Pridružuju se oružanim skupinama jer nemaju pristup obrazovanju

Djevojke i djevojčice u konfliktima razorenom Kongu pridružuju se oružanim skupinama budući da si ne mogu priuštiti školovanje, dok nekadašnje djevojčice-vojnikinje nailaze na velike prepreke kada se žele vratiti u školu uz stigmu koju im nameće njihova zajednica, iznosi se u izvještaju britanske humanitarne organizacije Child Soldiers International. Mnoge se djevojke u toj regiji pridružuju oružanim skupinama kako bi došle do novca i hrane, pronašle zaštitu od nasilja ili zato što im obitelj ne može financirati školovanje.

Istočni je Kongo preplavljen desecima oružanih skupina koje napadaju lokalne zajednice i iskorištavaju mineralne rezerve. Milijuni su poginuli između 1996. i 2003. godine kada je regionalni sukob doveo do gladi i bolesti u tom području.

Oko trećine djece u oružanim skupinama su djevojčice, koje se često prisilno udaje za militante i koje su zato u opasnosti od nasilja i silovanja, navode aktivisti/kinje. “Duboko je uznemirujuće da, budući da im obitelj ne može priuštiti školovanje, neke se djevojke pridružuju oružanim skupinama jer im je to jedina preostala opcija”, rekla je Isabelle Guitard, direktorica programa u organizaciji.

Dok je osnovno obrazovanje besplatno i obvezno prema zakonu, većina škola u Kongu naplaćuje knjige i uniforme, što si mnogi roditelji ne mogu priuštiti.

“Unatoč užasnom nasilju koje te djevojke doživljavaju, odbijanje od strane njihovih obitelji i zajednica je ono što ih najviše pogađa”, navodi Guitard.

Dok su udruge civilnog društva donekle uspjele u izvlačenju dječaka iz oružanih skupina i njihovoj ponovnoj reintegraciji, sram i strah od odbacivanja mnoge djevojke i dalje drži među navedenim skupinama. Većina djevojaka s kojima je Child Soldier International razgovarao ističe kako je povratak u školu najbolji način da ponovno pridobiju prihvaćanje od njihovih obitelji, te da im je pomogao da se nose s traumom koju su doživjele.

Child Soldiers International navodi kako radi s roditeljima kako bi pomogli djevojkama da se vrate u školu, nadoknade propušteno gradivo ili nauče čitati za one koje nikada nisu bile obrazovane ili su sada prestare da bi počele s osnovnim obrazovanjem.

‘Zakon koji regulira pobačaj u Hrvatskoj nije neustavan’

Budući da je Ustavni sud najavio kako će uskoro donijeti odluku o ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, CESI Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje je podnio stručno mišljenje u kojemu se obrazlažu trendovi u zakonodavstvu i ustavnopravnoj praksi u Europi te razmatraju negativne posljedice restriktivnih zakona o pobačaju.

Tim je povodom u ponedjeljak, 14. studenog u 9.30 u Kući ljudskih prava održana konferencija za medije na kojoj su govorile Ivana Radačić, viša znanstvena suradnica na Institutu društvenih znanosti ovo Pilar, voditeljica programa CESI-ja Sanja Cesar i nezavisna stručnjakinja za reproduktivna prava iz Poljske Karolina Więckiewicz.

Analiza međunarodnopravnih standarda pokazuje da fetus nema status nositelja ljudskih prava“, naglasila je Ivana Radačić obrazloživši zašto su tumačenje prava na život koje uključuje fetus i posljedične zakonske restrikcije u suprotnosti i s međunarodnim standardima i s trendovima u praksi. Pripremni materijali dokumenata koji jamče pravo na život na globalnoj razini (Opća deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima) pokazuju kako se o ovom pitanju raspravljalo te je odlučeno da prava pripadaju samo rođenim osobama. Također, Konvencija o pravima djeteta u preambuli sadrži odredbu o zaštiti djeteta i prije i poslije rođenja, no prema pripremnom materijalu ova preambula se tumači tako da se odnosi na obveze države da štiti kapacitet da dijete preživi i razvija se nakon rođenja kroz zaštitu i potporu trudnice (kroz zdravstvene i socijalne mjere). Treba naglasiti i kako je Europska konvencija preuzela terminologiju Opće deklaracije o ljudskim pravima.

Nadalje, odbori koji nadziru provedbu konvencija postavili su standarde zaštite prava na reproduktivno samoodređenje u svojim općim preporukama i komentarima na izvješća država članica, kao i odlukama u individualnim slučajevima. To je pravo, dakle, prepoznato u Konvenciji o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (čl. 12 i čl. 16) koja ga razrađuje u dvije preporuke (br. 21 i br. 24), iz čega se iščitava potpora pobačaju na zahtjev. No i Odbor za ekonomska, socijalne i kulturna prava donosi komentar koji postavlja standarde zaštite toga prava (npr. Opći komentar br. 22). Osim toga, odbori konzistentno kritiziraju države koje imaju restriktivne zakone te zahtijevaju da liberaliziraju zakone i prakse (predmeti: Odbor za ljudska prava K.L. protiv Perua, Odbor za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena, Mellet protiv Irske), kao i države u kojima žene imaju problema s dostupnošću pobačaja u praksi (predmeti: Odbor za ljudska prava, L.M.R. protiv Argentine, Odbor za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena L.C. protiv Perua).

Europska komisija za ljudska prava i Europski sud za ljudska prava odbili su priznati fetusu status nositelja ljudskih prava, no nisu se jasno odredili o pravu na pobačaj. Ipak, smatrali su da liberalni zakoni, uključujući onaj koji dopušta pobačaj ne krše konvencijska prava te su uspostavili standarde kojima se osigurava pravovremena dostupnost pobačaja u praksi, objasnila je Radačić.

Karolina Więckiewicz je govorila o regulaciji prava na pobačaj u različitim zemljama u svijetu i u Europi, također naglasivši trendove prema liberalizaciji zakona i prakse. Velika većina država u Europi (27) dopušta pobačaj na zahtjev u ranim stadijima trudnoće. Recentna ustavnosudska praksa u Europi sve veću pozornost posvećuje pravima žena. Primjerice, Ustavni sudovi Slovačke i Portugala odbili su fetusu dati status subjekta ustavnih prava te razmatrali pitanje zaštite prenatalnog života kao pitanje vrijednosti, koje se ostvaruje prvenstveno zaštitom žena. Godine 2010. portugalski Ustavni sud je presudio da je pobačaj na zahtjev u skladu s Ustavom te ustvrdio da se zaštita prenatalnog života ne postiže kriminalizacijom pobačaja, već kroz edukaciju i uspostavu socijalnih politika koji podržavaju želju za nastavkom trudnoće. Slovački sud je 2007. naglasio da zaštitu fetusa prvenstveno treba realizirati mjerama zaštite žena (u području zdravstvene, socijalne i radno pravne politike), a ne mjerama protiv njih. Zaključio je da zakon o pobačaju ne krši Ustav, koji za razliku od hrvatskog Ustava sadrži odredbu koja navodi da je ljudski život vrijedan zaštite i prije rođenja. U Europi samo pet zemalja ima restriktivne zakone o pobačaju (Poljska, Irska, Sjeverna Irska, Cipar i Malta), a analiza stanja u tim državama jasno pokazuje kako zabrana ne utječe na odluke žena, te da samo povećava smrtnost i zdravstvene komplikacije kod žena koje se odluče na pobačaj. Procjenjuje se da je u Poljskoj oko 200.000 žena obavilo pobačaj u susjednim državama, ili u “sivoj zoni” u iznimno nesigurnim uvjetima, kazala je Więckiewicz.

Sanja Cesar je govorila o negativnim posljedicama koje restriktivni zakoni o pobačaju imaju na zdravlje i živote žena, a te posljedice govore u prilog zakonodavnih rješenja koja dopuštaju pobačaj na zahtjev.

“Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) godišnje se obavi oko 22 milijuna nesigurnih pobačaja, a 98% tih pobačaja događa se u zemljama u razvoju koje imaju restriktivne zakone o pobačaju. Oko 47.000 smrtnih ishoda povezanih s trudnoćom posljedica su komplikacija nesigurnog pobačaja, dok osam i pol milijuna žena godišnje doživljava komplikacije zbog nesigurnog pobačaja i potrebna im je zdravstvena njega. SZO smatra da su se ti ishodi mogu spriječiti kroz seksualnu edukaciju, planiranje obitelji, osiguranje sigurnog, legalnog induciranog pobačaja i medicinsku skrb za komplikacije nakon prekida trudnoće”, rekla je Cesar.

Stoga u podnesku stručnog mišljenja Ustavnom sudu CESI naglašava i zaključuje:

“Tumačenje prava na život na način da uključuje fetus, te posljedično ukidanja Zakona, bilo bi u suprotnosti s međunarodnim standardima, trendovima u komparativnom pravu te bi imalo negativne posljedice na zdravlje i živote žena.”

MMH: Gubitak preko sto tisuća radnih mjesta i značajan porast nezaposlenih mladih

Mreža mladih Hrvatske (MMH), krovna organizacija nevladinih udruga koja brine o pravima mladih, krajem listopada objavila je izvješće o mladima na tržištu rada. Riječ je o četvrtom kvartalnom osvrtu nastalom u sklopu programa “Pronađena generacija: podrška kvalitetnom zapošljavanju mladih u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti” koji je posvećen najznačajnijim karakteristikama mladih osoba u Hrvatskoj i EU te donosi usporedbu 2007. i 2015. godine. Naime, kako podaci pokazuju, razlika u dva promatrana razdoblja pokazuje gubitak preko sto tisuća radnih mjesta i značajan porast nezaposlenih mladih bez obzira što se 2007. godina smatra početnom godinom globalne ekonomske krize, dok se u 2015. već očekivao i oporavak tržišta rada. Minula kriza tako je najviše oštetila mlade i njihova radnička prava, čime su radno sposobni mladi u dobi od 15 do 29 godina postali posebno ranjiva skupina na tržištu rada.

U središtu novog izvješća MMH-a nalaze se mladi iz NEET skupine (prema eng. Not in Education, Employment or Training), odnosno populacija koja nije u obrazovnom i sustavu osposobljavanja te je nezaposlena. Kako navodi MMH oslanjajući se na podatke Eurostata, u Hrvatskoj je 2015. godine bilo 20,1 posto mladih u NEET statusu što je ujedno značilo i da smo se po tom kriteriju našli na petom mjestu u Europi. S druge strane, ta je brojka  2007. godine iznosila 14,5 posto, pa jedan od zaključaka koje je MMH u ovom izvješću donio sugerira da je kriza utjecala na položaj mladih na tržištu rada, odnosno da se ionako loša situacija po pitanju mladih u Hrvatskoj zapravo značajno pogoršala.

Nadalje, u Hrvatskoj je 2015. godine prema podacima Eurostata najviši postotak mladih uključen u odgojno-obrazovni sustav i to 44,3 posto, njih 32,1 posto je bilo zaposleno dok je 3,4 posto mladih zaposleno i osposobljava se na radnom mjestu, a čak 20,1 posto mladih nije zaposleno, nije u obrazovnom sustavu i nije na osposobljavanju (ranije spomenuta NEET skupina). Gledano u usporedbi s 2007. godinom, primijećen je viši udio mladih uključen u odgojno-obrazovni sustav koji je s 41 posto narastao na 44,3 posto, te je udio osoba u NEET statusu skočio sa 14,5 posto na 20,1 kao  što se i istovremeno udio zaposlenih s 41 posto smanjio na 32,1. Važno je napomenuti i da se broj osoba koje se nalaze u NEET statusu zapravo povećao s 127.770 na 149.934 što predstavlja povećanje od visokih 17,8 posto. Zanimljiv je i paralelni podatak o smanjenju ukupne populacije mladih u dobi od 15 do 29 godina koji je u 2015. promatrano u odnosu na 2007. godinu bio manji za 15,3 posto.

Tako se u posljednjih osam godina, kako tvrdi MMH-a, broj zaposlenih smanjio za ukupno 33,7 posto, dok se broj osoba u NEET statusu povećao za 17,8 posto. To podrazumijeva i 135.827 manje mladih te, poprilično zastrašujući podatak o čak 121.832 izgubljenih radnih mjesta za mlade u samo osam godina. Relativno stabilnim se pokazao jedino broj osoba koje se nalaze u odgojno-obrazovnom sustavu ili sudjeluju u programu učenja na radnom mjestu.

Na kraju valja napomenuti da sve navedene trendove prati i izrazita fleksibilizacija ugovora sklopljenih između poslodavaca i mladih te da je odgađanje stabilnosti i ugovora na određeno u ovim okvirima postalo pravilo, a ne iznimka. Mladi su uslijed svega postali lako dostupna radna snaga koju se pri takvom povremenom zapošljavanju plaća minimalno umjesto da se na njih gleda kao na potencijal i resurs u koji bi trebalo sustavno ulagati. 

Transrodna djeca postoje i trebaju našu pomoć

Ovo je iskustvo blogerice Mie Violet objavljeno na blogu “the f word” . Ona se opisuje kao transrodna žena i štreberica od dvadeset i nešto godina. Možete je pronaći na Twitteru pod imenom @OhMiaGod, gdje piše o životu, problemima transrodne zajednice i stripovima.

Kad sam bila dijete, očajnički sam željela družiti se s djevojčicama. Nažalost, pohađala sam bolno rodno svjesnu katoličku školu. Dječaci i djevojčice smatrani su vrlo različitima i odvojenima jednima od drugih, od njih se očekivalo drugačije odijevanje i ponašanje. Ja sam bila dečko. Ili se pretpostavljalo tako. Nisam znala koje riječi koristiti niti sam se osjećala dovoljno sigurno da podijelim svoje stvarne misli pa sam bila tiha, osjećajući se nepodobno svaki put kad su me nazvali “osjetljivim” ili “tihim dečkom” jer se nisam uklapala.

To je bilo prije 20 godina. Nasreću, danas svjedočimo rastu prihvaćanja rodnog nekonformizma kod djece. Televizijski oglasi s djevojčicom odjevenom kao superjunakinjom ili dječakom u haljini slavljeni su kao napredni i smatraju se dobrodošlima. Roditelji i djeca počinju razumijevati što znači biti transrodan, dopuštajući tako djeci da slobodnije istraže tko su i slobodno zatraže pomoć ako im zatreba.

No mediji često ovakve slučajeve obojaju vrlo senzacionalističkim ili negativnim svjetlom, ponekad do mjere nazivanja istih zlostavljanjem djece. Kladim se da ste ove godine vidjeli/e barem jedan provokativan naslov o tome kako djeca traže pomoć oko pitanja roda u skandalozno mladim godinama. Prošlog tjedna tu je bila priča o majci koja je izgubila skrbništvo nad svojim djetetom zbog emocionalne štete koju mu je prouzročila tvrdnjama da se ono identificira kao djevojčica. Sudac slučaja je kritizirao i socijalne radnike/ce uključene u predmet koji/e su to prihvatili. Nije bio zadovoljan ni time što je nastavkom parnice dijete pretežno oslovljavano s “ona”, iako je imalo “samo” između četiri i šest godina. Bez detalja je nemoguće znati sve čimbenike koji su utjecali na slučaj, uključujući samu djetetovu perspektivu, a znamo da zlostavljanje djeteta može dolaziti u jako puno oblika. Ipak, zanimljivo je samo promatranje jezika oko slučaja i istaknutih argumenata. Priče kao što je ova nerijetko opisuju roditelje kao nemarne ili kontrolirajuće, potičući javnost na osudu. Istovremeno su se svi, od Jeremyja Clarksona do Pape, izjasnili kako su djeca nepravedno izložena transrodnoj doktrini koja kvari i zbunjuje njihove mlade umove.

Sve se radi pod krinkom zaštite djece, no dolazi se do netočne i opasne pretpostavke da djeca ne mogu biti transrodna niti imati ikakvu svijest o svom rodu. Transrodna djeca postoje – znam jer sam i ja bila jedno. Trenutno ih ima tisuće u školama u Ujedinjenom Kraljevstvu, od kojih se većina boji reći. Onu koja su bila dovoljno hrabra i sretna da su se autala i bila prihvaćena kao takva danas se neoprezno opisuje kao cis djecu u zabludi ili pijune agresivnih roditelja.

Ideja da su sva djeca cis i heteroseksualna je glupost. Homoseksualnost nije nešto što dolazi s pubertetom s ciljem pretvaranja odgojenog djeteta u buntovnog geja. Mnogi transrodni/e tinejdžeri/ce doživljavaju upravo pubertet kao najneugodniji i najstrašniji period svog života. Zaslužuju biti zaštićeni/e, imati potporu, kao i to da im vjerujemo.

Tužna je istina da su transrodne osobe kritizirane bez obzira na dob u kojoj se autaju. Kao djeca su očito premladi/e da znaju. Tinejdžeri/ce su često optuženi/e da samo žele biti dio trenda  i isticati se među vršnjacima i vršnjakinjama. Odraslima se, pak, predbacuje da su čekali/e predugo te da su trebali/e znati ranije da su transrodni/e. Srž problema oko kojeg se vrti sav taj promašeni bijes i javni govor je sljedeća: neki ljudi ne žele da je itko trans. Žele da transrodni ljudi nestanu u pozadini, nikako to da postanu dio svakodnevnog života. Vjeruju da mogu zaustaviti djecu da priznaju da su transrodna ako ih prisile da se prilagode heteronormativnim cis standardima. Radi se o potpuno neprihvatljivom nasilju.

Ono što moramo napraviti je promijeniti način razgovora. Moramo ohrabriti mainstream medije na razumijevanje da biti transrodan ili transrodna ne znači autodestruktivnost niti je ono stvar izbora. Moramo uništiti stigmu da je biti trans jedno strašno, osuđeno, prokleto postojanje. Ne možete kaznom, zabranom, uvjeravanjem ili ignoriranjem promijeniti nečiju transrodnost – to je jednostavno ono što netko jest, a to uključuje i djecu. Analiziranjem, ispitivanjem i osuđivanjem trans djece ona će se osjećati još izloženijima i usamljenijima. Jedini način na koji se stvarno mogu zaštititi jest da ih se sasluša i pusti da budu ono što jesu.

Prevela i prilagodila: Anđela Glumac

‘Klijenti nisu rizik za seksualne radnice, akcije koje poduzimaju vlada i policija jesu’

J. D. (ime poznato redakciji) je u pedesetim godinama života, rodom iz Australije i trenutno živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama. J. D. je članica pokreta seksualnih radnica i dala nam je uvid u drugu stranu priče o  prohibicionizmu, Švedskom modelu i samom seksualnom radu. S njom smo razgovarale tijekom AWID foruma u Brazilu, a dio snimljenog razgovora donosimo u ovom intervjuu.

Koji je cilj vašeg pokreta, pokreta za prava seksualnih radnica?

Pokret za prava seksualnih radnica nastoji postići da svaka seksualna radnica/ik ima pristup servisima koji im trebaju i da žive život koji su odabrale/i. To je esencijalno pitanje za osobe uključene u seksualni rad. Ono što želim naglasiti je da su različite osobe uključene u  seksualni rad: muškarci, žene, ljudi s dva duha, trans*, genderqueer, svi. Mislim da je jedan od razloga zašto je pokret za prava seksualnih radnica/ka važan za sve žene i feministkinje i činjenica da nam on daje mogućnost odlučiti što ćemo raditi i kako ćemo koristiti naša tijela u ovom svijetu, a seksualni rad je u samom srcu toga. Ne moramo se složiti oko toga je li seksualni rad dobar posao, ali činjenica je da je to posao. Ako se, kao feministkinja, ne slažeš da je to dobar posao, onda ga nemoj raditi, ali nemoj niti pokušavati kontrolirati druge žene, one koje se odluče to raditi.

Kada govorimo o različitim kontekstima i zemljama, koje zemlje imaju najopresivnije zakone prema seksualnom radu?

Seksualne radnice su globalno stigmatizirane, čak i kada zakon nije restriktivan. Željela bih objasniti: kada god se pišu zakoni, uvijek se dogodi da se napiše i neka odredba koja prevenira seksualne radnice da rade. Ti zakoni utječu na njihove obitelji, prijatelje itd. Ti zakoni utječu na ljude koji se žele uključiti u seksualni rad kao mušterije. Postoji cijeli spektar opresije koja dolazi iz zakonodavnog okvira, no najčešći su oni da seksualne radnice ne smiju slobodno raditi svoj posao. U praksi, to znači da, ako govoriš o seksu za novac i kažeš: “Ok, to će biti 100$ za seks”, možeš biti uhićena, ići u pritvor ili zatvor. To je najjednostavniji primjer kako zakon funkcionira i može utjecati na sve ljude koji rade sa seksualnim radnicama: npr. one ne mogu unajmiti stan. Vlasnici i vlasnice stanova su u strahu da će biti promatrani od strane policije, što je veliki problem širom svijeta – a pravo na dom je osnovno ljudsko pravo. U nekim slučajevima, djeca seksualnih radnica/ka ne smiju ići u školu. Opresija je izuzetno duboka i raširena. 

Gdje bi bila najgora situacija? Trenutno živim u SAD-u i tamo je situacija izuzetno loša. Svaka država donosi zakone sama za sebe i svaka država ima zakone protiv seksualnog rada. Postoji jedno malo područje u Nevadi, veoma maleni okrug, gdje je seksualni rad legalan pod određenim, ograničavajućim uvjetima. U mnogim drugim državama je izuzetno kriminaliziran, i to do razine da, ako si u zadnjih deset godina bila uključena u seksualni rad i pokušavaš ući u SAD radi bilo kojeg razloga (odmor, konferencija, preseljenje), a čak nisi nikada niti bila uhićena u SAD-u radi seksualnog rada, oni te neće pustiti unutra. To nije zakon, to je politika. Zakoni i politika protiv seksualnog rada u SAD-u su izuzetno strogi.

Ono što se događa je da ljudi budu uhićeni radi različitih stvari. Na primjer, osoba hoda cestom i policija zaključi, radi bilo kojeg razloga, da ta osoba tamo stoji ili šeće kako bi se prostituirala. Zatim tu osobu uhite. Ona doista ne mora napraviti ništa što bi upućivalo na to da je seksualna radnica. Taj zakon postoji u svim državama SAD-a i često se koristi protiv trans* žena, ne-bijelih žena niskog imovinskog stanja, beskućnika. Nakon prvog uhićenja, osoba izgubi redovan posao i pristup svojoj djeci. Prvo uhićenje uvijek destabilizira situaciju. Uglavnom se treba platiti i neka kazna. Njihov jedini izlaz je u bavljenju seksualnim radom, što je posebno stresno jer su osobe pod pritiskom da moraju platiti navedene kazne, vratiti djecu, vratiti posao. Zatim ih se uhiti i drugi i treći put. U mnogim državama, npr. Arizoni, četvrto uhićenje vodi ka optužbi za zločin što opet vodi ka dužoj kazni zatvora.

{slika}

Kao primjer što se može dogoditi ženi u toj situaciji može poslužiti slučaj iz 2009. godine. Marcia Powell je uhićena u Arizoni, i to radi prostitucije. Kažnjena je s 27 mjeseci zatvora, dakle više od dvije godine. Ubijena je od strane zatvorskih čuvara/ica koji su je stavili u kavez na sredinu otvorenog prostora zatvora, na suncu, dok nije kolabirala. Preminula je u bolnici nakon što ju je direktor zatvora isključio s aparata. Ona je bila ulična seksualna radnica i imala je između 5 do 8 optužbi za prostituciju. Tako se događa opresija. SAD je sklon opresiji.

Ono što se događa na globalnoj razini je da SAD izvozi svoje perspektive i ideje o seksualnom radu u druge zemlje svijeta. To čine kroz pristupe trafikingu – kroz TIP izvještaj (Trafiking i ljudi) koji izdaju svake godine, na primjer i često koriste pristup koji neka država ima prema prostituciji kao mjeru za kontrolu kako ta zemlja napreduje prema ukidanju trafikinga. Izvoze nešto što se zove “zalog protiv prostitucije” koji je povezan s financiranjem drugih zemalja od strane SAD-a. Ako država izvan SAD-a dobije financiranje od određenih državnih financijera, prisiljena je potpisati dokument da oni ne podržavaju praksu prostitucije. To znači da su mnoge organizacije koje primaju financiranje iz SAD-a veoma zbunjene jer u načelu rade sa seksualnim radnicama, ali su im smanjena sredstva za taj rad i prisiljeni su skrivati ono čime se bave i boriti se za svoja prava jer su u strahu da će izgubiti financiranje.

SAD izvozi loše politike širom svijeta. Što god se dogodi unutar naše zemlje, oni nastoje izvesti i utjecati na cijeli svijet. Drago mi je što postoje zemlje koje im se odupiru

Koji je Vaš stav prema takozvanom “Švedskom modelu”?

Situacija u Švedskoj je jako loša. Oni su 1999. godine izglasali zakon koji se popularno zove “Švedski model”. Ono što bi se trebalo dogoditi pod ovim modelom je da seksualne radnice više nisu kriminalizirane, ali korisnici ili klijenti jesu. Kako su feministkinje o ovome razmišljale: seksualne radnice su žene i klijenti su muškarci: stoga, njihov diskurs je bio da žene ne smiju biti subjektima kriminalnih sankcija, ali bi muškarci trebali biti kažnjeni. Hej, pa za neke feministkinje ovo zvuči dobro: muškarci trebaju biti kažnjeni za nešto loše što oni rade ženama. U stvarnosti, seksualne radnice/i ne smatraju svoje mušterije zlostavljačima. Drže ih za osobe koje dođu i plate im za uslugu. Ne žele da se njihove mušterije uhićuju.

Što se dogodi pod ovim sistemom je to da seksualne radnice imaju manje vremena za dogovor s mušterijama jer su mušterije nervozne. Policija i dalje funkcionira na način da provodi opresiju nad seksualnim radnicama, a stigma je i dalje prisutna u socijalnim službama. Postoji ta jedna jako tužna priča o mladoj ženi, majci i voditeljici organizacije Verse Alliance. Njezino ime je bilo “Petite Jasmine” i imala je dvoje djece. Država joj je oduzela djecu radi toga što je ona bila seksualna radnica i dala ih njihovom ocu koji je zlostavljač. To se dogodilo nakon promjene zakona. Švedski zakon kaže: ona je seksualna radnica i nije pogodna za biti majkom, pa su je dali čovjeku koji je obiteljski zlostavljač. Petite Jasmine je nastojala dobiti svoju djecu nazad, govorila kako je on zlostavljač, no djeca su ostala kod njezinog partnera. I što se dogodilo, tko ju je ubio? Njezin muž, kada je išla  preuzeti djecu jer je bio dan posjeta. To je jedna od najtužnijih priča koju možete čuti: Švedska ju je kaznila jer je seksualna radnica, nastojeći je “sačuvati” od prostitucije ali je nije zaštitila od stvarnog nasilnika. Kao feministkinje, ovo moramo preokrenuti: nije svaka osoba, mušterija seksualne/og radnika/ce nasilna, loša osoba. Većina klijenata/ica, kojeg god roda, su samo obični ljudi. Kada seksualna radnica kaže: “Bojim se policije” ili “Moj partner ili bivši partner mi želi nauditi”, ili čak “netko me prati, našli su informacije na mojoj web stranici” – pa ta osoba nije klijent, to je stalker. Naša kritika Švedskom modelu je: klijenti nisu rizik za seksualne ranice/ke. Akcije koje poduzimaju vlada i policija jesu. To su dva opresivna režima.

S obzirom na dužinu razgovora, ovaj će intervju biti objavljen u tri dijela. Druga dva dijela bit će objavljena tijekom narednih dana. Nakon objave cijelog intervjua isti će biti moguće preslušati na streamu RadioAktivne udruge PaRiter.

Novi pristup obrazovanju: Finska ukida školske predmete

Finska vlada radi na prijedlogu reforme školstva kojom bi se do 2020. godine u potpunosti izbacili predmeti kao osnova obrazovnog sustava. Osnovna ideja ove promjene je uskladiti obrazovanje s promjenama koje nam je donijelo 21. stoljeće.

Umjesto da uče pojedinačno jezike, biologiju, matematiku ili povijest, učenici i učenice će usvajati znanja baveći se tzv. fenomenima. Interdisciplinarnim pristupom učenici i učenice će se kroz jednu konkretnu temu upoznaju s osnovama više različitih znanosti. Bez obveznih predmeta, očekuje se da će ovaj sustav omogućiti djeci da se obrazuju i uče vještinama u područjima koje ih posebno zanimaju te da će se zaobići ‘a zašto bih trebala/o ovo da znam’ pitanje koje nije rijetko u dosadašnjem sustavu. Tako će se, recimo, učenici/ce baviti Drugim svjetskim ratom i istovremeno učiti povijest, geografiju i matematiku.

Finska je poznata kao zemlja s izuzetno kvalitetnim obrazovnim sustavom i na svjetskim rang listama, njena sveučilišta su uvijek u prvih 10. Ipak, čelnici/e odjela za obrazovanje smatraju da se to može značajno poboljšati.

Ovakav način rada, zahtijevat će i promjene u radu samih nastavnika/ca i profesora/ica. Od predavača/ica će se očekivati razumijevanje i potpuna implementacija i podrška timskom radu. Prve promjene bi trebale nastupiti za učenike/ce viših razreda, od 16. godina pa nadalje, dok se cijela reforma želi provesti do 2020.godine.

Već smo pisale o finskom obrazovnom sustavu, podsjetite se ovdje: