova/ica obitelji, žene i dalje izlaze na ulice i pokazuju da neće odustati već će se nastaviti boriti za slobodu, mir i pravdu.

 

Zašto u revoluciji koju je s punim pravom moguće nazvati ‘ženskom revolucijom’, gdje je svaki dan posvećen slobodnim ženama, i dalje postoji potreba za obilježavanjem 8. marta?

Ženski pokret u Rojavi borbu protiv patrijarhata shvaća kao zajedničku borbu svih žena na svijetu. 8. mart simboličan je dan koji međusobno povezuje slične osjećaje i slične borbe tisuća žena širom svijeta te ih ujedinjuje u istom cilju i otporu spram istog neprijatelja. Također se radi o danu koji može poslužiti kao odličan povod za sagledavanje dosadašnjeg napretka kao i potrebnih predstojećih koraka i inicijativa. To je dan na koji ujedinjene žene okupiraju javni prostor jer, iako se situacija na sjeveru Sirije dramatično poboljšala, ulice, kao i u ostatku svijeta, i dalje ostaju predominantno muški teritorij.

Sigurna sam da vi – ali i sve ostale međunarodne drugarice – prepoznajete fantastičnu moć ženskog ujedinjenja u spoznaji da, sve dok se držimo zajedno, ne postoji ništa što nas može zaustaviti. Taj je osjećaj od izuzetne važnosti za žene u sjevernoj Siriji. One dolaze iz različitih zajednica, različitih su vjeroispovijesti, dolaze iz raznih gradova, ali na dan poput 8. marta još jednom pokazuju da, ukoliko se ujedine, postaju nezaustavljive.

 

Koja je najvažnija poruka koju žene koje se trenutno okupljaju u Afrinu i pridružuju demonstracijama nastoje prenijeti?

Poruka je sljedeća: Obraniti Afrin znači obraniti žensku revoluciju. S druge strane, poruka je i ta da turska invazija na Afrin predstavlja rat protiv demokracije te ženskog prava na autonomiju i slobodu samoodređenja. Istovremeno, iskazi solidarnosti sa stanovnicama Afrina pokazuju da solidarizacija žena može biti jača od ijednog rata i ijedne represije.

 {slika}

Budući da posjeduješ iskustvo djelovanja u samoj Rojavi, ali i ono djelovanja u solidarnoj organizaciji baziranoj u Španjolskoj, što bi navela kao istinski značajne i učinkovite oblike solidarizacije koje žene izvan Rojave mogu primijeniti?

Informirajte se i informirajte ljude u svojoj okolini. Pokušajte razumjeti kontekst kurdskog pokreta za slobodu, kao i potrebe žena u sjevernoj Siriji. Obratite pažnju na kampanje putem kojih se kurdski pokret obraća internacionalnoj zajednici, čime se nastoji kontrirati nepravdi i opresiji pritom stvarajući lokalne i globalne alternative bazirane na ekološkim, egalitarističkim i, u konačnici, ljudskim vrijednostima. Primjerice, kampanja pod nazivom “Women Rise up for Afrin” iznjedrila je mnoge vrlo uspješne akcije solidarnosti u zapadnoj Europi i južnoj Americi, ali ženski pokret u Rojavi također teži ka povezivanju s ženama iz drugih dijelova svijeta. Ovakve kampanje omogućuju internacionalno ujedinjenje ženske borbe te stjecanje znanja o stvarnosti i iskustvima žena iz raznih dijelova svijeta. Tada možemo znati da nismo same u svakodnevnom odupiranju patrijarhatu i eksploataciji. I žene u Rojavi – koje se odupiru opsadi i embargu nametnutom ne samo od strane Turske, već i okolnih država u regiji – kroz tuđe akcije solidarnosti mogu znati da nisu same. To je ono što i u njihovim i u našim umovima stvara svijest o tome da braniti Afrin znači braniti žensku revoluciju od fašističkog i reakcionarnog mentaliteta potpomognutog oružanim snagama.

8. mart u Afrinu svjedoči nepokolebljivosti ženske revolucije

U tjednu koji je prethodio Međunarodnom danu žena, u sirijskom se Afrinu održao niz manifestacija koje objedinjuju borbu za žensko oslobođenje i otpor trenutno aktualnoj turskoj invaziji. Građani i građanke iz raznih dijelova sjeverne Sirije već se danima okupljaju u Afrinu organizirajući prosvjede protiv napada turske vojske (u trenutnom trajanju od gotovo dva mjeseca) većinom orijentiranih na civilna područja. Budući da je moguće tvrditi da napad na Afrin predstavlja ne samo napad na teritorijalni integritet Demokratske Federacije Sjeverne Sirije, već i napad na samu ideju ženskog oslobođenja kao jednog od temeljnih stupova revolucije u Rojavi, sjeverno-sirijska ženska organizacija Kongreya Star pozvala je sve žene da 8. mart i dane koji mu prethode provedu upravo u Afrinu. U gradu se stoga, u pripremi za sam Dan žena, već održao niz manifestacija posvećenih upravo ženama, dok se u ostalim gradovima diljem Rojave održavaju kako demonstracije, tako i niz tematski povezanih edukativnih predavanja. Centralno događanje povodom 8. marta održat će se u Afrinu  gdje će mnogobrojne žene još jednom stati jedna uz drugu u solidarnosti kako bi rekle ‘NE’ kršenju ljudskih prava od strane Turske, ‘NE’ genocidu, ‘NE’ opresiji te konačno ‘NE’ ijednoj manifestaciji patrijarhalnog mentaliteta koji ženama onemogućuje samoodređenje.

O događanjima uoči Međunarodnog dana žena, kontekstu turske invazije, kao i o općenitom značaju tog dana u kontekstu ove, sasvim opravdano ‘ženske’ revolucije, razgovarala sam sa Sarom* [puni identitet poznat redakciji], Španjolkom, članicom autonomnog ženskog ogranka Internacionalističke komune u Rojavi, koja je prije nekoliko dana s civilnim konvojem posjetila Afrin kako bi se pridružila demonstracijama:

 

I sama si novinarka te si također bila uključena u rad organizacije Rojava Azadi u Madridu, tako da nije nikakvo čudo vidjeti te sada u Rojavi. No, bi li mi ipak mogla reći više o događajima koji su te doveli ovdje gdje si sad?

Nakon dvije godine rada u sklopu kolektiva Rojava Azadi Madrid, održavanja govora, prevođenja vijesti vezanih uz kurdsko pitanje, čitanja i izučavanja paradigme Demokratskog konfederalizma i Jineologije (znanosti o ženi); odlučila sam doći u Rojavu s dva različita cilja. Prvi cilj bio je informiranje javnosti o borbi protiv ISIS-a te pisanje reportaža o životu u sjevernoj Siriji. Bila sam u Raqqi u vrijeme njezina oslobođenja i provela vrijeme s borkinjama YPJ-a pokušavajući razumjeti motivaciju koja stoji iza radikalnih životnih promjena evidentnima na tom području.

Drugi cilj bio je pobliže sagledati razvoj radikalne demokracije u gradovima i selima te posvjedočiti načinu na koji ovaj novi sustav unutar Demokratske Federacije Sjeverne Sirije uistinu funkcionira. Također sam htjela biti blizu ženskom pokretu kako bih bila u stanju bolje upoznati ne samo napredak koji je donijelo žensko oslobođenje, nego i poteškoće na koje žene nailaze. Zbog sam se pridružila Internacionalističkoj komuni u Rojavi, koja trenutno provodi ekološku kampanju pod nazivom “Make Rojava Green Again“. Kao članica autonomnog ženskog ogranka unutar Komune, pružila mi se mogućnost sudjelovanja na prvoj konferenciji o Jineologiji održanoj u Rojavi, kao i mogućnost prisustvovanja nekolicini edukacija na temu Jineologije i ženske povijesti. Posjetila sam skupinu civilne samoobrane, poznatiju pod nazivom Parastina Jin, za koju je moguće reći da primjenjuje samu srž paradigme samoobrane. Iako je ponekad teško biti u stranoj zemlji, daleko od obitelji i prijatelja, mogu reći da je dolazak u Rojavu najbolje iskustvo mog života.

 

U jednom od svojih članaka pišeš o dvije žene smatrane heroinama u kontekstu otpora u Rojavi – Avesti Xabur i Barin Kobane. Obje su, iako u vrlo različitim okolnostima, poginule u obrani Afrina. U doslovnom, ali i ideološkom kontekstu, na koji način je potrebno sagledati njihove smrti?

Njihove smrti najveći su čin hrabrosti koji osoba može iskazati u svome životu. Obje, i Avesta i Barin, su bile vrlo mlade žene, kao što je slučaj kod većine borkinja YPJ-a. Žrtvovale su svoj život za svoju obitelj, prijatelje i zemlju, ali i za ideologiju koja nadilazi granice, ideologiju koja nastoji promijeniti svijet i zagovara sprječavanje uništenja čovječanstva od njegove vlastite ruke. Znam da YPJ-ovke odlaze na front misleći na žene i imajući na umu ideju ženskog oslobođenja širom svijeta, iako neke nikada nisu niti napustile Siriju. Iz tog razloga smatram da njihove živote, osobnosti te na posljetku i smrti moramo shvatiti kao nasljeđe koje se ne smije zaboraviti u kontekstu nastojanja za očuvanjem čovječanstva, a posebice očuvanjem koncepta slobodne žene.

 

Ovih si dana i sama posjetila Afrin, a informirana sam i da je konvoj s kojim si putovala do grada napadnut od strane turske vojske. Možeš li mi reći kakva je trenutna situacija u gradu? Što te dovelo u Afrin?

Za svog boravka u Afrinu iskusila sam ratne okolnosti kojima je tamošnje stanovništvo svakodnevno izloženo. Bombardiranja su svakodnevna. Dok sam bila u Afrinu, turska je vojska vršila bombardiranja po pet ili šest sati dnevno. No, osim lansiranja nekoliko raketa u unutrašnjost grada, turska vojska nije bombardirala sam centar. Za sad, bombardiranje je u svrhu zastrašivanja usmjereno na prigradska područja i okolna sela kako bi se stanovništvo nagnalo na napuštanje grada. Turska vojska svjesno i namjerno napada civilna područja i infrastrukture. Od 5. ožujka, Turska izvršava žestoke napade na centar obližnjeg Jindiresa. Bombardirali su tržnicu, centar javnog života javnog života u svakom bliskoistočnom gradu. Deseci civila su poginuli.

Život u Afrinu nastavlja se bez obzira na sve. Ustrajnost ovih ljudi takva je kakvu nikad prije nisam vidjela. Građani/ke su uistinu aktivni/e – odlaze na prosvjede, organiziraju svu logistiku vezanu za konvoj solidarnosti koji je došao pružiti podršku, pomažu u bolnicama i gradskim odborima. Također organiziraju brojne druge aktivnosti kako bi podržali otpor. Primjerice, imala sam priliku posjetiti “meclise” jedne četvrti (komunalno vijeće sastavljeno od susjeda koji/e, primjenjujući princip samoupravljanja, odlučuju o trenutnim potrebama četvrti). Objasnili/e su nam kako organiziraju smještaj za unutarnje izbjeglice raseljene zbog turske invazije.

No, najnevjerojatnija stvar kod građana/ki s kojima sam stupila u kontakt jest da su svi/e potvrdili/e da neće napustiti grad, da će se turskoj invaziji potpomognutoj od strane raznih džihadističkih grupacija odupirati do samog kraja. Prepuštanje teritorija uzrokovalo bi uspostavu radikalne islamističke vlade, što bi posljedično uništilo sav napredak koji su građani/ke Rojave ostvarili/e tijekom ovih sedam godina revolucije. Jednom sam prilikom pričala s majkom čiji su sinovi na frontu, rekla mi je: “Čak i da svi muškarci u mojoj obitelji poginu, ostat ću u svom domu i čekati neprijatelja. Dok sam živa, neću im dati da prijeđu preko moga praga.” Turski plan jest zatrti revoluciju. Ovo što se trenutno događa istinski je genocid koji nastoji izbrisati i posljednju naznaku novo-niknule demokracije na Bliskom istoku, a nažalost nije prvi ovakvih razmjera.

 

Ženska organizacija Kongreya Star pozvala je sve žene da na Međunarodni dan žena i dane koji mu prethode dođu u Afrin. Koji je značaj ovog datuma u kontekstu otpora u Afrinu i zašto si osobno osjetila potrebu sudjelovati?

Ovaj je datum važan zbog toga što 8.mart za sve žene svijeta označava dan prisjećanja na dugu povijest otpora i borbe za prava. Prisjećamo se 1857., prisjećamo se žena koje su stradale u požaru u tvornici tekstila, prosvjedujemo protiv nepravdi kapitalizma, ali i odajemo počast svim drugaricama koje su izgubile živote u borbi za emancipaciju, koju mi stoga moramo nastaviti. Na ovaj dan povezujemo različite realnosti i različite borbe te ih objedinjujemo u jednu, zajedničku borbu svih žena protiv patrijarhata. U Afrinu, tisuće se žena odupire istome neprijatelju – patrijarhalnom mentalitetu utjelovljenom u obliku rata i opresivne države. Primjenjujući paradigmu samoobrane one znaju da imaju pravo – kao što ga ima i svako drugo živo biće na planetu – braniti same sebe od ovakvih napada. No, braniti se ne znači samo uzeti oružje i otići na front. Braniti se znači organizirati se i upravljati vlastitim životima slobodno i samovoljno, pružati podršku jedne drugima u teškim trenutcima, sudjelovati u javnom životu te prakticirati žensku autonomiju dok ona ne postane norma u svakom aspektu života. Žene predvode revoluciju na sjeveru Sirije, one mijenjaju stvarnost na dosad neviđen način. Žene su više od ikoga svjesne da trenutni napadi na Afrin predstavljaju i rat protiv njihove slobode.

Kao članica Internacionalističke Komune u Rojavi, kako ćeš obilježiti 8. mart?

Potrudit ću se što bolje obavljati svoj posao, a to bi značilo informirati javnost o ženskom konvoju solidarnosti, raznim prosvjedima i akcijama koje će se na ovaj dan održati u Rojavi te stečene informacije povezati s širom mrežom događanja širom svijeta. Svaka drugarica u Internacionalističkoj komuni radi uistinu važan posao. Jedna od nas trenutno se u Afrinu pridružila ženskom karavanu, a sudjelovat će i u ostalim aktivnostima predviđenim u gradu za Dan žena. Druga će sudjelovati osmomartovskim demonstracijama u kantonu Jazira, točnije u Tirbespiyeu. U svakom od tri kantona Demokratske Federacije Sjeverne Sirije održat će se regionalne ženske demonstracije organizirane od strane ženske platforme sačinjene od Kurdinja, Arapkinja i Asirijki. Također je važno pružiti medijsku pratnju navedenim događajima, kao i eksponirati iste putem društvenih mreža. Usprkos ratnom stanju zbog kojeg je smrt ovdje postala svakodnevica te usprkos višegodišnjem životu pod terorom Islamske države, usprkos tome što su mnoge izgubile vlastite ili živote članova/ica obitelji, žene i dalje izlaze na ulice i pokazuju da neće odustati već će se nastaviti boriti za slobodu, mir i pravdu.

 

Zašto u revoluciji koju je s punim pravom moguće nazvati ‘ženskom revolucijom’, gdje je svaki dan posvećen slobodnim ženama, i dalje postoji potreba za obilježavanjem 8. marta?

Ženski pokret u Rojavi borbu protiv patrijarhata shvaća kao zajedničku borbu svih žena na svijetu. 8. mart simboličan je dan koji međusobno povezuje slične osjećaje i slične borbe tisuća žena širom svijeta te ih ujedinjuje u istom cilju i otporu spram istog neprijatelja. Također se radi o danu koji može poslužiti kao odličan povod za sagledavanje dosadašnjeg napretka kao i potrebnih predstojećih koraka i inicijativa. To je dan na koji ujedinjene žene okupiraju javni prostor jer, iako se situacija na sjeveru Sirije dramatično poboljšala, ulice, kao i u ostatku svijeta, i dalje ostaju predominantno muški teritorij.

Sigurna sam da vi – ali i sve ostale međunarodne drugarice – prepoznajete fantastičnu moć ženskog ujedinjenja u spoznaji da, sve dok se držimo zajedno, ne postoji ništa što nas može zaustaviti. Taj je osjećaj od izuzetne važnosti za žene u sjevernoj Siriji. One dolaze iz različitih zajednica, različitih su vjeroispovijesti, dolaze iz raznih gradova, ali na dan poput 8. marta još jednom pokazuju da, ukoliko se ujedine, postaju nezaustavljive.

 

Koja je najvažnija poruka koju žene koje se trenutno okupljaju u Afrinu i pridružuju demonstracijama nastoje prenijeti?

Poruka je sljedeća: Obraniti Afrin znači obraniti žensku revoluciju. S druge strane, poruka je i ta da turska invazija na Afrin predstavlja rat protiv demokracije te ženskog prava na autonomiju i slobodu samoodređenja. Istovremeno, iskazi solidarnosti sa stanovnicama Afrina pokazuju da solidarizacija žena može biti jača od ijednog rata i ijedne represije.

 {slika}

Budući da posjeduješ iskustvo djelovanja u samoj Rojavi, ali i ono djelovanja u solidarnoj organizaciji baziranoj u Španjolskoj, što bi navela kao istinski značajne i učinkovite oblike solidarizacije koje žene izvan Rojave mogu primijeniti?

Informirajte se i informirajte ljude u svojoj okolini. Pokušajte razumjeti kontekst kurdskog pokreta za slobodu, kao i potrebe žena u sjevernoj Siriji. Obratite pažnju na kampanje putem kojih se kurdski pokret obraća internacionalnoj zajednici, čime se nastoji kontrirati nepravdi i opresiji pritom stvarajući lokalne i globalne alternative bazirane na ekološkim, egalitarističkim i, u konačnici, ljudskim vrijednostima. Primjerice, kampanja pod nazivom “Women Rise up for Afrin” iznjedrila je mnoge vrlo uspješne akcije solidarnosti u zapadnoj Europi i južnoj Americi, li ženski pokret u Rojavi također teži ka povezivanju s ženama iz drugih dijelova svijeta. Ovakve kampanje omogućuju internacionalno ujedinjenje ženske borbe te stjecanje znanja o stvarnosti i iskustvima žena iz raznih dijelova svijeta. Tada možemo znati da nismo same u svakodnevnom odupiranju patrijarhatu i eksploataciji. I žene u Rojavi – koje se odupiru opsadi i embargu nametnutom ne samo od strane Turske, već i okolnih država u regiji – kroz tuđe akcije solidarnosti mogu znati da nisu same. To je ono što i u njihovim i u našim umovima stvara svijest o tome da braniti Afrin znači braniti žensku revoluciju od fašističkog i reakcionarnog mentaliteta potpomognutog oružanim snagama.

‘Osmi mart nije simbol estetike i muških pogleda, osmi mart je simbol borbe i otpora’

U trenutnoj klimi koja vlada u Hrvatskoj, a u kontekstu koje svjedočimo sve većem zamahu i utjecaju fašizma, neokonzervativnih udruga i inicijativa, izostanka reakcije vladajućih na intenzivna kršenja ljudskih prava u pravnim, ekonomskim, rodnim, etničkim i drugim segmentima, više su nego potrebne akcije poput Noćnog marša povodom Međunarodnog dana žena, a koji se ove godine u organizaciji feminističkog kolektiva Faktiv u Zagrebu održava treći put, dok se u Rijeci i Splitu priprema prvi Noćni marš.

Potrebno je izraziti nezadovoljstvo i ljutnju izjavama koje žene svode na maternice čija je isključiva uloga rađanje mladih Hrvata katolika, a kako bi se popravila negativna demografska slika Hrvatske, istovremeno zanemarujući loše socijalne i ekonomske uvjete u kojima se te iste žene i obitelji nalaze, zloupotrebljavanjem nepostojećeg termina, tzv. rodne ideologije u pokušajima stopiranja neophodne ratifikacije Istanbulske konvencije, ili upozoravanjem žena da ne bi trebale ‘cinkati svoje muževe’, nazivanjem žena babama u javnim istupima, davanjima primata vjerskim nad svjetovnim pravima u borbi protiv nasilja nad ženama, određivanjem nasilja prema ženama kao nečega što je normalno da se događa u obiteljima, unutar četiri zida itd.

Potrebno je istupiti protiv nedostupnosti pobačaja u bolnicama diljem Hrvatske zbog priziva savjesti ginekologa/inja, protiv smještanja žene isključivo u sferu obitelji, doma, odgoja i njegovanja, protiv opstruiranja uvođenja seksualnog odgoja u obrazovni sustav, protiv prolajferskih molitvenih inicijativa koje se bore ‘za humanost života nerođenog djeteta’… Razlozi za izlazak na ulice su, nažalost, brojni.

Ovogodišnji Noćni marš figurira, kako ističu njegove organizatorice, kao simboličko i stvarno mjesto okupljanja borbi za bolji svijet. “Sve borbe – za prava žena, za javne resurse i usluge, za humane uvjete rada, za slobodu i autonomiju – prožimaju se u jednu borbu”.

O svemu ovome popričale smo s jednom od organizatorica prvoga riječkog Noćnog marša, članicom udruge PaRiter, Marinellom Matejčić.

Ove godine se u Rijeci prvi put održava Noćni marš povodom 8. marta. Koji su sve ciljevi ovogodišnjeg noćnog marširanja?

Cilj je braniti ugrožena ženska prava, kao što je to pravo na prekid trudnoće i pravo na medicinski potpomognutu oplodnju, ali i ukazati na nužnost kako ratifikacije Istanbulske konvencije, tako i uvođenja npr. rodno osjetljivog proračuna ili drugih mehanizama koji bi olakšali kretanje žena na tržištu rada. Mi smo za dom u kojem nema nasilja (a kada ima – država reagira i kazni osobu koja ga vrši), obitelj koju zakon ne definira i u kojoj partneri/ice imaju mogućnost raditi i zaraditi za život, za rodilišta u kojima se nerodilje ne vrijeđaju, u kojima se poštuje ženino tijelo i integritet i u kojima one koje to žele mogu i prekinuti trudnoću, sukladno zakonu… Sjajno je što se Noćni marševi događaju u Zagrebu, Splitu i Rijeci i nadam se da će se iduće godine povećati kako broj ljudi koji sudjeluju na Marševima, tako i broj gradova koji borbeno sudjeluju u obilježavanju Međunarodnog dana žena. Promocija akcija za šminkanje, parfeme i masaže devaloriziraju borbu i samu svrhu Međunarodnog dana žena – 8. mart nije simbol estetike i muških pogleda, 8. mart je simbol borbe i otpora. Noćni marš u Rijeci organiziraju Lezbijska organizacija Rijeka – LORI, Centar za građanske inicijative Poreč i Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter.

Noćni marš se isto tako održava, kako ste najavi događaja istaknule, radi činjenice da država ne čini ništa kako bi zaštitila prava žena i unaprijedila njihov status u Hrvatskoj. U kojim segmentima vidiš najveće propuste državnih institucija kada govorimo o zaštiti prava žena?

Krajem prošle godine smo pokrenule akciju #Znatelištosunamrekli kojoj je prethodilo mini-istraživanje o diskriminaciji žena na tržištu rada. I istraživanje i akcija, kojoj je cilj bio ukazati na diskriminaciju žena prilikom zapošljavanja i tijekom rada pokazuju da se žene, uz sveprisutno opadanje standarda, malog broja oglašenih radnih mjesta i Zakona o radu koji ne štiti radnike/ce, dodatno suočavaju i s diskriminacijom, kako tijekom zaposlenja, tako i tijekom rada. Prekarni ugovori su postali standard i mehanizmi naplate potraživanja od strane radnika/ca prema poslodavcu, a u slučaju neisplate plaća  nisu funkcionalni. U isto vrijeme, u zajednicama nedostaje socijalnih usluga kao što su vrtići, i to kako jednosmjenskih tako i dvosmjenskih, ali i osnovnih škola s cjelodnevnim programom, odnosno produženom nastavom. Vrtići se kao i dodatni programi u školama naplaćuju. U Rijeci mjesečni iznos izdvajanja (za prosjek plaće od otprilike 4.000 kuna) iznosi oko 700-800 kuna troška, kako vrtića tako i cjelodnevnog boravka, dok je cijena produžene nastave nešto niža. Grad Rijeka subvencionira i vrtić i cjelodnevni boravak ako, primjerice, samohrana majka, otac ili oba roditelja ostanu bez posla nakon što je dijete već upisano u školu, s obzirom da je nezaposlenim roditeljima  teško dobiti mjesto – kako u vrtiću, tako i cjelodnevnom boravku, što otežava potragu za poslom. Naravno, nedostatak vrtića i škola s produženim/cjelodnevnim boravkom posebno teško pada ženama jer su one u našem društvu percipirane i često prihvaćaju ulogu primarne skrbiteljice o djeci. Nadalje, instrument rodno osjetljivih proračuna nije prepoznat kao važan dio budžetiranja, a isti bi mogao ujednačiti diskrepanciju u iznosima koji odlaze na troškove za, primjerice, obrazovanje žena koje nakon poroda ostaju doma – njihov potencijal ostaje neiskorišten jer država i lokalna samouprava nisu u stanju prepoznati i reagirati na kroničan nedostatak jaslica i vrtića.

U isto vrijeme, ženama je teško ostvariti pravo na reproduktivno zdravlje – svaki ginekolog/inja u Hrvatskoj može imati maksimalno 9.000 pacijentica i u prosjeku svaki od njih ima 5.500 pacijentica, što otežava pristup zdravstvenoj zaštiti, kontracepcija se ne pokriva iz sredstava Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iako smo sve mi porezne obveznice. Pravo na prekid trudnoće je ugroženo nereguliranim prizivom savjesti, ne znamo u kojim bolnicama se prekid trudnoće može učiniti, a u kojima ne. Cijena mu varira od 700 do 3.000 kuna, a svaka bolnica ima pravo definirati cijenu.

Kada se govori o nasilju prema ženama, država odbija ratificirati Istanbulsku konvenciju koja bi ženama omogućila lakši izlaz iz kruga nasilja i time jasno daje do znanja svojim građankama da joj nije stalo. Društvena klima klizi prema ideji da su žene isključivo spasonosne maternice za spas nacije i ta paradigma se promovira kroz ideju ‘zaštite života od začeća’, ali se demografska pitanja ne promišljaju kroz osiguranje poslova i uvjeta za život koji omogućuju zasnivanje obitelji kada to žena zapravo želi. Cijela priča je doslovno ‘zmija koja jede sama sebe’; ne može se uprijeti prstom i reći točno u kojem segmentu država zakazuje jer zakazuje u svima. Izuzev države koja ne reagira na potrebe svojih građanki, borimo se i s rastom konzervativizma i fašizma kao reakcije na sveopće siromaštvo, s nametanjem ideologije i skretanja javnog diskursa s tema o kojima bismo trebale razgovarati.

Riječki Noćni marš bit će popraćen brojnim aktivnostima, od kojih je jedna i tribina pod nazivom O nužnosti ratifikacije Istanbulske konvencije. Možeš li nam reći više o samoj tribini i drugim aktivnostima koje organizirate u sklopu Marša?

Mi smo zapravo željele organizirati Noćni marš jer je i prijašnjih godina postojao interes, no nismo se nikada predano bavile time. Sve ostale aktivnosti su nekako ‘izronile’ kako iz naše potrebe da se dostojno obilježi Međunarodni dan žena, tako i naših kolegica i partnerica da osmislimo i dostavimo kvalitetan sadržaj.

Tako je u ponedjeljak održana radionica Naša prava u Centru tehničke kulture Rijeka. Kolegica Iva Davorija i ja smo održale radionicu o reproduktivnim pravima nakon čega smo s polaznicama izrađivale transparente za 8. mart. Danas će se održati tribina O nužnosti ratifikacije Istanbulske konvencije koju organiziramo u suradnji s Centrom za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci. Na tribini će sudjelovati dr. sc. Sanja Barić i Daniel Antunović uz moderaturu dr. sc. Brigite Miloš i Ane Ajduković, mag. cult. Razgovarat ćemo o aktualnom stanju vezanom za ratifikaciju ovoga dokumenta u Republici Hrvatskoj. Promotrit će se čimbenici koji priječe ratifikaciju, kao što će se pretpostaviti učinci koji bi ratifikacijom mogli biti postignuti, kako u kontekstu sprječavanja nasilja tako i rodne ravnopravnosti u širem društvenom smislu.

Kruna svih događanja je Noćni marš, koji kreće u četvrtak, 8. marta u 18 sati s Konta, preko Fiumare i Korza do Jadranskog trga. Marširamo za reproduktivna prava, radna prava žena, socijalne uvjete dostojne čovjeka i društvo koje se odupire demagogiji i rastu fašizma, mizoginije i konzervativizma. Marš će pratiti i riječki vokalno-instrumentalni neformalni sastav VINS, koji će otpjevati talijansku pučku pjesmu La lega. Važno je napomenuti da udruga Žene za otok organiziraju prijevoz s Krka na Noćni marš u Rijeci i pozivaju zainteresirane da im se jave na broj 095 858 8231. Nakon Noćnog marša ćemo partijati u Lori, odnosno družiti se u prostorijama Lezbijske organizacije Lori.

Svjedokinje smo sve intenzivnijeg urušavanja odavno izborenih prava žena te sve radikalnijeg zamaha konzervativnih struja u Hrvatskoj. Upravo pripadnicima konzervativnih strujanja (među kojima su vodeći političari, pa recimo i članovi Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a) puna su usta tzv. rodne ideologije koju smještaju u Istanbulsku konvenciju u aktualnoj raspravi oko ratifikacije iste. Kako komentiraš ove napade s rodnom ideologijom, te nevoljkost političara da se intenzivnije založe za ratifikaciju Konvencije, bez obzira na poražavajuće statistike o obiteljskom i partnerskom nasilju? Također, dopusti mi (možda i ne tako) banalno pitanje – zašto je u Hrvatskoj potrebno ratificirati Istanbulsku konvenciju?

Očito je da se ratifikacija Istanbulske konvencije uporno odgađa. A sad – zašto? Neokonzervativci/ke i klerikalne inicijative nikako ne mogu, ili ne žele naučiti razliku između spola i roda. S druge strane, vladajući iz komfora svoje privilegirane pozicije uvode medijaciju kako bi zaštitili instituciju braka. Od 2013. godine svjedočimo nastojanjima neokonzervativaca/ki i klerikalnih inicijativa da ograniče ljudska prava – prvo provođenjem referenduma o braku, zatim različitim kampanjama koje se tiču prava na pobačaj. Ne zaboravimo i događanja koja su prethodila 2013. godini, odnosno propitivanje ustavnosti Zakona o pobačaju i blokiranja implementacije seksualne edukacije. Smatram da je trenutačna borba ‘protiv’ roda u nacionalnom zakonodavstvu promašena i skreće vodu na krivi mlin. Naime, pojam rod već egzistira u našem zakonodavstvu i rod definiramo kao društveni konstrukt. S obzirom na to da znamo da je rodno uvjetovano nasilje izuzetan problem u društvu, doista nema zdravorazumskog objašnjenja zašto su se imenovane skupine odlučile obrušiti na ovu Konvenciju. Kao da im nije stalo do ženskih života, osim kada se o istima govori, kao što sam ranije navela, u kontekstu spasonosnih maternica.

U Hrvatskoj je potrebno ratificirati Istanbulsku konvenciju jer femicid čini 25 do 30 posto svih ubojstava, jer je svakih 15 minuta jedna žena zlostavljana u Hrvatskoj, jer svaka treća žena doživljava ekonomsko nasilje od strane partnera. Potrebno je ratificirati Konvenciju jer bi se time promijenio način tretiranja žena u kaznenim postupcima radi seksualnog i fizičkog nasilja, otvorila bi se prijeko potrebna skloništa i SOS telefoni putem kojih bi žene tražile i ostvarile pravo na pomoć. Mi kao zajednica moramo brinuti o svim ranjivim skupinama, što žene u našem društvu očito jesu – iako neokonzervativne i klerikalne inicijative tvrde da su to fetusi. U pozadini cijele priče, što se tiče reakcije Hrvatske, su financije jer bi implementacija Konvencije tražila značajna sredstva, što jednostavno povlači važno pitanje – koliko točno u Hrvatskoj košta život žene? Premijer je 25. studenog 2016. godine obećao ratifikaciju. Obećanja nisu nikoga nikada zaštitila.

Najnoviji primjer konzervativnog zadiranja u rad jedne od javnih institucija je nastojanje za smjenom ravnateljice osječkog Muzeja likovnih umjetnosti, Jasminke Mesarić, od strane pojedinih članova Muzejskog vijeća a zbog, između ostaloga, sporne fotografije autorice Ane Petrović pod nazivom Pičkin dim, koja je bila dijelom jedne od izložbi postavljene u predbožićno vrijeme. Kako, u svjetlu sve ugroženijih ženskih seksualnih/reproduktivnih sloboda, komentiraš ovakva djelovanja konzervativaca, kojima zapravo, kako to ističe Jasmin Klarić u svom komentaru u Novome listu, sloboda pojedinca izaziva alergijsku reakciju, pri čemu je slobodan seks, naravno, jedan od najzavodljivijih oblika slobode, protiv kojega se neokonzervativne inicijative tako zdušno bore?

Ženska seksualnost je tabu, makar prikazana i kroz Pičkin dim. Kako je i Klarić naveo u svom tekstu – da se doista radi o zaštiti života od rođenja, borili bi se za edukaciju, što ne čine. Borili bi se za dostupne ginekološke usluge, žene ne bi trebale izdvajati nemala sredstva na godišnjoj razini kako bi platile pregled u privatnoj ustanovi, jer bi iste grupacije lobirale da Ministarstvo zdravlja prepozna potrebu za ginekološkim uslugama iznad onih famoznih osam timova, koliko tvrde da u Hrvatskoj nedostaje. Ograničavanjem slobode žene da odredi kada će i koliko će imati djece te koliki će biti razmak između poroda direktno se radi na obuzdavanju ženskog postojanja, kreativnosti, intelektualnog i fizičkog potencijala. Patrijarhat ne priznaje žene kao nositeljice prava, zašto bi netko koga zovemo neokonzervativcem/kom to prepoznavao? Naravno, sve kreće iz kapitalističkog diskursa, a to je – koliko novaca, toliko i usluga, a svjedočimo kontinuiranom osiromašenju naroda. Ljudima koji nemaju za kruh je puno lakše manipulirati. Ljudima koji nisu sigurni hoće li raditi idući mjesec je puno praktičnije staviti na dnevni raspored temu o tome kada počinje život, nego pravo na građanski neposluh, pravo na pobunu, na prosvjede, pravo na zahtijevanje života dostojnog čovjeka. 

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.