sdadmin

100 priča za laku noć za mlade buntovnice

Posted on by sdadmin

Priče za laku noć za mlade buntovnice prošli je mjesec napokon stigla i na naše police. To je jedna od onih knjiga koje su posebne i inspirativne na toliko različitih načina da je teško riječima objasniti u kojem vam se trenutku zavukla pod kožu. Vjerojatno je to bilo već na prvoj stranici gdje se autorice obraćaju mladim buntovnicama iz cijelog svijeta: ‟Sanjajte još veće snove, težite višem, borite se žešće, a kad posumnjate, ne zaboravite: vi ste u pravu.”

Za početak, njezine su autorice Elena Favilli i Francesca Cavallo, pokrenule kapanju na Kickstarter platformi  kako bi sakupile 40 tisuća dolara i time financirale objavljivanje knjige.  Kampanja se u vrlo kratkom vremenu pokazala i više nego uspješnom. Zapravo, sakupile su preko milijun dolara što do sada nikome još nije pošlo za rukom.

Knjiga je zbirka od 100 priča o stvarnim ženama iz prošlosti i sadašnjosti, njihovim snovima, željama i trnovitim životnim putevima kojima su morale koračati da bi ostvarile svoje ciljeve. Priče su kratke i imaju formu bajki te tako i započinju rečenicama poput ‟Bila jednom djevojčica” ili ‟Nekoć davno živjela je jedna djevojčica”. I iako priče imaju formu klasičnu za bajke poput Snjeguljice i Trnoružice one su sve osim toga. Da su Favilli i Cavallo pisale Trnoružicu, ona bi se zasigurno sama probudila nakon što bi procijenila da je previše spavala. Priče za buntovnice opreka su Disneyjevim bajkama u kojima bespomoćne princeze u dugim haljinama s korzetima i steznicima čekaju svog princa na bijelom konju da im spasi dan. Ove su žene same svoje spasiteljice. One su astronomkinje, novinarke, sportašice, gusarice, političarke, vozačice formule jedan, aktivistice i umjetnice. One su Miriam Makeba koja je pjesmama rušila apartheid. One su moreplovka Jessica Watson koja je sa 16 godina oplovila svijet. One su Eufrosina Cruz, Ann Makosinski, Maya Angelou, Frida Kahlo, Zaha Hadid i Rita Levi Montalcini.

Knjiga je to u kojoj mlade buntovnice mogu čitati o biciklistici Alfonsini, jedinoj ženi koja je odvozila Giro d’ Italia, sufražetkinji Kate koja se borila da žene dobiju  pravo glasa na Novom Zelandu, i Jane, primatologinji koja se već pola stoljeća bori za prava ugroženih životinjskih vrsta. A tu su i prave princeze poput Kleopatre, Katarine Velike i Elizabete I. Umjesto male sirene Ariel tu je Sylvia Earle, znanstvenica koja voli roniti noću i koja je svoj život posvetila zaštiti mora i oceana. A tu je i Coy Mathis, transrodna djevojčica koja se s podrškom svojih roditelja izborila za svoje mjesto pod suncem i pravo na korištenje zahoda za djevojčice. I iako je važno naglasiti da ne vole sve djevojčice ‟haljine, ružičastu boju i lakirane cipele” kao Coy, njezina je bajka snažna i motivirajuća.

Premijerka i prva žena na tom položaju u Ujedinjenom Kraljevstvu, konzervativka Margaret Thatcher čije je političko vodstvo obilježeno kontroverzama, također se našla na stranicama knjige. Iako poznata po svojoj tvrdoglavosti i ustrajnosti,  najviše je ostala zapamćena po  neoliberalnoj ekonomskoj politici koja je rezultirala povećanjem jaza između bogatih i siromašnih te razaranjem sindikata i radničkog pokreta. ‟Kad je djeci u osnovnim školama ukinula besplatni mliječni obrok, ljudima nije bila draga”, kaže bajka o Margaret Thatcher. Bajka je to koju su autorice ne samo uljepšale, nego i iskrivile jer se vrijeme njezine vladavine, uz homofobične govore i zakone te prijateljstvu s čileanskim diktatorom Augusto Pinochetom, pamti i po porastu siromaštva djece. ‘Željezna dama’, iako čvrsta i odlučna u svojim namjerama,  teško da ikome može biti uzor.

{slika}

Priče su kratke i nisu opterećene faktografijom. Fokus je na moćnim, hrabrim i neustrašivim ženama koje su ostvarile svoje snove boreći se protiv rodnih stereotipa i društvenih normi. To su stvarne bajke u kojima glavne junakinje svladavaju prave životne prepreke, od kojih je ona najveća ta što su žene. One su stvarno živjele u ovom svijetu ili još uvijek žive, i još se uvijek bore protiv omalovažavanja, zastrašivanja i zabrana.

Osim iznimnih priča knjigu krase i ilustracije. Autoricama se u ovom pothvatu pridružilo 60 umjetnica iz cijeloga svijeta kako bi svaka priča bila obogaćena jedinstvenim portretom. Umjetnice su, različitim tehnikama i svaka na svoj način, vjerodostojno udahnule život junakinjama.

I ne, ova knjiga nije samo za djevojčice. Ona je i za djevojke, i za žene, i za muškarce. Ona je za sve koje traže inspiracije za svoje snove. I za sve koje smatraju da su došle pred zid koji je nepremostiv ili da nisu dovoljno snažne da uspiju u svojim naumima. I iako je pisana jednostavnim jezikom, ona nosi snažnu poruku: nemoj nikada odustati od borbe za svoje snove! Uostalom, ona je za sve one koje vjeruju da Pepeljuga nije htjela princa, nego samo otići na ples.

Pravo roditelja na odgoj ili podjela djece prema uvjerenjima roditelja?

Posted on by sdadmin

GOOD Inicijativa izražava zabrinutost zbog prijedloga za izmjenu Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama prema kojem bi pravo roditelja da odlučuju o odgoju djece prevagnulo nad pravom djece na potpun i skladan razvoj njihove osobnosti.

Prenosimo njihovo priopćenje za javnost:

Podjela djece prema uvjerenjima roditelja i sprečavanje učenja o različitostima koje postoje u društvu šteti interesima djece. Time bi se ujedno  onemogućavalo javne institucije budu mjesto uvažavanja različitosti i susreta između ljudi različitih uvjerenja koji zajedno žive u pluralnom društvu. Demokracija podrazumijeva različitost i poštivanje različitosti, a da bi se postigao navedeni cilj, učenici trebaju biti izloženi drugačijem mišljenju. Štoviše, upravo se time unaprjeđuje demokracija i ljudska prava i priprema mlade osobe za “aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva”.

Dodatno, omogućavanje roditeljima odabira različitih odgojnih sadržaja za djecu u skladu s njihovim uvjerenjima je u praksi neprimjenjivo jer roditelji imaju različita uvjerenja, a redoviti nastavni sadržaji su istovremeno odgojni i obrazovni pa se djeci na taj način ugrožava pravo na obrazovanje.

Kako bi spriječila ugrožavanje prava djece na kvalitetno obrazovanje, izbjeglo probleme u provedbi Zakona, a time otvaranje mogućnosti tužbi za kršenje dječjih prava, uključujući tužbe pred Europskim sudom za ljudska prava, nakon javne rasprave Republika Hrvatska treba odbaciti ovako štetan prijedlog Ministarstva obrazovanja.

GOOD Inicijativa izražava zabrinutost zbog rješenja koje nudi prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školamakoji je trenutno u postupku javne rasprave.

Posebnu zabrinutost izaziva prijedlog novog članka 27., točnije njegov stavak 7., koji glasi:

“Ako dijelovi međupredmetnih i/ili interdisciplinarnih tema i/ili modula prema mišljenju agencije nadležne za odgoj i obrazovanje imaju uključenu istaknutu odgojnu dimenziju u smislu utjecaja na osobnu izgradnju i usvajanje stavova, vrijednosti i izbora ponašanja, isti se kurikulom utvrđuju izbornim sadržajem, pri čemu se može odrediti alternativni modul izbornom dijelu kurikula. Učenici i njihovi roditelji mogu odabrati onaj koji je u skladu s njihovim odgojnim pristupom i sustavom vrijednosti”.

Ovakvim zakonskim rješenjem odmičemo se od provedbe postojeće vizije razvoja učeničkih kompetencija među kojima su ciljevi: “odgajati i obrazovati učenike u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima i pravima djece, osposobiti ih za življenje u multikulturalnom svijetu, za poštivanje različitosti i toleranciju te za aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva (čl. 4 Zakona o odgoju i obrazovanju, NN 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 05/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13, 152/14, 07/17)”.

Republika Hrvatska je demokratska država (čl. 1. st. 1. Ustava) i zbog toga javni školski sustav treba oblikovati tako da unaprjeđuje demokraciju i ljudska prava.

Sličan cilj pred javni školski sustav stavlja i Opća deklaracija o ljudskim pravima (Odluka o objavi – “Narodne novine” Međunarodni ugovori broj 12/09.) kada u čl. 26. st. 2. ističe:

“2. Obrazovanje treba biti usmjereno punom razvoju ljudske osobnosti i jačanju poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ono mora promicati razumijevanje, toleranciju i prijateljstvo među svim narodima, rasnim ili vjerskim grupama te podupirati djelovanje Ujedinjenih naroda na održavanju mira.”

Demokracija podrazumijeva različitost i poštivanje različitosti, a da bi se postigao navedeni cilj, dijete (učenik/ica) treba biti izložen/a drugačijem mišljenju. Štoviše, upravo se time unaprjeđuje demokracija i ljudska prava i priprema mlade osobe za “aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva”. Podjela djece prema uvjerenjima roditelja i sprečavanje prijenosa informacija o različitostima koje postoje u društvu je dugoročno štetan pristup kojim se krše dječja prava i onemogućava njihov razvoj, te se onemogućava da javne institucije budu mjesto uvažavanja različitosti i susreta između ljudi različitih uvjerenja koji zajedno žive u pluralnom društvu.

Europski sud za ljudska prava je u presudi Konrad protiv Njemačke (2006.) potvrdio takvo stajalište presudivši da izlaganje djeteta (učenika/ice) suprotnim mišljenjima ne krši pravo roditelja na poštivanje njihovih vjerskih i filozofskih uvjerenja jer roditelji dijete mogu odgajati u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima izvan škole i vikendima. Ovaj sud je i u slučaju Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske (1976.) odlučio da stavovi roditelja ne mogu biti osnova za uskraćivanje točnih i znanstveno utemeljenih informacija djeci.

U oblikovanju javnog školskog sustava država je dužna poštovati pravo roditelja da odlučuju o odgoju djece. Isto tako država je dužna poštovati vjerska i filozofska uvjerenja roditelja sukladno Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (članak 2. Protokola br. 1.). No, to pravo roditelja koje oni svakodnevnim odgojem djece i ostvaruju treba biti u ravnoteži s pravom djeteta “na potpun i skladan razvoj njihove osobnosti”, kako je to definirano čl. 64. st. 2. Ustava Republike Hrvatske. Ustavni sud Republike Hrvatske je upravo to i naglasio u svojoj Odluci (U-II-1118/2013 i dr., NN 63/2013): “odgovornost roditelja u smislu članka 63. stavka 2. Ustava ograničena pravom djeteta na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti. To ujedno znači da roditelji nemaju pravo držati djecu u neznanju i sprečavati im dotok temeljnih informacija ili sadržaja važnih za potpun i skladan razvoj njihove osobnosti”. Iz prava djeteta proizlazi i obveza države za “ustrojavanjem javnog školskog sustava koji će osigurati potpun i slobodan razvoj djetetove osobnosti”, što je potvrđeno i u odluci Ustavnog suda.

Donošenjem Nacionalnog okvirnog kurikuluma, Hrvatska se opredijelila za europski okvir ključnih kompetencija, u kojem je građanska i socijalna kompetencija prepoznata kao jedna od ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje, stoga obrazovni sustav treba zadovoljavati takvu javnu potrebu. Odgovornost je odgojno-obrazovnog sustava utjecati na razvoj građanskih kompetencija, odnosno takvih znanja, vještina i stavova koji će im omogućiti aktivno sudjelovanje u životu zajednice, aktivnost u ostvarenju svojih životnih ciljeva i konkurentnost na tržištu rada.

Dopuštanjem ovakvog nedomišljenog zakonskog rješenja, država se odriče javnog interesa kojeg bi školski sustav trebao imati, te potencijalno omogućuje kršenje prava djeteta na obrazovanje i cjeloviti razvoj osobnosti kao i produbljivanje daljnjih društvenih podjela.

Neopravdano je i u praksi neizvedivo primijeniti predloženu odredbu o roditeljskom izboru na “dijelove međupredmetnih i/ili interdisciplinarnih tema i/ili modula” zato što su međupredmetne teme obvezni sadržaji koji se provode unutar nastavnih predmeta:

1.    Nacionalni okvirni kurikulum (2011.) jasno određuje kako su međupredmente teme “obvezne u svim nastavnim predmetima i svi nositelji odgojno-obrazovne djelatnosti u školi obvezni su ih ostvarivati” (str. 23).

2.    U ovom prijedlogu izmjena i dopuna Zakona, novi čl. 26 propisuje:

“(1) Odgoj i obrazovanje u školi ostvaruje se na temelju okvira nacionalnog kurikuluma, nacionalnih kurikuluma za pojedine razine i vrste odgoja i obrazovanja, kurikuluma odgojno-obrazovnih područja, kurikuluma nastavnih predmeta i međupredmetnih tema, okvira za poticanje i prilagodbu iskustava učenja te vrednovanje postignuća djece i učenika s teškoćama i darovite djece i učenika te okvira za vrednovanje procesa i ishoda učenja u osnovnoškolskome i srednjoškolskome odgoju i obrazovanju, nastavnih planova i programa i školskog kurikuluma.” Iz toga je razvidno kako je međupredmetne teme spadaju pod obvezne sadržaje.

Zabrinjavajuće je to što se navedene izmjene i dopune odnose na međupredmetne teme i interdisciplinarne sadržaje koji se većim dijelom provode unutar redovne nastave, čime se otvara pitanje hoće li roditelji moći isključiti djecu s pojedinih predmeta na kojima se te teme obrađuju. Time bi izravno bilo prekršeno dječje pravo na obrazovanje, kao i brojni nacionalni i međunarodni propisi.

 Osim gore navedenog, ovaj zakonski prijedlog postavlja i niz drugih pitanja:

  • Kada će agencija nadležna za odgoj i obrazovanje odlučivati o odgojnoj dimenziji pojedinih dijelova, obzirom na to da kurikulume donosi ministar?
  • Tko podnosi zahtjev za odlučivanje agenciji nadležnoj za odgoj i obrazovanje?
  • Što kad su uvjerenja roditelja različita? Hoće li dijete tada pohađati više programa? Hoće li se razvijati toliko programa koliko je različitih uvjerenja i je li to uopće moguće?
  • Tko će i na koji način odlučivati o tome?
  • U kojoj vrsti postupka će se o tome odlučivati?
  • Koji su kriteriji na temelju kojih će agencija nadležna za odgoj i obrazovanje odlučivati o “odgojnoj dimenziji” dijelova međupredmetnih tema?
  • Vrijedi li navedena odluka samo za podnositelja ili se mora primjenjivati u svim školama?
  • Hoće li se dopustiti alternativni moduli koji su u skladu sa sustavom vrijednosti roditelja, ali su suprotni temeljnim vrednotama Ustava Republike Hrvatske?
  • Tko će odlučivati o alternativnim modulima?
  • Do kada se ti alternativni moduli trebaju definirati i treba li agencija nadležna za odgoj i obrazovanje donijeti odluku i o njima imaju li “odgojne dimenzije”?
  • Što pokazuje procjena učinaka propisa, uključujući procjenu financijskog učinka, ove odredbe?

Ovo su samo neka od pitanja koja, ako se ne riješe na vrijeme, mogu uzrokovati teškoće u provedbi Zakona i ozbiljno ugroziti pravo djeteta na kvalitetno obrazovanje, a slijedom toga otvaraju i mogućnost tužbi pred Europskim sudom za ljudska prava (usp. Folgerø i dr. protiv Norveške, 2007.).

Pozivamo Vladu Republike Hrvatske i nadležno Ministarstvo da odustanu od predložene zakonske odredbe i da svoju pažnju i resurse usmjere na oblikovanje obrazovnog sustava koji će zadovoljavati suvremene standarde demokratske škole i koji će ići u smjeru ispunjavanja već postavljenih ciljeva odgoja i obrazovanja, te koji će poštovati standarde Europskog suda za ljudska prava.

Razlike nisu prepreke, za društvo bez diskriminacije

Posted on by sdadmin

Suzbijanje diskriminacije i rušenje predrasuda o “drugačijima” ciljevi su medijske kampanje “Razlike nisu prepreke. Za društvo bez diskriminacije”, koja je predstavljena u petak 1. prosinca, u okviru projekta “Mjerenje (ne)jednakosti u Hrvatskoj”. Kampanju, kao i projekt provode Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH, Ured pučke pravobraniteljice i Centar za mirovne studije. 

Kampanja u središte stavlja osobe koje po svojoj etničkoj pripadnosti čine manjinu u Hrvatskoj, a kroz kratke isječke iz njihova života pokazuje kako razlike nisu prepreke i da je društvo koje zajedno gradimo ono bez diskriminacije. Ove poruke do građana i građanki će stizati tijekom prosinca putem video spotova, radijskog spota i plakata.  

“Vrijeme trajanja kampanje nije slučajno, povezali smo ga sa skorim obilježavanjem Međunarodnog dana ljudskih prava (10. prosinca), kojim se obilježava godišnjica potpisivanja Opće deklaracije o ljudskim pravima”, izjavila je Bahrija Sejfić, pomoćnica ravnatelja Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH.

Prema posljednjem istraživanju, svaka peta osoba u Hrvatskoj doživjela je diskriminaciju. Najveći broj ispitanika i ispitanica navodi kako su nacionalna pripadnost ili podrijetlo najčešća obilježja zbog kojih se diskriminacija događa, a na pitanje koja je skupina najdiskriminiranija, najčešće su odgovarali – Romi. Isto istraživanje pokazalo je i snažne predrasude i stereotipe prema osobama koje se po nekoj osobnoj karakteristici mogu smatrati “drugačijima”, a takvi stavovi mogu dovesti i do diskriminacije.

“Ovom kampanjom želimo poslati jasnu poruku kako nečije rasno ili etničko podrijetlo, ali ni druge karakteristike zbog kojih se nekoga doživljava ‘različitim’, ne smiju biti prepreka ostvarivanju prava i jednakom sudjelovanju u društvu”, izjavila je Tena Šimonović Einwalter, zamjenica pučke pravobraniteljice.

“Želimo društvo u kojem Valentina, djevojka odrasla u romskom naselju, neće biti iznimka kada studira menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Želimo društvo kakvim ga vide djeca u folklornoj skupini u kojoj pleše Gabrijel, čiji je otac afričkog podrijetla”, naglasila je Cvijeta Senta iz CMS-a, predstavljajući protagoniste kampanje, među kojima je i Orhan, glazbenik i frizer romskog podrijetla, kao i zbor Domaćigosti, koji čine i izbjeglice koje su sigurnost potražile u Hrvatskoj.

Početak kampanje podudara se s usvajanjem Nacionalnog plana za borbu protiv diskriminacije (2017.-2022.) i popratnog Akcijskog plana, koji će imati značajnu ulogu u suzbijanju predrasuda i stvaranju društva bez diskriminacije, ujedno i ciljeva ove kampanje.

Rodno neravnopravan pristup medicinskoj skrbi

Posted on by sdadmin

Studija čije je rezultate u tekstu The healthcare gender bias: do men get better medical treatment? krajem studenog objavio britanski Guardian pokazala je poražavajuće razlike u kvaliteti pružanja medicinske skrbi muškarcima i ženama. Naime, osim činjenice da je općenito manja vjerojatnost da će ženama sa srčanim zastojem slučajni prolaznici pružiti CPR, tj. kardiopulmonalnu reanimaciju, odnosno masiranje srca s ciljem da se taj organ ponovno pokrene, dodatno je poražavajuća tek pozadina tog ponašanja. 

Naime, ovo istraživanje koje su sufinancirali American Heart Association i the National Institutes of Health otkrilo je da je tek 39 posto žena koje su na javnom mjestu iskusile srčani zastoj pružena pomoć CPR-om, u odnosu na 45 posto muškaraca. Studija kaže da muškarci generalno imaju i 23 posto veću vjerojatnost za preživljavanjem u tim situacijama, a jedan od voditelja studije, Benjamin Abella, nagađa da ljudi koji se zateknu u toj situaciji imaju problem s pomicanjem ženske odjeće ili dodirivanjem njihovih grudi. Utoliko je kao jedno od rješenja predloženo i korištenje lutki sa ženskim torzom na vježbama oživljavanja. Kada govorimo o muškarcima i ženama kao pacijentima, kaže autorica Guardianova teksta Fay Schopen, vlada stereotip kako su muškarci manje svjesni zdravstvenih problema, manje su pogođeni simptomima i rjeđe posjećuju liječnike, što će reći da lakše podnose bol dok su s druge strane žene histerične hipohondrice.

Akademici Sveučilišta u Marylandu, Diane Hoffman i Anita Tarzian 2001. su godine objavili analizu rodne pristranosti u tretmanu boli u sklopu koje su, imajući na umu i nekoliko prethodnih sličnih studija, ukazali da je veća vjerojatnost da će žene koje se požale na bol dobiti sedative. Nekolicina autora taj pristup pripisuje “dugoj povijesti u našoj kulturi glede sposobnosti rasuđivanja žena koja se smatra ograničenom”, navodi se u članku.

Nigdje ova situacija nije očiglednija, nastavlja Schopen, nego kod posjeta ginekologu, naročito u slučaju endometrioze (prema portalu roda.hr definicija endometrioze je bolan poremećaj u kojem tkivo koje normalno oblaže unutrašnjost maternice, endometrij, raste izvan maternice). Jedna od 10 žena pati od ove bolesti, ali u prosjeku je za postavljanje dijagnoze potrebno sedam do osam godina. Emma Cox, izvršna direktorica dobrotvorne organizacije Endometrioza UK, kaže da sve dok žene s tom bolest ne pokušavaju zatrudnjeti, liječnici njihovo stanje obično predvide. “Stav je da žene ginekologu idu isključivo jer žele zatrudnjeti”, njena je izjava koju Schopen prenosi.

U rujnu su objavljene nove smjernice Nacionalnog instituta za zdravlje i izvrsnost njege, a s ciljem ubrzanja dijagnoze endometrioze među kojima stoji da liječnici trebaju “slušati žene”. Sedgwick Jones je danas 36-godišnjakinja koja je nekoć željela imati djecu, no od ideje je u međuvremenu odustala jer joj dijagnoza nije bila na vrijeme postavljena.

Demencija je još jedno područje u kojem žene izvlače kraću slamku, napomenula je Schopen u svom tekstu. Naime, 2016. su godine istraživači na University College Londonu ustanovili da žene s demencijom imaju lošiji medicinski tretman u odnosu na muškarce s istim stanjem – zabilježeno je manje posjeta liječniku opće prakse, primaju manje zdravstvenog nadzora i uzimaju više potencijalno štetnih lijekova nego muškarci. “Vrlo jasno znamo što se događa, no ne možemo jasno objasniti zašto”, kazala je dr. Claudia Cooper, voditeljica navedene studija. Jedan od faktora, kaže ona, mogla bi biti da žene koje žive dulje od muškaraca imaju veću vjerojatnost da budu same u starosti. “Dvije trećine ljudi starijih od 80 godina su žene”, istaknula je Cooper. “Ali one su marginalizirana većina”.

Na kraju Guardianova teksta stoji i opaska kako je rodna pristranost u zdravstvu epidemija koju treba obuzdati. “Ljudi umiru jer su liječnici zaslijepljeni njihovim spolom. Nemojte pretpostavljati da su žene histerične i tretirajte ih kao osobe”, komentar je koji je freelance novinarka Julia Buckley dala osvrt na navedenu situaciju.

Tribina ‘Svoga tela gospodarica’

Posted on by sdadmin

Tribina Ženske mreže Hrvatske: “Svoga tela gospodarica” ili strategije otpora ugrožavanju ženskih prava održat će se u subotu, 2.prosinca 2017., 18:00, u Knjižnici i čitaonici “Bogdana Ogrizovića” Zagreb.

Uoči donošenja novog zakona koji bi regulirao pravo žena u Hrvatskoj na medicinski zahvat prekida trudnoće na zahtjev, razgovarat ćemo o strategijama otpora ugrožavanju ženskih prava od strane države i crkve, posebno prava na pobačaj. Pred nama je neizvjesno razdoblje od nešto više od godine dana unutar kojega Hrvatski sabor treba donijeti novi zakon. 

Hoće li žena i njezino pravo o slobodnom odlučivanju o vlastitom tijelu biti dokinuto? Ili ćemo se pri donošenju zakona voditi već dosegnutim standardima zaštite ljudskih prava žena? Je li odluka Ustavnog suda doista isključila mogućnost zabrane pobačaja? Ili nas čeka poljski ili neki sličan scenarij? 

Na tribini razgovaraju Bojana Genov, aktivistkinja Ženske mreže Hrvatske, Dubravko Lepušić, liječnik ginekolog i aktivist, Sanja Kovačević, feministička aktivistkinja, Faktiv, novinarka Libele i članica RF-a i Rada Borić, feministkinja i zastupnica NL-a u Skupštini Grada Zagreba. Tribinu moderira Željka Jelavić.

Postabortivni sindrom ne postoji, ali izmislit ćemo ga

Posted on by sdadmin

To da pobačaj izaziva teške traume i psihičke poteškoće (“osjećaje krivnje, tjeskobe, depresije pa čak i suicidalne misli”) jedan je od mnogih, široko rasprostranjenih mitova o pobačaju, koji u posljednje vrijeme dobiva na važnosti. Naime, neokonzervativna struja počela je otvoreno govoriti o tzv. postabortivnom sindromu (PAS), prezentirajući ga kao javnozdravstveni problem i tražeći od Grada Zagreba da informira žene o njegovu postojanju i opasnostima koje nosi, ne opterećujući se pritom jednom sasvim usputnom preprekom: postabortivni sindrom uopće ne postoji. Nema ga u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB-10), ne postoji ni u MSD priručniku dijagnostike i terapije, opovrgavaju ga bitna recentna istraživanja, ali može ga se i takvog – u potpunosti izmišljenog – iskoristiti za potrebe ograničavanja prava žena u Hrvatskoj na pobačaj.

Možda vam se čini nebitnim što ekipica na svojim tribinama priča svom sljedbeništvu i pomislit ćete da je valjda svima jasno da ne postoji ako već ne postoji u MKB-u, ali ako upišete ‘postabortivni sindrom’ u Google tražilicu, mogao bi vam se učiniti jako stvarnim. Prvih deset rezultata isključivo su anti-choice propaganda na različitim platformama. Iako je lako prepoznati o kome se radi (narod.hr, laudato.hr, direktno.hr, rijeczivota.hr), porazno je to što se ne pojavljuju rezultati koji bi postabortivni sindrom raskrinkali kao laž. A to uistinu nije teško.

Ideja o postabortivnom sindromu kao obliku PTSP-a razvijena je u doktorskoj disertaciji Anne Speckhard iz 1985. godine, koja je donijela zaključke na temelju intervjua s 30 žena koje su i izabrane zbog svojih “visoko stresnih” pobačaja, dakle sa ženama koje nikako ne mogu predstavljati reprezentativni uzorak populacije.

“Većina žena nakon samog postupka ima najnormalnije pomiješane osjećaje koji su uglavnom kondicionirani i uzrokovani stigmom i negativnom društvenom percepcijom, kao i mitovima i zastrašivanjima koji prate ovaj medicinski postupak”, upozorio je još lani feministički kolektiv fAKTIV prilikom ‘razbijanja’ mitova o pobačaju pred zagrebačkom katedralom. “Ne postoji postabortivni sindrom. Postabortivni sindrom jedan je od mitova koje anti-choice pokret neprestano nameće ne bi li utjecao na izbor i odluku žena koje su odlučile pobaciti. Ovaj je mit bezobrazno iznošenje neznanstvenih činjenica i/ili mišljenja, ništa manje opak od mita o povezanosti raka dojke i pobačaja ili mita o povećanom infertilitetu žena koje su imale inducirani pobačaj. Žene koje su imale pobačaj nemaju problema s mentalnim zdravljem. Tvrdnja o povezanosti pobačaja i mentalnih bolesti nije utemeljena na znanstvenim dokazima“, kaže nam ginekologinja Jasenka Grujić.  

Osim što jednostavno ne postoji u MKB-u, relevantna istraživanja pokazuju da postabortivni sindrom nema uporište u stvarnosti. Istraživanje iz 2008., objavljeno u međunarodnom znanstvenom časopisu o reproduktivnom zdravlju Contraception, potvrdilo je da nema značajnih razlika u pojavama mentalnih bolesti kod žena koje su pobacile u odnosu na one koje nisu. Istraživanje je krenulo od široko rasprostranjenih tvrdnji da se emocionalne posljedice pobačaja mogu pojaviti tek mjesecima ili godinama nakon događaja, koje su korištene su za kreiranje politika unatoč nejasnim dokazima postojanja fenomena. Sustavno je pregledana 21 studija, koja se bavi potencijalnom vezom između pobačaja i dugoročnih utjecaja na mentalno zdravlje između 1989. i 2008. godine, a kvaliteta studija ocijenjena je na temelju metodoloških čimbenika. “Iz sustavnog pregleda proizašao je jasan trend: najkvalitetnije studije imale su zaključke koji su bili uglavnom neutralni, ukazujući na zanemarive, ako i ikakve razlike između žena koje su pobacile i onih koje nisu kad je u pitanju mentalno zdravlje. Isto tako, studije s najgorom metodologijom pokazivale su da pobačaj negativno utječe na mentalno zdravlje”, zaključak je istraživanja.

I Američko udruženje psihologa_inja (APA) odbacilo je 2008. godine postojanje postabortivnog sindroma. Nakon analize više od 150 studija, APA je donijela zaključak da jednostavno nema dokaza da žene koje prekinu neplaniranu trudnoću pate od mentalnih poteškoća više nego žene koje iznesu tu trudnoću. Isto tako, istraživanje je pokazalo da neke žene uistinu osjećaju tugu i žaljenje, a kod nekih se pojavljuje i anksioznost i depresija nakon pobačaja, ali “nema dovoljno dokaza koji bi potkrijepili tvrdnju da je promatrana povezanost između povijesti pobačaja i mentalnog zdravlja uzrokovana samim abortusom, a ne drugim čimbenicima”. Ti drugi faktori, među kojima su i siromaštvo i izloženost nasilju, povećavaju i rizik od neplanirane trudnoće, ali i posljedice za mentalno zdravlje, bez obzira na to odluči li se žena za pobačaj ili iznošenje trudnoće.

Velika većina žena, pak, ne žali zbog svoje odluke o pobačaju i smatra ju ispravnom, pokazala je i novija studija Instituta Guttmacher iz 2013. godine, koja je istraživala emocije žena u SAD-u tjedan dana nakon što su pobacile ili nakon što im je pobačaj uskraćen. “Većina (95 posto) žena koje su pobacile, smatrala je to pravom odlukom, kao i 89 posto onih koje su izrazile žaljenje zbog pobačaja”, pokazalo je istraživanje. “Poteškoće s odlukom o pobačaju i stupanj planiranja trudnoće bili su najvažniji za emocionalno stanje žena nakon pobačaja. Doživljavanje negativnih emocija razlikuje se od vjerovanja da pobačaj nije bio prava odluka“, zaključak je studije Instituta Guttmacher.

“Žene ne žale što su pobacile ako su se odlučile na inducirani pobačaj. To je moje iskustvo“, jasna je i dr. Grujić. Međutim, problem je, naravno, i u ginekolozima_ginjama u Hrvatskoj. “Ginekološka struka je klerikalizirana; religijska opredjeljenja pojedinih kolega nameću se kao jedina ispravna, u našoj se literaturi inducirani pobačaj u novije vrijeme i ne spominje. Hrvatske građanke zakinute su i za izbor pri metodi vršenja pobačaja (kirurški ili medikamentozni). Svi se skrivaju iza fantastično (ali nerealno) niske stope pobačaja. Hipokrizija i samo hipokrizija, hipokrizija kakvoj nema premca. Mnogi bi moji kolege bili bolji svećenici nego što su liječnici ginekolozi“, zaključuje dr. Grujić.

Struka koja slijepo prati i promovira crkvene stavove, apsolutno ignoriranje relevantnih znanstvenih istraživanja, pokušaji otvaranja tzv. Centara za život u kojima će žene biti odgovarane od pobačaja i koji predstavljaju dobar put ka uvođenju obveznih pristranih savjetovanja prema makedonskom scenariju, te najnoviji fokus desnih klerikalnih struja na opasnosti nepostojećeg postabortivnog sindroma – predstavljaju ozbiljnu prijetnju za pravo žena na pobačaj uoči donošenja novog Zakona o pobačaju u Hrvatskoj. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org