Roza hipnoza #17: Di su ljudi?

Zašto se aktivistikinje_i bave aktivizmom? Kako se motiviraju iz dana u dan? Koje su prepreke na koje nailaze? Koliko im znače volonterke_i u radu? Kako dolaze do volonterki_a? Koliko je zaposlenica_ih u udrugama i kako se biraju zaposlenice_i? Koja je organizacijska struktura udruga? Postoje li šefice_ovi u udrugama?

Kako se možete uključiti u aktivizam? Kako doći do novog ljudstva? Kako se osjećati motivirano u ulozi volonterke_a i što možete očekivati od svojeg angažmana? Što vam udruge mogu pružiti ako se uključite u njihov rad?

Sve što vas je ikad zanimalo o tome zašto su aktivistkinje_i – aktivistkinje_i i kako i zašto se bave aktivizmom i koja je vaša uloga u tome, doznajte u opuštenoj atmosferi Bookse (Martićeva 14d) na sedamnaestoj ‘Rozoj hipnozi’ u srijedu 16. studenog 2016. od 20 sati.

“Roza hipnoza” je ciklus tribina u organizaciji Zagreb Pridea, a u sklopu ove tribine bavit će se pitanjem ljudskih potencijala nevladinih udruga i organizacija civilnog društva u Hrvatskoj i regiji.

Sudionice_i: Nataša Vajagić, Centar za građanske incijative Poreč, Lejla Huremović, Sarajevski otvoreni centar, Noah Pinatrić, K-Zona. Moderira Petra Tomašić, Zagreb Pride. 

O vremenu kada su žene htjele seks više nego muškarci

U 1600-tima, muškarac imena James Mattock izbačen je iz Prve Crkve Bostona. Njegov zločin? Nije koristio vulgaran jezik, smijao se tijekom svetkovine ili bilo što drugo što bismo mogli pomisliti da Puritanci nisu odobravali. James Mattock se dvije godine odbijao seksati sa svojom ženom. Iako je Mattockova zajednica očito gledala na njegovo suzdržavanje kao neprimjereno, vrlo je moguće da su prilikom njegovog izbacivanja na umu imali upravo patnju supruge. Puritanci su vjerovali da je seksualna žudnja normalan i prirodan dio ljudskog života žena i muškaraca (dok god je bila heteroseksualna i ograničena unutar braka), ali i da žene žele i trebaju seks više nego muškarci.  Muškarac bi mogao odabrati da odustane od seksa s relativno malo muke, ali za ženu bi takva vrsta deprivacije bila mnogo teža.

Danas pak ideja da su muškarci više zainteresirani za seks od žena toliko prevladava da se gotovo ni ne spominje. Prema općeprihvaćenim pretpostavkama, bilo da je riječ o razinama hormona ili “ljudskoj prirodi”, muškarci se moraju seksati, masturbirati i gledati pornografiju u mjeri koja naprosto nije potrebna ženama (a ako žena ima te potrebe u istoj mjeri, vjerojatno nešto nije u redu s njom). Žene treba tjerati, uvjeravati, čak i siliti da “daju” zato što im pomisao na seksanje i nije baš toliko privlačna sama po sebi, kažu popularni stereotipi. Seks je ženama uglavnom donekle neukusan ali nužan čin koji moraju obaviti kako bi zadobile odobravanje, financijsku podršku, ili pak kako bi održavale stabilnu vezu na životu. Nadalje, s obzirom da žene nisu robinje vlastitih žudnji poput muškaraca, odgovorne su pobrinuti se da ih netko ne “iskoristi”.

Ideja da su muškarci prirodno više zagrijani za seks od žena toliko je sveprisutna da je teško zamisliti da su ljudi nekada vjerovali drugačije. Međutim, tijekom većeg dijela povijesti Zapada, od antičke Grčke do početka devetnaestog stoljeća, žene su smatrane seksualno zaluđenim zlotvorima. U jednom atničko-grčkom mitu, Zeus i Hera su raspravljali uživaju li u seksu više muškarci ili žene. Kako bi razriješili dilemu, za mišljenje su pitali proroka Tiresiasa kojeg je Hera još prije pretvorila u ženu. On je odgovorio: “kada bismo seksualni užitak podijelili u deset dijelova, samo jedan bi pripao muškarcu, a devet bi pripalo ženi”. Kasnije su žene smatrane zavodnicama koje su svoju seksualnu podmuklost naslijedile od Eve. Njihova seksualna strast smatrana je znakom inferiorne moralnosti, razuma i intelekta i opravdavala je čvrstu kontrolu koju su nad njima vršili njihovi muževi i očevi. Muškarci, koji nisu toliko bili obuzeti žudnjom i koji su imali superiorne vještine samokontrole, smatrani su spolom za kojeg su prirodniji položaji moći i utjecaja.

Liječnik i psiholog ranog 20. Stoljeća, Havelock Ellis, možda je jedan od prvih koji je zabilježio ideološku promjenu koja se odvijala. U svojem dijelu “Studies in the Psychology of Sex” iz 1903., citira cijeli niz antičkih i modernih povijesnih izvora od Europe do Grčke, Bliskog Istoka i Kine, i svi imaju gotovo isti stav o snažnijoj seksualnoj želji žena. U 1600-tima, primjerice, Francisco Plazzonus je zaključio kako bi rađanje djece ženama teško bilo vrijedno truda kada im užitak seksanja ne bi bio značajno veći od muškarčevog. Montaigne, Ellis bilježi, je smatrao žene “neusporedivo vještijima i strastvenijima u ljubavi od muškaraca, i da su u ovom pogledu uvijek znale mnogo više nego što su ih muškarci mogli naučiti, jer je riječ o praksi koja se rađa upravo u njihovim venama”. Ideja da žene nisu strastvene nije se još ukorijenila u Ellisovo vrijeme. Njegov suvremenik, austrijski ginekolog Enoch Heinrich Kisch je otišao toliko daleko da je ustvrdio: “seksualni impuls toliko je snažan kod žena da u određenim periodima njena života ove primitivne snage u potpunosti dominiraju njezinom prirodom.”

No vremena su se očito mijenjala. 1891. Godine, H. Fehling pokušao je opovrgnuti uvriježenu mudrost: “Potpuno je netočna ideja da žena ima jednako snažan nagon prema suprotnom spolu kao i mladi muškarac… Pojava seksualnog dijela ljubavi kod mlade žene je patološka pojava.” 1896. Godine, Bernhard Windscheid je ustvrdio: “Kod normalnih žena, posebno onih iz viših društvenih slojeva, seksualni instinkt je stečen, a ne urođen; kada je urođen ili se budi sam od sebe, tada je riječ o abnormalnosti. Budući da žene ne poznaju ovaj instinkt prije braka, ne nedostaje im ako ga nemaju prilike naučiti tijekom života.”

Što se dogodilo?

Naravno, ideje o rodu i seksualnosti nisu iste posvuda, i unutar svakog razdoblja i prostora uvijek postoje debate i različiti pogledi. Priča o načinu na koji se ovaj stereotip obrnuo nije jednostavna za pratiti niti se odvila odjednom i u jednakoj mjeri. Povjesničarka Nancy Cott upućuje na uspon evangeličkog protestantizma kao katalista ove promjene, barem u Novoj Engleskoj. Protestantski svećenici čije su kongregacije sve više sačinjavale bijele žene srednje klase vjerojatno su smatrali mudrim oslikati svoje vjernice kao moralna bića koja su posebno podesna za prihvaćanje poziva vjere, a ne kao okaljane zavodnice čija je sudbina zapečaćena izgnanstvom iz raja. Žene su s odobravanjem prihvatile ovu sliku i pomogle ju iskonstruirati. To je bio njihov put ka ostvarenju određene razine jednakosti s muškarcima, pa čak i superiornosti.

Kroz evanđelje, kršćanske žene “uzdizane su iznad ljudske prirode, do razine anđela”, kao što je to opisano u knjigama “The Female Friend” iz 1809 godine, ili pak “The Duties of Christian Virgins”. Naglasak na seksualnoj čistoći u naslovu djela je otkrivajuće. Kako bi žene postale novi simboli protestantske predanosti vjeri, morale su žrtvovati pravo na priznanje svoje seksualne želje. Iako su puritanci vjerovali da je i za muškarce i žene potpuno prihvatljivo željeti seksualni užitak unutar okvira braka, žene su sada mogle priznati želju za seksom samo ako im je cilj bio ostvariti dublju povezanost sa svojim muževima ili kako bi zadovoljile svoje ‘majčinske nagone’. Kao što je Cott ustvrdila “Izostanak strasti bila je druga strana medalje kojom je plaćena, da tako kažemo, pristupanje žena moralnoj jednakosti.

Pozicionirajući se kao prirodno čedne i kreposne, protestantice su mogle boriti se za svoju moralnu i intelektualnu jednakost muškarcima. Uspjele su izrezbariti prostor za sebe u javnom i političkom životu u kojem su sada mogle sudjelovati kao društvene reformatorice, zagovarajući moralne ciljeve poput dobrotvornog djelovanja za siromašne i prohibiciju. U razdoblju kada su muškarci legalno mogli silovati svoje žene (što je u SAD-u trajalo sve do 1993. godine), pretpostavka žene kao bića bez strasti omogućila je barem ograničenu osnovu na kojoj su se mogle izuzeti od neželjenog seksa sa svojim muževima. Ipak, ove koristi bile su dostupne samo određenom sloju žena. Kao što su John D’Emilio i Estelle Freedman pokazale “Ideja urođene ženske kreposti ili izostanka seksualne strasti primjenjivale su se samo na domaće žene srednje klase; imigrantkinje, radnice i crne žene i dalje su smatrane seksualno strastvenima, a time i seksualno dostupnima.” (Sjetimo se Windscheidove tvrdnje da su žene, posebice bogate žene, prirodno rođene bez seksualnih poriva). Srednjeklasne bijele žene mogle su naglasiti svoje sličnosti s muškarcima svoje rase i klase i tako osigurati određene privilegije prihvaćajući ideologiju koja je postulirala fundamentalne seksualne razlike između njih i drugih žena.

No ukoliko su se žene izdignule na razinu anđela svojim navodnim nedostatkom strasti, utoliko su niže mogle pasti ako bi se prepustile svojoj žudnji. Kao što D’Emilio i Freedman objašnjavaju, “u prošlosti, dok god se pokajala, žena koja je griješila, kao i muški prijestupnik, mogla se ponovno integrirati u zajednicu. Sada, međutim, budući da su žene navodno bile moralnije od muškaraca, njihov pad bio bi toliko snažan da bi ih okaljao za cijeli život. Ove “pale žene” odbačene su od strane svojih obitelji i zajednica i često su bile prisiljene prostituirati se kako bi preživjele.

Navodno snažniji seksualni poriv žena bio je argument za njihovu inferiornost, no jednom kada je ova pretpostavka obrnuta, nitko nije tvrdio da je muškarčeva žudnja znak fundamentalne iracionalnosti koja bi ga sprečila da se može baviti biznisom ili politikom. Umjestno hendikepa, snažni seksualni apetit postao je vrlina u onom trenu kada se počeo smatrati karakteristikom muškarca. Ženama, budući da im nedostaje strasti, navodno nedostaje i ambicija za uspjehom. Slično kao i seks, javna sfera rada smatrana je prljavom i neukusnom, teško prikladnom za krhki senzibilitet žene. Budući da je njezin instinkt majčinski a ne seksualni, najprikladniji posao za ženu je kreposni rad u kućanstvu i s djecom. Crne i siromašne žene, s druge strane, grubo su isključene iz ove uloge krhkog cvijetka. Njih se i dalje gledalo kao prikladne za rad i za zadovoljavanje seksualnih poriva bijelih muškaraca koje više nisu mogli zadovoljiti sa svojim ženama.

Ipak, možda najdugotrajnija posljedica pojave nestrastvene žene je razvoj jednog podumklog oblika seksizma čija je prisutnost vidljiva u mnogobrojnim reklamama za brzu hranu i pivo koje muškarce oslikavaju kao hrpu mutavih petogodišnjaka u tijelima odraslih osoba. Žene su pametnije, odgovornije, brižnije i principijelnije od muškaraca čiji su instinkti primitivni i apetiti tjelesni. S obzirom da su muškarci kao takvi potpuno nesposobni pomoći u odgoju vlastite djece (budući da su skoro i sami djeca), taj posao spada na žene. S obzirom da su muškarci previše nesposobni za kućanski rad, njihove dosadne i razumne žene ga moraju obavljati. S obzirom da se muškarci ne mogu obuzdati, žene se trebaju držati dugih suknji, izbjegavati alkohol i suzdržavati se od flertanja. Za žene, neuspjeh u odašiljanju potpunog nedostatka strasti znači da su same odgovorne u slučaju silovanja. “Čistoća žene je trajna barijera na koju plima muškarčeve senzualne prirode nasrće”, kako je to jedan devetnaestostoljetni reformator ustvrdio, a taj stav prevladava i danas.

Čak i kada se rodne uloge promijene, seksizam ima nevjerojatnu sposobnost prilagodbe, a tu sposobnost mogućom čini upravo naša povijesna amnezija. Povezivanje muškaraca sa žudnjom nedavna je inovacija baš kao i povezivanje curica s rozom i dečkiju s plavom bojom (prije manje od sto godina, ovaj je orodnjeni sustav boja također bio orbnut). Ipak, čak i uz sve ove promjene, neke su stvari postale sumnjivo nepromjenjene.

Kad su žene bile seksualna bića, njihovo mjesto je bilo u kućanstvu, vezano uz ulogu brižne majke. Kad su žene postale nestrastvene, njihovo je mjesto i dalje ostalo vezano uz ulogu brižne majke. Baš zanimljivo, zar ne? Rodne uloge crpe svoju moć iz činjenice da se doimaju prirodnima i vječnima. Pogledom u prošlost možemo otkriti ovaj veo i uvidjeti da su te kategorije zapravo stvorili ljudi, i da ih oni isto tako mogu i mijenjati.

Prijevod: I. T.

U 2016. godini ubijeno dosad najviše trans* ljudi u SAD-u

Broj ubojstava trans* ljudi ove je godine dosegnuo svoj vrhunac u SAD-u, navodi GLAAD, američka skupina koja prati ubojstva trans* zajednice, u strahu od pojačavanja nasilja nakon izbora Donalda Trumpa kao sljedećeg američkog predsjednika.

Prema njihovim podacima, ove je godine ubijeno 24 trans* ljudi, dvoje više u usporedbi s prošlom godinom. Među njima, najviše je ne-bijelih žena.

Trumpovo obećanje da će nominirati konzervativnog suca na prazno mjesto američkog Vrhovnog suda opravdano uzrokuje strah da su izborena prava trans* zajedice za vrijeme mandata Baracka Obame sada ugrožena.

Kevin Nadal, izvršni direktor Centra za LGBT studije na diplomskom studiju City University of New York, navodi kako strahuje da bi zaista “moglo doći do povećanja broja zločina iz mržnje prema trans i queer zajednici” pod Trumpovom vladom. “Kada je izabran kandidat koji otvoreno širi mržnju, ljudima koji razmišljaju kao on daje dopuštenje da djeluju na isti način”.

Prošle godine, jedini zločini koje National Coalition of Anti-Violence Programs, zagovaračka skupina iz New Yorka, nije klasificirala kao zločine iz mržnje jesu četiri ubojstva trans ljudi u SAD-u.

Posljednja žrtva bila je Noony Norwood, 30-godišnja transrodna crnkinja koja je ubijena u Richmondu, ranije ovog mjeseca.

GLAAD prikuplja podatke o ubojstvima od 2013. godine prateći slučajeve ubojstava u medijima i kada im se obrate članovi/ice obitelji žrtava ili članovi/ice njihovih zajednica. Broj trans žrtava ubojstva mogao bi biti i veći, iznosi GLAAD, jer policija, mediji i obitelj ponekad krivo prijave rod žrtve.

Prošlog je mjeseca američki Vrhovni sud prvi put presudio na temu prava trans osoba u slučaju u kojemu se državna škola u Virginiji borila da zabrani trans srednjoškolcu da koristi muški wc u školi.

Razotkrivanje cinizma religije: Kinička triptih-izložba Zdravo Marijo, milosti puna

Na tragu razotkrivanja ciničke dimenzije religije, u onome trenutku kada ona funkcionira samo kao politička proteza, a ne nasljedovanje “istine”, iščitavam i najnoviju triptih-izložbu Zdravo Marijo, milosti puna  riječke umjetnice Milijane Babić.

Naime, bez filozofskoga, pojmovnoga uvijanja, Peter Sloterdijk u knjizi Kritika ciničkoga uma (1983.), rastvarajući temeljnu dihotomiju između cinizma, ciničke nadutosti političkih, vladajućih tijela (vladajućih u smislu bilo koje strukture moći na vlasti, pa tako i one religijsko-državotvorne) s jedne strane, i Diogenova kinizma, koji je prvi među filozofima izlagao filozofiju vlastitim, otvorenim, dakle, istinitim tijelom (kao golom istinom), kao prakse kojom se mogu srčano potući svi spektakli ciničke moći, ističe kako kršćansku religiju od početka progoni osebujan problem, a taj osebujan problem čini moći ne vjerovati. I nadalje, prema Sloterdijkovoj bespoštednoj kiničkoj kritici cinizma vladajućega kršćanskoga provizorija gdje crkveni velikodostojnici djeluju u svojim haljama kao političke suite: “Kršćanstvo je, kao organizirana religija, po svojoj najunutrašnjijoj biti baš religija mauvaise foi – nepoštenosti, naime, u onoj mjeri u kojoj ona ne počiva na nasljedovanju Krista, nego na nasljedovanju nasljedovanja, na legendi o Kristu, mitu o Kristu, dogmi o Kristu, idealiziranju Krista.”

Prvi dio kiničke triptih-izložbe Zdravo Marijo, milosti puna čini videodokumentacija umjetničke akcije 7 dana za ženu koja je nastala kao reakcija na međunarodnu katoličku inicijativu “40 dana za život”, koja se kod nas, pod okriljem države, provodi od 2014. godine u 24 hrvatska grada. Umjetničku akciju, realiziranu u suradnji s udrugom SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava te građankama i građanima Rijeke, Milijana Babić je započela ispred Klinike za ginekologiju i porodništvo riječkog KBC-a, protestno je kontrapuktirajući moliteljima inicijative “40 dana za život”, a narednih dana akcija je izvedena ispred državnih institucija i Katedrale Sv. Vida. Završetak akcije umjetnica je vremenski označila Međunarodnim danom žena ispred Gradske uprave u Rijeci.

Umjetničku akciju, praksu, koja je poznata kao artivizam (engl. ar/ctivism, artivism; umjetnost + aktivizam), aktivističko-umjetnička praksa, kako bi to rekla Marion Hamm ili pak riječki kulturolog Aldo Milohnić, umjetnica je organizirala tjedan dana uoči Međunarodnoga dana žena, a vremenski se preklapala s petom kampanjom molitelja “40 dana za život” u razdoblju korizme 2016. godine.

Odnosno, umjetničinim riječima koje se prema snazi performativa nastavljaju na Sloterdijkovu kiničku kritiku cinizma religije: “Aproprijacijom strategije ultra-konzervativne pro-life inicijative koja predstavlja direktan napad na žene i njihovo pravo na izbor, akcija 7 dana za ženu koristi se formom mirnog protesta u javnom prostoru te retorikom kojom se poziva na ‘molitvu’ i podršku samog ‘boga’, u svom apelu za zaštitu ženskih prava – kojima pod svjetlom aktualnih dešavanja u Hrvatskoj prijeti ozbiljna opasnost. Osim pitanja pobačaja, rad se dotiče problema nasilja nad ženama i provođenja spolnog odgoja u obrazovnom sustavu.” O svemu tome svjedoči jedan od transparenata u umjetničkoj akciji, “Dragocjena si u mojim očima. Bog”, koji nastaje kao lice naličja ekumenske molitvene inicijative za nerođeni život “40 dana za život”.

Pored navedene akcije taj prvi dio kiničke triptih-izložbe čine i komentari na akciju 7 dana za ženu koje je umjetnica preuzela s društvenih mreža, portala kao i na samim lokacijama izvedbe akcije. Komentari su na izložbi dokumentirani na tabletima, u tri segmenta: komentari na Facebook stranici inicijative “40 dana za život”, ostali komentari s društvenih mreža i portala te komentari s lokacija na kojima je izvedena akcija.

Zadržimo se na jednom komentaru koji dolazi iz redova kampanje “40 dana za život”, a koji nekršćanskom strategijom “prepoznavanja zla” određuje aktivističku umjetnost Milijane Babić.

22. DAN KORIZMENE KAMPANJE INICIJATIVE “40 DANA ZA ŽIVOT”

Tek što smo jučer saznali za velike plodove molitve pred bolnicom, dakle povećao se broj rođenih a smanjen broj pobačaja, zli nije mogao mirovati, nego danas oko 10 sati djelovao je preko 15-ak aktivista koji su na njegovoj strani i zagovaraju abortus. Napravili su transparente sa suprotnim porukama od naših i došli pred bolnicu. Zadržali su se sat vremena i razišli. Naši molitelji su bili ustrajni u molitvi, napose su zazivali Krv Kristovu, sv. Antu i sve svece što je očito bilo plodonosno i blagoslovljeno jer zagovor svetaca pobijedio je zlo. Bog je zaista moćan i iznad zla!!! Još jedna velika zanimljivost – upravo u tim trenutcima borbe dobra i zla naši molitelji su bili hrabri i ustrajni i puno nam se drugih ljudi pridružilo, podržali nas i nastavili svojim putem. Slikali smo aktiviste i stavljamo da vidite i njihove transparente.

Izvor: Facebook/40 dana za život

Drugi dio kiničke triptih-izložbe Zdravo Marijo, milosti puna pod nazivom Mudre misli u ironijskom modusu sabire “mudre misli” – njih pedesetak, sakupljenih u “mudru knjigu”, pri čemu publikacija podsjeća na mudru knjigu iščupanu iz korica, kao dokaznicu, pokaznicu, monstruarij o svemirskom poslanstvu ljudske gluposti, da se poslužimo Doktorovim određenjem iz romana Na rubu pameti (M. Krleža, 1938.) iz razdoblja sukoba na (književnoj) ljevici. Riječ je, naime, o “mudrim mislima” iz katoličkih tiskanih medija, uglavnom Glasa Koncila u razdoblju 2015.–2016. godine. Zadržimo se na jednom takvom poslanstvu ruba pameti što ga je umjetnica dokumentirala u mudroslovnoj knjizi koju će svaki posjetitelj/ica moći uzeti kao dokazni materijal “vječnoga nam poslanstva ljudske gluposti”. Pritom su izložbeni primjerci izložbeno formatirani u stupu, prizivajući, ponovo u ironijskom modusu, format moralne vertikale, moralnoga stupa svih vrijednosti:

“Feministice i islamisti imaju sličan mentalni sklop. (…) Svakako postoji određena srodnost među njima. Čini se kako oba pokreta izražavaju bijes, ljutnju prema zapadnoj kulturi, prema kršćanstvu.”

Stephen Baskerville, politolog, citiran u tekstu “Feministice i islamisti imaju sličan mentalni sklop”, Glas Koncila, 31. siječnja 2016.

Treći dio kiničke triptih-izložbe Zdravo Marijo, milosti puna, pod nazivom Molitva Gospi, čini dokumentacija umjetničke intervencije u javnom prostoru koja je u tijeku. Riječ je o fotografiji-dokumentu u formi molitve Gospi, nebeskoj zastupnici, glasnogovornici, inače nasljednici Artemide iz Efeza, jednako tako figuracije “djevice koja rađa” s obzirom na to da je oksimoronski figurirala i kao djevica i kao boginja Prirode. Naime, poznato je da je u Efezu 431. god. Djevica Marija proglašena Bogorodicom (usp. Joseph Campbell. The Masks of God: Primitive Mythology, 1975.).

Riječ je o namjenskoj molitvi kakva bi zaista i trebala biti – molitva Gospi kao zaštitnici ženskih prava, prava na odabir, prava na slobodu.  

Ukratko, umjetničina kinička molba stvarnoj, istinitoj Mariji dokument je vremena, kao što je i njezina triptih-izložba svjedočenje o nekropolitici u RH, zavazda… Kako je bilo, tako će i biti ili fatalizmom iz Krležinih Balada domaćega Tilla Eulenspiegela Kak je tak je, tak je navek bilo… Jer ipak je teško poput Diogena i, u ovom slučaju, poput Milijane – kinički, demonstrativno pišati protiv idealističkoga vjetra (usp. istoimeno poglavlje Sloterdijkove knjige).

Završila bih ovaj kratak izložbeni dodatak za Milijaninu angažiranu izložbu građanske hrabrosti (u kojoj se osobno daleko više sigurnije osjećam nego na izložbama osobnih mitologija) komentarom Jasmina Klarića objavljenoga u Novom listu 16. listopada 2016., koji jednako tako otvoreno kao i Milijanina izložba razotkriva što zapravo stoji iza moliteljskog udara – u svemu tome abortus je sporedan; riječ je, naime, o ratu protiv slobode. “Konzervativnim udrugama koje se temelje na nadzemaljskim i ovozemaljskim autoritetima sloboda pojedinca izaziva alergijsku reakciju. Ona propituje Istine, slabi poredak i slabi naciju (zato ćete teško vidjeti šampione konzervativne misli kako sa škarama u rukama režu žilet-žice koje brane izbjeglicama ulazak u ovu ili onu državu). Sloboda pojedinca je tako prokleto nepredvidiva i uznemirujuća. A seks, slobodan seks, je pritom jedan od esencijalnih i najzavodljivijih oblika slobode.”

Kao i navedeno novinarsko pismo tako i angažirana izložba Zdravo Marijo, milosti puna Milijane Babić glas je za slobodu, za apoteozu pameti, za skidanje velova iluzija stanja na rubu pameti onima koji vjeruju da je u katoličkoj inicijativi “40 dana za život” riječ o nasljedovanju Krista. Ili kao što je Edward Snowden, tek kao CIA-in agent, shvatio da američki rat protiv terorizma nije rat protiv terorizma već da je riječ o američkoj gospodarskoj premoći nad ostatkom svijeta. I hrabrom, izuzetnom gestom odmaka od cinizma spašava dušu.

Naravno, pritom se možemo poslužiti konstativom Mladena Stilinovića – umjetnost uvijek ima posljedice (usp. umjetnikov Tekst nogom iz 1984.), pa dakako i umjetnost Milijane Babić ima posljedice, što je već osjetila u nekim svojim artivističkim angažmanima.

I na samom kraju, u skladu spašavanja vlastite duše, razotkrivanjem istine, skidanja opasnih medijskih velova iluzije, zamjetno je da nije ovo prvi rad kojim umjetnica komentira utjecaj Crkve na društvo. Odnosno, kao što je istaknula u razgovoru s Ružicom Šimunović za knjigu Tijelo u dijalogu (2016.), tu je i performans Moj preveliki grijeh (2009.), koji dokumentira patrijarhalno shvaćanje uloge i poziciju žene, dok se u uličnoj akciji Duchampovi svjedoci (2009.) referira na svakodnevno izvedbeno djelovanje Jehovinih svjedoka. Kao i u ovoj kiničkoj izložbi tako je i u uličnoj akciji Duchampovi svjedoci tehnikom aproprijacije, performativnom dimenzijom Jehovinih svjedoka, preuzimajući njihovu strategiju privlačenja pažnje umjetnica obavila, izvela ulično propovijedanje o suvremenoj umjetnosti, šireći glas “proroka” Marcela Duchampa. Evo, kako je komentare povodom navedenoga uličnoga performansa umjetnica dokumentirala:

“Neki prolaznici su mislili da se radi o novom broju publikacije Jehovinih svjedoka ‘Probudite se!’, pa su je zbog toga ili uzeli, ili pobjegli. Neki su prepoznali da se radi o nekoj vrsti ‘šale’ zbog naslovnice s brkatom Mona Lisom, a rijetki su već znali za Duchampa i povezali to s umjetničkim projektom.” (Milijana Babić, prema Suzana Marjanić, Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas, 2014., str. 688).

Znakovito je da je umjetnica izvedbom te artivističke propovijedi zamijetila da su tek rijetki znali za Duchampa… što mnogo govori o društvu u cjelini.

Ili kao što to dijagnosticira Steven M. Greer u knjizi Skrivena istina – zabranjeno znanje: vrijeme je da saznate (2006.) – “Ono što većina ljudi ne shvaća jest da već živimo u neproglašenoj teokraciji. Samo što ljudima jednostavno još nije rečeno da živimo u teokraciji.”

Svjedočimo stvaranju teokracije u segmentu napada na osnovna reproduktivna i ljudska prava, kojima su izložene Poljakinje širenjem navedene katoličke inicijative iz američkoga programa “demokracije”, sustava koji provodi savezništvo demokracije i teokracije. Internetska stranica američke organizacije “40 days for life” ističe da djeluje kao najveća međunarodno koordinirana pro-life inicijativa u povijesti, gdje je moguće provjeriti sve zemlje (s gradovima – za RH navedena su 22 grada; hrvatski portal navedene inicijative navodi 24 grada) u kojima demonstriraju misiju u okrilju savezništva demokracije i teokracije. Poznato je da Poljska već sada ima jedan od najrestriktivnijih zakona u Evropi što se tiče pitanja abortusa. Naime, abortus je u Poljskoj dozvoljen samo u slučaju ako se sumnja u abnormalnost fetusa, ako postoji ozbiljna opasnost po zdravlje i život majke ili ako je trudnoća posljedica silovanja ili incesta. Međutim, novi zakon želi kriminalizirati i te slučajeve, kazniti žene i s do pet godina zatvora u slučaju prekida trudnoće (usp. Ines Šikić: “U Hrvatskoj bi zabranili pobačaj poljskim zakonom iz 1993. godine”; www.express.hr). Kao zaključak teokracije i u RH možemo navesti: Opus Dei u Hrvatskoj formalno postoji od 2003. godine kad je u Zagreb stigao regionalni vikar te prelature Jorge Ramos… Izložba Zdravo Marijo, milosti puna riječke umjetnice Milijane Babić poziva nas na vlastiti angažman koji zahtijeva ništa drugo doli buđenje. Ili kao što je to Jim Morrison pjesmotvorno performativno zapisao – “Wake up!”… 

Povijest detektivki koje su propitivale i provocirale patrijarhat

Iza svake uloge fiktivne detektivke stoji priča o subverzivnoj ženi koja se uspjela infiltrirati u dominantno muški svijet pun misterije, intrige i mizoginije

Kroz povijest, uloge detektivki služile su kao svojevrsna metafora ponašanja društva prema ženama i njihovom poslu. Bilo da su se ušuljale kroz stražnja vrata poput amaterske istražiteljice Miss Marple ili se izravno suprotstavile šovinizmu na radnom mjestu kao što je to učinila Helen Mirren u filmu “Pod sumnjom“, one su uvijek zakoračile u dominantno muško okruženje. Detektivke u takvim okruženjima su uvijek subverzivne figure koje se pokušavaju infiltrirati u muški prostor probijajući se kroz skeptično društvo.

Početkom 1930-ih godina tinejdžerica po imenu Nancy Drew započela je rješavanje svog prvog misterija i time uspjela zaintrigirati američku maštu. Svijet do tada nije vidio detektivku poput nje, te je njezin uspjeh pogodio do tada dominantno mušku izdavačku industriju. Časopis Fortune 1934. godine istaknuo je kako je Nancy “srušila Valhalu ograničenu na muške likove u misterijima čak i kod njezinog vlastitog izdavača.” 

Tko su bili njezini izdavači? Zanimljivo je da je Nancy Drew osmislio Edward Stratemeyer, osnivač Stratemeyer Syndicatea, izdavačke kuće primarno orijentirane za izdavanje knjiga za djecu i mlade. Naime, veliki uspjeh njegovog serijala “Hardy Boys” kod ženske publike inspiriralo ga je da osmisli priču o mladoj detektivki. Stratemeyer je zamolio Mildred Wirt Benson, prvu ženu koja je diplomirala novinarstvo na Sveučilištu u Iowi, da mu pomogne u pisanju Nancy Drew serijala. Uz pomoć smjernice Edwarda Stratemeyera pri karakterizaciji Nancy Drew, Benson je napisala prvih trideset knjiga o mladoj detektivki pod pseudonimom Carolyn Keene. Benson je smatrala nježne, bojažljive ženske likove dosadnima te je Nancy okarakterizirala progresivnim feminističkim idealima.  

Nancy je debitirala 1930.godine – iste godine kada se pojavila i Miss Marple. Ako lik Nancy predstavlja subverzivnu mladu ženu u društvu, gospođica Marple njezina je sedamdesetogodišnja kolegica. Miss Marple amaterska je detektivka koju predstavnici zakona ne uzimaju za ozbiljno s obzirom da je “stara usidjelica” što njoj samostalno odgovara, jer pod krinkom “stare dame na koju rijetko tko obraća pozornost” skuplja vrijedne tragove od neočekivanih sumnjivaca. Miss Marple, autorice Agathe Christi, tako je uz pomoću svoje dosjetljivosti i humora riješila brojne, zagonetne slučajeve.

Nedugo nakon predstavljanja Miss Marple, svijetu je predstavljena nova detektivka koja je koristila sasvim drugačiji način rješavanja misterija – kako bi riješila misterij, ova detektivka je koristila svoju seksualnost.

Honey West, privatna istražiteljica Marilyn Monroe, prvi se put pojavila 1957. godine u romanu “The Girl for Hire”. Kasnije je postala prva televizijska detektivka debitirajući 1965. godine u seriji “Honey West”. Lik Honey West okarakteriziran je u principu kao ženski James Bond, ona je prekrasna judo stručnjakinja s kućnim ljubimcom po imenu Bruce Biteabit. Iako je u seriji Honey predstavljena kao seksualni objekt, ona je često potkopavala tu karakterizaciju. Njezina seksualnost doslovno je bio izvor njezine moći – njezine naušnice služile su i kao suzavci, remen je bio i plinska maska, a ruž dvosmjerni radio. Anne Francis, koja je odigrala ulogu Honey West u seriji, okarakterizirala je Honey kao ” preteču …dobrim aspektima ženske neovisnosti!”

Charlijevi anđeli” vratili su seksualizirane ženske detektivke natrag na televiziju 1976. godine. Iako “Charlijevi anđeli” nisu potrajali više od jedne sezone, njezin producent Aaron Spelling postigao je veći uspjeh “Charlijevim anđelima” od ranije spomenute “Honey West”.

“Charlijevi anđeli” serija je o tri privatne istražiteljice koje se često bore protiv kriminala u bikinijima ili odlaze na tajne zadatke kao prostitutke. Iako je riječ o serijama koje seksualiziraju ženske likove, razlika između “Honey West” i “Charlijevih anđela” je bila očigledna – naime, dok je Honey West imala svoj vlastiti naslov serije i vlastitu istražiteljsku agenciju, Charlijevi anđeli bili su u službi svoga titularnog, paternalističkog šefa.

“Charlijevi anđeli” postali su radi toga žrtveno janje feminističkih osuda koji je izrodio i pojam “jiggle TV”, termin skovan od strane suparničkih televizijskih mreža koje su osudile oskudno odjevene ženske zvijezde ABC-a na kojoj se emitirala serija. No, dok su ostale mreže zauzele moralni stav, ABC-u je rejting rastao – sve što se treslo (eng. jiggled) donosilo je profit.

No, unatoč objektivizaciji sve tri ženske junakinje u “Charlijevim anđelima”, ne može se poreći kako su one bile jake žene koje su se često borile protiv “muških šovinista”. Komičarka Emily Nussbaum istaknula je za seriju kako je ona predstavljala “sat povijesti o feminizmu u 70-ima .. kombinirajući jednako mizoginiju i snagu žena (eng. girl power) serija je bila i feministička i anti-feministička u isto vrijeme!”

Kako su se 70-te bližile kraju, tako se i popularnost ABC-a bližila kraju. U 80-tima, žene su u velikom broju ušle na tržište rada i to su učinile u potpunosti odjevene. Ovaj pomak prema ženama na radnom mjestu odrazio se i na CBS-ovoj detektivskoj drami “Cagney & Lacey“. Detektivke Christine Cagney (Sharon Gless) i Mary Beth Lacey (Tyne Daly) borile su se protiv kriminala rame uz rame sa svojim kolegama u Policijskoj upravi New York. U seriji bikinije su zamijenila ženska odjela, a prikrivenu mizoginiju izravan feminizam. Hvaljena od strane Glorie Steinem kao “najbolja televizijska serija”, “Cagney & Lacey” debitirale su 1982. godine predstavljajući rijetkost u televizijskom programu za to vrijeme : pozitivan prikaz ženskog prijateljstva (u isto vrijeme na drugoj televizijskoj mreži emitirala se “Dinastija” Aarona Spellinga gdje su žene prikazane filozofijom – žena je ženi vuk).

Koristeći uspjeh serije “Cagney & Lacey”, CBS je 1984. godine lansirao novu seriju sa ženskom detektivkom u udarnom terminu – Jessicu Fletcher – koju je odglumila Angela Lansbury. Jessica Fletcher amaterska je detektivka u središtu serije “Ubojstvo, napisala je” (org. Murder, She Wrote). Ona je spisateljica misterija u izmišljenom gradu Cabot Cove u kojem se policija miri s Jessicinim uplitanjem u rješavanje zločine jer je ona uvijek u pravu. Fletcher je pošteđena diskriminacije zbog godina i spola – njezina mudrost dolazi od godina iskustva, a njezina inteligencija pojačana je zahvaljujući ženskoj empatiji.

Tijekom 90-ih godina sve se više pozornosti pridavalo boljoj karakterizaciji detektivki. Jedan od prvih pomaka k tome bila je uloga Clarice Starling,  pripravnice FBI-a koju je odglumila Jodie Foster 1991. godine u filmu “Kada jaganjci utihnu“. Na početku filma, Clarice je ponuđen intervju sa zarobljenim serijskim ubojicom Hannibalom Lectorom u nadi da će ih Hannibal dovesti do drugog serijskog ubojice. Od Clarice se na početku filma ne očekuje ništa više od toga da bude psiho-seksualni mamac Hannibalu, ženski pijun koji će uvjeriti Hannibala na suradnju s FBI-om. Ali na kraju, njezina ženstvena priroda je ta koja joj omogućava da se poveže s Hannibalom na način na koji nitko prije nje nije uspio. “Clarice.. se bori protiv negativaca svojim emocijama, intuicijom, krhkošću i ranjivošću”, rekla je Jodi Foster u jednom intervju tijekom promocije filma, “Ne vjerujem da ikada postojao ženski junak kao što je ona.”

Iste godine Helen Mirren odigrala je još jednu detektivku na filmskom platnu – Jane Tennison u filmu “Pod sumnjom” (org. Prime Suspect). Kao i svoje prethodnice Cagney i Lacey, Tennison se borila protiv seksizma u većinom muškoj policijskoj postaji. No, njezina feministička borba je više okarakterizirana nego u “Cagney & Lacey” jer su potrebni dublji emocionalni mehanizmi za osamljenu borbu protiv “vojske seksista”. “Opisala bih Tennison kao izuzetno usmjerenu, ambicioznu, talentiranu i vrlo beskompromisnu ženu” rekla je Mirren u jednom intervju “koja je duboko frustrirana poslom gdje seks predstavlja prepreku koju je teško prijeći!”

Tennison je u filmu uspjela prevladati barijere uspinjući se od pozicije detektiva pripravnika na poziciju detektivskog nadzornika. Ali njezina intenzivna predanost poslu ostavila je posljedice u osobnom životu – Tennison je izgubila partnera, upustila se u niz neuspješnih odnosa, te prošla kroz pobačaj. Na kraju se odala alkoholizmu i bila prisiljena otići u mirovinu. Ovaj kompleksni portret ilustrira tamnu stranu borbe za jednakost na radnom mjestu – žene ponekad mnogo toga moraju žrtvovat i osjećaju posljedice svojih odluka. 

Uloga Jane Tennison utrla je put budućim prikazima ženskih detektivki, no likovi Olivie Benson u “Zakonu i redu”, Brende Johnson u “Završni udarac” te Jane Rizzoli i Maure Isles u “Djevojkama na zadatku” iako su imale njezinu snagu nisu imali i njezinu složenost.

Uloge složenijih ženskih istražitelja rođeni su na europskom tlu, kao što je primjerice Lisbeth Salander iz hvaljene knjige “Muškarci koji mrze žene” autora Stiega Larssona. Lisbeth Salander briljantna je hakerica koja koristi svoje vještine kako bi pomogla vlastima u rješavanju misterija –  no i osvetnica, koja je spremna počiniti zločin kako bi se osvetila svojim seksualnim zlostavljačima iz prošlosti. Salander je tip antiheroine koja radi po vlastitom moralnom kodu, upravljana je od strane svoga iskustva kao žena, a ne prema zakonima koje diktira netko drugi. Planetarni uspjeh cijele trilogije “Millennium” Stieg Larssona adaptiran je na filmsko platno i u Švedskoj i u Americi.  

Jessica Jones, u Netflixovoj adaptaciji Marvelovog lika koju je 2015. odglumila Krysten Ritter sličan je antijunak kao i Lisbeth. Jones je privatna detektivka koja se nosi s psihološkim posljedicama vremena provedenim s nasilnim muškarcem. U tijeku serije, Jones troši mnogo vremena pokušavajući zadržati svoju slobodu od negativca Killgravea koji je svojedobno zadobio kontrolu nad njezinim umom i tijelom (metafora za seksualno zlostavljanje). Serija se bavi pitanjima silovanja, pobačaja i zlostavljanja – nečim apsolutno rijetkim u Marvelovom katalogu junaka koji spašavaju svijet od zlikovaca. Jessica Jones, prva je detektivka antijunakinja stvorena u Americi, signalizirajući kulturalnu spremnost prihvaćanja raznolike složenosti ženskih likova.

U povijest fiktivnih detektivki u popularnoj, mainstream kulturi kronično nedostaju predstavnice LGBT zajednice kao i žene druge rase osim bjelkinja – iako se one sporadično pojavljuju, njihov nedostatak zastupljenosti u glavnim medijima nagovještaj je kako su žene i dalje marginalizirane i diskriminirane u dominantno muškom svijetu.  Gdje se one nalaze danas? Iako je do 2016. godine jednakost muškaraca i žena treba biti postignuta na radnom mjestu ona nije postignuta tako da priče o podcijenjenim ženama danas su relevantniji nego ikada prije – nedostatak jednakosti za žene na radnom mjestu ustvari jedan je od najvećih neriješenih misterija našeg vremena. Živim u nadi kako će sljedeća generacija žena riješiti napokon taj slučaj.

Prevela i prilagodila: Martina Raos

Ekstravagantna tijela: Zločin i kazna

U petak, 18. studenog 2016. u 20sati u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo (Trnjanski nasip bb) otvara se četvrto izdanje festivala Ekstravagantna tijela. Ovaj međunarodni, transdisciplinarni umjetnički projekt bavi se načinima na koje društvo određuje granice normalnog i patološkog (bilo da se radi o tjelesnosti, izgledu, ponašanju, seksualnosti ili životnom stilu) i od 2007. se održava svake tri godine. Festival Ekstravagantna tijela: Zločin i kazna fokusiran je na šire shvaćanje društveno propisane moralnosti promatrajući zločin kao najvažniju pukotinu društvene represije.

Večer otvorenja obilježit će vodstvo Maria Kovača kroz postav izložbe uz sudjelovanje umjetnika/ica. U performansu “Sekstaj mi ako možeš” američke umjetnice Karen Finley, umjetnica na licu mjesta stvara vizualne kompozicije inspirirane porukama i slikama eksplicitnog, erotskog sadržaja koje joj šalju posjetitelji. Prepoznatljiva upravo po umjetničkoj provokaciji, Finley i ovim performansom daje kritiku društva s posebnim naglaskom na ‘kulturu selfija’ te sram i poniženje u slučajevima kada privatne fotografije dospiju u javnost. Radovi će se nakon performansa moći pogledati i kupiti, a za sekstanje se prijavite e-mailom na natjecaj@kontejner.org s obzirom da je performans vremenski ograničen.*

Nakon službenog otvorenja izložbe druženje se nastavlja u klubu Močvara uz ‘zatvorsku’ playlistu, a od 23 sata uz redovan program kluba.

Critical Art Ensemble, američki umjetnički kolektiv, poziva zagrebačke posjetitelje festivala da nacrtaju, naslikaju, fotografiraju, skeniraju (i sl.) nezakonitu radnju u kojoj su sudjelovali ili predmet takve aktivnosti i uz to prilože kratko objašnjenje na koji su način s njom povezani. Svi radovi se anonimno predaju na otvorenju izložbe 18.11. u Pogonu Jedinstvo, gdje će ostati izloženi do zatvaranja festivala. Critical Art Ensemble stvara radove na sjecištu umjetnosti, tehnologije, političkog aktivizma i kritičke teorije kroz gotovo tri desetljeća svojeg djelovanja.  Projektom “Istinski zločin” pokušavaju na vidjelo iznijeti tajnu strukturu svakodnevnog otpora i pobune pojedinaca krećući od pretpostavke da većina ljudi u nekom trenutku života sudjeluje u nezakonitim aktivnostima, koliko god male one bile.

Za vrijeme trajanja festivala, od 21. do 24. studenog od 17:30 do 20 sati u prostorima Akademije likovnih umjetnosti (Jabukovac 10) pod vodstvom umjetnice Sonje Vuk i suradnice, geštalt psihologinje, Sandre Grubić održat će se radionica za odrasle naziva “Sve najbolje”. Na svakoj od četiri radionice otkrivat će se po jedan oblik kontrole (kontrola ponašanja, informiranja, mišljenja i emocionalna kontrola) koji ograničava ljude u nesmetanom razvoju i širenju pogleda na život i svijet. Polaznici će uz stručno vodstvo učiti kako restrukturirati navedene oblike kontrole u fleksibilnije, otvorenije obrasce i planove s ciljem unapređenja osnovnih životnih vrijednosti. Broj mjesta je ograničen, a prijave se primaju putem e-maila natjecaj@kontejner.org.

Izložba, u sklopu koje će se moći pogledati mnogi video radovi, instalacije, interdisciplinarni projekti i fotografije domaćih, regionalnih i svjetskih umjetnika, bit će otvorena do 25. studenog, dok se program performansa 20. i 21. studenog seli u Dom omladine Beograda (Makedonska 22/IV, Beograd) u suradnji s partnerskom organizacijom KIOSK iz Beograda.

Umjetnici u Zagrebu: Ana Adamović (RS); ApsArt (RS); Art Lab (HR); Milijana Babić (HR); Michael Benson (US); Critical Art Ensemble (US); Zatvorsko pesničenje predstavlja: Igor Čoko i Maestral (RS); Richard DeDomenici (UK); Vladimir Dodig Trokut (HR); Vitar Drinković (HR); Karen Finley (US); Amela Frankl (HR); Igor Grubić (HR); Skribonauti (HR); Lynn Hershman Leeson (US); Josip Pino Ivančić (HR); Siniša Labrović (HR); Gordana Lebović (RS); Isidora Spasić (RS); Marko Marković (HR); Novi kolektivizam (SI); Ivan Petrović (RS); Stahl Stenslie (NO); Saša Tkačenko (RS); Zoran Todorović (RS); Ulješure (HR); UBERMORGEN (AT/CH); Sonja Vuk (HR); Zhu Yu (CN).

Umjetnici u Beogradu: Karen Finley (US); Stahl Stenslie (NO); Richard DeDomenici (UK); Dada Jihad kolektiv: Mario Kovač i Nikša Marinović (HR); Siniša Labrović (HR); Božidar Katić (HR); Omen Teatar (RS); Zatvorsko Pesničenje predstavlja: Đorđe Vasiljević (RS); Branko Milisković (RS); Marta Jovanović (RS); Heartefact (RS); Marko Marković (HR); Josip Pino Ivančić (HR); Critical Art Ensemble (US); Lynn Hershman Leeson (US); kustoski tim Stevan Vuković i Simona Ognjanović (RS).

*Performans Karen Finley “Sekstaj mi ako možeš” održat će se u petak, 18.11. od 20 do 23 sata i u subotu, 19.11. od 15 do 19 sati u Pogonu Jedinstvo. Prijaviti se možete za jedan od navedenih termina.

projekt osmislio: KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse, Zagreb
projekt realizirali: KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse, Zagreb; Kiosk – Platforma za savremenu umetnost, Beograd; Kontrapunkt, Skoplje
kustoski tim: Olga Majcen Linn, Jelena Matičić, Tereza Teklić | KONTEJNER; Milica Pekić  | KIOSK; Lois Keidan | LADA – Live Art Development Agency; Colin Siyuan Chinnery
partneri: Kiosk – Platforma za savremenu umetnost, Beograd; Kontrapunkt, Skoplje; POGON – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, Zagreb; Dom omladine Beograda; Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb
programska suradnja: Janez Janša (Aksioma – Institute for Contemporary Art, Ljubljana), Simona Ognjanović, Stevan Vuković (Udruženje kustosa Alineja), Galerija 12HUB, Dom omladine Beograda