Tisuće rumunjskih radnica na farmama izložene su užasnom nasilju
Svake noći, već gotovo tri godine, Nicoleta Bolos liježe na prljavi madrac u šupi u sicilijanskoj pokrajini Ragusa, očekujući zvuk koraka izvana. Kako prolaze sati, priprema se na škripu otvaranja vrata, na metalni udarac pištolja na stoliću pored njene glave, na težinu svoga poslodavca koja je pritišće na prljavom sivom madracu.
Jedino čega se boji više od zvuka koraka farmera koji dolazi je prijetnja da će izgubiti posao. Tako trpi iz noći u noć silovanja i udarace, dok se njen suprug vani opija do alkoholiziranog stupora.
“Kada se to dogodilo prvi put, muž mi je rekao da to učinim. Da vlasnik farme na kojoj smo tada radili želi spavati sa mnom i ako ga odbijemo neće nam platiti i otjerat će nas”, kaže.
“Mislila sam da je lud, a kada sam odbila, pretukao me. Rekao je da moram napraviti sve što gazda traži – da je to jedini način da zadržimo posao. Kada bi gazda došao, prijetio mi je pištoljem. Govorio je da će mi raznijeti glavu ako se pomaknem. Kada bi završio, samo bi otišao”.
Sljedećeg jutra, Bolos bi išla raditi, grbeći se uz muža u vlažnom stakleniku, ubirući plodove koji će pomoći Italiji da postane najveći proizvođač i izvoznik voće i povrća u Europi.
Tijekom boravka na farmi, kaže Bolos, radnici i radnice žive u užasnim nastambama, hranjeni su mačjom hranom i nemaju nikakvu zdravstvenu skrb. Noću su Bolos i druge Rumunjke “na raspolaganju” farmeru i njegovim prijateljima, godinama opetovano silovane i zlostavljane.
“Kada sam došla ovdje, mislila sam da ću radit težak, ali pristojan posao u europskoj državi, no završili smo kao roblje”, kaže.
Skrivene u poljima bijelih plastičnih šatora diljem provincije Ragusa, 5000 Rumunjki poput Bolos radi sezonske poljoprivredne poslove. To kako su tretirane je stravično kršenje ljudskih prava, koje prolazi gotovo potpuno nekažnjeno.
{slika}
Ranjiva ženska radna snaga
Talijanska organizacija za ljudska prava migranata/kinja Proxyma Association procjenjuje da je više od polovice Rumunjki koje rade na farmama i u staklenicima prisiljeno na seks s njihovim poslodavcima. Gotovo sve rade u uvjetima prisilnog rada i teške eksploatacije.
Policija kaže da do 7500 žena, uglavnom iz Rumunjske, žive kao ropkinje na farmama diljem regije. Guido Volpe, zapovjednik karabinjera vojne policije na Siciliji, izjavio je za Observer da je Ragusa središte eksploatacije na ovom otoku.
“Ove žene rade kao ropkinje na plantažama i znamo da ih poslodavci ucjenjuju i prisiljavaju na seks i da su potčinjene”, kaže. “Ovo nije lako istražiti niti spriječiti, budući da se žene uglavnom boje govoriti o tome”.
Mnoge Rumunjke su ostavile djecu i obitelji koje ovise o njima kod kuće i osjećaju se prisiljenima donositi očajničke odluke koje su ostavile duboke brazde boli na licu Nicolete Bolos.
“Dolazim iz rumunjske Moldavije, jer tamo nitko od nas nije imao posao”, kaže Bolos, držeći u naručju svoju petomjesečnu kći u tamnom skladištu koje je sada njezin dom. “Prosječna plaća je 200 eura mjesečno. Ovdje se može bolje zaraditi, čak i ako to iziskuje patnju.”
Observer je razgovarao s desetak Rumunjki koje rade u Ragusi. Sve su govorile o svakodnevnom seksualnom zlostavljanju i izrabljivanju, uključujući 12 radnih sati dnevno na ekstremnim vrućinama bez vode, neisplatu plaća i život u ponižavajućim i nezdravim uvjetima u izoliranim nastambama. Njihov radni dan često uključuje fizičko nasilje, prijetnje oružjem i ucjenjivanje prijetnjama djeci i obitelji.
Profesorica Alessandra Sciurba sa Sveučilišta u Palermu je koautorica izvještaja iz 2015. koji dokumentira kakvom su nasilju i zlostavljanju izložene Rumunjke na Siciliji. Kaže da su uvjeti sada još gori.
“Žene nam govore da moraju migrirati kako bi osigurale svojoj djeci da u Rumunjskoj ne žive u potpunom siromaštvu, na to ima za posljedicu trpljenje užasnih uvjeta i nasilja nad njima”, kaže. “Drugi poslovi ne postoje, kažu nam, te osjećaju da moraju pristati na ovo kako bi priskrbile za svoje obitelji. Svjesno donose tu odluku. Ono što mi vidimo nije ništa drugo nego prisilni rad i trafficking, onako kako to definira UN-ova Međunarodna organizacija rada (International Labour Organisation – ILO).”
Tužiteljica Valentina Botti radi na nekoliko tužbi za seksualno zlostavljanje i radno izrabljivanje protiv farmera. Kaže da je zlostavljanje Rumunjki “ogromna pojava”.
“Otmice, seksualni napadi i držanje ljudi u ropstvu su tri najčešća zločina na koje nailazimo”, kaže. “Govorimo vjerojatno o tisućama Rumunjki koje su žrtve teškog nasilja. Samo nekolicina žena je progovorila o tome. Većina ih ‘prihvaća’ zlostavljanje kao osobnu žrtvu ukoliko žele zadržati posao. Za većinu njih je mogućnost gubitka posla nepodnošljiva opcija.”
Eliza, 45-ogodišnja Rumunjka za Observer je ispričala kako nije imala izbora kada ju je novi poslodavac prvoga dana na poslu odvukao u šupu.
“Pokušala sam pobjeći, no jasno mi je rekao da će me otpustiti ukoliko to ne učinim”, kaže. “Mjesecima sam bila bez posla. Shvatila sam da ako želim ostati u Italiji, moram na to pristati”.
Ogroman porast broja Rumunjki koje na Siciliji traže pobačaj također je alarmantan za medicinske stručnjake/inje i organizacije koje se bave ljudskim pravima. Prema Proxymi, premda Rumunjke čine samo četiri posto ženske populacije u provinciji Ragusa, 20 posto registriranih pobačaja se odnosi na njih.
“Broj pobačaja među Rumunjkama je doista alarmantan”, kaže Ausilia Cisentini, koordinatorica projekta Fani koji pomaže Rumunjkama u klinikama. Kaže da su mnoge žene naručene za abortus bile u pratnji svojih poslodavaca ili drugih Talijana. “Možda ne možemo jasno tvrditi da su sve te trudnoće rezultat seksualnog zlostavljanja ili straha pred gubitkom posla, ali veliki broj abortusa, naspram samo nekoliko tisuća Rumunjki koje žive u ovoj provinciji, mora se shvatiti ozbiljno”.
Radni uvjeti u nekim su slučajevima krajnje opasni. Jedna mlada Rumunjka nam je rekla da se razboljela nakon što je bila prisiljena raditi s poljoprivrednim kemikalijama bez zaštitne odjeće. “Morala sam se baviti hranom prekrivenom pesticidima i to me učinilo bolesnom. Kašljala sam i nisam mogla disati”, kaže mlada Rumunjka.
“Kada sam bila trudna samo pet mjeseci, počela sam osjećati mučninu i rodila sam dijete. Liječnici su rekli da je bilo prijevremeno zbog teškog fizičkog posla te da će dijete vrlo vjerojatno imati trajna oštećenja mozga zbog kemikalija kojima sam bila okružena”.
Žene koje su prijavile zlostavljanje lokalnim vlastima izjavljuju da više ne mogu naći posao nigdje drugdje.
“Radila sam sa svojim mužem u stakleniku i vlasnik je htio spavati sa mnom”, kaže Gloria (48). “Odbila sam i otpustio me. Prijavila sam ga policiji, ali od tada ne mogu pronaći posao. Drugi vlasnici farmi znaju da sam otišla na policiju i ne žele me zaposliti”.
Na kraju, Nicoleta Bolos više nije mogla trpjeti noćno nasilje. Pobjegla je s farme i napustila muža, ali nije imala posao te nije mogla slati novac za svoje dvoje male djece u Rumunjsku. Do trenutka kada su njezini prijatelji skupili dovoljno novaca da joj kupe kartu za povratak kući, izgubila je skrbništvo nad oba djeteta. Njena djeca sada žive sa stricem njenog bivšeg muža, a od tada joj nije dopušten bilo kakav kontakt s njima. Unatoč zlostavljanju, vratila se u Ragusu iz Botosanija u Rumunjskoj, vozeći se 50 sati natrag prema staklenicima.
Lokalna ekonomija preživljava zahvaljujući migrantskom radu
Prilika za uobičajeni rad na farmi u Ragusi ima mnogo. Zadnjih godina talijanski izvoz svježeg voća i povrća kontinuirano raste te sada vrijedi 366 milijuna eura godišnje. Velik dio je proizveden upravo na 5000 farmi smještenih po cijeloj Ragusi.
Talijanska agrikultura se već godinama oslanja, odnosno ovisi o radu migranata/kinja. Jedno od farmerskih udruženja ‘Coldiretti’, procjenjuje da u južnoj Italiji radi oko 120 000 migranata/kinja.
Nakon godina objava i optužbi za eksploataciju, talijanska vlada je zatvorila sicilijanske farme koje su svoje staklenike punile migrantima/kinjama i izbjeglicama koji su pristizali čamcima i koji su “bez papira” te ih je izručila stručnjacima i organizacijama za migracije u EU-u.
Broj Rumunjki koje dolaze raditi na Siciliju drastično se povećao u zadnjem desetljeću. Prema službenim podacima iz 2006. godine u Ragusi je radilo samo 36 migrantkinja iz Rumunjske, a ove godine govorimo o brojci od 5000 Rumunjki. Rumunji/ke su ove godine nadmašili čak i broj Tunižana/ki kao najbrojnije radne snage na plantažama Raguse.
Giuseppe Scifo, stranački vođa najveće talijanske stranke CGIL, kaže kako se “vlasnici staklenika boje da će biti kazneno gonjeni zbog olakšavanja ilegalnih migracija, jer zapošljavaju migrante/kinje bez dokumenata. Zato su nova meta iskorištavanja građani/ke Europske Unije koji su spremni prihvatiti male plaće, jer se kod kuće nalaze u očajnim financijskim situacijama”.
Predsjednik Coldirettija u Ragusi, Gianfranco Cunsolo, kaže da nema drugog izbora osim isplaćivati niske plaće.
“Eksploatacija radnika i radnica u provinciji Ragusa posljedica je politika EU-a. Ne želim opravdavati farmere i vlasnike staklenika koji isplaćuju male plaće, ali ti ljudi misle da, ukoliko se žele natjecati s drugim europskim tržištima, nemaju alternative”, kaže Consolo.
“U slučaju seksualnog zlostavljanja radnica nema opravdanja. Ljudi koji su počinili ove zločine moraju biti uhićeni i zatvoreni. Žene su dobrodošle kao radnice u Ragusi i moraju biti ravnopravno tretirane. U potpunosti osuđujemo nepravdu”.
Talijanski zakon garantira sezonskim radnicima i radnicama službene ugovore i dnevni minimalac od 56 eura za osam sati rada. Pa ipak, Rumunjke koje su došle na Siciliju moraju se suočiti s brutalnom realnošću.
“Rumunjke su plaćene tri puta manje od zakonskih propisa i većina ih nema ugovor”, kaže Scifo. Observer otkriva da većina žena rijetko radi za više od 20 eura dnevno.
Unatoč svim činjenicama, vlasti pokazuju slabu političku volju i ekonomsku inicijativu u sprječavanju i okončavanju ovog iskorištavanja. Premda policija kaže kako imaju desetke otvorenih slučajeva i tužbi u procesu, do sada je samo jedan farmer bio procesuiran i osuđen za zlostavljanje rumunjskih radnica.
{slika}
“Farmeri nisu bogati. Ako farmer isplati svojim radnicima propisanu plaću, izgubit će previše novaca i cijela agrikulturna ekonomija će implodirati. Zato vlasti skreću pogled i zato je teško poduzeti akciju zaustavljanja zlostavljanja”, kaže Scifo.
Pokušaji otvaranja tog pitanja u talijanskom parlamentu su propali. Članica parlamenta Marisa Nicchi 2015. je pokrenula parlamentarni upit o ropstvu rumunjskih radnica u Ragusi i zamolila premijera da pokrene istragu.
“Nakon dvije godine talijanska vlada nije poduzela ništa. Nećemo odustati. Zločini moraju prestati”, kaže Nicchi iz svog ureda u Rimu.
Lokalni političari u Ragusi tvrde kako nastoje pružiti pomoć zlostavljanim rumunjskim radnicama. Postavši prošlog lipnja gradonačelnikom Vittorie, grada na zapadu provincije Ragusa, Giovanni Moscato misli da je eksploatacija teško iskorjenjiva zbog previše ekonomskih interesa, ali kaže da grad otvara hostel koji će biti sklonište Ruminjkama koje bježe od nasilnih poslodavaca.
Nakon povratka u Italiju, Nicoleta Bolos upoznala je svog novog muža te s njim ima dvoje djece. Prijavila je bivšeg poslodavca policiji. Poslodavac je optužen za eksploataciju radnika/ca, ali njegov slučaj tek treba biti sudski procesuiran.
Bolos kaže da joj je dosta zlostavljanja i da je odlučila ispričati svoju priču javnosti zbog zadovoljavanja pravde za sebe i druge Rumunjke uhvaćene u mrežu iskorištavanja i nekažnjavanja zločina. Držeći svoju bebu i sjedeći na plastičnoj, slomljenoj stolici, pokazuje svoj dom. Zidovi su mokri od vlage, a kuća nema grijanje ni tekuće vode.
“Pogledajte kako živimo. Ali, to je naš život ovdje. Ne namjeravam ponovno izgubiti svoju djecu. Ona su razlog zbog kojeg sam prošla kroza sve ovo i zašto sam postala ropkinja. Zbog njih sam svaku noć dijelila krevet s onim čovjekom. Sada želim da ljudi znaju što se događa i želim da to prestane”, kaže.
*Članak iz serije Moderno ropstvo
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
