Svemu unatoč – 4 priče o ženama

Udruga B.a.B.e. i Televizija Student pozivaju vas na projekciju dokumentarnog filma “Svemu unatoč: 4 priče o ženama” koji je nastao u sklopu projekta “Žene na tržištu rada – procjena utjecaja roda”. 

Upoznajte Jasminu, Helu, Anu i Mirjanu!

Film je posvećen inspirativnim pričama četiriju žena koje su se unatoč brojnim preprekama s kojima su se u životu susretale – od nasilja u obitelji, do nezaposlenosti i mobbinga – uspjele izboriti za mjesto na tržištu rada i pronaći zadovoljstvo. 

Projekcija će se održati u ponedjeljak, 19. prosinca u 19h na Fakultetu političkih znanosti (Lepušićeva 6) u Zagrebu.

O anoreksiji i medijima: Na kojoj vam se fotografiji sviđa više?

Nedavno je na jednom internetskom portalu objavljeno kako jedna poznata gospođa s ovih prostora boluje od anoreksije, a vijest je opremljena njenim privatnim fotografijama s Instagrama uz prigodni seksistički dodatak upućen čitateljima/cama s upitom na kojoj im se fotografiji sviđa više i to u domeni prije i poslije*, gdje se prije odnosi na NJU “punijuˇ” prije anoreksije, a poslije na NJU sada mršavu i bolesnu. Naravno, čitatelji/ce svoje viđenje mogu osim glasovanjem putem ankete iznijeti i u komentarima jer kada je riječ o tijelu žene vox populi je svetinja. Iznimno je važno što o izgladnjelom tijelu misli srednjovječni muškarac koji u pauzi na poslu proždire neko sranje iz fast-fooda ili što o onom debljem izgledu protagonistice misle kućanica udana za pomorca i akademska građanka kojima je zajedničko to što im iz stomaka krešti neka mučna glazba jer su na tretmanu čišćenja od toksina pa će danas nakon kure limuna i tople vode jedino još cuclati žličicu agavinog sirupa.

U tu objavu gledala sam prilično dugo pokušavajući shvatiti razinu odvratnosti koja je potaknula neidentificiranog novinara ili novinarku da objavi “vijest” koja na toliko razina vrijeđa ženu u objavi, kao i sve ostale žene, one koje boluju od anoreksije, ali i sve nas koje smo ovim činom postavljene u javni prostor da se o nama licitira da li bolje izgledamo bolesne ili ipak s par kilograma više, onako punačkije, jer ne daj bože da muškarcima bude neudobno među vašim bedrima. Poznata je ona stara mudrost koja vas upozorava da nije dobro da žulja!?! Ili ljulja?

U principe novinarske etike i dobrog ukusa neću ovom prilikom ulaziti jer to je odavno izgubljena bitka u ratu s klikovima, već se osvrćem na zdrav razum svih nas kada je riječ o bolesti, o ženama koje boluju od teške i gotovo neizlječive bolesti, od anoreksije ili kako se popularno naziva poremećaj u prehrani.

O anoreksiji se ne govori često u javnom prostoru, na liječničkim kongresima u Hrvatskoj nepoznata je tema, kao i među stručnim službama koje rade s mladima. Možda je razlog u tome što od anoreksije uglavnom boluju žene ili što se na prvi pogled radi samo o banalnom činu kao što je manji unos hrane. Možda je razlog u tome što se kao navodno od anoreksije ne umire već oboljela osoba umire od drugih medicini poznatijih bolesti koje se javljaju kao posljedica anoreksije. Možda je razlog u tome što je liječenje dugotrajno, gotovo cijeli život i što iziskuje interdisciplinarni pristup različitih liječnika i terapeuta uz stalni nadzor pacijentice. Možda iz razloga što se ne liječi skupim lijekovima koji idu na recept. Ili zbog toga što se radi o bolesti koja se unutar obitelji ali i šire društvene zajednice olako i površno shvaća jer već od razdoblja fetusa i najranijeg djetinjstva razglaba se o težini, velikim plavim očima, dugim manekenskim nogama i svilenkastoj kosi prvorođene princeze.

Iskustvo anoreksije za one kojima je bliska osoba oboljela je jako bolno, iscrpljujuće i frustrirajuće jer se anoreksija u javnosti shvaća kao hir, kao ludost žena koje žele izgledati mršavije, kao nešto što se rješava dobro složenim sendvičem. Kako shvatiti u kratkim crtama s koliko teškom bolesti se bori žena iz spomenute medijske objave kada od stručnog medicinskog osoblja čujete da “roditelji trebaju nalupat svoju hirovitu kćer koja neće da jede pored toliko gladne djece”? Kako liječnicima objasniti da se osoba koja umire od anoreksije s 25 kg i visinom 180 cm ne liječi na zatvorenom psihijatrijskom odjelu, i da joj se za ručak ne servira grah i kobasica ili neočišćena riba?

Koliko god zvučalo banalno, puno je kompleksnije jer osoba koja boluje od anoreksije sposobna je za ono što nazivamo normalnim životom, može funkcionirati godinama unutar obitelji, radnog kolektiva i sustava, a da nitko ne zna da ima anoreksiju. Grah i kobasica, kao i neočišćena riba ne samo da su pokazatelji da bolnički sustav nema razumijevanja niti adekvatnog znanja o anoreksiji već pokazuje svu surovost i nebrigu o životu oboljelih. Neznanje sustava je pritom praćeno diskriminatornim i vrlo neukusnim komentarima osoblja, tipa: ‘Sigurno je narkomanka. Izgleda kao iz logora. Da je ikad bila gladna ne bi se ovako glupirala’.

U isto vrijeme osobe oboljele od anoreksije vode iscrpnu i nezaustavljivu borbu o tome koju količinu hrane je potrebno konzumirati da prežive jer njihov cilj nije smrt, one umrijeti zaista ne žele. Količina hrane koju jedu tijekom godina da bi preživjele je sve manja, fokusirane su na broj obroka, težinu i hranidbenu vrijednost i razmišljaju o tome kako će se pojedena hrana probaviti u tijelu i kada će čim prije izaći vani. Znaju koliko teži jabuka, koji je sastav bademova mlijeka i zobenih pahuljica, znaju koliko se voda dugo zadržava u tijelu. Gotovo nikad ne sjede dok jedu. Nervozno gutaju hranu i mrze ako ih drugi gledaju dok jedu. Anoreksija je njihov identitet koji je potrebno dekonstruirati da bi se izliječile. Ona je dio njihova identiteta do te mjere da im se hrana gadi čak i kada nemaju više kosu ni zube, kada je njihovo tijelo neprepoznatljivo, kada se gube i kada im nokti krvare jer im je sva koža na rukama popucala.

Ali nemojmo se ni mi zdrave zavaravati, barem je nama “brigu za zdravlje” lako prodati, a ako uključuje manji unos hrane i povremeno izgladnjivanje onda je cilj zagarantiran. Sve smo odjednom intolerantne na gluten, gotovo sve brijemo na prirodne sokove, konoplju i tinkturu crnog kima. S jedne strane brijemo na feminističku literaturu koja nas uči i poziva da volimo svoje tijelo, nesavršeno ali opet savršeno, da ogledalcem žmirkamo svoju predivnu vaginu, a žene se kad ih ogoliš seksaju u mraku te pred ogledalom u predvečerje s dvjema rukama stišću salo na trbuhu, neprijatelja broj jedan.

Anoreksija je dio identiteta svake žene jer žene ne vole svoje tijelo, naučene su da ga ne vole. Naučene su da im je tijelo objekt koje je prihvatljivo samo ako spada u društveno dogovorene proporcije i samo onda ga mogu i smiju voljeti. Naučene su mjeriti kalorije, piti bljutave napitke, uzdizati konoplju, chia bobice i bezglutensku hranu na razinu božanstva samo ako je netko rekao da ne deblja i baš nikad neće biti zadovoljne svojim tijelom. To je borba koja vječno traje. Samo neke od nas imaju sreću što od te borbe ne umiru.

P.S. Autorica je pobornica svih gore navedenih namirnica, konzumira ih i vječno je na dijetama. Smatra se feministkinjom. 

*Anketa je naknadno maknuta iz teksta. 

Panel ‘Moj život u prosTRANStvu’

Udruga LORI u suradnji sa Centrom za građanske inicijative Poreč organizira panel Moj život u prosTRANStvu na kojem će sudjelovati Sanja Stanojević, predsjednica udruge TransParent – udruge za roditelje transrodne djece, te same trans osobe Romina, Alek i Marin iz Rijeke. Ovo je prvi puta da će građani i građanke Poreča imati mogućnost čuti više o poziciji samih roditelja trans osoba, a posebnost panela ogleda se i u gostovanju samih trans osoba koje će na hrabar i otvoren način progovoriti o svojoj svakodnevici, odnosima u obitelji, pravnim poteškoćama s kojima se suočavaju te pitanjima vezanim uz tijelo i identitet. 

Panel će se održati 16.12.2016. u 18:30h u Corneru (Le Mat, Otokara Keršovanija 2, Poreč).

Pozivamo sve zainteresirane da nam se pridruže te da uz opušteno druženje naučimo više o životima ljudi koji s nama dijele svakodnevicu te jedni drugima postanemo bolji/e kolege/ice, susjedi/e, sugrađani/ke!

Mijin izbor ili mala izmjena spota Želim živjeti!

Nakon što se Vigilareov (morbidni) spot ‘Želim živjeti’ proširio društvenim mrežama u pokušaju oduzimanja prava ženama da odlučuju o svom tijelu, feministička organizacija CESI malo je uredila sporni spot i pokazala kako bi izgledao kad bi u fokusu spota bilo pravo 20-godišnje Mie na izbor. 

Novo izvješće pokazuje koliko je loše stanje prava LGBTQ djece u SAD-u

U izvještaju organizacije Human Rights Watch objavljenom 7. prosinca 2016. stoji da je unatoč “pozitivnim trendovima” u pogledu LGBTQ prava ostvarenih prošlog desetljeća – uključujući ukidanje “ne pitaj, ne govori” politike, bračnu jednakost, uključivanje spolne orijentacije i rodnog identiteta u motive zločina iz mržnje  – stvari su još uvijek poprilično loše za mnoge mlade queer osobe.

Puko preživljavanje dana za neke je, kao što je jedan roditelj rodno nekonformne osobe rekao, “hod kroz oluju” hostilnosti svakog dana škole.

LGBTQ mladi, navodi se u izvještaju, i dalje “imaju nesrazmjerno visoke stope beskućništva, problema s tjelesnim i mentalnim zdravljem, te suicidalnosti.” Ponekad su prisiljeni na konverzivnu terapiju, koja je u samo pet američkih država ilegalna, a zakonodavci u najmanje 18 država nastojali su transrodnim osobama zabraniti korištenje javnih zahoda u skladu s njihovim rodnim identitetom.

U izvještaju je ustanovljeno da su škole – zbog politike, stavova učenika/ca i nastavnika/ca te djelovanja i nedjelovanja školske administracije – opasna i zastrašujuća mjesta za LGBTQ djecu. Prema Human Rights Watch organizaciji, problemi s kojima se LGBTQ učenice i učenici suočavaju u javnim školama u Sjedinjenim Državama “podrivaju niz osnovnih ljudskih prava koje su SAD prema međunarodnom pravu dužne podržavati”, prava koja “sve razine” vlasti imaju odgovornost podržati.

Izvještaj uključuje razgovore s učenicima, učiteljima i roditeljima u pet država: Alabami, Pennsylvaniji, Južnoj Dakoti, Teksasu i Utahu. Ryan Thoreson, suradnik je organizacije Human Rights Watch i autor novog izvješća, napisao je u e-mailu da “izvještaj kritizira pretpostavku o jedinstvenom i neminovnom napretku u školama.”

“U posljednjih smo nekoliko godina svjedočili velikom napretku po tim pitanjima i to je mnogo značilo za LGBT učenike/ce diljem Sjedinjenih država”, rekao je Thoreson. “No, čak i kako se stavovi i politike u nekim aspektima poboljšavaju, u drugima se mogu pogoršati; porast internetskog nasilja te nedavna nastojanja da se transrodnoj mladeži ograniči pristup zahodima i izvanškolskim aktivnostima su, vjerujem, otrježnjujući dokaz za to.”

U izvještaju su možda ponajviše uznemirujući opisi zlostavljanja s kojima se LGBTQ djeca svakodnevno suočavaju, kao i nesposobnost ili neprijateljstvo na koje nailaze kada se nadležnima obrate za pomoć.

Sedamnaestogodišnji transrodni učenik u državi Utah ispričao je kako je nakon doživljenog nasilja opomenut zato što se autao. “Gurali su me na ormariće, a ponekad bi mi ulazili u osobni prostor samo da provjere imam li grudi”, rekao je. “Prijavio sam … da sam bio fizički napadnut jer sam trans, i sjećam se kako mi je netko iz školske administracije rekao: ‘To je samo zato što si tako otvoren u vezi toga.’ Uvredu sam prijavio i rečeno mi je da će porazgovarati s tom osobom, no taj se razgovor nikada nije dogodio”.

Prema izvještaju, “gotovo svi intervjuirani učenici/e susreli su se s verbalnim maltretiranjem u školi, čak i u školama većinom otvorenima prema LGBTQ osobama.” To je podrazumijevalo glasne uvrede u hodnicima, grafite na zahodskim zidovima – čak i glasno prozivanje “pedera” u blizini nastavnika.

17-godišnja rodno varijantna mlada osoba iz Teksasa ispričala je: “u drugom razredu, na satu povijesti, morali smo ustati i reći svoje ime i jednu grupu kojoj pripadamo. Moj je odgovor bio: ‘Charlie i GSA (Gay-straight Alliance)‘. Jedna je djevojka pitala što je to GSA, a dječak u kutu joj je odgovorio: ‘To je klub pedera’. Nastavnik ga je samo pogledao. Učitelji na takve stvari obično zažmire”.

Ne samo da nastavno osoblje često ne želi poduzeti ništa kako bi zaštitili LGBTQ učenice i učenike, nego ponekad i ono samo vrši nasilje.

17-godišnji učenik iz Utaha rekao je da ga je, kada je u školu došao u cipelama na potpeticu, zlostavljao i sam zamjenik ravnatelja: “Slijedio me je cijelim hodnikom i govorio: ‘Znaš kako ću te od sada zvati? Dorothy? Znaš li tko je Dorothy?’ Sve to zato što se radilo o crvenim cipelama. Tako me je nastojao poniziti i okrenuti druge protiv mene, gledajući ih u nadi da će mu se pridružiti u zlostavljanju.”

Učenice i učenici intervjuirani u izvještaju navodili su kako su ih njihove školske kolegice i kolege seksualno uznemiravali te opisivali osjećaje izolacije i usamljenosti. Jedan 16-godišnjak je u Alabami, rekao je da su ga njegovi vršnjaci gotovo u potpunosti izolirali. “Nema… toliko autanih mladih, što pojačava osjećaj usamljenosti”, rekao je. “Proširio se trač da sam preko ušiju zaljubljen u dečka iz razreda i svi su moji odnosi s drugim dečkima u razredu u tom trenutku prekinuti.”

Mnoga djeca izvještavaju o on-line maltretiranju kroz podrugljive komentare i okrutne anonimne poruke. Također, redovito ignoriranje problema LGBTQ osoba u nastavi te prepreke kod roditelja ili školske administracije na koje izvannastavne aktivnosti za LGBTQ mlade, poput Gay-straight Alliance, često nailaze, samo pridonose atmosferi neprijateljstva za LGBTQ mlade u školskom okruženju.

Školski plesovi, pravila odijevanja, pa čak i promocije mature situacije su u kojima LGBTQ učenice i učenici opisuju doživljenu diskriminaciju, bilo da se ona temelji na rodnom identitetu njihove pratnje, odjeće koju nose ili imena koje koriste. Ponekad radije izabiru preskočiti događaje u potpunosti nego slijediti  diskriminatorna škola “pravila”.

Za prevladavanje politika i stavova koji škole čine nesigurnom okolinom za LGBTQ mlade bit će potrebno mnogo truda. S početkom Trumpova mandata, mnoge LGBTQ aktivistkinje i aktivisti zabrinuti su u vezi budućnosti. No, naša buduća prva dama, Melania Trump, izrazila je namjeru da zaštiti mlade od “izrugivanja, maltretiranja ili napada”, te je izjavila da će njezin primarni predmet interesa i zagovaranja biti upravo internetsko zlostavljanje.

Ako je Trumpova administracija ozbiljna o zaštiti mladih – svih mladih – onda može poduzeti jednostavne korake “već prvi dan, kako bi nešto promijenili”, rekao je Thoreson, uključujući obranu “postojeće zaštite transrodnih mladih osoba u školama Sjedinjenih američkih država” te izražavanje javne podrške ” LGBTQ inkluzivnim propisima o zaštiti zapošljavanja i sigurnim školama”.

No, u slučaju da se Trumpova administracija ne pokaže kao pouzdan saveznik LGBTQ mladih,  postoje “mnogi koraci koje lokalne škole mogu poduzeti već danas”, rekao je Thoreson, kao što su edukacija osoblja, podrška Gay-straight Alliance klubu, te “uvođenje LGBT tema u kurikulum i izvore literature”.

Unatoč nekim javnim pobjedama LGBTQ zajednice, ovaj izvještaj jasno pokazuje da su LGBTQ mladi privatno u itekako nepovoljnom položaju. A “bit će bolje” samo je prazna fraza za mlade čija vlastita iskustva pokazuju da – ipak neće.

Poboljšanja na federalnoj i državnoj razini nisu ujednačena, i to je slaba utjeha za učenice i učenike koji još uvijek trpe zlostavljanje i uznemiravanje, koji su autani od strane nastavnog i drugog školskog osoblja, ili koji su još uvijek zabrinuti zbog sigurnog korištenja školskih zahoda.

“Mnogo LGBT mladih još uvijek se bori s neprijateljskom školskim okruženjem, osobito u ruralnim područjima gdje često imaju manje resursa i izvora podrške, a pretpostavka da stvari idu na bolje ne bi bi trebala zaustaviti napore da poboljšamo uvjete u školama za svaku LGBT mladu osobu“.

Prevela/o i prilagodila/o: Silvija Jakovljević 

AUTaonica **special Christmas edition**

U petak, 16. prosinca od 17.00 sati LGBTIQ+ inicijativa Filozofskog fakulteta AUT na matičnom fakultetu u sobi A-001 organizira blagdansku coming-out grupu podrške gdje će se u sigurnom okruženju i ugodnoj atmosferi razgovarati i dijeliti iskustva o procesu coming-outa u životima LGBTIQ+ osoba.

Adventsko vrijeme stresno je razdoblje za LGBTIQ+ osobe koje za vrijeme blagdana, nalazeći se u svom obiteljskom okruženju, teško mogu naći potporu svojih najbližih zbog svoje seksualne orijentacije ili roda. Zbog toga LGBTIQ+ inicijativa AUT i u ovom semestru želi napraviti pomake i potaknuti na diskusiju o bitnosti coming-outa i kako da se osobe LGBTIQ+ spektra u nepodržavajućoj okolini nose sa svojom seksualnošću i rodnim identitetom. Kroz interaktivnu radionicu s nekoliko vježbi i sesija, svaka/i sudionica/k odlučuje o tome što želi podijeliti s ostatkom grupe i koliko se osjeća ugodno u okruženju da dijeli svoja iskustva, bez ikakve prisile facilitatorica i ostalih sudionica/ka.

AUTaonica otvorena je za sve, a prijaviti se moguće je putem maila inicijativa.aut@gmail.com s naznakom “Prijava na AUTaonicu” i imenom ili nadimkom. Budući da se radi o radionici zatvorenog tipa gdje se želi zajamčiti sigurnost svih sudionica/ka i mogućnost sviju da ravnopravno iznesu svoja iskustva i potrebe, broj polaznica/ka je ograničen. Prijave su otvorene do četvrtka, 15. prosinca u večernjim satima ili do popunjena broja mjesta koji će prethodno biti najavljen na Facebook stranicama inicijative.