sdadmin

Mali vodič kroz prilično usranu 2016. godinu

Posted on by sdadmin

(Nažalost ova lista nije potpuna, ali čak niti internet ne trpi toliko sr***,  koliko ga je 2016. godina proizvela. Slobodno dopunite listu u komentarima dok je uredništvo na svom prvom kolektivnom godišnjem odmoru u povijesti portala jer #nemremovise)

1. Zlatko u pohodu na kulturu i neprofitne medije

Zlatko je vrijedan i uvijek spreman tip. Prvo što je napravio kada je ušetao u Ministarstvo kulture bilo je ukidanje Povjerenstva za neprofitne medije. I od tog dana Zlatko je samo pucao: Bam – BAm – BAM. Efikasan i smiren. Kako Zlatko vidi svoju ulogu u povijesti rekao je i Libelinoj novinarki u slučajnom susretu ispred Kina Europa. U konačnici Zlatkov pohod na neprofitne medije i kulturu rezultirao je brojnim ostavkama, pozivima na linč, i ostavio je bez honorara 280 novinara i novinarki.

2. Zlatko i prijatelji u pokušaju uništenja civilnog društva

Zlatku i prijateljima ne sviđa se ni civilno društvo u Hrvata. Kažu da je bolesno, a i preotvoreno, preslobodoumno, previše društveno odgovorno. Ok, ovo zadnje kažu drugim riječima, ali zapravo na to misle. Ispravno su procijenili da je sustav najlakše nagristi ako krenu na Nacionalnu zakladu za razvoj civilnog društva kao jedan od tri stupa podrške. Drastičnim rezanjem sredstava, blokiranjem rada Zaklade i mahnitim korištenjem saborske govornice za difamaciju i laži učinili su ogromnu štetu u samo 6 mjeseci. Posljedice 2016. civilno društvo sanirat će još dugo vremena.

3. 365 dana napada na reproduktivna prava žena

Gotovo da ne pamtimo dan u 2016. godini kada netko nije pokušao ženama oduzeti pravo da samostalno i autonomno odlučuju o svojim životima i svojim tijelima. Dva puta se molilo pred bolnicama (zajedno s medicinskim radnicima/cama), organiziran je Hod za život, održavale su se medicinske konferencije i simpoziji s biskupima kao pokroviteljima i temama poput Stavovi unutar roditeljskih udruga: pomoć ili smetnja u donošenju ispravnih medicinskih odluka u porođaju, Odbijanje za život nužne intervencije na porodu – novo lice čedomorstva?, Psihološki profil rodilje koja svjesno odbija medicinsku intervenciju i time ugrožava zdravlje i život djeteta, a na samom kraju godine kao da užasa nije bilo dovoljno krenula je kampanja Želim živjeti što nad dovodi do sljedeće točke…

4. Vicin križarski pohod na SVE

Crkveni uhljeb Vice Batarelo* glavni je nacionalni hejter. On zaista mrzi sve. Od xmasa, ljevičara/ki, i javnih zelenih površina do Željke Markić (kažu tako zli jezici s neokonzervativne scene). Čini se da ne mrzi samo apologete pedofilije, jer takve dovodi kao govornike na festivale koje organizira. Posljednje što je izbacio u javnost je već spomenuta gnjusna kampanja Želim živjeti koja je nedvosmisleno pokazala i dokazala da naš Vice mrzi i žene.

*označava osobu koja cijelu karijeru provodi na laičkim funkcijama povezanim s Katoličkom crkvom koje se financiraju od poreza svih građana i građanki te doprinosa vjernika i vjernica. Činjenica da pritom snažno zagovara neoliberalne društvene vrijednosti ne smeta dotičnom.

{slika}

5. Oreškovićeva vlada kao takva

Epizoda s pogrešnim kanadskim premijerom s odmakom će sigurno izgledati kao 6 mjeseci skeča iz News Barove radionice. Livin’ la vida loca premijer mirno je promatrao opću fašizaciju društva i “jasno komunicirao” kako je sve gud, gud, gud. Antologijskih je ministara bilo u toj Vladi, od Mije “Straćara” Crnoje do Bernardice “Neka crknu” Juretić.  Timova je vlada uspijevala motivirati inače usnulo građanstvo da djeluje u modu “svaki tjedan prosvjed jedan” pa sve do onoga koji je okupio 50.000 ljudi diljem zemlje u pokušaju obrane ono malo normalnosti koja se nazirala u kurikularnoj reformi. Nevjerojatnim raspletom u kojem su svi sa svima smijenili i raspustili sve službeno je započela sezona ljetnih odmora.

6. Na pragu femicida: samo je ove godine ubijeno minimalno 19* žena

U posljednjih je 10 godina, prema podacima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova,od strane supružnika ili partnera u Hrvatskoj ubijeno 300 žena. U 2016. godini broj ubojstava bio je u porastu u odnosu na posljednjih nekoliko godina. Prema nepotpunim podacima, dosad je ubijeno minimalno 19 žena, tako da je i nasilje prema ženama, odobravano i poticano od strane društva i države, dio sveopćeg sranja 2016. godine.

7. Hrvatska ne smije bolje!

Možda prijedlog kurikularne reforme nije bio najbolji ikad, ali njegovo zaustavljanje bio je jasan čin klerikalnog napada na sekularnost i kakvu takvu mogućnost odgoja i obrazovanja kreativnih i tolerantnih generacija. Nisu zaustavili kurikularnu reformu zato jer je iz lektire izbačen Marko Marulić, kako su nas neuspješno uvjeravali, nego zato jer svaki pomak prema modernitetu i svaka afirmacija ljudskih prava u okviru obrazovanja uz participaciju samih nositelja/ica obrazovnih procesa izaziva duboku jezu među klerikalnom i nacionalističkom ekipom. Paralelno sa zaustavljanjem reforme koja je barem imala ambiciju modernizirati osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje dešavalo se crkveno preuzimanje Filozofskog fakulteta kroz notorni ugovor između FFZG-a i KBF-a uz još uvijek neizvjestan ishod unatoč fantastičnom otporu studenata/ica i profesora/ica.

8. Još jedna izgubljena godina za našu omladinu

Priča o tome da smo treći po nezaposlenosti mladih u Europskoj uniji, tik iza Grčke i Španjolske, i nije neka novost. To je stanje koje traje već godinama, a usrana 2016. ni tu nije zablistala. Mladi u Hrvatskoj obiteljski dom napuštaju u prosjeku s 33 godine, rade u nestalnim oblicima rada: na autorske ugovore, tuđe studentske ugovore, na crno, na slabo plaćenim poslovima, u sezonskom radu, ili ako imaju baš jako sreće – rade preko ugovora na određeno. U usranoj godini ponovo se galamilo da mladi odlaze u druge zemlje, da gubimo obrazovane ljude, marširali smo za radnička prava mladih, upozoravali smo da 20 posto mladih živi na rubu siromaštva. Što smo postigli i postigle? Nova radna mjesta se nisu otvorila, stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa postalo je primaran oblik zapošljavanja, a po novim mjerama više ni te mrvice nisu bile dostupne svima.

9. Crkveni seksizam na najjače

U duhu cijele 2016. godine raspojasali su se i svećenici pa su tako žene s oltara i iz katoličkih glasila prozvane drugotnim neposlušnim štracama, a uz već poslovično guranje nosa u naše maternice i vagine. Nije da to iz tih krugova nismo čule i doživjele i prijašnjih godina, ali kao da su si u ovoj dali posebnog oduška pa smo i mi pokazale što mislimo o tome – osmislile smo vlastiti modni izričaj, registrirale se kao štrace, a nije izostala niti feministička akcija pred Katedralom.

10. Sumrak humanosti i humanizma

Žilet žice, zidovi i vijesti o tome da se izbjeglice tjera da rade na crno, da su izbjeglički centri oličenje torture i da se sustavno krše ljudska prava izbjeglica i migranata/kinja uz istovremene Nice, Berline, Parize, Alepe, Istambule, Ankare. Glasovi protiv tog ludila sve su više prikriveni zaglušujućom bukom desničarskih urlika diljem Europe i bombama na Bliskom istoku. Smaku svijeta, dođi sad i odmah.

{slika}

11. #onokad je ravnopravnost spolova najvažnija pa se ženama brani nošenje nikaba i burke

Europa ima milijun i jedan problem vezan uz položaj žena u društvu, ali naravno da je kao problem broj 1 odabrano definirati kako će žene biti odjevene dok hodaju javnim prostorom. Da, da, znamo sve o tome što simboliziraju ti odjevni predmeti, ali da li je zaista primarno baviti se time što žene nose i svlačiti ih na javnim mjestima, a ne time je li ih tuku, da li ih izrabljuju, jesu li siromašne i neobrazovane i getoizirane u svoje zajednice?

12. Poljska (u našem srcu)

Poljska je (p)ostala srce borbe protiv neokonzervativne agende u Europi. Poljakinjama su pokušali nametnuti potpunu zabranu pobačaja, ali ovog puta nisu uspjeli. Njihova hrabrost i otpor svima nam je inspiracija i mi smo solidarno uz njih stajale i u Zagrebu. No, poljski neokonzervativci napadaju i dalje, a posebice medije. Stoga, građanski otpor u Poljskoj ide dalje.

13. Nema Sabora za žene

I 16 godina poslije opet smo na istom. Gdje ste bile i što ste radile? Nigdje i ništa. Rekordno mali broj izabranih žena u Hrvatski sabor samo je jedan od simptoma općeg stanja političkog prostora i stranaka koje ga čine. Od kvazi lijevih do desnih. Čak je i na čelo saborskog odbora za ravnopravnost spolova došao muškarac što ne bi bio problem kada bi isti znao išta o problematici kojom bi se trebao baviti. No, pokazuje volju da nauči i NEŠTO učini pa nam to treba biti dovoljno. Preživjele 2017. pa vidjele!

14. Kako mali Siniša vidi javni medijski servis

Jedan od prvih poteza malog Siniše bilo je ukidanje satirične emisije Montirani proces. Jer u ozbiljnim wannabe fašističkim državama nema mjesta za humor. I sve što se dalje događalo na javnom medijskom servisu išlo je u tom smjeru opće fašizacije društva. Samo pogledajte jutarnji program na HRT 4 i Karolinu Vidović Krišto radnim danom ili Tihomira Dujmovića nedjeljom, odnosno ako ste više večernji tip Dnevnik u 19 sati. Naravno sve to pod uvjetom da nije neka misa u tijeku. Preporučamo da pritom uz sebe imate čašu vode i Gastal.

15. Ustaški derneci diljem lijepe naše

Šator u Savskoj je demontiran u travnju, ali zabava se nastavila tijekom cijele godine. Devastirani su partizanski spomenici, napadnuti mirovni aktivisti i aktivistkinje, marširalo se Zagrebom, dizali neki novi šatori i podizale spomen ploče sa slavnim operetnim pozdravom dvostrukih konotacija.  

Malo atmosfere 2016. godine, za buduće generacije:

16. Kako uopće sažeti sranja u Turskoj?

Da, stvarno, može li se u par redaka sažeti sve što je 2016. godine Recep Tayyip Erdoğan priredio Turskoj? Nakon pokušaja puča 15. srpnja, u zemlji je proglašeno izvanredno stanje koje traje i dalje i koje je savršena stvar ako se želiš efikasno riješiti svih neistomišljenika/ca i izvora kritike. Suspenzija tisuća članova/ica akademske zajednice, suzbijanje slobode govora, uhićenja lidera/ica prokurdske lijeve stranke HDP-a – samo su neki od Erdoğanovih poteza na putu prema Turskoj u kojoj je moguć samo jedan jedini identitet: muškarac, Turčin, sunitski musliman.  Na jugo-istoku zemlje bjesni rat s brojnim civilnim kurdskim žrtvama, na ulicama Istanbula i Ankare svako toliko eksplodira bomba, svakodnevni život u Turskoj postao je noćna mora za sve koji/e se ne uklapaju u Erdoğanovu viziju, a nekome je u jednom trenutku palo napamet pokušati donijeti i zakon kojim bi se osigurala amnestija muškarcima optuženima za silovanje maloljetnica. Nema sumnje, stanje u Turskoj i više je nego zaslužilo biti na ovom popisu.

17. 50 svijeća za Orlando

Sad će odmah hejteri reći zašto Orlando a ne sva druga poprišta masovnih ubojstava, a kojih je nažalost ove odvratne godine bilo mnogo. Zato jer je 50 osoba ubijeno samo zato što su bili to što jesu. Ne zato jer netko želi poslati poruku Angeli Merkel, Vladimiru Putinu ili Recepu Tayyipu Erdoğanu. Ubijeni su jer su plesali u gej klubu i bili gej, lezbijke, trans* ili nešto drugo, ubijeni/e su jer su se usudili voljeti i živjeti punim plućima, ubijeni/e su iz istog razloga zbog kojeg je zapaljena zastava Zagreb Pridea uoči ovogodišnje povorke, zbog kojeg  gejevi, lezbijke i trans* osobe i dalje žive u strahu i zbog kojeg je coming out još uvijek politički čin, a povorka ponosa politički protest: zbog čiste destilirane mržnje spram drugog ljudskog bića koju svijet u kojem živimo svakog dana iznova potpiruje.

18. Desant na ljudska prava – po prvi puta srušena izvješća pravobraniteljica

Neprihvaćanje izvješća Pučke pravobraniteljice kao i Pravobraniteljice za djecu bio je mala kap koja je pomogla tkati neokonzervativni slap koji se obrušio na ljudska prava, civilno društvo i medije u 2016. godini. Dvije preživjele pravobraniteljice nisu naravno prošle bez ožiljaka. Posebno je s velikim napadima u Saboru bila suočena Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova koja je trn u oku znamo kojoj ekipici obzirom da joj je dužnost štititi zakone koje bi oni rado dokinuli.

19. Nikad ne reci nikad: Donald Trump američki je predsjednik

Nakon što je elita Demokratske stranke učinila sve što je mogla da Bernie Sanders ne postane stranački kandidat na izborima, desilo se neizbježno: Donald Trump osvojio je većinu elektorskih glasova i u siječnju će prisegnuti kao 45. predsjednik SAD-a. Ono što je tragično je što bi i u slučaju pobjede Hillary Clinton ovaj tekst stajao na istom ovom mjestu iz ponešto druge perspektive. Pobjede raznih demagoga i takozvanih autsajdera (a mahom se radi o itekako privilegiranim “autsajderima”) dio su puno šireg globalnog fenomena krize političkih stranaka kao glavnih političkih aktera i to prije svega onih na lijevoj strani spektra. Ono što zapravo unosi najviše jeze u cijelu ovu priču je da upravo oni – ljevica nije ništa naučila već i dalje igra svoje stare uhodane igre po pravilima koja piše kapitalizam.

{slika}

P.S. Mi nismo mirno stajali i stajale sa strane i nijemo promatrali/e. Borili smo se i borile zajedno: Kulturnjaci 2016, Plenum Filozofskog fakulteta, Faktiv, CESI, inicijativa Obrani pravo na izbor, Inicijativa za jako civilno društvo, MMH, Za rad spremne, CMS, Ženska mreža Hrvatske, Rode, Gong, Platforma 112, Ženska soba, Domine, CGI Poreč, Zagreb Pride, Trans Aid, Crol, Lori, Muf, K-Zona, VoxFeminae, MAZ, Radnička fronta, BRID, Zaklada Solidarna, Inicijativa Hrvatska može bolje, Forum za slobodu odgoja, Centar za građansku hrabrost, Babe, Kuća ljudskih prava, Zelena akcija, Centar za ženske studije, Forum.™, Lupiga, Novosti i još bezbroj organizacija, pojedinaca i pojedinki diljem zemlje.

2017. treba i tebe na pravoj strani povijesti. Tipkamo se u siječnju!

‘Sretnu obitelj ne definira spol roditelja već obiteljski odnosi i ljubav članova/ica’

Posted on by sdadmin

Prije nešto više od tri godine odvijao se besmisleni i diskriminatoran referendum o braku. Nakon njega, donesen je Zakon o životnom partnerstvu. Za vrijeme vlade stručnjaka i stručnjakinja prava LGBTIQ osoba opet su se našla na udaru velikih moralista. U ovoj strašnoj 2016. godini nerijetko nam se činilo da sve za što smo se borili i borile proteklih nekoliko godina je ugroženo. Umjesto koraka naprijed, mi smo ih napravili nekoliko unazad. Pred kraj ove “ne ponovilo se” godine razgovarali smo s Danielom Martinovićem, Borisom Vrdoljakom i Ivom Šegotom iz Duginih obitelji o funkcioniranju zakona o životnom partnerstvu u praksi, posvajanju i odgoju djece, grupama psihosocijalne podrške i očekivanjima u narednom vremenu. 

Proteklih nekoliko godina bilo je jako turbulentno. Od besmislenog diskriminatornog referenduma o braku kao zajednici isključivo muškarca i žene do donošenja (ponovno ugroženog) zakona o životnom partnerstvu. Zakon je na papiru omogućio veća prava, no kakvo je stanje u stvarnosti? Što se za vas konkretno poboljšalo, odnosno što je ostalo isto?

Broj osoba koje su sklopile životno partnerstvo raste iz dana u dan, zapravo ako ćemo biti precizniji, iz vikenda u vikend. Mislimo da je to najbolji dokaz kako je taj Zakon bilo potrebno donijeti, i da on reflektira stvarnu potrebu parova. Poboljšalo se to što se sada osjećamo pravno sigurnije, što znamo da država prepoznaje istospolne parove kao realnost našeg društva, te da su tim Zakonom zaštićeni i parovi s djecom. Ono što je ostalo isto je to što i dalje nemamo bračnu jednakost, što i dalje ne uživaju svi parovi jednaka prava. Žalosno je da još uvijek spol osobe koju volite određuje imate li na nešto pravo ili nemate.

Zakon, naime, i dalje je diskriminatoran kad govorimo o djeci u zajednicama životnog partnerstva. Ako parovi sklope životno partnerstvo, oni/e ne mogu ići na potpomognutu oplodnju i ne mogu posvojiti dijete svog partnera/ice. Ako unatoč tomu želiš dijete, što je moguće napraviti? Koje su opcije?

Opcija ima jako puno, i praksa je pokazala da ukoliko neka osoba ili neki par želi dijete, vrlo vjerojatno će pronaći način kako ostvariti svoju želju za roditeljstvom. I prije donošenja Zakona lezbijski parovi su išli van Hrvatske u klinike za potpomognutu oplodnju, gej i lezbijski parovi dogovarali su se oko zajedničkog roditeljstva, ili bi se osobe odlučile na roditeljstvo tako što su posvojile dijete kao pojedinac ili pojedinka. Zakon je omogućio da se osobe koje imaju djecu osjećaju sigurnije, budući da daje određenu razinu prava životnim partnerima, ali kao što ste rekli, ne omogućava istospolnim parovima sve mogućnosti za roditeljstvo, koje imaju heteroseksualni parovi. Baš iz tog razloga su se Dugine obitelji počele okupljati prije par godina, kako bi se osobe koje već jesu roditelji upoznale i podijelile iskustva međusobno ili s osobama koje tek žele postati roditelji.

Imate li vi djece ili želite li djecu? Je li ih teško odgajati u, nažalost, većinom diskriminatornom okruženju ove zemlje?  Kakva su Vaša iskustva?

Među nama ima i roditelja, i osoba koje to žele postati te aktivno rade na tome, kao i onih koji se tek informiraju i planiraju roditeljstvo za par godina. Naša roditeljska iskustva su zapravo jako pozitivna; djeca među sobom nemaju većih problema, dapače. Odraslima možda nešto u početku bude čudno, ali brzo shvate da tu nema ništa pretjerano neobičnog. Zapravo najviše nas diskriminiraju oni koji nas ne poznaju, zato i jest toliko bitno da radimo na našoj vidljivosti i iskreno želimo svima pristupiti otvorenog srca, jer najveći neprijatelj svih nas je neznanje.

Također, Dugine obitelji organiziraju grupe psihosocijalne podrške za LGBT roditelje i one koji to žele postati. Što se dobiva sudjelovanjem na sastancima grupe i zašto su one korisne?

Grupe su se kroz godine pokazale kao odlično mjesto potpore, informiranja i promišljanja o vlastitoj želji i motivaciji za roditeljstvo. Radionice su osmišljene tako da u sigurnom prostoru omoguće stvaranje povjerenja medu polaznicima, kako bi se moglo otvoreno razgovarati o temama vezanim za roditeljstvo, strahovima, preprekama, odnosu s vlastitim roditeljima, okolinom, poslom i drugim temama važnima za polaznike i polaznice. Kroz radionice se razgovara i uči o načinima dobivanja djeteta, odgoju, coming-outu i tako dalje. Često najbolji način dolaska do informacija je razgovor s osobama koje su u sličnim životnim okolnostima, kao i razgovor sa stručnim osobama koje vode grupu, te smatramo da je zato grupa izrazito korisna svima koji ozbiljno razmišljaju o roditeljstvu.  

Konzervativne struje neprestano negiraju istraživanja koja jasno pokazuju da gej obitelji i djeca gej parova nisu ništa manje sretna ili uspješna od djece iz “zajednice isključivo muškarca i žene”. Demistificirajmo tu priču. Iste rezultate je pokazalo i nedavno istraživanje predstavljeno u sklopu knjige “Ja nisam gej mama, ja sam mama.”  Koja su vaša iskustva po tom pitanju?

Sretnu obitelj ne definira spol roditelja, nego obiteljski odnosi i ljubav između njezinih članova. Djeci je najbitnije da se osjećaju voljenima i da imaju osjećaj da je obitelj mjesto gdje im se pruža podrška i prihvaćanje, nego to jesu li njihovi roditelji homoseksualni, biseksualni ili heteroseksualni. Sva međunarodno priznata istraživanja to pokazuju, i takvo je bilo i naše iskustvo nakon provedenog istraživanja u Hrvatskoj. Kao što među heteroseksualnim osobama ima dobrih i loših roditelja, tako je i među homoseksualnim ili biseksualnim osobama. Ne čini vas vaša orijentacija automatski sposobnim ili nesposobnim roditeljem. A obitelji dolaze u raznim kombinacijama; neke imaju jednog roditelja, neke dva, u nekima bake i djedovi odgajaju djecu, u nekima su djeca posvojena ili nastala potpomognutom oplodnjom, neke obitelji imaju puno članova, neke čine samo dvije osobe; ono što je najbitnije je da su međusobni odnosi svih članova obitelji skladni i puni ljubavi.

Također, još uvijek je lakše lezbijskim parovima, barem kad je u pitanju dobivanje djece. Kako se može poboljšati pozicija gej parova?

Kao što smo rekli, osobe koje žele djecu pronaći će način kako ostvariti svoju želju za roditeljstvom. Gej parovi s djecom već postoje u našem društvu, no istina je da je njihov put do roditeljstva teži. Opcije su i tu razne, najbitnije je da ih država prepozna kao realnost, i da ih regulira zakonima koji su se možda već negdje drugdje pokazali kao jako dobar primjer pravne prakse. Ono što se može već sada učiniti je omogućiti zajedničko posvajanje životnim partnerima, što je posebno nelogično budući da ukoliko ste gej, ali niste u životnom partnerstvu, vi tehnički možete posvojiti dijete kao single osoba. Surogat majčinstvo je također jedna od opcija, i tema oko koje se lome mnoga koplja, ali naša pozicija je da ono treba biti zakonski regulirano na najbolji mogući način, koji štiti sve strane uključene u proceduru. Neke zapadne zemlje imaju odlične zakone, koji otklanjanju ikakvu mogućnost financijskih malverzacija, iskorištavanja ljudi ili stavljanja istih u nepovoljne pozicije. Današnja realnost je da zabrana neke medicinske procedure neće spriječiti ljude da ju koriste, samo će te procedure učiniti puno rizičnijima. Baš zbog toga trebamo kvalitetne zakone.

Koji su vaši budući planovi? Čemu se nadate?

Planiramo nastaviti s našim grupama podrške i redovitim druženjima. Razmjena informacija i upoznavanje novih osoba koje zanima roditeljstvo su rezultirali s divnim prijateljstvima, i to nas čini posebno sretnim kao grupom. Želimo pružiti našoj djeci priliku da se međusobno druže i upoznaju, kao i raditi na našoj vidljivosti, poručiti javnosti da postojimo, da smo tu i da nismo tu od jučer. Nedavno smo pokrenuli web stranicu dugineobitelji.com kako bi otvorili još jedan kanal komunikacije, osim facebooka i foruma, te planiramo i dalje sudjelovati u istraživanjima, okruglim stolovima i javnim akcijama. Aktivni smo u mreži europskih roditeljskih LGBTIQ* organizacija (NELFA), gdje sudjelujemo u planiranju i provođenju aktivnosti na europskoj razini, te surađujemo s mnogim organizacijama u Hrvatskoj, koje se bave roditeljstvom ili LGBT temama. Nadamo se da će naša grupa rasti, kako i s novim osobama koje tek zanima roditeljstvo, tako i s novom djecom i roditeljima. Generalno se nadamo da će naše društvo napredovati po pitanju ljudskih prava i sloboda, po uzoru na druge zemlje na zapadu Europe, te da će naše društvo postati još tolerantnije i prihvaćati ljepotu toga što smo različiti, a ne zatvarati se i postajati isključivo.

P.S. Svi/e koji/e imaju pitanja u vezi životnog partnerstva i/ili ih zanima ostvarivanje prava stečena njime mogu se javiti Rozom megafonu Zagreb Pridea. 

*Tekst je objavljen uz podršku Ureda za financijske mehanizme Europskog gospodarskog prostora i Norveškog financijskog mehanizma te Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva u sklopu projekta udruge Zagreb Pride – “Prema održivom pokretu za ostvarivanje LGBTIQ prava”.

Natrag na staro: zašto bismo se trebali/e okrenuti komunizmu?

Posted on by sdadmin

‘Bavljenje politikom na drugačiji način’ je ogromna prijevara.

Dakle, na posljednjem sastanku Momentum-a u sjevernom Londonu kojem sam prisustvovala, imala sam nesreću da prosjedim kroz beskrajnu paradu sranja. To jest, kroz stalno inzistiranje na ideji da se trebamo na drugačiji način baviti politikom- nitko nije posve siguran što to točno podrazumijeva, ali kao što je jedna osoba komentirala “trebamo isplesti pokrivač za Jeremyja Corbyna“.

O bože ne.

Taj poriv ka traženju nove alternative nije toliko nov i prisutan je barem proteklih nekoliko godina. Sjećam se kako sam sjedila na Occupy Stock Exchange-u davnih dana, gledajući hipije/evke kako šalju ‘vibracijske valove’ u smjeru parlamenta kako bi doslovno zatresli cigle i natjerali zgradu da se sruši. Da je zaista uspjelo bilo bi to super za njih, s obzirom na to da je ideja poprilično inovativna. No ipak, na svačije iznenađenje, nije im uspjelo. Možda zbog nesklada u nečijim čakrama.

Razumljivo je zašto su ljudi frustrirani. Uobičajeni marš od točke A do točke B, jednodnevni štrajk, beskrajni sastanci na kojima ne dolazi do ikakvog pomaka, sveprisutni trijumfalizam nakon svakog usranog prosvjeda i fetišizacija akcije (obično od strane nekog člana/ice Socijalističke radničke stranke u hlačama od samta i bljedunjave kože koji/a zahtjeva da ‘izađemo na ulice’ ili pak nekog anarhista koji zaluđen vlastitim mačizmom i buntovništvom pali kante za smeće) bacili su u krizu britansku ljevicu; ishod čega su na stotine razočaranih bivših trockista/kinja i anarhista/kinja s bože-mi-pomozi zbunjujućom politikom koji vrludaju naokolo prateći svaki pokret koji izvire iz toksične i trule zemlje. Pogotovo ako spomenuti pokret naizgled nudi alternativu njihovoj trockističkoj prošlosti.

Nisu marksizam ili komunistička politika ti koje treba kriviti za intelektualno zakinute trockističke kultove, ili ih bar ne treba u potpunosti kriviti; zapravo, većina trockista/kinja unutar britanske ljevice ima vrlo ograničeno razumijevanje komunističke politike zbog nedostatka specijalizacije i političkog obrazovanja unutar tih skupina. To naravno nije slučajnost. Fokusirajući se samo na funkcionalne dužnosti svojih članova/ica, a ne i na njihovo razumijevanje ljevičarskog diskursa, ove skupine stvorile su voljne podanike/ce koji/e bez preispitivanja ispunjavaju volju svojih manipulativnih i egocentričnih vođa. U anarhističkim skupinama, iako ne postoji formalna struktura, obično onaj najmuževniji, najglasniji, najneotesaniji i najbezobrazniji postaje de facto vođa, usprkos tome što njegova pozicija nije ‘zacementirana’ unutar stranačke strukture.  

Kao rezultat, metode ‘bavljenja politikom na drugačiji način’ zapravo se vrlo malo razlikuju od taktika koje primjenjuju trockističke skupine: dovoljno je samo pogledati katastrofu vrijednu podsmjeha zvanu Left Unity, njezine brojne frakcije koje podmuklo pokušavaju nadmašiti jedne druge, nesposobno vodstvo i određene članove/ice koji/e zazorno odbacuju Worker’s Power i Communist Platform što samo pokazuje da stvari ostaju praktički iste. Isto je sa svim trockistima/kinjama općenito, bili/e oni naklonjeni/e određenoj sekti ili ne.

Naravno, nije sve samo pitanje taktike. Utjecaj liberalističke intersekcionalnosti i radikalnog feminizma, koji i jedan i drugi, po mom mišljenju, čini se, zapravo preziru žene i njihovu autonomiju gotovo jednako kao i neki od starih sindikalista, imao je vrlo negativan učinak.  Umjesto solidarnosti, sada je tu izolacionizam. Umjesto da te napada radnik/ca ili stranačka izborna komisija, sad te napada student/ica iz srednje klase koji/a misli da će farbanjem kose povećati svoj radikalni potencijal i bit ćeš prozvan/a čak i ako nisi učinio/la ništa problematično. To se čak proširilo i izvan sitnih, izoliranih i nevažnih ljevičarskih mjehurića studentskih saveza. Na zadnjoj konferenciji organizacije Left Unity odlučili/e su tražiti da laburisti/ce učine svoje sastanke otvorenima, iako to već jest dio laburističkog programa. Svaki pokušaj da se to istakne dočekan je optužbama za ‘ableism’.

To je naprosto sramotno, i da budem iskrena, treba nas kolektivno biti sram toga što smo postali.

Svi smo savršeno svjesni toga kako se neki muški ljevičari, obično poprilično otuđeni muškarci koji posjeduju socijalne vještine trinaestogodišnjaka (osim što ih je manje sram seksa), ponašaju. No, ustajanje usred sastanka i urlanje nečeg poput: “Daj ženi da priča!” kada ni jedna žena ne drži ruku u zraku, neće magično transformirati ljevicu kao dio društva. Zanimljivo je da često oni najpobožniji, intersekcionalni, bolji-sam-od-tebe tipovi obično to sve rade kako bi zlostavljali, prekinuli debatu ili pak nešto gore. Gledajući imploziju intersekcionalnih ‘sigurnih prostora’, dok napastuju jedni druge i prozivaju jedni druge u nepostojanje, i činjenicu da su mnoge od njih vlastite politike odvele u ideološki slijepe ulice, čini se da nekvalitetno dno dna politike identiteta također ne predstavlja alternativu.

Još jedan argument za ‘bavljenje politikom na drugačiji način’ je taj da će privući radničku klasu i mlade ljude koje bi odbili dosadni sastanci i debate. Što samo pokazuje koliko ti ljudi nisu u toku budući da misle da će pletenje pokrivača s licem Jeremy Corbina privući ‘klince’. Naravno, i ja bih bila više zainteresirana za to da se pojavim na nekom ljevičarskom zbivanju kada bi dijelili/e besplatnu  MDMA-u i imali/e dvorac na napuhavanje. Ali, ono što strogi/e, obješeni/e trockisti/kinje i bivši trockisti/kinje na sastancima Momentum-a ne znaju jest da su mladi ljudi potpuno svjesni toga da je život dosadan. Pogotovo njihovi životi, pogotovo ugovori o radu bez određenog minimuma radnih sati i mogućnost odlaska u mirovinu u zreloj dobi od 112 godina koja ih prijeteće čeka. Ako sastanci i debate postignu plodne ishode, za što u potpunosti imaju mogućnost, u tom slučaju sadržajnost nadmašuje zabavu. Vjerujem da je lijepo dolaziti iz klase gdje je ljevičarska politika više hobi kojim se krati vrijeme nego borba za našu kolektivnu budućnost, ali neki od nas na žalost ne posjeduju taj luksuz. Za neke od nas, to je rat.   

Oni/e također skrivaju svaku naznaku radikalizma, odbijajući uključiti riječ ‘revolucija’, na primjer, jer bi ona mogla preplašiti radničku klasu. Više je radikalnih obećanja na jelovniku restorana brze hrane nego u poglavlju ‘NAŠI ZAHTJEVI’ na samom kraju teksta Socijalističke stranke, samo što za tu uvredu moraš platiti jednu funtu, dok je čitanje jelovnika besplatno. Ispada kao da je radnička klasa nježno i sramežljivo mlado lane koje je potrebno namamiti u ruke lovca , dok je u stvarnosti to lane zapravo prekaljeni, ogorčeni odrasli jelen koji glasa za toryjevce, izlazi u Richmond park i ganja male pse. Trockističke skupine i skupine sačinjene od bivših trockističkih otpadnika/ica i dalje drže da bismo mase trebali/e privući na način koji povlađuje skoro nepostojećoj razini političkog oštroumlja koje posjeduje britanska javnost i imati umjerene zahtjeve usput umatajući svoju politiku u veo socijaldemokracije i lijevog centra. Onda, kada radnička klasa neizbježno razotkrije svoj revolucionarni potencijal, britanska ljevica može iskočiti iz ogromne torte i zaderati se: “IZNENAĐENJE! Bili smo komunisti cijelo vrijeme!” što će popratiti iznenađeni uzdasi i zadovoljno smješkanje. “Joj, dečki!” reći će Barry, zidar iz Essexa koji je nekad bio član EDL-a, dok bude stajao nad obezglavljenim tijelom Georgea Osbournea. Potom ćemo svi otplesati u sumrak pjevajući pjesmu ‘Aquarius’ iz mjuzikla ‘Kosa’.

Užasan, užasan, užasan iznad navedeni pristup treba prestati ako ljevica želi preživjeti. Britanska javnost najvjerojatnije je više desničarski nastrojena i apatična nego što je to bila ikad prije. Oprostite, ali vaše mase se ne penju po zidovima i ne lupaju po vratima Kate Hudson i Andrewa Burginsa. Left Unity je među mnogima poznat kao ‘LOL Unity’. Što manje se govori o ‘Zaustavite rat’ koaliciji  i TUSC-u to bolje. Momentum želi zabraniti radikalne ljevičarske skupine usprkos tome što je sačinjen od radikalnih ljevičarskih skupina koje se pretvaraju da to nisu u naporima da podrže Corbyna koji je izabran po principu lijevo-od-centra, zbog čega Momentum ne dopušta ni jednom od svojih pobornika/ca da budu lijevo-od-centra jer će to preplašiti one iste ljude koji su glasali za Corbyna upravo zbog toga što se istog može smjestiti lijevo-od-centra.  Intersekcionalnost je pojela samu sebe. Ok, dobro, Laurie Penny je uvijek bila mrvicu sramotna. Kolektivno, bili/e komunisti/kinje, anarhisti/kinje ili socijalisti/kinje – gubimo.

Umjesto toga, moj prijedlog je da se vratimo marksizmu i njegovim temeljima. Trebamo se osvrnuti na materijalizam, povijest komunističkih internacionala, učiti, čitati, nastaviti od tamo, umjesto da istražujemo liberalne ljevičarsko-centrističke taktike i ideologije.

Onima koji odbacuju komunističke, socijalističke i anarhističke filozofije kao ništa više od ispraznih projekata ‘mrtvih bijelih muškaraca’: vi praktički negirate djelovanje mnogih ne-bijelih, ne-muških komunista/kinja diljem svijeta, kao i sve njihove uratke. Na primjer, žene su, uključujući i seksualne radnice, te koje su pokrenule Francusku revoluciju.

Oni/e koji/e uklone klasu iz svog političkog pogleda na svijet trebali/e bi biti uklonjeni/e iz ljevice jer: a) praktički priznajete da se trenutna politička klima može promijeniti iznutra i da je na neki način nepovezana s trenutačnim toksičnim okvirom koji reproducira na mnogim razinama društva, i b) vi ste liberali/kinje. Zato odbacite svoj radikalni militantni chic, odmaknite se odavde i ne vraćajte se. Barem dok ne shvatite ljevičarsku politiku kako treba. Šalica s natpisom ‘muške suze’ ne čini te velikim/om buntovnikom/com ako je tvoja politika manjkava.

Oni/e koji misle da je čvrsta ljevica, barem djelomično, doprinijela sama svojoj propasti, onda da, apsolutno ste u pravu. Britanska sklonost trockizmu i staljinizmu dio je problema; loše ideje poput Prijelaznog programa, između ostalih, samo su kočile razvoj u smjeru učinkovitog alata klasne borbe. Britanski/e anarhisti/kinje radije će gledati Riot Porn na svojim Apple-ovim Mac-ovima, pušiti travu i žaliti se, za razliku od njihovih proaktivnih europskih kolega/ica. Klasni rat napravio je zaokret od 360 stupnjeva i postao mrvicu upitan u smislu rase i roda, ali hej, to se dogodi reduktivističkom radničkom politikom baziranom u potpunosti na kulturi bez ikakve analize ekonomije. Na sreću, staljinizam ovdje umire, poprilično doslovno uzmemo li u obzir dob onih koji takve ideje podržavaju. Socijalističke skupine su u neredu. Da, britanska ljevica je sranje, ali u potpunosti se odsjeći od osnova u korist neutemeljenih, destruktivnih, liberalističkih strategija i politika samo će nastaviti uništavati i ono malo ljevice što je ostalo. Upravo je odmak od osnovnih komunističkih ideja ono što nas je i dovelo ovdje gdje jesmo.

Onoliko koliko vidim, čak i američka ljevica, iako inače previše dramatična, u glavnini sačinjena od više srednje klase i jednostavno bezobrazna, u ovom trenutku bolja je od britanske po pitanju političke sposobnosti, organizacije i filozofskih temelja. Da, tako je, američka ljevica.

To je samo po sebi dovoljno grozno.

Prevela i prilagodila Katarina Pavičić-Ivelja

Alt-right: kritika jednog fašizma

Posted on by sdadmin

U poznatoj sceni iz filma Matrix glavnom liku Neu ponuđen je izbor između crvene i plave pilule. Uzme li crvenu, vidjet će stvarnost umjesto Matrixa – krenut će opasnijim, ali istinitim putem. Uzme li plavu, nastavit će živjeti u Matrixu, u sigurnoj zabludi.

Nova (ili novo-stara) američka desnica o kojoj je u tekstu riječ, svoje je trolerske vještine usmjerila na uvjeravanje američkog glasačkog tijela da odabere crvenu pilulu i spozna ‘stvarnost’, koju ću za potrebe uvoda sumirati u ‘ugroženost bijele rase’. Cilj im nije utjecaj na politike i proces donošenja politika, već utjecaj na naš doživljaj svijeta, što bi u konačnici moglo dovesti i do promjene politika. Taj koncept nazivaju metapolitikom, a sebe nazivaju alternativnom desnicom (alt-right). Utjecaj postižu lažnim vijestima, teorijama zavjere, i širenjem mržnje prema medijima koji su “sluge političkog establišmenta”.

U njihovoj stvarnosti, primjerice, zazivanje “mirnog etničkog čišćenja” samo je ‘šala’ plasirana putem Pepe the Frog memea – žapca kojeg je alt-right pretvorio u simbol bijele nadmoći. I onda to proglasio još jednom šalom u članku za konzervativno glasilo The Daily Caller.

{slika}

Tko čini alt-right?

Alt-right je kao grassroots pokret nastao na forumima i četovima stranica kao što su 4chan, 8chan i Reddit. Društvene mreže glavni su kanal širenja njihove propagande. O utjecaju na protekle američke predsjedničke izbore, objašnjava Luke O’Brien za The Huffington Post, dovoljno govori činjenica da je Hillary Clinton cijeli jedan govor posvetila osudi ideologije alt-righta. I onda joj je na kraju govora netko iz publike viknuo ‘Pepe!’

Ideološki motivirano trolanje, ono vođeno mržnjom i predrasudama (za razliku od rekreativnog), rođeno je upravo na 4chanu. I evoluiralo je stvarajući putem vlastiti rječnik, što zbog (na internetu toliko cijenjenog) ekskluziviteta, što zbog izbjegavanja osude i stvarnih posljedica govora mržnje. Pa tako pripadnike/ce crne rase zovu ‘googles’, Židove/ke ‘skypes’, Azijate/kinje ‘bing’, a latinoamerikance/ke ‘yahoos’. Upravo ta šifrirana komunikacija i simbolika sljedbenici(a)ma pruža osjećaj pripadnosti grupi i identitetu. Ali i osjećaj sigurnosti, jer ih je jako teško prozvati za govor mržnje. Makar činjenično jest.

U najširem smislu, prikazuju se kao borci protiv političkog establišmenta, pravednici kojima je dosta političkih i društvenih elita, demagogije i populizma. Kontradiktorno, političku moć im pruža prvi među demagozima – Donald Trump. Ideološki, mješavina je to ‘starog’ konzervativizma kakvog zastupa Pat Buchanan, libertarijanizma, te straha od ugrožavanja patrijarhalne pozicije. Upravo iz tog segmenta proizlazi nepresušna mržnja prema ženama i feminizmu (izraz ‘feminazi’ njihova je tvorevina). Stoga ne čudi bavljenje temama kao što su prava muškaraca i očeva te nasilje prema muškarcima – vrijedne teme, ali ih obrađuju iz potpuno krive perspektive. Za sve okrivljuju žene koje “ne znaju gdje im je mjesto”, a tako ozbiljne teme miješaju sa savjetima za zavođenje, savjetima za ‘prave muškarce’ i sličnim posljedicama patrijarhata. Glavni rasadnik takvih ideja – takozvane manosphere – je Redditov subreddit Red Pill, s kojim smo započeli priču.

Problemi na kojima je alt-right posadio korijenje su nezaposlenost, društvena nejednakost, kriza parlamentarne demokracije, korupcija (pogotovo u politici i mejnstrim medijima). To ih čini posebno opasnom ideologijom jer su to problemi koji trenutačno potresaju čitav svijet, ne samo SAD. Dodatna (dugoročna) opasnost je činjenica da je alt-right pokret najrašireniji među mlađom populacijom.

Slijedeći tezu da stvari treba točno imenovati kako bi koordinirana demokratska reakcija bila moguća, dolazimo do još jednog snažnog oružja alternativne desnice. Termin alt-right krovni je pojam za mnoge ideje kojima nije mjesto u civiliziranom društvu – rasizam, ksenofobija, mizoginija, homofobija, antisemitizam, i sve to na internetskim steroidima. Richard B. Spencer, tvorac naziva i predvodnik pokreta, kaže: “Cijela je poanta u uključivosti. Različiti ljudi mogu se identificirati s pokretom”. Međutim, osim što se svi mogu uključiti, svi mogu, zbog široke ideološke postavljenosti, denuncirati dijelove pokreta s kojim se ne slažu i tako polagano rastakati osobnu odgovornost za djelovanje pokreta u cjelini.

Ako je doista riječ o toliko heterogenoj skupini, onda, radi društvene reakcije, nema koristi od preuzimanja njihovog termina alt-right. Ako im pružimo tu mogućnost, onda svakoj podskupini unutar alt-righta pružamo mogućnost da kažu “to nije obilježje naše podgrupe”. Zato, ako netko zagovara bjelačku nadmoć, onda to treba nazvati rasizmom, ako potiče govor mržnje prema ženama, nazovimo to seksizmom. Ne zato što su problemi odvojeni, već zato što pridonosimo cjepkanju tkiva alternativne desnice.

Specifičan je i način na koji slabe kritike na svoj račun. Sebe stavljaju u opreku s korodiranim liberalnim vrijednostima zapadne civilizacije, nazivajući liberal(k)e ‘borcima i borkinjama za  društvenu pravdu’ – SJW (Social Justice Warrior), što je privlačno velikom broju ljudi, koje regrutiraju kroz tu ‘smiješnu’ stranu ideološke medalje. Kasnije je ljude jednostavnije uvjeriti u klasične fašističke maksime. Pokret se širi dok se brani.

Jedan od primjera:

{slika}

Prve četiri točke su dovitljive. Slijedi stvaranje uzročne veze između opadanja obrazovnih standarda i porasta ‘SJW vrijednosti’. Točka 6, na koncu, zaključuje da će nas zbog navedenih vrijednosti islam pokoriti. I sve, naravno, kroz šalu.

U skupinu tih vrijednosti spada i politička korektnost, koju posebno ismijavaju, iako nije najjasnije zašto im onda toliko smeta što ih se naziva homofobima ako je “samo određen podskup takav”. Njihov je mehanizam obrane zapravo vrlo sličan političkoj korektnosti.

Pozdrav novoj desnici! Pozdrav Trumpu, narodu, pobjedi!

Ipak, od svega navedenog možda je najopasniji aspekt pokreta njegov uspjeh. Ranije sam spomenula da je temelj njihove ‘metapolitike’ mijenjanje doživljaja stvarnosti, čime bi posredno mijenjali javne politike. Pobjeda Donalda Trumpa i njegov odabir članova Kabineta pokazuju da su ipak uspjeli.Novoizabrani američki predsjednik u Bijelu kuću doveo je Stevea Bannona, bivšeg pokretača ekstremno desnog portala Breitbart News, rasadnika alt-right ideja. Ako vas to nije dovoljno zastrašilo, slijedi pojašnjenje naslova ovog paragrafa.

Riječi su to gorespomenutog Richarda B. Spencera. Da točno citiram, govor povodom proslave Trumpove pobjede na predsjedničkim izborima, kojeg je održao prije nešto više od mjesec dana na konferenciji ‘Become Who We Are 2016’u zgradi Ronalda Raegana u Washingtonu, završio je riječima: Heil Trump, heil našem narodu, heil pobjedi!. Spencer nastavlja dalje: “Amerika je zemlja bijelaca u čijim venama teče urođeni potencijal za veličinu, čija je misija da sve druge nadjačaju i pobijede jer je to prirodno i normalno”.

I kada bismo vjerovali(e) u najbolji scenarij – onaj da je njihov politički uzlet kratkotrajan i da će izblijediti – posljedice i dalje ostaju. Na vidjelo su izašle neke od najopskurnijih (i prividno zaboravljenih) ideja koje su nasilne, isključive i mrzilačke. Možda je riječ o manjoj grupi trolova, ali zagadili su javni diskurs na dulje vrijeme.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Joanna Palani: Dankinja kojoj prijeti zatvorska kazna zbog – borbe protiv terorizma

Posted on by sdadmin

Joanna Palani, kojoj zbog suradnje s kurdskim obrambenim snagama u borbi protiv ISIL-a prijeti do dvije godine zatvora, trenutno se nalazi u danskom zatvoru Vestre Fængsel u iščekivanju sljedećeg saslušanja koje će odlučiti o njezinoj daljnjoj sudbini.

Od početka oružanih sukoba na području Sirije, više od 27.000 stranaca/kinja pristiglo je u Siriju s namjerom da se na ovaj ili onaj način pridruže sukobu. Mnoge žene koje su doputovale u ratom zahvaćenu Siriju učinile su to kako bi se pridružile džihadistima zagovaračima samo-prozvane Islamske države. No, Joanna Palani primjer je jedne je od žena koje su učinile upravo suprotno. 2014. godine, tada 22-godišnja Palani napustila je udobnost svoga doma, pozdravila se od svog starog života studentice političkih znanosti i filozofije te otputovala kako bi se, na prvoj liniji vatre, pridružila kurdskim Jedinicama narodne zaštite (YPG), a potom i Peshmergi, dala svoj doprinos u borbi protiv terorizma u Siriji i Iraku te kako je i sama izjavila – borila se za ljudska prava svih ljudi.

Joanna Palani rođena je 1993. godine u UN-ovom izbjegličkom logoru u Ramadi kao dijete iranskih Kurda koji su bili prisiljeni napustiti svoj dom za vrijeme Zaljevskog rata te se već kao vrlo mala s obitelji preselila u Kopenhagen gdje je, kako sama kaže, živjela ugodnim, normalnim životom. Kao kći i unuka kurdskih Pashmerga boraca, Palani je, kako prenosi Vice, već u devetoj godini života naučila rukovati oružjem i pucati iz puške te je po svom pridruženju Jedinicama narodne zaštite ubrzo postala odgovornom za obučavanje mlađih borkinja koje su se također odlučile pridružiti YPG-u.

No, njezin doprinos u borbi protiv terorizma ne staje samo na pukom obučavanju mladih djevojaka već seže i mnogo dalje. Palani je također odigrala značajnu ulogu u borbi protiv ISIL-ovskih ekstremista sudjelujući u brojnim akcijama spašavanja jazidskog stanovništva iz okupiranih teritorija Islamske države. Velik broj onih koji su se našli pod opsadom mlade su jazidske žene i djevojčice prisiljene na seksualno ropstvo. Jedna od navedenih akcija spašavanja uključivala je oslobađanje sela u blizini Mosula gdje su ISIL-ovski militanti ‘skladištili’ djevojčice, prisiljavali ih na razne seksualne činove i ‘iznajmljivali’ ih niže rangiranim borcima. “Sve djevojčice bile su mlađe od 16 godina. Jednu djevojčicu upoznala sam u bolnici u koju smo ih dovodili. Bila je sirijska kršćanka i umrla je držeći me za ruku – jer je bila svega 11 godina stara i trudna s blizancima. To je jednostavno nešto pogrešno.” izjavila je Palani prepričavajući samo jedan od brojnih užasavajućih prizora s kojima se susrela u ratom razorenom Iraku i Siriji.

Palani također tvrdi da svoju odluku o odlasku u rat nikada nije požalila niti je ikad sumnjala u ispravnost iste, no ona joj je ipak donijela neočekivane probleme – i to ne niti u Iraku niti u Siriji već u njenoj vlastitoj domovini Danskoj. Nakon što se za vrijeme dopusta odlučila vratiti u Dansku i posjetiti obitelj u Kopenhagenu, Joanni Palani blokirana je putovnica i onemogućen ponovni izlazak iz zemlje kako bi joj se onemogućio povratak u Islamsku državu, što nije uspjelo spriječiti Palani da se ranije ove godine ipak pokuša vratiti.

Prema statistikama iz 2015. godine, Danska se nalazi na drugom mjestu na listi zemalja iz kojih potječe najveći broj stranih boraca i njihovih pristaša unutar redova ISIL-a te je kao takva, država uvidjela potrebu za uvođenjem zakona o blokiranju putovnica svima koji predstavljaju ‘prijetnju javnom redu’. No, dok se ‘povratnicima/ama’ iz redova ISIL-a često pruža psihološko savjetovanje u sklopu Aarhusovog modela te im se čak nudi mogućnost zaposlenja pod pokroviteljstvom istog, Joannu Palani dočekao je pritvor u trajanju do konačne presude koja bi mogla iznositi i do dvije godine zatvora, što je, prema riječima njezinog odvjetnika Erbila Kaye, u najmanju ruku – licemjerno. Palani je prva strana borkinja kojoj prijeti kazna zatvora pod optužbom kršenja navedenog novog zakona o kretanju onih koji predstavljaju ‘prijetnju javnom redu’.   

“Ovo je sramota. Mi smo prva zemlja na svijetu koja kažnjava osobu koja se bori na istoj strani kao i internacionalna koalicija. Licemjerno je kazniti ju. Zašto ne kažnjavamo one koji se bore za ISIL umjesto one koji su na istoj strani kao i Danska?” izjavio je Kaya.

Doista, što uopće reći o državi prema kojoj prijetnju predstavlja osoba koja se bori protiv ekstremista koji prema shvaćanjima gotovo cijeloga svijeta predstavljaju prijetnju čitavome svijetu, jer kako i stoji na Palaninom Instagram profilu: Nepravda bilo gdje, prijetnja je pravdi svugdje.

Apel za Alep

Posted on by sdadmin

Centar za mirovne studije poziva sve građane i građanke da se pridruže u akciji solidarnosti “Apel za Alep“, u četvrtak 22. prosinca 2016. godine od 18 do 19 sati i da na Ulici grada Vukovara, kao simbola stradanja, zapale lampaš za sve stradale u oružanim sukobima u Alepu i Siriji.

Tim činom tražimo prekid vatre, s ciljem izvlačenja civila iz Alepa te zbrinjavanje barem jednog dijela preživjelih obitelji u Republici Hrvatskoj. Već nekoliko dana nismo reagirali kao društvo i država, a zbog toga mnogi od njih više nisu živi. 

To je ujedno i pritisak na Vladu Republike Hrvatske kako bi spasila ono malo humanosti što nam je ostalo nakon što smo kolektivnom odlukom na razini Europske unije uzrokovali nemogućnost bijega ljudi iz Sirije, pa tako i Alepa te izravno stvorili situaciju u kojoj su tisuće djece ostale u okruženom gradu bez pristupa hrani i lijekovima, izloženi svakodnevnom bombardiranju i razaranju.

Donesite i zapalite svoj lampaš  na križanju Ulice grada Vukovara i Ulice Hrvatske bratske zajednice, kao apel za Alep, njegove civile i djecu.

Centar za mirovne studije također moli  da na ovo mirno okupljanje ne donosite politička, stranačka i druga obilježja kao što su zastave ili bilo koji drugi simboli.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org