sdadmin

Dok traje borba za ratifikaciju Istanbulske konvencije, koja je ujedno borba za povećanje, ali i očuvanje stečenih prava žena (kao što znamo na udaru su reproduktivna prava, a ispod radara i sva ostala), uoči Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama (22. rujna) saborski Odbor za ravnopravnost spolova organizirao je i održao posebnu tematsku sjednicu pod nazivom “Femicid – ubojstva žena”. Premda je ovo bila treća ili četvrta sjednica ovoga odbora s temom nasilja prema ženama, čini mi se da je ovo prvi put da se termin ‘femicid’ koristio na institucionalnoj razini. Sjednica je organizirana u suradnji s Autonomnom ženskom kućom Zagreb i Centrom za žene žrtve rata – ROSA, a prisustvovali/e su članice i članovi Odbora, saborski zastupnici i zastupnice, predstavnice pravobraniteljstava i relevantnih državnih tijela i institucija, te brojne aktivistkinje iz feminističkih organizacija i udruga koje pružaju pomoć, podršku i zaštitu žrtvama rodno uvjetovanog nasilja.

Na samom početku, Ivan Vilibor Sinčić kao predsjednik Odbora naglasio je kako je femicid najekstremnija, najtragičnija i najteža posljedica partnerskog nasilja te najteži oblik rodno uvjetovanog nasilja, te da je globalno prepoznat kao vodeći uzrok prijevremene smrti žena.

Neva Tolle je ispred suorganizatora AŽK Zagreb kao uvodničarka govorila o razmjerima nasilja prema ženama u Hrvatskoj i problemima s kojima se suočavala i suočava Autonomna ženska kuća koja već tri desetljeća pruža zaštitu, pravnu i psihosocijalnu pomoć ženama žrtvama nasilja. Posebno je naglasila “prijepor” kojemu svjedočimo, a koji se odnosi na diskreditaciju pojma ‘roda’ i takozvane ‘rodne ideologije’ kojom se služe politički i društveni akteri koji žele spriječiti ratifikaciju Istanbulske konvencije i vratiti problematiku nasilja prema ženama u kućnu/privatnu sferu naglašavajući “nepovredivost doma” na štetu žena.

Predstavnica Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Mladenka Morović izložila je prisutnima zaključke Regionalne konferencije “Femicide Watch – za prevenciju femicida u Republici Hrvatskoj”, koju je organizirala Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova krajem prošle godine u Zagrebu. Zaključci su i dalje aktualni, a sadržani su u 12 konkretnih ciljeva: od ratifikacije Istanbulske Konvencije i dosljedne provedbe politike “Nulte tolerancije prema nasilju nad ženama” na svim razinama života i rada, do osvješćivanja činjenice da je nasilje nad ženama velika kočnica ukupnom razvoju društva. Ustanovljeno je i tijelo za sveobuhvatni monitoring u svrhu prikupljanja podataka, analize slučajeva ubojstava žena i izvještavanja.

U svojem obraćanju istaknula je kako je Pravobraniteljica ove godine, pored ustanovljenja trajnog monitoringa “Femicid Watch” (na inicijativu posebne izvjestiteljice UN-a za nasilje nad ženama Dubravke Šimonović) kao nositeljica pokrenula i novi EU projekt “Prema učinkovitijoj zaštiti: transformaciji sustava za borbu protiv nasilja nad ženama”, koji ima za cilj identificirati, empirijski opisati i staviti javnosti u fokus pažnje postojeće pravne prakse koje su prepreka učinkovitom pravnom progonu i kažnjavanju nasilja prema ženama. Zadatak Femicid Watcha je, dakle, praćenje ubojstava žena iz rodnog aspekta i analiza podataka radi uočavanja ključnih propusta koji dovode do ubojstava žena. “U Hrvatskoj je osnivanje takvoga tijela u početnoj fazi, a uključivat će predstavnike svih relevantnih državnih institucija i predstavnica civilnih ženskih organizacija poput Ženske sobe”, kazala je Morović.

{slika}

Izlaganja su potom imale v.d. ravnateljica Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH  Helena Štimac Radin, bivša predsjednica Vlade Jadranka Kosor, Elizabeta Ivičević Karas s Pravnog fakulteta u Zagrebu te Valentina Andrašek ispred Europskog ženskog lobija.

Izražena je zabrinutost zbog porasta broja ubojstava žena od strane bračnih ili bivših partnera (i bliskih osoba) u zadnjih nekoliko godina – u 2016. godini udio ubijenih žena od strane njima bliskih muškaraca u brojci ukupno ubijenih bio je 78 posto, što predstavlja najveći postotak u posljednjih sedam godina. Upozoreno je i na trend smanjenja broja prijavljenih žrtava obiteljskog nasilja u području prekršajno-pravne zaštite te je naglašena hitna potreba za temeljitom analizom uzroka porasta nasilja među bliskim osobama i za hitnim promjenama u sustavu prevencije i suzbijanju nasilja prema ženama.

Rasprava je bila fokusirana na važnost educiranja relevantnih institucija – policije, sudstva i socijalnih službi s obzirom na očite i dokumentirane propuste tih institucija u sprječavanju, suzbijanju, procesuiranju i kažnjavanju nasilja prema ženama.

Helena Štimac Radin istaknula je značaj Istanbulske konvencije u području jačanja institucionalnih mehanizama. “Cijela Europa suočena je s nasiljem prema ženama”, kazala je Štimac Radin te dodala: “Nedavno istraživanje Agencije za ljudska prava iz Austrije pokazalo je da je gotovo svaka treća žena na razini EU-a suočena s nekim oblikom nasilja ili seksualnog uznemiravanja, a samo 14 posto žena prijavi policiji nasilje od strane partnera.”

“Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja ima protokol o postupanju u slučaju obiteljskoga nasilja, no očito postoje propusti u njezinoj primjeni”, naglasila je Štimac Radin.

Elizabeta Ivičević Karas s Pravnog fakulteta u Zagrebu govorila je o izmjenama i dopunama te primjeni Zakona o kaznenom postupku, te je primijetila kako se na područje zaštite žrtava nasilja, koje je ugrađeno u posljednje izmjene Zakona u srpnju ove godine, obraća najmanje pozornosti. “Iznimno je važno izvršiti pojedinačnu procjenu žrtve, utvrditi da li su joj potrebne fizičke mjere zaštite ili psihološka pomoć te je stoga nužna uspostava sustava zaštite žrtve neovisno o institucijama kaznenog postupka”,  kazala je Ivičević Karas. Dakle, postoji obaveza provođenja te procjene koja je ključna za određivanje mjera opreza s ciljem sprječavanja opetovanog nasilja i femicida. Naglasila je i kako je ovim dopunama u Zakon o kaznenom postupku uvedena suradnja institucija na nivou države i organizacija koje su aktivne u ovom području. Kao veliki problem još jednom je istaknuta praksa i paradoks dvostrukih uhićenja (istovremenog uhićenja žrtve i nasilnika prilikom prijave nasilja, premda policijski službenici imaju ovlast i obavezu primjene protokola koji uključuje procjenu rizika). Također, smatra kako je ključni problem što protokoli i zakoni barem institucionalno i u teoriji jamče zaštitu žrtvama koje uđu u kazneni postupak, no ne postoji sustav zaštite onih koje su izvan tog postupka i neophodna je izgradnja takvog sustava.

Sanja Bezbradica Jelavić, iz Pravnog savjetovališta Autonomne ženske kuće upozorila je kako se obiteljsko nasilje često tretira kao prekršaj, a ne kazneno djelo, žrtvi se ne pruža adekvatna zaštita i ne postiže se svrha kažnjavanja. “Vrlo često iz tih razloga, kao i zbog slučajeva dvostrukoga uhićenja gdje su žene u poziciji suokrivljenika u postupku, žrtve nasilja često gube povjerenje u institucije te daljnje nasilje više i ne prijavljuju”, rekla je Bezbradica Jelavić.  

Valentina Andrašek ispred Europskog ženskog lobija govorila je o radu Konzervatorija za praćenje nasilja prema ženama i preporukama međunarodnih tijela i konvencija, te naglasila kako većina preporuka uključuje i kažnjavanje za propuste institucija.

Ispred Ravnateljstva policije Dragan Josipović je izvijestio o najnovijim statistikama o femicidu  za ovu godinu. U prvih osam mjeseci ove godine zabilježeno je 12  teških kaznenih djela ubojstava žena – 9 od bliskih muških osoba, od toga 7 od bivših ili sadašnjih intimnih partnera. Također, naveo je da je u prvih osam mjeseci 2017. zabilježeno 8551 prekršajnih djela nasilja, od čega su žrtve 5342 žene.

Istaknuo je kako je došlo do ekspanzije kaznenih djela, a smanjuju se prekršajni postupci koji dovode do dvostrukih uhićenja i kako se postupci sve više vode po osnovi kaznenog, a ne prekršajnog djela. “To je značajan napredak, ali imamo još posla oko edukacije i poboljšanja policijskog postupanja u slučajevima obiteljskog nasilja”, zaključio je Josipović. Kao voditelj Odjela maloljetničke delinkvencije i kriminaliteta na štetu mladeži i obitelji naveo je i povezane probleme – 650 slučajeva zanemarivanja djece, povećanje nasilja i brutalnosti među mladima i sve više prijava za nasilje prema starim osobama.

{slika}

Jedini glas protiv ratifikacije Istanbulske konvencije i “rodne ideologije” očekivano je bio Hrvoje Zekanović, saborski zastupnik stranke Hrast, no imao je, da se tako izrazim, prilično neuspješan nastup.

Sjednica je konsenzualno pružila potporu ratifikaciji Istanbulske konvencije, no kao što znamo još uvijek je prisutan otpor, ne samo kod desnih aktera kao što je Hrast, već i u vladajućoj koaliciji odnosno u HDZ-u.

Jednoglasno usvajanje od strane Vlade Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2017. do 2020. godine, koje je temeljeno na osnovnim postavkama Istanbulske konvencije ,na sjednici održanoj 22. rujna na sam Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama daje nadu da će Istanbulska konvencija biti ratificirana do kraja godine. Nova Nacionalna strategija obuhvaća sedam područja provedbe s ukupno 33 mjere, a sve one proizlaze iz pojedinih članaka Istanbulske konvencije. Premda još uvijek postoje nedorečenosti i nisu prihvaćeni svi zahtjevi udruga, a izjave ministrice Murganić daju naslutiti neodlučnost i nepotpuno shvaćanje funkcije Konvencije, čini se da ovo jednoglasno usvajanje Strategije i izjave ministrice i premijera tim povodom (koliko god bile općenite) vode prema ratifikaciji za koju se borimo već četiri godine.

Edukacija institucija i implementacija domaćih zakona, protokola i strategija te međunarodnih akata već jesu obaveza Hrvatske, no kao što znamo provedba nije dobra i učinkovita te nas očekuje težak rad na promjeni sustava i praksi. Ratifikacija Istanbulske konvencije je samo jedan preduvjet za to. No ratifikacija bi značila da sadržaj Konvencije postaje obvezujući na višoj razini, a sama ratifikacija predstavlja usvajanje zakona koji postaje dio pravnog sustava RH – što nama daje prostor da čvršće zahtijevamo promjene, da predlažemo rješenja i da budemo aktivne akterice primjene te da nezavisno izvještavamo nadležna državna i međunarodna tijela.

Na kraju, želim samo napomenuti još jedan zahtjev koji je upućen i na ovoj sjednici, a na koji se moramo uvijek vraćati – a to je uvođenje feminističkog/nenasilnog/obrazovanja za nenasilje u odgojno-obrazovni sustav kao nužnog temelja za promjene kojima težimo.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.