Nedavno objavljeni foršpan za animirani remake bajke o “Snjeguljici” u produkciji korejske animacijske kuće Locus Creative Studios nazvane “Red Shoes and 7 Dwarfs“ – izazvao je ovih dana prilično burnu reakciju na društvenim mrežama.
Animatori Locus Studija su, predstavljajući svoj najnoviji uradak, remake popularne bajke braće Grimm o “Snjeguljici i sedam patuljaka”, krilaticom: “Što bi bilo da Snjeguljica više nije ljepotica, a sedam patuljaka nisko?”, pokrenuli žestoku raspravu na Twitteru i ostalim društvenim kanalima po pitanju body-shaminga, sveprisutnog u današnjem svijetu.
O čemu je riječ? Naime, radnja nadolazećeg animiranog filma, koji bi se u kinima trebao pojaviti još ove godine, govori o sedam prinčeva koji su pod utjecajem čarolije pretvoreni u sedam patuljaka. Kako bi poništili utjecaj čarolije koja ih je pretvorila u patuljke, ovi, inače, kršni momci imaju zadatak pronaći crvene cipele koje, igrom slučaja, pripadaju Snjeguljici. A zašto ih Snjeguljica posjeduje? Crvene cipele ili bolje reći, štikle od 12 centimetara, kriju magičnu tajnu – naime, one pretvaraju Snjeguljicu iz niske i popunjene mlade žene u visoku, mršavu, seksepilnu “ljepoticu” – kakvom se Snjeguljica želi prezentirati vanjskom svijetu. Da, dobro ste pročitali. U centru radnje ovoga remakea više nije zla maćeha koja je opsjednuta svojim fizičkim izgledom zbog čega svakodnevno ispituje svoj magično ogledalce da joj otkrije tko je najljepši na svijetu, nego je kompleks fizičkog izgleda naslijedila Snjeguljica koja pomoću svojih crvenih štikli skriva od svijeta da je – bucka.
Iako je crtić zamišljen kao parodija s obratom, ovakav pristup, ipak, nimalo nije duhovit svima onima koji se zalažu za kreiranje pozitivne slike o vlastitom tijelu. Komentatori na društvenim mrežama složni su u tome kako poruka koju ovaj animirani film šalje svima onima koja će pohitati u kina pogledati najnoviju verziju adaptacije omiljene bajke, govori kako biti popunjen automatski danas znači biti – ružan i kako se “debele osobe” trebaju, jednostavno, skrivati od vanjskog svijeta. Osim ako Snjeguljica u ovoj filmskoj adaptaciji nije super-tajna agentica koja mora skrivati svoj identitet od svijeta kako bi kriminalce privodila pravdi – opravdanja za ovakav pristup body-shamingu nema, nastranu slobodi kreativnog izražavanja.
Očito je kako, još uvijek, nije dovoljno da žene na svakodnevnoj bazi trpe društveno-represivna “pravila” koje im govore tko bi trebale biti i kako bi se trebale ponašati, nije dovoljno što mediji, modna i kozmetička industrija kreira sliku poželjnog ženskog tijela – sve djevojčice i dječaci od najranijih dana svojih života trebaju utvrditi gradivo kako biti debeo znači biti – ružan i nepoželjan. A budimo realni, ako takve sublinearne poruke ne zezne dječju percepciju o ljudskim tijelima, pogotovo onima u razvoju – ništa neće.
U vrijeme kada je HBO imao premijeru Obitelji Soprano – a možda i ranije – ozbiljna televizija postala je sinonimom teških i mračnih priča s muškim antijunacima. Pomisao da bi se serija koja prati grupu primalja u siromašnoj londonskoj četvrti East End kasnih 50-ih i ranih 60-ih godina dvadesetog stoljeća mogla smatrati najznačajnijom dramom 21. stoljeća, protivi se svemu što znamo o televiziji. No, dogodilo se upravo to. Prema magazinu The Independent, Britanci su seriju Call the Midwife proglasili najrelevantnijom emitiranom dramom ovoga stoljeća, a ako se mene pita, apsolutno su u pravu.
Iako televizija PBS emitira već šestu sezonu, ova se feministička povijesna drama još uvijek bori za itekako zasluženo priznanje. Je li to radi blagog pripovjedačkog tona Vanesse Redgrave kojim započinje i završava svaka epizoda, ili radi likova koji su redom primalje, časne i medicinske sestre, ali iz nekog je razloga Call the Midwife redovito zanemarena kada se govori o “ozbiljnim” TV serijama – i tome treba stati na kraj.
Vijest o prvome mjestu izvršna producentica Pippa Harris komentirala je ovako:
“Osobno sam oduševljena kako je emisija koja se bez zadrške bavi životima žena, koju je stvorilo toliko talentiranih žena, odjeknula među tako velikom publikom.”
Harris ima svako pravo biti oduševljena jer je uistinu nevjerojatno da je serija koja se tako izravno bavi ženama dotaknula živote tolikih gledatelja.
Evo što neupućeni trebaju znati o ovoj snažnoj seriji: glumačka je postava gotovo u cijelosti ženska, a glumice su u dobi od ranih dvadesetih do 80-ih godina. Lik svake junakinje pažljivo je osmišljen, a niti jedna od njih nije marginalizirana zbog svoje dobi. Call the Midwife bavi se samom srži ženskih pitanja – tjelesnih, političkih i mentalnih. Iako je serija mogla redovitije prikazivati nebijele osobe, izbjegla je sakrivanje činjenice da su u Londonu itekako živjele nebijele osobe – što je boljka mnogih povijesnih drama. Ova serija na hrabar način do detalja pripovijeda istinite i često bolne priče o ženama.
Call the Midwife umirujuća je serija. Tjedni povratci u Nonnatus House podsjeća na posjećivanje starih prijatelja. Ipak, toplina serije ni na koji način ne umanjuje njezinu važnost u televizijskom programu.
Tijekom šest sezona, ova drama pripovijeda priču o opasnostima nedostupnosti legalnog pobačaja, od samog njezina početka jedna istaknuta junakinja pati od uznapredovale Alzheimerove bolesti, serija se bavi problemom zlostavljanja u obitelji, pitanjima vjere, homofobije, alkoholizma, problemima seksualnih radnica te rasizmom, obraćajući osobitu pažnju detaljima. Kada je u pitanju društvena svijest, ova povijesna drama nadmašuje sve druge televizijske serije.
Takvo je priznanje za seriju važno kao pokazatelj da je ljudima stalo do žena i njihovih problema. Ne može se za mnogo serija reći da obuhvaćaju gotovo sve načine na koje obitelji reagiraju na novorođenčad s urođenom manom, ili da se bave brutalno napadnutom redovnicom koja traži pomoć radi posljedica koje je nemoguće zaliječiti tek vjerom. Lako bi bilo otpisati Call the Midwife kao “žensku seriju”, no upravo je zato treba slaviti.
Scenaristica serije, Heidi Thomas, iz tjedna u tjedan suptilno prikazuje različite žene i naglašava važnost njihovih glasova. Bez obzira na njihovu dob, religiju (ili ateizam), seksualnost, klasu i rasu, njihove borbe i pobjede vitalni su dio televizijske scene. Časne sestre i primalje Nonnatus Housea stvaraju neraskidive međusobne veze, stojeći jedna uz drugu u sreći i nesreći. Štoviše, one su podrška i ženama iz zajednice koje iz tjedna u tjedan na svijet donose nove živote.
Danas se na televiziji prikazuje mnogo sjajnih serija sa ženskim protagonisticama, a svaka je od njih važna na svoj način. Ipak, nijedna ne posjeduje takvu pripovjedačku širinu niti je tako bezvremenska kao Call the Midwife. Ako je išta obilježilo 21. stoljeće, onda je to jačanje novog vala feminizma koji nastoji biti što inkluzivniji, a malo je serija koje poput Call the Midwife sadrže poruku da su žene – njihovo zdravlje, prijateljstvo i životi – vrijedne rasprave i pažnje.
Guverner američke države Delaware potpisao je zakon koji osigurava da pobačaj ostaje legalan u ovoj saveznoj državi, što je prvi takav potez u SAD-u nakon što je Donald Trump postao predsjednik, obećavši da će preokrenuti presudu kojom je legaliziran pobačaj na području cijelog SAD-a.
Glasnogovornik demokratskog guvernera Johna Carneyja Jr. priopćio je u petak da guverner podupire prava i zaštitu žena osiguranu presudom Roe vs. Wade, kojom je 1973. godine Vrhovni sud legalizirao pobačaj. “Zbog toga je svojim potpisom prijedlog zakona pretvorio u zakon”, objasnio je glasnogovornik Jonathan Starkey, napominjući da zakon odmah stupa na snagu.
Nakon što je Trump postao predsjednik uz snažnu anti-choice propagandu, brojne su američke države najavile uvođenje navedene presude u vlastite zakone, a Delaware je prva država koja je to uspješno i učinila.
Zagovornici/ce prava na pobačaj pozdravili/e su ovu odluku: “Čestitamo guverneru Carneyju što je poslao snažnu poruku da će državni dužnosnici zaštititi pravo žene na pristup krucijalnim zdravstvenim uslugama, unatoč prijetnjama na nacionalnoj razini”, rekla je Amanda Allen, viša pravna savjetnica u organizaciji Center for Reproductive Rights.
Elizabeth Nash, analitičarka u Guttmacher Institute, koji prati stanje politika koje se tiču pobačaja, rekla je kako ovaj zakon šalje poruku da su žene cijenjene građanke u Delawareu. “Ovaj zakon govori da su žene bitne, da imaju pravo odlučiti kada imati djecu i da ih država podupire u odlučivanju o sebi i vlastitoj obitelji”, ističe.
Dakako, oduševljenje nisu dijelili svi.
“Ovaj je zakon o pobačaju tragedija za Delaware”, rekla je glasnogovornika anti-choice skupine Delaware Right to Life, Moira Sheridan. “Carney ovime ignorira glasove građana/ki koji/e su prosvjedovali/e protiv ovog zakona, čime je Delaware postao prva država s neograničenim pobačajem”.
Sličan je zakon bio odobren i od države Illinois u svibnju, no republikanski guverner Bruce Rauner je na njega stavio veto. U siječnju, u New Yorku je usvojen sličan prijedlog kao u Delawareu, no zapeo je u Senatu.
“… Čak i da sam se zavjetovala da ću cijelog života šutjeti zbog osobne sigurnosti, to me uopće ne bi spriječilo da patim niti da umrem.”
Riječi su ovo feministkinje Audre Lorde o potrebi da šutnju pretvorimo u jezik i akciju, o potrebi da shvatimo kako nas šutnja ni od čega ne može zaštititi, iako nas tako uče. Svakim novim Prajdom iznova odbijamo šutjeti, iznova odbijamo biti brisane, iznova odbijamo biti uvjeravane da smo bespomoćne i da ne možemo mijenjati naše realnosti. Možemo!
Prajd godinama okuplja tisuće osoba koje odlučuju biti ponosne i glasne u borbi za svoja prava, a od nedavno se stvara i jedna nova tradicija. Prije tri mjeseca, na Međunarodni dan žena, mi smo napravile nešto što se do tada u Hrvatskoj smatralo nemogućim: masovni feministički prosvjed za prava žena. Na drugom Noćnom maršu za 8. mart okupilo se oko 6.000 osoba koje su poručile obiteljašicama i životarima: Odbijte od naših tijela i života! Marširale smo tad za pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu, za pravo na siguran, dostupan, legalan i BESPLATAN pobačaj, koji se našao pod izravnom prijetnjom Katoličke crkve i političkih elita.
U obranu prava na pobačaj stala je u svibnju i cijela Platforma feminističkih i ljudskopravaških udruga, inicijativa i kolektiva. Odlučno smo se suprotstavile morbidnom tzv. Hodu za život i poslale jasne poruke o tome kako Hod za život gazi žene i kako je taj Hod vrlo jasna manifestacija rata koji Crkva i država vode protiv žena.
Taj se rat, znamo, ne vodi samo protiv žena. Vrlo se žestoko fašistički napadaju svi Drugi i drugačije. LGBTIQ zajednica u Hrvatskoj to možda najbolje zna. Najprije su homofobnim referendumom napadnuta prava LGBTIQ osoba na dostojanstven život, a tek su onda krenuli gaziti po reproduktivnim pravima i zdravlju.
Pričajmo, dakle, o reproduktivnoj pravdi, koja znači puno više od samog prava na pobačaj. Ona uključuje pobačaj kao temu unutar javnog zdravstva, ali ukazuje i na druge nepravde u sferi reproduktivnog zdravlja, pogotovo na socio-ekonomske barijere u pristupu adekvatnoj zdravstvenoj skrbi. Da bi odluka o imanju ili ne imanju djeteta bila uistinu naša odluka, moramo ozbiljno razgovarati o materijalnom, o javnom sustavu skrbi za djecu (jaslice, vrtići, škole), o velikom problemu privatizacije zdravstvenih usluga, o prebacivanju skrbi za djecu i starije u potpunosti na leđa žena. Naposljetku, moramo razgovarati o fleksibilizaciji tržišta rada i o neplaćenom kućanskom radu, koji u hetero odnosima i dalje uglavnom obavljaju žene, a koji tek od nedavno vraćamo na feminističku i lijevu agendu.
Ipak, reproduktivna pravda nije rezervirana samo za žene; uvijek uključuje i pitanje tjelesne autonomije, prava i zdravlja transrodnih i interspolnih osoba. Interspolnoj se djeci i danas u velikom broju zemalja krše osnovna ljudska prava potpuno nepotrebnim operacijama kojima ih se pokušava uklopiti u norme muških ili ženskih tijela. Trans osobe imaju velikih problema u dobivanju adekvatne zdravstvene skrbi, pogotovo po pitanju reproduktivnog zdravlja. Ovih dana doznajemo da bi obiteljaši brisali pojam “transrodne osobe” iz Akcijskog plana za borbu protiv diskriminacije s objašnjenjem da im je “značenje pojma nejasno”. Ne dajmo da nas brišu, ne dajmo da nas ponižavaju i ušutkavaju!
“Tvoja te tišina neće zaštititi.”
“Mnogo je šutnje koju treba prekinuti.”
Ovo su još neke rečenice o šutnji i tišini Audre Lord. Feminizam je glasan, feminizam je borba, feminizam prodire u srž problema društva, feminizam nije i ne bi trebao biti pristojan. Feminizam naš prkos, ljutnju i gnjev pretvara u artikulirani OTPOR. Budimo zajedno glasno feministički ponosni i ponosne! Živio feminizam, živio Prajd!
Posljednjih mjesec dana imale/i smo priliku sudjelovati u raznim programima, radionicama i tribinama. Mjesec ponosa bio je uvertira u sutrašnji dan, kada se, u organizaciji Zagreb Pridea, održava 16. po redu Povorka ponosa. Podržavanjem i pridruživanjem Povorci ne borimo se samo za ravnopravnost, borimo se za pravo na izbor, za obrazovnu reformu, za izbjeglice, za ljudska prava i, ove godine i sloganom, ponosnu slobodu. Zašto je sutra bitnije nego ikada do sada pridružiti se Povorci, kako je i koliko izostanak potpore Ministarstva utjecao na samu organizaciju te zašto je bitno boriti se i na dane kada se ne održava Povorka, razgovarali smo sa organizatoricama ovogodišnje Povorke ponosa.
Šesnaest godina Povorke ponosa – od kamenja i nasilja do najšarenijeg miroljubivog hoda koji slavi ljubav i različitost. Međutim, 2017. je prva godina kada Ministarstvo kulture neće podržati Povorku, u kolikoj je mjeri to utjecalo na organizaciju?
Izostanak podrške Ministarstva kulture nije destabiliziralo organizaciju, ali to isključivo zato što su nedostatak tih sredstava nadomjestile donacije naših podržavateljica i podržavatelja, kao i veliki udio volonterskog rada na samoj organizaciji Povorke. Međutim, izostanak podrške Ministarstva imao je veliki simbolički utjecaj na Zagreb Pride jer je cijeloj LGBTIQ zajednici poručeno da je naše ravnopravno sudjelovanje u polju kulture Ministarstvu nevažno. Povorka ponosa je centralno mjesto reprezentacije LGBTIQ zajednice u javnosti te političko-estetski događaj koji širi prostore slobode ne samo za zajednicu, već i za sve ljude u ovom društvu. Odricanjem podrške poslana je jasna poruka da vidljivost LGBTIQ zajednice i zalaganje za poboljšanje položaja LGBTIQ osoba u društvu ova Vlada smatra nevažnim.
Unatoč izostanku potpore Ministarstva, ove godine prvi je puta organiziran čitav Mjesec ponosa (u trajanju od 17.svibnja do 10.lipnja), za razliku od prethodnih godina kada su se održavali Tjedni ponosa. Što se sve događalo tijekom ovog amicioznog jednomjesečnog programa? Kao dio programa Mjeseca ponosa imale smo brojne radionice na kojima su pripremani pojedini segmenti Povorke – radionica bubnjanja, radionica voguanja, radionica izrade transparenata i dekoracija itd. Osim toga, imale smo tribine posvećene pojedinim segmentima LGBTIQ zajednice koji su inače manje vidljivi poput LGBTIQ Romkinja i interspolnih osoba.Kao i svake godine, održana je tribina Mame u mami koja okuplja roditelje_ice LGBTIQ osoba čiji je cilj osnažiti druge roditelje_ice kao i mlade LGBTIQ osobe. Tribina je bila izrazito dobro posjećena te možemo reći da se broj osnaženih roditelja_ica svake godine povećava. Dogodio se i niz partija, projekcija filmova i neformalnih druženja za zajednicu.
Na koje sve načine građanke/i još uvijek mogu pomoći i podržati organizaciju Povorke?
Podržati nas se još može donacijom, volontiranjem ili redarenjem na Povorci. Više informacija o volontiranju može se pronaći i na stranicama Volonterskog centra Zagreb.
Kada i gdje započinje ovogodišnja Povorka, kojom rutom će se kretati? Kojim će proglasom biti vođene/i sudionice/i?
Povorka ponosa započet će okupljanjem 10.06. u 15:00h na Trgu Franklina Roosevelta (ispred Mimare) te će proći Rooseveltovim trgom, Trgom maršala Tita, Frankopanskom ulicom, Ilicom, Trgom bana Josipa Jelačića, Ulicom Nikole Jurišića, Draškovićevom ulicom, Šoštarićevom ulicom do Ribnjaka – gdje će Povorka završiti govorima, koncertom i druženjem. Ove se godine okupljamo pod sloganom ‘Slobodan život počinje ponosom’, a u proglasu progovaramo ovažnosti slobodnog izražavanja rodnog identiteta i seksualnosti. Upozoravamo kako je za živjeti slobodno, odnosno biti out, potrebno imati materijalnu sigurnost i neovisnost. Mnogim je osobama upravo ta materijalna neovisnost najveća prepreka tome da budu out i žive slobodno, jer mnogi_e nemaju podržavajuće obitelji, marginalizirane_i su u sustavu obrazovanja,teže pronalaze zaposlenje i doživljavaju diskriminaciju i nasilje na radnim mjestima te su diskriminirani_e pri pristupu socijalnim uslugama. Naglašavamo da postojanje prava ‘na papiru’ nipošto nije dovoljno. Neophodno je osigurati da život svake osobe ne ovisi o podršci obitelji ni o položaju na tržištu rada. Zbog nasilja i diskriminacije kojoj smo kao LGBTIQ osobe izložene u obitelji, školi, na tržištu rada i u javnom prostoru, to je za nas posebno važno.
{slika}
Ove godine hodate i za pravo na izbor, za legalan i siguran pobačaj, za obrazovnu reformu, za izbjeglice, za opstanak institucija za zaštitu ljudskih prava. Kakve su vaše reakcije na uskraćenje prava, u kojoj mjeri surađujete s drugim organizacijama i inicijativama oko širih društvenih tema?
Ove godine hodamo za slobodan život, a pravo na izbor, besplatan, siguran i legalan pobačaj su neki od segmenata slobode. Napadi na reproduktivna prava, socijalna i ekonomska prava žena dolaze uglavnom s istih pozicija koje napadaju i LGBTIQ osobe. Jer upravo su LGBTIQ osobe te čije postojanje najviše smetaopresivnim rodnim režimima i ideji striktne podjele “rodnih uloga” prema kojima je jasno tko su “žene”, a tko “muškarci” i to da su žene te koje bi trebale snositi sav teret reprodukcije. Nasilje protiv žena i LGBTIQ osoba koje je danas izrazito prisutno samo su neka od sredstavakontrole i discipliniranja osoba koje se opiru takvom rodnom režimu. Mi ne želimo samo imati pravo na izbor u vezi rađanja, pravo na zakonsko priznanje rodnog identiteta i generalno tjelesne autonomije. Mi želimo imati socijalnu i ekonomsku sigurnost da onda u tim pravima zaista i možemo uživati. Iste grupe koje napadaju reproduktivna prava i LGBTIQ osobe, također se protive ideji egalitarizma, ekonomske pravde i generalno svim politikama koje bi trebale djelovati na smanjenje društvenih nejednakosti te se bore za privatizaciju svih funkcija skrbi, školstva, zdravstva itd. Iz svega ovog vidimo kako je djelovanje kroz široku frontu različitih organizacija i pokreta koji se zalažu za socijalnu pravdu neophodno za suprotstavljanje ovim negativnim tendencijama.
Konkretno u vezi teme napada na reproduktivna prava, djelujemo unutar Platforme za ženska reproduktivna prava, a i prijašnjih smo godina surađivale s raznim feminističkim grupama i inicijativama.
Sustav obrazovanja vidimo kao jedno od najvažnijih područja naše borbe. Iz iskustva rada s LGBTIQ mladima unutar grupe vršnjačke podrške Queer Teens te provođenja predavanja u srednjim školama, znamo da je atmosfera u velikom broju škola izrazito netrpeljiva prema LGBTIQ mladima koji_e su prisiljeni_e svakodnevno trpjeti homofobne i transfobne komentare i zlostavljanje, a istovremeno se nemaju kome obratiti za podršku. Da ne govorimo o tome kako se unutar nastave ne susreću s nikakvim afirmativnim primjerima i stavovima o LGBTIQ osobama i iskustvima. Rezultati istraživanja političke pismenostiučenika_ca završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj koje su provele GOOD inicijativa, GONG i Institut zadruštvena istraživanja u Zagrebu (2015) su pokazali da oko polovica učenika_ca “homoseksualnost” smatranekom vrstom poremećaja ili bolesti te smatraju da bi LGBTIQ osobama trebalo zabraniti javne istupe jer nataj način loše utječu na mlade.Istraživanje o percepciji “homoseksualnosti” među hrvatskim tinejdžerima_icama, (Hodžić, A. I Bijelić, N. 2012) provedeno u devet zagrebačkih srednjih škola na 322 učenika_ica i 117 učitelja_ica potvrdilo je da je 1_3 učenica_ka počinila verbalno i_ili fizičko nasilje prema osobama zbog njezine navodne spolne orijentacije. Pravo na poštivanje i slobodu određivanja rodnog identiteta i izražavanja ne odobrava čak 78% učenika_ica, dok je oko 60% profesora_ica negativnog stava prema vidljivosti i javnosti neheteronormativnih rodnih i spolnih identiteta_izražavanja.Iz iskustva pružanja podrške mladima koje_i su doživjeli_e zlostavljanje u školi, i kroz suradnju s pojedinim školama, znamo da se često neke pozitivne mjere poput podizanja vidljivosti LGBTIQ učenica_ka i LGBTIQ tema u nastavi, ne provode zbog pritisaka od strane konzervativnih roditelja. Međutim, škole su dužne učiniti sve kako bi se svako nasilje preveniralo i sankcioniralo. Nismo protiv većeg sudjelovanja roditelja u odlučivanju o radu škola, ali je apsolutno nedopustivo dase nasiljerelativizira pod izgovorom ikakvih “demokratskih” principa.Prevencija i sprječavanje nasilja se ne može tretirati kao diskutabilno “ideološko” pitanje.Želimo da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta te Agencija za odgoj i obrazovanje, tko god trenutno bio na njihovom čelu, pokrenu ozbiljne mjere sprječavanja transfobije i homofobije u svim obrazovnim institucijama, jer suzbijanje nasilja ne može ovisiti samo o dobroj volji pojedinih ravnateljica i nastavnika.
Oko pitanja izbjeglica do sad smo surađivale s raznim tuzemnim i inozemnim organizacijama i inicijativama kad je trebalo pružiti podršku LGBTIQ izbjeglicama i tražiteljima_icama azila. Do sad smo pomogle ostvariti dva pozitivna rješenja zahtjeva za azilom u Hrvatskoj, a sudjelovale smo i u raznim akcijama podrške i solidarnosti s izbjeglicama.
Povorka ponosa je dan vidljivosti kada ističemo da su LGBTIQ osobe tu i ne idu nikuda. Oni i one su mi, oni i one su naši roditelji, braća i sestre, susjedi i susjede, kolege i kolegice, djevojke i dečki, slučajni prolaznici i prolaznice, itd. Povorka ponosa će hodati gradovima sve dok LGBTIQ osobe u ovom društvu ne budu apsolutno ravnopravne, prihvaćene i uključene. Što je s ostalim danima u godini kada nije Pride? Libela je već pisala o porastu nasilja prema LGBTIQ osobama.
U posljednjih nekoliko godina svjedočimo porastu nasilja prema LGBTIQ osobama, pogotovo u javnom prostoru, tijekom cijele godine. Izuzev nekoliko pojedinki i pojedinaca s kojima surađujemo, postupanje policije i sudstva je i dalje vrlo nezadovoljavajuće. Mi tijekom godine pružamo pravnu podršku žrtvama diskriminacije i zločina iz mržnje, radimo na edukaciji policijskih službenica_ka, državnog odvjetništva, prekršajnih i kaznenih sutkinja i sudaca i drugih institucija te osnažujemo samu LGBTIQ zajednicu informiranjem o našim pravima. K tome, kroz periodička istraživanja pratimo zastupljenost nasilja i potrebe same zajednice. Ipak, pitanje nasilja ne može biti prepušteno samo organizacijama civilnoga društva. Čini nam se da moramo čekati da netko pogine da bi vlast shvatila transfobno i homofobno nasilje kao ozbiljan društveni problem koji zahtjeva žurne, sustavne i konkretne mjere.
Situacija s nasiljem je izrazito alarmantna i zato, osim pozivanja vlasti na preuzimanje odgovornosti, pozivamo i sve ljude da reagiraju svaki put kad svjedoče nasilju ili diskriminaciji prema svojim prijateljicama, kolegama u školi ili na poslu ili prema bilo kome u javnom prostoru. Nije dovoljno biti načelno friendly i tolerantan. Potrebno je u svojoj okolini jasno dati do znanja da ste na strani LGBTIQ osoba. U slučaju diskriminacije i nasilja, pitajte svoje LGBTIQ prijatelje i kolegice kako se osjećaju i kako im možete pomoći, te ih potaknite da se jave Zagreb Prideu ili drugim LGBTIQ+ organizacijama. Naravno, nemojte činiti ništa protiv volje same žrtve. Budite OUT kao podržavateljice i podržavatelji. To je u ovoj atmosferi društvene netrpeljivosti izrazito važno.
{slika}
Ove će godine u Beogradu biti održane dvije Parade ponosa, dok su u Sarajevu zabranjena okupljanja LGBTIQ osoba. Uz Zagreb i Split, postoji li namjera da u nekim drugim gradovima Hrvatske zaživi tradicija organiziranja Povorki ponosa?
Koliko znamo ne. Ali svakako ćemo podržati svaku inicijativu ukoliko se pojavi.
Možete li nam reći nešto o programu na sam dan održavanja Povorke? Nakon Povorke, slijedi afterparty Partycipacija, o čemu se točno radi?
Na Rooseveltovom trgu će se čitati ovogodišnji proglas te će nastupiti LeZbor. Program u parku Ribnjak će uključivati još nekoliko govora kojima je cilj dodatno podcrtati neke od tema koje smo otvorile_i u proglasu, a nastupit će bendovi Detour, Marshmellow Notebooks, još jednom Le Zbor uz playlistu koju smo složile mi, organizatorice ovogodišnjeg Prajda. Partycipacija će se održati u klubu Boogaloo, a nastupit će drag kolektiv House of Flamingo, te DJ-ke Paško, Lana Popsimonova, Sleep Loan Sharks, Doxy & Mira te Labud, Odak, Dante Sseth i Miss Iconic. Ove godine smo se potrudile da svi i sve budu zadovoljne i zadovoljni, tako da ćemo u potpunosti zauzeti klub Boogaloo i nadamo se svi i sve zajedno isplesati i dočekati sunce. Karte možete naći u Octopusu u Gundulićevoj 31, Dirty Old Shop u Tratinskoj 18 i kod nas u uredu u Žajinoj 43a uz donaciju od 30 kuna. Požurite s kupnjom jer na sam dan će karte biti 40 kuna.
Zbog čega pozivate građanke/e da vam se i ove godine pridruže u što većem broju?
Njbolje poziva ovogodišnji proglas: Tu smo da kažemo da je nas koje se borimo za slobodu i jednakost puno više od onih koji se zalažu za nejednakost i hijerarhije. Ta šačica moćnica i konzervativaca nam ne može ništa. NEĆETE RAZDVOJITI naše zajednice, naša prijateljstva, naše obitelji, naše drugarstvo.
Ako vam nedostaje argumenata za prijatelje ili obitelj, izdvojile smo nekoliko razloga zašto je važno biti pred Mimarom u subotu u 15h koje možete pročitati na web stranicama Povorke ponosa.
13 Reasons Why” serija je koja će vam pokvariti doživljaj svake teen serije koju ste pogledali i svake koju ćete ikada vidjeti. I dobro je da je tako.
Srednjoškolka Hannah Baker, prije nego što si oduzme život, ostavlja zvučni zapis svoje priče. Priče koju će čuti upravo oni koji su doprinijeli njezinom tragičnom svršetku. Svakome od razrednih koleg(ic)a i prijatelj(ic)a koji/-e su u bilo kojem trenutku mogli/-e pružiti ruku, Hannah je posvetila po jednu stranu kasete. Na mediju gotovo posve nepoznatom tim klincima, nalazi se Hannahina priča. Čut će je svi oni koji za njezina života nisu slušali. Kasete putuju od jedne osobe do druge, sve dok ih jedno jutro na pragu kuće ne zatekne Clay Jensen, mladić koji je, otkako ju je upoznao kad se tek doselila i prebacila u njegovu školu, zaljubljen u Hannah. Uz povremene susrete u školi, veže ih i posao prodavača ulaznica za kino. Budući da joj je cijelo vrijeme, prema vlastitu uvjerenju, bio prijatelj, Clay je isprva vrlo uzrujan doznavši da se priča o njemu nalazi među pričama o osobama i događajima koji su doveli Hannah do samoubojstva. Ipak, odlučuje poslušati, i serija nas vodi od jednog događaja do drugog, od jedne do druge osobe koje su redom iznevjerile Hannah – od naoko sitnih tinejdžerskih izdaja, preko ozbiljnog maltretiranja, do kulminacije od koje se stegne želudac.
{slika}
Gledajući seriju (nakon preporuke nekolicine bliskih osoba), isprva sam bila zbunjena. Cijeli pokretač radnje, Hannahino samoubojstvo, činilo se nerealnim, pretjeranim, osobito s obzirom na drzak ton kojim se obraća slušateljima. Unatoč znanjima i iskustvu koje imam, komentirala sam s prijateljem da “suicidalna osoba tako ne nastupa”. Samoubojstvo je, razmišljala sam, suviše ozbiljan čin da bi netko time “kažnjavao” poznanike – a u prvim se epizodama serije naslućuje da je upravo to bio Hannahin motiv. Doista, njezin čin djeluje dramatično u odnosu na početak priče – na nesuglasice i pucanja prijateljstava, na krivo protumačenu fotografiju i glasine koje se počinju širiti po školi. Ljutilo me čak, priznjem, jer sam kroz druge serije i filmove kao gledateljica naučila da takvi postupci i događaji “nisu ništa strašno”. Ipak, kako se radnja razvija, vidimo kako se snježna gruda kotrlja sve brže, postajući sve veća, i kako najednom, gotovo neprimjetno, gledamo lavinu nesretnih događaja s čijim smo ishodom upoznati na samom početku serije i koji nam sada ima savršenog smisla. Gledatelj(ic)e, dakle, upadaju u brižno pripremljenu i scenaristički sjajno izvedenu zamku koja ih, makar i na trenutak, unatoč svemu što znaju, natjera da pomisle da se u životu prosječne tinejdžerice, u svakodnevnim dramama, ne događa ništa što bi poslužilo kao okidač za tako konačan i tragičan čin.
Kako se radnja razvija, svjedočinom finom tkanju od tankih niti, filigranskom slaganju događaja u strašan mozaik, u mrežu iz koje mlada djevojka ne vidi izlaza. Bullying, vršnjačko zlostavljanje, serija ocrtava savršeno do posljednjeg detalja, prikazujući svu njegovu perfidnost, ali i svaki ožiljak koji ostavlja. Biti pozvan na zabavu ili za stol u kantini od osobe koja te je samo tjedan ranije nazivala pogrdnim imenima ili o tebi širila glasine iskustvo je, nažalost, tako poznato većini tinejdžera. Želja djevojaka da se nekome svide, da budu zavodljive, da istražuju vlastitu seksualnost toliko je finom granicom odvojena od straha za “reputaciju”, od noćne more u kojoj ih se proglašava “lakima”; samo je jedan “pogrešan” pogled ili dodir dovoljan da se normalno i zdravo istraživanje sebe i vlastita identiteta pretvori u ozbiljnu traumu. Naime, adolescencija je doba kada je najlakše svaliti odgovornosti i krivnju na žrtvu i reći da je “izazivala” napad – upravo zato što se mlade djevojke uče i “vježbaju” biti izazovne, uče kako flertati i kako privući pažnju – no često se zaboravlja da to nipošto ne znači da su spremne na svaki od izazova seksualnosti, da zaslužuju nasilje, niti da su uopće sposobne, svojim još uvijek nerazvijem frontalnim korteksom, do kraja razumjeti moguće posljedice nekog ponašanja. Iako su stereotipi atraktivne i popularne djevojke, kao i onaj “lake cure” već viđeni i dobro poznati, te iako za njima poseže gotovo svaki scenarist teen serije, obično nema tako zornog prikaza tog plesanja po rubu i finoće, gotovo nevidljivosti, te granice između jedne i druge uloge, preko koje djevojka, osobito uz pomoć društvenih mreža i interneta, može biti gurnuta gotovo preko noći. Upravo u tom detalju – u internetu koji je sveprisutan u životima današnjih tinejdžera – leži jedan od razloga zbog kojeg roditelji u seriji tako tragično slabo razumiju vlastitu djecu. Serija odlično naglašava tu neshvaćenost i propuste u komunikaciji, kao i povremene pokušaje djece da se otvore roditeljima, samo da bi naišli na površno razumijevanje i ofrlji pokušaj poistovjećivanja. Jer posjedovati medij kojim je moguće fotografiju ili neki drugi oblik “vijesti” ili trača u sekundi proširiti društvenim mrežama – koje su tinejdžerima ne samo prostor za izražavanje i druženje, nego i izvor informacija i smjernica o društvenoj prihvatljivosti i vlastitoj prihvaćenosti u socijalnim krugovima – znači posjedovati alat kojim je moguće upravo preko noći od zgodne popularne cure s kojom se vršnjaci žele družiti učiniti “lošu djevojku” za koju vjeruju da “zaslužuje” ne samo posramljivanje i ruganje, nego i neželjene seksualne komentare i dodire.
{slika}
Serija se također, iako nešto suptilnije, hvata u koštac s toksičnim maskulinitetom, odnosno muškom rodnom ulogom podrazumijeva toksične obrasce ponašanja kao što su upotreba alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci, brze vožnje, kompetitivno ponašanje, tučnjave i seksualno napasno ponašanje, izrugujući i maltretirajući bilo koga tko se odbija uklopiti.
Upravo zato “13 Reasons Why” vrlo naglašeno u kontrast stavlja situacije koje uključuju pristanak s onima u kojima ga nema. Prikazuje nam koliko prirodno, pa čak i seksi, može djelovati izravno traženje pristanka prilikom upuštanja u seksualne radnje, unatoč pretpostavci da traženje i jasno izjavljivanje pristanka “ubija spontanost” ili na druge načine kvari trenutak. S druge strane, serija dočarava sve ono pogrešno u vezi seksualnog nasilja i suočava se s mnogo mitova iza kojih se druge serije nerijetko kukavički sakrivaju. Neki od tih mitova su onaj o nasilniku kao predatoru koji vreba žrtvu, a koji nije dio njezine svakodnevice ili netko koga ona idući dan sreće na školskom hodniku; zatim mit da se nasilje, ako ga se žrtva ne sjeća, nije ni dogodilo, kao i da išta osim jasnog i svjesnog pristanka služi kao opravdanje i dopuštenje za nasilje; mit o žrtvi koja je “to željela” samo zato što se nije branila ili pobjegla, kao i onaj da je u situaciji svjedočenja nasilju jednostavno konfrontirati nasilnika ili otići. Seksualno nasilje serija obrađuje posve izravno, bez uljepšavanja. Ne dopušta da ga minoriziramo, ne da nam da skrenemo pogled; dapače, prema riječima glavne glumice Katherine Langford, u jednoj od scena “kamera ostaje na njezinu licu dulje nego je to ugodno”.
{slika}
Primarni motiv serije, uz bullying i seksualno nasilje, je suicid. Iako Hannah na zvučnim zapisima zvuči cinično i odlučno, i iako neke njezine rečenice zvuče optužujuće, ona zapravo samo ukazuje na povezanost pretrpljenog nasilja – što psihičkog, što seksualnog – i oduzimanja vlastita života. Hannah se, iako bi se to moglo pomisliti na samom početku serije, ne osvećuje samoubojstvom niti “zagrobnim” obraćanjem koleg(ic)ama, ona nije bijesna ni uvrijeđena; ona jednostavno ne vidi izlaza iz svoje situacije, ne vidi budućnost i ne vidi dalje od “ovdje” i “sada”. Ona, kao adolescentica, još uvijek nema kapaciteta pojmiti neku buduću sebe i shvatiti ono što bi gotovo svi odrasli voljeli da su u adolescenciji znali – da će ti osjećaji proći, da će biti barem malo bolje. Da ne znaju što će se iduće dogoditi, i da si samoubojstvom oduzimaju priliku da doznaju. Iako poseže i traži pomoć, nije joj pružena; iznevjerili su je upravo oni koji su trebali reagirati na prve znakove, koji nisu smjeli dopustiti da se stvori klima u kojoj tinejdžerica rezanje žila vidi kao jedini izlaz. Iako je reakcija traženja “krivca” za smrt djeteta sama po sebi razumljiva, način na koji roditelji Hannah Baker traže odgovornost škole i barem simbolično zadovoljenje pravde na sudu ima smisla, budući da za Hannahinu smrt nije kriv samo pojedinac, nije kriva samo jedna osoba ili grupa; kriv je sustav koji omogućava nasilnicima da prolaze nekažnjeno, koji dopušta mladim ljudima da ne preuzimaju odgovornost za vlastite postupke i koji štetna i rizična ponašanja smatra fazom razvoja i dijelom društvene uloge, a ne ozbiljnim maltretiranjem. Ipak, dio gledatelja ostao je ozbiljno zabrinut nad nekim porukama koje serija šalje, odnosno o tome kako bi tinejdžeri mogli doživjeti Hannahin čin. Naime, postoji bojazan da serija suicid prikazuje kao jednostavno rješenje, kao brz izlaz iz problema koji su tinejdžerima poznati i bliski, i koji im se doista čine nerješivima. Također, iako to očito nije namjera, serija prikazuje suicid, točnije, naraciju mrtve djevojke, kao ultimativnu osvetu. Hannah više puta izjavljuje kako želi da se njezina publika osjeća onako kako se i sama osjećala posljednjih nekoliko mjeseci života, traži od njih da zamišljaju i kroz njezinu naraciju proživljavaju situacije odbijanja, posramljivanja, zlostavljanja i nasilja. Taj je segment u seriji doista i problematičan. Ipak, kako uzrokovati promjenu svijesti bez osjećaja krivnje, osjećaja da je status quo itekako pogrešan, i promatranja sebe ujedno kao onoga/one tko perpetuira trenutno stanje ali i onoga/one tko je takvu dinamiku u stanju promijeniti. Hannah nam svojom pričom poručuje da u nasilju ne sudjeluju samo nasilnici, koji su ionako u manjini, nego i svatko tko pred nasiljem gura glavu u pijesak ili zatvara oči. Iako ideja da je svatko u nekoj mjeri odgovoran za njezinu smrt mračna i emocionalno teško probavljiva, upravo misao o vlastitoj odgovornosti može služiti kao motivacija da se nekome pruži ruka, da se nekoga pozove na kavu, da se o doživljenom nasilju i vlastitoj stigmi razgovara s osobom od povjerenja. Također, iako će nekima to biti jedan od težih zadataka u životu, izuzetno je važno da roditelji – ili starija braća i sestre, tete ili ujaci – ovu seriju pogledaju sa svojim adolescentima. Da budu tu kroz teške scene, da poruče “ja to mogu čuti i vidjeti”, da ne osuđuju likove iz serije, dajući vlastitom djetetu priliku da izraze emocije te da bez srama i straha podijeli i najcrnje misli. Jedno “a što ti misliš o tome?” ili “a kako se to tebi čini?” može otvoriti vrata i tamo gdje se činilo da su zaključana. Naime, upravo koliko pogubna ova serija može biti za tinejdžera koji osjeća da mu svijet sjedi na prsima i fantazira kako se tom “svijetu” što brutalnije osvetiti, tražeći istovremeno izlaz iz naizgled bezizlazne situacije – toliko ona, uz pravu podršku, uz prava pitanja i kvalitetan razgovor, može biti osvješćujuća i ljekovita.
Ono što ova serija ne nudi, ipak, jest closure. Onaj osjećaj završene, zaokružene priče. Nema hepienda, nema zadovoljstva, nema, konačno, ni pravde. Jer nakon samoubojstva doista nema pravde, i nema zadovoljštine, ma tko na koncu bio proglašen krivim. Gledatelji/-ce ostaju s osjećajem nelagode i neizvjesnosti i s vrlo jasnom replikom na svako “da je barem”: ali nije. Zato je serija toliko teška i mučna. Zato što nema mogućnosti da se išta, barem u nekoj imaginarnoj neprikazanoj budućnosti, popravi za Hannah. Ne postoji ništa što se umjesto epiloga može odviti, da vrati taj život. S druge strane, prikazuje nam toliko toga što se moglo. Uči gledatelj(ic)e što sve i sami mogu zateknu li se u sličnim pozicijama i dobiju li ikada priliku zakotrljati makar i jednu snježnu grudu, ili joj pak stati na put dok još nije prerasla u lavinu.
Teen serije se, kao i probleme s kojima se tinejdžeri suočavaju, percipira banalnima. Kroz stereotipne i često pojednostavljene ulogama “nabildanog mangupa”, “omiljenog sportaša”, “povučenog štrebera”, “popularne navijačice”, “cvikeraša iz šahovskog kluba”, “lake cure” i sl. tinejdžerske serije umanjuju i normaliziraju vršnjačko nasilje, trivijaliziraju često toksičnu dinamiku u školama te čak predstavljaju zlostavljačke odnose kao komičan moment. Guranje u ormariće, razbijanje naočala, posramljivanje, neželjeni seksualni komentari – to su prikazi kojima scenaristi i redatelji pribjegavaju kada nastoje dočarati “tipičnu” američku srednju školu, uopće ne pridajući takvom ponašanju značaj koji može imati niti ga nazivajući pravim imenom. Nakon “13 Reasons Why” takve scene i takvi pokretači radnje gledatelji(ca)ma neće biti smiješni. Neće moći a da se ne zapitaju što kada kap prelije čašu, kada se na društvenoj mreži objavi jedna fotografija previše, kada trač-partija postane noćna mora ili kada nasilnik pomisli da i drugi put može proći nekažnjeno jer mu “kompići” čuvaju leđa. “13 Reasons Why” uništila nam je svaku buduću stereotipnu teen seriju. Jer, iako Clayev otac u razgovoru sa sinom kaže “Mrzio sam srednju školu. Bio sam meta, u više navrata. Ali preživio sam. I vidi me sad!”, i Clayu i gledatelji(ca) je jasno da ne prežive svi. Hannah Baker nije.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
