Kada bi se ženama koje se bave poljoprivredom dao jednak pristup zemlji, alatima i kreditima kao i muškarcima, povećanje usjeva bi dramatično smanjilo glad u svijetu, no ovo bi trebalo učiniti vrlo brzo, prije nego klimatske promjene isto onemoguće, navode prehrambeni stručnjaci.
Kada bi žene imale jednak pristup resursima kao i muškarci, poljoprivredni bi se prinosi povećali za gotovo trećinu, rekao je Neven Mimica, povjerenik za međunarodnu suradnju i razvoj Europske unije. “Rezultat toga bi bio i do 150 milijuna manje gladnih ljudi u svijetu”, rekao je na sastanku stručnjaka/inja i predstavnika/ica vlade, okupljenih u Organizaciji za hranu i poljoprivredu UN-a (FAO). Djeca također imaju znatno veće izglede za budućnost kada su njihove majke su zdrave, financijski sigurne i obrazovane, dodao je.
“Ako ozbiljno želimo zaustaviti siromaštvo i glad u svijetu jednom zauvijek, tada moramo podržati ruralne žene“, ističe Mimica. Žene i djevojke čine 60 posto gladnih u svijetu, naveo je Ameenah Gurib-Fakim, predsjednik Mauritanije, države u Magriba regiji u zapadnom dijelu Sjeverne Afrike.
Žene čine 45 posto poljoprivredne radne snage, a postotak se penje i do 60 posto u dijelovima Afrike i Azije – a posjeduju manje 20 posto zemlje, navode iz FAO-a. Prosječno rade 12 sati tjedno više nego muškarci u zemljama u razvoju i vraćaju do 90 posto zarade nazad u kućanstvo.
Klimatske promjene povećavaju učestalost i ozbiljnost suša u mnogim dijelovima svijeta i mijenjaju temperaturu i učestalost padalina, zahtijevajući ulaganja u nove usjeve i tehnike u mnogim područjima.
“U nedostatku zajedničkih napora za rješavanjem rodnog jaza u poljoprivredi u kontekstu klimatskih promjena, žene iz ruralnih područja su u opasnosti od zarobljavanja u neprekidnoj spirali koja ne vodi nikamo”, izjavila je Maria Noel Vaeza, direktorica programa UN Women. “S druge strane, ključne inicijative koje se bave tim problemom, kao što su sigurno korištenje zemljišta, veća financijska uključenost i pristup informacijama i tržištima, također su neophodni za ubrzavanje usvajanja poljoprivrede u skladu s klimatskim promjenama”, ističe.
Klimatski prilagođena poljoprivreda uključuje smanjivanje količine emisija stakleničkih plinova iz poljoprivrede – koja sa šumarstvom i promjenama u korištenju zemljišta čini 21 posto globalnih emisija – i prilagodbu klimatskim promjenama.
Iskustva s akademskih konferencija i seminara često idu otprilike ovako: dođeš entuzijastična jer te gotovo pa svi paneli izuzetno zanimaju, nakon prva dva iznova shvatiš da govornici/e nisu toliko entuzijastični/e, brzaju (i požuruju ih) jer imaju malo vremena, pričaju sebi u bradu, sve te ostavi potpuno ravnodušnom i do kraja razmišljaš samo o tome što ćeš poslije večerati. Jednu takvu konferenciju prodrmala je Feride Eralp, aktivistkinja feminističke Inicijative žena za mir iz Turske, koja je u nešto više od 20 minuta dala pregled događanja u Turskoj i aktualnih borbi Inicijative tako da je punu dvoranu ostavila bez teksta, a poneku od nas u toj dvorani i rasplakala.
O nekim smo akcijama ove Inicijative pisale već na Libeli, feministički pokret u Turskoj fascinira me još otkad sam prije tri godine prvi put upoznala feministkinje iz Istanbula iz tadašnjeg Socijalističkog feminističkog kolektiva pa sam s Feride, osim o samoj Inicijativi žena za mir, popričala i o feminizmu u Turskoj, međunarodnoj feminističkoj solidarnosti, stanju na ljevici, itd…
JT: Možeš li mi ukratko reći što je Inicijativa žena za mir te kad je, kako i zašto osnovana? Tko su članice Inicijative?
Inicijativa žena za mir (Barış için Kadın Girişimi – BİKG) je grupa žena sa sjedištem u Istanbulu, koja uključuje i članice iz svih dijelova Turske – od Bodruma do Ankare, od Kocaelija do Adane, i brojnih drugih. Okupile smo se kako bi se mobilizirale oko zaustavljanja oružanog sukoba u Turskoj, kreirale široko usmjereni zahtjev za mir među ženama iz različitih dijelova društva kroz podizanje svijesti o rodno uvjetovanim učincima rata, raspravljale o tome što podrazumijevamo kad kažemo mir te intervenirale s rodnom perspektivom na svim razinama izgradnje mira.
Inicijativa je nastala 2009. godine, nakon vala uhićenja članica Kurdskog ženskog pokreta, koji je bio dio niza policijskih akcija široko shvaćenih kao KCK (Koma Civakên Kurdîstan – Savez kurdistanskih zajednica) akcije. Tada su uhićeni/e brojni/e aktivisti/kinje, čiji su sudski procesi i dalje u tijeku.
Posebno su uhićenja kurdskih aktivistkinja u travnju 2009. godine – s kojima je ženski pokret u Turskoj surađivao oko mnogih pitanja, poput borbe protiv patrijarhata i muškog nasilja prema ženama – dovela do potrebe za neovisnim ženskim organiziranjem za mir te za raspravom i rasvjetljavanjem načina na koji rat različito djeluje na nas. Od tada smo bile aktivne u različitim fazama rata uvijek razvijajući našu analizu o tome kako su rat i državno nasilje duboko rodno određeni i kako se mir za koji se borimo mora baviti svim ovim problemima.
{slika}
Iako smo prvotno formirane iz šireg ženskog pokreta u Turskoj, sa snažnom inicijativom feministkinja, grupa sad uključuje i žene iz različitih političkih stranaka, kurdskog pokreta, ljevice i ostalih opozicijskih organizacija, sindikata, kvartovskih grupa, akademske zajednice, itd.
JT: S obzirom na današnje okolnosti (kurdsko-turski sukob, izvanredno stanje u zemlji, suspenzija tisuća članova/ica akademske zajednice, suzbijanje slobode govora, uhićenja lidera/ica HDP-a) u Turskoj, koje su glavne aktivnosti Inicijative u ovom trenutku?
Kad je u ljeto 2015. godine završio prekid vatre i prekinut mirovni proces, Inicijativa je organizirala niz prosvjeda protiv ponovne eskalacije rata. Ti su se prosvjedi uglavnom bazirali na generalnom ‘dizanju buke’ protiv rata. Trajali su nekoliko mjeseci i organizirana su po dva svaki tjedan u različitim gradovima i susjedstvima.
Cilj je bio pokazati da reakcije protiv izbijanja rata ne stižu samo iz kurdske regije, već iz svih dijelova zemlje. Tad su se pod vojnom opsadom našli brojni kurdski gradovi i mi smo organizirale konvoje žena kako bi posjetile ova mjesta i iskazale solidarnost sa stanovništvom pokušavajući ukazati na to da mir ni na zapadu zemlje nije moguć ako se nastave pokolji u kurdskoj regiji.Volonterski smo sudjelovale u ponovnoj izgradnji gradova uništenih pod opsadom, kao i na kampanji materijalne solidarnosti. Ovo nismo vidjele kao obično pružanje pomoći već kao otpor uklanjanju ljudi iz njihovih domova, inzistirajući na njihovu pravu da žive kako žele te gledajući na obnovu kao na zajednički proces.
Stvari su se promijenile nakon pokušaja vojnog udara i proglašenja izvanrednog stanja; ono što smo od početka tvrdile pokazalo se istinitim: mir u Istanbulu ili Ankari uistinu nije moguć ako nema mira u Cizreu ili Nusaybinu (kurdski gradovi). Tako se rat iz kurdske regije proširio diljem zemlje kao što se rat u Siriji proširio na cijelu regiju pa čak i na cijeli svijet. Brojni su ljudi izgubili radna mjesta, pozivanje na mir je kriminalizirano i povezano s terorizmom, organizacije i udruge s kojima surađujemo prisilno su ugašene, aktivisti/kinje, članovi/ce parlamenta i novinari/ke su u zatvorima.
Ono što pokušavamo raditi u ovakvim okolnostima jest čuvati otvorenim prostor za političku raspravu, akciju i disidenciju; nastavljamo zahtijevati kraj rata na ulicama, u medijima i gdje god možemo usred sve veće tišine. Nedavno smo (krajem listopada) organizirale konferenciju na kojoj smo pokušale okupiti žene iz različitih sfera života iz svih dijelova Turske kako bismo razgovarale o tome kako su naši životi postali određeni okolnostima izvanrednog stanja, kako bi dijelile naše istine i razmotrile što možemo učiniti kako bi se borile protiv toga. Pokušat ćemo iz ovoga formulirati novi akcijski plan.
JT: Nakon završetka spomenutog primirja u lipnju 2015. godine opet je počeo kurdsko-turski sukob, a kurdsko pitanje dio je vaše agende. Koji je vaš stav o trenutnom konfliktu i što mislite kada kažete: ‘Ne vjerujemo da je ‘kurdsko pitanje’ nerješivo – bez obzira na to u što nas sami rat i oni koji od njega profitiraju pokušavaju uvjeriti”?
Ovaj sukob ne bih nužno nazvala kurdsko-turskim sukobom, iako je to ono što vlada, s velikim uspjehom, pokušava postići. Točnije bi bilo definirati ga kao opresiju turske države nad kurdskim narodom i njihove različite načine otpora ovoj opresiji i borbe za politički status (i sveobuhvatne promjene u političkom sustavu ove zemlje) raznim sredstvima, uključujući i oružani otpor.
Iako je nacionalizam u porastu, a anti-kurdski sentimenti su poticani od strane onih koji su na vlasti, sukob nikad nije u potpunosti transformiran u sukob dviju etničkih skupina, već u sukob između politički/ideološki motiviranih ljudi (ili pokreta) i opresivne države. Ovo se počelo mijenjati posebice nakon pokušaja puča 15. srpnja. Sada prolazimo kroz proces koji uzrokuje produbljivanje neprijateljstva među samim narodima i rezultira brojnim rascjepima u društvu – ovo je nešto što će imati opasne posljedice u budućnosti i znatno otežati rješavanje ovog pitanja.
Naša je pozicija ona koja pokušava učiniti vidljivima zločine počinjene od strane države nastojeći državu pozvati na odgovornost za ono što radi. Ipak, vjerujemo da obje strane u ovom ratu imaju odgovornost uvođenja primirja i kreiranja potrebnih uvjeta za pregovore o miru, iako je prisutna asimetrija moći među njima tako da je odgovornost države veća. Također vjerujemo da je pravi mir onaj koji je narodni, koji obuhvaća cijelo društvo, koji je temeljen na otkrivanju i slušanju istina ovog rata, na pravdi i istinskom suočavanju s našom prošlošću i sadašnjošću, te onaj koji u konačnici omogućava onima koji pate zbog rata da svoj identitet izraze slobodno i s ponosom.
Dakle da, mi vjerujemo da je rješenje moguće – znamo to jer smo zapravo došli vrlo blizu rješenja između 2013. i 2015. godine tijekom mirovnog procesa. Dvije godine nije bilo smrti u oružanom sukobu i to je ublažilo tenzije u društvu. Da je vlada pokazala pravu inicijativu, s vremenom bi bilo moguće da ljudi slušaju verzije događaja jedni drugih. Ipak, kad su oni na vlasti shvatili da je rat profitabilniji od mira u smislu njihova održanja na vlati i konsolidacije njihova biračkog tijela, brzo su promijenili jezik u jezik mržnje i neprijateljstva. To je odmah, u roku od samo nekoliko mjeseci, također transformiralo društvo s obzirom na to da je mnogo lakše mrziti druge nego razmišljati kritički o vlastitoj povijesti ili trenutnoj poziciji te s obzirom na to da vlada ima pristup vrlo učinkovitim alatima javne propagande (svi mediji su gotovo u potpunosti u službi vlade).
Ljudi se nalaze u sve težim uvjetima. U našim gradovima eksplodiraju bombe, ekonomija nije u najboljem stanju, izvanredno stanje utječe na dobrobit mnogih ljudi – i sve je ovo duboko povezano s ratom, nepravdom i opresijom nad kurdskim narodom i njezinim posljedicama. Stoga je u interesu svih nas da riješimo ovaj problem na održiv način. Vjerujemo da je pregovaranje o pravednom miru jedini izlaz iz trenutne krize u kojoj se nalazimo i nadamo se da ćemo to viđenje učiniti učestalijim.
Nažalost, teško je pričati o solidarnosti i potpori kad je zahtjev za mir u pitanju. Kao feministički i ženski pokret u cjelini, dobivamo više podrške i izraza solidarnosti kad su na agendi pitanja seksualne eksploatacije, pobačaja, ograničavanja ženskih sloboda od strane konzervativnih snaga. Tijekom nedavnih pokušaja vlade da se donese zakon koji bi oslobodio počinitelje kaznenih djela seksualnog iskorištavanja, na primjer, dobile smo veliku pažnju svjetskih medija i podršku ženskih organizacija iz različitih zemalja.
Još jedan problem koji je odjeknuo nadaleko i postao predmetom međunarodne solidarnosti jest problem potlačivanja novinara/ki i akademika/kinja od strane države. Jednako kao i rat i otpor u Rojavi. Ipak, kada je riječ o zločinima počinjenim od strane države u kurdskim gradovima ili ratno huškačke politike u Turskoj, puno je teže dobiti međunarodnu pažnju i stvoriti široku mrežu solidarnosti koja nam je potrebna. Bilo bi nepošteno reći da nismo dobile nikakvu podršku ili da nema grupa koje su iskazale solidarnost, naravno da ih ima. Ipak, to su također grupe ili mediji koji su više opozicijski i manje mainstream i u vlastitim kontekstima i državama, što je i očekivano.
{slika}
Jedan od razloga težeg dobivanja međunarodne podrške za mirovni aktivizam u Turskoj također može biti i naš neuspjeh da ono što se ovdje događa učinimo vidljivim i dovoljno razumljivim. Drugi je razlog taj što globalni diskurs o terorizmu i definicija rata od strane turske države kao nečega što “nije zapravo rat nego borba protiv terorizma” vrlo lako prikriva istinu. Uistinu, veliki broj ljudi uopće nije svjestan činjenice da se u Turskoj događa rat zato što zemlja nije navedena kao konfliktna zona od strane, na primjer, Ujedinjenih naroda. Stoga nam je teško objašnjavati našu realnost i proširiti naše glasove dovoljno da bismo stvorile snažnu međunarodnu mrežu. Ne pomaže ni činjenica da Turska zauzima ključnu poziciju po pitanju europskih politika prema izbjeglicama i da postoji dogovor Turske i EU o izbjeglicama.
JT: U ovom trenutku imate i dugotrajno izvanredno stanje te stvarni rat na jugo-istoku zemlje. Na koji način ove okolnosti povećavaju nasilje u svakodnevnom životu i kako to nasilje utječe na stvarnosti žena i LGBTI osoba u Turskoj?
Naš je svakodnevni život, kako rastu tenzije u društvu i zbog rata i zbog izvanrednog stanja, u potpunosti prožet nasiljem. Svi su stalno i neprekidno u bijesnim svađama, a to se vrlo lako pretvara u opasnu demonstraciju maskuliniteta. Netko naleti na tebe na ulici ili te odbije pustiti dok pokušavaš izaći iz prekrcanog metroa, ti izraziš negodovanje i onda ti u sekundi taj netko kaže: ‘Ubit ću te!’. Za očekivati je da kaže nešto kao ‘Žao mi je’, ali postalo je tako lako iznenada doći do točke ubijanja, čak i ako je samo na diskurzivnoj razini.
Nevjerojatno je kojom brzinom situacije eskaliraju. Automobil te gotovo pregazi dok je tebi zeleno svjetlo i ti u znak protesta vikneš ili udariš u automobil. U samo nekoliko minuta 6 mladih muškaraca pokušava izaći iz auta kako bi učinili što? Prebili te? Vidimo kako ovo nasilje mijenja formu i u našem svakodnevnom životu oponaša oblike koji postoje u ratu. U tom je smislu rat postao sveprožimajući. Prošle godine u nekoliko su incidenata pripadnici specijalnih postrojbi skinuli kurdske borkinje nakon što su ih ubili, te fotografirali njihova tijela i dijelili fotografije na društvenim mrežama. Policijske snage poznate su i po skidanju žena uhićenih tijekom protesta iako je to protuzakonito (pretraživanje skidanjem u Turskoj je dozvoljeno samo sigurnosnim snagama za zločine povezane s drogom).
Nedavno su zaštitari privatne tvrtke u šoping centru skinuli, pretražili i ispitali 17-godišnjakinju zato što je navodno ukrala ruž. Alate opresije i seksualno nasilje koje snage sigurnosti koriste nad onima koje vide kao neprijatelje vrlo su brzo preuzeli drugi muškarci u drugim situacijama. Nedugo nakon što je 300 ljudi spaljeno u podrumima u Cizreu od strane specijalnih snaga, muškarac – klijent – ubio je i spalio transrodnu seksualnu radnicuHande Kader, iako to nije uobičajeni način izvršavanja ubojstava u Turskoj. Ali kako su ženska tijela postala jednostavno mjesta na kojima se odvijaju osvajanja od strane države, to je također donijelo promjene u načine na koje se maskulinitet i muško nasilje doživljava i izvodi općenito.
JT: Tijekom samo jednog tjedna u studenom tisuće su žena izašle na ulice gradova u Turskoj čak tri puta. Kao aktivistkinja u Hrvatskoj, zadivljena sam svaki put kad vidim fotografije tih prosvjeda i moram pitati kako su organizirani, kako se nosite s policijom i kakav je generalan stav AKP-a prema prosvjedima žena?
Ovi su prosvjedi djelomično mogući i zato što ženski prosvjedi imaju povijest neovisnosti od političkih stranaka. Koristimo zajedničke transparente i nijedna grupa ili stranka ne donosi svoje zastave ili simbole. Tako se pojedine žene osjećaju sigurnije i uključenije u prosvjede što povećava participaciju čak i pod opresivnim mjerama izvanrednog stanja. Čini se da su ovi prosvjedi postali mjesta iskazivanja frustracija općim stanjem stvari, ali na nešto sigurniji način.
Drugi je razlog taj što se prosvjedi žena smatraju manje ‘opasnima’ (ili čak i manje političnima) u očima države i AKP-a. Iako su feministkinje često objekt mržnje u vladinom diskursu kao one koje ‘pokušavaju uništiti obiteljske vrijednosti’, oni također misle da se tu radi samo o hrpi žena koje prosvjeduju i ne vide zašto bi ih trebali uzeti dovoljno ozbiljno i napasti ih. No činjenica je i da se prosvjedi žena još uvijek društveno smatraju ‘legitimnijima’. Naposljetku, kako bi izgledalo da policajci napadnu žene koje na ulicama prosvjeduju protiv seksualnog iskorištavanja djece? Ovaj osjećaj sigurnosti dopušta ženama koje inače ne idu na druge prosvjede da iziđu i uzvikuju prilično radikalne slogane. Ipak, kad te iste žene sudjeluju u općim prosvjedima protiv uhićenja članova parlamenta iz redova HDP-a, lako ih se počne smatrati teroristkinjama i potpuno je u redu da ih (nas) poprilično brutalno napadnu. Dakle, radi se zapravo o vrlo nejasnoj granici.
{slika}
Ove prosvjede organiziramo tako da se sastajemo kao feministkinje i kao žene iz različitih grupa te djelujemo zajedno. Ova vrsta suradnje je nešto što je puno lakše postići u feminističkom pokretu u Turskoj nego u bilo kojem drugom – što je još jedan faktor koji jača naše prosvjede. Uspjele smo ostati na ulicama u vremenima kad je organiziranje drugih prosvjeda postalo poprilično teško. Ovaj kontinuitet povećava broj žena na ulicama iz godine u godinu.
JT: Kako je organiziran feministički pokret u Turskoj? Jedna stvar koju sam primijetila jest da se većina bitnih stvari odvija izvan NGO sektora. Tko su vaši saveznici/e u borbi?
Feministički pokret u Turskoj uglavnom je organiziran u obliku neformalnih kolektiva ili platformi okupljenih oko specifičnih pitanja, a ne strogih organizacija. Većina nas je izvan NGO sektora, sa samo nekoliko iznimki poput Ljubičastog krova (Mor Çatı), fondacije za sklonište za žene, koji mora imati neku vrstu službenog statusa da bi mogao imati sklonište. Ne postoji ‘mainstream’ oblik feminizma u Turskoj, što je možda jedan od razloga zbog kojih se feministkinje uglavnom organiziraju izvan formalnih struktura poput udruženja ili fondacija; ali feministički pokret uključuje žene koje pripadaju i koje ne pripadaju feminističkim i drugim organizacijama, kao i žene iz različitih NGO-eva. Također, u okviru različitih platformi na određenim pitanjima radimo i s grupama koje nisu nužno dio feminističkog pokreta. Tu spadaju kurdske, lijeve i LGBTI grupe kao i sindikati.
JT: Koje su posljedice vladavine AKP-a (posebice izvanrednog stanja) na lijevi pokret u Turskoj?
Tijekom i nakon izbora 7. srpnja 2015. godine, kad je HDP (stranka formirana iz koalicije kurdskog pokreta i ljevice u Turskoj) ušla u parlament s 13% glasova, ljevica je postigla potencijal dosezanja puno širih masa i širenja svoje vizije mnogo dalje nego što je uspijevala od raspada nakon vojnog udara 1980. godine. Ovo se dogodilo uglavnom zahvaljujući kurdskom pokretu, ali i zato što je ljevica mogla biti najujedinjenija pod HDP kišobranom. Ipak, posljedično pooštravanje vladavine AKP-a, a posebno uvođenje izvanrednog stanja, u potpunosti su suzili prostor djelovanja lijevog pokreta.
Strah uzrokovan eksplozijama brojnih bombi tijekom posljednje godine i povećanjem policijske brutalnosti od nasilnog gušenja Gezi protesta, slabljenje nade i vjerovanja u ljevicu s rastućim osjećajem da se nikad ništa neće promijeniti, kao i eskalacija nasilja u ratu doveli su do toga da brojni ljudi koji su glasali za HDP i sudjelovali, na primjer, u ustanku u Gezi parku, više ne sudjeluju u uličnim akcijama. U uvjetima izvanrednog stanja čak i sama povezanost s ljevicom može biti osnova da te povežu s terorizmom i ljudi se boje zatvora i otkaza na poslu. Ljevica ne uspijeva pronaći nove načine djelovanja, nove načine organiziranja – jednim dijelom zbog pojačanog pritiska, drugim dijelom zbog navika kojih se teško riješiti.
Dakle, sve što radi jest reagiranje na jedan vladin dekret za drugim, gotovo bez ikakvog učinka. Za brojne ljude sudjelovanje u prosvjedima više nije vrijedno rizika jer se vrlo jednostavno mogu suočiti s policijskom brutalnošću zbog nečega što, naposljetku, neće promijeniti ništa. Zbog ovoga broj ljudi u lijevom pokretu opada. Ne radi se samo o državnom pritisku ili opresiji, nego i o osjećaju bespomoćnosti – bespomoćnosti življenja u klimi gdje sve, čak i najužasniji pokolji mogu brzo biti normalizirani, i gdje istina nema nikakvu vrijednost. Lijevi pokret temeljen je na uzvikivanju istina, na pokušaju prokazivanja laži na kojima oni na vlasti grade svoje režime te na nadi da istina i pravda uistinu imaju moć transformiranja i uvjeravanja masa. Ipak, u svijetu u kojem je ‘post-istina’ u godišnjem Oxfordovom natjecanju izabrana za riječ 2016. godine i u zemlji kao što je Turska gdje je ovaj trend definitivno dominantan, ljevica ostaje bez svojih najjačih sredstava za akciju.
JT: Što znači i kako je to biti žena, mirovna aktivistkinja i feministkinja u Erdoğanovoj Turskoj?
To je otuđujuć osjećaj jer ti se čini da te svi i sve, čak i pločnici po kojima hodaš, mrze svakim djelićem svoga bića, a tvoj je život posvećen borbi za bolji svijet – ne samo tvoj svijet, već i svijet onih koji te vide kao izdajicu i teroristkinju. Nisi dobrodošla u mjesto u kojem si živjela cijeli život i odlazak negdje drugdje to ne može promijeniti. Ne vjerujem da postoji način da spriječimo eksplozije bombi u našim gradovima bez istinskog stavljanja mira na stol. Stoga kad prosvjedujem za mir ili se bavim organiziranjem vezanim uz mirovni aktivizam, to radim kako bih omogućila sigurniji svijet i za one koji bi me zbog toga htjeli linčovati.
Nedavno je opet eksplodirala bomba u Istanbulu i to je bio stravičan događaj. Ipak, oni koji su izašli na ulice prosvjedovati protiv eksplozije završili su prosvjedujući protiv onih poput mene, otišavši ispred ureda HDP-a uzvikivati ekstremno seksističke i nasilne parole. U njihovim su očima oni koji razmišljaju poput mene postali odgovorni za smrt svih tih ljudi. Dakle, mi zaslužujemo sve što nam se dogodi. Njihova prisutnost ulice čini manje sigurnima za mene i ne postoji način da reagiram na ove eksplozije bez da postanem dijelom fašističke i rasističke rulje. Ja vidim njihovu mržnju, njihovu gluhoću za istinu kao odgovorne za ove smrti. Vlada upravo na njihovim osjećajima gradi podlogu za produženje rata i sve dok rat traje, nitko nije siguran od ovakvih napada.
Kao žena i feministkinja vidim zadiranja u sve što smo postigle tijekom godina borbe. Posebno je depresivno vidjeti kako podmuklo je to napravljeno – uspostavom provladinih ženskih NGO-eva i uključivanjem njihovih glasova tako da nitko ne može reći ‘žene su isključene iz procesa donošenja odluka’. Uz općenitije politike, i svakodnevni život je postao borba. Rat ne ostavlja sivo područje, ništa u sredini ili izvan binarnosti koju nameće društvu, ne dopušta treći način. Postoji mnogo linija rascjepa u društvu i moraš se eksplicitno pozicionirati na jednu stranu po pitanju svih tih linija. Nije moguće preispitivati ili osporavati te linije.
I koja god je strana jača, posjeduje moć definiranja druge strane, proglašavanja tko su oni zapravo. Dakle, mi smo trenutno one koje su stalno definirane od strane onih koji nas mrze i žele da nestanemo. Kad se ovako osjećaš baš svaki dan, također si prisiljena živjeti u stanju neizvjesnosti i nesigurnosti. Ako se ne poistovjećuješ s nacionalističkom, državnom ideologijom kojom dominira turski identitet i ako ne dijeliš vrijednosti heteropatrijarhalnog svijeta, nemoguće je planirati budućnost, nemoguće je pogoditi koji će užasan događaj oblikovati tvoje sutra ili tvoj sljedeći tjedan, nemoguće je znati kako i kad ćeš se naći u problemu zbog onoga što govoriš ili misliš.
No, bez obzira na ovu sumornu sliku, u ovom trenutku u Turskoj ne bih izabrala biti ništa drugo nego mirovna aktivistkinja i feministkinja– i postoji nešto jako osnažujuće u tome. Situacija u kojoj se nalazimo u potpunosti je neodrživa, tako da znamo da će nešto puknuti i nekako se promijeniti; a raditi sve kako bismo došle do svijeta u kojem želimo živjeti je jedina stvar koja nas može održati razumnima i snažnima.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Prijetnja reproduktivnim i svim ostalim pravima žena, ignorirani ustaški derneci, ZDS ploče, zastave i povici, licemjerje i šutnja vladajućih, ljudi koji bježe od rata i guše se nagurani u kombijima na hrvatskim cestama, fašističke izjave ministara i tajnika, institucionalno nasilje na Sveučilištu i fakultetu gdje radim, javna televizija u službi indoktrinacije i klerikalizacije, neumitnost kapitalizma i puzećeg fašizma, jebeni šoping centri i zvončići koji zvone cijelu noć… To su samo neke recentne “pojave” u društvu u kojemu dočekujemo kraj ove godine – i to samo one koje se odnose na lokalne prilike… O globalnom raspadu svega ljudskog ne mogu ni razmišljati.
Gledajući snimke s nedavnog TradFesta obratila sam pažnju i na publiku – posebno na “cijenjene uzvanike/ce”. Među njima se našlo nekoliko ministara sa suprugama, predsjednik i tajnik uprave Hrvatskih pošta, Nino Raspudić, ali i Marko Alerić (jedan od prodekana u spornoj od Borasa postavljenoj upravi Filozofskog fakulteta), te nekolicina renomiranih poduzetnika… Uz govornike, ovo je bila vrlo reprezentativna hrvatska elitna skupina – konzervativni političari, katolički/nihilistički intelektualci, akademski pobornici povratka “tradicionalnim kršćanskim vrijednostima”, predstavnici privatiziranog i privatnog poslovnog sektora, visoki i niži kler, povjesničari-revizionisti… TradFest je u svom zadnjem danu, cjelokupnom posvećenom Alojziju Stepincu, spojio katoličku crkvu, kapital, neokonzervativnu mizoginiju, fašizam/ustaštvo i povijesni revizionizam kao “krunu” festivala koji staje u obranu neprolaznih, trajnih vrijednosti okarakteriziranih kao “prokušane” te stoga neupitne. Čitajući potom Stepinčeve okružnice, propovijedi, poruke, govore i nagovore – marljivo arhivirane na mrežnoj stranici “Stepinac nam govori” – od Okružnog pisma nadbiskupa protiv pobačaja (bijele kuge) upravljenog liječnicima (10. siječnja 1940.) do Okružnice kleru Nadbiskupije zagrebačke prigodom osnivanja Nezavisne Države Hrvatske (28. travnja 1941.), bilo mi je jasno kako je taj zadnji dan baš “prikladno” zaokružio ovo domaće neokon-klerofašističke okupljanje.
Uzela sam opet u ruke knjigu/esej Roba Riemena “Vječiti povratak fašizma” (TIM press, 2011.). Ta nevelika knjiga nizozemskog filozofa i esejiste bavi se analizom europskog društva u kojemu evidentno jača desni populizam i fašizam. Esej započinje ulomkom iz Camusove “Kuge” u kojemu liječnik pronalazi crknutog štakora i potom svakoga dana sve više, te je “svatko s imalo zdravog razuma i poznavanja situacije znao da je opet izbila kuga, ali se svejedno ta očita činjenica kolektivno poricala”. Metafora je očita, a i sâm Camus je izjavio da je “Kuga” roman o fašizmu koji nije nestao okončanjem rata i koji sada možemo okarakterizirati kao politizaciju duhovnog sklopa zlobnoga čovjeka mase”.
Morala sam se sjetiti ove knjige, nakon što sam ne znam koliko puta ovih dana čula predsjednicu i premijera kako “precizno i jasno” govore “kako u Hrvatskoj ne postoji ustažizacija”. Riemen govori upravo o nastojanju vladajućih elita da poreknu istinu i upozorava na političke i medijske spinove koje vlasti upotrebljavaju kako problemima ne bi morale dati pravo ime. Naime ako problem ima ime – više se ne može zanijekati njegovo postojanje.
“Danas se ta ‘bolest’ pokušava nazvati mnogim imenima: desni ekstremizam, radikalna desnica, populizam, desničarski populizam… no koliko god joj mijenjali ime, ona je u svojoj srži ipak obični stari fašizam”, piše. Riemen današnje zapadno društvo opisuje kao nihilističko masovno društvo u kojemu propadaju univerzalne vrijednosti, dapače vrijednosti ne smiju postojati ukoliko čovjek u njih mora uložiti napor. “Iako kaže da želi slobodu, masovni se čovjek boji slobode jer je naučen biti potpuno prilagođen masi… U takvom nihilističkom društvu politika postaje stvar demagoga koji jedino žele održati i proširiti svoju moć i vlast”. Najutjecajniju ulogu u kapitalističkoj demokraciji sada igraju nihilistički i konzervativni “intelektualci” te poslovna elita. Na cjedilu čovjeka ostavlja i politička elita – i lijeva i desna. Zbog takvih elita ljudi postaju ljudi mase, a identitet pronalaze u ulozi klijenta, birača, gledatelja ili osobe koja služi novcu. Tako se ne može postati slobodan i odgovoran čovjek. Kada se u tu kulturu potrošnje i kiča umiješa populizam s velikom dozom nacionalizma, osjećaja srdžbe i mržnje, lice fašizma izlazi na vidjelo.
Na ovu temu me ponukalo i nedavno pitanje koje je mladi čitatelj iz Australije (zbunjen porukama koje je slao australski premijer iz Liberalne stranke Tony Abbot), postavio na www.quora.com: “Odnose li se pojmovi neoliberalizam, neokonzervativizam i neofašizam na istu pojavu? Ako ne, u čemu je razlika?”
Doista, u čemu je razlika?
Kako bih pokušala posložiti povezanost neokonzervativizma, neoliberalizma i fašizma u domaćoj verziji, poslužit ću se tekstom ‘Neoliberalism is a species of fascism’ (“Neoliberalizam je vrsta fašizma”), koji je u srpnju ove godine bio objavljen za Defend Democracy (prenio OffGuardian) u kojemu Manuela Cadelli, predsjednica belgijske podružnice International Magistrates’ Union, razlaže tvrdnju da je neoliberalizam oblik fašizma. Poput Riemera, i ona se zalaže za jasno imenovanje:
“Vrijeme retoričke rezerviranosti je gotovo. Stvari treba nazvati pravim imenom kako bismo učinili mogućom koordiniranu demokratsku reakciju, prije svega u javnim servisima”, kaže Cadelli. “Tvrdim da je neoliberalizam vrsta fašizma jer je ekonomija potčinila ne samo vlade demokratskih zemalja već i svaki aspekt naše misli”.
Društvo je na raspolaganju financijskom gospodaru koji ga tretira kao svog potčinjenog potpuno zanemarujući svako javno dobro. Mjere štednje kojima dirigira financijski sektor zamijenile su politiku/e i imaju prednost ispred bilo kojeg javnog cilja. Financijska ortodoksija se uključuje u državne dokumente i ustave, a pojam javnog sektora izložen je izrugivanju. Vjerujem da i u drugim društvima postoje ekvivalenti za naš specifičan izraz “uhljebi”. Cadelli vidi fašizam onako kako ga definiraju mnogi suvremeni filozofi i teoretičari – kao “ur-fašizam”, “puzajući fašizam” – onako kako to u svojoj knjizi objašnjava Rieman. Ukratko, fašizam je rezultat odricanja od vizija i stvarnih politika političkih stranaka, intelektualaca koji njeguju nihilizam, poslovnog svijeta koji generira pohlepu za novcem i masovnih medija kojima također upravlja novac u čiju “slavu” proizvode niske strasti.
“Fašizam može biti definiran kao potčinjenost svakog elementa društva/države totalitarnoj i nihilističkoj ideologiji… To omogućava napuštanje univerzalizma i najočitijih humanističkih vrijednosti: solidarnosti, integracije i poštovanja svih ljudi i svih razlika”.
Cadelli navodi neke od značajki ove “vrste fašizma”, a u nastavku teksta pokušat ću ih ilustrirati primjerima istupa nekih od aktera hrvatske neokonzervativne scene.
1. Kult evaluacije i socijaldarvinizma: Car je gol – i fašist je!(Luka Popov)
Margaret Thatcher je još 1985. rekla da neoliberalni kapitalizam “nema alternative”. Sve drugo je utopija, neracionalnost i regresija, a poviješću upravlja “nužnost”. Luka Popov, jedan od naših najprepoznatljivijih predvodnika neokonzervativizma zaziva upravo “hrvatsku Margaret Thatcher”. Ovaj katolički intelektualac, znanstvenik i teolog-apologet veliki je pobornik “tržišnog gospodarstva” (kapitalizma, dakle) kao (pazi sad!) “najučinkovitijeg sredstva u borbi protiv siromaštva i socijalne obespravljenosti”. U svojim istupima Popov ističe povezanost kapitalizma i kršćanstva, a njegova agenda se vrti oko promicanja judeo-kršćanskih vrijednosti kao “stupova zapadne civilizacije”. U njegovom diskursu možemo najbolje pratiti manipulaciju idejama i pojmovima – samodopadno se poziva na kršćansku apologetiku kao doktrinu “zdravog razuma”, dok zapravo potpuno neargumentirano brani kršćanstvo i kršćansku praksu s jedne strane, a kapitalizam i socijalni darvinizam s druge strane – kao dane nužnosti. Kršćanska apologetika ima i agendu koja se često izostavlja u definicijama, a koja se prakticira od kad je vjere i klera – to je demonstracija navodne superiornosti kršćanstva spram dugih religija, što je opet povezano sa “socijaldarvinizmom” koji je u osnovi opravdavao društvene nejednakosti, prije svega među rasama i spolovima – (prepoznajemo značajke fašističke ideologije).
Socijaldarvinizam je i ideologija kapitalističke “neumoljive borbe” koja nema milosti za one slabe. Svaka humanistička premisa tako je diskvalificirana i obezvrijeđena jer, potpuno paradoksalno, neoliberalizam uzima monopol nad “razumom” i “realnošću” pozivajući se na biološku i povijesnu neumitnost. Cijeli taj diskurs je nasilan, ako ni zbog čega drugog, onda zbog bujice dvostrukih poruka koje neprestano odašilje. Jedno od polja u kojemu možemo pratit ovaj nestanak humanističke premise povjerenja, kreativnosti i kritičkog razmišljanja, i njezinu zamjenu evaluacijom, birokracijom, indikatorima i menadžmentom – je ono što se događa s obrazovanjem u Hrvatskoj na svim razinama. Ovu točku ću zaključiti nedavnom objavom Popova na Facebooku u kojoj čestita kolegi Matku Glunčiću – državnom tajniku u Ministarstvu znanosti i obrazovanja – na hrabrosti na fašističkoj izjavi – pred kamerama!
Izjava doc. Glunčića krajnje je politički nekorektna. Ali je u isto vrijeme i istinita. Što je dakle važnije, govoriti istinu ili biti politički korektan? Ovisi koga pitate. A kolegi Matku mogu samo čestitati na hrabrosti – sve je manje onih koji su danas spremni reći “car je gol”. I to pred kamerama.
E pa, car JE gol – kapitalist kojemu smetaju “slabiji” je (da parafraziram Riemena) – obični stari fašist!
2. Zanemarivanje prava i pravde: Jadi političara-katolika (Davor Ivo Stier)
Neokonzervativci, a posebno političari tog “svjetonazora” imaju veliki problem, a taj je da se njihovi “prirodni zakoni” i “prokušane vrijednosti” poprilično razlikuju i sukobljavaju sa civilizacijskim tekovinama upisanim u zakone i akte demokratskih država, a i u međunarodne dokumente. Štoviše, demokratski donešeni zakoni predstavljaju im prepreku u ostvarivanju ciljeva. Slušajući ih, anarhistkinja u meni ušuti, a probudi se legalistkinja koja gorljivo brani pravnu državu i političku korektnost.
Njihova je agenda proizvodnja normativa koji se kose s parlamentarno donešenim zakonima i kompromitiraju demokratsku zakonsku zaštitu. Stoga im trebaju ljudi na vrhu političke piramide – drugim rječima u demokratski izabranoj vlasti – koji su u poziciji da mijenjaju te “militantno sekularne” i “neprirodne” zakone i akte. Ili, recimo, Ustav.
S ovom su Vladom očito dobili svoje ljude na ključnim mjestima, pa je tako novi dopredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier bio jedan od uvodnih govornika rečenog festa. Najavljujući ga, Vice Batarelo ga je otvoreno pozvao da implementira ideje i vrijednosti koje dijele u hrvatski politički život.
Stier nije spominjao pobačaj – temu koja je bila u fokusu cijelog događanja – premda je poznato da je bio jedan od podržavatelja i sudionika tzv. “Hoda za život”. No, zakukao je kako je teško političaru-kršćaninu (tj. njemu), jer postoje eto ti neki zakoni koji nisu u skladu s kršćanskim naukom:
“Svjestan sam da se ova konferencija odvija u specifičnom društvenom ozračju. U prvom redu želim konstatirati kako u trenutku kada primjećujemo rast populizma i radikalizma u mnogim dijelovima Europe, hrvatski su građani izabrali političku opciju koja se jasno opredijelila protiv takvih pojava. U tom i takvom društvu u kojemu je dijalog vrlina, važno je javno iskazati koje su to vrijednosti za koje se kao kršćani zauzimamo, bez namjere da ih bilo kome silom namećemo, ali isto tako bez straha od stereotipnih napada na ideje koje se temelje na kršćanskoj antropologiji, odnosno na kršćanskom pogledu na ljudsku osobu, obitelj i društvo. Takva zadaća nije jednostavna, jer kršćanin u javnom prostoru, posebice u političkom životu, mora ostati vjeran svojim načelima, ali isto tako mora učinkovito djelovati u pluralnom i složenom društvu u kojem postoje i zakoni koji nisu uvijek u skladu s prirodnim zakonima, pa onda niti s kršćanskim naukom”.
3. Ideal sigurnosti – Prijetnje s Istoka i s Juga (Kolinda Grabar-Kitarović)
Prema ostatku Stierova govora, čini se kako su mu uzori Sveti Pavao, blaženi Ivan Mertz i jedan od “očeva ujedinjene Europe” Konrad Adenauer – prvi postratni njemački kancelar i prvi vođa CDU-a, gorljivi zagovornik slobodnog tržišta, katolik i antikomunist koji je “u Londonu 1951. govorio o procesu stvaranja Europe u službi očuvanju zapadnokršćanskih vrijednosti koje daju smisao našem životu“. Adenauer je također bio i predan orijentaciji Zapadu i tržišnoj ekonomiji, ali i pouzdan partner SAD-a. Pod izlikom prijetnje napada od Istočne Njemačke, uveo je Saveznu Republiku Njemačku u NATO i militarizirao zemlju, što je bio jedan od ključnih elemenata koji je Zapadnu Njemačku pretvorio u utjecajnu silu centralne Europe.
Proizvodnja straha od Drugih, prijetnje terorizmom i ratom, uvijek su bile strategije ubrzavanja procesa kršenja svih proklamiranih sloboda i ljudskih prava – tako društvena zaštita biva žrtvovana “idealu sigurnosti” – ponajprije zaštita dostojanstva i prava onih koji su u startu najobespravljeniji.
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović postala je, kako se čini, predvodnica proizvodnje straha u Hrvatskoj, svojim upornim isticanjem potrebe obrane protiv terorizma i demoniziranjem izbjeglica.
Hrvatska verzija ovog ideala zove se “domovinska sigurnost” – a sudeći prema predsjedničinim istupima, ugrožena je kako od izbjeglica, tako i od uvijek opasnih susjeda – kako kaže “s Istoka i s Juga”.
U svojim istupima gotovo isključivo govori o potrebi jačanja obrambene i sigurnosne politike, o investiranju u vojne snage i prilagodbi sigurnosnog aparata prijetnjama koje su sve bliže Europi. “Današnji svijet treba više, a ne manje NATO-a” rekla je nedavno na panelu u sklopu Međunarodnog sigurnosnog foruma u Halifaxu u Kanadi.
U ovom času ne mogu smisliti ništa što današnjem svijetu treba manje od NATO-a.
4. Distorzija jezika
Za kraj navodim vrlo kratko još samo ovu bitnu značajku koju navode Cadelli i svi oni koji nastoje definirati i imenovati “vječni fašizam”, a koju ćete, vjerujem, lako prepoznati.
Svaki fašizam, pa tako i neoliberalni kapitalizam imaju svoj Novogovor i komunikacijske strategije koje omogućuju deformiranje stvarnosti. Nejasnoće, floskule, kontradikcije (doublespeak) s kojima smo svakodnevno bombardirani/e imaju za cilj, kao što je to davno rekao George Orwell, suziti raspon misli.
“Je li ti ikad palo napamet, Winstone, da najkasnije do 2050. niti jedno ljudsko biće neće moći razumjeti ovakav razgovor kakav mi sada vodimo?” (Orwell: 1984.)
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Nedugo nakon otvorenja Ženskog Afričkog kupa Nacija u Kamerunu, domaćini su izjavili kako, kad je riječ o nogometu, “nema razlike” u podršci danoj muškarcima i ženama.
Usprkos ovoj namjeri, igračice tvrde da, kao i u mnogim područjima života, tako i ovdje još uvijek postoje velike razlike, dok igračice na turniru kažu kako igra pati zbog zanemarivanja. Najbolja afrička ženska ekipa nema dovoljno financijskih sredstava za održavanje prijateljskih utakmica, a igračice opisuju i borbu protiv patrijarhalnih sustava na svakoj razini, kako bi postigle rezultate kojima se danas ponose.
Prema Jamesu Melleru iz nogometne akademije “Right to Dream”, smještene u Gani, rodna neravnopravnost u nogometu ostaje prisutna, a ženski je nogomet podcijenjen na svim razinama te se u njega ne ulaže dovoljno.
Nigerija, najviše rangirana ekipa u Africi, “osvojila je Ženski Afrički kup Nacija devet puta, [ali] nema dovoljno novaca za održavanje prijateljskih utakmica”, izvještava sportska novinarka Jessica Chisaokwu.
Dodaje kako se Super Sokolice, kako ih se naziva, oslanjaju na društvene mreže i podršku svojih fanova “koji znaju da djevojke ne dobivaju podršku kakvu bi trebale”.
I dok je predsjednik Muhammadu Buhari bio među fanovima koji su pružili svoju podršku na Twitteru, mjesec dana prije samog turnira doznalo se kako je trenerica ekipe, Florence Omagbemi većinu godine radila bez plaće.
Više od polovice od ukupno osam zemalja koje su se natjecale u Kamerunu imaju svoju profesionalnu žensku ligu, no zbog malobrojnih mogućnosti sponzoriranja većina igračica mora uskladiti nogomet s ostalim poslovnim obavezama. Wendy Achieng i njezina suigračica Ann Alouch igraju za Spedag Ladies u Mombasi, jedinu ekipu u kenijskoj novoj ligi koja nudi ograničena financijska sredstva te putne troškove.
Alouch (26), koja je rodila kao tinejdžerica te se vratila sportu tijekom svojih dvadesetih, kaže kako je teško igrati nogomet i imati obitelj, no kao i u svakom poslu, “pitanje je kako organiziraš svoje vrijeme”. Obje igračice treniraju mlade djevojke kako bi osigurale financijsku stabilnost te nogomet smatraju svojim pozivom.
Kao većina malijskih nogometašica, stoperica Aichata Dounbia prijavljena je u vojsku, jednu od rijetkih institucija u zemlji koja pomaže razvoju ženskog nogometa. “Nema sportske strukture u Maliju“, dodaje njena suigračica Aminata Doucouré (21), opisujući organizirane treninge i infrastrukuturu s kojom se upoznala dok je igrala u Francuskoj.
Ovakvi komentari, strogo osuđeni od strane Fife, pokazatelj su “duboko homofobne” nacije, tvrdi nigerijska komentatorica Adaobi Tricia Nwaubani, dodajući kako nije neobično čitati o “smiješnim pričama kako žene obolijevaju od raka nakon udarca loptom u prsa”.
U zemljama kao što je Gana, čija je ekipa jedna od boljih na turniru, žene se još uvijek suočavaju s diskriminacijom u mnogim društvenim aspektima. “Kad djevojčica navrši 12 godina, od nje se očekuje da se usredotoči na svoju ulogu u obitelji, da brine o braći i sestrama te doprinosi vođenju kućanstva.”, objašnjava Meller, čija akademija pomaže razvoju potencijala talentirane zapadnoafričke djece.
Nekolicina igračica turnira opisala je kako su u mlađoj dobi od svoje obitelji morale tajiti da igraju nogomet. Dounbia (31), običavala je igrati nogomet potajno s dječacima, nakon što joj je ujak zabranio da im se pridruži. “Nogomet je muška igra”, rečeno je kenijskoj kapetanici Wendy Achieng (23). “Htjeli su da prestanem igrati i nađem posao, no shvatili su da je nogomet moja strast i prihvatili to.”, kaže Wendy.
Dounbia kaže kako su se stvari u Maliju dramatično promijenile od vremena kad je ona bila djevojčica. “Nekada je ženino mjesto bilo kod kuće… sad ljudi pokazuju više razumijevanja za to da možeš igrati nogomet i imati obitelj istovremeno.”
“S kulturološkog aspekta, igrati nogomet nije problem,”, kaže igračica kamerunske reprezentacije, Ngo Mback Batoum, “moja obitelj i ljudi iz mog kraja vrlo su ponosni na mene.”. Napadačica također promiče nogomet kao način prevencije ranih brakova među kamerunskim školarkama.
Vilakazi, nogometašica oko čijeg se spola diskutiralo, slaže se kako njen sport ne dobiva dovoljno priznanja ni podrške koju zaslužuje, no dodaje kako su je ohrabrili mali pomaci u razvoju kod kuće. U to pripada i inicijativa južnoafričke igračice Amande Dlamini, koja se odrekla uloge kapetanice 2013.godine, kako bi osnovala nogometnu akademiju za djevojčice iz ruralnih područja.
Batoum objašnjava da je djevojčicama u Kamerunu kvalitetno obrazovanje još uvijek prioritet, no ljudima je jasan potencijal nogometa da “promijeni život”. Želi da jedno od naslijeđa turnira postane i namjera da ženska reprezentacija potiče djevojčice da ostanu u zemlji.
Za pojedine igračice, kao Gaëlle Deborah Enganamouit, zvijezde napada koja se probila u švedskoj ligi, ideja igranja nogometa u Europi ili SAD-u uvijek će biti vrlo privlačna.
Prema riječima malijskog ministra sporta, Adouma Garoua, ponekad je izazovno raditi na rasporedima takvih nogometašica, ali promatrati njihov rast od skromnih početaka do inozemnih uspjeha jamči dodatan poticaj za mlade djevojke da se bave sportom. Obje malijske igračice slažu se da one koje “slijede svoj san” da igraju u Europi, samo pridonose profesionalizmu nacionalne igre.
Zvončići, zvončići, svjećice, kič svuda oko nas – to je doba godine. Ljude dijelimo na dvije kategorije: one kojima sva ta blagdanska euforija ide na živce i one koji žive za ovih mjesec dana zimske prazničke atmosfere. Bez obzira u koju od ove dvije kategorije spadaš sigurni_e smo da su ZIMSKE RADOSTI idealno događanje za tebe :).
Božićno, ali nema veze s Božićem, blagdansko, ali blagdani još nisu počeli, zimsko, ali u potpuno toplom prostoru, zabavno, ali korisno – ove godine za tebe smo pripremili_e pravuposlasticu. Trans* event vođen načelom “za svakog po nešto” nudi bogat program zabave: od društvenih igara, preko nintendo wii turnira, do home made hrane.
Upute za sudjelovanje: Ne trebaš se prijaviti ili najaviti – čekamo te! Aliiiii… znaš li što je Secret Santa? Ako ne znaš, uskoro ćeš doznati, a za sada je samo važno da sa sobom umjesto ulaznice, poneseš zapakirani poklon. Rabljeni ili novi (ne skuplji od 20kn), svejedno je, samo ga lijepo zapakiraj.
Ukoliko se želiš pohvaliti i počastiti druge svojim kulinarskim specijalitetom, slobodno ga ponesi, no ovo nije obvezno. Povedi frenda_icu ili dođi sam_a!
Vidimo se 20.12. (utorak) u LGBT centru (Petrinjska 27) od 17h!
Forenzičkoj ginekologiji i perinatologiji u Hrvatskoj nije posvećivano mnogo medijskog prostora, sve do rujna ove godine kada je glasne rasprave izazvao I. Hrvatski kongres forenzičke ginekologije i perinatologije održan u Topuskom pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, kardinala Josipa Bozanića i Sisačke biskupije. Stoga je svrha ovog članka dati kratak pregled ove discipline u Hrvatskoj te propitati interese klerikalnih krugova za istu.
Za početak je potrebno razjasniti osnovne pojmove, budući da internetska pretraga pojma forenzička ginekologija na hrvatskom jeziku ne rezultira jasnom definicijom discipline. Prema stranici WiseGeek, forenzički se ginekolozi i ginekologinje specijaliziraju u “prikupljanju i analiziranju znanstvenih dokaza zločina ginekološkim pregledom, kako bi utvrdili stanje ženskog reproduktivnog sustava”. Takvi su dokazi, objašnjavaju, potrebni u slučajevima seksualnog nasilja, ali i u slučajevima napuštanja novorođenčeta, čedomorstva, komplikacija pri porodu, te za utvrđivanje je li žena pobacila te je li pobačaj bio spontan ili induciran u zemljama u kojima je izvođenje pobačaja ilegalno. Nadalje, forenzički ginekolozi mogu biti pozvani da pregledaju ženu nakon njene smrti ukoliko se sumnja da je prije smrti bila seksualno zlostavljana ili imala konsenzualan seksualan odnos, a često ih se poziva da svjedoče na sudu u svojstvu ekspertnih svjedoka.
Upravo zato što ova disciplina uključuje i probleme vezane uz trudnoću i porod, govorimo o forenzičkoj ginekologiji i perinatologiji ili opstetriciji. Opstetricija je, prema Hrvatskom leksikonu, “grana medicine koja se bavi proučavanjem poroda”, dok je perinatologija “grana medicinske znanosti koja izučava fiziološke i patološke procese u trudnoći i porođaju, te u perinatalnom razdoblju života djeteta” (prema Medicinskom leksikonu).
Sustav obrazovanja forenzičkih ginekologa i perinatologa u Hrvatskoj pomalo je nejasan. Dok se iz programa specijalizacije u ginekologiji i opstetriciji čini da specifična sub-specijalizacija u forenzičkoj ginekologiji i opstetriciji ne postoji, program specijalizacije u sudskoj medicini posvećuje mjesec dana čedomorstvu, djelima protiv spolnosti i nasilju u obitelji. Ipak, Paula Zore, dugogodižnja aktivistkinja za ženska prava koja je radila u Ženskoj sobi – Centaru za seksualna prava, koja pruža psihološku i pravnu pomoć silovanim ženama, objašnjava da žene nakon silovanja odnosno seksualnog zlostavljanja pregledava dežurni/a liječnik/ca. Zore nam je rekla kako Ženska soba surađuje s jednom ginekologinjom kojoj upućuju žene koje im se obrate, budući da mnoge žene ne žele ići svom regularnom liječniku kako im taj pregled ne bi “ušao u karton” – nakon čega te nalaze interpretiraju sudski vještaci. Također ističe dva problema koja je Ženska soba uočila u ovome procesu. Prvo, praksa je da opći/a ginekolog/inja obavlja samo ginekološki pregled, a izostavlja se pregled drugih tjelesnih ozljeda koje bi mogle biti važne u sudskom postupku. Ovaj problem, pretpostavlja Zore, proizlazi djelomično iz predrasuda prema silovanim ženama, a djelomično iz činjenice da silovane žene često na pregled dolaze preko reda, dok opći/e ginekolozi/ginje imaju svoj ritam i raspored koji slijede, što u njima može stvoriti neku vrstu otpora. No, postojanje ovog problema – dakle činjenica da žene pregledavaju dežurni/e ginekolozi/ginje te da se pritom izostavlja pregled ostalih tjelesnih ozljeda – također je zanimljivo uzmemo li u obzir da specijalizacija iz sudske medicine, uz ranije spomenuto čedomorstvo, djela protiv spolnosti i nasilje u obitelji, uključuje i druga područja koja bi specijaliste sudske medicine trebala osposobiti za provođenje cjelovitog pregleda. Pitanje je, dakle, koliko se često pregledi u domeni forenzičke ginekologije i perinatologije provode od strane ili u suradnji sa specijalistima sudske medicine, odnosno zašto oni nisu uvijek pozvani.
Drugi problem koji ističe Zore je činjenica da nalazi opće/g ginekologinje/a mogu biti interpretirani na različite načine za vrijeme sudskog postupka, pri čemu često može doći do zloupotrebe – primjerice kada se zaključi da se radilo o “grubom spolnom odnosu s pristankom” umjesto o silovanju.
Za tumačenje nalaza u sudskom postupku zaduženi su sudski vještaci. Na popisu sudskih vještaka u Republici Hrvatskoj koji su pritom i ginekolozi/opstetričari nalaze se tri liječnika od kojih nažalost nismo uspjele dobiti izjave, pa ne znamo je li taj broj sudskih vještaka ginekologa/opstetričara dovoljan za hrvatske prilike te da li ponekad sudski vještaci specijalizirani za druga područja unutar medicine interpretiraju nalaze iz domene forenzičke ginekologije i perinatologije.
Pitamo se, stoga, otkud interes Katoličke crkve i njoj bliskih osoba i institucija za jednu disciplinu o kojoj se u javnosti toliko malo govori i zna.
Zore smatra kako bi klerikalni krugovi mogli utjecati na forenzičku ginekologiju i perinatologiju u slučaju da se pobačaj proglasi ilegalnim, što bi dovelo do zloupotrebe ove discipline. No to je, kaže, najcrniji scenarij do kojeg ipak ne vjeruje da će doći u Hrvatskoj.
Ginekolog dr.sc. Dubravko Lepušić koji se, kaže, od forenzičke ginekologije i perinatologije ogradio upravo zbog interesa Kaptola za tu disciplinu, tvrdi kako klerikalni krugovi žele sebe dokazati znanstvenicima, pa se miješaju u svjetovnu domenu i znanost – od Filozofskog fakulteta do medicine – što je, smatra, nedopustivo u jednoj sekularnoj državi.
Daniela Drandić iz udruge RODA – Roditelji u akciji objašnjava kako se Crkva, kroz Hrvatsko katoličko sveučilište i određene aktere u ginekologiji i opstetriciji želi etablirati kao “relevantna” institucija, posebice u toj grani medicine, ali i u zdravstvu općenito, kako bi stekla temelje dovoljne za nesmetano otvoranje studija medicine i/ili primaljstva. Takav bi razvoj događaja, tvrdi Drandić, doveo do situacije u kojoj se financira studente i studentice koji/e se vežu uz određena svjetonazorska pitanja odnosno imaju stavove koji su prihvatljivi ustanovi poput Hrvatskog katoličkog sveučilišta.
Iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo tvrde da se Zavod bavi praćenjem statistika ishoda trudnoća na temelju podataka koje dobivaju od drugih relevantnih medicinskih institucija, ali napominju kako određena liječnička društva fokusirana na ginekologiju imaju veze s forenzičkom ginekologijom i perinatologijom. Pretragom na stranicama Hrvatskog liječničkog zbora pronalazimo Hrvatsko društvo za ginekologiju i opstetriciju, čiji je predsjednik dr.sc. Ante Ćorušić, koji je hrvatskoj javnosti poznat kao kandidat za ministra zdravlja u Vladi Tomislava Karamarka i gorljivi protivnik pobačaja koji svoje stavove pokušava argumentirati “znanstvenim istinama”. Na popisu se također nalazi Hrvatsko društvo za ginekološku endoskopiju, čiji je predsjednik dr.sc. Miroslav Kopjar, inače jedan od tri ginekologa/opstetričara s popisa sudskih vještaka do čije izjave nismo uspjeli doći te gradonačelnik Zlatara u mandatu 2009.-2013. kao dužnosnik HDZ-a.
Iz izvještaja o uspješno održanom I. Hrvatskom kongresu forenzičke ginekologije i perinatologije objavljenom na stranicama Hrvatskog katoličkog sveučilišta saznajemo kako su na Kongresu “sudjelovali liječnici specijalizanti i specijalisti/subspecijalisti ginekologije i opstetricije, pedijatrije/neonatologije, sudske medicine, anesteziologije, psihijatrije, klinički psiholozi, pravnici, deontolozi i bioetičari, odvjetnici i primalje”, a “teme su obrađivane multidisciplinarno i interdisciplinarno što im daje tipičnu i nužnu karakteristiku forenzičnosti” te doprinosi “poboljšanju dobre kliničke prakse i usmjeravanju sigurnosti za pacijente i osoblje, kao i jasnoga razgraničavanja pogreške od komplikacije i od sudbinskoga tijeka bolesti ili nekoga nepovoljnoga zbivanja”.
Iako “nepovoljna zbivanja” nisu detaljnije određena, jedna od asocijacija svakako pada na opstetričko nasilje, o kojem je u javnosti bilo dosta riječi nakon smrti novorođenčeta u Vinkovačkoj bolnici u veljači ove godine.
U izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo “Porodi u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj 2015. godine” stoji kako se “problem porasta carskih rezova povezuje s tumačenjem prava pacijenata odnosno utjecajem volje rodilje na odluku o načinu dovršenja poroda te mogućnostima naplaćivanja ovakvih postupaka u privatnim rodilištima, čak i onda kad nisu stručno opravdani, ali i povećanim oprezom struke vezano uz sve češće tužbe za eventualnu stručnu grešku u trudnica s komplikacijama u trudnoći i/ili porodu i nepovoljnim perinatalnim ishodom”, što ukazuje na činjenicu da je medicinska struka svjesna toga da rodilje mogu odgovornima za komplikacije u porodu smatrati upravo liječnike. Koliko takvih slučajeva ima u Hrvatskoj te koliko često i s kakvim ishodom završavaju na sudovima iz udruge RODA nam nisu znale reći.
“Nažalost, nemamo konkretnih i recentnih podataka o opstetričkom nasilju”, naglasila je Drandić, objašnjavajući kako se žene često boje prijaviti osoblje, posebice u malim sredinama, gdje je izvjesno da će toj ženi ili članici njene obitelji kad-tad trebati zdravstvena usluga te institucije ili čak te osobe. Ipak, naglašava, osobne prijave redovito stižu udruzi RODA, ali prijavljivanje najčešće tu stane jer “sudovi jedva reagiraju u slučajevima gdje postoji neka fizička posljedica zbog nesavjesnog liječenja ili nemara, a kad je ta ozljeda ‘samo’ psihička ili se ‘samo’ tiče kršenja ljudskih prava”, tada su gotovo nijemi. Drandić kaže kako nije upoznata ni s jednim slučajem kršenja Zakona o zaštiti prava pacijenata koji je došao do suda, a kamoli do presude.
“Suđenje je”, tvrdi, “skupo i dugotrajno, a roditelji, posebice žene, imaju puno posla nakon poroda oko novorođenčeta i nažalost rijetko imaju vremena, volje i financijske mogućnosti ustrajati s procesuiranjem do kraja – najčešće žele sve što prije zaboraviti”.
A jesu li klerikalni krugovi zainteresirani konkretno za ovu problematiku, te što sve žele regulirati unutar forenzičke ginekologije i perinatologije možda će postati jasnije kada sva predavanja s Kongresa budu objavljene, kako najavljuje Hrvatsko katoličko sveučilište, u sveučilišnom udžbeniku Hrvatskoga katoličkog sveučilišta i Medicinske naklade u Zagrebu.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
