Medijsko izvještavanje o trans, inter i rodno varijantnim (TIRV) osobama

Udruga Trans Aid poziva vas na edukaciju za novinare_ke, urednice_ke i studente_ice novinarstva “Medijsko izvještavanje o trans, inter i rodno varijantnim (TIRV) osobama”, koja će se održati u utorak, 14. studenog u Multimedijalnom Institutu MAMA (Preradovićeva 18, Zagreb) s početkom u 10 sati. 

Trans, inter i rodno varijantne osobe posebno su diskriminiran i marginaliziran dio LGBTIQ zajednice, i vrlo su često pogrešno predstavljane u medijima. Kako bi vijest o TIRV tematici bila prenesena na način koji izražava poštovanje te kako bi se javnost na pozitivan i adekvatan način upoznala sa životima TIRV osoba i njihovih obitelji, potrebno je paziti na pravilnu terminologiju i pristup temi. 

Ova će edukacija ponuditi pregled ispravne terminologije i preporučenih principa izvještavanja te će kroz primjere dobre i loše prakse dati odgovore na sve nedoumice na koje nailazite kad se novinarski i urednički bavite TIRV temama. 

Edukaciju će voditi dugogodišnji aktivist za prava TIRV osoba Arian Kajtezović i novinarka i stručnjakinja za odnose s javnošću Jelena Tešija. Za edukaciju će biti osigurani radni materijali, a u pauzama ćemo se počastiti kavom/čajem/sokovima, pecivima i grickalicama. 

Molimo vas da prijavu pošaljete mailom na info@transaid.hr, najkasnije do 10.11.2017. 

Prijava treba sadržavati sljedeće informacije:

vaše ime i prezime 

medij u kojem radite (ako ste freelancer_ica ili student_ica, naznačite)

i imate li iskustvo rada u medijima. 

PROGRAM

10:00-11:00 Uvod u terminologiju 

-upoznavanje sudioništva s ispravnom terminologijom (termini, sintagme, izrazi) za izvještavanje o TIRV tematici

11:00-11:10 Pauza

11:10-12:40 O principima prilikom izvještavanja

-upoznavanje sudioništva s principima izvještavanja o TIRV osobama (poštivanje privatnosti, identiteta, ispravno korištenje imena i zamjenica…)

12:40-13:00 Pauza

13:00-14:00 Kako iz događaja TIRV tematike napraviti vijest?

-primjena naučenog u praksi

Građani i građanke Sarajeva prosvjedovali zbog redukcija vode!

FIJUK ZG #2

Mreža Antifašistkinja Zagreba poziva vas u subotu, 21. listopada od 12 sati na Fijuk – regionalni sajam malih izdavača u Greti. 

Popularni Fijuk regionalni je sajam malih izdavača ― upornih udarnica i udarnika koji neumorno tiskaju, printaju, fotokopiraju i umnažaju, odnosno objavljuju knjige, stripove, časopise, fanzine, tejpove, ploče, plakate, stikere, cekere, pamflete, manifeste… Opsesivno-kompulzivni na najpozitivniji način, fanatici u najboljem smislu riječi, ne mogu si pomoći pa bi ih izdavali i kad bi sve potpore ovoga svijeta bile ukinute (tim češće!), sve državne institucije propale (tim više!) i raspali se svi lanci regularne distribucije (tim šire!).

Fijuk je direktna distribucija i direktni kontakt ― između izdavača i čitatelja čije se uloge ovdje isprepliću, a prvi su istodobno drugi (i obrnuto).

Fijuk ZG pokrenuli smo u suradnji sa strip festivalom Novo doba / Fijuk BG, kako bi regionalnu publiku povezali s izdavačima i proizvođačima koji izvan standardnih tokova proizvodnje i distribucije grade svoje paralelne svjetove, pletu nezavisne mreže i stvaraju nove društvene odnose.

Po drugi put vas čeka ukrštavanje umjetnosti i politike, ekstravagantna eksplozija bizarnih estetika, narativnih tokova i vizualnih eskapada… Za sve nas pripremili smo alternativni sajam, cjelodnevno zezanje uz neprekidni šank i mali muzički program do 23 h, nakon čega se svi skupa selimo u Jiggy bar (Brozova 48) na proslavu 8. rođendana sestrinskog portala Libela.org (o rodu, spolu i demokraciji), gdje ćemo uz nezaboravne i napredne plesne hitove nastaviti tulumariti do sitnih sati. Subota dvajsprvog oktobra je naša!

★ PROGRAM ★

SAJAM: 12 h―20 h
TULUM: 20 h―23 h

Kineski medij tvrdi da je seksualno uznemiravanje isključivo problem ‘Zapada’

Kineske novine Daily izazvale su bijes javnosti nakon članka koji tvrdi da u Kini nema predatora poput Harvey Weinsteina zato što je u kineskoj tradiciji da se muškarce uči da budu zaštitnički nastrojeni prema ženama. Mnoge žene u Kini nakon tog članka objavile su da su bile seksualno uznemiravane u toj zemlji te su ukazale u mnoge primjere uznemiravanja koji su nedavno objavljeni

Kineski državni mediji često prikazuju određene probleme kao probleme ‘zapada’ koji ne postoje u Kini: policijsko nasilje, masovni protesti, slučajevi nasilja nad ženama. Takva vijest izvan granica države je obično popraćena pozitivnim vijestima iz Kine. Širenjem hashtaga #MeToo po socijalnim mrežama diljem svijeta došlo je do širenja priča žena u Kini o vlastitim iskustvima seksualnog uznemiravanja. 

Daily je na to odgovorio da je u Kini nasilje nad ženama i uznemiravanje manje vjerojatno jer su “kineski muškarci učeni da budu zaštitnici ženama. Neprikladno ponašanje spram žena, uključujući seksualno uznemiravanje u kontradikciji je sa svakom kineskom tradicionalnom vrijednosti i običajem”

“Postoji sveobuhvatna mizoginija u kineskom društvu,a ako u to uključimo vladin pritisak na feminizam, svaka žena koja želi javno istupiti preuzima velik rizik”, kazala je Leta Hong Fincher, autorica knjige Betraying Big Brother: China’s Feminist Resistance. Uz to, dodala je da “postoje i državni mediji koji agresivno guraju tradicionalne rodne norme u kojima žene moraju igrati uloge dobrih žena i dobrih majki koje se pripremaju da imaju djecu.”

Unatoč medijskim natpisima, istraživanje China Labour Bulletina iz 2013. godine kaže da oko 70 posto žena koje rade u tvornicama u gradu Guangzhou su bile žrtve seksualnog uznemiravanja na poslu. Drugo istraživanje pak donosi podatke da više od trećine studenata i studentica fakulteta se susrelo sa seksualnim nasiljem ili uznemiravanjem. 

“U Kini je uobičajeno koristiti se utjecajem koji ima nadređena pozicija na radnom mjestu na način koji vodi seksualnom uznemiravanju. Medijsko izvještavanje o rodnoj problematici je izuzetno bitno. Važno je čuti glas žrtava jer na taj način čitava zajednica može postati svjesnija seksualnog nasilja i uznemiravanja”, rekla je Xiong Jing, izvršna direktorica organizacije Feminist Voice. Dodala je da je problem sve veći jer se mnoge žene boje i osjećaju sram te ne žele izaći sa svojom pričom. 

Kina je 2015. godine tek dobila prvi zakon o obiteljskom nasilju. Ipak, kritičari i kritičarke tvrde da zabrana pristupa žrtvi u zakonu ne funkcionira na željeni način u praksi. Kineska policija je godinama odbijala istraživati slučajeve obiteljskog nasilja tvrdeći da je to ‘obiteljska stvar’. 

Zašto je menstruacija političko pitanje?

Prvu menstruaciju sam dobila sa devet godina, kada je počelo bombardovanje. Tata je bio mobilisan i ona je bila reakcija na taj stres. Ratovi su obeležili živote moje generacije širom Balkana, bili smo prinuđeni da odrastemo pre vremena, što je moje telo i pokušalo. U mesecima koji su usledili, menstruacije su bile neredovne i jako obilne. U svojoj desetoj godini, posle skoro dvomesečnog krvarenja, završila sam u bolnici. Dijagnoza – policistični jajnici. Rešenje – jaka hormonalna terapija koja je trebalo da dovede do pucanja cisti. Bilo je ili to ili punktiranje (hiruški zahvat). Ležala sam na odeljenju adolescenske ginekologije, nas četiri devojčice u sobi. Nisam bila najmlađa. I dan danas se sećam momenta kada su hormoni odradili svoje – krvi koja mi je lila niz noge u bolničkoj kupaonici, razlivajući se po hladnim i prljavim keramičkim pločicama tuš kabine. I taj bol, taj stravičan bol, kao da mi neko tupim reckavim nožem razara utrobu. Kasnije sam se navikla na taj bol. Tako je izgledala svaka moja naredna menstruacija, čak i na kontraceptivnim pilulama koje su, kao manje zlo od hormonalnih lekova, trebalo da reše situaciju. A nisu. Samo su je privremeno zamrzle. Tada sam mislila da je to samo moja muka i da je lična stvar. Bilo me je sramota. Mrzela sam svoje telo zbog toga. Mislila sam da jedino ja prolazim kroz to. Osamnaest godina kasnije, shvatila sam da je lično i u ovom slučaju političko. Da nisam sama i da je pakao kroz koji prolazim popločan patrijarhatom.

Pa, krenimo na razvojni put moje menstruacije i pokušajmo da dobijemo odgovor na to – zašto je menstruacija političko pitanje?

Pošteda

Prva stvar koju sam shvatila u vezi menstruacije, dok još uvek nisam najbolje razumela šta je ona uopšte, bilo je da je menstruacija jednako pošteda. Sediš u ćošku na času fizičkog, jer si nesposobna da se igraš sa drugom decom. Čak i kada menstruacije nisu bile bolne do onesvešćivanja, ja sam bila “pošteđena” toga. A htela sam da se igram, prokleto sam volela između dve vatre. Kako smo odrastale, i druge devojčice su bivale pošteđene. To “pošteda” je bilo nešto što se govorilo pre samog časa nastavniku, da druga deca ne čuju, ispod glasa, pogleda uprtog u pod. Nismo znale zašto, ali nas je bilo sramota zbog toga. Najutešnija stvar tih časova je bila da još neka devojčica dobije, da delimo istu muku, pa da imaš društvo dok sediš na gredi izolovana, gledaš drugu decu kako se igraju, i osećaš se kao da imaš gubu. Pošteda. Pošteđena si. Zvučalo je kao kazna. Kasnije sam shvatila da su drugi, od dece do nastavnika, zapravo bili pošteđeni mene, pošteđeni nas. Prljavih devojčica od deset, dvanaest, trinaest godina godina, koje odvratno i gnusno menstruiraju.

Horor higijenskih gaćica i boni uložaka bez krilca

Sećam se tih prvih mestruacija. Tada su ulošci bili pufnasti i debeli. Nisu imali krilca i dešavalo se redovno da krv procuri. Kako bi se to sprečilo, nosile su se higijenske gaćice – ogroman plastični šator u formi gaća, sa jakim lastišom na ivicama, lastišom koji je neretko ostavljao podlive i masnice. Pored masnica, tu je bio i onaj odvratan osećaj potparenosti, jer su higijenske gaćice zapravo bile najlon kesa u formi gaćica. Zamisli, sediš u najlon kesi ceo dan, ona ti se useca u prepone, sa pelenom između nogu, krvariš? Mučiš se i patiš, imaš ojede i rane na preponama. Samo da se ne vidi da menstruiraš. Samo da se ne sazna. Jer ako ti procuri, gotova si. Bićeš predmet podsmeha, a u najboljem slučaju, skretanja pogleda. Nedajbože da neko vidi tu odvratnu fleku, taj žig menstruacije. Pokušavaš da postigneš to da se uložak ne ocrtava, da krv ne procuri, čak i kada ti to nanosi fizičku bol. Zašto? Zato što je imati menstruaciju nešto užasno i prljavo i moraš da patiš. To ti je što ti je. To je iskonski ženski greh.

{slika}

Menstrualna stigma i crveni šatori

Neki će reći da je menstruacija kazna ženskom rodu što je Eva Adamu podvalila jabuku i izgnala ga iz raja. Čak i da verujem u to, imam problem sa samim konceptom da je Adam bio dovoljno glup da samu jabuku pojede, iako je znao posledice. Tako mu i treba kad ne razmišlja. Ali ne verujem u to, verujem u koncept označavanja telesnih tečnosti koje su razvile feminističke teoretičarke, na primer, Elizabet Gros. Ona, ukratko, kaže sledeće – telesne tečnosti se dele na one čiste i one prljave. Suze su, logično, čiste, i njih ne prati stigma prljavosti. Sa druge strane, fekalije baš i nisu, te one spadaju u one prljave. Ima logike, zar ne? Ali, kada dođemo do muških i ženskih izlučevina, njegovih i njenih telesnih tečnosti, logika prestaje da važi. Shodno označavanju svega ženskog kao nedovoljnog i nepotpunog muškog, kao prljavog, pa i celog ženskog pola kao onog slabijeg, ženske telesne tečnosti su no no. One su fuj i bljak i od njih treba bežati. Menstrualna krv je infektivna, i tu zarazu treba obuzdati. Nekad, u crvenim šatorima, a danas, pakujući kutije uložaka i tampona u kesice, da se ne vide, skrivajući ih na poslednjim rafovima u drogerijama. Naravno, muške telesne tečnosti su kul i sjajne. Nikako prljave. Evo, pogledate spermu, koja je toliko čista i sjajna da je čitava grana pornografije posvećena veličanju iste. Živeo bukkake kao predstavnik sjajne i herojske sperme! Sjajne i herojske čak i kad ubija. Koja glupost. Menstrualna krv je ista kao i svaka druga krv. Čak je i čistija, jer rana može da se zagadi, a materica koja menstruira ne. Osim u retkim slučajevima o kojima će kasnije biti reči, a koji nikako nisu povezani sa čistoćom ili prljavošću menstrualne krvi. Međutim, žene su te koje menstruiraju. To nisu muškarci. Za menstruaciju su ti potrebni jajnici i materica. A ako smo mi prljave, ona je i naša krv. Naša menstrualna krv je zapravo materijalan dokaz te prljavosti koja nas karakteriše. Pogotovo kada lije iz naših prljavih i odvratnih vaginalnih otvora. Još nisam čula da neko reč “pička” koristi u pozitivnom kontekstu, a da nije “kompliment” u domenu ocenjivanja žena kao zadovoljavajućih seksualnih objekata.

Srediće se kad rodiš

Elem, kad nismo seksualni objekti, onda smo inkubatori. Svaka žena koja je imala manje ili više problematične menstruacije bi mi u razgovoru spomenula svoje identično iskustvo sa ginekolozima. Kada bi se požalile na bolove i grčeve, dobile bi magičan recept – srediće se kad rodiš. I sama sam dobila taj recept, imala sam 13 godina. Sa 16 godina, od ginekološkinje sam dobila isti savet, plus gađenje i prekor jer sam seksualno aktivna (a na piluli sam te od mene majke neće biti skoro), plus poricanje užasnog bola koji osećam prilikom svake menstruacije jer, to je nemoguće, na piluli sam. Iako svaka žena ima menstruaciju, ne želi svaka da bude majka, niti svaka to može. Diskurs koji nam ovaj recept prepisuje je podjednako seksistički i mizogin kao onaj koji nam lupa etiketu prljavica jer menstruiramo. Mi nismo inkubatori, mi smo ljudska bića, i naša reproduktivna sposobnost nas ne određuje, i koristiti nju kao “recept” je u najmanju ruku jako jako pokvareno i bezobrazno. I na kraju krajeva, taj recept je netačan, neke žene u mom okruženju koje su rodile kažu da im menstruacije nikad nisu bile bolnije i obilnije, čak i one koje pre trudnoće nisu imale menstrualne probleme.

Kontracepcija kao luksuz

Ovaj recept dodatno ojačava činjenica da je kontracepcija skupa i nedostupna većini žena. Čak i ako je ta kontracepcija jedini način da se zdravlje žene sačuva. Antibebi pilule nisu samo kontracepcija, one su lek za mnoge hormonske poremećaje koji zagorčavaju živote mnogim ženama. Nekad su išle na recept, uz simboličnu participaciju, sada više ne. Hormonalne spirale takođe mogu pomoći kod bolnih i obilnih menstruacija, ali, po ceni od 100e (plus upola toliko za stavljanje spirale) većini žena su nedostižne. Za te novce možeš platiti račune, ili rentu za stan, ili hranu za ceo mesec. Sa druge strane, nalaze se sve one žene koje sebi ne mogu da priušte kontracepciju, čak i kada je ona lek. I to nisu samo beskućnice, već u njih spadaju sve one žene koje na jadevite jade pokušavaju da preguraju mesec sa minimalcem. U zemlji u kojoj živim je takvih previše. Takođe, to nije samo problem kapitalizma, već je problem i patrijarhata. Ženu koja je na piluli će društvo označiti u najboljem slučaju kao promoskuitetnu, kao bludnicu. U najgorem slučaju, biće glavni krivac bele kuge, sebična kučka koja odbija da rodi i ispuni svoju primarnu, prirodnu, inkubatorsku, bogom danu, funkciju.

A možda su i tamponi i ulošci luksuz?

Dotakla sam se beskućnica. Zamislite kako izgleda menstruacija kada si na ulici. Šta ćemo sa zatvorenicama, koje dobijaju mesečno sledovanje od par uložaka, pa se snalaze kada ih za dva dana potroše? Šta ćemo sa svim onim ženama koje sebi to priušte, ali uz odricanja, jer su nezaposlene ili na minimalcu? Za tampone i uloške uvek mora da se ima. Jer ako ti procuri, gotova si. Čak i kada si vrhunska sportiskinja, koja je istrčala maraton, nešto što je za nas smrtnike i smrtnice misaona imenica, mrlja menstrualne krvi je toliko jaka stigma da potire sve tvoje nadljudske uspehe i kvaliteteKada odem negde, i u toaletu zateknem košaricu sa tamponima i ulošcima, znam da je to mesto gde ću se vratiti. U mom toaletu su tamponi i ulošci na vidljivom mestu, da svaka od mojih gošći može da se posluži. Čak i kada ne menstruiram, uvek ih imam uz sebe, možda nekoj zatrebaju. Jer, iako su luksuz, sastavni su deo svakog ženskog života. Smešno je to što kondom možeš pazariti u apoteci za 0,1e, ali ulošci se ne prodaju na komad, kao ni tamponi. Seks je stvar izbora, menstruacija nije. I baš zato, tamponi i ulošci treba da budu svima dostupni. Šta više, treba da budu besplatni. Inače ćemo nastaviti da živimo u svetu u kome vijagra ide na recept, u svetu u kome je četvorosatna erekcija važnija od ženskog zdravlja i higijene.

Ekološko i antikapitalističko menstruiranje

Imam drugaricu koja često kaže da će nas pojesti najlon kese, one iz supermarketa. Rešenje za to je da uz sebe uvek imate platneni ceger, kad god idete u kupovinu. Ali, šta ćemo sa ulošcima? Oni su takođe velikim delom plastični, a menstrualni proizvodi a la platneni ceger nisu svima dostupni. U Srbiji ne možeš kupiti menstrualnu čašicu. Eko uloške, za višekratnu upotrebu možeš, međutim, njihova moć upijanja nije velika, i nisu praktični za duži boravak van kuće ukoliko je menstruacija obilnija. Iako menstrualna čašica ne odgovara svim ženama, većina korisnica je prezadovoljna. Neke čak i tvrde da su im se menstrualni grčevi smanjili i da imaju ređe infekcije. I sada se vraćamo na pitanje prljavosti menstrualne krvi. Krv, sama po sebi, nije prljava, ne postoji mogućnost infekcije. Ali, kada u sebe guramo tampone, ili nosimo uloške, ta krv dolazi u kontakt i sa vazduhom, ali i sa otrovinim hemikalijama koje se koriste za izbeljivanje materije od koje su sačinjeni tamponi i ulošci. Toksični šok sindrom je redak, i dešava se u slučajevima “zaboravljenih” tampona. Ali, TŠS se dešava i kod žena koje ne menstruiraju, dešava se kod dece, dešava se i muškarcima. Nije problem u krvi, problem je u onome što guramo u sebe. Menstrualna čašica ovo onemogućava, jer je krv u vakuumu. Dakle, imamo jedno praktičnije i zdravije rešenje – ona se može nositi i do 12 sati i gotovo eliminiše mogućnost infekcije i jedno ekološko rešenje – neće nas pojesti iskorišćeni tamponi i ulošci, ali, opet, ovo rešenje je nije svim ženama dostupno, dostupno je privilegovanoj manjini. Menstrualne čašice su skupe, iako same sebe otplate u roku od par menstruacija, ipak predstavljaju udar na budžet u formi početne investicije. Drugo rešenje, ono dostupno, je da menstruiramo skupo, na duže staze, i ekološki pogubno. Dakle, ne trpi samo naš džep, trpi i planeta. A menstruacija nije nešto što je pitanje izbora.

{slika}

Superstigma menstrualnog seksa

Menstrualni seks je tabu, čak je i veći tabu od same menstruacije. Iako je nekad imati seks u toku menstruacije možda i najbolje rešenje za menstrualne grčeve zbog terapeutskog učinka orgazma. Iako dosta žena oseća nagli skok seksualne želje u toku menstruacije zbog hormonalnih fluktuacija. Iako je penetracija tokom menstruacije “olakšana” jer je krv lubrikant. Zaista, postoje žene koje vrlo žele seks tokom menstruacije. Ali, to je fuj, to je prljavo, i zato neke od nas ćute. Imati seks tokom menstruacije mora biti pitanje ličnih preferencija, a ne stigme koja prati ženu koja menstruira. Jer, menstrualni seks ne mora biti “prljaviji” od bilo kog drugog, ne-menstrualnog, seksa. Telesne tečnosti su normalan deo svakog seksa, ali se muške i ženske telesne tečnosti drugačije označavaju. Krv sama po sebi, bez te oznake, ne mora biti problem – postoje peškiri, ubrusi, seks je moguće imati i u kadi/pod tušem. I seks ne podrazumeva samo penetraciju (iako smo učene da je penetracija penisom jednako seks). Orgazam se može postići i prstima. Korišćenje tampona ili menstrualne čašice tokom oralnog seksa, koji je najveći tabu kada je reč o menstruaciji i seksu, onemogućava kontakt sa menstrualnom krvlju, te je menstrualni kunilingus isti kao i svaki drugi. Ono što ne smemo da zaboravimo je da u patrijarhatu, žena kao seksualno biće može postojati samo u formi objekta, objekta za zadovoljenje muške potrebe, nikako kao u formi subjekta, kao bića koje želi seks, koje uživa u njemu, a pogotovo kada taj seks isključuje muškarce. Ženski orgazam je vekovima bio porican, pa stigmatizovan, pa se Frojd dosetio da nam kaže da, pored toga što smo nepotpuni, da ne kažem, sakati, muškarci, kada svršavamo klitoralno svršavamo nezrelo, jer nam za taj orgazam penetracija nije potrebna (na stranu to što Frojd pojma nije imao o ženskoj anatomiji, odnosno, da je svaki orgazam klitoralni jer se klitoris ne nalazi samo na vagini, već obuhvata i dobar deo njene unutrašnjosti).Ženski orgazam je prvo bio znak bluda i nemorala, da bi ubrzo postao neophodan, ali samo kad su muškarci u priči. Kao potvrda ljubavničkog umeća muškarca, on je tu. A kada izostane, to nikako nije zato što je on loš ljubavnik već je to zbog tvoje frigidnosti (iako žene orgazme doživljavaju sa drugim ženama mnogo lakše i češće nego sa muškarcima). I kada se u tu svu stigmu oko ženske seksualnosti i ženskog orgazma (koji nije u reproduktivnoj funkciji) umeša i menstrualna krv, dobija se super stigma. Em želiš seks zbog sebe, em to želiš prljava i menstrualna, sa svojom toksičnom i zaraznom menstrualnom krvlju. Pa stvarno, kako te nije sramota?

Prihvatanje

Menstruacija je sasvim normalna i prirodna stvar, i ama baš ništa u vezi nje nije nemoralno ili prljavo, pa čak ni taj tabu menstrualnog seksa. Međutim, od malih nogu smo učene da to nije tako, da je menstruacija nešto odvratno i prljavo, a menstrualna krv toliko gnusna da je na reklamama zamenjena plavom tekućinom, da se slučajno neki muškarac ne potrese. Mi, kao menstruatorke, smo gadne i prljave. Prvo govorimo “pošteda”, a zatim krijući se kupujemo uloške i tampone, skivamo ih u šaci ili pakovanju maramica kad moramo da odemo do toaleta da ih promenimo, lažemo da nas je dokačio virus kada zbog menstruacije izostanemo sa posla, panično vezujemo dukseve i džempere oko struka u strahu da nam ne procuri i da to svi ne vide. Same sebe zatvramo u crvene šatore, onemogućavamo sebi normalan život, iako je menstruacija toliko u skladu sa normalnim životom da, menstruirajući, možeš i maraton da istrčiš.

Momenat u kome te neko ubedi da je najprirodnija telesna funkcija tvog tela, ženskog tela, odvratna i sramna, momenat u kome počneš da se gadiš sebe zbog toga, u kome mrziš svoje telo i svoju krv, je momenat u kome menstruacija postaje političko pitanje. Momenat u kome plaćaš harač na uloške i tampone zbog svoje biologije jeste ekonomski i politički momenat. Menstruacija je toliko prirodna i normalna da da naše majke nisu menstruirale, ne bi bilo ni nas samih. I baš zbog te normalnosti, zbog zdravog razuma, menstruacija jeste političko pitanje koje svaka od nas treba prvo sebi, a zatim i društvu, da postavi. Moramo biti uporne, jer je stigma menstruacije jaka. I moramo biti još upornije, jer nas ta stigma označava kao manje vredne, prljave, izopštavajući nas iz naših sopstvenih života. Menstruacija svakako nije ekstatično spuštanje uz gelendar u belim pantalonama, dok tvoje drugarice euforično pevaju i đuskaju oko tebe, kao što nam reklame za uloške poručuju. Ali menstruacija nije ni izolacija od drugih, kako ih slučajno ne bi inficirala svojom menstrualnom prljavošću. Krv je krv, i ako bez srama nosiš flaster na prstu kada se posečeš, bez paničnog straha da ti posekotina ne prokrvari, zašto bismo se onda u danima menstruacije krile i izlolovale iz društva? Sa našim telima je sve u redu, sa glavama drugih koji se zgražavaju na sam pomen menstruacije nije. I zato je ova borba važna.

Prosečno, počinjemo da menstruiramo sa 12 godina i to činimo do svoje 50 godine.To je 38 godina menstruacije. Ili 456 menstruacija. Ako prosečna menstruacija traje šest dana to 2.736 dana naših života. Ili 7,49 godina krvarenja. To je sedam i po godina naših života, sedam i po godina sakrivanja i izolacije, sedam i po godina u kojima nas se drugi gade ali se i mi, nažalost, jako često gadimo i nas samih, zbog čega? Zbog najprirodnije moguće biološke funkcije naših tela. E zato je menstruacija političko pitanje koje se mora stalno, iznova i iznova, postavljati. I ne smemo posustati dok ne dobijemo odgovor, dok se ne izborimo za svet u kome se devojčice i žene ne gade sebe zbog svojih tela, svoje krvi, svog mesa, svoje biologije. Za svet u kome možeš ponosno da živiš svoj život, ponosno da menstruiraš!

Savjetovanje po Duhu svetomu

Zaklada Vigilare sastavlja vlastitu verziju prijedloga novog Zakona o pobačaju:

“Radimo na svojem prijedlogu zakonskog rješenja. Budući da je taj postupak u tijeku, ne možemo precizno govoriti o tim detaljima dok oni ne budu definirani”, odgovorio je na upit tportala Ivan Mihanović, izvršni direktor zaklade Vigilare.

Neupućeni ministar zdravstva Milan Kujundžić u subotu izjavljuje: “Život počinje začećem i treba ga zaštititi. Međutim, kako zaštititi, koji su najbolji oblici, to je uistinu otvoreno pitanje”

Oblici o kojima priča, međutim, neće “zaštititi život”, već ograničiti dostupnost pobačaja. Jedna je mogućnost uvođenje obaveznog savjetovanja koje se onda razlikuje po tome tko ga provodi, a bit će zanimljivo promatrati i kako će se najavljeni “Centar za život” životara i obiteljaša uklopiti u savjetovališnu priču. Druga je mogućnost uvođenje razdoblja mirovanja od trenutka kada žena u bolnici podnese zahtjev za pobačajem do samog zahvata. Trajanje tog razdoblja varira – u Europskoj uniji, u kojoj desetak zemalja propisuje taj moratorij, traje od 3 pa sve do tjedan dana.

Dan nakon te izjave ministar zdravstva Jutarnjem listu odgovora na pitanje o uvođenju instituta savjetovanja. Kujundžić odgovara da je moguća i ta opcija: “Postoji mogućnost. Ali najprije u raspravi treba čuti stavove i mišljenja svih dionika pa to usuglasiti. Treba učiniti sve da se sačuva život od začeća”.

Savjetovanje je spominjala i HDZ-ova zastupnica Branka Juričev Martinčev“Jačat će se savjetovališta, preventivne i edukativne mjere na način da žena ne dođe u potrebu za tim i da pobačaj da bude iznimka”, rekla je u ožujku.

Sugovornik Jutarnjeg lista iz redova HDZ-a misli da je “razumno” da pravo žene na dostupan i legalan pobačaj, odnosno pravo žene na vlastito tijelo ovisi o tome – tko je na vlasti: “Ako na vlasti bude HDZ, zakon će biti malo restriktivniji, a ako bude SDP, bit će liberalniji, ali u bitnome se neće razlikovati, a to je da pobačaj bude legalan.”

rješenje Ustavnog suda dopušta institut savjetovanja:

“Zakonodavac može, kako bi ženi omogućio da njezino određenje prema trudnoći i majčinstvu bude slobodno, odrediti primjereno razdoblje razmišljanja prije donošenja odluke o prekidu ili nastavku trudnoće u kojem bi joj bile pružene sve informacije o trudnoći i uslugama koje joj stoje na raspolaganju”.

Ne trebamo dalje od susjedstva za uvid u posljedice ovakvog scenarija. Makedonija je 2013. godine donijela novi Zakon o prekidu trudnoće. Prema tom zakonu, žena je dužna podnijeti pismeni zahtjev za pobačajem – i obrazložiti ga. Nakon toga slijedi savjetovanje, u sklopu kojeg su liječnici obavezni pacijentici predstaviti “prednosti nastavljanja trudnoće”, što uključuje i pokazivanje slike fetusa, kao i ultrazvuk srca. Tek nakon 3 dana moguće je prekinuti trudnoću, a zakon propisuje da bračni partner mora biti obaviješten. Ako žena želi obaviti pobačaj nakon 10. tjedna, zahtjev se podnosi Komisiji, koju u Makedoniji ne osnivaju liječnici, već ministar zdravstva. Za pacijentice i liječnike/ce koji prekrše zakon, predviđena je ogromna kazna.

Hrvatske ekstremističke katoličke udruge i zaklade više su puta ugostile Svetlanu Jovanovu, ravnateljicu makedonske pro-life organizacije “Lidija – srce koje kuca”. Ta je organizacija 2014. počela obavljati obavezno savjetovanje prije pobačaja u Kliničkom bolničkom centru u Štipu. U intervjuu za prolife.hr iz veljače ove godine objašnjava: “Imamo odličnu suradnju s direktorom bolničkog centra, s glavnom sestrom na ginekologiji, kao i s načelnicom toga odjela. Svi zajedno nastojimo oko toga da ženama kažemo da abortus nije rješenje.”

Novom makedonskom Zakonu o prekidu prethodila je Strategija za demografsku obnovu 2008. – 2015. u kojoj se pojavljuje ideja izumiranja nacijeZvuči poznato, zar ne?  

Novi hrvatski Zakon o pobačaju osim gore navedenih instituta uredit će i troškovnik prekida trudnoće. Odredit će hoće li (i u kojim slučajevima) troškove snositi žena ili će pobačaj biti besplatan, kao i pitanje priziva savjesti liječnika, liječnica i bolničkog osoblja. Radna skupina za izradu Zakona još nije oformljena.