Subotica: formirana mreža za prevenciju diskriminacije i podršku lgbt osobama

Memorandum o suradnji kojim se organi lokalne vlasti obavezuju da će sistemski raditi na zaštiti prava LGBT populacije danas su u Subotici potpisale lokalne institucije i organizacije civilnog društva.

Ovo je prvi dokument kojim se lokalni organi zaduženi za zaštitu prava građana i građanki obavezuju na međusobno umrežavanje, praćenje i aktivno reagiranje na slučajeve diskriminacije ove manjinske grupe. Osim u Subotici, memorandumi o suradnji potpisani su još u pet gradova – u Beogradu, Nišu, Pančevu, Novom Sadu, Kragujevcu, a bit će potpisan i u Novom Pazaru.

“Najvažnije je da lokalni organi sarađuju u borbi za unapređenje položaja LGBT osoba i da efikasnije i koordinisanije funkcionišu. To je pravi način da LGBT populacija povrati poverenje u institucije”, rekla je Lidija Đorđević iz organizacije Labris, koja provodi projekt “Umreženi za poboljšanje položaja LGBT osoba u Srbiji”.

Načelnica gradske uprave Marija Ušumović Davčik i zaštitnik građana Grada Subotice Zlatko Marosiuk pozdravili su potpisivanje ovog dokumenta.

“Osnivanje lokalnih mreža je veoma važno za sve nas pripadnike LGBT populacije. Prvi put država i organi lokalne vlasti stoje iza nas i zvaničnim dokumentom garantuju da će nas zaštiti” – rekla je Jelena Dubovi, iz organizacije Stav+ koja je ujedno i koordinatorica lokalne mreže u Subotici. Ona je iskoristila priliku da pozove sve koji/e su pretrpjeli/e neku vrstu nasilja da se jave nadležnim institucijama i da potraže pomoć.

Memorandum o suradnji potpisali su Gradska uprava grada Subotice, Više i Osnovno javno tužilaštvo u ovom gradu, filijala Nacionalne službe za zapošljavanje, Policijska uprava Subotice, Zaštitnik građana grada Subotice, Centar za socijalni rad, Kancelarija za mlade, Dom zdravlja Subotica, Zavod za javno zdravlje, OŠ Sonja Marinković i Politehnička škola iz Subotice, udruženja građana Malin i Stav+.

Četvrti E?! – Okolišni filmski festival

Aktivistička grupa Zelene akcije poziva vas na četvrti E?! – Okolišni filmski festival koji će se održati od 21. do 23. travnja u kinu Tuškanac u Zagrebu.

Za posjetitelje i posjetiteljice su pripremili zanimljiv i kvalitetan program pun filmova i interesantnih razgovora okolišne i druge tematike. Osim toga, ove godine se festival dešava na Dan planete Zemlje, što će se posebno obilježiti, a na festivalu će se desiti i kulminacija književnog natječaja za tzv. “klimatsku fikciju”.

E?! – Okolišni filmski festival rodio se 2014. kao ideja u Zelenoj akciji da se okolišne teme kojima se bave pokušaju približiti novoj, široj publici kroz medij dokumentarnog filma. Film kao medij odlično približava priče koje se dešavaju “na terenu” i ljude čiji su životi ispleteni oko tih priča, što daje dublje razumijevanje problema koji se tiču ljudi diljem svijeta, a time i svih nas. Od zdravstvenih problema ljudi u malom selu u Kolumbiji koje se nalazi kraj najvećeg iskopa ugljena na svijetu, do organiziranih aktivista i aktivistkinja koji se bore za očuvanje svog grada negdje u Europi pa sve do velikih prosvjeda protiv korporacija zagađivača i vlasti koje im daju slobodne ruke, a sve je to povezano s nama ili našim načinom života.

Filmovi na E?! festivalu osvještavaju što to u našem ponašanju radi štetu okolišu i ljudima oko nas, povezuje to sa širim problemima u sustavu koji potiče takvo ponašanje (ekonomski i politički sustavi, odnosi moći, itd.) te potiču na aktiviranje, organiziranje i mobiliziranje za otpor takvom načinu života te borbu za bolji svijet.

Upad na sve je, kao i uvijek, besplatan, a više detalja o programu se očekuje uskoro.

Događaj se ostvaruje u sklopu projekta School of Sustainability te uz potporu Centara znanja Zaklade za razvoj civilnog društva.

Apel Vladi RH za očitovanje o izjavama ministra vanjskih poslova

Tekst apela koji možete potpisati OVDJE prenosimo u cijelosti. 

“Javni zahtjev Vladi RH za očitovanje na izjave Ministarstva vanjskih poslova o nacionalnim prioritetima u zaštiti ljudskih prava

Izjava Ministarstva vanjskih poslova da Hrvatska pojam ‘seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava’ tumači tako da ono ne uključuje pravo na pobačaj, prva je takva izjava bilo kojeg tijela izvršne vlasti u Hrvatskoj od njezinog osnutka.

Nijedna Vlada u povijesti Hrvatske i nijedan ministar, uključivši ministre zdravstva, nisu osporavali pravo na pobačaj zajamčeno Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Prema tome, tvrdnja koja se može interpretirati na način da Hrvatska – ne ministar Davor Stier osobno, kao odgovorna osoba za stajališta MVP-a – ne priznaje pravo na pobačaj, trenutno može biti samo opasna sramota za ovu državu. Sramotna je u smislu da je činjenično netočna i da MVP i ministar svjesno dovode u zabludu europarlamentarke i europarlamentarce kojima su je uputili, a opasna u barem dva smisla. Prvo, kao činjenica da jedan ministar u službenoj korespondenciji neometano revidira važeći normativni okvir i identificira osobne, od prije poznate svjetonazorske stavove, sa stavovima vlasti. Takvo je ponašanje samo po sebi zastrašujuće, jer se u osnovi radi o privatizaciji institucija vlasti. Drugo, nesporno je da ministar ovime izravno širi neizvjesnost hoće li Hrvatska suspendirati pravo na pobačaj.

Mi, potpisnice i potpisnici ovog zahtjeva, tražimo od Vlade Republike Hrvatske da se odmah službeno očituje o izjavi MVP-a i postupku ministra Stiera. Zahtijevamo da se o navedenom posebno očituje ministar zdravstva.

Izjava predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića da u ovome ne vidi nikakvu dramu, ne samo da nije dovoljna, nego stimulira privatnu svjetonazorsku uzurpaciju vlasti.

Ukoliko odmah ne demantirate da privatni stav ministra Stiera inkorporiran u službenu izjavu MVP-a ima veze sa službenim stavom Vlade RH, a ujedno i sam sadržaj izjave, uvjereni smo da biste se mogli suočiti s veoma snažnom reakcijom javnosti. Apeliramo da ne dopustite da eskalira kaos i antagonizmi koje svakodnevno inducirate.”

Ako na ulici želite poručiti Vladi i Katoličkoj crkvi da ne pristajete na oduzimanje prava na pobačaj, pridružite se Noćnom maršu za 8. mart. 

HND osudio senzacionalizam povodom ubojstva Kristine Krupljan

Priopćenje Hrvatskog novinarskog društva prenosimo u cijelosti.

Više hrvatskih medija objavilo je proteklih dana novinarske priloge povodom ubojstva 18-godišnje Zagrepčanke Kristine Krupljan kršeći Kodeks časti hrvatskih novinara i temeljne profesionalne standarde.

Krajnje je neprimjereno i neodgovorno objavljivati priloge pune senzacionalističkih informacija, pa čak i nagađanja, realno potpuno nebitnih za sam događaj. Istovremeno takvi medijski sadržaji dodatno traumatiziraju obitelj žrtve a niti na koji način ne služe potpunijem informiranju niti javnom interesu.

Zadaća profesionalno odgovornih novinara i medija jest da izvještavaju na temelju ključnih činjenica stavljajući ih u ispravan kontekst. Također, zadaća je novinara i medija da preventivno djeluju uporno ukazujući na pogreške u sustavu koje omogućavaju tragediju poput ove, pokušavajući utjecati da se te pogreške isprave.

U konkretnom slučaju (kao i u mnogim ranijim slučajevima koji su završili tragično), od javnog interesa bilo bi preispitivanje konkretne odgovornosti pojedinaca i institucija za činjenicu da je osvjedočeni nasilnik koji je već ranije teško ozlijedio žrtvu pa čak i usmrtio pješaka automobilom, uopće bio na slobodi i mogao počiniti zločin. Time bi se pokazalo poštovanje prema ovoj i svim ranijim žrtvama sličnih zločina i pomoglo da ih u budućnosti bude manje.

Objavljivanjem senzacionalističkih opisa tragedije i izjava koje nemaju nikakvu stvarnu informativnu vrijednost samo se dodatno unižava novinarska struka i potiču negativne emocije. HND se zalaže za poštivanje etičkih i profesionalnih načela. Ujedno podsjećamo kako je Novinarsko vijeće časti jedino aktivno samoregulatorno tijelo u hrvatskom novinarstvu te da i svaki građanin može tom tijelu prijaviti sumnju u kršenje Kodeksa časti hrvatskih novinara.

Podsjetimo, HND je prije nekoliko mejseci objavio i fAKTIV-ove smjernice za izvještavanje o nasilju prema ženama

Grad Zagreb i politike seksualnosti kao politike različitosti

Tribina “Grad Zagreb i politike seksualnosti kao politike različitosti” se održava u ponedjeljak, 27.02.2017. godine u 12 sati na Institutu za etnologiju i folkloristiku, Šubićeva 42, V kat.

“Na tribini ćemo razgovarati s aktivistima_kinjama i članovima_icama udruga te s antropolozima_ginjama o tome što brojne rasprave o seksualnim politikama zapravo znače i što donose. Gosti i gošće tribine su MIA GONAN iz udruge Zagreb Pride, AMIR HODŽIĆ, TOMISLAV PLETENAC s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i SENKA BOŽIĆ sa Sveučilišta u Zadru. Razgovor će moderirati SANJA ĐURIN s Instituta za etnologiju i folkloristiku” ističu organizatori_ce.

U trenutku krize nacionalnog identiteta devedesetih godina seksualnost i politike seksualnosti u Hrvatskoj mobilizirane su kao jedno od oruđa formiranja hrvatskog nacionalnog identiteta. Tada je heteroseksualni način života utkan u narative o budućnosti nacije. Kako primjećuje Lauren Berlant, negdje u to vrijeme u Americi pitanje seksualnosti izlazi iz privatne u javnu sferu te time stvara kriterije novog građanstva. Moralnim raspravama o seksualnosti prikrili su se strukturalni problemi današnjice vidljivi u raznim oblicima nejednakosti i svakodnevne prekarnosti stanovništva. Dok jedna sfera privatnog, sfera seksualnosti, postaje centralni fokus politike, privatizacija građanstva omogućuje manipulaciju zamršenim setom odnosa između ekonomskih, rasnih i seksualnih procesa. Sada, dvadeset i pet godina kasnije, nešto slično događa se i u Hrvatskoj. Pitanje seksualnosti (koje se provlači kroz teme demografije, ustavne definicije braka, reproduktivnih prava i prava na abortus itd.) postaje jedna od žarišnih točaka politike, a nasilni činovi kao što je bacanje suzavca na LGBT večeri u klubu Super Super u Zagrebu postaju predmet brojnih prijepora i javnih debata. Pitamo se kako protumačiti te prijepore? Kako su oni povezani s politikama seksualnosti i infantilizacijom građanstva o kojoj govori Berlant? Kako grad Zagreb u svojoj svakodnevici reflektira ili rekonstruira politike seksualnosti? Događa li se i u njemu privatizacija javnog prostora koja, kako primjećuje Berlant, uništava javnu sferu kao prostor komunikacije i debate koji običnim građanima, onima koji nemaju bogatstvo i strukturalni pristup moći, omogućuje utjecaj na državne politike?

Razum, kreativnost i sloboda

“Hoće li 21. stoljeće biti najradikalnije ili najreakcionarnije… u najvećoj mjeri će ovisiti o tome kakve će društvene pokrete i program društveni radikali stvoriti iz teorijskog, organizacijskog i političkog bogatog nasljeđa koje se akumuliralo tijekom posljednja dva stoljeća… Smjer koji izabaremo… odredit će budućnost u stoljećima koja dolaze.”

Murray Bookchin, The Communalist Project (“Komunalistički projekt”, 2002.)

 

Nakon izbora Donalda Trumpa, naše su umove preplavile užasne slike i sjećanja na Prvi i Drugi svjetski rat. Anti-racionalizam, rasno nasilje, okrivljavanje drugih (scapegoating), mizoginija i homofobija pušteni su s margina društva i provalili u politički mainstream.

U međuvremenu, humanost vodi bitku na život i smrt protiv vremena. Nekada nezamisliv kaos klimatskih promjena postao je stvarnost, a akteri i institucije koji imaju moć ne poduzimaju ozbiljne napore kako bi holistički i učinkovito umanjili katastrofu. Dok se oslabljena i paradoksalna era američkog republikanizma primiče svome kraju, kreativni, samosvjesni eksperiment kao što je humanosti opasno se približio rubu ponora.

Upravo zato što su ove noćne more postale stvarnost, sada je vrijeme za odlučno suočavanje sa zadatkom stvaranja slobodnog i pravednog političko-ekonomskog sustava.

U ime humanosti – zapravo, u ime čitavog kompleksnog života na Zemlji koji poznajemo – moramo se suprotstaviti fašizmu koji je danas utjelovljen u nacionalnom/državnom kapitalizmu i proizvodi zastrašujući sklop međusobno povezanih društvenih, političkih, ekonomskih i ekoloških problema. Ali kako?

Kao rješenje za postojeće stanje, sve veći broj ljudi diljem svijeta predlaže “komunalizam”: uzurpaciju (prisvajanje) kapitalizma, države i društvene hijerarhije na razini grada, sela, susjedstva i saveza/zajednica. Komunalizam je ideja koja živi, izgrađena na bogatom nasljeđu političke povijesti i društvenih pokreta.

 

Komuna od Rojave do zapatista/kinja

Termin ‘komunalizam’ potječe iz revolucionarnog pariškog ustanka 1871. godine, a krajem 20. stoljeća ponovno ga je uveo politički filozof Murray Bookchin (1931-2006). Komunalizam se često poistovjećuje s “municipalizmom”, “slobodarskim municipalizmom” (termini koje također skovao Bookchin) i “demokratskim konfederalizmom” (kojeg je nedavno uveo zatvoreni kurdski politički vođa Abdullah Öcalan).

Premda svi ovi termini pokušavaju opisat direktnu, face-to-face demokraciju, komunalizam naglašava njezine organičke i “žive” dimenzije. Face-to-face građanske zajednice, povijesno zvane komune, predstavljaju više od puke strukture ili načina upravljanja. Prije se radi o društvenim i etičkim zajednicama koje ujedinjuju različite društvene i kulturalne skupine. Komunalni život je sam po sebi vrijednost (good).

Postoje brojne povijesne prethodnice koje oblikuju institucionalna i etička načela komunalizma. Male i plemenske zajednice pružaju mnoštvo takvih primjera. U Sjevernoj Americi Haudenosaunee – Savez (konfederacija) šest indijanskih naroda (Irokeza) upravljao je regijom Velika Jezera provodeći direktnu demokraciju više od 800 godina. U obalnoj Panami, zajednica Kuna i dalje upravlja ekonomski živim otočjem. Prije kolonizacije i ropstva,  narod Igbo s delte Nigera prakticirao je krajnje kozmopolitski oblik komunalnog upravljanja. U novije vrijeme, u Chiapasu u Meksiku, zapatistički pokret je obnovio predkolumbijsku politiku okupljanja (skupština) kroz stotine autonomnih municipios (općine otpora) i pet regionalnih glavnih sjedišta koji se zovu caracoles (puževi) čije spirale simboliziraju udruživanje sela.

Preteče komunalizma pojavljuju se i na višoj razini – urbanih zajednica. Od klasične Atene do srednjovjekovnih talijanskih gradova-država, direktna demokracija je poznata gradskim zajednicama. 2015., politički pokret Barcelona en Comú dobio je gradonačelnicu i upravu u Barceloni na temelju ogromnog, višeslojnog kolektiva kvartovskih zajednica. U sjevernoj Siriji, Kurdski pokret za oslobođenje (Kurdish Freedom Movement) etablirao je demokratski konfederalizam, mrežu skuština i vijeća kojima upravlja Kurdistanska demokratska partija (PYD).

Ovo su samo neke od brojnih političkih tradicija koje svjedoče o “velikom teorijskom, organizacijskom i političkom bogatstvu” koje je dostupno obespravljenim ljudima u borbi protiv autoritarijanizma.

{slika}

Moć, upravljanje i građanstvo

Temeljna institucija komunalizma je građanska (javna) skupština. To su komunalna okupljanja otvorena svim odraslim stanovnicima unutar općina – kao što su gradovi, sela, okruzi – s ciljem diskutiranja, debatiranja i donošenja odluka i postavljanja pitanja koja se tiču zajednice kao cjeline.

Kako bismo shvatili/e kako funkcioniraju te građanske skupštine, moramo razumjeti suptilnu no ključnu razliku između administrativne (upravljačke) moći i moći donošenja odluka. Administracija obuhvaća zadatke i planove koji se odnose na izvršnu politiku. Upravljanje pojedinim projektom može dovesti do donošenja manjih odluka  – primjerice, od kojeg će materijala biti sagrađen most.

S druge strane, moć se odnosi na mogućnost stvarnog provođenja politike i velikih odluka – primjerice, hoće li se ili ne graditi most. U komunalizmu, moć leži u kolektivnom tijelu, dok su manja, mandatna vijeća delegirana da provode te odluke. Stručnjaci poput inženjera ili liječnika igraju važnu ulogu u skupštinama u smislu informiranja, ali kolektivno tijelo je ono koje ima stvarnu moć donošenja odluka.

S jasnom distinkcijom između administracije i moći, priroda individualnog vodstva se dramatično mijenja. Vođe njeguju dijalog i izvršavaju volju zajednice. Zapatisti/kinje za to imaju riječ cargo, što znači ‘teret’. Vođenje znači “slušati, a ne zpovijedati ; predstavljati, a ne zamjenjivati ; raditi odozdo…”.

Druga ključna razlika između profesionalne politike i komunalizma je koncept građanstva. Korištenjem pojma “građanin” (‘citizen’), komunalisti namjerno proturječe restriktivnom i ispražnjenom pojmu građanstva (‘citizenship’) koji su prozvele moderne nacionalne države. U komunalnim društvima, status građanina imaju sve odrasle osobe koje žive u nekoj zajednici-općini. Svi su osnaženi/e za direktnu participaciju, glasanje i preuzimanje administrativnih uloga. Ova radikalna ideja građanstva zasnovana je na prebivalištu i izravnim odnosima.

Građanske skupštine su tradicija koja se ponavlja kroz povijest. Ovdje ćemo zastati kako bismo razmotrili konceptualne izvore koje nam je ostavila klasična atenska demokracija. Zasigurno, atensko društvo bilo je daleko od savršenog. Poput ostatka Mediterana toga vremena, Atena je izgrađena na leđima robova i sluškinja. Ipak, atenska demokracija je do danas najbolje dokumentirani primjer direktnog, komunalnog samoupravljanja:

Agora:  Zajednički javni trg ili građevina za sastajanje gdje se održava skupština. Agora je mjesto naših javnih bića, gdje donosimo odluke, postavljamo pitanja i sudjelujemo u javnoj diskusiji.

Eklezija: opća skupština, zajednica građana.

Boule (senat, vijeće građana): administrativno tijelo koje se sastoji od 500 građana koji se izmjenjuju svake godine.

Polis: sâm grad, grad-država, ne u pukom materijalnom smislu, već kao bogata, raznovrsna i materijalna zajednica. Polis sam po sebi ima entitet i karakter.

Paeida: kontinuirana politička i etička edukacija pojedinaca u svrhu razvoja ljepote duha, moralne vrline ili izvrsnosti.”

Za klasičnu atensku demokraciju je ključno da je politika skupštine organička. Komunalizam nije samo struktura ili skup mehanizama. Komunalizam je sinergija elemenata i institucija koje vode do određenog oblika zajednice i procesa. Pa ipak, skupštine same po sebi nisu jedine koje provode komunalne politike. Kao što su zajednice društveno, ekološki i ekonomski međuzavisne, istinski slobodno i i etičko društvo mora učvrstiti udruživanje idijalog unutar zajednice. Konfederacija omogućuje autonomnim zajednicama da “podignu ljestvicu” koordiniranja na regionalnoj razini.

Konfederacija je za razliku od reprezentativne demokracije zasnovana na opozivim delegatima umjesto na individualni zastupnicima koji imaju moć. Delegati ne mogu donositi odluke u ime zajednice već iznose prijedloge prema skupštini. Dokumenti artikuliraju etičke principe konfederacije i definiraju očekivanja članstva. Na taj način zajednice imaju bazu za održavanje i međusobnu odgovornost. Bez jasnih principa, baza debate prema akciji temelji se na principima razuma, humanizma i pravde. U Kurdskom pokretu za oslobođenje Rojave, u Sjevernoj Siriji, društveni ugovor je zasnovan na “stupovima” feminizma, ekologije, moralne ekonomije i direktne demokracije. Ova načela prožimaju pokret kao cjelinu, povezuju različite organizacije i zajednice na zajednički temeljima feminizma, radikalnog multikulturalizma i ekološkog upravljanja.

 

Slobodno društvo

Ne postoji jedan “recept” za komunalistički pokret. No, nesumnjivo, ostvarenje ovakvih slobodnih političkih zajednica može se dogoditi samo putem fundamentalnih promjena u našoj društvenoj, kulturalnoj i ekonomskoj strukturi. Rasistički i ksenofobni stavovi, koji danas “hrane” rast fašizma u mjestima kao što su SAD, mora biti pobijeđen radikalnim humanizmom koji slabi etničku, kulturalnu i duhovnu raznolikost. Kroz tisućljeće je spolna i rodna opresija obezvrijedila vrijednosti i društvene oblike koji se pripisuju ženama. Takve stavove mora istisnuti i zamijeniti feministička etika i osjećaj za uzajamnu skrb.

A slobode nema ni bez ekonomske stabilnosti. Kapitalizam, zajedno sa svim oblicima ekonomskog izrabljivanja mora biti ukinut u zamijenjen sustavima proizvodnje i distribucije proizvoda u svrhu korištenja i uživanja, a ne profita i prodaje. Nepregledni, betonski pojasevi “modernih” industrijskih gradova moraju biti remontirani i pretvoreni u smislene, na život orijentirane i održive urbane prostore. S problemima urbanog razvoja, gentrifikacije i nejednakošću u urbanom prostoru moramo postupati promišljeno i smisleno.

Kao pojedinci/ke ne možemo biti odvojeni/e od šire političke zajednice čiji smo dio, ljudsko društvo ne može biti izdvojeno iz konteksta prirodnog svijeta. Kooperativne, humanističke politike komunalizma stoga funkcionira zajedno s radikalnom ekološkom osjetljivošću koja ljudska bića prepoznaje kao jedinstveni, samosvjesni dio prirode.

Upravljajući vlastitim potrebama i željama, sposobni smo razmišljati kreativno i orijentirano na budućnost. Haudenosaunee – Savez (konfederacija) šest indijanskih naroda (Irokeza) ovo naziva “Načelom sedam generacija”. Prema tom Načelu, sve političke prosudbe moraju se donositi u korist sadašnje zajednice – što uključuje životinje i i širu ekološku zaajednicu – za sljedećih sedam generacija.

{slika}

Dok čak i kratak pregled svih društvenih promjena koje su danas potrebne daleko nadmašuje opseg kratkog eseja, mnogi radovi Murraya Bookchina i drugih društvenih ekologa/inja nude nam bogatu diskusiju o značenju direktne demokracije i ekološkog društva. Od Zelenog pokreta, Antiglobalizacijskog pokreta, Occupay Wall Street, do Indignadosa u Čileu i Španjolskoj, komunalistički ideali su odigrali sve značajniju ulogu i društvenim i političkim borbama diljem svijeta. To je rezultiralo rastućim pokretom s vlastitim ciljevima.

Komunalizam nije “tvrda” i rigidna ideologija, već koherentan skup ideja koji se razvija i koji je izgrađen na skupu načela i institucija. To je, prema definiciji, proces – koji je otvoren i prilagodljiv doslovno nepreglidnim kulturalnim, povijesnim i ekološkim kontekstima. Doista, pretače komunalizma u plemenskoj demokraciji i gradski/seoskim skupštinama možemo pronaći u gotovo svakom kutku svijeta.

Era profesionaliziranih, državnih “politika” se primiče kraju. Samo grassroots demokracija na globalnoj sceni se može suprotstaviti distopiji koja je pred nama. Imam sva potrebna oruđa. Akumuliralo se veliko bogatstvo tijekom brojnih humanističkih borbi. S komunalizmom možemo iznova stvarati svijet na osnovi ljudskih potencijala za razum, kreativnost i slobodu.

 

Eleanor Finley je aktivistkinja, autorica i članica Instituta za socijalnu ekologiju (ISE). Piše o brojnim temama od pokreta koji se bore protiv ekstrakcije fosilnih goriva u Španjolskoj i Baskiji, do socijalne ekologije u kurdskog demokratskog konfederalizma. Studira antropologiju na Sveučilištu Massachusetts u Amferstu.

 Prevela i prilagodila Sanja Kovačević