Budućnost svijeta ovisi o obrazovanju 10-godišnjih djevojčica

Desetogodišnja Daline voli čitati, plesati i koristiti maminu šminku. I voli ići u školu. Omiljeni predmet joj je kemija.

“Kada sam bila u nižim razredima, omiljeni predmet mi je bila povijest”, kaže. “Ali sada kad sam u višim razredima, novi omiljeni predmet mi je kemija zato što je laka za shvatiti, kemikalije je lako napraviti, a ja volim znanost.”

Daline, koja će sljedećeg mjeseca navršit 11 godina, živi s roditeljima i dva mlađa brata u glavnom gradu Kameruna, Yaoundéu.

Kod kuće radi i neke kućanske poslove –”Perem posuđe, brišem pod i namještaj, ponekad kuham”, – njen mlađi brat joj pomaže. Više voli ići u školu, nego biti kod kuće.

No, na pragu adolescencije, podrška koju će dobiti Daline i 65 milijuna 10-odišnjakinja diljem svijeta tijekom sljedećih godina, imat će ogroman utjecaj ne samo na njihove živote, već i na budućnost njihovih zemalja i na globalnu ekonomiju.

Prema izvještaju UN-ovog fonda za stanovništvo (UNFPA) o stanju svjetske populacije za 2016. godinu, koja je objavljena ovog četvrtka, budućnost 10-ogodišnjih djevojčica oblikovat će naše kolektivne budućnosti. Omogućiti djevojčicama sekundarno obrazovanje moglo bi siromašnijim zemljama donijeti milijarde dolara, navodi se u ovom izvještaju.

No, na pragu odrasle dobi, djevojčice se suočavaju s velikim preprekama.

Globalno, dva puta više djevojčica nego dječaka nikada ne započinje sa školovanjem. Također, djevojčice će vjerojatnije biti udane prije (mlađe) nego dječaci. Milijuni djevojčica su u opasnosti od genitalnog sakaćenja (FGM).

Prema ovom izvještaju, 10 posto djevojčica od pet do 14 godina rade kućanske poslove 28 sati tjedno, dvostruko više od dječaka. Autori/ce izvještaja kažu da više od polovice 10-ogodišnjakinja živi u 48 zemalja u kojima su prava žena i ravnopravnost spolova najugroženiji.

Studija navodi i kako svake godine obrazovanje djevojčicama donosi 11,7 posto veće plaće u kasnijem životu (u usporedbi s 9,6 posto za muškarce), a izračuni pokazuju da ukoliko bi 10-ogodišnje djevojčice u siromašnim zemljama završile srednje obrazovanje, to bi donijelo godišnji prihod od 21 milijarde dolara (17 milijardi funti). U nekim zemljama to bi moglo značiti da bi osobni dohodak do 2030. godine porastao za 50 posto.

Vladama, kao i nevladinim i multilateralnim organizacijama, investiranje u djevojčice mora biti hitan prioritet, kažu autori/ce izvještaja. Zalažu se za promjenu društvenih sustava koji prisiljavaju žene da ostanu kod kuće te pozivaju na “povećanje prisutnosti, vidljivosti i djelovanja žena i djevojčica u javnim sferama školovanja i rada”.

Studija navodi kako bi životni put 10-ogodišnjih djevojčica trebao biti krajnji ispit uspjeha ili neuspjeha 17 ciljeva održivog razvoja, koje je Opća skupština UN-a usvojila prošle godine. Ti ciljevi predviđaju eliminaciju krajnjeg siromaštva, primarno i sekundarno obrazovanje za svu djecu, ukidanje svih oblika diskriminacije svih djevojčica i žena te ukidanje opasnih i štetnih praksi kao što su genitalno sakaćenje i dječji brakovi.

“Ova velika skupina 10-ogodišnjakinja… predstavlja i izazov i priliku za globalnu zajednicu i imat će veliku ulogu u onomu što nosi budućnost”, kažu autori/ce studije.

“Sposobnost institucija, i globalnih i lokalnih, da pomognu pripremiti 10-ogodišnjakinje za prelazak iz adolescencije u odraslo doba, posebno u smislu osiguranja njihovog emocionalnog i kognitivnog razvoja, zdravlja i ljudskih prava, utjecat će na to u kojoj će mjeri ova generacija uspjeti maksimalno iskoristiti svoj potencijal i postati pokretač pozitivnih promjena na lokalnim i globalnim razinama.”

Izvršni direktor UNFPA-e, Babatunde Osotimehin, rekao je kako su zapreke sigurnosti i zdravlju djevojčica u adolescentskoj dobi pri ulasku u produktivno i autonomno odraslo doba “kršenje njihovih prava”.

“Kako će svijet izgledati za 15 godina ovisit će o tome hoćemo li napraviti sve što je u našoj moći kako bismo povećali potencijal djevojčica koje danas imaju deset godina. To će također utjecati i na njihove zajednice i države. Kada potencijal djevojčice nije realiziran, svi smo na gubitku“, kaže Osotimehin. “Uz podršku obitelji, zajednice i države i potpunu realizaciju njihovih prava, desetogodišnje djevojčice mogu napredovati i donijeti nam budućnost kakvu želimo.”

Daline je upravo krenula u više razrede. Još nije odlučila kojim se poslom želi baviti kada odraste, no zna u kakvom svijetu želi živjeti.

“Želim raditi u društvu u kojemu mogu pomoći djeci koja su zapostavljena ili zlostavljana ili su beskućnici, tako da nikada ne budu sami”.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Kapitalistička seksualnost i ‘seks pozitivni feminizam’

Ako je kapitalizam doba potrošne robe, onda je patrijarhalni kapitalizam doba potrošne seksualnosti. Kapitalističko-patrijarhalni odnosi definirani su nestajanjem  modela ‘moralne kućanice’ i uspjehom novih oblika pokoravanja kroz liberalnost ili neokolonijalne oblike liberalnosti.

Istinski kapitalistička seksualnost javlja se kratko nakon Drugog svjetskog rata te se potvrđuje u osamdesetima kroz ‘seksualnu revoluciju’. Politička je situacija dovela do toga da se neki seksualni aspekti dovode u pitanje te da se tako otvori mjesto novima za daljnu političku promjenu. Tijekom razdoblja seksualne revolucije bilo je mnogih težnji za dominiranjem među ženskim pokretima, kako onih istinski revolucionarnih, tako i reformističkih. Kao i u ishodima većine borbi protiv tlačitelja u prošlom stoljeću, tako i u ovom slučaju, rezultat je bio kompromis između neoliberalnih i postmodernističkih segmenata i buržujskih službi. Kapitalistička liberalizacija se primjenjivala u borbi za demokraciju, ljudska (ženska) prava, ali i za seksualnost. Tabui i moraliziranja padali su pred profitom i kapitalističkim gomilanjem. Tradicionalna obitelj se urušavala, broj razvoda i nevjenčanih se povećavao, izvanbračne trudnoće bile su u porastu, a tako i seks među tinejdžerima. Seks više nije bio javna tabu tema i industrija pornografije je eksplodirala. Razdoblje seksualne revolucije pokrenulo je i queer pokret te promoviralo alternativne seksualne načine života, i to ne samo heteroseksualnih. Ovaj je povijesni razvoj podijeljen na dva gledišta: seks pozitivni feminizam i seks negativni feminizam.

Radikalna feministkinja, autorica i aktivistica Andrea Dworkin u svojoj knjizi Pornography: Men Possessing Women piše kako je stara industrija pornografije desničarska, a nova ljevičarska, ali da joj cilj nije liberalizacija seksa nego trgovina.

Vidimo koliko je ogromna zarada na trgovanju seksualnošću, ne radi se samo o eksplicitnim prikazima golotinje za seksualno zadovoljenje fetišista i nametanje prihvatljivoga društvu nego svuda prihvaćamo mantru ‘seks prodaje’. Više seksa, veća prodaja; trend koji se više ne veže samo uz industriju pornografije nego ga kapitalistički prihvaćaju i moda, šminka, alkohol, auti, klubovi te ga čine kulturom. Sve su popularniji seksualna nastranost i nasilje. Pojava kontracepcije, pobačaja te testiranja na očinstvo čine seksualni konzervativizam nevažnim.

Dworkin opisuje ulogu žene kao ‘robe’ u seksualnom smislu, izjednačava metafiziku desničarskog i  ljevičarskog stajališta. Desničarsko stajalište u potpunosti odvaja seksualnost majke i seksualnost kurve, ulogu majke zaslužuje samo djevica. Ljevičarsko stajalište je takvo da seksualnom slobodom žene ne upravlja jedan muškarac nego ju koriste mnogi. Prema tome, moderan pogled na seksualnost ne mijenja temelje onoga što biti ženom znači: postojati samo u svrhu seksualnog zadovoljenja muškaraca. Time dobivamo samo drugačije tumačenje stare pretpostavke, a to je da žena, oslobođena kuhinje, oslobođena pranja rublja, oslobođena u spavaćoj sobi, nema nikakvog karakternog značaja nego samo onog da bude seksualno dostupna muškarcu.

Dworkin dalje piše: “Muškarci ljevičari novu pornografiju smatraju radikalnom. Ljevičari seks smatraju ljevičarskim fenomenom; potražnja za ženama najčešće je seksualne prirode. Smatraju kako im je politika seksualnog oslobođenja urođena kao ljevičarima, masovni marketing materijalom koji ženu smatra kurvom pripisuju politici seksualnog oslobođenja. Pornografske svodnike veličaju kao stručnjake i spasitelje. Larry Flynt je proglašen spasiteljem, herojem radničke klase, Hugh Hefner viđen je kao pionir seksualne slobode”. Dworkin nastavlja o ljevičarima: “Muškarac, koji je seksualno oslobođen, želi, proizvodi, konzumira i ima pravo na pornografiju jer je ona zadovoljstvo. Ljevičarska osjetljivost promovira i štiti pornografiju jer ona označava slobodu. Slobodu u masivnom marketingu žene kao kurve. Oslobađajuća seksualnost za ženu znači biti iskorištena, uskraćena individualnosti, oduzete seksualne osjetljivosti osim u smislu da služi muškarcu”.
“Nova je pornografija ljevičarska i ona je masovna grobnica u koju ljevičari odlaze umrijeti. Jer ne mogu imati i kurve i politiku”, Dworkin završava.

Moderni ‘seks pozitivni’ feminizam pozicirao se ne pročelje većeg trenda kako bi ukalupirao patrijarhiju u modernu političku ekonomiju. Štoviše, ‘seks pozitivni’ feminizam izrazito je postmoderan sa svojim desničarskim pogledima i odbacivanjem kolektivne borbe za individualnost i kupljeno viđenje oslobađanja žene, izraženi je dio Prvog svijeta sa udjelom koji ima u unaprijeđenju obrazaca međunarodnog iskorištavanja sa eksplicitnom ili implicitnom podrškom za seks turizam.

Potražnja za nastranim u kasnokapitalističkoj seksualnosti u porastu je zahvaljujući podjeli na Prvi i Treći svijet, što čini savršeno okruženje za unaprijeđenje patrijarhalnih odnosa od strane liberalnih političkih pokreta. Treći svijet postaje epicentar razvoja seks turizma  u službi muškarcu sa zapada, muškarcu Prvog svijeta. Liberalne i ‘seks pozitivne’ feministkinje globalnog sjevera veličaju razvoj ‘individualne slobode’ kao nešto potrebno ženama globalnog juga za postizanje istoga, zanemarujući da sustav Prvog svijeta zahtijeva ne samo pokoravanje globalnog juga za postizanje svog cilja nego i to da društvo Prvog svijeta nikad nije bilo više nasilno i patrijarhalno.

Sve obrane u korist ‘seks pozitivnog’ feminizma se kreću oko istog argumenta, onog o seksualnosti kao sramoti. Primjerice: “U suštini, ‘seks pozitivne’ feministkinje slažu se oko toga da bi ljudi trebali sudjelovati u različitim seksualnim činovima i imati raznolike seksualne izbore bez srama, dokle god su ti izbori sigurni i konsenzualni. Postizanjem seksualnog oslobođenja žene se ne trebaju sramiti svoje prirodne želje za seksom koja zbog toga smanjuje ugnjetavanje od strane društva. Osuđivanje seksualne slobode žene uobičajen je problem protiv kojeg ‘seks pozitivne’ feministkinje vode borbu. Osuđivanje seksualno oslobođenih žena kao kurvi Alon Levy sažeto definira kao implikaciju da se žena treba sramiti ako se upušta u seksualan čin neodobren od strane tradicionalnog društva”.

Problem nije u tome je li osuđivanje seksualne slobode stvarno, ono jest stvarno, nego što pronalaženje razloga za takvo osuđivanje u nekim povijesnim događajima, traženje razloga za daljnje osude u modernom društvu i liberalizacija izbora ustvari prikrivaju nasilje i mržnju prema ženama. Muškarac će naći bilo kakav izgovor da je ‘ona to htjela’ pa čak i osuđivanje seksualne slobode žene. Dva su tipa takvog osuđivanja: ono rođeno iz neslaganja sa modernim seksualnim razvoje i ono proizašlo iz kulture silovanja. Problem nastaje kada se ta dva tipa spoje i postanu središnji princip moderne seksualnosti. Kada se neprijateljem smatra tradicionalno društvo umjesto svake manifestacije patrijarhata, bilo starog, bilo novog, nepažnjom postajemo suučesnici u modernizaciji patrijarhata. Ignorirajući definiciju promiskuiteta koja ide u prilog osuđivanju seksualnosti se ne približavamo pravoj biti problema.

Jedna od visoko rangiranih definicija osuđivanja seksualnosti u Urban Dictionaryju glasi: “Nesretan fenomen kroz kojeg ljudi osuđuju ili izruguju žene koje uživaju u seksu, koje se često seksaju ili za koje se samo nagađa da sudjeluju u seksualnim aktivnostima. Fenomen je često popraćen urbanom legendom o tome da se vagina širi ili opušta čestom upotrebom, dok seks uopće nema utjecaja na veličinu vagine.

Iako su se pogledi na seksualnost liberalizirali u prošlom stoljeću, temeljna priroda seksualne paradigme, one o erotizaciji i dominaciji, ostala je nepromijenjena. Podređenost kroz viktorijansku monogamiju iz sadašnjosti pozdravlja nastrana poliamorija kao produžetak kapitalističke genijalnosti, proširena ponuđenim izborima. Previše je feminističkog aktivizma potrošeno na unaprjeđenje logike kapitalističkog društva,  umjesto na borbu za seksualnost istinski suprotnu patrijarhatu. Nema sumnje da stižu novi oblici kapitalističke seksualnosti i da će ‘seks pozitivne’ feministkinje biti na prvim crtama i tako probuditi mržnju i prijezir tradicionalnog muškog kapitalističkog društva, iako još uvijek povezane sa temeljnim principima sustava. U suprotnosti tome, korijeni modernog feminizma leže u identifikaciji promjene seksualnih običaja kao napretka samo u buržujskom smislu.

Skoro sve kritike takozvanog ‘seks negativnog’ feminizma teže izrugujućim optužbama ‘desničarskog puritanizma’. Cathy Crosson u svom članku Pornografija i seks cenzura rad Dworkin i MacKinnon opisuje kao ‘duboko konzervativan’, ‘rodnomrzeći’, ‘antiseksualan’, ‘diktatorski’ i proziva ga ‘feminizmom viktorijanskog doba’. U članku se dotiče i zaključka knjige U obranu pornografije autorice Nadine Strossen koji feminističku filozofiju koja je za cenzuru izjednačava sa desničarskim pogledima na seksualnost i rodne uloge. Kada sva neslaganja svedemo na problem ‘čistunstva’, primjećujemo da je ‘seks pozitivni’ feminizam zaslijepljen dinamikom između stare i nove seksualnosti i vidimo neuspjeh u prihvaćanju bilo kakve kritike seksualnosti koja identificira dominaciju muškarca, bez obzira na bilo kakve površne povijesne karakteristike proizvedene za i od strane svake patrijarhalne društvene formacije pojedinačno. Naše shvaćanje toga da politička ekonomija stoji iza razvoja moderne seksualnosti pomaže nam razumjeti kritiku Crosson: “Empirički je netočno da seksualni materijali uzrokuju nasilje i seksizam u ikakvom važnom smislu. Nijedan ugledan znanstveni dokaz ne ukazuje na uzročno-posljedičnu vezu dok su dokazi protiv toga prilično neosporivi. Strossen navodi brojne studije koje pokazuju da cenzura seksualnog izražavanja negativno korelira sa spolnom jednakošću. Saudijska Arabija izrazito zabranjuje pornografiju, Kina, u kojoj se nameće smrtna kazna za trgovanje pornografijom i u kojoj su žene prisiljene na pobačaje teško da su modeli liberalizacije žene. S druge strane, zemlje koje su najtolerantnije prema erotskim materijalima, poput Danske i Švedske, postigle su veću spolnu jednakost od ijednog zapadnjačkog seksualno represivnog društva”.

Za razliku od starih kapitalističkih društava, gdje se kapitalistička seksualnost imala vremena razvijati, u modernim kapitalističkim društvima periferije, gdje je kapitalizam mlad, razmnožavanje ‘spolnog egalitarizma’ nije toliko napredno. Zajedno sa tržištem seksualnosti, sve žene trebaju izaći iz kuća i pridonijeti ekonomiji na kapitalistički vidljiv način. Nemogućnost Crosson da vidi povijesne uzroke iza različitih političkih stanja seksualnosti u svijetu i zato griješi u kada između napredujućih stavova prema pornografiji i ostalih spolno egalitarističkih praksi vidi uzročno-posljedičnu vezu. Opozicija ‘novoj seksualnosti’, kontracepcija i ostali primjeri jednakosti u granicama lijevo-liberalne paradigme su u korelaciji zato što zajednički čine mrežu međusobno pojačavajućih i duboko konzistentnih setova praski seksualnosti koji služe specifičnoj svrsi proizvodnje.

Angel Archer naglašava: “Ideologija liberalne demokracije i kapitala naginje izjednačavanju posla. Kako bi se profit akumulirao u razmjeni robe (koja je produkt primijenjene radne snage), apstrakt radne snage mora imati mogućnost biti kupljen i prodan – tražen od strane kapitala. Proizvoljne zabrane ljudskih prava, kojima se protive gledatelji pornografskih materijala, kao što su sprječavanje žena da rade izvan kuće, ne slijede logiku kapitalističkog akumuliranja. Gledatelji pornografskih materijala konzumiraju tehnološki napredan produkt seksualnog rada te su tako vođeni ideologijama mnogo naprednijim iz perspektive da kapital ima mogućnost izvući vrijednost iz rodnog iskorištavanja”.

Ukratko, ‘seks pozitivni’ feminizam predstavlja nevjerojatno zakržljao pogled na oslobođenje uvedeno iz napretka kapitalističke kulture i industrije. 

Prevela i prilagodila Sonja Novoselić

Zločini iz mržnje u BiH: tek svaki osmi počinitelj kažnjen

OSCE Ured za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) je 16. novembra 2016. godine koji se obilježava kao Međunarodni dan tolerancije, na svojoj web stranici, koja služi za izvještavanje o zločinu iz mržnje, objavio podatke o broju krivičnih djela počinjenih iz mržnje zabilježenih u toku  2015. godine.

Web stranica je pokrenuta 2014. godine, a napravljena je s ciljem da državama članicama OSCE-a, civilnom društvu, medijima i javnosti olakša pristup informacijama o zločinu iz mržnje koje je ODIHR skupio. Posebno je bitno istaknuti da civilno društvo igra presudnu ulogu u izvještavanju o zločinu iz mržnje jer nadopunjava i kontekstualizira službene podatake, ali i otkriva praznine u službenim izvještajima. ODIHR sa civilnim društvom i međunarodnim organizacijama surađuje blisko, a sve sa ciljem da se unaprijedi izvještavanje o zločinima iz mržnje.

Informacije za 2015. godinu obuhvataju izvještaje 41 države, članice OSCE-a. Izvještaj obuhvata i podatke vezane za incidente o kojima je izvještavalo ukupno 113 organizcija civilnog društva koje su izvjestile o ukupno 5,357 incidenata, koji pokrivaju 41 državu članicu, a koji uključuje 4,197 incidenata koji su bili razvrstani po vrsti incidenta i predrasudom kao motivacijom za njihovo izvršenje. Ova informacija je dopunjena podacima međunarodnih organizacija, UNHCR-a i Misije OSCE-a u ukupno 35 zemalja.

Prijavljivanje i dalje ključni izazov!

Nažalost, mnoge žrtve ne prijavljuju slučajeve zločina iz mržnje. Na neprijavljivanje ovih krivičnih djela utječe više razloga, u rasponu od jezičnih barijera do nepovjerenja u vlasti. Postoji konstantna potreba da se radi sa marginaliziranim društvenim grupama da se ohrabre i osnaže, te da ukoliko dođe do ovakvih slučajeva da ih i prijave nadležnim institucijama, radi efikasnog procesuiranja i sankcioniranja počinitelja. ODIHR usko surađuje s civilnim društvom da se ovaj izazov prevaziđe, ali isto tako pomaže i u jačanju suradnje između civilnog društva i vlasti.

Kakva je situacija u BiH?

Prema zvaničnom izvještaju OIDHR-a za 2015. godinu u Bosni i Hercegovini je zabilježeno 24 zločina iz mržnje. Isti broj slučajeva je zabilježen u Hrvatskoj (24) dok je u Srbiji zabilježeno ukupno 79 slučajeva. Broj pocesuiranih zločina iz mržnje u BiH je 12, a za iste je kažnjeno samo 3 počinitelja.

U izvještaju koji je OIDHR-u dostavila Misija OSCE-a u BiH za 2015. godinu, naglašena je suradnja sa civilnim sektorom na pitanjima zločina iz mržnje. Kad su u pitanju policijske agencije i pravosudne institucije, u izvještaju je istaknuta i suradnja sa Sarajevskim otvorenim centrom kroz dvogodišnji projekat “Borba protiv krivičnih djela počinjenih iz mržnje u BiH” u sklopu kojeg je u toku 2015. godine obuke o zločinu iz mržnje, tačnije o predrsudi kao pobudi za izvršenje zločina iz mržnje, prošlo ukupno 155 policijskih skužbenika_ca.

ODIHR zapaža da BiH nije dostavila podatke o slučajevima zločina iz mržnje motiviranih predrasudom kao motivom za njihovo izvršenje.

U kontekstu Bosne i Hercegovine, društveno pogođene kategorije zločinom iz mržnje su: povratničke zajednice, vjerski i sakralni objekti i imovina vjerskih zajednica, LGBTI osobe i Romi/kinje.

Kada su u pitanju LGBT osobe, Sarajevski otvoreni centar je u  2015. godini dokumentovao 103 slučaja govora mržnje i pozivanja na mržnju i nasilje, i 20 slučajeva zločina iz mržnje motiviranih predrasudama na osnovu seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta. Od januara do marta 2016. godine  Sarajevski otvoreni centar je dokumentovao 23 slučaja govora mržnje i pozivanja na mržnju, te 2 slučaja zločina iz mržnje i incidenata motiviranih predrasudama na osnovu seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta. Ovi podaci se odnose na zločine iz mržnje počinjene prema LGBT osobama, a koji nisu nužno prijavljene nadležnim institucijama, što upućuju na i dalje nizak stepen povjerenja LGBTI osoba u institucije, te da nasilje nad LGBTI osobama i dalje ostaje u tzv. “sivoj” zoni. Istraživanje koje je u toku 2015. godine proveo National Democtratic Institute  pokazalo je da je 15% LGBT osoba u BiH  doživjelo fizičko nasilje zbog svoje seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, a da je verbalno zlostavljane i uznemiravanje doživjelo čak 72% LGBT osoba u BiH. Ovo istraživanje nije uključivalo interspolne osobe.

Krivična djela počinjena iz mržnje u krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine regulisana su na nivou entiteta i BD-a BiH. Prve značajne izmjene i dopune su izvršene 2010. godine u Krivičnim zakonima na državnom nivou, BD-u BiH i RS-u, a 2013. godine došlo je do poboljšane regulacije u KZ-u RS, te konačno 2016. godine i u KZ-u FBiH. Mržnju (predrasudu kao motiv) kao otežavajuću okolnost pri izricanju sankcija za sva krivična djela izričito propisuju KZ BD-a BiH, dok KZ RS-a propisuje počinjenje djela iz mržnje kao otežavajuću okolnost. Novi amandmani na KZ FBiH su propisali počinjenje djela iz mržnje kao obaveznu otežavajuću okolnost. 

CGI: Država i institucije pomažu nasilnicima i ubojicama žena!

Centar za građanske inicijative Poreč danas je organizirao javnu akciju povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama.

Poručile smo:

“Danas smo ovdje da ukažemo na količinu i brutalnost nasilja koje se u ovoj državi svaki dan događa ženama. Na nasilje se odgovorni oglušuju. Ovom instalacijom želimo im pomoći da vizualiziraju masu nasilja protiv žena i da problem shvate ozbiljno te da prepoznaju svoju ulogu u, doslovno, promociji nasilja.

Svaka treća žena je u svom životu bila žrtva nasilja. U Hrvatskoj svaki mjesec jednu ženu ubije njen sadašnji ili bivši partner! To nam govori brojka o ubijenim ženama u posljednjih 7 godina.

Prošle godine 9775 žena prijavilo je nasilje u obitelji u Hrvatskoj! Ako uzmemo u obzir da 90% nasilja ostaje neprijavljeno, dolazimo do brojke od 100 000 žena koje su svake godine žrtve nasilja u Hrvatskoj! Zašto ne prijavljuju nasilje? Jer ne vide smisla! Jer institucije i država ne radi ništa kako bi žene zaštitila! Štoviše, ukoliko žene prijave nasilje, policija, sudstvo, centri za socijalnu skrb ih šikaniraju, omalovažavaju, vrijeđaju, prijavljuju i njih te bivaju dvostruko viktimizirane.

Žene nemaju povjerenja u institucije jer institucije ne rade ništa što bi ženama pomoglo!

Država i institucije pomažu nasilnicima i ubojicama žena! Pomažu im malim ili nikakvim kaznama, pomažu im puštanjem na slobodu kako bi dokrajčili ono što su naumili, a to je ubojstvo žene!

I zato tražimo od države da ratificira Konvenciju Vijeća Europe o borbi i sprječavanju nasilja nad ženama i djevojčicama, takozvanu Istanbulsku konvenciju, i da izdvoji proračunska sredstva kako bi se na sustavan način pomoglo žrtvama nasilja. Pozivamo državu da preuzme odgovornost za femicid koji se u ovoj državi događa!

Dosta je nasilja protiv žena, dosta je mrtvih žena!

*Siva predstavlja 1 od 3 žene koja je u svom životu zlostavljana.

Crvenom su označene ubijene žene u Hrvatskoj u posljednjih 7 godina – svaki mjesec jednu ženu ubije (bivši) partner.

Živi li Hasanaginica i dalje u našem društvu?

Tekst su pripremile volonterke SOS telefona za žene žrtve nasilja Krapinsko – zagorske županije povodom Medunarodnog dana borbe protiv nasilja prema ženama. 

SOS telefon za žene žrtve nasilja Krapinsko – zagorske županije jedina je usluga te vrste namijenjena ženama žrtvama nasilja na tom području. U svom četverogodišnjem radu od 2012. godine, sos telefon zaprimio je preko 200 poziva, odradio preko 1000 volonterskih sati i educirao oko 20 volonterki. Volonterke SOS telefona naiđu na svakakve priče; slučajeve. No, veći broj tih priča najčešće ima isti scenarij; isti nelogičan kraj i završetak; ona odlazi, on ostaje.

Zagovaranje i upozoravanje na problem ne donose ništa novog, a mi i dalje slušamo istu priču u kojoj je žena koja trpi nasilje najčešće ta koja napušta zajedničko kućanstvo, a nasilnik je nagrađen ostankom, on se ne dira. Njegovo je pravo neupitno. On ne mora tražiti novi smještaj, njegov život nije u kaosu, on nije na ulici. On će samo nastaviti tamo gdje je stao prije deset minuta. Za nju je to ponovo početak.

I što ovakvo (ne)djelovanje poručuje društvu u budućnosti?

Nasilje je isplativo, nasilničko ponašanje je rješenje za probleme jer “kada žena ne valja, može je se otjerati”.

Međunarodni je dan borbe protiv nasilja nad ženama. Još jedan u nizu onih dana koji problem nasilja nad ženama stavljaju u središte medijskog prostora. Dan kada bismo morali pričati o nedostatnom broju sigurnih kuća, njihovom problematičnom financiraju i malim mogućnostima opstanka. No, ovog puta odabrale smo govoriti o suprotnom; o “kulturi” tjeranja žene iako je ona ta koja proživljava nasilje. Zašto bi uopće ona trebala u sigurnu kuću? Zar nije nasilnik taj koji treba na sigurno jer je opasan za okolinu? Ne bi li njega trebalo “skloniti”, maknuti? U tom raspoloženju; ljutnji, nemoći, pa i jadu jedna od naših volonterki simbolično je prikazala problem koji se najčešće javlja kada je žena žrtva nasilja od strane muškarca, a na kojeg je gotovo nemoguće djelovati iz naše pozicije;

“Što se bijeli u gori zelenoj

Il’ je snijeg ,il’ su labudovi.

Da je snijeg već bi okopnio,

Labudovi već bi poletjeli.

Nit’ je snijeg nit’ su labudovi

Nego šator age Hasanage.

On boluje u ranama ljutim

Oblazi ga mater i sestrica

A ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam bolje bilo,

On poruči vjernoj ljubi svojoj:

Ne čekaj me u dvoru bijelomu

Ni u dvoru ni u rodu momu.”(” Hasanaginica“)

Tako počinje naša čuvena narodna epska pjesma koja govori o nekim davnim turskim vremenima i tamnim vilajetima kad je bilo normalno da neki trenutni muški hir može istjerati ženu, suprugu, majku iz kuće, a da se nitko tome ne usprotivi. Dovoljno je bilo da on pošalje takvu poruku i ona mora otići. Ostaviti voljenu djecu, dom koji je gradila, čuvala i opsluživala godinama i nestati kao da nije nikad ni postojala.  I uzalud plač djece, uzalud u kolijevci beba kojoj je majka neophodna, uzalud njen očaj jer napušta sve najvrednije i najvoljenije u životu – muško ostaje neumoljivo: Marš van!

Strašna vremena, ta davna vremena – mislimo. Ne bilo ih više nikada! Mi danas ipak živimo u humanijem društvu koje vodi računa o ravnopravnosti, koje posjeduje socijalnu osjetljivost i mušku osviještenost. Je li?

Neki dan SOS –  poziv na  telefon. Očajna žena pita što da radi. Kamo da se skloni? Udala se u manjem mjestu u muževljevu kuću. Odgojila je u tom braku  sad već odraslu djecu, uz brojne probleme jer je alkoholizam i dozirano nasilje u obitelji konstantno prisutno. Trenutno je muž na terenu i  otuda je zove da bi je obavijestio da se  uskoro vraća i zaprijetio da ga ne čeka u kući jer će se loše provesti. Razlog? Je li uopće bitan? Koji razlog može  opravdati bacanje žene na ulicu, bez posla, bez sredstava za život? S obzirom da je nasilje u braku  već iskusila, žena zna da nema što čekati i da treba spašavati živu glavu. Svekar koji živi s njima, umjesto da je štiti, također je njen protivnik. Za prvu silu sklonila se kod prijateljice, ali tu ne može ostati i u potrazi je za sigurnom kućom koje u njenoj županiji nema.

I eto nas tako opet u srednjem vijeku i tamnom vilajetu. Ova žalosna država još uvijek nije u stanju  zaštititi osobu od srednjovjekovnog terora i da nema ženskih udruga i ženske solidarnosti koje uskaču i pomažu, obiteljskih katastrofa i zločina bilo bi još daleko više.

U 21. stoljeću  Hasanaginice još uvijek postoje i ne pate ništa manje od onih u srednjem vijeku. Jedina razlika je što je srednjovjekovni Hasanaga poslao poruku po svom konjaniku, a današnji Hasanaga samo okrene telefonski broj.

Promocija knjige ‘JA NISAM GEJ MAMA, JA SAM MAMA’

Antonija, Maja, Marina i Sandra zajedno s nakladnikom Jesenski i Turk Vas pozivaju na promociju knjige 
JA NISAM GEJ MAMA, JA SAM MAMA – Roditeljstvo LGB osoba u Hrvatskoj, koja će se održati u Kulturno informativnom centru (KIC), Preradovićeva 5, u utorak, 29. studenog u 19.00 sati

Knjiga opisuje prvo istraživanje roditeljstva LGB osoba u Hrvatskoj gdje je intervjuiranjem LGB osoba koje su roditelji, njihove djece i partnera/ica ostvaren po prvi put znanstveni uvid u karakteristike, iskustva, doživljaje i dobrobit istospolnih obiteljskih zajednica u suvremenom hrvatskom društvu. Dodatno, prikazani su podaci o potrebama i izazovima s kojima se suočavaju LGB osobe koje žele postati roditelji i/ili su u postupku planiranja roditeljstva. Istraživanje je provedeno kao odgovor na sveprisutnost rasprava vezanih uz prava LGB osoba, a osobito uz njihov obiteljski život koje često vode neosnovanim pretpostavkama ili osobnim vrijednostima i stavovima, dok nam znanstveno utemeljenih činjenica, osobito na hrvatskom prostoru, izrazito nedostaje. 

U promociji knjige sudjelovat će:

dr. sc. Antonija Maričić, autorica knjige 
dr. sc. Marina Štambuk, autorica knjige
dr. sc. Maja Tadić Vujčić, autorica knjige
Sandra Tolić, mag. psych., autorica knjige

prof. dr. sc. Željka Kamenov, recezentica
Daniel Martinović, predstavnik udruge Dugine obitelji
Jasenka Pregrad, psihologinja, gestalt psihoterapeutkinja, supervizoricaa, autorica predgovora
Goran Batina, izvršni direktor, urednik u Jesenski i Turk