sdadmin

“Queer teorija je postala važno oruđe kasnog kapitalizma…”                      

(Donald Morton, “Queerity and Ludic Sado-Masochism”[1])

“Politika takve ludičke teorije zamagljuje granice između moćnog i bespomoćnog, opresora i opresiranog… eksploatator i eksploatirani postaju zamjenjive pozicije u (lakanovskom) Simboličkom, otvorene reoznačivanju (resignification).”

(Teresa Ebert, “(Untimely) Critiques for a Red Feminism”[2])

Od kada je 1990. izašla ključna knjiga Judith Butler “Nevolje s rodom” (“Gender Trouble”), autentični postomoderni trećevalni “queer” feminizam čvrsto je uhvatio za uzde pogresivnu (čitaj: formalno obrazovanu) zapadnjačku svijest.

Pa, što je to postmoderni queer feminizam? Dok neki opisuju ovu granu feminizma kao “postmodernu”, mainstream pokret sam sebe naziva “queer”, pa ću stoga rabiti taj termin. Kao prvo, queer feminizam redefinira radikalno-feminističku definiciju roda kao osobni identitet ili samokonstruiranu izvedbu (performance), koja se nalazi negdje na rodnom spektru maskuliniteta i feminiteta, umjesto konzervativnog “roda” koji je čvrsto i udobno smješten na jednoj od krajnjih točaka toga spektra. Kao drugo, teži problematizirati, ili možda samo mistificirati, tradicionalna poimanja hijerarhije, posebno seksualne hijerarhije te identificirati neka nova poimanja. Queer feminizam koristi postulat Judith Butler da je rod performativan kako bi stvorio novu dihotomiju: “cisrodnost” (“cisgender”) i “transrodnost” (“transgender”).

“Cis” ljudi se osjećaju prikladno u normama patrijarhalne kulture i u svojim rodnim ulogama koje su im pripisane prema spolu pri rođenju. Oni neprekidno postaju ili predstavljaju rod koji je patrijarhat nametnuo njihovom spolu. Trans osobe žele subvertirati rodne uloge i stereotipove koji se od njih očekuju i predstavljaju (perform) rod s bilo kojeg mjesta na spomenutom spektru ili negdje na sredini spektra. Maskulinitet i feminitet se smatraju vrijednosno neutralnim kulturalnim činjenicama, kombiniraju se i beskonačno variraju među pojedincima_kama te stoga nemaju materijalističku osnovu ili intrinzičnu hijerarhiju. Queer feministi_kinje tvrde da je biološki spol orodnjeni (gendered) konstrukt patrijarhata te je korištenje spola kao osnove za definiranje opresirane grupe – esencijalističko. Ova cis/trans dihotomija unutar queer feminizma kaže da je jedan kros-seksualni dio populacije zadovoljan sa svojim rodnim ulogam i normama (“cis-rodne” osobe), te okuplja u istu kategoriju i muške i ženske cis-rodne osobe kao opresore “trans” ili ne-cis ili “ne-binarnih” pojedinaca-ki.[3] Queer feministi_kinje nisu prvi_e koji su zahtijevali odmak od binarnosti. “Oni koji odbijaju binarnost ukorijenjenu u materijalnu povijest”, pisao je Lenjin, “u stvarnost ne donose ništa više od ideološkog alibija jer u svojim stvarnim praksama ‘neprekidno uklizavaju u idealizam i vode čvrstu i stalnu bitku protiv materijalizma'”.[4] U tom smislu, postmoderni queer feminizam i liberalni feminizam ne čine samo neku vrstu pakta na suvremenoj zapadnoj sceni već je, iz marksističke historijsko-materijalističke perspektive (koju ću uspostaviti kao nužnu za oslobođenje žena), postmoderni feminizam kao takav u velikoj mjeri liberalan. Liberalni voluntarizam queer teorije je očit kada se radi o snažnom naglasku na samoizabranoj rodnoj identifikaciji kao osnovi društvene pozicije.

Na web-stranici queerfeminism.com nalazi se manifest koji anti-rasizmu i anti-imperijalizmu (no ne i anti-kapitalizmu) suprotstavlja “stroga pravila o rodu i seksualnosti koja povređuju svakoga – muškarce, žene. oboje ili nijedno od toga” kao i “okrivljavanje i posramljivanje trans ljudi, queer ljudi, puritanki (prudes), drolja (sluts) i svih onih koji se ne uklapaju u uske i proizvoljne tjelesne standarde”.[5] Feministkinje koje nisu usvojile queer feminističku retoriku smatraju šokantnim što navodno feministička web-stranica koristi mizogino vrijeđanje u opisu žena izravno nakon korištenja homofobnog vrijeđanja kako bi opisali svakoga tko nije heteroseksualan i uklopljen u rodne norme.

Južnoafrička feministkinja Desiree Lewis je napisala:

“Posljedično, ondje gdje je bilo uvriježeno legitimno tvrditi da su glasovi i interesi žena najvažniji u identificiranju kako patrijarhalna dominacija marginalizira grupu na temelju roda, sadašnja dominantna tendencija ‘roda’ neutralizira odnose moći i gotovo da implicira kako društvena kategorizacija i identifikacija žena kao žena i muškaraca nije ključna. Također, ‘rodni aktivizam’ je uspješno zamijenio termin ‘feminizam’. Kao da je radikalizam koji sugerira ‘feminizam’ postao ne-estetiziran, a patrijarhalne tjeskobe o promjeni utišane.”[6]

U ovom citatu Lewis propituje postmoderno-feminističko zamagljivanje strukturalne analize opresije. Također, ukazuje na vezu dominacije tog “post-sve” feminizma i prijetnje radikalnog pokreta žena iz 1970-ih.

Popularnost queer feminizma među mladima i srednjom klasom – drugim riječim, onima koji su se obrazovali na rodnim studijima od 1990-ih – stvorila je hegemoniju postmodernog queer feminizma u javnoj i legalnoj domeni te ženama eliminirala mogućnost da se bore protiv opresije kao žene. U tom je smislu queer feminizam neka vrsta napada na politizirani feminizam 1960-ih i 1970-ih koji je bio utemeljen na ukidanju muške supremacije. Kada se muškarci legitimno izjašnjavaju kao opresirane žene unutar vašeg pokreta zahvaljujući njihovim individualnim rodnim identitetima, uništenje muške supremacije ne može postojati kao politički cilj. Osim toga, naglašava se kako je “ekskluzivno rodni identitet opresivan prema prirodnim sličnostima. To zahtjeva represiju… Podjela spolova ima za posljedicu represiju osobnih karakteristika doslovno svih ljudi, muškaraca i žena.”[7] Obnova potpore maskulinitetu i feminitetu kao naturaliziranim konceptima, premda sada odvojena od bilo kakvog predikativnog biloškog porijekla, predstavlja korak unatrag za oslobođenje žena.

Queer feminizam u svom zahtijevanju rodnog nekonformiteta kao takvog, lažno optužuje radikalni feminizam za podrršku i osnaživanje rodnih uloga. Smatrajući se jedinim feminizmom protiv rodnih uloga, queer feminizam traži od svojih brojnih aktivista_kinja da traže vanjsku potvrdu njegovih postmodernih teorija, uglavnom među urođeničkim ili ne-zapadnim ekspresijama roda u patrijarhatu. Ova ideologija, koja je potekla s bijele zapadne akademije kasnog 20. i početka 21. stoljeća, identificira rodne uloge koje se razlikuju od suvremenih zapadnih rodnih uloga i tvrdi da su queer/trans – i to koristi u daljnjoj zapadnjačkoj ideologiji postmodernog feminizma. Desiree Lewis je napisala: “Neoliberalno kooptiranja feminista_kinja nije, naravno, jedinstveno za kontekst Trećeg svijeta. Ono je prevladavajuća značajka suvremenih navodno “post-feminističkih” liberalno-demokratskih društava. Hegemonija globalnog imperijalizma sve više nagriza feminizam i radikalno kulturalno izražavanje i diskurs u civilnom društvu na međunarodnoj razini”.[8] Desiree govori o vezi “post-feminističkog” diskursa i globalnog imperijalističkog kapitalizma koju su razradile druge marksitičke feministkinje.

Još važnije, postmoderni feminizam povezan je sa širim postmodernim filozofijama koje se pojavljuju u kasnom 20. stoljeću i oslabljuju radikalni antikapitalistički otpor. Mas’ud Zavarzadeh govori o ovoj povezanosti, pišući kako “objavom dolaska novog društva koje je post-proizvodno, post-radno, post-ideološko, post-bijelo i post-kapitalističko”, sve te “post” ideologije postmoderene ere “zamračuju proizvodne prakse kapitalizma – koji je zasnovan na crpljenju viška rada (izvora akumulacije kapitala).“[9] To je filozofski i ideološki proces koji stoji iza tvrdnje Davida Harveya da neoliberalni globalni kapitalizam “stvara oblik opozicije kao zrcalnu sliku samoga sebe”.[10] Stoga je globalni neoliberalni feminizam stvorio feminizam kao svoju zrcalnu sliku. Ovaj proces je ključan za razumijevanje ekomomskog razloga koji stoji iza sveprisutnosti postmoderne filozofije u “instutucionaliziranoj ‘ljevici’ u doba neoliberalizma.[11]

To je također ključno i za pobjedu kako bismo etablirali stvarnu revolucionarnu alternativu globalnom, neoliberalnom kapitalizmu. U sljedećem poglavlju ću razraditi vezu između feminizma i antikapitalističke borbe, što će rasvijetliti negativan postmodernistički utjecaj na oboje.

Postmoderni feminizam koincidira s primjenom neoliberalnih ekonomskih politika 1970-ih i 1980-ih, koju neki suvremeni marskistički filozofi nazivaju “post-ality”. “Drugim riječima, post-al je režim klasne borbe protiv radnika_ca” koji teži propitati ‘totalitarističke’ teorije zasnovane na grupnoj ili klasnoj analizi i definitivnim projektima revolucije, u korist igra-, jezik-, tijelo- filozofije, koja ima svoje središte u prilagođavanju “razlikama” među jedinkama. U “postavljanju strategije djelovanja subjekta”, postmoderni feminizam je “zapravo alibi za odvraćanje subjekta od ‘činjenja’ i preuzimanja kontrole nad sredstvima činjenja (ili proizvodnje) i prema “konačnom obliku post-al otpora, ‘nastojeći da funkcionira’ unutar sistema i s onim što sistem osigurava, radije nego pokušava transformirati ga [sistem]”.[12] Zato postmoderni feminizam, post-al antikapitalizam, post-al antirasizam itd. nisu revolucionarne teorije i zapravo ometaju revolucionarni razvoj. Ove ideologije su često zamaskirane kao najradikalnije u svom otporu “totalitarizmu” marksizma, no na taj način čuvaju glavne značajke liberalne teorije.[13]

Radikalni feminizam shvaća da su dosadašnja društva bila patrijarhalna i muško-suprematistička na različitim stupnjevima. On teži ukidanju kategorizacije muških i ženskih ljudskih bića na dva (ili više) roda zasnovanih na hijerarhijskom poretku značajki kodiranih kao maskuline i feminine. Stvarni radikalni feminizam ne traži potpunu integraciju žena na svakoj razini kapitalističke strukture i ne smatra da će ‘jednakost ispred zakona’ riješiti podređenost žena u bilo kojem društvu. Propituje kontekst i uvjete u kojima se događaju izbori žena te kritizira kako veličanje izbora, samo-objektifikacija, samo-komodifikacija, samo-osnaživanje i pristanak prikrivaju prisilu koja na njih utječe.

Sistem muške supremacije snažno kažnjava rodno nenormativne osobe (non-conforming), o čemu online svjedoče članovi_ce trans zajednice. Promjena rodnog identiteta može ukloniti neke probleme na osobnoj razini, no to nije političko rješenje… jer otežava rješenje za sve, pa i za osobe koje su u tranziciji [roda], jer prihvaća i osnažuje kulturalne, ekonomske i političke implikacije “roda” umjesto da ga osporava.[14]

Važno je napomenuti da se radikalni feminizam izrazito razlikuje od konzervativne desne kritike transrodnosti koja proizlazi iz naklonosti muškoj suprematističkoj strukturi maskulinog muškarca koji dominira nad femininom ženom, te na nasilnoj potrebi da osnažuje takva ponašanja. Politička desnica želi “izgraditi savezništvo između vladajuće klase i sitne buržoazije ublažavanjem njihovih konfliktnih ekonomskih interesa kroz stabilizaciju kulturalnih vrijednosti”, što uključuje patrijarhalne vrijednosti.[15] S druge strane, radikalne feministkinje “teže oslobođenju od roda. Pokret za ‘slobodu roda’, bez obzira na namjere podržavatelja_ica, osnažuje kulturu i institucije roda koje ugnjetavaju žene”.[16]

Mnoge radikalne feministkinje, u svojoj kritici roda kao društveno konstuiranih razlika koje se pripisuju muškarcima i ženama, kritiziraju spolnu podjelu rada. Neke od njih poriču klasu kao hijerarhiju među ženama. Međutim, radikalne feministkinje često ne idu u smjeru marksizma kao revolucionarne teorije.

Koliko god je radikalni feminizam važan za razvoj povijesti žena i za povezivanje pitanja kao što su militarizam, ekocid, prostitucija, muško seksualno nasilje, ženska reproduktivna autonomija i majčinstvo, nedostaje mu definitivna praksa za ostvarenje feminističkog svijeta.

Neke radikalne feministkinje, kao što je Shulamith Firestone, pokušale su ponuditi plan za postizanje spolne ravnopravnosti i oslobođenja žena. Ti pokušaji, premda su radikalnom feminizmu dali veću snagu, često su bili kritizirani i odbačeni od drugih feministkinja zbog neuvjerljivoti ili previda.[17]

Revolucionarna antikapitalistička teorija je nužna – ona koja shvaća kako i zašto društvene razlike mogu biti ozbiljne i koja govori o tome kako izgraditi politički pokret koji osvojiti moć i početi rekonstruirati društvo. U nastavku elaboriram zašto feminizam mora biti antikapitalistički.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević