Moda za neposlušne, štrace, drugotne, bahate i proste dame

 Nakon predstavljanja modne linije za katoličke, jednostavne, ponizne i ženstvene žene, kojom se želi ‘potaknuti dostojanstvo u odijevanju i oživjeti biblijski ideal vrsne žene’, zapitale smo se što to onda nose komplicirane, bahate i nedostojanstvene štrace. Dok modna linija Psari zagovara povratak biblijskim vrijednostima promovirajući ‘haljine do ispod koljena i uvijek dugačkim rukavima’, samo po sebi se nametnulo pitanje kakav je stil žena koje nemaju ambicije vratiti se Babilonu, sedam pošasti, gorućem grmu, rođenju, životu i uskrsnuću Sina Božjeg. Očito takvu odjeću ne dizajnira Ivica Skoko koji se požurio istaknuti kako i on izrađuje haljine za dostojanstvene žene te pohvaliti navedenu modnu liniju: “I mi smo svi takvi. I Elfsi, i Dojčinović, i Matija Vujica, nitko od nas ne radi modu za proste dame ili modu koja je prevulgarna ili bez veze”, istaknuo je u jednoj televizijskoj emisiji.

Međutim, što će ostale žene koje ne diskriminiraju odjeću, a okarakterizirane su kao one željne ‘vulgarnosti’ ili ljubiteljice ‘bez veze mode’? Kod gore navedenih ne mogu pronaći nove omiljene komade, očito. Možda će se koja hrvatska dizajnerica ili dizajner odvažiti za dizajniranje modne linije za drugotne štrace ako im sugeriramo da za takvu modnu liniju neće trebati puno materijala budući da se, vulgarne kakve jesu, štrace jedva čekaju razgolititi nimalo ne mareći za svoje dostojanstvo. Također moda za drugotne mogla bi upotrebljavati second-hand materijale (i to ne moraju biti talijanski) te se prodavati po puno povoljnijim cijenama od onih za iskonske katoličke žene za koje se cijena haljine kreće između 400 do 900 kuna. Prave ponizne cijene u duhu kršćanstva i skromnosti. 

No, možda se same odvaže u ova tmurna vremena napada na reproduktivna prva žena i dizanja žica na granicama kreirati vlastiti modni izričaj same.

Dok se nadamo kako smo ovim odaslale apel svim dizajnericama i dizajnerima da kreiraju modu koja ne zagovara povratak Starom i Novom Zavjetu, u međuvremenu ćemo vam predložiti nekoliko lookova u kojima se možete suprotstaviti konzervativnim i klerikalnim prijetnjama koje očito vrebaju iza svakog ugla.

1. Neposlušne

{slika}

Nakon što je svećenik Ivica Raguž nazvao žene koje traže jednakost neposlušnima jer ne žele prihvatiti da je ‘ona od Adama, a ne Adam od nje’, iskristaliziralo se kako možete biti i modno neposlušne. Kršite sva modna pravila – kombinirajte crveno i ljubičasto, smokey eye i tamni ruž na usnama, zlatnu haljinu i perje, štikle s nogometaškim soknama, elegantnu večernju haljinu i sportsku jaknu, svilu i poliester. Nosite perike, obrijte glavu. Nosite grudnjak preko odjeće, šljokicama upotpunite svaku kombinaciju. Budite neposlušne, iziđite van bez grudnjaka. Budite hrabre, ne marite za uzorke i materijale.

2. Štraca

{slika}

Kako je kardinal Vinko Puljić nazvao žene koje stupaju u spolne odnose prije braka (kako bi ‘isprobale koji će im muž biti dobar’) štracama, vrijeme je da se definira i modni trend žena koje nemaju straha od groma s Kaptola. Štrace vole sebe i prigrlile su vlastitu seksualnost. Štrace će možda stupiti u brak, štrace možda već jesu u braku, a štrace se možda nikada neće ni vjenčati. Ali sve imaju jedno zajedničko – vole seks jer je zabavno, zdravo i ublažava stres. Štrace nose i tange i takozvane baka gaće, kratke minice, ali i masu moderne mid plisirane suknje, tenisice za trčanje i vrtoglavo visoke štikle, pripijene haljine i dres kluba Zagreb 041. Svejedno je jer će u konačnici najvjerojatnije ostati gotovo gole. Ili u halterima. Sjajan modni izričaj ukoliko paze na vlastito zdravlje i kontracepciju. Sretan orgazam!

3. Drugotne

{slika}

Vođene Raguževom izjavio kako su žene drugotne, a muškarci prvotni, ove žene znaju kakav je njihov stil. One su njegovateljice retro izričaja i česte posjetiteljice second hand i vintage shopova. Vole zaviriti u ormar svih majka i očeva, baka i djedova. Posebnu vrijednost daju odjeći koja je nošena nekoliko generacija i dolazi ‘iz druge ruke’. Ako vas na ulicama često zaustavljaju i pitaju jeste li upravo stigle s London Fashion Weeka, uspjele ste jer furate ‘drugotna look’.

4. Prosta dama

{slika}

S izrazom ‘prosta dama’ zasigurno se ne bi složile brojne poznate dive iz svijeta pop kulture koje su ove sezone profurale negližee, spavaćice i oskudne topove na crvenim tepisima, ali i u svakodnevnim situacijama. Topovi s čipkom, majice do pupka, takozvane vruće hlačice i gola leđa nešto su što je ove sezone must have. U tom slučaju, prosta dama divi se Madonninim špičastim grudnjacima i Rihanninim kombinacijama bez grudnjaka, obožava šljokice i posjeduje minimalno jedan negliže koji fura kao seksi ljetnu haljinu. Ona će seksi pogledom i samouvjereno, voleći svoje tijelo i zaljubljeno grleći vlastitu seksualnost, otići i na predavanje o stripu i na trodnevni festival spavati u šatoru u kampu, posjetiti sportsko zbivanje, ali i uživati u koncertu klasične glazbe. Jer može.

5. Bahata

{slika} 

Ilustracije: Krajnje Neuračunljive

U svijetu u kojem se ženama imanje i branjenje vlastitog stava kategorizira kao bahatost i histerija, vjerujemo kako dežurne dušobrižnike treba odmah upozoriti izgledom. Bahate nose statement odjeću. Ponosno se šepure gradom u odjeći na kojoj piše da podržavaju pravo žene na izbor i upozoravaju na nepravdu oko nas. Često nose i goleme šilterice, ali samo zato što na njima ima dovoljno prostora da stanu sve poruke koje žele prenijeti. Ili samo poručiti likovima da joj ne prilaze s lošim upadima. Također, ljubiteljice su glomaznog nakita i tetovaža, chokera i harnessa. Njihov bahatluk hoda s njima kroz život jer moda bez poruke je dosadna.

Igrajte se s modom i ne stavljajte je u kategorije. Svaki komad odjeće može imati različite interpretacije, vi svoju proglasite progresivnom, udobnom i stilski prikladnom za obranu vlastitih i tuđih prava. 

Dok se Vedrana Pribičević ispričala, Thomas Bauer nastavlja prijetiti uredništvu Libele

Nakon uznemirujućeg komentara o uredništvu i novinarkama Libele koji je na društvenim mrežama objavila Vedrana Pribičević, profesorica na cijelom nizu kolegija pri Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta, obratila nam se isprikom koju prenosimo u cijelosti:

“Poštovani,

ovim e-mailom upućujem iskrenu ispriku zbog mog komentara na statusu Thomasa Bauera. Komentar je bio krajnje neprimjerenog sadržaja, nedostojan javne komunikacije. Oni koji poznaju moj javni diskurs zasigurno su šokirani načinom koji sam se izražavala. Riječ je o vrlo lošoj šali; uvjeravam Vas da nemam nikakve zlokobne namjere naspram ikoga, a ponajmanje naspram uredništva Libele. Iskreno mi je žao što sam to napisala, jer iako se nekada ne slažem sa načinima djelovanja i ideologijom, apsolutno podržavam sve načine na koje se može unaprijediti ravnopravnost spolova i dokinuti diskriminacija.

U slučaju da smatrate da u mojoj izjavi ima elemenata kaznenog djela, Vaša je dužnost da isto prijavite policiji. Ja sam spremna preuzeti sve posljedice svojih riječi, kao i svaki građanin RH koji se drži zakona. Prijetnjama i govoru mržnje nije mjesto u javnom prostoru, pa tako ni ovoj mojoj izjavi.

Ispričavam se što nisam napisala službeni dopis, no mislim da je iskrena isprika najbolji način na koji se ova situacija može ispraviti.”

Istovremeno, Thomas Bauer ne prestaje s prijetnjama pa tako navodi: “Nakon Karamarkovih špijunčića, nogomafijaških kriplova i plaćeničke klateži, stao sam na žulji isfrustriranim femiNAZI glupačetinama. Sad ćete vi cure moje dlakave dobiti tužbicu za klevetu, a bit ćete i prijavljene pravobraniteljici za djecu radi one sramotne fotke.”

{slika}

Komentar Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta još nismo dobile. 

Vedrana Pribičević i Thomas Bauer prijete kalašnjikovom uredništvu Libele

Vedrana Pribičević, profesorica na cijelom nizu kolegija pri Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta šokantnim i uznemirujućim komentarom na društvenim mrežama dala je do znanja što misli o uredništvu i novinarkama portala Libela. S nama bi se obračunala kalašnjikovom i tako “odradila ono što je trebala evolucija”.

“Da, inače baš krapljače sa libela baš imaju iskustva sa spremanjem revolucije. Jedva čekam da bude ta famed revolucija, da ih posjetim sa AK – 47 i odradim ono što je trebala evolucija”, napisala je Pribičević na Facebook statusu Thomasa Bauera, šefa Grizli komunikacija, PR agencije koja je do nedavno radila za političku stranku skorašnjeg Predsjednika sabora, Most.

Pozivima na obračunavanje kalašnjikovom pridružio se i sam Bauer. “Kakav jebeni kalaš, nabavit ću nešto izraelsko. Od toga cvikaju i kad ne puca”, napisao je Bauer. Nakon toga Pribičević je pojasnila kako je navela kalašnjikov kao preferirano oružje jer “ga ima doma”.

{slika}

Prijetnje su napisali iznervirani fotografijom objavljenom na Međunarodni dan djevojčica. Komentar cijelog događaja zatražile smo i od ZŠEM –a, no do trenutka objave ovog teksta nije stigao. Nakon konzultiranja s odvjetnicama razmotrit ćemo daljnje akcije. 

14 stvari koje ne moraš raditi ako se odlučiš za abortus, čak i kada svi govore da moraš

Nikada neću zaboraviti dan kad sam prvi put otkrila da sam trudna. Sve je toga dana bilo relativno normalno, osim što se ja uopće nisam osjećala normalno. Znala da se osjećam drugačije, a kada je test za trudnoću potvrdio moj najgori strah, znala sam što moram učiniti. Imala sam 23 godine, bila sam u nezdravoj vezi, upravo sam izašla s koledža i imala sam samo 50 dolara. Znala sam da je abortus za mene pravi izbor, ali nisam znala da postoje stvari koje ne moraš raditi ako ideš na abortus; stvari za koje vam svi drugi govore da biste trebale osjećati ili raditi; stvari za koje protivnici pobačaja i naša patrijarhalna kultura nastoje uvjeriti žene da ih moraju raditi, ako su “dobre”, “pristojne” ili “vrijedne poštovanja”.

Nažalost, trebalo mi je previše vremena da shvatim kako je moj izbor da imam abortus bio upravo to – moj izbor. To nije bilo nešto o čemu treba raspravljati ili debatirati. To nije bilo nešto što treba kritizirati ili osuđivati. Niti nešto u što se smije upirati prstom i koristiti kao opravdanje da me se tretira kao manje vrijednu ili kažnjava ili proziva ili maltretira. Dok su u ovoj zemlji reproduktivna prava još uvijek vruća politička tema, Guttmacher Institut procjenjuje kako je 28 posto žena iz SAD-a imalo abortus, zabilježeno je 30 260 000 različitih žena koje su imale jedan ili više abortusa od 1967. godine. Abortus je uobičajen i normalan. Abortus je legalan. Abortus je medicinski postupak koji odabiru mnoge žene zbog sebe, svoje budućnosti, svojih partnera/ica i obitelji. Naravno, razumljivo je da abortus nije jedini izbor za svaku ženu i da se mnoge žene ne odlučuju na abortus. No, radi se upravo o tome – o izboru – i kao žene, trebamo imati slobodu da odlučimo činiti s vlastitim tijelima ono za što vjerujemo i mislimo da je najbolje za nas.

Abortus je čak i danas, 2016. godine, smatran “tabuom” i zbog toga je razgovor o abortusu autoritaran. Što se duže o abortusu bude raspravljalo u ovoj zemlji, i što duže ženskim osjećajima vezanim uz abortus budu nastojali upravljati anti-choice “aktivisti”, više će žena, poput mene – patiti. Zahvalna sam što sam onoga dana ušla u Planned Parenthood i dobila sigurnu i dostupnu medicinsku skrb. Zahvalna sam što mi je abortus pružio priliku da naposljetku – pod vlastitim uvjetima – postanem majka kakvu zaslužuje moj sin koji sada ima dvije godine. Zahvalna sam na ljudima koji su shvaćali da je moj izbor bio samo neophodna odluka i ljudima koji su i pomogli da shvatim da nisam morala raditi sljedeće:

Ne moraš se osjećati krivom…

{slika}

Velik dio anti-choice retorike želi uvjeriti ženu koja se odlučila na abortus da je “loša žena” ukoliko se ne osjeća krivom zbog svog izbora. Ili, još gore, da je “ubojica”. Na prosvjedima nose slike “abortiranih fetusa” (koje najčešće uopće ne prikazuju abortirane fetuse već netom rođene bebe), a ti prosvjedi su i nasilni – sjetimo se napada na Planned Parenthood u Colorado Springsu. Namjera im je zastrašiti ili prisiliti žene da se osjećaju loše zbog svog izbora. Ako se ne osjećaš krivom zbog tog legalnog, normalnog i uobičajenog medicinskog zahvata – to znači da si “užasno ljudsko biće”.

Laž.

Kalifornijsko sveučilište u San Franciscu, istraživanjem je obuhvatilo 843 žene koje su imale abortus. 90 posto ih je izjavilo da su nakon abortusa osjećale olakšanje. 80 posto od preostalih 10 posto žena koje su imale negativne osjećaje u vezi abortusa još uvijek je smatralo da je njihova odluka da prekinu trudnoću bila ispravna.

… niti se kajati…

Studija iz 2015. godine, koju je objavio akademski časopis PLOS ONE navodi kako 95 posto žena koje su imale abortus ne osjeća kajanje ili grižnju savjesti. Kao razlog za prekid trudnoće 40 posto žena je navelo financijske razloge, 36 posto ih je reklo da “nije bio dobar trenutak za majčinstvo”, 26 posto ispitanih žena je izjavilo da su odluku donijele “lako” ili “donekle lako”.

Nitko ne zna što je za vas najbolje. Ali vi znate. Tako sam i ja znala. Ove studije dokazuju ono što mnoge žene već znaju: abortus je normalan i nužan i dobar izbor za mnoge žene u ovoj zemlji i diljem svijeta. Nitko vam nema pravo govoriti što da radite sa svojim tijelom, nitko nema pravo upravljati vašim emocijama kada se radi o odlukama o vlastitom tijelu (a i općenito).

… niti osjećati bilo što drugo osim onoga što osjećaš.

{slika}

Samo zato što većina žena ne osjeća krivnju ili kajanje nakon abortusa, to ne znači da vi ne smijete to osjećati. Kako se neka žena osjeća u vezi prekida svoje trudnoće, u potpunosti je njena stvar – i ne treba se osjećati na neki određeni način prije, za vrijeme i nakon abortusa.

Prije svog abortusa, bila sam uplašena i sama i slomljena. Za vrijeme abortusa, osjećala sam se osnaženom i pomirenom sa situacijom. Nakon abortusa, isprva sam osjećala olakšanje, no, nakon toga krivnju. Osjećala sam se suludo, nevjerojatno krivom, jer mi je toliko mnogo ljudi govorilo da se tako trebam osjećati. Ti anti-choice zagovaratelji svojim “pro-life” porukama ženama poručuju da su krive, da se trebaju osjećati posramljenima, upotrijebili su svoje strategije na meni i moj prirodni osjećaj olakšanja manipulacijom pretvorili u krivnju.

To nije u redu. Dakle, što god osjećate u vezi svog abortusa je ispravno, pošteno i valjano. Vi pišete svoju priču. Nitko drugi.

 Ne moraš nikome reći za svoj abortus…

Niste dužni nikome reći za svoj abortus. Ovisno u kojoj državi živite, čak i ako ste maloljetnica ili tinejdžerica, ne morate reći roditelju ili skrbniku*. Najčešće, većina maloljetnih žena će svojevoljno razgovarati sa svojim roditeljima o odluci da imaju abortus, oko 61 posto mladih žena razgovara o svojoj odluci barem s jednim roditeljem. Ako mlada osoba odluči ne uključiti roditelja u proces donošenja ove odluke, najčešće ima dobar razlog za to (nasilje, zanemarivanje itd.).

Ako ste odrasla osoba, nikome niste dužni reći za ovaj legalan, medicinski postupak. To je između vas, vašeg liječnika i vašeg tijela. Ne morate se ni s kim savjetovati; ne morate tražiti dozvolu ni od koga; ne morate raspravljati ni s kim o plusevima i minusima; ne morate obznaniti svoju odluku nikome. To je vaše tijelo. Vaš izbor.

a ne moraš ga ni skrivati.  

{slika}                                           

Isto tako, abortusa se ne treba sramiti. Ne morate skrivati ovaj dio svoje medicinske povijesti ako ne želite. Ako se osjećate sigurno i ugodno, možete podijeliti svoju priču i tako poručiti ljudima da donošenje vlastite odluke o vlastitom tijelu ne treba skrivati. A ako ne želite, nemojte.

Ne moraš se bojati.

Sjećam se kako sam u ušla u kliniku Planned Parenthood u Bellinghamu (Washington), uplašena i nesigurna zbog onoga što me čeka. Međutim, strah i nesigurnost su vrlo brzo nestali. Liječnici/e su bili ljubazni i pažljivi i vrlo informativni. Imala sam priliku postavljati pitanja, prošli smo kroz cijeli postupak koliko god puta mi je trebalo, tako da sam se osjećala sigurno i dobro jer su me tretirali s pažnjom i poštovanjem. Nikada prije se nisam tako ugodno osjećala u medicinskom okruženju, i zahvat je prošao vrlo brzo.

Nikome se ne moraš ispričavati.

{slika}

Kada bih mogla vratiti vrijeme i promijeniti samo jednu stvar, to bi bio trenutak kada sam se zbog abortusa ispričala tadašnjem partneru. Bila sam uvjerena da sam napravila nešto pogrešno, zato što sam odrasla u religioznom okruženju, imala brojne religiozne prijatelje/ice i mnogi ljudi koje sam voljela su mi govorili da je abortus nešto “pogrešno”. U dubini svoje duše, znala sam da postupam ispravno, ne samo zbog sebe, već i zbog svog partnera i naše budućnosti, no religijska indoktrinacija je vrlo moćna stvar, i anti-choice retorika je vrlo uspješna u uvjeravanju žena da se trebaju osjećati loše zbog vlastitih tijela i donošenja vlastitih odluka. Tako sam nakon tog zahvata zagrlila svog tadašnjeg dečka i rekla mu da mi je žao. Ali, nije mi bilo.

Godinama nakon toga, kada smo on (sada bivši) i ja pili kavu, sjedili smo jedno preko puta drugog i razgovarali o našem odnosu, našoj neplaniranoj trudnoći, abortusu i razlozima zašto je to za nas bila najbolja odluka. Rekao mi je da se nisam trebala ispričavati – da su naši životi bolji zbog odluke koju sam donijela i da smo oboje sretniji što nemamo dijete – i složila sam se s njim. Nema mi zbog čega biti žao. A niti vama.

Na abortus ne moraš ići sama.

U kliniku na sam zahvat nisam išla sama. Nisam znala što me čeka, i to što sam uz sebe imala podršku pokazalo se dobrim.

Ako imate takvu osobu u svom životu – nekoga kome vjerujete, na koga se možete osloniti, nekoga tko će vas podržavati i pomoći – ne bojte se pitati tu osobu da ide s vama. Ponekad pomaže samo to što je netko uz vas. Naravno, ne morate nikoga povesti sa sobom. Ako tako želite, odite sami; tamo će s vama biti bolničarka i svi će vam pomoći da se osjećate što bolje.

Ne moraš se suzdržavati od postavljanja pitanja.

{slika}

Htjela sam znati sve što je moguće znati o svom postupku abortusa. Dakle, postavljala sam pitanja. Mnogo pitanja. Pitala sam prije, za vrijeme i nakon zahvata. Liječnik me je proveo kroz svaki koračić postupka dok se odvijao i znala sam što se događa i zašto. Znala sam da mogu pogledati u medicinsku sestru, koja me je držala za ruku, i pitati ju što god želim i/ili trebam.

Pitajte ako se osjećate čak i sasvim malo nelagodno. Nikoga nećete uznemiriti. Nećete nikoga živcirati. Vi niste “bol”. Vi ste pacijentica koja ima medicinski zahvat i, kao takva, ima pravo biti informirana.

Ne moraš ići na određeni tip abortusa.

Postoji mnogo načina na koje se može vršiti ovaj medicinski zahvat. Ovisno o tome koliko dugo ste trudni, postoje opcije. “Medikamentozni abortus” ili korištenje abortivne pilule je kombinacija lijekova koji prekinu trudnoću i uzrokuju kontrakcije maternice, a uspješnost iznosi između 95 i 97 posto. “Kirurški abortus” zahtijeva manje odlazaka liječniku, cijeli postupak traje kraće i obično uključuje veće krvarenje nakon zahvata. Naravno, ove opcije mogu biti ograničene s obzirom na državu u kojoj živite i s obzirom na vašu financijsku situaciju, no uglavnom možete birati između pilule i “kirurškog zahvata”.*

Ne moraš gledati.

{slika}

U većini američkih država žene ne prisiljavaju da gledaju ultrazvučne snimke prije abortusa. No, nažalost, ako živite u Wisconsinu, Oklahomi ili Nebraski, liječnik ima obavezu pokazati vam ultrazvučnu snimku prije zahvata. I zbog toga mi je beskrajno žao.

Ne moraš plakati…

Poznajem mnogo žena koje nisu plakale prije, tijekom i nakon abortusa. Ušle su u kliniku bez suza, napustile su kliniku bez suza i niti u jednom trenutku samog postupka nisu se rasplakale. I to je potpuno OK.

… ali ne moraš ni stoički podnositi.

{slika}

Ja sam tijekom abortusa plakala. Gledala sam u strop, stiskala ruku bolničarke i plakala. Ne zato što sam bila tužna. Niti zato što sam se bojala. Niti zato što me je boljelo. Plakala sam zbog olakšanja. Osjećala sam svoje tijelo ponovno kao svoje, i znala sam da radim ono što najbolje za mene, moju budućnost, mog partnera i njegovu budućnost. Bit ćemo OK. Konačno, nakon dva tjedna neizvjesnosti, znala sam da će sve biti OK.

Ne moraš se pozdraviti s majčinstvom.

Zato što ste izabrali prekinuti neželjenu trudnoću, to ne znači da ne možete postati majka kasnije u životu.

Zapravo, 54 posto žena koje se odluče na abortus već jesu majke. Jedna od tri žene imat će abortus tijekom svog života i većina njih će imati savršeno zdrave trudnoće i djecu (ako to izaberu). Kirurški abortus ne utječe na vaše izglede da imate dijete kada za to budete spremne ili kada to budete željele i mogle.

Imala sam abortus kada mi je bilo 23 godine. Bila sam u nezdravoj vezi, financijski nestabilna, nesposobna da se brinem za sebe, a kamoli za nekog drugog. Nisam bila spremna biti majka, no što je najvažnije, nisam željela biti majka. Sada imam 29 godina, imam dvogodišnjeg sina koji me svakoga dana podsjeća da je biti majkom divno, ispunjavajuće, teško i zahtjevno. Nitko ne bi trebao biti prisiljen na roditeljstvo ako nije spreman, kada to ne želi ili ne može. Zato što sam imala abortus, mogu reći svom sinu da sam ga izabrala. Svako dijete zaslužuje čuti da je bilo željeno.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević



* U Hrvatskoj maloljetne djevojke moraju imati pristanak roditelja

* U Hrvatskoj je medikamentozni pobačaj za sada dostupan jedino u KBC-u Rijeka, od travnja 2015. godine, te u Općoj bolnici Pula

Prijete joj vješala jer je ubila muža koji ju je zlostavljao

Aktivisti i aktivistkinje za ljudska prava u utorak su upozorili da 22-godišnjoj Iranki Zeinab Sekaanvand prijeti vješanje zbog ubojstva supruga koji ju je mjesecima premlaćivao, prenosi BBC i podsjeća da je smrtna kazna bila prethodno odgođena jer je mlada žena bila trudna.

Sekaanvand se tijekom boravka u zatvoru ponovo udala i zatrudnila, no rodila je mrtvorođenče te joj ponovo prijeti smrtna kazna koja bi mogla biti izvršena već 13. listopada, upozorava Amnesty International. Islamski zakon priječi izvršenje smrtne kazne nad trudnicom.

Liječnici tvrde da je dijete umrlo u utrobi dva dana prije poroda, a kao razlog navode šok koji je 22-godišnjakinja pretrpjela zbog likvidacije svoje prijateljice s kojom je dijelila ćeliju.

Sekaanvand dolazi iz vrlo siromašne, konzervativne iransko-kurdske obitelji, a od kuće je pobjegla s 15 godina i udala se za prvog supruga Hoseina Sarmadija. Prema njezinim riječima, nadala se boljem životu sa suprugom, ali su se te nade rasplinule ubrzo nakon vjenčanja kada ju je počeo redovito tući i vrijeđati. Prijavila ga je policiji više puta, ali niti jedna prijava nije istražena.

Nakon što je njezin suprug pronađen ubijen, tada 17-godišnja Sekaanvand je uhićena i privedena u policijsku stanicu gdje su je policajci redovito mučili 20 dana. Priznala je da je supruga nasmrt izbola nožem, no poslije je to priznanje povukla na sudu u pokrajini Zapadni Azerbajdžan i sucu kazala da je ubojica brat njezinog supruga koji ju je redovito silovao.

Sakaanvand tvrdi da joj je djever obećao da će je pomilovati ako preuzme krivnju. Šerijat, naime, dopušta obitelji žrtve ubojstva da umjesto smrtne kazne za počinitelja prihvati novčanu odštetu.

Human Rights Watch (HRW) također upozorava da je u trenutku ubojstva Sarmadija, optužena bila maloljetnica te da Iran, kao potpisnik Konvencije o pravima djeteta, mora ukinuti smrtnu kaznu za maloljetnike, piše BBC.

Kako je jedan štrajk promijenio ustaljeni način razmišljanja

Kada su Ujedinjeni narodi (UN) 1975. godinu proglasili godinom žena, pet najvećih islandskih organizacija za prava žena formiralo je povjerenstvo koje je trebalo planirati događaje za tu godinu. Predstavnice ženskog pokreta Crvene čarape (Redstockings) prvo su postavile pitanje: “Zašto ne bismo išle u štrajk”. Tvrdile su da će to imati snažan utjecaj na društvo te da će time podsjetiti na ulogu koju žene imaju, progovoriti o malim plaćama i njihovim vrijednostima koje imaju u kući i izvan kuće. Nakon kraće rasprave, ideja je prihvaćena na povjerenstvu, sa sugestijom da se riječ štrajk zamjeni sa ‘slobodan dan’.

Kada su krenule pripreme za štrajk, muškarci su planiranu akciju vidjeli kao veliku šalu. Slobodan dan’ zakazan je za 24. listopada 1975., upravo na dan UN-a.

Do zadnjeg trenutka nitko nije bio siguran što očekivati i koliko uspješan će štrajk biti. Mnogi su mislili da će se uglavnom odnositi na zaposlene žene i radikalne feministkinje. U to vrijeme žene su trpjele neravnopravnost u plaćama i spolnu diskriminaciju na radnom mjestu, a u parlamentu su sjedile samo tri zastupnice, što je u to vrijeme bilo svega pet posto.

Međutim, kada je došao taj dan, više od 90 posto Islanđanki različitih dobnih skupina i raznih zanimanja, napustilo je svoja radna mjesta i svoje domove, kako bi sudjelovale u ‘slobodnom danu’. U samom centru Reykjavika na ulicama je bilo preko 25.000 žena.

Tada se već to smatralo uspjehom i pobjedom. Žene su izašle na ulice jer su bile ogorčene što njihov rad ne zaslužuje poštovanje. Unatoč veličini i borbenosti, prosvjed je bio potpuno miran. Neke žene, koje inače nisu bile govornice ni političarke, održale su svoje govore. Neke skupine žena pjevale su pjesme, dok su druge jednostavno bile prisutne. Vlasti nisu ni pokušale zaustaviti ili zabraniti prosvjed, a policajci su samo stajali sa strane i promatrali.

Tog dana nije bilo telefonskih usluga. Novine nisu tiskane, je su sve daktilografkinje i slovoslagačice bile žene. Kazališta su također bila zatvorena, jer su i glumice odlučile uzeti slobodan dan. Škole su također bile zatvorene ili su radile ograničenim kapacitetom, jer su većina profesora i učitelja bile žene. I avionski letovi su bili otkazani zbog toga što ni stjuardese nisu radile toga dana. Rukovoditelji banaka su također bili zakinuti, jer su službenice na šalteru također u većini bile žene.

Mnogi očevi toga dana su morali povesti djecu na posao. Bilo je izvješća o muškarcima koji su se naoružali slatkišima i bojicama kako bi se djeca zabavljala dok su oni na svojim radnim mjestima. Kobasice, koje je lako skuhati, bile su toga dana rasprodane u svim trgovinama.

U Reykjaviku, glavnom gradu Islanda, sastanak je bio zakazan za točno u podne u samom centru grada. Žene su pristizale sa svih strana. Mirni prosvjed trajao je točno do ponoći, a nakon toga su slovoslagačice iz svih novina otišle na posao i posložile novine za sljedeći dan koje nisu sadržavale ništa drugo osim članaka o ‘slobodnom danu’.

{slika}

Sutradan su se stvari vratile u normalu, ali svi su shvatili da su žene i muškarci ravnopravni stupovi društva i to je od tada promijenilo ustaljeni način razmišljanja. Prosvjed je stvorio dugoročne promjene u društvu.

Godinu dana po završetku štrajka, 1976. na Islandu je formirano Vijeće za ravnopravnost spolova, a izglasan je i Zakon o ravnopravnosti spolova kojim je zabranjena spolna diskriminacija na radnim mjestima i u školama. Pet godina kasnije, 1980. Island je izabrao prvu predsjednicu – Vigidis Finnbogadottir koja je tu dužnost obnašala sve do 1996. godine. 

Godine 2009., kad se zemlja našla u vrtlogu ekonomske krize, Island je izabrao svoju prvu premijerku – Johannu Sigurdardottir koja je svojom vladavinom zemlju uspješno izvukla iz krize i spasila nacionalne banke. Njena vlada donijela je i zakon (kao u Norveškoj) prema kojem najmanje 40 posto žena mora biti zastupljeno u nadzornim odborima i upravnim vijećima firmi.

Ono s čime se Islanđanke još i danas bore i gdje se osjeti još uvijek neravnopravnost jest jaz u plaćama, ali i je on najmanji na svijetu. Zemlja ima najveći postotak zaposlenih žena na svijetu. Muškarci i žene su zaposleni u gotovo identičnim stopama, a nešto više od 40 posto žena je na rukovodećim i upravljačkim pozicijama. Nacionalni zdravstveni sustav je odličan i pokriva cijeli spektar reproduktivnog zdravlja, a u parlamentu sijedi nešto više od 40 posto žena zastupnica.

Stoga, već šestu godinu za redom Island se nalazi na vrhu UN-ovog godišnjeg izvješća (Global Gender Gap Report)  i nije čudo da je postao jedna od najpoželjnijih zemalja za život žena na svijetu.