Reproduktivna i seksualna prava žena nepresušan su izvor polemika u hrvatskom društvu, a iznimka nije bila ni ova godina. Iako je pobačaj na papiru dopušten još od 1978. godine, ova nam je godina jasno pokazala da se jednom izborena prava ne mogu uzimati zdravo za gotovo i da mogu nestati u roku dok kažeš “neokonzervativni pokret”.
Od čega nam se u 2017. dizao želudac i kako smo se, unatoč svim preprekama, protiv toga borile, donosimo u pregledu najznačajnijih trenutaka za reproduktivna prava žena u Hrvatskoj.
Siječanj
Prošlu smo godinu ispratile uz degutantne plakate koji su bili šlag na torti kontinuiranih napada na reproduktivna i seksualna prava žena (još jedne) inicijative za “zaštitu života”. Nakon godina polaganog, ali sigurnog urušavanja ženskih prava, osobito prava na pobačaj, u 2016. svjedočile smo udarcima sa svih strana, koji su kulminirali u agresivnoj medijskoj kampanji Vigilarea i Hrvatskog pokreta za život i obitelj. Konzervativne političke struje, svesrdno poduprte raznoraznim katoličkim “civilnim” inicijativama i udrugama, nastavljaju s lovom na vještice, ne birajući pritom sredstva niti razmišljajući o životima žena, koje posljedice njihovih odluka bolno osjećaju svakog dana.
Godinu dana stariji, ali nimalo pametniji, dežurni su moralni dušebrižnici ušli u 2017., odlučni da zakucaju zadnji čavao u lijes reproduktivnih prava žena. No, borile smo se i borit ćemo se protiv toga i dalje, što su prve u (n)ovoj godini poručile splitske aktivistkinje – iako nemamo za plakate, ne odustajemo od svojih reproduktivnih prava.
Veljača
U veljači je objavljen Nacrt zaključaka Vijeća za vanjske poslove o prioritetima EU u UN-ovim tijelima za ljudska prava u 2017. godini, koji su još jednom potvrdili prioritete hrvatske politike po pitanju reproduktivnih prava žena, smještajući se uz bok državama poput Poljske i Mađarske.
Davor Ivo Stier tom je prilikom utvrdio da, s obzirom da oko pojma ‘seksualno i reproduktivno zdravlje i pravo’ ne postoji konsenzus na međunarodnoj razini i razini Europske unije, “Hrvatska tumači taj pojam tako da on ne uključuje pobačaj”. Potom je Stier na sjednici Vijeća za ljudska prava UN-a zauzeo stav o “poštivanju života od začeća pa do smrti” te se založio za suradnju s državama koje imaju o tome slične stavove, “radujući se većoj suradnji sa zemljama koje slično razmišljaju i pridružuju se zajedničkim inicijativama u Vijeću za ljudska prava”. Floskule kojima se premijer Plenković nedugo nakon pokušao opravdati, tvrdeći da “osnaživanje obitelji i razvijanje kulture života ne podrazumijeva zabranu pobačaja na zahtjev”, samo su mrtvo slovo na papiru u opetovanim pokušajima zatiranja prava žena.
Tome u prilog ide i imenovanje Ladislava Ilčića posebnim savjetnikom za ljudska prava, koje je zgrozilo svakoga iole upoznatog s aktivnostima spomenutog. Osoba koja javno proglašava međunarodnopravne dokumente UN-a i Europske unije koji se tiču rodne ravnopravnosti i ljudskih prava žena nepoželjnom ‘rodnom ideologijom’ i godinama se protivi suvremenom odgoju i obrazovanju djece i mladih, sve je samo ne kompetentna za savjetovanje o ljudskim pravima. Nakon pritisaka organizacija civilnog društva, Ilčić je ubrzo dao ostavku, pokazujući tako da organiziranim otporom možemo biti i jesmo glas promjene u rastuće neokonzervativnom društvu.
Ožujak
Početak ožujka obilježila je odluka Ustavnog suda koji je odbacio zahtjev za ocjenom ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine, koju je 1991. godine zatražila udruga Hrvatski pokret za život i obitelj, a zahtjev nadopunila udruga Željke Markić krajem listopada 2016.
Ustavni je sud ovom odlukom ujedno obavezao Hrvatski sabor da unutar dvije godine donese novi zakon kojim će se regulirati pravo na pobačaj, pritom ne nudeći nikako konkretno rješenje, i prebacivši tako odgovornost na Hrvatski sabor kao nosioca zakonodavne vlasti u Hrvatskoj. Više od 30 organizacija tom je prilikom zatražilo od Hrvatskog sabora i Vlade RH da preuzmu aktivnu ulogu u daljnjem razvitku zaštite reproduktivnog zdravlja i prava svih žena te da zaštite društvo i javne institucije od nametanja uvjerenja religijskih fundamentalista.
Predsjednik Ustavnog suda, Miroslav Šeparović, istaknuo je kako “brojni međunarodni dokumenti štite pravo na život, no ne daju odgovor na pitanje kada život počinje. Praksa Europskog suda za ljudskog prava navodi da se nerođeno dijete ne smatra osobom u smislu zaštite člankom 2. Konvencije”, dodavši da bi potencijalna odluka Sabora kojom bi se zabranio pobačaj bila protivna odluci Ustavnog suda. O praksi Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava po pitanju regulacije pobačaja detaljno je pisala doc. dr. sc. Ivana Radačić.
Društvena i politička klima u Hrvatskoj u proteklih godinu dana ne ostavlja puno prostora za optimizam po ovom pitanju. Kako je najavljeno, uz mišljenja medicinskih i stručnjaka/kinja za obiteljsko pravo, tijekom zakonodavne procedure bit će konzultirane i zainteresirane udruge. Ne sumnjamo da neokonzervativne udruge neće propustiti mogućnost da još jednom iskoriste priliku za nametanje svojih uskogrudnih, po žene nadasve štetnih svjetonazora, uz svesrdnu podršku medicinskih stručnjaka poput Trpimira Goluže i stručnjakinja za obiteljsko pravo poput Dubravke Hrabar.
Međutim, da nećemo stajati po strani i gledati kako se sustavno gaze izborena prava, pokazale su tisuće žena okupljene na drugom prosvjednom Noćnom maršu u organizaciji feminističkog kolektiva fAKTIV, zahtijevajući dostupan, siguran i legalan pobačaj kako bi svoje pravo na medicinsku uslugu uistinu mogle ostvariti sve žene. “Ako nas je povijest ičemu naučila, to je da ništa nećemo dobiti, a ni obraniti bez borbe. Iako je žalosno da danas branimo nešto izboreno prije skoro 40 godina, to nas ne smije obeshrabriti”, poručeno je na Maršu, kao misao vodilja za sve buduće borbe koje nas čekaju ove, ali i narednih godina.
Travanj
Da su borbu protiv prava na prekid trudnoće i najavljenih promjena zakona o istom shvatile ozbiljno, neokonzervativne su udruge pokazale već u travnju, kada je održana tribina s temom pobačaja u organizaciji svima poznatog Vigilarea i manje poznate, ali jednako ekstremne udruge Obnova. Vice John Batarelo tom je prilikom prosipao sebi svojstvene mudrosti o kulturi smrti, začinivši svoje izlaganje rečenicom da se “ozakonjenjem abortusa majkama zapravo dao pištolj da legalno ubiju svoje dijete” i morbidnom usporedom pobačaja sa genocidnim društvenim sustavima.
U travnju smo još jednom dobili potvrdu da hrvatskoj Vladi reproduktivna i seksualna prava žena nisu na visoko na listi prioriteta, ako su uopće. Kako je pisao Novi list, Vlada je odbila donacijom podržati globalnu donatorsku kampanju “She Decides” kojom se planira nadomjestiti 600 milijuna dolara s koliko je SAD pomagao nevladinim organizacijama koje promiču reproduktivna prava, uključujući i pravo na siguran i legalan pobačaj, u najsiromašnijim zemljama svijeta. Prikupljeni novac namjerava se utrošiti na spolno obrazovanje, planiranje obitelji, zdravstvenu skrb te prevenciju HIV-a i drugih spolno prenosivih bolesti. No, umjesto da se priključimo progresivnoj ruti zemalja poput Danske, Belgije, Švedske i Nizozemske, koje su organizirale donatorsku konferenciju, domaći su političari zaključili da se bolje držati susjeda poput Mađarske i Poljske, od kojih štreberski učimo kako što učinkovitije dokinuti ljudska prava.
Svibanj
I ovog smo svibnja imale priliku svjedočiti farsi (ironičnog) naziva “Hod za život”, kada su zagrebačke i splitske ulice okupirali isti oni molitelji i moliteljice koje smo navikle gledati pred bolnicama kako usrdno mole za ukidanje prava na izbor. Iako se predstavljaju kao veliki humanitarci, ova nas inicijativa pokušava vratiti u prošlost kada su žene umirale zbog nesigurnih pobačaja i dokinuti pravo žena da donose odluke o svojim tijelima i životima bez prisile, zlostavljanja i nasilja. Kako je krenulo, zasigurno neće biti i zadnja.
Uoči Hoda za život, zagrebačke su aktivistkinje poručile što misle o akciji – crvena boja ubačena u fontane na Trgu žrtava fašizma, Tomislavovom trgu i Zrinjevcu slikoviti je prikaz onoga što se događa kod ilegalnog pobačaja u nesigurnim uvjetima. “Ako obiteljaši uspiju u svojoj namjeri vraćanja pobačaja u ilegalu, čekaju nas i scenariji izvođenja pobačaja poput ovoga sa žicanom vješalicom, u kojima su životi žena izravno ugroženi. Žene neće odustajati od pobačaja, samo će ti pobačaji biti rađeni ilegalno, u nesigurnim i krajnje opasnim uvjetima po živote žena”, naglasile su ono što protivnici i protivnice pobačaja uporno odbijaju shvatiti.
U svibnju održana i rasprava u organizaciji Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) i Inicijative liječnika i liječnica za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini, povodom odluke Ustavnog suda iz ožujka ove godine. Okupljeni/e su zaključili da ostvarivanje temeljnog ljudskog prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece nije moguće realizirati bez dobre edukacije na znanstvenim temeljima, bez pouzdane kontracepcije i bez mogućnosti prekida trudnoće u sigurnim uvjetima, poštujući u prvome redu autonomne odluke žene.
Lipanj
Početak ljeta uljepšao nam je razgovor potpredsjednika Sabora Željka Reinera i biskupa Vlade Košića u opskurnom vjerskom pamfletu naslova Izazovi istine, u kojemu Reiner navodi: “Zašto bi se nužno moralo pretpostaviti da pod pojmom ‘razvoja trudnoće’ Ustavni sud smatra pravo žene da prekine tu trudnoću, kako to neki interpretiraju? Sud je obvezao Hrvatski sabor da u sljedeće dvije godine Hrvatski sabor ukine postojeći zakon i donese novi. On nije rekao kako taj novi zakon mora izgledati pa on može biti i značajno restriktivniji od postojećeg zakona iz vremena komunizma”.
Posljednjom je rečenicom Reiner potvrdio skepsu kojom je dočekana odluka Ustavnog suda u ožujku, pokazavši da se pobačaj ne mora nužno zabraniti da bi bio nedostupan – dovoljne su drakonske mjere kojima se onemogućuje pristup kako bi zakon ostao u kategoriji želja i pozdrava. Hoće li biti dovoljno političke volje da se zakon skroji po znanstvenim principima 21. stoljeća ili će nas vratiti 200 godina unazad, ostaje nam vidjeti.
Srpanj
U srpnju smo dobile (još jednu) priliku podsjetiti se koliko država brine o reproduktivnim pravima žena, kada je pacijentica Petrove bolnice u Zagrebu na društvenim mrežama podijelila iskustvo s kiretažom bez anestezije. Iz komentara na njenoj objavi postalo je jasno da je ovaj slučaj više pravilo nego iznimka te da je javno zdravstvo, (osobito) kada se radi o reproduktivnim pravima žena, opterećeno nizom problema – od priziva savjesti zbog kojeg medicinsko osoblje odbija obavljati svoj posao, do uskraćivanja anestezije i najbolje moguće zdravstvene skrbi za pacijentice.
U zemlji u kojoj vladajuća garnitura pokušava pozicionirati žene kao osobe čija je primarna funkcija rađanje i gdje se na žene gleda kao na “inkubatorice nacije”, zabrinjavajuće je kako se još nitko nije pozabavio katastrofalnim stanjem u primarnoj zaštiti ženskog zdravlja. Uz kontinuirane napade s “civilnog” fronta, od strane raznoraznih udruga za “zaštitu života”, hrvatski zdravstveni sustav dodatno se brine da reproduktivna prava žena ostanu samo teorija.
Kolovoz
Nakon što su tijekom ožujka i travnja provodili anti-choice kampanju za zabranu pobačaja (opet ironičnog) naziva “Imam pravo živjeti” i pritom prikupljali potpise za peticiju, protivnici/ce pobačaja u kolovozu su zaključili da od molitvi ne profitiraju baš puno. Budući da njihova “borba predstavlja izuzetni duhovni, organizacijski i financijski napor”, kako se navodi u popratnom pismu, John Vice Batarelo svojim je podržavateljima/icama za svaki slučaj poslao i opću uplatnicu. Križarski rat protiv pobačaja očito ima i rok trajanja, pa je dodatno naglasio da “nemamo puno vremena, zato je važno da već danas donesete odluku o tome hoćete li podržati ovu akciju svojim prilogom”.
Neka, we’ll pass.
Rujan
Da u mjesecu Globalnog dana akcije za siguran i legalan pobačaj, koji se tradicionalno obilježava 28. rujna, slučajno ne zaboravimo na anti-choicere, pobrinuli su se molitelji i moliteljice koji su u rujnu započeli jesensko izdanje kampanje “40 dana za život”. Tako je još jednom započelo maltretiranje pred bolnicama, a kad smo pomislile da gore od ovoga jednostavno ne može, ubacili su još jedno iznenađenje – ove su sezone organizirali i turneju minibusom po Hrvatskoj u kojem će putovati i gospin kip s krunom koju je blagoslovio papa Franjo. U planu je, ako vjernici/e budu velikodušni u donacijama, i otvaranje Centra za život u koji će trudnice koje žele pobaciti moći doći da ih odgovore od pobačaja.
Ova farsa “miroljubivog molitvenog bdijenja” pred bolnicama traje već godinama i s vremenom poprima sve agresivniji karakter – prošle je godine vukovarsko Općinsko državno odvjetništvo pokrenulo izvide vezano za slučaj okupljanja inicijative ispred Opće županijske bolnice Vukovar, kako bi utvrdilo elemente mogućih kaznenih djela. Trebamo li uistinu čekati elemente kaznenog djela da bismo ženama omogućili dostojanstveno i slobodno odlučivanje o vlastitom tijelu?
Listopad
Nakon kampanje za zabranu pobačaja u ožujku i travnju i žicanja novca u kolovozu (jer od molitvi se ne živi), Batarelo i ekipa su u listopadu Saboru predali potpise svojih podržavatelja/ica. “Mi predajemo potpise i nakon toga ide u proceduru. Bit će javna debata i javni razgovor o pravima nerođene djece”, rekao je tom prilikom Batarelo, dodavši da oni ne propagiraju ništa, nego traže potpunu zaštitu nerođenog života. Ne propagiraju ništa osim da “nerođeni život” ima veća prava od žene budući da, kako je Batarelo odgovorio, i trudnoća koja nastane kao posljedica silovanja nije “dovoljno dobar razlog” za pobačaj te da je “znanstveno dokazano da žene koje jesu silovane imaju manji postotak pobačaja”.
Pozivanje na pseudo znanstvene podatke i izmišljanje znanstvenih činjenica nije ništa novo u anti choice pokretu, no razina do koje su spremni ići u opravdavanju svojih nazadnih stavova svaki put mi izazove mučninu. Besramnost koju pokazuju svakim novim javnim istupom prelazi svaku granicu civiliziranog ponašanja, a relativiziranje silovanja kao jednog od najstrašnijih zločina jasno pokazuje mizoginiju koja je utkana u svaku poru njihovog djelovanja.
Studeni
U dugom nizu mitova o pobačaju koje neokonzervativci koriste kako bi ojačali svoje stajalište, nalazi se i onaj o takozvanom postabortivnom sindromu, na temu kojeg su udruga Hrvatska za Život i Hrvatsko katoličko liječničko društvo u studenom organizirali predavanje “Izlazak iz tame – postabortivni sindrom i što o njemu trebate znati”. Ono što su pritom prigodno zaboravili jest da takav sindrom – ne postoji. Nema ga u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB-10), ne postoji ni u MSD priručniku dijagnostike i terapije, opovrgavaju ga bitna recentna istraživanja, ali može ga se i takvog, u potpunosti izmišljenog, iskoristiti za potrebe ograničavanja prava na pobačaj žena u Hrvatskoj.
Nepostojeći postabortivni sindrom još je jedan dokaz manipuliranja znanstvenim činjenicama i potpunog izostanka evidence-based medicine u diskursu neokonzervativnih struja. U prilog im idu i brojne stranice na internetu koje nude lažne i netočne informacije o pobačaju, poput kontroverzne stranice Klinika za pobačaje, koja bi, na prvi pogled, trebala služiti kao relevantni izvor informacija o procesu prekida trudnoće, a zapravo služi kao dobro organizirana anti-choice propaganda. U vremenu kada se u potrazi za informacijama najprije okrećemo internetu, osim senzacionalističkih naslova u mainstream medijima, ovakvi su “izvori informacija” izuzetno opasni i čine dodatnu štetu znanstveno utemeljenom i provjerenom izvještavanju o pobačaju.
Prosinac
Na samom kraju još jedne izazovne godine za reproduktivna prava žena, Vijeće Europe objavilo je tematski izvještaj “Žensko spolno i reproduktivno zdravlje i prava u Europi” povjerenika za ljudska prava Vijeća Europe. U izvještaju kojim je obuhvaćeno posljednjih nekoliko godina upozorava se da u pojedinim dijelovima Europe oživljavaju prijetnje ženskom spolnom i reproduktivnom zdravlju i pravima, a Hrvatska se spominje u kontekstu pravnih pokušaja ograničenja ženskih prava, odnosno ustavnog propitivanja prava na pobačaj.
Godina će završiti kako je i počela, barem kada se radi o ženskim pravim – loše. Nakon beskonačnog najavljivanja, 15. prosinca održana je posljednja sjednica Hrvatskog sabora na kojoj nije usvojena Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznata i kao Istanbulska konvencija.
Ženska mreža Hrvatske, Autonomna ženska kuća Zagreb, Lezbijska grupa Kontra i Domine Split organizirale su tim povodom prosvjednu akciju “STOP fundamentalističkom nasilju nad ženama”, poručivši da se Hrvatska opasno približava scenariju u kojem fundamentalističke grupacije preuzimaju vlast nad državom, a obespravljene žene postaju strojevi za rađanje.
Nažalost, ne dijele svi njihovo mišljenje. “Ratifikacijom Istanbulske konvencije postavlja se pravni okvir za obavezno uvođenje (nametanje) rodne ideologije i svega što je prati u obrazovnom (i pravnom) sustavu RH”, izjavila je Željka Markić nedavno, ponavljajući uporno floskule o rodnoj ideologiji. Što misli o sustavnom nasilju nad ženama i oduzimanju temljenih ljudskih prava, nije se izjasnila.
A što ćemo u 2018.?
Refleksija na proteklu godinu samo je potvrdila da nas čeka težak put na kojemu ćemo morati braniti davno izborena prava. Neokonzervativne udruge i organizacije rastu poput gljiva poslije kiše, država ne poduzima ni mimimum potreban za ostvarivanje temeljnih prava žena, a Crkva i njeni civilni ogranci uvlače se u sve pore društva, odlučni u nastojanju da se vratimo u srednji vijek.
Međutim, zaboravljaju na jedno: prava koja imamo nisu pala s neba, za njih smo se izborile. Kao što je istaknuto na ovogodišnjem Noćnom maršu – spremne smo boriti se za sebe, u ime svih onih koje su se borile za nas i onih kojima borbu ostavljamo u nasljedstvo.
Pa, sretno nam bilo u 2018.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
sdadmin
Žena u El Salvadoru optužena za ubojstvo jer je rodila mrtvorođenče
Drugostupanjski sud u El Salvadoru prošlog je tjedna potvrdio kaznu od 30 godina zatvora za Teodoru Vasquez, koja je 2008. godine osuđena za ubojstvo svog djeteta godinu ranije. Međutim, njen je odvjetnik argumentirao da je Vasquez pretrpjela ozbiljne zdravstvene komplikacije i da je dijete rođeno kao mrtvorođenče.
El Salvador je jedna od šest država u Latinskoj Americi i Karibima koja ima jedan od najrestriktivnijih zakona o pobačaju u svijetu, kojim je pobačaj zabranjen u svim okolnostima, a žene koje pobace ili se sumnja da su sudjelovale u izvršenju pobačaja oštro se kažnjava.
Ističe se i po striktnom izvršavanju zakonskih kazni, s najvećim brojem procesa protiv žena optuženih za pobačaj u regiji, ističe lokalna organizacija za ljudska prava, Citizen Group for the Decriminalisation of Abortion (CDFA). Vasquez je jedna od 27 žena koje su u zatvoru zbog zločina povezanih s pobačajem, a koje su zapravo pretrpjele spontane pobačaje, rodile mrtvorođenče ili komplikacije u trudnoći.
“Ova je odluka zastrašujuća”, rekla je UN-ova glasnogovornica za ljudska prava Liz Throssell. “Žene se kažnjava zato što su žene, zbog gubitka djeteta i siromaštva”, dodaje. U proteklih deset godina zabilježen je barem 41 slučaj poput ovoga, no među njima nije bilo žena koje dolaze iz bogatijih obiteljskih okruženja.
Odvjetnik optužene žene, Victor Hugo Mata, rekao je kako će se boriti da se njen slučaj odbaci na sudu. Dosada je već provela 10 godina u zatvoru. “Odluka drugostupanjskog suda nas je iznenadila. Dokazali smo da u njenom slučaju nije bilo kriminalne namjere“, istaknuo je. Mata navodi da se na odluku ne mogu žaliti, već će pokušati dokazati je li zakon bio primijenjen ispravno.
UN je prošlog mjeseca pozvao El Salvador da izda moratorij na izvršavanje zakona o pobačaju i pritisnuo vlasti da ponovno pregledaju sve slučajeve u kojima su žene zatvorene zbog zločina vezanih uz pobačaj. Zakododavci su napravili prijedlog zakona prošle godine kojim bi ukinuli zabranu u svim slučajeva i dopustili pobačaj u određenim okolnostima. Još nije određen datum za raspravu o prijedlogu zakona.
Utjecajna Katolička crkva i evangeličke grupe u El Salvadoru vjeruju da je pobačaj grijeh. Navode da život počinje začećem i da zakon mora štititi život nerođenog djeteta pod svaku cijenu. “Ova je odluka posljedica naše kulture. El Salvador je vrlo konzervativna zemlja. Katolici i evangelisti su protiv ženskih prava… žena nema nikakvu vrijednost u društvu”, rekao je Mata.
Izveden performans ‘Sluškinjina priča’ u Zagrebu i Splitu
Ženska mreža Hrvatske, Autonomna ženska kuća Zagreb, Lezbijska grupa Kontra i Domine Split organizirale su jutros na Trgu svetog Marka u Zagrebu i na Narodnom trgu u Splitu prosvjednu akciju pod nazivom “STOP fundamentalističkom nasilju nad ženama“.
Organizacije su izvele performans “Sluškinjina priča” na zadnji dan zasjedanja Hrvatskog sabora da bi se poslala poruka kako zakonodavna i izvršna vlast u Hrvatskoj ne želi provoditi politiku u korist žena.
“Svojim izlaskom na ulice ovako obučene želimo ukazati da odnos u kojem žene šute i trpe i tretiraju se kao maternice, nije tako daleko. Takva budućnost čeka mnoge žene ukoliko se nastavi sa ovakvom politikom i okretanje glave u stranu od elementarnih kršenja temeljnih ženskih prava. Ratifikacija Istanbulske konvencije i prijetnja zabranom prava žena da slobodno odlučuju o vlastitom tijelu, samo su neki pokazatelji te politike koja gazi žene“, ističu u Dominama.
“Hrvatska se opasno približava scenariju u kojem fundamentalističke grupacije preuzimaju vlast nad državom, a obespravljene žene postaju strojevi za rađanje, kao što je to u svom romanu “Sluškinjina priča” opisala Margaret Attwood”, kažu.
{slika}
{slika}
{slika}
Tribina ‘Seksizam i mizoginija u medijima’
U ponedjeljak, 18. prosinca u 19 sati u KIC-u se održava tribina ‘Seksizam i mizoginija u medijima‘.
Mediji ženama svakodnevno poručuju da trebaju biti lijepe, dotjerane, udati se i imati djecu. Starije žene u medijima su gotovo nevidljive. Uspješne se žene stavljaju na stup srama zbog modnih kombinacija, a rijetko ih se zove u stručne emisije gdje bi došla do izražaja njihova znanja. O nasilju nad ženama često se izvještava kao da su žene same krive.
Seksističke poruke, ukoliko se uporno ponavljaju, postaju normalizirani oblici ponašanja koje većina ljudi usvaja i ne propituje, a djeca ih otpočetka doživljavaju uobičajenima.
Može li biti i drugačije? Kako se i koji mediji opiru stereotipima i na koji ih se način može dodatno osvijestiti?
O tome kako mediji pišu o ženama i kakve to posljedice može imati na njihove živote razgovarat će Jelena Tešija, urednica na portalu Libela i članica feminističkog kolektiva fAKTIV, te dugogodišnja feministička aktivistkinja Sanja Sarnavka. Tribinu vodi kritičarka i teoretičarka Marija Ott Franolić.
Dosta smo slušale one koji nam govore da šutimo i trpimo!
Posljedice zlostavljanja su strašne, a najgore je što se sve može izbjeći! – tim je riječima naša anonimna sugovornica zaključila priču o preživljavanju partnerskog nasilja. Ona smatra da obrazovanjem možemo spriječiti nasilje.
Isto je mišljenje lani povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama na službenoj stranici iznijela i Vlada. Citiran je premijer Plenković koji je najavio da će Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku “što skorije pokrenuti postupak ratifikacije Konvencije Vijeća Europe”. Kao i da će Vlada “u svom djelovanju slijediti tzv. 3P pristup koji podrazumijeva prevenciju nasilja, protekciju žrtava i procesuiranje počinitelja.”
Preskočimo godinu i nešto: 15. prosinca, 9. saziv Hrvatskog sabora, 6. sjednica – posljednja prilika u 2017. za raspravu o ratifikaciji Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji – takozvane Istanbulske konvencije. Koja u trećem poglavlju nazvanom Prevencija, govori upravo o ulozi obrazovanja u promicanju vrijednosti kao što su ravnopravnost, uzajamno poštovanje u međuljudskim odnosima i nenasilje. Bitno je naglasiti da o izvođenju edukacije odlučuje zemlja potpisnica (pa tako i o tome za koju vrstu školovanja i za koje dobne skupine su nastavni materijali primjereni). Ujedno je ovaj datum i posljednja prilika da premijer realizira ono što je najavio proljetos – ratifikaciju Konvencije do kraja 2017., i ono što je najavio u predizbornoj kampanji – vjerodostojnu politiku.
Treba ovdje ipak kratko zastati i gorko primijetiti da se u slučaju ratifikacije Konvencije Vijeća Europe vjerodostojna politika prestala provoditi. Vidljivo je to iz saborske rasprave o proračunu za 2018. godinu. Name, čak i da Sabor Konvenciju ratificira – u proračunu nema novca za provođenje obveza koje proizlaze iz Konvencije, pa tako ni za 3P. Kao što je izjavila Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije – “Rodna ideologija vješto se koristi kako bi vladajući izbjegli još jednu godinu povećati proračun za zaštitu žena i djevojčica od nasilja”. Obrazovanje koje promiče nenasilje i ravnopravnost još će malo pričekati.
Ostatak od 3P – protekcija žrtava i procesuiranje počinitelja
Iako je očito da novca u proračunu nema ni za jedno od 3P, ipak valja promotriti kako Hrvatska štiti žrtve i procesuira počinitelje. U utorak je tako Prekršajni sud u Požegi donio rješenje kojim se požeškom županu, HDZ-ovu Alojzu Tomaševiću, ukida zabrana približavanja, uspostavljanja i održavanja veze sa suprugom Marom Tomašević. Ukidanje mjere zatražio je sam Tomašević, kojeg činjenica da je obiteljski nasilnik nije spriječila da i dalje obnaša funkciju župana. Premijer ne vidi ništa sporno ni u činjenici da na sjednici Savjeta za Slavoniju, Baranju i Srijem sjedi za stolom s dotičnim obiteljskim nasilnikom. Dodajmo i da je Mara Tomašević navela da je u dva navrata zbog nasilnog HDZ-ovog župana pisala premijeru – on je tada rekao da se potkrala pogreška i da te informacije nisu bile prinesene njegovoj pozornosti. Dvije izjave Mare Tomašević posebno su indikativne. Prva je “‘Boriti se s nekim tko je jači od vas neće uspjeti. Jednostavno, neka šute, neka trpe. Očigledno je da je nama ženama tako suđeno”. Druga je komentar na odluku suda o ukidanje zabrane približavanja, kada je izjavila “To sam si i mislila. Sad ćemo se nastaviti svađati i tući”. Ovakav model zaštite žrtava i procesuiranja počinitelja državu čini suučesnicom u zlostavljanju i ubojstvima. A krimen je velik – svakih 15 minuta u Hrvatskoj je zlostavljana jedna žena, a (prema podacima Ženske sobe), muškarci u Hrvatskoj u prosjeku ubiju jednu ženu u dva tjedna.
O tome da ovo nije zemlja koja štiti žene od nasilja možda najbolje govore razmjeri normalizacije obiteljsko-partnerskog nasilja. Tako naša anonimna sugovornica piše:
“Ja nisam ni znala da sam zlostavljana. Tek kad sam se dočepala slobode, shvatila sam da sam preživjela psihičko nasilje.”
A i gore od toga – reakcije javnosti na nasilje prema ženama, pa čak i ubojstvo. Tako jedan komentator na društvenim mrežama nakon nedavnog brutalnog ubojstva Ane Kurtenjak piše “nikada neću shvatiti zašto se neke žene pale na kretene, što je veći kreten i psihopat njih to više privlači”, a drugi “Takve cure biraju vrlo često kriminalce, pa eto im!”.
{slika}
Poruka je jasna – kriva je žena. Nije kriv počinitelj, nije krivo društvo koje nasilje normalizira i tolerira, nije kriva država koja ne radi na sprječavanju nasilja – kriva je Ona – pa eto joj! Opravdavanje nasilnika i ubojica ne staje tu – nakon svakog medijskog izvještavanja na temu obiteljsko-partnerskog nasilja ili femicida, slijedi serija nebuloznih komentara – zašto nije otišla nakon prve pljuske, zašto je bila s njim 10 godina, zašto se udala za nasilnika,… Sve s istim ciljem – da dio krivnje prebace na žrtvu.
{slika}
“Činilo se kao da smo sve bile u vezi s istim čovjekom”
Svaka od priča zlostavljanih žena stoji za sebe, kao svojevrsni testament nečinjenja društva i države. Ali obrazac nasilničkog ponašanja uvijek je isti. Objasnit ću na primjeru zlostavljanja kojeg smo dobile u inbox.
U početku obično nema znakova nasilničkog ponašanja, a taj period idile različito traje u svakom pojedinom slučaju zlostavljanja: “Veza je počela kao svaka druga, a onda se pretvorila u pakao. Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja. Tretirao me ‘božanstveno’ i to mi se, normalno, svidjelo. Dotad sam imala niz neuspjeha i prijalo mi je da me netko drži kao kap vode na dlanu. Idila je trajala oko godinu i pol.”
Slijedi razdoblje emotivnog zlostavljanja u vidu kritiziranja i ponižavanja: “Sve češće smo se svađali oko sitnica, počeli su ljubomorni ispadi. Omalovažavao me. Imala sam osjećaj da je sve ružan san i trudila sam se u vezu vratiti onu idilu s početka priče. Nakon par mjeseci veze razboljela sam se. Tada je shvatio da sam ovisna o njemu. Od tog je trenutka postalo gotovo nemoguće izaći iz te veze. Psihički me polako uništavao. Sve što sam voljela je omalovažavao – moj trud, moje prijatelje, moju obitelj. Nitko mu nije bio po volji.”
Nakon toga, izolacija: “Nije dozvoljavao da se družim niti sa zajedničkim prijateljima. Govorio mi je da me nitko osim njega ne voli jer sam ružna, debela i glupa. Nisam imala pravo na vlastito mišljenje – odmah bi ga ismijao. Izrugivao se mom obrazovanju, poslu i hobijima.”
A onda umanjivanje nasilja, uvjeravanje da pretjeruje i da je sama kriva za nasilje, uz neizbježno zastrašivanje: “Kriva sam jer sam kasnila 6 minuta. Kriva sam jer sam rekla da je trubljenje primitivno. Kriva sam jer sam iznijela mišljenje. Kriva sam jer sam ga škakljala pa mi je slomio ruku. Kriva sam jer je on već večerao, a ja sam skuhala večeru. Kriva sam jer ne jedem meso. Kriva sam jer sam kupila jaknu. Kriva sam jer idem na posao.”
{slika}
Sve je ispresijecano lijepim trenucima: “Zapravo je to klopka. Taman bih pomislila da je sve kao na početku, ali onda bi se zlostavljanje pogoršalo. Tek sam kasnije saznala da je on imao poremećaj osobnosti, narcisizam. I da su periodi koji se izmjenjuju zapravo krug zlostavljanja. Toliko se već poigrao s mojom glavom da sam mislila da sam luda. Vrijeđanje, prijetnje, vikanje i razbijanje stvari postalo je moja svakodnevica. Razmišljala sam o samoubojstvu, drugog izlaza nisam vidjela. Svaki put kad bih pokušala otići, uvjeravao me da će se promijeniti, a ja sam bila toliko slaba i uvjerena da ne zaslužujem bolje, da sam popuštala. Riješila sam ga se tek kada je našao novi curu, zamjenu za mene – tada sam se oslobodila. Prvo vrijeme sam bila potpuno izgubljena, nisam bez njega znala ni razmišljati.”
I onda ta famozna “okolina” – ista ona koja je znala da Alojz Tomašević godinama zlostavlja suprugu, ali su joj sugerirali da šuti – da mu ne uništi karijeru. Karijera je, ako niste znali, vrjednija od života žene u Hrvatskoj. Naša sugovornica kaže: “Nitko mi nije vjerovao jer je pred drugima bio savršen. Prije toga bi mene maltretirao tako da bi pred prijateljima on uvijek bio normalan i sretan, a ja tužna i ljuta. Dugo godina svi su ga žalili jer je u vezi s tako groznom osobom. Sada svi znaju istinu, čak su i njegovi prijatelji zauzeli moju stranu, ali bio je to jako dug i težak put.”
Pomoglo joj je učlanjivanje u grupe zlostavljanih žena i pričanje o vlastitom iskustvu: “Slušajući priče drugih žena, činilo se kao da smo sve bile u vezi s istim čovjekom. Čitanje o tome dalo mi je snagu jer sam napokon shvatila da nisam kriva za to što mi se dogodilo, da postoji naziv za to što mi se dogodilo i da postoje znakovi upozorenja, koje sada znam prepoznati. Treba educirati ljude dok su još u srednjoj školi jer su posljedice zlostavljanja strašne, a sve se može izbjeći! Najveća zadovoljština bi mi bila da se Istanbulska konvencija ratificira i da priče zlostavljanih žena, pa tako i moja, tome pridonesu”, kaže naša sugovornica.
Sljedeći put kada izgovorite “Ako je bilo tako grozno zašto si ostala”, “Ja bih na tvom mjestu odmah prekinula tu vezu”, “Glupa si što si to dozvolila” – sjetite se da se žrtve zlostavljanja zbog toga još gore osjećaju, da im time poručujete da nasilnici imaju pravo govoriti im da su bezvrijedne i, možda najgore od svega, da šute: “Jutros sam rekla bliskoj osobi da ću ispričati svoju priču ako tako mogu barem malo pomoći u ratifikaciji Istanbulske konvencije. On mi je rekao da ispričam i svoj dio krivnje. Nakon sto sam od okoline dobila ignoriranje i zaključke tipa glupa sam sto sam ostala, u meni se probudio inat. Rekla sam si – neće me nitko ušutkavati, dovoljno me ušutkavao moj zlostavljač!
Dosta je šutnje. Ako je to jedini način da se Istanbulska konvencija ratificira, pričajmo svoje priče glasno i nepokolebljivo! Zato će žene za koji trenutak pred Saborom prozivati zbog odgađanja ratifikacije Konvencije Vijeća Europe i poručiti – STOP fundamentalističkom nasilju nad ženama!
Dosta je prijetnji! Kampanja #prijavitijelako
Prijetnje je potrebno prijaviti kako bi se spriječilo zastrašivanje, kao i njihovo potencijalno ostvarivanje što za rezultat može imati tragične posljedice. Ako niste sigurni, evo objašnjenja zašto i uputa kako 🙂
“Uvrede, gnjusne poruke, etiketiranje i klevetanje? Nosimo se s time na svakodnevnoj razini. Novinari nisu svete krave – kritika je dobrodošla, javno smo izloženi: ako ja komentiram rad političara, stavove određenih društvenih grupa, onda svatko ima pravo reći i da mu se sviđa ili ne sviđa kako ja to radim.” Ovo je poručila Nataša Božić Šarić, urednica i reporterka N1 koja jasno razlikuje kritike od vrijeđanja i klevete: “Iako ja i uvrede toleriram i ne obazirem se na njih, ono što neću trpjeti jesu prijetnje – jednostavno zato jer su one usmjerene na gušenje slobode medija, na unošenje straha, cenzure i diktature. Neki koji se skrivaju iza (lažnog) domoljublja zapravo žele da se u Hrvatskoj nastavi mentalni komunizam, jednoumlje u kojem smiješ misliti samo ono što ti gazda ili šef stranke kaže…”
“Možeš kritizirati moj rad, možeš kritizirati moj izgled, možeš što god hoćeš, ali ne možeš napisati da ćeš me smaknuti!”, poručuje i Maja Sever, novinarka HTV-a u izjavi za Radio slobodna Europa: “Mi koji radimo taj posao i na neki smo način javne osobe baš to trebamo napraviti, kako bi i ostali ljudi znali da to jest put – kroz institucije, prijavama pokušati spriječiti takve stvari ili barem reći: pa ne može!”
“Ignoriranje i povlačenje pred nasiljem i ekstremizmom, gotovo uvijek rezultiraju njihovim porastom, što je dovelo do toga da sve veći broj ljudi na taj način liječi frustracije i generira mržnju u društvu i javnom diskursu. To stanje je naravno dugoročno neodrživo, želimo li živjeti u pristojnom društvu u kojem se novinari i javne ličnosti neće autocenzurirati zbog straha od ovakvih reakcija.” Ovo poručuje Dragan Markovina, kolumnist Telegrama u članku Kako su se ekstremisti počeli osjećati toliko slobodno da posve otvoreno prijete novinarima, sa zaključkom “Jedini put da se takvo, relativno pristojno društvo uspostavi, je u tome da policija na jednaki način reagira prema ovakvima, kao što je reagirala na slične poruke koju su dobijali premijer i vodeći ljudi u državi.”
Osnova za prijavu je Kazneni zakon, članak 139.
(1) Tko drugome ozbiljno prijeti kakvim zlom da bi ga ustrašio ili uznemirio, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
(2) Tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti ili mu oduzeti slobodu, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućim zračenjem, oružjem, opasnim oruđem ili drugim opasnim sredstvom, ili uništiti društveni položaj ili materijalni opstanak, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
(3)Ako je kazneno djelo iz stavka 1. i 2. počinjeno prema službenoj ili odgovornoj osobi u vezi s njezinim radom ili položajem ili prema novinaru u vezi s njegovim poslom, ili prema većem broju ljudi, ili ako je prouzročilo veću uznemirenost stanovništva, ili ako je osoba kojoj se prijeti dulje vrijeme stavljena u težak položaj, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Kako prijaviti prijetnje?
a) slanjem fotografije ili screenshot-a prijetnje na policija@mup.hr
b) slanjem fotografije screenshot-a prijetnje putem aplikacije MUP-a na mobitelu (aplikaciju možete preuzeti na ovom linku https://www.mup.hr/novosti/803/nove-mogucnosti-mup-ove-mobilne-aplikacije-za-e-dojave)
c) osobno u najbližoj policijskoj postaji: https://www.mup.hr/kontakti/policija.
Kako prijaviti govor mržnje i diskriminatorne poruke u medijima?
DostaJeMrznje.org je alat za prijavljivanje govora mržnje, diskriminatornih poruka i drugih oblika neprihvatljivog izražavanja u javnom prostoru i u medijima. Prijavom dajete svoj obol tolerantnom i pluralnom društvu, u kojemu svatko ima pravo na ljudsko dostojanstvo i može neometano uživati sva svoja ljudska prava, neovisno o svojim osobinama.
Prijaviti možete govor na društvenoj mreži, javnom skupu ili u medijskoj objavi, obilježja na javnoj površini i incident na sportskom natjecanju.
O važnijim temama vezanima uz govor mržnje i druge neprihvatljive oblike javnog govora posebno kad je riječ o političarima, pročitajte u publikaciji Govor mržnje i neprihvatljiv govor: vodič za političare/-ke.
