Lena Dunham – kada ‘feminizam’ uključuje rasizam

Nakon prvog izdanja bijelog feminizma o Taylor Swift, vrijeme je za obračun s osobom koja je Taylor ‘naučila’ feminizmu. Slatka bucmasta djevojka u koju se svijet ‘zaljubio’, gledajući je u raznim izdanjima u seriji Girls, sljedeća je na popisu problematičnih bijelih feministkinja.

Lena Dunham rođena je u New Yorku 13. svibnja 1986. u imućnoj obitelji koja ima veze posvuda – to bi bilo jedino objašnjenje za produkciju njezine (tada) ne do kraja izrađene ideje o životu četiri prijateljice u četvrti Brooklyn.

Dok ne piše scenarij za novu seriju ili film, Lena se jasno i glasno ponosi svojom aktivističkom stranom, koja joj, zbog njezinih slojeva privilegija i oglušivanja na probleme ostalih, ne polazi baš za rukom. Velika pobornica Hillary Clinton i organizacije za pomoć i promicanje edukacije o ženskom reproduktivnom zdravlju, Planned Parenthood, Lena je osigurala svoje mjesto za feminističkim stolom, no, unatoč radu kojim se bavi, stalna je meta kritika.

Iako najviše kritizirana zbog činjenice da su se u njezinoj seriji pojavljivale/i samo bijele/i glumice/ci, kritike nisu izostale za njezine komentare o crnom igraču američkog nogometa Odellu Beckhamu, niti za priču koju je dovršila rečenicom “da sam barem pobacila”, a ni za rasističke esejima koje je napisala o Indiji i Japanu.

Girls – serija za bijele žene

Premisa serije je jednostavna – praćenje života mladih žena (prijateljica) nakon fakulteta. Lena je htjela napraviti seriju s ‘pravim’ ženama i ‘pravim’ ženskim iskustvima, poput završetka fakulteta, pronalaska posla, prekida veze, prekida prijateljstva, debljanja/mršavljenja, partijanja, s pregrštom slomljenih srca i suza te s nezaobilaznim ‘pronalaženjem sebe’.
Ono što je umjesto toga napravila jest serija čija je radnja smještena u New Yorku – jednom od najvećih kulturno pluralističkih metropola svijeta, s likovima koji su isključivo bjelkinje/ci. Unatoč tome što je sama imala moć napisati i zaposliti talentirane glumice i glumce različitih izgleda, rasa i rodova, Lena još uvijek pronalazi načine ignoriranja bijeline njezine serije i žali se da Hollywood nije raznolik.

{slika}

Serija Girls predstavlja glavni primjer njezine ideje o feminizmu. Rekla je da je njezina serija feministička te da služi boljoj reprezentaciji žena, međutim, s bijelom glumačkom postavom, ona ugađa samo bijelim ženama, koje već desetljećima imaju platformu. Posljednja je sezona završila u travnju ove godine, a Girls je tako provela svih šest sezona ignorirajući želje žena drugih rasa za prikazivanjem i reprezentacijom.

Hiperseksualizacija crnih muškaraca

U razgovoru koje je vodila s dugogodišnjom prijateljicom i problematičnom feministkinjom, Amy Schumer, u jednom od svojih Lenny pisama, Lena se nije proslavila kao snažna feministkinja, dok je seksualizirala bezazleni susret s Odellom Beckhamom.

“Sjedila sam pored Odella Beckhama i bilo je tako nevjerojatno jer je izgledalo kao da me je pogledao te utvrdio da nemam oblik žene po njegovim standardima. Kao da mi je rekao: ‘To je marshmallow, to je dijete, to je pas.’ Nije to bilo zlonamjerno – samo se činio zbunjenim.

Vibra je bila u stilu: ‘Želim li je jebati? Nosi li to… da, nosi smoking. Vratit ću pogled na mobitel.’ Bilo je to kao da smo bili prisiljeni biti zajedno, a on je doslovce skrolao Instagramom, samo da ne mora gledati ženu s leptir kravatom. Meni je bilo: ‘To bi se trebalo nazvati Metropolitanski muzej odbijanja od strane sportaša.'”

Iako se mnoge od nas ponekad muče sa slikom vlastitog tijela, moramo shvatiti da ne izgledamo sve isto. U redu je ako je tvoja prijateljica viša od tebe, ako je tvoja kolegica vitkija od tebe ili ako je tvoja sestra oduvijek bila više fit od tebe. Sve i svi dolazimo u različitim bojama, veličinama i ‘pakiranjima’.

Ono što nije u redu je pretpostaviti što netko misli o tebi bez temelja. Lena je, zahvaćena u mreži vlastite nesigurnosti, izmislila razgovor u glavi s osobom koju nije niti pozdravila, kojoj sama nije uputila niti jednu riječ. Dio koji je u cijeloj priči, koju se ona trudila ispričati u veselom i humorističnom tonu, zapravo problematičan je hiperseksualizacija crnih tijela.

Lena, kao bijela žena i Odell, kao crni muškarac, žive u Sjedinjenim Američkim Državama –
mjestu koje je u zadnjih deset godina postalo glavna tema razgovora u kontekstu rase i rasnih odnosa.

Preko odbijanja zapošljavanja crnih žena i muškaraca, policijske brutalnosti, sistema ‘od škole do zatvora’, rezanja kose i kažnjavanja zbog prirodne teksture kose crnih djevojčica u školama, paternalizma, eurocentričnog kurikuluma, inicijativa isključivo na engleskom jeziku, negiranja rasizma, negiranja bijelačkih privilegija, rasističkih maskota, anti-imigracijskih praksi, kulturne aproprijacije, žaljenja na ‘obrnuti rasizam’, svastika, zločina iz mržnje, rasističkih ‘šala’, korištenja N-riječi i javljanjem novog američkog vala neonacista možemo sa sigurnošću reći da američki sustav ne gleda jednako na crne žene i muškarce (ali i ostale rase!) kao i na bijele žene i muškarce.

{slika}

Datirajući od 1500-ih i nastavljajući se u ropstvo, seksualne želje crnih muškarca i žena su prikazivane kao animalističke. Kombinacija toga s činjenicom da su crni ljudi stalno povezivani s negativnim stereotipima u mainstream medijima – gangster, zatvorenik, silovatelj, nezaposleni i tome slično – mit o tome da su crni muškarci bolji u krevetu, predstavlja se kao iskrivljena ‘nagrada’ kako bi se negirali prethodno spomenuti negativni stereotipi.

Taj mit da crni muškarci imaju bolje seksualne sposobnosti ili su veći u veličini propagira i pornografija, a dugoročno se postavlja kao oblik degradacije prekriven u kompliment.

Kao društvo, internacionalizirali smo tu smiješnu ideju da seksualnost idealnog crnog čovjeka mora ući u ovu kategoriju koja guši, koja je uvijek seksualno agresivna i postoji samo za isporuku seksualne usluge – sa specijalizacijama u bludničenju i bandi – ali nikad ne doživljava seks kao cijelu osobu. Ovo uvjerenje crnim muškarcima ukida pravo i prostor za izgradnju vlastite percepcije i identiteta kao seksualnih pojedinaca.

Nadalje, opasnost da crni muškarci vjeruju da je njihov penis njihova najmoćnija stvar koja može “ukrasti” ženu bijelog muškarca, upravo odbija od činjenice da su crni muškarci puno više od svojih spolnih organa. Seksualno objektiviziranje NIJE kompliment. Tužna je istina da je seksualna objektivizacija crnaca/kinja postala samo još jedna vrsta probavljivijeg oblika rasizma.

Lena je zanemarila rasne implikacije svojih riječi. Gura stereotipe o crnom muškom karakteru i seksualnosti – da ih mora privući svaka žena.

Njezine insinuacije motiva Odella Beckhama također imaju bolnu povijesnu povezanost bijelih žena koje optužuju i kažnjavaju crne muškarce za zločine koje nisu počinili. Njezini komentari su jasan primjer bijelog feminizma, u kojemu je Lena bila neosjetljiva na temu rase, dok je napravila pogrešan argument glede roda. Njezina podsvjesna rasna predrasuda prevladala je njezina feministička uvjerenja.

“Da sam barem pobacila”

Na svom podcastu “Women of the Hour” 2016. godine, Lena je obavijestila publiku da, iako nikada nije osobno pobacila, želi da je i da bi time imala ulogu kojom bi smanjila stigmu oko tog pitanja. Kaže da kada je bila zamoljena da podijeli svoju priču o pobačaju, ona nije imala priču o pobačaju koju bi trebala podijeliti, što je prema njoj na neki način stigmatiziralo žene koje su ih imale. “Sada mogu reći da dosada još uvijek nisam pobacila, ali željela bih jesam”, rekla je iz nekog razloga.

{slika}

Nakon što je ovakva izjava izazvala pomutnju, Lena se odlučila ispričati na svoj posebni Lena Dunham način: “Moja najnovija epizoda podcasta trebala je ispričati višestruku priču o reproduktivnom izboru u Americi, objasniti mnoge razloge zbog kojih žene žele ili ne žele imati djecu i što tjelesna autonomija doista znači”, napisala je u Instagram postu. “Stvarno se nadam da neugodna šala s moje strane neće umanjiti nevjerojatan posao svih žena koje su u ovome sudjelovale”.
Ona tvrdi da nikada nije htjela trivijalizirati ili ismijavati “emocionalne i fizičke izazove prekida trudnoće”. Na kraju je dodala kako joj je važno pitanje reproduktivnog izbora.

Eseji o Indiji i Japanu

Obzirom da se od malena voljela pismeno izražavati, ne čudi činjenica da je Lena, poput svake mlade žene koja putuje svijetom, odlučila pisati o svojim putovanjima s majkom. Eseji koji su ljudima zapeli za oko, zbog Lenine ignorancije i rasizma, su o njenim putovanjima u Japan i Indiju.
Kao bogata privilegirana Amerikanka, naučena je na određenu razinu komfora u životu pa nas, nažalost, ne čude previše njezine misli o ‘prljavoj’ Indiji ili ‘malim i niskim’ Japankama/cima.
Dok je njena majka proučavala običaje stranih zemalja i probala se što bolje uklopiti, Lena je bila nezadovoljna činjenicom da Indija i Japan nisu identični onome što je poznavala cijeli život i u čemu je odrasla.

U eseju o Indiji govori o transcendentalnoj meditaciji i spiritualnom prosvjetljenju, o bolesti i prljavštini: “Imala sam tu glupu, zapadnu ideju, kao, idem u Indiju i bit će tako transcendentno da se više neću bojati smrti, a ja ću ostaviti moje zapadnjačke tjeskobe i prihvatiti novu vrstu znanja i vratiti ga u SAD…. Umjesto toga, bilo mi je previše na svakoj razini, ‘napad na čisto čovječanstvo’, koji je bio veliki izazov mojoj OCD bakteriofobiji. Otišla sam ranije. U mojoj zemlji činimo stvarno dobar posao zatvaranja bolesnih ljudi i zatvaranja sanitarnih čvorova i zatvaranja svega što nam omogućuje da znamo da smo različiti od životinja. U Indiji, ne samo da to ne čine, već nema interesa za to.”

Suprotno Leninim krivim rasističkim pretpostavkama, u Indiji ima interesa za popravljanje svih navedenih stvari. Ovakvi primjeri su udaljeni samo par klikova mišem. Također se potužila da je tijekom svog odmora više suosjećala s “psima lutalicama koje je vidjela kod siromašnih ljudi.”

{slika}

Tijekom svog posjeta Japanu 2011. godine, Lena je napisala esej o svojim iskustvima kojima je obznanila svoje eurocentrične stavove pokazujući da je sposobna raspravljati o rasi, sve dok se ona odnosi na njezino gledište. Neki od komentara u eseju su: “Ona teži oko sedamdeset i tri kilograma i ima ruke poput papirnatih dizalica… Sjeti se da je zvuk slova L poput R i obrnuto… Budući da ste jedina bijelkinja u sobi, gotovo se osjećate nevidljivom jer ste tako vidljivi… Kada ste u Meksiku ili nekom drugom mjestu, oni barem žele vaš novac.”

Najveći problem s Lenom za mene leži u tome što sam se prvotno prepoznala u njoj. Lena nije previše visoka, ima trbuščić, smeđu kosu i velike okrugle smeđe oči. Ima čudan smisao za humor i nepravilne zube. Voli hranu i voli ‘duboko’ raspravljati o temama za koje misli da shvaća. Ona predstavlja tip prijateljice koja će doći k tebi doma kada ti je loš dan, kada prekineš prijateljstvo ili vezu. Gledajući Lenu/Hannah, mnoge od nas su se poistovijetile s njom. Mnoge od nas su poželjele biti ona.
Ja sam prestala željeti biti njezinom prijateljicom kada sam je vidjela kako se utapa u moru kritika. Iako sam u tekstu navela najglasnije kritike, Google će vam pokazati da ih ima i više.

Iz godine u godinu njezini gafovi ne prestaju te unatoč tome što ima preko 30 godina, i dalje tapka u mraku, piše neoprostive tweetove i ne pokazuje naznake da se opametila te okanila barem jednog sloja privilegija.

Mislim da ima nešto u onoj ‘s kim si takav si’. Ja ne bih željela biti takva.

————————————————————————————————————–

‘Živimo u državi s 90, 42% stanovništva bijelih Hrvatica i Hrvata. Na ulicama, televiziji, novinama, u školama i fakultetima, dućanima, kafićima i restoranima uglavnom vidimo bijela tijela sličnih crta lica te smo zbog toga uvjereni da nas se problemi rasizma i diskriminacije ne tiču, čak i ako ponekad, zahvaljujući dizanju svijesti preko socijalnih mreža, isplivaju na površinu. Čak i brojni oni i one koji/e se smatraju progresivnima, ne mogu suspregnuti podsmijeh, u najboljem slučaju pauzu u komunikaciji, kada se govori o rasnoj diskriminaciji. U današnje doba kada se nacizam polako, ali sigurno budi diljem različitih zemalja, najbolje rješenje protiv njega bio bi konstantan razgovor o i s  ljudima druge rase, seksualne orijentacije, religijske opredijeljenosti i bilo koje druge različitosti. Iako smo mala bijela država, ne znači da nas se ne trebaju ticati životi i dobrobit drugih, onih od nas različiti, pogotovo ako pričamo u kontekstu naših granica, poput romskih zajednica ili pak naseljavanju imigranata. Izdanjima bijelog feminizma pokušavam skrenuti pažnju na strane (i domaće) žene i muškarce, koje/i svoju mržnju prema drugima, u obliku rasizma, homofobije, transfobije, ksenofobije ili islamofobije, pokušavaju predstaviti kao svoju granu ‘feminizma”, autorica obrazlaže ideju iza IZDANJA ‘Bijelog feminizma’.

Ženska soba: Žrtve se traumatizira, počiniteljima se daju minimalne kazne

Ženska soba na osnovu dostupnih informacija iz medijske objave Jutarnjeg lista “Maloljetnicu opili, drogirali, tri dana silovali i sve snimali, za iživljavanje dobili po godinu zatvora”, dana 13. rujna 2017. godine osuđuje postupanje pravosudnog sustava Republike Hrvatske zbog donošenja nepravomoćne sudske presude za kazneno djelo protiv spolne slobode nad tada maloljetnom osobom u trajanju od jedne godine.

Držimo kako je postupanje u ovom slučaju kaznenog djela protiv spolne slobode, a koji nažalost nije iznimka, sramotan i nedopustiv za Republiku Hrvatsku na više razina. Prilikom kvalifikacije kaznenog djela nisu uzeti u obzir relevantne okolnosti koje to djelo čine kvalificiranim oblikom kaznenog djela (počinjeno od strane više počinitelja, činjenje u dužem vremenskom periodu, maloljetnost žrtve, činjenje na ponižavajući način). Nadalje, samo trajanje kaznenog postupka prati nedozvoljivu praksu hrvatskog pravosuđa, da postupci traju i po deset godina, da se žrtvu dodatno traumatizira, kao i da se počiniteljima  izriče minimalna zapriječena kazna zatvora. Same kazne zatvora, propisane Kaznenim zakonom Republike Hrvatske, sramotno su niske za ovako teška kaznena djela, a sudska praksa izricanja minimalnih kazni (kao i u ovom slučaju) šalju direktnu poruku građanima i građankama Republike Hrvatske kako se činjenje ovakvih teških kaznenih djela kažnjava na najblaži mogući način. 

Iz svega navedenog smatramo kako je ova sudska presuda apsolutno neprihvatljiva za hrvatski pravosudni sustav, ali i za društvo u cijelosti, koje nedovoljno osuđuje i ne kažnjava na odgovarajući način počinitelje kaznenih djela seksualnog nasilja, kako nad maloljetnim, tako i nad punoljetnim žrtvama nasilja. 

Ovim putem pozivamo sve relevantne društvene aktere, zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast (uzimajući u obzir njenu neovisnost i samostalnost) da poduzmu sve potrebne korake i mjere kako bi se spriječilo ovakvo postupanje u slučajevima kaznenih djela protiv spolne slobode i slanje poruke nacionalnoj i međunarodnoj javnosti da Republika Hrvatska ova teška kaznena djela ne shvaća ozbiljno, da podržava minimalno sankcioniranje ili nesankcioniranje počinitelja ovih kaznenih djela.

ISTE kreću u javnu kampanju za prihvaćanje različitosti

Kolektiv ISTE od četvrtka kreće u javnu kampanju za prihvaćanje različitosti. Rad kolektiva ISTE sastoji se od serije plakata, billboard-a i animacije kojima se senzibilizira odnos prema ženama različitih etničkih, vjerskih, rasnih i seksualnih pripadnosti. Plakati će biti postavljeni u periodu od 14.9. do 27.9. na oglasnim mjestima u Zagrebu. 

{slika}

“ISTE” je naziv pod kojim djeluje grupa žena različitih manjinskih identiteta. Inicijalno okupljene na poziv umjetnice Andreje Kulunčić, koja je također članica kolektiva, one su kroz niz radioničkih sastanaka detektirale osnovne probleme s kojima se susreću na svakodnevnoj i institucionalnoj razini, a koji su rezultat diskriminirajućih oblika ponašanja i diskriminirajuće legislative: od straha od prolazaka određenim dijelovima grada zbog boje kože ili vjerskih obilježja (hidžab), nelagode zbog uporabe vlastitog jezika (arapski) do nemogućnosti usvajanja djeteta u istospolnoj zajednici ili dobivanja azila. Zajednički osmišljavaju javnu kampanju u kojoj govore iz prvog lica o tim problemima. Kampanja se sprovodi dijeljenjem animiranog videa na društvenim mrežama, plakatima u city light boksovima i billboardima. Javnom kampanjom navedeni se problemi očituju kao simptom društva, a ne samo privatni problemi određene skupine. Andreja Kulunčić među njima predstavlja normativni identitet i intersekcijski prag za njihov prolazak u sistem prosljeđujući im umjetničke resurse kao alate za samoartikuliranje.

U vremenu društvene krize, rasta siromaštva i neizvjesnosti, slabljenja nacionalnih država pred ekonomskom globalizacijom te pojačanih migracija, nacionalne se države konsolidiraju umišljajem o cjelini i homogenosti zajednice. U takvoj konstelaciji, dominantni entitet percipira manjinske grupe, koje drukčijim identitetima i mješovitim statusima nagrizaju jedinstvo kolektivnog identiteta, kao kolektivnog stranca koji je prijetnja zamišljenoj homogenosti, nacionalnoj ekonomskoj snazi i kulturnoj koherenciji (A. Appadurai “Strah od malih brojeva”). Identiteti izmaknuti od norme (u ovom slučaju Romkinja, muslimanka, lezbijka, crnkinja, tražiteljica azila iz Sirije), postaju objekt netrpeljivosti i meta nasilja koje će mijenjati oblik ovisno o identitetskom određenju ugrožena tijela.

Javno se obraćajući svojim sugrađanima putem socijalnih mreža i oglasa, žene kolektiva ISTE, koje budući da su žene iznad četrdesete godine života i k tome manjinski identiteti, najmanje dvostruko prelamaju drugost, upisuju svoje tijelo u javni prostor poručujući da ne žele pristati na tiraniju statističkoga konstrukta te da u gradu, koji smatraju svojim, žele živjeti bez straha i poniženja.

Europski parlament podržao ratifikaciju Istanbulske konvencije, pljušte osude konzervativaca

U utorak 12. rujna Europski parlament podržao je ratifikaciju Istanbulske konvencije. Od ukupno 672 parlamentaraca/ki koji su sudjelovali u glasanju u Europskom parlamentu, njih 489 izjasnilo se u prilog ratifikacije, nasuprot 114 glasova protiv i 69 suzdržanih.

Implementacijom sadržaja Konvencije, članice Europske Unije postale bi obvezne provesti niz mjera u službi prevencije i borbe protiv nasilja nad ženama i rodno uvjetovanog nasilja u koje spadaju između ostalih spadaju činovi poput objave pornografskih sadržaja iz osvete, zlostavljanja na društvenim mrežama, seksualne iznude, te odbijanja pružanja adekvatne zdravstvene skrbi i onemogućavanje sigurnih i legalnih uvjeta za izvršavanje pobačaja na zahtjev. Navedene mjere uključivale bi osiguravanje dostatnih financijskih sredstava pružanja prikladne obuke osobama koje rade s žrtvama, prestanak stigmatizacije žrtava nasilja te poticanje na upotrebu rodno neutralnog jezika medijima u svrhu suzbijanja seksizma i stereotipnih rodnih uloga u društvu.    

Prema većinskom smatranju Europskog parlamenta, ratifikacija Istanbulske Konvencije omogućila bi stvaranje koherentnog okvira unutar kojeg je moguća borba protiv nasilja nad ženama i rodno uvjetovanog nasilja, kao i prevencija istog. Naime, Istanbulska Konvencija, koja je stupila na snagu još u kolovozu 2014., neupitno predstavlja dosad najsveobuhvatniji sporazum u kontekstu suzbijanja nasilja nad ženama i kao takvog potpisale su ga sve članice Europske Unije, no njih samo 14 Konvenciju je uistinu i ratificiralo.

Kao jedna od zemalja članica Europske Unije gdje Istanbulska Konvencija još nije ratificirana, Hrvatska je po pitanju iste i za vrijeme glasanja u Europskom Parlamentu ostala nadasve podijeljena. Neke od figura hrvatske političke scene, poput euro parlamentarke Biljane Borzan, objeručke su prihvatile mogućnost ratifikacije, smatrajući da je krajnje vrijeme za oštru reakciju na rodno uvjetovano nasilje s obzirom na to da je u društvu, kako iznosi, “postalo normalno djevojčicu ili djevojku verbalno ili fizički napasti ukoliko se ne ponaša u skladu s očekivanjima okoline.  Žene se svakodnevno susreću s diskriminacijom i nasiljem, a posebno je teško ukoliko se radi o osobama s invaliditetom ili ako pripadaju LGBTIQ skupini.”

S druge pak strane, pripadnici/e konzervativnih struja gotovo su jednoglasno izbacili/e ratifikaciju Konvencije iz repertoara njima prihvatljivih političkih poteza u svrhu unaprjeđenja životnog standarda hrvatskih građana/ki. Na najveću osudu unutar konzervativnih krugova naišla je u Konvenciji prisutna definicija roda kao vlastitog izbora pojedinca na što se i osvrnula HSS-ova Marijana Petir izjavivši da se prema Rimskom statutu Međunarodnog kaznenog zakona “‘rod’ odnosi na dva spola, muški i ženski, što je jedina do sada međunarodno priznata pravna definicija.” Kao rješenje problema nasilja nad ženama Petir je, za vrijeme svog izlaganja u Europskom Parlamentu, predložila primjeren odgoj u obitelji bez uvođenja ikakvih novih ideologija.

Uz pravo na izbor u kontekstu rodnog identiteta, pod osudom konzervativaca/kinja našlo se i pravo na izbor u kontekstu abortusa na zahtjev na koji se osvrnula HKS-ova predsjednica Ruža Tomašić ustanovivši da “zagovaranje pobačaja, promoviranje rodne ideologije [i] nametanje političke korektnosti, ne služi prevenciji i sankcioniranju nasilja nego širenju liberalne agende i ušutkivanju onih koji se ne slažu.” Tomašić također nije propustila naglasiti da ne namjerava podržati ni jednu ideologiju koja za cilj ima rušenje tradicionalnih kršćanskih vrijednosti, a isto očekuje i od hrvatske Vlade.

U raspravu o Istanbulskoj Konvenciji uključila se i udruga Vigilare. Kako prenosi N1, za članove Vigilarea “činjenica da pola država članica još uvijek nije ratificiralo Konvenciju dovoljno govori o tome koliko građani podržavaju ovu ideološku podvalu, koja im pod egidom zaštite žena od nasilja, želi nametnuti krajnje liberalni svjetonazor. Ideološki nasrtaji na obrazovni i zdravstveni sustav, koji su u Europi dominantno javni, nisu nimalo slučajni, već predstavljaju pokušaj rušenja tradicionalnog društva nametanjem genderizma i kulture smrti svim društvenim slojevima.”

Unatoč smatranjima udruge Vigilare, premijer Andrej Plenković još je u kolovozu najavio da će ratifikacija Istanbulske Konvencije biti izvršena narednih mjeseci te istaknuo prioritetnu važnost uspostave rodne ravnopravnosti i borbe protiv obiteljskog/partnerskog nasilja nad ženama koje je u Hrvatskoj i dalje u porastu. Samo 2016. godine, čak 16 ubijenih žena bile su žrtve obiteljskog ili partnerskog nasilja.

Europski parlament podržao ratifikaciju Istanbulske konvencije, pljušte osude konzervativaca

U utorak 12. rujna Europski parlament podržao je ratifikaciju Istanbulske konvencije. Od ukupno 672 parlamentaraca/ki koji su sudjelovali u glasanju u Europskom parlamentu, njih 489 izjasnilo se u prilog ratifikacije, nasuprot 114 glasova protiv i 69 suzdržanih.

Implementacijom sadržaja Konvencije, članice Europske Unije postale bi obvezne provesti niz mjera u službi prevencije i borbe protiv nasilja nad ženama i rodno uvjetovanog nasilja u koje spadaju između ostalih spadaju činovi poput objave pornografskih sadržaja iz osvete, zlostavljanja na društvenim mrežama, seksualne iznude, te odbijanja pružanja adekvatne zdravstvene skrbi i onemogućavanje sigurnih i legalnih uvjeta za izvršavanje pobačaja na zahtjev. Navedene mjere uključivale bi osiguravanje dostatnih financijskih sredstava pružanja prikladne obuke osobama koje rade s žrtvama, prestanak stigmatizacije žrtava nasilja te poticanje na upotrebu rodno neutralnog jezika medijima u svrhu suzbijanja seksizma i stereotipnih rodnih uloga u društvu.    

Prema većinskom smatranju Europskog parlamenta, ratifikacija Istanbulske Konvencije omogućila bi stvaranje koherentnog okvira unutar kojeg je moguća borba protiv nasilja nad ženama i rodno uvjetovanog nasilja, kao i prevencija istog. Naime, Istanbulska Konvencija, koja je stupila na snagu još u kolovozu 2014., neupitno predstavlja dosad najsveobuhvatniji sporazum u kontekstu suzbijanja nasilja nad ženama i kao takvog potpisale su ga sve članice Europske Unije, no njih samo 14 Konvenciju je uistinu i ratificiralo.

Kao jedna od zemalja članica Europske Unije gdje Istanbulska Konvencija još nije ratificirana, Hrvatska je po pitanju iste i za vrijeme glasanja u Europskom Parlamentu ostala nadasve podijeljena. Neke od figura hrvatske političke scene, poput euro parlamentarke Biljane Borzan, objeručke su prihvatile mogućnost ratifikacije, smatrajući da je krajnje vrijeme za oštru reakciju na rodno uvjetovano nasilje s obzirom na to da je u društvu, kako iznosi, “postalo normalno djevojčicu ili djevojku verbalno ili fizički napasti ukoliko se ne ponaša u skladu s očekivanjima okoline.  Žene se svakodnevno susreću s diskriminacijom i nasiljem, a posebno je teško ukoliko se radi o osobama s invaliditetom ili ako pripadaju LGBTIQ skupini.”

S druge pak strane, pripadnici/e konzervativnih struja gotovo su jednoglasno izbacili/e ratifikaciju Konvencije iz repertoara njima prihvatljivih političkih poteza u svrhu unaprjeđenja životnog standarda hrvatskih građana/ki. Na najveću osudu unutar konzervativnih krugova naišla je u Konvenciji prisutna definicija roda kao vlastitog izbora pojedinca na što se i osvrnula HSS-ova Marijana Petir izjavivši da se prema Rimskom statutu Međunarodnog kaznenog zakona “‘rod’ odnosi na dva spola, muški i ženski, što je jedina do sada međunarodno priznata pravna definicija.” Kao rješenje problema nasilja nad ženama Petir je, za vrijeme svog izlaganja u Europskom Parlamentu, predložila primjeren odgoj u obitelji bez uvođenja ikakvih novih ideologija.

Uz pravo na izbor u kontekstu rodnog identiteta, pod osudom konzervativaca/kinja našlo se i pravo na izbor u kontekstu abortusa na zahtjev na koji se osvrnula HKS-ova predsjednica Ruža Tomašić ustanovivši da “zagovaranje pobačaja, promoviranje rodne ideologije [i] nametanje političke korektnosti, ne služi prevenciji i sankcioniranju nasilja nego širenju liberalne agende i ušutkivanju onih koji se ne slažu.” Tomašić također nije propustila naglasiti da ne namjerava podržati ni jednu ideologiju koja za cilj ima rušenje tradicionalnih kršćanskih vrijednosti, a isto očekuje i od hrvatske Vlade.

U raspravu o Istanbulskoj Konvenciji uključila se i udruga Vigilare. Kako prenosi N1, za članove Vigilarea “činjenica da pola država članica još uvijek nije ratificiralo Konvenciju dovoljno govori o tome koliko građani podržavaju ovu ideološku podvalu, koja im pod egidom zaštite žena od nasilja, želi nametnuti krajnje liberalni svjetonazor. Ideološki nasrtaji na obrazovni i zdravstveni sustav, koji su u Europi dominantno javni, nisu nimalo slučajni, već predstavljaju pokušaj rušenja tradicionalnog društva nametanjem genderizma i kulture smrti svim društvenim slojevima.”

Unatoč smatranjima udruge Vigilare, premijer Andrej Plenković još je u kolovozu najavio da će ratifikacija Istanbulske Konvencije biti izvršena narednih mjeseci te istaknuo prioritetnu važnost uspostave rodne ravnopravnosti i borbe protiv obiteljskog/partnerskog nasilja nad ženama koje je u Hrvatskoj i dalje u porastu. Samo 2016. godine, čak 16 ubijenih žena bile su žrtve obiteljskog ili partnerskog nasilja.

Prosvjed: Javna televizija za sve!

Hrvatsko novinarsko društvo organizira prosvjed povodom ukidanja emisije ‘Hrvatska uživo’ u petak, 15. rujna od 9 do 10 sati na Markovu trgu. 

‘Neargumentirano ukidanje emisije HRT-a Hrvatska uživo posljednji je u nizu napada na Ustavom zajamčena prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te napad na prava svake osobe na slobodu izražavanja i mišljenja.

Zahtijevamo profesionalizaciju standarda na javnoj televiziji; povratak emisije Hrvatska uživo u program HRT-a je neminovni prvi korak u tom smjeru. Prosvjed je organiziran pred početak sjednice Hrvatskog sabora’, stoji u pozivu.