Sirijke prisiljene razmjenjivati seksualne usluge za pomoć

Kako doznaje BBC, muškarci koji dostavljaju pomoć uime UN-a i drugih humanitarnih organizacija seksualno iskorištavaju sirijske žene.

Muškarci navodno razmjenjuju hranu i prijevoz za seksualne usluge. Unatoč ranijem upozoravanju na zlostavljanje, novo izvješće pokazuje da se ono nastavlja na jugu zemlje.

Agencije UN-a i humanitarne organizacije proglasile su nultu toleranciju za iskorištavanje te su izjavile da nemaju saznanja o slučajevima zlostavljanja od strane partnerskih organizacija u regiji.

Humanitarni radnici izjavili su za BBC da je iskorištavanje toliko rasprostranjena da neke Sirijke odbijaju odlaziti u distributivne centre jer se boje pretpostavki o tome kako su dobile pomoć.

Jedan je radnik izjavio da su neke humanitarne agencije žmirile na zlostavljanje jer su posrednici i lokalni dužnosnici jedini način dostavljanja pomoći u opasne dijelove Sirije u koje članovi međunarodnih organizacija nisu mogli ući.

Populacijski fond UN-a (UNFPA) prošle je godine izvršio procjenu rodno uvjetovanog nasilja u regiji i zaključio da se u mnogim dijelovima Sirije humanitarna pomoć razmjenjuje za seks.

U izvješću “Glasovi iz Sirije 2018” stoji: “Dani su primjeri žena i djevojaka koje su udavale za službenike u razmjenu za obroke; distributera pomoći koji su tražili telefonske brojeve žena i djevojaka ili im nudili prijevoz do kuće ne bi li ‘dobili nešto zauzvrat'”.

Dodaje se kako su “žene i djevojke bez zaštitnika, kao što su udovice, razvedene, te interno raseljene osobe, smatraju posebno osjetljivima na seksualno iskorištavanje”.

Ovakvo je pak zlostavljanje prvi put prijavljeno još prije tri godine. Danielle Spencer, savjetnica u humanitarnoj organizaciji, čula je u ožujku 2015. godine za zlostavljanja od grupe sirijskih žena u izbjegličkom logoru u Jordanu.

Provodila je fokus grupu s ženama, od kojih je čula kako su im lokalni vijećnici u regijama poput Dare i Quneitre nudili pomoć u razmjenu za seks.

“Zadržavali su isporučenu pomoć i razmjenjivali je za seks”, izjavila je Spencer.

“Neke od tih žena su doživjele to iskustvo i ono ih je silno uznemirilo. Sjećam se jedne žene koja je plakala u sobi i bila vrlo uznemirena zbog svega što je prošla. Žene i djevojke trebaju biti zaštićene kada pokušavaju doći do hrane, sapuna i drugih osnovnih životnih potrepština. Zadnje što im u toj situaciji treba jest muškarac u kojeg bi trebale imati povjerenja, a koji od njih traži seksualnu uslugu za hranu. Bilo je to toliko specifično da zapravo nisu mogle odlaziti po pomoć a da ne budu stigmatizirane. Odu li na podjelu humanitarne pomoći, pretpostavlja se da su za tu pomoć razmijenile seks”, izjavila je.

Nekoliko mjeseci kasnije, Međunarodni odbor za spašavanje (IRC) je u lipnju 2015. anketirao je 190 žena i djevojaka u Dara’ai i Quneitri. Prema njihovu izvješću, oko 40 posto žena izjavilo je da su doživjele seksualno kada su tražile humanitarnu pomoć.

Glasnogovornik IRC-a izjavio je: “Nalazi su pokazali da je seksualno nasilje masovni problem, koji se događa i prilikom traženja pomoći”.

Izvještaji su predstavljeni na sastanku agencija UN-a i međunarodnih dobrotvornih organizacija održanome u jordanskom glavnom gradu Ammanu, 15. srpnja 2015.

Kao rezultat ovog sastanka, neke su agencije za pomoć postrožile protokole.

“U okviru vlastitih operacija pokrenuli smo nove programe i sustave za bolju zaštitu žena i djevojčica u južnoj Siriji. Ove programe i dalje financira niz donatora, uključujući DfID (Odjel britanske uprave za međunarodni razvoj)”, izjavio je IRC.

Humanitarna organizacija Care proširila je svoj tim za praćenje u Siriji, uspotavila mehanizam pritužbi i prestala slati pomoć preko lokalnih vlasti.

Također je zatražila i razne agencije UN-a, uključujući Ured UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA) i UNHCR, da i dalje istražuju i uspostavljaju nove mehanizme izvještavanja. No ta organizacija nije dobila dopuštenje za provođenje istraživanja u jordanskim izbjegličkim kampovima.

Spencer tvrdi da je sektor za pomoć zažmirio na prijavljene događaje kako bi se osiguralo da pomoć i dalje stiže u južnu Siriju.

“Seksualno iskorištavanje i zlostavljanje žena i djevojaka ignorira se već sedam godina”, rekla je.

“UN je odlučio žrtvovati ženska tijela. Netko je odlučio da je u redu i dalje iskorištavati, zlostavljati žene i kršiti njihova prava kako bi se pomoglo većoj grupi ljudi“.

Drugi izvor, koji je kao predstavnik jedne od agencija UN-a prisustvovao sastanku u srpnju 2015. godine, izjavio je za BBC: “Postoje vjerodostojni izvještaji o seksualnom iskorištavanju i zlostavljanju tijekom dostavljanja prekogranične pomoći, a UN je propustio učiniti ozbiljne poteze da to zaustavi”.

Glasnogovornik UNFPA izjavio je da je čuo za slučajeve eksploatacije i zlouporabe sirijskih žena u južnoj Siriji. Rekao je kako nije primio nikakvu tvrdnju o zlostavljanju ili iskorištavanju od dviju nevladinih organizacija s kojima surađuju u južnoj Siriji. Glasnogovornik je također naglasio da UNFPA ne radi s lokalnim vlastima kao provedbenim partnerima.

Glasnogovornik UNICEF-a potvrdio je da je bio prisutan na sastanku u srpnju 2015. godine. UNICEF je navodno proveo reviziju lokalnih partnera i suradnika u južnoj Siriji te nema saznanja o optužbama. Međutim, iz organizacije tvrde da je seksualno iskorištavanje u Siriji ozbiljan problem te da će uvesti mehanizam za pritužbe i dodatne treninge za partnere.

Glasnogovornik DfID-a izjavio je da nema saznanja o takvim slučajevima.

“Već postoje mehanizmi za suočavanje s problemom zlostavljanja i iskorištavanja”, rečeno je iz odjela. “Partneri DfID-a u Siriji koriste nepristrane promatrače kako bi nadgledali raspodjelu humanitarne pomoći u Siriji”.

Glasnogovornik je dodao da bi promatrači trebali svako sustavno zlostavljanje prijaviti DfID-u.

Glasnogovornica Oxfama izjavila je da ta organizacija ne surađuje s lokalnim vlastima na jugu Sirije.

“Naš rad unutar Sirije uglavnom je usmjeren na uspostavu infrastrukture za opskrbu vodom sirijskim zajednicama, a ne na ciljanu pomoć pojedincima i kućanstvima”, rekla je.

“Nismo dobili prijave za seksualno iskorištavanje 2015. godine, ali imamo politiku nulte tolerancije prema zlostavljanju”.

Glasnogovornik UNHCR-a Andrej Mahečić izjavio je da je “važno shvatiti da u svakoj izvanrednoj pomoći postoji opasnost od seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja, a zlostavljanje potrebitih je odvratno”.

Dodao je kako, iako su navodi iz 2015. “nedovršeni, fragmentirani i neutemeljeni”, UN je svejedno poduzeo neke mjere kada su se pojavili.

Iako UNHCR nije imao pristup području južne Sirije gdje se navodno događalo zlostavljanje, rekao je, agencija je nastojala dovesti lokalne partnere na obuku u Jordan.

“Sama ideja da UN može kontrolirati situaciju u ratnoj zoni prilično je naivna i nema veze s onime kako operacija dostave pomoći izgleda usred otvorenog krvavog sukoba”, izjavio je Mahečić.

‘Moja dugina obitelj’ u Rijeci

Ana i Roko imaju četiri godine, mačka Mukija i psa Đuru… i slikovnicu samo za sebe!

Udruga Dugine obitelji poziva na predstavljanje slikovnice “Moja dugina obitelj” koje će se održati u petak, 2. ožujka u 18 sati u Ogranku Trsat (Trg Viktora Bubnja 1, Rijeka).

Slikovnica je namijenjena jačanju socijalne integracije djece koja imaju istospolne roditelje te promicanju tolerancije i poštovanja različitosti.

Slikovnicu će predstaviti Daniel Martinović, koordinator udruge Dugine obitelji i Ivo Šegota, autor teksta.

U razgovoru će sudjelovati i psihologinja dr. sc. Marina Štambuk, suautorica knjige “Ja nisam gej mama, ja sam mama” (Jesenski i Turk, 2016.), nastale u sklopu prvog istraživanja o duginim obiteljima u Hrvatskoj, koja će razmotriti slikovnicu iz perspektive struke.

Predstavljanje će moderirati Zlatan Krajina, docent na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

https://www.facebook.com/events/425984364501763/

‘Odlučiti da se ne smiješ seksističkoj šali je politički čin’

Uz odobrenje autorice, u cijelosti prenosimo status novinarke, aktivistkinje, istraživačice i feministkinje Mashe Durkalić. 

Toliko sam sebe pokušavala istrenirati da na društvenim mrežama ne pričam ni o čemu ozbiljnom, zato što se toliko iznerviram kad to radim da satima ne mogu prestati razmišljati o tome, i zato što je, ultimativno, to rupa bez dna i bez ikakvog rezultata. Unaprijed se izvinjavam na dugom postu, i ko god ga ne želi čitati, može ga slobodno preskočiti, no ovo ne mogu reći u malo riječi.

Nakon situacije koja je isplivala sa Goranom Samardžićem, i predavanja “IcelandToo? How Patriarchy Is Perpetuated” koje je danas na Univerzitetu na Islandu održala Cynthia Enloe, feministkinja, teoretičarka i aktivistkinja sa Clark Universityja u Massachusettsu, čija predavanja imam čast slušati ove sedmice, odlučila sam da ovaj put zaista nešto kažem. Zato što mi je dosta da šutim, zato što mi je dosta što o ovim stvarima diskutiram samo u svom inboxu i sa svojim prijateljicama, zato što mi je dosta da svaki put kada neki muškarac, objektivno, zasere, i sama govorim stvari tipa “ma, to je tako” ili “ma, znaš kako je kod nas”. Ovo je dio taktike omogućavanja seksualnog nasilja i uznemiravanja, koju svako od nas perpetuira, i koju moramo osvijestiti.

Ono što ću reći je više parafraziranje Cynthie Enloe, zato što su njene riječi oslikale ono što žene svakodnevno žive i svakodnevno prešućuju. Tzv. #metoo pokret je u potpunosti zaobišao Bosnu i Hercegovinu, jer sistem podrške nasilnika i zlostavljača u BiH funkcionira savršeno, a to pokazuje i epizoda sa Goranom Samardžićem koji je ženskoj osobi putem privatne prepiske na Facebooku doslovce ponudio svoj genetski materijal u fildžanu. Isti Goran Samardžić uputio je javno “izvinjenje” putem svog Facebook profila, u kojem je uradio sve, osim da se ispričao, pritom ponovo promovirajući sebe, svoju knjigu, i svoju izdavačku kuću. Još jednom se dokazalo kako je, kad muškarac napravi nešto loše, nemoguće da kaže “napravio sam nešto loše”, nego se primjenjuje tehnika zaobilaženja istinskog problema tako što se dati muškarac pravda nabrajanjem svojih pozitivnih odlika, koje ga, valjda, automatski oslobađaju etikete seksizma. Junak njegove knjige je queer (što ja, koja sam svojevremeno kupila i pročitala tu knjigu, iskreno i nisam baš tako doživjela, ali o ukusima se ne raspravlja, pogotovo ne književnim). Njegova izdavačka kuća afirmiše ženska ljudska prava (možda je htio reći “žensko pismo”, što je jednako nezgrapan termin, ali možda je htio izraziti podršku književnosti koju proizvode žene?). On se zalaže za promovisanje istospolne ljubavi u književnosti (ne znam tačno na koji način, nije baš da Buybook pršti od izdanja LGBTI književnosti, ali vjerujem da je ovo bio tzv. ‘token’ dodatak ovome postu). Potom citira svoj “cjeloživotni angažman”, ali ne navodi primjere tog “cjeloživotnog angažmana” niti šta on podrazumijeva. Konačno – u čitavom postu nema niti jednog spomena o tome kako je dotični jednoj ženi doslovce ponudio svoj genetski materijal u fildžanu.

{slika}

Ne znam odakle da počnem pri komentarisanju neizmjernog neukusa iskazanog u ovoj poruci. Pri tome, nakon manjka odgovora od date ženske osobe nakon što joj je ponuđena sperma u fildžanu za potencijalne buduće potomke, u poruci kuca tri emoticona: dva cvijeta i jednu bubamaru, uz klasično i vječno pitanje “Ma jesi li to sad ljuta?”, pitanje koje bi se moglo ugravirati u zid svake kafane u gradu, pitanje koje je svaka žena čula poslije 1 ili 2 ujutro nakon što je odbila komunicirati s nekim muškarcem u kafani, pitanje koje doslovce ilustrira način na koji muškarci vide žene – kao uvijek nasmijane mašine, ljepši spol koji je dužan da svojim izgledom uljepšava nečiji dan ili nečiju noć. Nivo neukusa iskazan ovim porukama, a potom i nivo apologetizma koji je iskazan u komentarima na ovom tzv. izvinjenju je nešto u što cijeli dan neuspješno pokušavam da svarim, i zbog čega sam odlučila ovo napisati.

Sistem podrške seksistima koji postoji u našem društvu je zastrašujući. Ovaj sistem podrške omogućava nasilnicima, kao i potencijalnim nasilnicima, da svoje prakse nastavljaju, jer su ugledni članovi društva, jer su poduzetnici, jer su kulturni radnici, jer su privređivači u porodici, jer su važne figure… niz nastaviti po želji. U prevodu: jer su muškarci. Jer ne postoji razlog da ih se pozove na odgovornost, jer su jednostavno – takvi. Kako ta riječ “takvi” može objasniti ovo? Kako je moguće da je čovjek, ugledan, poduzetnik, suprug/partner, otac, napisao ovakvu gadost u nečiji inbox, i da se na njegovom statusu “izvinjenja” to opravdava?

Evo zašto je to moguće. Zato što smo svi/e mi na određeni način omogućili i omogućile ovakvu situaciju. Govoreći danas o #meetoo pokretu u svijetu, a pogotovo na Islandu (gdje je, usput budi rečeno, objavljeno oko 600 novinarskih priča o slučajevima seksualnog nasilja i uznemiravanja, dok u BiH, koliko ja znam, nije objavljena nijedna), Cynthia Enloe je govorila o tome kako je za analizu razloga zašto se seksualno nasilje dešava potrebno promišljati o vezama između različitih seksisičkih i mizoginih praksi koje cvjetaju, jer su one nerazdvojive u patrijarhatu. Evo šta Cynthia kaže: “Nakon #metoo pokreta, glavna reakcija je bila da treba ‘napraviti razliku’ – nemojmo kažnjavati na isti način čovjeka koji ispriča seksističku šalu i čovjeka koji nekoga seksualno uznemirava ili čovjeka koji je nekoga silovao. Održivi patrijarhat kreira mreža fenomena, a osobe koje podržavaju ovaj sistem nisu počinioci, nego omogućivači, muškarci i žene koji će reći ‘ma on je samo muškarac’.” U ovome je sadržano sve što želim reći. Mi smo sve ovo dozvolili i dozvolile. Mi smo ti/e koji će braniti osobu koja je mizogina ili je seksista, mi smo ti/e koji će okrenuti glavu, mi smo ti/e koji ćemo se nasmijati na seksističku šalu, mi smo ti/e koji/e pristajemo na patrijarhat i na seksualno zlostavljanje i uznemiravanje svaki put kada neko poput Gorana Samardžića napiše nešto slično nekome u inbox, kada neko to objavi, i kada sistematski branimo tu osobu, pravdajući seksizam i mizoginiju društvenim statusom te osobe, i skoro pa vješajući joj medalju oko vrata kojom je se čisti od svake odgovornosti za sranje koje je izgovorila/napravila.

Ja ne želim više biti dijelom kulture omogućivanja seksualnog nasilja i uznemiravanja. Sljedeći put kad mi se desi seksualno nasilje i/ili uznemiravanje, ja ću o njemu javno govoriti. Onda će horda ljudi željeti iskoristiti svoje demokratsko pravo slobodnog govora da mi kaže da sam agresivna nedojebana feministkinja, i da pretjerujem, a neće mi reći da je seksualno nasilje i/ili uznemiravanje pogrešno, neće mi reći da je dobro što govorim javno o tome, neće mi reći da je korisno promišljati opresivne prakse koje žene dehumaniziraju tako što im se nudi sperma, piće u kafani, najbolji seks ikad, posao, ____ (ubaciti po želji). Čime je svaka od nas dužna bilo kojem muškarcu za bilo šta? Zašto smo dužne pravdati seksizam? Zato što su oni u suštini – a ovo mi je omiljena sintagma na svijetu – “dobre osobe”?

Sljedeći put kad neko ispriča seksističku šalu, neću se iznervirati i početi objašnjavati zašto je to pogrešno, nego ću tražiti od te osobe da mi objasni zašto je to smiješno. Ako može da mi objasni. A neće moći. Kao što kaže Cynthia Enloe: “Odlučiti da se ne smiješ seksističkoj šali je politički čin.” Ja sam odlučila da mi ništa od ovoga više nije smiješno. Ja sam odlučila svjesno da napišem sve ovo. Slobodno me brišite, blokirajte, radite šta hoćete. Meni ovo više nije smiješno. Ko može da mi objasni zašto je OK da ugledni članovi našeg društva ženama nude spermu u inbox, neka mi se slobodno javi.

Informiraj se, budi emancipiran/a: Što je Istanbulska konvencija

Tribina ‘Informiraj se, budi emancipiran/a: Što je zaista Istanbulska konvencija?’ održat će se u ponedjeljak, 5. ožujka, od 18 sati u novotvorenoj Šesnaestici u Ozaljskoj 16.

U organizaciji BaBe – Budi aktivna. Budi emancipiran. i Faktiv događaj tematizira Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koja je predmetom brojnih društvenih prijepora posljednju godinu dana. Dok konzervativne i klerikalne struje manipuliraju sadržajem Konvencije, zastrašujući građane i građanke nepostojećim terminom ‘rodne ideologije’, javnost biva uskraćena za stvarnu svrhu i namjenu ovog dokumenta. Istanbulska konvencija je pravno obvezujući međunarodni instrument kojim se kriminaliziraju djela kao što su tjelesno, psihičko i seksualno nasilje te seksualno uznemiravanje, prisilni brakovi, sakaćenje ženskih spolnih organa, prisilni pobačaji i koji treba štititi žene od svih oblika nasilja, sprečavati progon žena i generalno doprinositi uklanjanju nasilja prema ženama i nasilja u obitelji. 

Na tribini govore: odvjetnica Ines Bojić ispred organizacije civilnog društva B.a.B.e., aktivistkinja Jelena Tešija ispred feminističkog kolektiva fAKTIV i Arijan Kajtezović ispred Trans Aida, udruga za promicanje i zaštitu prava trans, inter i rodno varijantnih osoba. U tribinu će nas uvesti Željka Borić kroz svoje primjere desetogodišnjih sudskih borbi s domaćim pravosuđem i konačnom presudom u njezinu korist na Europskom sudu za ljudska prava.

Tribina Čitaj mi s Monikom Herceg i Odvalimo se poezijom s Goranovkama

Centar za kreativno pisanje organizira dva pjesnička događaja u mjesecu pjesništva.

Na drugoj ovosezonskoj tribini “Čitaj mi” u četvrtak, 1. ožujka u 20 sati u prostorijama CeKaPe-a u Gajevoj 10 predstavljamo pjesnikinju Moniku Herceg. O zbirci “Početne koordinate”, pisanju, Goranovom proljeću, suvremenoj poeziji i tendencijama na domaćoj pjesničkoj sceni s Monikom Herceg razgovarat će Jelena Zlatar Gamberožić.

U utorak, 6. ožujka u 18:30 u klubu Pločnik plaftorma Odvalimo se poezijom i CeKaPe organiziraju razgovor s Goranovkama. Gdje su danas u Hrvatskoj pjesnikinje? Kako žive, u kakvim uvjetima stvaraju, s kakvim se uvjetima suočavaju? Kad, kako, i koliko pišu i objavljuju? Koliko se njihov položaj razlikuje od onoga kolega pjesnika, te od onoga kolegica prozaistkinja i publicistkinja? To su tek neka pitanja koja su nas potakla da, uoči Međunarodnog dana žena, ali i ovogodišnjeg Goranovog proljeća, upriličimo susret s četirima renomiranim pjesnikinjama.

Sonja Manojlović, Dorta Jagić, Ana Brnardić i Monika Herceg, autorice koje pripadaju različitim generacijama i baštine vrlo različite poetike i senzibilitete, veže činjenica da su sve četiri dobitnice najprestižnijih priznanja za poeziju u Hrvatskoj danas: nagrade Goranov vijenac (Manojlović, Jagić), odnosno Goran za mlade pjesnike (Jagić, Brnardić, Herceg). Razgovor s pjesnikinjama moderiraju Sanja Baković i Dinko Kreho. 

Noćni marš za 8. mart ove godine i u Rijeci: ‘Ženska prava svaki dan’

Noćni marš za 8. mart ove se godine odvija i u Rijeci. “Već duže vrijeme svjedočimo kontinuiranom urušavanju izborenih reproduktivnih i seksualnih prava žena. Kroz medije i javnu politiku provlače se ideje retradicionalizacije ženske uloge u društvu koja se svodi na poslušnu majku i suprugu, a nasilje nad ženama koje svake godine raste se ne uzima s potrebnom ozbiljnošću. Svakih 15 minuta jedna žena u Hrvatskoj doživi fizičko nasilje od strane partnera. Prosječno je godišnje ubijeno 25 žena od strane partnera, a naši vladajući nastoje uvoditi medijaciju i pošto poto zaštiti instituciju braka nauštrb života mnogih žena. Država raspravlja o tome treba li te žene zaštiti od nasilja ili je bolje pogodovati glasnim i dobro umreženim skupinama koje blokiraju ratifikaciju Istanbulske konvencije”, poručile su organizatorice iz udruge PaRiter i Centra za građanske inicijative Poreč

“U Hrvatskoj političari vole reći kako moramo raditi na demografiji. Možda je radi toga prekid trudnoće koji mora biti dostupan i legalan onemogućen nereguliranim prizivom savjesti, lažnim moralom koji se prosipa po ženama koje zatraže pobačaj, ali i cijenom, koja varira od 800,00 do 2.500,00 kuna. U isto vrijeme, one žene koje žele roditi nerijetko doživljavaju nasilje pri porodu i radi toga se odlučuju ne imati više djece. Doživljavaju traume i ostaju obilježene do kraja života. Sada su i oni parovi koji nastoje začeti dijete putem medicinski potpomognute oplodnje ugroženi: sve što nije u potpunosti prirodno, nije dobro. A tko to i kako definira – prirodno? Kako smo dozvolili da malene grupe uskog načina razmišljanja kroje naše obitelji?”, pitaju se. 

“‘Hrvatska izumire!’ čuje se s Markovog trga. No, to što postojeći kapaciteti institucija predškolskog odgoja ne mogu zadovoljiti sve potrebe i to što je školstvo ostalo daleko u 20. stoljeću, nesvjesno promjena koje su se u međuvremenu dogodile nije tema o kojoj se treba razviti dijalog s građanima, građankama i stručnjacima i stručnjakinjama. Žene su primarne njegovateljice, one koje vrše neplaćeni kućanski rad i nedostatak socijalnih institucija je nešto što prvo one osjete.

Prema podacima Eurostata za 2016. godinu, Hrvatska je s čak 8,4% na vrhu ljestvice radnika/ca koji imaju ugovore na određeno u trajanju od tri mjeseca, a prema istraživanju o kvaliteti života u EU imamo daleko najnižu razinu ravnoteže radnog i privatnog života. Žene se doživljava kao jeftinu radnu snagu i potiče ih se da i kao poduzetnice rade tradicionalne, intelektualno nezahtjevne, ali fizički zahtjevne ‘ženske poslove’ poput čišćenja, čuvanja djece, organizacije događaja ili iznajmljivanja stanova. Svi ovi podaci pokazuju da je među članicama EU upravo Hrvatska doživjela najveće pogoršanje u posljednjih deset godina. Kao što vidimo, puno i previše je razloga za ovogodišnji osmomartovski marš!

S druge strane, od vlasti i vladajućih čujemo obeshrabrujuće poruke; od neprihvatljivih izjava nadležne ministrice Murganić kako je nasilje tipično za bračni odnos, savjetnika ministrice kulture Ilčića kako su žene neuračunljive zbog djelovanja hormona, pa do saborskog zastupnika Pernara kako je žena sama kriva jer je odlučila ostati uz nasilnika, ovakve izjave se ne sankcioniraju, a dugoročno imaju izrazito negativne posljedice u borbi za zaštitu prava žena.

Ako je i vama DOSTA nepostojećih suvremenih javnih politika i rasta konzervativizma, dođite 8. marta u 18 sati na Kont i marširajte s nama! ŽENSKA PRAVA SVAKI DAN!”, poručile su u pozivu na prosvjed. 

Noćni marš, treću godinu zaredom, najavljen je i u Zagrebu