Tribina ‘Prava istina o Istanbulskoj konvenciji’

Udruga PANK i Institut Mediterran pozvaju vas na tribinu Prava istina o Istanbulskoj konvenciji, koja će se održati u srijedu, 20. prosinca u 19 sati u Mmc Luka u Puli

Istanbulska konvencija međunarodni je ugovor donesen u okviru Vijeća Europe kao sveobuhvatni pravni okvir za sprječavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i obitelsjkog nasilja. Cilj ovog dokumenta jest da se žrtvama nasilja omogući ista razina zaštite u svim europskih državama. Hrvatska je Istanbulsku konvenciju potpisala još 2013. godine, a postavlja se pitanje zašto ona još uvijek nije ratificirana. Javno politički proces ratifikacije Istanbulske konvencije uzurpiraju svjetonazorske rasprave. Javna debata skreće pozornost s najbitnije teme, sprječavanja nasilja i fokusira se na rodnu ideologiju, na različita značenjima pojma “rod” i druge diskusije.

Gošće tribine su Lana Bobić, teološka aktivistica i Nataša Vajagić iz Centra za građanske inicijative Poreč (CGI). 

Moderatori tribine su Iva Brajković (PANK) i Filip Zoričić (Institut Mediterran).

Na ovoj tribini naše će gošće, s civilne i s vjerske strane raskrinkati mitove koji se plasiraju u javnosti, razjasniti neporazume oko pojma “rod” u kontekstu u kojem ga konvencija koristi i vratiti fokus na ono bitno, a to je sprječavanje nasilja. 

Dođite, poslušajte, postavite pitanje i uključite se u raspravu o važnosti ratifikacije Istanbulske konvencije. 

Merriam-Webster: Feminizam je riječ godine

U godini koja je počela s organiziranim marševima žena diljem svijeta, a završava s pričama o seksualnom zlostavljanju i napadima, koje su uzrokovala pad mnogih poznatih muškaraca iz svijeta medija, tehnologije, Hollywooda i politike, jedna riječ se kroz godinu kontinuirano pretraživala: feminizam.

Iz Merriam-Webstera, popularnog online rječnika, objavili/e su da je feminizam riječ 2017. godine.

“Nijedna druga riječ ne može sažeti sve vijesti, događaje i priče iz ove godine. Ako analiziramo riječi koje su se u zadnjih dvanaest mjeseci pretraživale više nego proteklih godina, uz dodatak perioda pojačanog interesa izazvanog pojedinim događajima, vidimo da jedna riječ istupa u obje kategorije”, komentira Peter Sokolowski, glavni urednik Merriam-Webstera.

Prema analizi Merriam-Webstera, pretraživanje riječi feminizam bilo je intenzivno na početku godine i smatra se posljedicom Marša žena, koji se organizirao dan nakon inauguracije Donalda Trumpa u Washingtonu, a kojem su se pridružili ostali marševi diljem Amerike i Europe. Nadalje, feminizam se intenzivno pretraživao nakon što je Kellyanne Conway, Trumpova savjetnica, izjavila kako se ne smatra feministkinjom. Nedavno je feminizam postao popularan pojam nakon pojave #MeToo pokreta, gdje su žene i poneki muškarac podijelili/e svoje priče o doživljenom seksualnom nasilju.

U Merriam-Websteru feminizam je definiran kao “teorija političke, ekonomske i socijalne jednakosti među spolovima” te “organizirani pokret koji podržava ženska prava i interese”.

Policija nije smjela vratiti u Srbiju obitelj koja traži azil!

Obitelj djevojčice Madine, koja je prije mjesec dana poginula na srpsko-hrvatskoj granici, podnijela je kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja policijskih službenika MUP-a. Obitelj, naime, navodi kako je prije nesreće već bila u Hrvatskoj i zatražila azil, ali ih je policija, kršeći njihovo pravo na pristup međunarodnoj zaštiti, kombijem vratila do pruge i poslala da hodaju nazad u Srbiju. Prema iskazu majke, Madina nije bila jedino dijete koje je hrvatska policija vratila u Srbiju, već je s njom tada bilo još petero djece, od dvije do petnaest godina.

Stoga se u kaznenoj prijavi koja je jutros predana Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske nepoznate policijske službenike u MUP-u terete da su prouzročili smrt maloljetne djevojčice Madine iz nehaja, grubo povrijedili prava djeteta, zlouporabili položaj i ovlasti, te nehumanim postupanjem obitelji nanijeli tešku duševnu bol i patnju zbog društvenog položaja.

Odvjetnica obitelji stradale djevojčice, Sanja Bezbradica Jelavić pojašnjava: “obitelj zatečena sa šestero djece na granici RH zatražila je zaštitu i azil, a policija je odbila postupiti po propisima te su obitelj po noći uputili da se smjerom pruge vrate na teritorij Srbije. Odbili su molbe majke da s djecom prenoći jer su djeca umorna i pothlađena uslijed čega se dogodila smrtna posljedica.”

Organizacije prenose i poruku obitelji poginule djevojčice koja kaže kako prijavu ne podnose samo zbog sebe nego i sve djece i svih ostalih koji se nalaze u sličnoj situaciji, da se ovakva tragedija nikome više nikada ne bi dogodila.

Na ponašanje policije na granicama koja, prema navodima izbjeglica, krši nacionalno i međunarodno pravo, već godinu dana upozoravaju nevladine organizacije, kako hrvatske, tako i međunarodne.

Tajana Tadić iz udruge Are You Syrious poručuje: ” U tri smo izvještaja ove godine prikazali načine na koje se izbjeglicama pristup međunarodnoj zaštiti u Republici Hrvatskoj sustavno uskraćuje, do te mjere da izbjeglice s kojima smo razgovarali u Šidu misle da sustav azila u Hrvatskoj više ne postoji.”

Policija priznaje da ne dopušta izbjeglicama da uđu u Hrvatsku, ali to zovu odvraćanjem. “Tanka je linija između odvraćanja i push-backa, a to je da u jednom slučaju policajci svojim prisustvom na granici daju do znanja gdje je granica, zbog čega EU smatra da bi oni kojima zaštita nije potrebna, odustali od prelaska, dok je vraćanje ljudi koji traže azil, ili tzv. push-back, kršenje ljudskih prava i protuzakonito je”, upozorava Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije te dodaje “zbog nedostatka neovisnog i učinkovitog nadzora nad postupanjem policije, policija je ovdje u nepravedno povoljnijem položaju, jer se stvara situacija gdje je samo riječ izbjeglice protiv riječi policije”. Bosanac je podsjetio da već mjesecima matični saborski Odbori nisu imenovali članove građanskih odbora za nadzor policije i sigurnosnih službi. Također je pozvao policiju da objavi cjelovite snimke termokamere kojom će dokazati da obitelj nije bila na teritoriju RH.

Na kraju, organizacije ističu da vjeruju kako ova kaznena prijava nije usmjerena na čitavu policiju već na neprofesionalno postupanje pojedinaca. “Svjesni smo da među policijskim službenicima ima vrlo profesionalnih ljudi koji ovakve postupke ne podržavaju i osuđuju ih te ih potičemo, ako je ovakvo postupanje prema izbjeglicama naredba koju su primili, da joj se odupru. U interesu je i profesionalnih policijskih djelatnika da se ovaj slučaj što prije rasvijetli i odgovorni kazne”, zaključio je Bosanac.

Istanbulska konvencija, (teo-)političke obmane, i ‘progon’ roda

Dugo sam se dvojila oko pisanja komentara vezano uz, sad je već posve jasno, nevoljkost, licemjerje, ‘ušućureno’ uzmicanje a zapravo odbijanje Vlade Republike Hrvatske da ratificira Istanbulsku konvenciju. Ili, posve precizno, da predloži Saboru Republike Hrvatske da do kraja 2017. godine ratificira ovaj dokument zvaničnog naziva Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kako je premijer u više navrata najavio i obećao, što je razvidno i iz njegova pisanog odgovora upućenog Nilsu Muižnieksu, povjereniku za ljudska prava Vijeća Europe još u travnju ove godine.

Da je obećanje tek privid a privid obećanja sastavnica političkog obraćanja za lokalnu i  međunarodnu uporabu jer simulirajući odgovornost političkih aktera svjesno računa na nečinjenje, pokazalo se ubrzo i u ovom slučaju. Ne samo da obećanje, kao uostalom i javna riječ političara, već viđena politička ispraznica, nikoga ne obvezuje već granicu između privida i svjesne obmane čini rastezljivom političkom omaglinom. U protivnom, kako je moguće objasniti  neobrazloživo uzmicanje da se ratificira ova  Konvencija koje je Hrvatska potpisnica od  2012. godine? Istanbulska konvencija prvi je pravno obvezujući instrument koji “stvara sveobuhvatni pravni okvir i pristup borbi protiv nasilja nad ženama”, kako je ondašnji premijer  hrvatske Vlade  suvereno naglasio. Kojim političkim diskursom, kojim alatkama, kojim etičkim argumentima? Ili kojim politikantskim isprikama? Oko čega to premijer sada kalkulira, a oko čega se tu uopće ima kalkulirati? Osim, ako nisu posrijedi neke vidljivo-nevidljive zone utjecaja koje na primjeru ratifikacije ove Konvencije zapravo egzerciraju moć nad premijerom, prokazujući time minornost njegove stvarne političke moći. Moguće da je nevjerodostojnost njegove javne geste u ovome slučaju upravo posljedica  tog pritiska. Ako je tomu tako, tim prije nema nikakve isprike, kao što nema nikakvih olakšica niti isprika za sve prethodne vlade koje, iako su mogle ratificirati Konvenciju, nisu. Ipak, suomjeravanje odgovornosti na ovaj način dio je iste matrice omagljivanja, stoga se time ne želim baviti.

Dvojila  sam se oko komentiranja svega što se s Konvencijom u proteklih godinu dana zbivalo ne iz razloga je li se treba oglasiti niti kako se pozicionirati, a još manje kako kreirati argumentaciju oko važnosti  ratifikacije ovog iznimno značajnog dokumenta. Uostalom, to su  dosad, uz rijetke žene i muškarce iz političke nomenklature, više puta pokazale  mnoge aktivistkinje i poneki aktivisti s feminističke civilne scene kao i one organizacije i  autonomne sigurne kuće koje znaju do koje su mjere implikacije odlaganja ratifikacije Istanbulske konvencije pogubne po živote žena i njihove djece, te koliko je pravo na život bez nasilja u obitelji onaj  nužni minimum za dostojanstveno življenje svakog ljudskog bića.  I to različitim tipovima akcija, pritiskom, peticijama, javnim istupima u feminističkim portalima i mainstream medijima, prosvjedima, radikalnim intervencijama u javnom prostoru. Posljednja  akcija, performans Sluškinjina priča koji se ovih dana, prema predlošku znakovitog distopijskog romana The Handmaid’s Tale iz 1985. godine kanadske spisateljice Margaret Atwood, izvodio  u Splitu i Zagrebu pred sabornicama moći,  zornije negoli  ikakva analitička argumentacijska alatka pokazuje do koje mjere može dosegnuti besramnost političke moći. Kao, i na koje sve  načine  sprega naloga teonimije i totalitarnog ustrojstva može  opredmetiti,  porobiti te mizogino repetitivnim obrascima izvlastiti ženu od svih njezinih izbora: osobnih, reproduktivnih, epistemoloških, građanskih, svjetonazorskih, etičkih. Štoviše, do koje je mjere, u ime samovlašćujućeg ćudoređa, moguć sunovrat žena i društva zajedno, ili društva preko upotrebe žena i njihovih tijela, totalitarnim nadzorom i totalitarnim ustrojem institucionaliziran put dozvole kojim se žensko biće valja ‘ustrojiti’, poslušno opslužujući regulativni poredak mogućeg distopijskog scenarija. Preciznije, fantazmagorije oličene u  totalitarnom (u)stroju obespravljenih i ušutkanih žena koje onkraj svojih žudnji i odluka besprizivno ispunjavaju naloge gospodara, kao što to u spomenutom romanu čini sluškinja Offred. Romanu koji, prema riječima same autorice, pripada spekulativnoj fikciji i to upravo zbog moguće bliskosti sa scenarijem u zbiljskom životu jer, kako je Atwood u nedavnom intervju  objavljenom u američkom glasilu The New Yorker, sa stanovitom zebnjom izjavila, žene su, čini se, ponovno stavljene u poziciju u kojoj bi njihova teško izborena  prava mogla postati tek  proizvoljna ili uvjetna,  štoviše uvjetovana.

Je li scenarij poslušnosti onaj poželjni i priželjkujući, jedini pravoćudni odgovor na ignoranciju Istanbulske konvencije od strane hrvatske vlade, dok se u kakofoniji neprilične izvedbe jednoglasja proturodnog bluda priprema teren za dokidanje prava po spolnoj/rodnoj osnovi, pitanje je koje izaziva zebnju i zabrinutost,  no prije svega  jednu neizrecivu nelagodu.  Moja dvojba kako reagirati ticala se svakojakih nelagoda, od ljudskih, feminističkih do onih  epistemoloških zbog implicitne nemogućnosti djelovanja koju gorespomenuta kakofonija proizvodi i pojačava s tendencijom da upornim ponavljanjem tobožnjih (samoproglašenih) istina zacementira prostor (raz)govora, a kamoli razgovijetanja teorijske argumentacije koju ontologija roda sadrži. Kako djelovati, a ne sudjelovati u susramlju (odličan termin posuđen od novinara Gordana Duhačeka, op.B.K.) oko ignoriranja kompleksnih teorijskih analiza i epistemoloških promišljanja na ovu temu olakom  redukcijom argumentacije koja uspostavlja nadmoć spolne norme i normalnost spolne razlike, pitam se. Kako u atmosferi instaliranja obiteljskog ćudoređa i pravoćudnih naloga o spolnom postupanju koji ispražnjeni politički narativ de facto opunomoćuje i povlašćuje u svrhu pokoravanja i služenju istom, uopće zapodjenuti ikakav smislen govor o rodnoj jednakosti, vrednotama i teorijskim izvedenicama koje iz nje proizlaze? S rodnom jednakošću i idejama koje ona pronosi, valja reći, živimo već dva stoljeća i zahvaljujući njima, mnogi/e od nas osjećamo se  jednakovrijednim, slobodnim i dostojanstvenim ljudskim bićima, odnosno bićima s jednakopravnim šansama.

Bijeda inscenirane poslušnosti tim je veća što diktat ne proizlazi iz moćne pozicije ideološkog diskursa političkog aktera na vlasti već se proizvodi putem ‘pobočnih’, u althusserovskom smislu interpelacijskih alatki bučnih braniča i zaštitnika/ca samouspostavljenog spolnog glosarija, s tendencijom da se prelije na svaku javnu politiku o rodnoj ravnopravnosti ili obrazovanju, svejedno, na svaki zakon,  na svaku konvenciju.  S obzirom da se naturalizacija spolne razlike javlja kao besprizivni imperativ upokoravanja drukčije pozicije, drukčijeg diskursa, drukčijeg ideološkog ili teorijskog polazišta, kružeći oko Vlade koja, gle ironije, svoje ustrojstvo temelji na polugama europske rodno osviještene politike i dokumentima koji ju utemeljuju, nastalim zahvaljujući feminističkim naporima u polju jurisdikcije i   međunarodne sudske prakse, ‘neoideološka’ opsjena transformira se u zbunjujući politički oksimoron. Jer zašto ne  ratificirati  Istanbulsku  konvenciju (inače, fokusiranu prije svega na potporu ženama žrtvama nasilja, op.), pod izlikom ‘problematične’ upotrebe rodnog pojmovlja, u državi u kojoj su zakonski priznata prava i obveze koje proizlaze iz rodno osviještene politike (gender mainstreaming-a) ženama, muškarcima i drugim  spolnim/rodnim  bićima, u državi u kojoj su odredbe o rodnoj ravnopravnosti sadržane u više zakona i dokumenata nacionalne politike te uspostavljeni strukturni mehanizmi, odbori i tijela  za provedbu rodne ravnopravnosti?

Usporedo s feminističkom izvedbom Sluškinjine priče u nas, na tragu nametnutog,  metaideološkog diskursa oko Istanbulske konvencije razvijala sam drugi distopijski scenarij. Predložak mu je bio razaznati učinke onoga što stoji iza nakane projektanata stopiranja  ratifikacije Istanbulske konvencije, a to je ‘progon’ roda i njemu supripadnih inačica.  Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, od 7. travnja 2011. godine, zahtijevan je tekst za analizu, no ono što se na prvoj razini da iščitati jest kompleksnost pristupa nasilju nad ženama u poveznici s iznimno jasnom pravnom argumentacijom te prijedlozima strukturnih mjera potpore za žene žrtve nasilja, a što je potkrijepljeno objašnjavajućim naputcima koji se tiču  ključnih pojmova, politika i slučaja iz europske sudske prakse koje tvore tzv. običajno pravo i utoliko su relevantni za buduća  slična postupanja. Uz nosivi tekst Konvencija sadrži i Pojašnjavajuće izvješće, a prijevod  Konvencije objavljuje Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske 2014. godine. 

Na temelju pomnog iščitavanja ovog dokumenta  vidljivo je da se  pojam “rod” u Konvenciji  koristi  najčešće u tri svrhe. Prva je da se njime objasni vrsta nasilja nad ženama, druga, da se pokuša ukazati na konceptualno razlikovanje između spola i roda  radi, u pravilu, lakšeg objašnjenja rodnih uloga, ponašanja i stereotipova koje proizlaze iz ovako izvedene distinkcije, a važno je u pristupu nasilju i treća, da se pridijevanjem “rodnog” određenom procesu, pristupu ili metodi, signalizira važnost rodne perspektive u analizi ili artikulaciji. Dok se pojam “rod” u ovoj potonjoj svrsi prije svega  koristi kao epistemološko stajalište nužno u analizi, bilo da se radi  o “rodnom razumijevanju nasilja”, podizanju svijesti o nasilju  protiv žena, medijskom praćenju nasilja nad ženama ili kreiranju “rodno osjetljivih politika” a kako bi osigurala primjena rodne perspektive ne samo “u izradi mjera u implementaciji Konvencije, nego i pri evaluaciji njihovog učinka” (Konvencija, Objašnjavajuće izvješće,  uz Poglavlje I., čl.6, str.41), njegovo je značenje, s obzirom na prvu i drugu svrhu ponešto drukčije.

No krenimo s nasiljem i njegovim rodnim označavanjem. U Preambuli se kao i unutar  dvanaest poglavlja koje sadrži ova Konvencija na više mjesta govori  o “rodno utemeljenom nasilju”, bilo da se objašnjava strukturna priroda nasilja nad ženama kao “povijesna manifestacija nejednakih  odnosa  moći između žena i muškaraca” (Konvencija, Preambula, str.6) ili pobliže definira ili određuje nasilje nad  ženama ( “‘rodno utemeljeno nasilje nad ženama’ označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene”, Konvencija, Poglavlje I., str.7), ili  pak određuju mjere potpore i zaštite ženama žrtvama (Konvencija, Poglavlje IV, čl. 18., str.11). Vidljivo je ne samo da se  “rodno utemeljeno  nasilje”  koristi za nasilje nad ženom u obitelji i da je, kao oblik rodne diskriminacije, usredotočeno na ljudska prava,  mjere i politiku zaštite te sigurnost žene žrtve, već da je posrijedi kontekstualna sintagma koji govori o nejednakim odnosima moći na osnovi  različitih  socijalno pripisanih  uloga i rodnih stereotipova muškaraca i žena,  kulturnih obrazaca, tradicionalnih normi  i vjerskih uvjerenja. Iz razloga  pojašnjenja  uzroka i implikacija onoga što se u Konvenciji određuje “rodno utemeljenim nasiljem”, ovdje se, slično kao i u drugim  konvencijama  namijenjenim za provedbu  određenih javnih politika, poseže za definicijama temeljnih pojmova, što ukazuje na  drugu  svrhu korištenja pojma “rod”. Tako se, polazeći od definicije  roda kao  društvenog konstrukta,  pojmom roda označavaju “društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce” (Konvencija, Poglavlje I., članak 3, str.7). Inače, radi se o već uvriježenoj definiciji roda koja se posljednjih nekoliko desetljeća upotrebljava u mnogim znanstvenim disciplinama počevši od sociologije i filozofije do antropologije i pravne znanosti, na primjer, a pojavljuje se i u nizu domaćih i međunarodnih dokumenata koji se bave položajem žena i muškaraca, njihovim društvenim ulogama te konstruktima muškosti i ženskosti. Isto tako, pojam roda se kao analitička kategorija koristi i za označavanje i objašnjavanje identitetskih konstrukata osoba drugih spolnih/rodnih, odnosno seksualnih orijentacija. To je slučaj i u ovoj Konvenciji, te se u dijelu

Pojašnjavajućeg izvješća (Konvencija, Pojašnjavajuće izvješće, uz Poglavlje I., čl.4 str.39),  u svrhu ostvarenja zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno nediskriminacije, naglašava i proširuje  mogućnost primjene određenih odredbi ove Konvencije  na osobe koje su bilo zbog svoje seksualne orijentacije ili nekih drugih  identitetskih značajki, stanja ili statusa (rod, invalidnost, dob, bračno stanje, zdravstveno stanje, migrantski status, nacionalnost, rasa i sl.) žrtve obiteljskog nasilja (Konvencija, Pojašnjavajuće izvješće, uz Poglavlje I, čl.4,  str.39). Tako se u  objašnjenju  spomenutog članka  (Isto, str.39) kao  žrtve obiteljskog nasilja izrijekom spominju  lezbijke, homoseksualne, biseksualne, transrodne  i transspolne osobe te transvestiti, te se daju pojašnjavajuće upute u svezi suzdržavanja i zabrane diskriminacije te  implementacije  posebnih mjera iz ove Konvencije u poveznici s određenim mjerama u područjima izvan opsega ove Konvencije. That’s it.  Štoviše, eksplicitnim navođenjem rodno identitetskih izvedenica kao obilježja osoba te određenih društvenih skupina Konvencija upozorava na višestruke izvore diskriminacije, ukazujući na poveznicu diskriminatornih postupanja i nasilja. Antidiskriminacijska intencija Konvencije koja se  u  ovom dijelu  Objašnjavajućeg izvješća  posebice iščitava, ima dvije implicitne značajke, odnosno vrednote: inkluzivnost jer uključuje žrtve  nasilja na temelju različitih spolnih/rodnih i drugih osnova te se njezine odredbe mogu i u njihovim slučajevima primijeniti, i nenasilni obzor poimanja obiteljskog i javnog života.

Sada dolazimo do nemuštog i racionalno neobrazloživog, a u javnoj buci protiv ratifikacije  Istanbulske konvencije neobrazloženog stava protivljenja oko toga što je sporno u ovom pojašnjenju, a  što je zapravo problem. Ono što se da naslutiti i raspoznati jest da pravoćudni poredak koji stoji iza njegovih ‘projektanata’ muči rod i sve u vezi s rodom tim prije što pitanja roda i spolnosti predmnijeva svojom interesnom sferom, svojom ćudorednom obvezom, svojim  moralnim ‘vlasništvom’ nad kojim valja skrbiti. Upravo zbog moguće ugroze tog istog poretka, označenog kao heteronormativni, a  moguć putem regulirane spolnosti, budni nadzor nad uporabom ovoga pojma koji nije zatvoren heteronormativnom kopčom,  je nužan. Ukratko,  nadzire se i prosuđuje rod, a razlozi njegove prosudbe, a zapravo ‘progona’ iz sadržaja Konvencije (Znači li to čišćenje Konvencije od roda?) u javnosti su tek napola razotkriveni kako se ne bi razgolitile stvarne nakane, ili štoviše, ćudoredni osjećaji njegovih dušebrižnika/ca. Pravoćudne geste, znamo, uvijek su se opirale razgolićavanju.

No, idemo vidjeti kuda nas vodi moguće izvođenje ove polu-razgolićene nakane. Varijanta jedan: Ako je sporno korištenje  pojma “rod”, jer  nam je biologija ‘usud’, kako bi cinično pripomenula Simone de Beauvoir, znači li to da ćemo, nasilje nad ženama, upravo naturalizacijom spolne razlike, isključivo tumačiti biološkim osobinama muškaraca i reducirati ga na iste, kao uostalom i ženu žrtvu, te iz njih crpiti svu argumentaciju oko uzroka nasilja i uzroka njegovoj podložnosti? Znači li to pristanak na nužnost nasilja i trpljenja, jer eto, o biologiji je riječ? Uporaba ovakve analitičke ‘logike’ koja implicira i ujedno opravdava svaki nasilnički čin biologijom, odnosno biološkom datošću ne samo da je znanstveno neuvjerljiva već je opasna i po žene, žrtve nasilja a i po muškarce, a i po ćudoredni poredak na kojega se poziva. Krajnji ishod ovakvog ‘tumačenja’ je recikliranje kruga nasilja u njegovoj spolnoj, odnosno biološkoj zapretenosti temeljem spolnih dužnosti, spolnih razloga i spolnog porobljavanja. U tom slučaju pravne mjere, kao i konvencije usmjerene na podršku ženama žrtvama nasilja, čine se posve izlišnima. Varijanta dva: Ako je sporno korištenje pojma “rod” zbog činjenice pluralnosti rodnog identiteta i identificiranja, što se u nemuštim iskazima njegovih progonitelja da naslutiti, je li doista, pitam se, na djelu distopijski scenarij progona roda zarad rodova? Odnosno, je li nužan progon roda kao analitičke kategorije, identitetske oznake ili teorijske alatke, ako ovoga trenutka previdimo  socijalne ili druge konotacije značajki roda, samo zarad nemogućnosti prihvaćanja ljudskih bića onkraj heteronormativne matrice? Zarad odbijanja mogućnosti da prihvatimo činjenicu da se diskriminacija po spolnoj/rodnoj osnovi u obitelji tiče i drugih bića temeljem njihove višestruke drugotnosti, seksualne, zdravstvene, etničke, dobne, rasne? Zarad odbijanja mogućnosti prihvaćanja razlike po spolu/rodu temeljem kulturnih odrednica i izbora? Ako je to stvarni problem operacije ovoga ‘progona’, a čini se da jest, čemu zakrivanje iza ćudorednog zaklona umjesto obznanjenja izravnog stava? Čemu zamotavanje, odnosno maskiranje etički neobrazložive i civilizacijski neobranjive pozicije sintagmom “borba protiv rodne ideologije”? Osim ako se ideologijom ne pojačava prijetnja roda, osim ako se ideologija ne smatra neprijateljskim, a time i neznanstvenim pojmom, a rod opscenim i sklandaloznim mjestom spolne ‘razbarušenosti’? Čemu papagajsko ustrajavanje na ovom metaideologemu kad se radi o Istanbulskoj konvenciji? Osim ako nije na djelu ćudoredni oksimoron uglavljen upravo u slabo artikuliranom a semantički neodrživom kalkulantskom glibu po kojemu je nasilje u granicama normalizirane spolnosti jedno, ono ideološki prihvatljivo, preciznije, pravoćudno, a “rodno utemeljeno nasilje” i sklop pitanja s tim u vezi nešto posve drugo. Upravo ta pozicija koju iskazane poruke određenih političkih, crkvenih i konzervativnih aktera, odnosno dužnosnika/ca pronose i ponavljaju, čine ih apsurdnim, da ne kažem, posve besmislenima. Ukratko, neka se primijeni Istanbulska konvencija u dijelu koji se tiče nasilja nad ženama, a tzv. prijeporna pitanja oko roda neka se ostave po strani. Jedna moja kolegica, premda suzdržavajući se, samo je komentirala, “prava bedastoća”.

Dok u mogućem distopijskom scenariju ova razdioba, slično kao i u The Handmaid’s Tale Margaret Atwood, započinje čišćenjem žena od roda, svoje rodne identifikacije i izbora, a završava isključivanjem svih (drugih i drugačijih) rodova iz totalitarnog stroja, osim onih koji su naturalizirano normalni kako bi taj stroj šutke opsluživali, u stvarnom hrvatskom scenariju kolateralna žrtva ove diskursne “bedastoće” o razlozima neratificiranja Istanbulske  konvencije, su žene žrtve nasilja. No u oba scenarija na djelu su tendencije svakojakih nadzora nad spolnošću, bilo regulacijama spolnog poretka, ćudorednim dužnostima, porobljavanjem ili različitim izvlašćivanjima spolnih/rodnih bića. Tendencije koje započinju s ‘progonom’ pojmova ne samo da teonomijsko-političkim nalozima poništavaju odgovornost mišljenja već dugoročno i mogućnost slobode svojih građanki i građana.

Većina građana/ki nikoga ne mrzi i nikog se ne boji

Više od polovine građana/ki smatra da bi Hrvatska trebala biti otvorena za izbjeglice koje traže zaštitu Hrvatske, a oko dvije trećine ne misli da bi Republika Hrvatska trebala žicom ili zidom onemogućiti ulazak izbjeglicama, pokazalo je istraživanje Zastupljenost i indikatori diskriminacijskih i ksenofobičnih stavova u Republici Hrvatskoj 2017., koje je objavio Centar za mirovne studije (CMS), a provela agencija Ipsos d.o.o.

Istraživanje je provedeno na nacionalno reprezentativnom uzorku od 975 građana/ki Hrvatske, a istovjetno je istraživanju koje je CMS objavio 2013. godine. Pokazuje da su se stavovi prema strancima, manjinama, migrantima/kinjama i izbjeglicama do neke mjere promijenili u posljednje četiri godine, što je razdoblje u kojem su u Hrvatskoj i Europi bile vidljive mnoge promjene, kako na političkoj razini, tako i zbog povećanog broja dolaska izbjeglica.

Tako je vidljiv trend porasta postotka ispitanika/ca koji imaju negativne stavove prema strancima i njihovom kulturnom naslijeđu. Na primjer, 2013. godine s tvrdnjom “ne osjećam se ugodno u kontaktu sa strancima koji su se doselili u Hrvatsku” do neke se mjere slagalo 29.8 posto, a ove godine čak 41.5 posto ispitanika. Isto tako, prije četiri godine se s tvrdnjom “da bi bili prihvaćeni, članovi našeg društva, strani doseljenici trebali bi odustati od svoje kulture” u nekoj mjeri slagalo 20.9 posto, dok se s tom tvrdnjom danas slaže 27.5 posto ispitanika. Istraživanje je također utvrdilo da većina ispitanika/ca ima restriktivne stavove prema useljavanju izbjeglica i načinima na koji bi Republika Hrvatska trebala na njega odgovoriti.

“Više od polovine građana smatra kako među izbjeglicama postoji značajan broj terorista, a oko dvije trećine smatra kako bi se po završetku rata morali vratiti u svoje zemlje. Također, većinom smatraju kako bi mlađi muškarci trebali ostati u Siriji i boriti se, te da izbjeglice trebaju odlaziti u zemlje koje su im kulturno sličnije”, rekla je Mirna Cvitan iz Ipsos-a.

Zanimljivi su i rezultati o stavovima ispitanika o tome predstavljaju li pripadnici/e određenih nacionalnih, vjerskih i političkih skupina opasnost za RH ili njene građane/ke, bilo da se radi o sigurnosti građana i njihove imovine, sumnji u političku lojalnosti ili strahu za kulturni identitet. Prije četiri godine oko 40 posto ispitanika je po sve tri komponente najnegativnije ocijenilo Rome, dok se postotak takvih ispitanika danas kreće oko 25 posto. Sličan je trend vidljiv i u slučaju stavova prema Srbima koji žive u Hrvatskoj – 2013. godine između 26 posto i 37 posto ispitanika imalo je negativne stavove prema Srbima, dok to isto ove godine misli između 22 i 28 posto ispitanika. Zabrinjavajuće je, međutim, da su tražitelji azila sada na vrhu ove ljestvice, iako se postotak građana/ki koji o njima imaju negativne stavove nije značajno promijenio. No, ipak je ohrabrujuća činjenica da su ispitanici koji nemaju negativne stavove prema bilo kojoj od ovih skupina u većini.

S obzirom na sve veće zatvaranje Europe prema migracijama te općeniti porast ksenofobije koja ne može biti dobrodošla ni u jednom društvu kojem je stalo do bolje budućnosti, važno je da se državne institucije i drugi akteri ozbiljno pozabave zaustavljanjem ovih negativnih trendova.                                             

“Potrebne su javne politike koje će uistinu biti dizajnirane na temelju dostupnih podataka, ali i pažljivo provedene u praksi. Uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja bi u tom smislu bila nužnost. Također, potrebna je provedba pažljivo usmjerenih kampanja na lokalnoj razini, ali i rad s medijima, koji imaju veliku ulogu u izgradnji javnog mnijenja. Većina građana u ovoj zemlji nikoga ne mrzi i nikoga se ne boji, i to je poruka koju bi političke elite trebale čuti, shvatiti i po tome postupati”, zaključila je Sara Lalić iz Centra za mirovne studije.

Reproduktivna prava u 2017. – korak naprijed, nazad dva

Reproduktivna i seksualna prava žena nepresušan su izvor polemika u hrvatskom društvu, a iznimka nije bila ni ova godina. Iako je pobačaj na papiru dopušten još od 1978. godine, ova nam je godina jasno pokazala da se jednom izborena prava ne mogu uzimati zdravo za gotovo i da mogu nestati u roku dok kažeš “neokonzervativni pokret”.

Od čega nam se u 2017. dizao želudac i kako smo se, unatoč svim preprekama, protiv toga borile, donosimo u pregledu najznačajnijih trenutaka za reproduktivna prava žena u Hrvatskoj.

Siječanj

Prošlu smo godinu ispratile uz degutantne plakate koji su bili šlag na torti kontinuiranih napada na reproduktivna i seksualna prava žena (još jedne) inicijative za “zaštitu života”. Nakon godina polaganog, ali sigurnog urušavanja ženskih prava, osobito prava na pobačaj, u 2016. svjedočile smo udarcima sa svih strana, koji su kulminirali u agresivnoj medijskoj kampanji Vigilarea i Hrvatskog pokreta za život i obitelj. Konzervativne političke struje, svesrdno poduprte raznoraznim katoličkim “civilnim” inicijativama i udrugama, nastavljaju s lovom na vještice, ne birajući pritom sredstva niti razmišljajući o životima žena, koje posljedice njihovih odluka bolno osjećaju svakog dana.

Godinu dana stariji, ali nimalo pametniji, dežurni su moralni dušebrižnici ušli u 2017., odlučni da zakucaju zadnji čavao u lijes reproduktivnih prava žena. No, borile smo se i borit ćemo se protiv toga i dalje, što su prve u (n)ovoj godini poručile splitske aktivistkinje – iako nemamo za plakate, ne odustajemo od svojih reproduktivnih prava.

Veljača

U veljači je objavljen Nacrt zaključaka Vijeća za vanjske poslove o prioritetima EU u UN-ovim tijelima za ljudska prava u 2017. godini, koji su još jednom potvrdili prioritete hrvatske politike po pitanju reproduktivnih prava žena, smještajući se uz bok državama poput Poljske i Mađarske.

Davor Ivo Stier tom je prilikom utvrdio da, s obzirom da oko pojma ‘seksualno i reproduktivno zdravlje i pravo’ ne postoji konsenzus na međunarodnoj razini i razini Europske unije, “Hrvatska tumači taj pojam tako da on ne uključuje pobačaj”. Potom je Stier na sjednici Vijeća za ljudska prava UN-a zauzeo stav o “poštivanju života od začeća pa do smrti” te se založio za suradnju s državama koje imaju o tome slične stavove, “radujući se većoj suradnji sa zemljama koje slično razmišljaju i pridružuju se zajedničkim inicijativama u Vijeću za ljudska prava”. Floskule kojima se premijer Plenković nedugo nakon pokušao opravdati, tvrdeći da “osnaživanje obitelji i razvijanje kulture života ne podrazumijeva zabranu pobačaja na zahtjev”, samo su mrtvo slovo na papiru u opetovanim pokušajima zatiranja prava žena.

Tome u prilog ide i imenovanje Ladislava Ilčića posebnim savjetnikom za ljudska prava, koje je zgrozilo svakoga iole upoznatog s aktivnostima spomenutog. Osoba koja javno proglašava međunarodnopravne dokumente UN-a i Europske unije koji se tiču rodne ravnopravnosti i ljudskih prava žena nepoželjnom ‘rodnom ideologijom’ i godinama se protivi suvremenom odgoju i obrazovanju djece i mladih, sve je samo ne kompetentna za savjetovanje o ljudskim pravima. Nakon pritisaka organizacija civilnog društva, Ilčić je ubrzo dao ostavku, pokazujući tako da organiziranim otporom možemo biti i jesmo glas promjene u rastuće neokonzervativnom društvu.

Ožujak

Početak ožujka obilježila je odluka Ustavnog suda koji je odbacio zahtjev za ocjenom ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine, koju je 1991. godine zatražila udruga Hrvatski pokret za život i obitelj, a zahtjev nadopunila udruga Željke Markić krajem listopada 2016.

Ustavni je sud ovom odlukom ujedno obavezao Hrvatski sabor da unutar dvije godine donese novi zakon kojim će se regulirati pravo na pobačaj, pritom ne nudeći nikako konkretno rješenje, i prebacivši tako odgovornost na Hrvatski sabor kao nosioca zakonodavne vlasti u Hrvatskoj. Više od 30 organizacija tom je prilikom zatražilo od Hrvatskog sabora i Vlade RH da preuzmu aktivnu ulogu u daljnjem razvitku zaštite reproduktivnog zdravlja i prava svih žena te da zaštite društvo i javne institucije od nametanja uvjerenja religijskih fundamentalista.

Predsjednik Ustavnog suda, Miroslav Šeparović, istaknuo je kako “brojni međunarodni dokumenti štite pravo na život, no ne daju odgovor na pitanje kada život počinje. Praksa Europskog suda za ljudskog prava navodi da se nerođeno dijete ne smatra osobom u smislu zaštite člankom 2. Konvencije”, dodavši da bi potencijalna odluka Sabora kojom bi se zabranio pobačaj bila protivna odluci Ustavnog suda. O praksi Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava po pitanju regulacije pobačaja detaljno je pisala doc. dr. sc. Ivana Radačić.

Društvena i politička klima u Hrvatskoj u proteklih godinu dana ne ostavlja puno prostora za optimizam po ovom pitanju. Kako je najavljeno, uz mišljenja medicinskih i stručnjaka/kinja za obiteljsko pravo, tijekom zakonodavne procedure bit će konzultirane i zainteresirane udruge. Ne sumnjamo da neokonzervativne udruge neće propustiti mogućnost da još jednom iskoriste priliku za nametanje svojih uskogrudnih, po žene nadasve štetnih svjetonazora, uz svesrdnu podršku medicinskih stručnjaka poput Trpimira Goluže i stručnjakinja za obiteljsko pravo poput Dubravke Hrabar.

Međutim, da nećemo stajati po strani i gledati kako se sustavno gaze izborena prava, pokazale su tisuće žena okupljene na drugom prosvjednom Noćnom maršu u organizaciji feminističkog kolektiva fAKTIV, zahtijevajući dostupan, siguran i legalan pobačaj kako bi svoje pravo na medicinsku uslugu uistinu mogle ostvariti sve žene. “Ako nas je povijest ičemu naučila, to je da ništa nećemo dobiti, a ni obraniti bez borbe. Iako je žalosno da danas branimo nešto izboreno prije skoro 40 godina, to nas ne smije obeshrabriti”, poručeno je na Maršu, kao misao vodilja za sve buduće borbe koje nas čekaju ove, ali i narednih godina.

Travanj

Da su borbu protiv prava na prekid trudnoće i najavljenih promjena zakona o istom shvatile ozbiljno, neokonzervativne su udruge pokazale već u travnju, kada je održana tribina na temu pobačaja u organizaciji svima poznatog Vigilarea i manje poznate, ali jednako ekstremne udruge Obnova. Vice John Batarelo tom je prilikom prosipao sebi svojstvene mudrosti o kulturi smrti, začinivši svoje izlaganje rečenicom da se “ozakonjenjem abortusa majkama zapravo dao pištolj da legalno ubiju svoje dijete” i morbidnom usporedom pobačaja sa genocidnim društvenim sustavima.

U travnju smo još jednom dobili potvrdu da hrvatskoj Vladi reproduktivna i seksualna prava žena nisu na visoko na listi prioriteta, ako su uopće. Kako je pisao Novi list, Vlada je odbila donacijom podržati globalnu donatorsku kampanju “She Decides” kojom se planira nadomjestiti 600 milijuna dolara s koliko je SAD pomagao nevladinim organizacijama koje promiču reproduktivna prava, uključujući i pravo na siguran i legalan pobačaj, u najsiromašnijim zemljama svijeta. Prikupljeni novac namjerava se utrošiti na spolno obrazovanje, planiranje obitelji, zdravstvenu skrb te prevenciju HIV-a i drugih spolno prenosivih bolesti. No, umjesto da se priključimo progresivnoj ruti zemalja poput Danske, Belgije, Švedske i Nizozemske, koje su organizirale donatorsku konferenciju, domaći su političari zaključili da se bolje držati susjeda poput Mađarske i Poljske, od kojih štreberski učimo kako što učinkovitije dokinuti ljudska prava.

Svibanj

I ovog smo svibnja imale priliku svjedočiti farsi (ironičnog) naziva “Hod za život”, kada su zagrebačke i splitske ulice okupirali isti oni molitelji i moliteljice koje smo navikle gledati pred bolnicama kako usrdno mole za ukidanje prava na izbor. Iako se predstavljaju kao veliki humanitarci, ova nas inicijativa pokušava vratiti u prošlost kada su žene umirale zbog nesigurnih pobačaja i dokinuti pravo žena da donose odluke o svojim tijelima i životima bez prisile, zlostavljanja i nasilja. Kako je krenulo, zasigurno neće biti i zadnja.
Uoči Hoda za život, zagrebačke su aktivistkinje poručile što misle o akciji – crvena boja ubačena u fontane na Trgu žrtava fašizma, Tomislavovom trgu i Zrinjevcu slikoviti je prikaz onoga što se događa kod ilegalnog pobačaja u nesigurnim uvjetima. “Ako obiteljaši uspiju u svojoj namjeri vraćanja pobačaja u ilegalu, čekaju nas i scenariji izvođenja pobačaja poput ovoga sa žicanom vješalicom, u kojima su životi žena izravno ugroženi. Žene neće odustajati od pobačaja, samo će ti pobačaji biti rađeni ilegalno, u nesigurnim i krajnje opasnim uvjetima po živote žena”, naglasile su ono što protivnici i protivnice pobačaja uporno odbijaju shvatiti.

U svibnju održana i rasprava u organizaciji Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) i Inicijative liječnika i liječnica za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini, povodom odluke Ustavnog suda iz ožujka ove godine. Okupljeni/e su zaključili da ostvarivanje temeljnog ljudskog prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece nije moguće realizirati bez dobre edukacije na znanstvenim temeljima, bez pouzdane kontracepcije i bez mogućnosti prekida trudnoće u sigurnim uvjetima, poštujući u prvome redu autonomne odluke žene.

Lipanj

Početak ljeta uljepšao nam je razgovor potpredsjednika Sabora Željka Reinera i biskupa Vlade Košića u opskurnom vjerskom pamfletu naslova Izazovi istine, u kojemu Reiner navodi: “Zašto bi se nužno moralo pretpostaviti da pod pojmom ‘razvoja trudnoće’ Ustavni sud smatra pravo žene da prekine tu trudnoću, kako to neki interpretiraju? Sud je obvezao Hrvatski sabor da u sljedeće dvije godine Hrvatski sabor ukine postojeći zakon i donese novi. On nije rekao kako taj novi zakon mora izgledati pa on može biti i značajno restriktivniji od postojećeg zakona iz vremena komunizma“.

Posljednjom je rečenicom Reiner potvrdio skepsu kojom je dočekana odluka Ustavnog suda u ožujku, pokazavši da se pobačaj ne mora nužno zakonski zabraniti da bi bio nedostupan – dovoljne su drakonske mjere kojima se onemogućuje pristup kako bi zakon ostao u kategoriji želja i pozdrava. Hoće li biti dovoljno političke volje da se zakon skroji po znanstvenim principima 21. stoljeća ili će nas vratiti 200 godina unazad, ostaje nam vidjeti.

Srpanj

U srpnju smo dobile (još jednu) priliku podsjetiti se koliko država brine o reproduktivnim pravima žena, kada je pacijentica Petrove bolnice u Zagrebu na društvenim mrežama podijelila iskustvo s kiretažom bez anestezije. Iz komentara na njenoj objavi postalo je jasno da je ovaj slučaj više pravilo nego iznimka te da je javno zdravstvo, (osobito) kada se radi o reproduktivnim pravima žena, opterećeno nizom problema – od priziva savjesti zbog kojeg medicinsko osoblje odbija obavljati svoj posao, do uskraćivanja anestezije i najbolje moguće zdravstvene skrbi za pacijentice.

U zemlji u kojoj vladajuća garnitura pokušava pozicionirati žene kao osobe čija je primarna funkcija rađanje i gdje se na žene gleda kao na “inkubatorice nacije”, zabrinjavajuće je kako se još nitko nije pozabavio katastrofalnim stanjem u primarnoj zaštiti ženskog zdravlja. Uz kontinuirane napade s “civilnog” fronta, od strane raznoraznih udruga za “zaštitu života”, hrvatski zdravstveni sustav dodatno se brine da reproduktivna prava žena ostanu samo teorija.

Kolovoz

Nakon što su tijekom ožujka i travnja provodili anti-choice kampanju za zabranu pobačaja (opet ironičnog) naziva “Imam pravo živjeti” i pritom prikupljali potpise za peticiju, protivnici/ce pobačaja u kolovozu su zaključili da od molitvi ne profitiraju baš puno. Budući da njihova “borba predstavlja izuzetni duhovni, organizacijski i financijski napor”, kako se navodi u popratnom pismu, John Vice Batarelo svojim je podržavateljima/icama za svaki slučaj poslao i opću uplatnicu. Križarski rat protiv pobačaja očito ima i rok trajanja, pa je dodatno naglasio da “nemamo puno vremena, zato je važno da već danas donesete odluku o tome hoćete li podržati ovu akciju svojim prilogom”.

Neka, we’ll pass.

Rujan

Da u mjesecu Globalnog dana akcije za siguran i legalan pobačaj, koji se tradicionalno obilježava 28. rujna, slučajno ne zaboravimo na anti-choicere, pobrinuli su se molitelji i moliteljice koji su u rujnu započeli jesensko izdanje kampanje “40 dana za život”. Tako je još jednom započelo maltretiranje pred bolnicama, a kad smo pomislile da gore od ovoga jednostavno ne može, ubacili su još jedno iznenađenje – ove su sezone organizirali i turneju minibusom po Hrvatskoj u kojem će putovati i gospin kip s krunom koju je blagoslovio papa Franjo. U planu je, ako vjernici/e budu velikodušni u donacijama, i otvaranje Centra za život u koji će trudnice koje žele pobaciti moći doći da ih odgovore od pobačaja.

Ova farsa “miroljubivog molitvenog bdijenja” pred bolnicama traje već godinama i s vremenom poprima sve agresivniji karakter – prošle je godine vukovarsko Općinsko državno odvjetništvo pokrenulo izvide vezano za slučaj okupljanja inicijative ispred Opće županijske bolnice Vukovar, kako bi utvrdilo elemente mogućih kaznenih djela. Trebamo li uistinu čekati elemente kaznenog djela da bismo ženama omogućili dostojanstveno i slobodno odlučivanje o vlastitom tijelu?

Listopad

Nakon kampanje za zabranu pobačaja u ožujku i travnju i žicanja novca u kolovozu (jer od molitvi se ne živi), Batarelo i ekipa su u listopadu Saboru predali potpise svojih podržavatelja/ica. “Mi predajemo potpise i nakon toga ide u proceduru. Bit će javna debata i javni razgovor o pravima nerođene djece”, rekao je tom prilikom Batarelo, dodavši da oni ne propagiraju ništa, nego traže potpunu zaštitu nerođenog života. Ne propagiraju ništa osim da “nerođeni život” ima veća prava od žene budući da, kako je Batarelo odgovorio, i trudnoća koja nastane kao posljedica silovanja nije “dovoljno dobar razlog” za pobačaj te da je “znanstveno dokazano da žene koje jesu silovane imaju manji postotak pobačaja”.

Pozivanje na pseudo znanstvene podatke i izmišljanje znanstvenih činjenica nije ništa novo u anti choice pokretu, no razina do koje su spremni ići u opravdavanju svojih nazadnih stavova svaki put mi izazove mučninu. Besramnost koju pokazuju svakim novim javnim istupom prelazi svaku granicu civiliziranog ponašanja, a relativiziranje silovanja kao jednog od najstrašnijih zločina jasno pokazuje mizoginiju koja je utkana u svaku poru njihovog djelovanja.

Studeni

U dugom nizu mitova o pobačaju koje neokonzervativci koriste kako bi ojačali svoje stajalište, nalazi se i onaj o takozvanom postabortivnom sindromu, na temu kojeg su udruga Hrvatska za Život i Hrvatsko katoličko liječničko društvo u studenom organizirali predavanje “Izlazak iz tame – postabortivni sindrom i što o njemu trebate znati”. Ono što su pritom prigodno zaboravili jest da takav sindrom – ne postoji. Nema ga u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB-10), ne postoji ni u MSD priručniku dijagnostike i terapije, opovrgavaju ga bitna recentna istraživanja, ali može ga se i takvog, u potpunosti izmišljenog, iskoristiti za potrebe ograničavanja prava na pobačaj žena u Hrvatskoj.

Nepostojeći postabortivni sindrom još je jedan dokaz manipuliranja znanstvenim činjenicama i potpunog izostanka evidence-based medicine u diskursu neokonzervativnih struja. U prilog im idu i brojne stranice na internetu koje nude lažne i netočne informacije o pobačaju, poput kontroverzne stranice Klinika za pobačaje, koja bi, na prvi pogled, trebala služiti kao relevantni izvor informacija o procesu prekida trudnoće, a zapravo služi kao dobro organizirana anti-choice propaganda. U vremenu kada se u potrazi za informacijama najprije okrećemo internetu, osim senzacionalističkih naslova u mainstream medijima, ovakvi su “izvori informacija” izuzetno opasni i čine dodatnu štetu znanstveno utemeljenom i provjerenom izvještavanju o pobačaju.

Prosinac

Na samom kraju još jedne izazovne godine za reproduktivna prava žena, Vijeće Europe objavilo je tematski izvještaj “Žensko spolno i reproduktivno zdravlje i prava u Europi” povjerenika za ljudska prava Vijeća Europe. U izvještaju kojim je obuhvaćeno posljednjih nekoliko godina upozorava se da u pojedinim dijelovima Europe oživljavaju prijetnje ženskom spolnom i reproduktivnom zdravlju i pravima, a Hrvatska se spominje u kontekstu pravnih pokušaja ograničenja ženskih prava, odnosno ustavnog propitivanja prava na pobačaj.

Godina će završiti kako je i počela, barem kada se radi o ženskim pravim – loše. Nakon beskonačnog najavljivanja, 15. prosinca održana je posljednja sjednica Hrvatskog sabora na kojoj nije usvojena Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznata i kao Istanbulska konvencija.

Ženska mreža Hrvatske, Autonomna ženska kuća Zagreb, Lezbijska grupa Kontra i Domine Split organizirale su tim povodom prosvjednu akciju “STOP fundamentalističkom nasilju nad ženama“, poručivši da se Hrvatska opasno približava scenariju u kojem fundamentalističke grupacije preuzimaju vlast nad državom, a obespravljene žene postaju strojevi za rađanje.

Nažalost, ne dijele svi njihovo mišljenje. “Ratifikacijom Istanbulske konvencije postavlja se pravni okvir za obavezno uvođenje (nametanje) rodne ideologije i svega što je prati u obrazovnom (i pravnom) sustavu RH”, izjavila je Željka Markić nedavno, ponavljajući uporno floskule o rodnoj ideologiji. Što misli o sustavnom nasilju nad ženama i oduzimanju temljenih ljudskih prava, nije se izjasnila.

A što ćemo u 2018.?

Refleksija na proteklu godinu samo je potvrdila da nas čeka težak put na kojemu ćemo morati braniti davno izborena prava. Neokonzervativne udruge i organizacije rastu poput gljiva poslije kiše, država ne poduzima ni mimimum potreban za ostvarivanje temeljnih prava žena, a Crkva i njeni civilni ogranci uvlače se u sve pore društva, odlučni u nastojanju da se vratimo u srednji vijek.

Međutim, zaboravljaju na jedno: prava koja imamo nisu pala s neba, za njih smo se izborile. Kao što je istaknuto na ovogodišnjem Noćnom maršu – spremne smo boriti se za sebe, u ime svih onih koje su se borile za nas i onih kojima borbu ostavljamo u nasljedstvo.

Pa, sretna nam 2018.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.