Što je kvragu menstrualna čašica i gdje to ide?!

Neiscrpni izvor svih izvora – Internet je medij preko kojeg saznamo gotovo sve novosti i informacije u svijetu. Pa tako i o menstruaciji i svim ‘radostima’ povezanim uz nju. Surfajući oblacima Interneta, svojevremeno sam naišla na pojam – menstrualna čašica. Naravno, prirodna je znatiželja prevladala, otišla sam površno istražiti o čemu se radi i automatski rekla: ‘Ne, ovo je fuj’. Nisam bila sigurna kako bi čašica stala uopće u mene, s obzirom da ni tampone ne koristim, kako bi to praznila dok sam u nekom javnom WC-u, šetala do umivaonika krvavih ruku itd. Ostala sam pri svojim jednokratnim ulošcima još neko vrijeme.

Međutim, par mjeseci nakon toga ideja čašice je u jednom trenutku opet došla do mene. Skrolajući kroz jednu vegansku grupu na Facebooku, naišla sam na temu menstrualne čašice i kakva su iskustva žena koje je koriste. I onda su mi neke stvari kliknule!

Što je menstrualna čašica?

Wikipedija kaže kako je menstrualna čašica ‘ženski higijenski proizvod, koji se obično radi od fleksibilnog medicinskog silikona te je u obliku zvona. Ona se umetne u rodnicu tijekom menstruacije kako bi ‘hvatala’ menstrualnu krv i komadiće maternice’.

Ovaj šturi opis na Wikipediji je točan, ali ne opisuje mnogo toga što stoji iza ideje menstrualne čašice.

Ovo su bitne informacije koje morate znati o menstrualnoj čašici:

1. Pristaje gotovo svakoj vagini! Evo kako se koristi!

Važno je napomenuti kako čašice dolaze u različitim veličinama te su napravljene od vrlo fleksibilnog silikona koji se pri umetanju može saviti na veličinu prosječnog tampona. Ovo je odlično jer to znači da čašica može pristati gotovo svakoj vagini. Nakon umetanja savinute čašice važno je da se ona pravilno otvori, odnosno da se pozicionira blizu otvora maternice tako da tvori vakuum. Taj vakuum onda ne dopušta krvi da procuri izvan čašice. Nakon što smo provjerile da je čašica pravilno otvorena ostaje samo još ‘stabljika’. Stabljika čašice služi za lakše vađenje menstrualne čašice te je ona namjerno napravljena dugačka tako da se opet može prilagoditi dužini individualne rodnice. Znači, ako nam ona viri iz rodnice dok stojimo trebamo je skratiti toliko da nam ne smeta, ali da je opet lako možemo uhvatiti prstom kad trebamo čašicu isprazniti. Menstrualna čašica može biti u vagini i do 12 sati te nije moguće da se dogodi sindrom toksičnog šoka jer ona tu krv ne upija u sebe.

Čašica je super i za korištenje ako treniramo, jer se ne može pomaknuti kao i ulošci, a ne viri nam konopčić iz kratkih hlačica kao što se nekad zna dogoditi s tamponima. Generalno, sva neugoda koja dolazi s ulošcima, od mirisa krvi pomiješane s parfemom na ulošcima do pomicanja istog i straha da nam je ipak nešto procurilo – nema.

Također, ne zaboravimo i na iskustva trans muškaraca koji korištenjem menstrualne čašice mogu izbjeći neugodu korištenja i kupovanja na redovitoj bazi proizvoda koji se smatraju ‘ženski higijenski proizvodi’.

2. Ekonomska strana.

Sigurno nisam jedina koju jako živcira činjenica da prosječna menstruacija poprilično košta, pogotovo za žene s vrlo obilnom menstruacijom, jer ne samo da nam nisu osigurani besplatni ulošci i tamponi, već mi na njih plaćamo i porez. S te strane menstrualna čašica je odlična, jer jednom kupljena, može služiti godinama. Ovo je pogotovo bitno za žene u vrlo siromašnim zemljama, poput djevojaka i žena diljem Afrike, gdje osim što ne mogu priuštiti uloške i tampone, zbog nedostupnosti sanitarnih čvorova djevojke zbog stigmatizacije propuštaju ići u škole tijekom menstruacije. Zato su dobrotvorne akcije dijeljenja menstrualnih čašica, koje mogu biti u rodnici i do 12 sati, olakšale živote mnogih djevojaka i žena u Africi te im omogućile neometan odlazak u škole ili na posao. Ista akcija se može napraviti i za beskućnice, koje također nemaju financijske mogućnosti plaćati uloške i tampone svaki mjesec te slobodan pristup kupaonicama.

Što se tiče njihove cijene, one variraju od 15 kuna na globalnim internetskim trgovinama do 250 kuna koliko dođu neke čašice poznatijih brendova, poput MoonCupa, koje su trenutno dostupne u Bio&Bio dućanima.

3. Ekološki aspekti.

Menstrualna čašica,nakon što se napuni, prazni se u WC školjku te se prije ponovnog umetanja opere vodom. Ovaj proces znači da na lokalno smetlište šaljete manje plastičnog otpada. Nevjerojatan je podatak da se na globalna smetlišta tijekom godine baci preko 100 milijardi jednokratnih menstrualnih proizvoda. Ne zaboravimo na omot u kojim one dolaze, na razne kutijice i slične dodatke. Kad se kupi menstrualna čašica nekog od poznatijih brendova dobije se i vrećica u kojoj se čašica čuva između menstruacija.

4. Osobno iskustvo.

Menstrualnu čašicu koristim nekoliko mjeseci, te sam uz pomoć raznih grupa na Facebooku i YouTube videa koji su mi pomogli kod prvog korištenja, postala gorljiva pobornica iste. Što se tiče odabira čašice, brendovi su skuplji, ali važno je napomenuti kako se preko globalnih online trgovina čašice mogu nabaviti po cijeni od 15 kuna. Osobno koristim jednu takvu, jer nisam željela riskirati kupiti nešto za 200 kuna što mi neće odgovarati. Međutim, čašica od 15 kuna savršeno mi pristaje. S obzirom na to da mi menstruacija dođe u jutarnjim satima, čašicu umetnem prije posla te mi se ona do kraja radnog vremena ne napuni niti 1/3. To je odagnalo neke moje panike oko toga kako ću čašicu mijenjati u javnim WC-ima. Jednostavno ne moram, s obzirom da se čašica može zadržati u rodnici i do 12 sati. Čašica mi je bila super i preko noći, jer više nema ustajanja ujutro i otkrivanja da se preko noći uložak pomaknuo te obojio madrac u crveno.

Naručite i probajte, možda vam postane najbolja prijateljica.

Radionica Breaking the Surface dovodi istaknute znanstvenice u Hrvatsku

Znanstvena interdisciplinarna radionica Breaking the Surface (BtS) u organizaciji znanstvenika Laboratorija za podvodne sustave i tehnologije (LAPOST) Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER) Sveučilišta u Zagrebu već osam godina zaredom u Biograd na Moru dovodi svjetski poznate znanstvenike i znanstvenice iz područja pomorskih znanosti poput robotike, biologije, arheologije, sigurnosti, oceanologije i ostalih grana. Svake godine svoju poziciju na globalnoj sceni potvrđuje sve više znanstvenica koje sudjeluju i predvode istraživanja u različitim pomorskim znanostima.

Breaking the Surface 2016 održat će se od 2. do 9. listopada, a neke od znanstvenica koje su kroz godine programski potmognule i dovele BtS na visoku međunarodnu razinu su:

Bridget Buxton, izvanredna je profesorica Odsjeka za povijest Sveučilišta na Rhode Islandu i istraživačica. Doktorat je stekla u Antiknoj povijesti i sredozemnoj arheologiji na Berkeleyju Sveučilišta u Kaliforniji, a specijalizirala se u podvodnoj arheologiji, helenističkoj i rimskoj povijesti i arheologiji s fokusom na razdoblje vladavine cara Augusta. Bridget od 2006. surađuje na raznim projektima s Robertom Ballardom, umirovljenim činovnikom američke mornarice i poznatim oceanografom koji je vodio ekspediciju potrage za Titanicom

Megan Lickliter Mundon diplomirana je areheologinja i muzeologinja, a pored pomorske arheologije, sudjeluje i u kreativnom osmišljavanju vizuala izložbi i muzeja. Njezini trenutni projekti uključuju integraciju ronioca i daljinski upravljanog vozila u analizi brodoloma, padova aviona, mapiranje podmorja i fotomozaike, istraživanja u konzervaciji aluminija te 3D lasersko skeniranje baštine. Trenutno je na doktorskom programu pomorske arheologije Sveučilišta u Teksasu. Megan je predvodila projekt u suradnji sa Bridget Buxton i Konzervatorskog odjela u Splitu – traženje bombardera B-24 na dnu Jadranskog mora.

Michelle Cronin pomorska je biologinja, doktorirala na Sveučilištu u Corku, a 2000. pridružuje se Obalnom i pomorskom istraživačkom centru gdje od početka radi na istraživanjima morskih sisavaca. Autorica je brojnih članaka, a trenutno sudjeluje u multidisciplinarnom istraživanju o uređivanju pristupa ekosustavu i ribarstvu s fokusom na interakciju glavnih morskih predatora i irskih ribolovnih područja.  Michelle vodi Skupinu za ekologiju mora Obalnog i pomorskog istraživačkog centra koja se fokusira na procjenu broja i rasprostranjenost ključnih morskih vrsta i njihovu interakciju s aktivnostima čovjeka kroz analize, nadzor, provjeru prehrambenih navika i biotelemetrije, a Michelle je stručnjak za morske sisavce, posebice tuljane.

Kristin Ytterstad Pettersen redovita je profesorica na Odsjeku za kibernetiku na Norveškom sveučilištu za znanost i tehnologije (NTNU), gdje je i doktorirala. Paralelno uz rad na fakultetu, Kristen radi i na poziciji glavne znanstvenive u Centru za autonomna podvodna rješenja i sustave (AMOS) te kao gostujući profesor na Norveškom institutu za istraživanje i obranu.

Irena Radić Rossi, docentica na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru, tijekom posljednjih deset godina samostalno vodi projekte istraživanja i zaštite arheološke baštine u hrvatskom podmorju i priobalju. Bavi se proučavanjem brodogradnje i plovidbe tijekom povijesnih razdoblja, a u okviru nekoliko međunarodnih projekata aktivno provodi istraživanja i zaštitu arheoloških nalazišta u hrvatskom podmorju.

Enrica Zereik diplomirala je na Fakultetu računarstva Sveučilišta u Genovi s temom rada o dizajnu i primjeni decentralizirane i samoorganizirajuće koordinacije i ustroj/arhitekturu kontrola sustava robotičke ruke. Od tada radi na doktoratu u kojem se posvećuje istraživanju robotike za svemirska istraživanja, a blisko surađuje sa Thales Alenia Space – Italija na raznim projektima vezanima uz svemirsku robotiku koja uključuje i Europsku svemirsku agenciju.

Margo Edwards bavi se automatiziranim senzorima na morskom tlu, posebice u arktičkom području te oceanskim brazdama. Pored vođenja znanstvenih projekata, Margo je zaposlena kao izvršna direktorica laboratorija za primjenjena istraživanja Sveučilišta Havaji. Ciljevi laboratorija su proučavanje efekata na pomorski okoliš, astronomnska istraživanja, razvoj naprednih elektro-optičkih sustava i sustava za detekciju, inženjerska podrška komunikacijama, umrežavanju, protokolima itd. Radi kao viša znanstvena suradnica na Sveučilištu Havaji i glavna direktorica nacionalnog centra Odjela za nacionalnu sigurnost za otoke, pomorska područja i sigurnost u ekstremnim uvjetima.

Organizatori BtS-a

Radionicu organizira Sveučilište u Zagrebu Fakultet elektrotehnike i računarstva – FER, Laboratorij za podvodne sustave i tehnologije – LAPOST i Centar za podvodne sustave i tehnologije – CUST.

Radionicu od početka uspješno vodi prof. dr. sc. Zoran Vukić, voditelj FER-ovog laboratorija LAPOST uz pomoć međunarodnog programskog odbora te nacionalnog organizacijskog i tehničkog odbora. Programskim odborom predsjeda izvanredni profesor dr. sc. Nikola Mišković, a organizacijskim Ivana Mikolić, mag. ing.

Breaking the Surface financira se kroz LABUST-ove EU projekte, a njegovu važnost prepoznala je i američka agencija za financiranje istraživačkih projekata ratne mornarice SAD-a (Office of Naval Research Global – ONRG) kao i  Centar za autonomna podvodna rješenja i sustave (AMOS)  sa Norveškog sveučilišta za znanost i tehnologije – NTNU, koji se pridružuju LABUST-u kao partneri na BtS-u.

Novi projekt Anite Sarkeesian: Obične žene – usuditi se prkositi povijesti

Anitu Sarkeesian znamo kao kanadsko-američku feminističku kritičarku koja se bavi područjem medija i popularne kulture i osnivačicu jednog od prominentnih feminističkih portala Feminist Frequency (pokrenut 2009). 2012. pokrenula je kickstarter kampanju za prikupljanje sredstava za svoj projekt video seriju Tropes vs. Women in Video Games u kojemu je istraživala trope u opisu ženskih likova u svijetu video-igara. Projekt je od samog starta doživio veliki uspjeh – u samo jednom danu prikupila je 25 puta više sredstava (160 000 dolara) od planiranih 6000 dolara, medijsko praćenje je bilo intenzivno, a Anita je postala popularna i ključna kritičarka mizoginije i seksizma u dominantno muškoj game kulturi i popularnim medijima.

Serijal Tropes (Tropi) doživio je globalni uspjeh, postao je edukacijskim materijalom brojnih programa rodnih i medijskih studija, a njezin blog je u Feminist Collections dospio na listu “E-Sources on Women & Gender”. Nažalost, projekt je potaknuo užasnu kampanju seksističkog zlostavljanja same Sarkeesian – dobivala je prijetnje silovanjem i smrću, njezine web stranice i profili na društvenim mrežama bili su hakirani, a osobne informacije o njoj distribuirane diljem interneta, a da ne govorimo o online komentarima i vandaliziranju članka o njoj na Wikipediji rasističkim uvredama i seksističkim fotografijama.

No, to ju očito nije zaustavilo. Novi projekt, biografsku video seriju Ordinary Women: Daring to Defy History (“Obične žene : usuditi se prkositi povijesti”),  Sarkeesian je kreirala s bivšom autoricom i urednicom kolekcije video-igara Offworld Laurom Hudsson te producenticom Elisabeth Aultman. Namjera serije bila je donijeti profile važnih žena iz povijesti – svih generacija i kultura “koje su prkosile rodnim stereotipovima i koje su često bile gurnute na margine ili potpuno izbrisane iz povijesnih knjiga”, za razliku od muških suvremenika.

Autorice ističu kako im je u odabiru protagonistkinja i samom projektu bio važan intersekcionalni pristup. Također, važno im je bilo i prikazati kompleksne, stvarne žene, koje su bile kreativne i utjecajne, ne nužno savršene i bezgrešne junakinje.

{slika}

U intervjuu za ‘Marie Claire‘ Sarkeesian kaže: “Primjerice, Ching Shih je bila vrlo opaka žena. Bila je stvarna osoba i bila je gusarska kapetanica, vjerojatno je ubila mnogo ljudi. Ne mislim ni da je bila dobra osoba. Možda je zbunjujuće kako se ona našla u seriji uz, primjerice, Adu Lovelace i Idu B. Wells. No, htjela sam istražiti živote različitih žena… Ovdje su prikazi stvarnih žena koje su radile stvarne stvari: dobre, loše, i sve između. Nismo istraživale samo definiciju junakinja, već i zločinki i kompleksnijih, nijansiranijih likinja.”

Prvu sezonu čini pet epizoda, a upoznat ćemo sljedeće žene: Ching Shih – piratkinju iz 19. stoljeća; revolucionarku Emmu Goldman; matematičarku Adu Lovelace; novinarku Idu B. Wells i autoricu prvog modernog romana Murasaki Shikibu.

Neke od recenzija su, međutim, negativno ocijenile ovaj izbor, jer sudeći prema prvoj sezoni – obećanje o prikazu zaboravljenih žena nije ispunjeno.

Jedna od namjera serijala je i utjecati na kvalitetnije reprezentacije žena u fikciji, ponuditi inspiraciju kreativnim ljudima u pisanju ženskih likova. Sarkeesian kaže kako ovaj serijal može imati i obrazovnu ulogu: “Moji prethodni video-filmovi su ušli u kurikulume, a s ovom serijom razvijamo vlastiti kurikulum koji će zaposleni/e u prosvjeti, odgajatelji i roditelji također moći koristiti”.

Za razliku od Tropa, ovo je u startu bio skuplji projekt (200 000 dolara), no također je riječ o crowdfunding kampanji. Sarkeesian kaže da ovakav način prikupljanja novca smatra najetičnijim jer želi da njezin “proizvod” bude besplatan i svima dostupan, te stoga i koristi YouTube i online platforme.

Animacija i detalji (poput odjeće) su vrlo autentični i specifični za određeno povijesno razdoblje, a estetici su zasigurno pridonijele brojne stručne suradnice, što nije bio slučaj sa prvim projektom. “Tropi” su rađeni u malom, privatnom studiju, a snimala ih je Anita sama, dok je Ordinary Women radio profesionalni tim u profesionalnom studiju.

{slika}

U promotivnom videu za kampanju, naglasak je stavljen na današnju relevantnost ženske borbe kroz povijest. Sarkeesian, primjerice, navodi: “Recimo, borba protiv online zlostavljanja je ista kao i bilo koja borba protiv zlostavljanja žena kroz povijest, samo je medij drugačiji i nov… U iskustvima tih žena, prepoznajemo vlastita. Kada pogledate film o Adi Lovelace koja je bila prva računalna programerka, vidite kako su je liječnici smatrali ozbiljno bolesnom ‘zato što pokušava koristiti ‘muški mozak’ koji nema’. Možda nam danas ne govore tako direktno da naši mozgovi nisu sposobni za neke stvari, ali nam govore da nismo dovoljno dobre ili dovoljno pametne ili da naš uspjeh ne pripada nama”.

Prva epizoda dostupna je od 12. rujna, a to je priča o revolucionarnom životu Emme Goldman (The Revolutionary Life of Emma Goldman),  a možete je pogledati ovdje

Izložba ‘Otkrivanja’: Ogoljena stvarnost suvremene dokumentarne fotografije

Svakodnevno nas okružuje lavina informacija. Bezbroj zvukova, mirisa, okusa, osjećaja i slike koje prolaze kroz naša osjetila. Za svakoga od nas svijet je samo ono na što obratimo pažnju. Suština fotografije može se promatrati kroz kreativan i umjetnički koncept, no ono što nas potpuno približava stvarnosti je dokumentarna fotografija. Glavna tema ovogodišnjeg osmog izdanja međunarodnog festivala fotografije Organa vida otkrila je nove vidike i načine interpretacije dokumentarne fotografije. Ogoljena i objektivna stvarnost dokumentirana u izložbi ‘Otkrivanja’ komunicira s promatračima/cama na jednoj potpuno novoj razini. Oslanjajući se na vlastitu percepciju i svijet koji ih okružuje umjetnici/ce diljem svijeta koristili su razne umjetničke resurse kako bi stvorili projekte koji su dovoljno razumljivi široj publici, suzdržavajući se pritom od osobnih stavova. 

{slika}

Deset finalista/kinja stvorilo je okruženju u kojem želite ostati nekoliko minuta duže jer vam se čini da niste dovoljno otkrili, zapamtili i naučili. Jedan od takvih projekta zasigurno je serija fotografija ‘Za ptice’ autorica Marie Sturm i Cemre Yesil. Od vremena Osmanskog Carstva Istanbul je veoma važan grad za razvoj avikulture. Geografska lokacija grada na ruti migracija ptica doprinijela je osnivanju iznimno velike kulture posvećene pticama i njezi ptica. Postoji velik broj društvenih platformi posvećenih uzgoju i držanju ptica. Danas je ta kultura u opasnosti: praksa držanja ptica pjevica, posebice češljugara i zelendura uskoro bi mogla izumrijeti zbog zakona koje Turska donosi kako bi udovoljila kriterijima za članstvo u Europskoj Uniji. Ovaj projekt govori o istanbulskim uzgajivačima ptica, s naglaskom na skrivenu vezu između ptice i uzgajivača, vezu koja je prepuna sukoba između ljubavi, posjedovanja i zadovoljstva. Ovo je dublji pogled u svijet ptica koji se dobiva, a da se ptice ne gleda, nego da ih se sluša.  

M. Scott Brauer u projektu ‘Ovo je najgora zabava na kojoj sam ikada bio’ zabilježio je aktualnu političku situaciju u SAD-u. Talentirani fotograf, suosnivač i urednik bloga o novinskoj fotografiji dvafoto, od srpnja 2015. godine fotografirao je republikanske i demokratske predsjedničke kandidate i njihovu kampanju po državi New Hampshire: predstavljanja u javnim knjižnicama, na turnejama po pivovarama, festivalima balona, u trgovinama s oružjem, restoranima u malim gradovima, u salama, društvenim centrima i auditorijima sveučilišta. Sva ta mjesta kandidati obilaze kako bi se doimali autentičnima i kako bi se svidjeli ‘stvarnoj Americi’. No kako sam autor naglašava, predizbori za stranačke nominacije u saveznoj državi New Hampshire najgora su zabava koju možete zamisliti i ništa nije manje autentično od tih događanja u kampanji.

{slika}

Fotografirao je priču koristeći jaku i direktnu bljeskalicu kako bi otkrio rubne dijelove ovog političkog spektakla i gledateljima omogućio da primijete događaje koji nisu u centru pozornosti na službenim fotografijama: hladna hrana ostavljena na liniji za samoposluživanje, ljepljiva traka koja drži zastavice, žice u kutu sobe, osoblje i novinari koji se dosađuju, kvačice koje drže američku zastavu u savršenom položaju. Cilj ovog projekta nije kritizirati pojedine predsjedničke kandidate, nego prikazati kako su njihovi pokušaji da se svide američkoj javnosti dosadni, banalni, neautentični i repetitivni, što se očituje u činjenici da se tijekom svakog izbornog razdoblja kampanje organiziraju i izvode na jedan te isti način.

U projektu ‘Napokon slobodni’ koji je izložen i na festivalu Boutographies u Montpelleru i dobio glavnu nagradu žirija, Pierre Liebaert nas poziva da svjedočimo neobičnom privatnom fotografiranju. Modeli koji su se javili na ovaj oglas željeli su pozirati u intimnoj atmosferi iza zatvorenih vrata, kao da je ovo snimanje u četiri oka s fotografom o kojem nisu ništa znali bilo upravo ono što su čekali. Kao da im je jedina želja bila naći se pred fotografom, biti promatrani, izložiti se fotoaparatu i prekršiti normu koju im je nametnuo javni ili privatni život. Pozirajući goli i s maskama na licima, otkrivajući svoja nesavršena tijela protivno standardima erotske fotografije, ovi su ljudi na umu imali samo to da se prepuste pogledu drugoga, da se tom pogledu predaju. Fotografija koja je nastala za njih nije ništa drugo doli dokument koji svjedoči o tome, ‘fotografija kao dokaz’, slika njihove trenutačne slobode.

{slika}

Andrea i Magda fotografski su dvojac iz Francuske i Italije, a od 2008. žive i rade na Bliskom Istoku. Njihovi se radovi bave posljedicama globalizacije za društvo, ekonomiju i teritorij Bliskog Istoka. Prvi projekt, Palestinski san, prikazuje transformaciju Palestine pod utjecajem modernih ideala i iluzija o ekonomskom razvoju pod okupacijom. Na Organu vidu predstavile su se serijom fotografija ‘Sinajski park’ koji istražuje posljedice masovnog turizma na Sinajskom poluotoku u Egiptu, regiji koja se oslanja isključivo na tu industriju, iako je masovni turizam ozbiljno pogođen Arapskim proljećem i političkim tenzijama. Obala Sinajskog poluotoka, prekrivena napuštenim odmaralištima, zapušten je teritorij. Beduini trpe posljedice stroge politike vojne kontrole te su uglavnom isključeni iz turizma, industrije koja zauzima 86% teritorija Poluotoka. Sinajski poluotok, strateška točka između Afrike i Azije, regija je koju je potpuno preobrazila turistička industrija koju su financirali investitori iz Kaira i Perzijskog zaljeva: glomazne konstrukcije, artificijelna i naivna arhitektura. Danas je regija Sinajskog poluotoka, čiji krajolik kao iz Tisuću i jedne noći ispunjava očekivanja turista, postala ogromno ‘ne-mjesto’. Pokušavajući objasniti i pretočiti pravu stvarnost Egipta, svoj projekt objasnile su riječima francuskog antropologa Marca Augéa: “Sinajski je poluotok postao svijet odsječen od lokalne stvarnosti, svijet koji se pokorio predodžbi o tome kakav treba biti prema folkloru, svijet koji odaje lažan dojam sigurnosti”.

{slika}

Najveći festival suvremene fotografije u jugoistočnoj Europi, još jednom je potvrdio svoj status u umjetničkom svijetu. Od osnutka 2009. godine do danas unaprijedio je suvremenu fotografsku praksu i približio nam važna globalno- društvena politička pitanja. Poticanjem kritičkog razmišljanja i otvorenih diskusija o aktualnim temama stvoreno je ugodno okružje koje već godinama okuplja važna imena iz svijeta suvremene dokumentarne fotografije. Odašiljati poruku i otkrivati stvarnost upravo je ono što čini posebnom dokumentarnu fotografiju i potpuno ju izdvaja od ostalih formi vizualne komunikacije. Ovogodišnja tema festivala Organa Vida i umjetnici/ce koji su stvarali izložbu ‘Otkrivanja’ svakako su tome pridonijeli i otvorili prostor za nove ideje, razgovore, te buduće fotografske susrete.

Od partizanke do domaćice: slika žene u jugoslovenskom filmu

VSNM Grada Zagreba i SKD Prosvjeta – pododbor Zagreb pozivaju vas na antifašistički bioskop u petak, 30. rujna u 19 sati u Kino Grič na razgovor Od partizanke do domaćice: slika žene u jugoslovenskom filmu

“Film kao proizvod popularne kulture istovremeno odražava i oblikuje zbilju. Narodnooslobodilački rat i borba za oslobođenje od nacističke okupacije, kao i socijalistička revolucija predstavljali su utemeljivačke mitove jugoslovenske države nakon II svjetskog rata. Doprinos žena kroz aktivno učešće u borbi i rad u pozadini predstavlja važan deo socijalističke retorike, a proklamovana ravnopravnost muškaraca i žena bitan deo zvanične ideologije. Epska borba protiv okupatora bila je deo popularne mitologije, promovisana kroz filmove, knjige, strip i muziku.

Kroz analizu pet tropa ženskosti na filmu: lik partizanke, žene u pozadini, radnice, kolaboracionistkinje i domaćice, želja nam je da otvorimo pitanja na koji način slika žene/a u jugoslovenskom filmu do kraja 60-tih godina kao deo socijalističkog imaginarijuma korespondira sa emancipatorskim politikama socijalističke Jugoslavije. Kao i na koji način ta slika/slike pregovara/ju sa realnošću svakodnevnog života tadašnjeg društva, njegovim pritivrečnostima i promenama kroz koje je to društvo prolazilo u različitim fazama svoje istorije. To je i povod za razgovor u kojoj meri film kao zbirka priča koju su Jugosloveni/ke pričali sami sebi (i drugima) o samim sebi, može da ukaže na antagonizme društvenog konteksta u kojima su ti filmovi nastajali, ukazujući na nedostignute ideale slobode i emancipacije u jugoslovenskom društvu. 

Uvodno predavanje i moderacija razgovora: Marijana Stojčić i Mima Simić.

Deseci tisuća prosvjednika/ca u protuvladinim prosvjedima u Varšavi

Deseci tisuća prosvjednika/ca preplavili su u subotu ulice glavnoga poljskog grada Varšave, izražavajući nezadovoljstvo zbog poteza vladajuće desne vlade, tvrdeći da podriva vladavinu prava. 

Dužnosnici varšavske Gradske vijećnice kažu da je u demonstracijama što ih je organizirao Odbor za obranu demokracije (KOD) sudjelovalo 30.000 ljudi. 

Prosvjednice su se ponovno bunile zbog reformi Ustavnoga suda što ih je vladajuća Stranka prava i pravde (PiS) provela odmah nakon što je krajem prošle godine stupila na vlast. 

Stranka prava i pravde pobijedila na izborima u listopadu prošle godine te uskoro nametnula izmjene zakona o Ustavnom sudu i poljskim javnim medijima.

Poljska konzervativna vlada je po dolasku na vlast donijela nova pravila o funkcioniranju Ustavnog suda, prema kojima je za donošenje odluke umjesto obične potrebna dvotrećinska većina od ukupno 15 sutkinja te je potreban kvorum od 13 sudaca umjesto dotadašnjih devet. Propisuje se i da mora razmatrati predmete kronološkim redom kojim ih je zaprimio.

{slika}

Nova je vlada odbacila nove suce koje je imenovala prethodna vlada.

Takvi su potezi potaknuli brojne prosvjede diljem zemlje. 

Jedan od vodećih poljskih novinara, lijevo orijentirani intelektualac i nekadašnji disident Adam Michnik, upozorio je da bi PiS mogao osjetiti konzekvence svojih postupaka na izborima. 

“Odbor za obranu demokracije ne želi svrgnuti vladu… želi da vlada Jaroslawa Kaczyinskog poštuje zakon i ustav, no ako se ne budu tako ponašali, društvo će biti prisiljeno ukloniti ih s vlasti demokratskim izborima”, kaže Michnik. 

Krajem srpnja Europska komisija je pozvala Poljsku da u iduća tri mjeseca provede mjere za zaštitu ovlasti Ustavnog suda, pojačavši pritisak na euroskeptičnu poljsku vladu da poštuje demokratske standarde EU-a.

No unatoč dijalogu s poljskim vlastima koji se vodio od početka godine, Komisija nije uspjela riješiti glavna pitanja za koja smatra da ugrožavaju vladavinu zakona u Poljskoj.

Podsjetimo, u petak je prijedlog inicijative ‘Stop pobačaju’, koji uvodi potpunu zabranu pobačaja i kriminalizira žene, otišao dalje u proceduru u poljskom parlamentu.