sdadmin

Nove mogućnosti za djevojčice izbjeglice: Od žrtve do vizije

Posted on by sdadmin

Amani, desetogodišnja izbjeglica iz Sirije, želi postati pilotkinja kada odraste. Nekome izvana to se može činiti pomalo neostvarivo. Ona i njena obitelj su pobjegli iz najsmrtonosnijeg sukoba na svijetu. Živi u regiji gdje su životne uloge djevojčicama puno češće nametnute nego što su ih same izabrale. Najbliže što je došla avionu je, kada svaki tjedan zračne snage SAD-a i Jordana, nadlijeću Siriju. Ipak dok gleda avione koji joj lete iznad glave ima razloga za nadu. 

Amani je dio projekta “Vision Not Victim” (Vizija, ne žrtva), mentorske inicijative koja surađuje sa IRC-om (International Rescue Committee)

“Žene i djevojčice koje se nalaze u ratom zahvaćenim područjima su obično predstavljene kao bespomoćne. Rijetko viđamo fotografije sirijskih žena, koje su iskusile traumu i poteškoće, a da ipak imaju moć u svojim rukama. Žene imaju ideje kako riješiti probleme i kako stvoriti mir. Željela sam naći način kako da snimim snažne fotografije i da učinim sam proces fotografiranja osnažujućim” , rekla je Meredith Hutchison, osnivačica programa i glavna fotografkinja

Projekt “Vision Not Victim” pokrenut je 2013. godine i sastoji se od fotografija djevojčica koje su izbjeglice. One su fotografirane na njihovim poslovima iz snova s ciljem da im se pomogne da vrate kontrolu nad svojim pričama. Do sad je u projekt uključeno 75 djevojaka iz tri zemlje: Jordana, Obale Bjelokosti i Demokratske Republike Konga. Djevojke koje sudjeluju u projektu već su uključene u neke od programa za ranjive skupine mladih koje IRC provodi. To znači da su prije nego što se upali kamera, djevojke i njihove obitelji prošle treninge iz sigurnosti, djelovanja u lokalnoj zajednici i obrazovanja za djevojke. Djelatnici/e IRC-a prate djevojke kroz projekt i ostaju uz njih nakon njega. Jednom kad ih izaberu za sudjelovanje u projektu “Vision Not Victim”, djevojke imaju tjedne sastanke s mentorima kako bi mogle što realnije zamisliti svoju budućnost.

“U većini mjesta u kojima radimo djevojke nitko ne pita što žele biti kad odrastu. Suočavanje s tim pitanjem je potpuno novi koncept za njih. Žene koje su profesionalke u svojim područjima – učiteljice, odvjetnice, poduzetnice, umjetnice, doktorice i političarke – pomažu tako što pričaju o svojim karijerama. Mnoge od njih su i same bile izbjeglice”, dodaje Hutchison. 

Nakon toga djevojke rade na skiciranju koncepta fotografije, vizualizirajući svoj posao iz snova. Kako bi posao izgledao? Tko bi sve bio tamo? Što bi nosila? Što bi pričala? Par tjedana kasnije skice postaju prave fotografije snimane na stvarnim lokacijama. Djevojke koje žele biti doktorice obilaze bolnice u kampovima, upoznaju medicinske djelatnike/ice i gledaju snimke s rengena.

{slika}

Samo sigurno hodati bez pratnje po kampu se ovim djevojkama ponekad čini nerealnim, kamoli vođenje vlastitog posla ili upravljanje avionom, kao što Amani želi. Ove djevojke su dio 65.3 milijuna ljudi u svijetu koji/e su protjerani/e iz svojih domova – često su mlade žene izložene ugovorenim brakovima, seksualnom nasilju, nedostatku obrazovanja i uznemiravanju. Ipak, “Vision Not Victim” su odlučni/e u tome da snove djevojaka podupru bez zadrške.

Kad je djevojčica iz izbjegličkog kampa Zaatari rekla da želi biti odvjetnica djelatnici IRC-a su je odvezli van kampa da vidi sudnice i upozna sutkinje i odvjetnice u Ammani. Kada je jedanaestogodišnjakinja u Obali Bjelokosti rekla da želi biti automehaničarka nisu pronašli automehaničarku koju bi mogli pozvati. No osoblje IRC-a je pronašlo automehaničarsku radionicu koja ju je bila voljna podučiti. Uskoro je stajala na betonskom bloku, nagnuta iznad haube auta, proučavajući motor. Nasmiješena je učila od automehaničara četiri puta svoje veličine.

Hutchison se sjeća tinejdžerke koja je željela postati frizerka na početku programa. Kako bi joj se želja ispunila, dogovoreno je snimanje u frizerskom salonu. No par tjedana kasnije djevojka im je stidljivo prišla i rekla: “Rekla sam da želim biti frizerka jer su mi brat i otac govorili da samo to mogu biti. Sad znam da to nije istina. Ono što stvarno želim postati je arhitektica.”Stoga je snimanje ponovljeno, a djevojčica je ovaj put bila u ulozi arhitektice.

Projekt zahtjeva neustrašivu maštu: od djevojaka, njihovih obitelji, zajednica i svijeta koji ih promatra. Projekt traži sve da zamisle bolju budućnost za djevojke i da rade skupa u tom pravcu. Nakon što je dobio fotografije svoje kćeri jedan otac je ostao sjediti u kutu svoje kuće, tih i nasmiješen, zadubljen u fotografiju svoje kćeri kao doktorice. Kćeri je već bio dogovorio brak, no kada je vidio fotografiju odlučio ga je opozvati i ohrabriti ju da nastavi s obrazovanjem. IRC već vidi rezultate i nada se proširiti program na više lokacija, uključujući rad s djevojčicama koje su premještene u SAD, počevši od ove jeseni. S ciljem podizanja osviještenosti i skupljanjem sredstava za nastavak projekta, fotografije su bile izložene diljem svijeta: u Istanbulu, Londonu, Washingtonu i New Yorku. 

Amani to još ne zna ali pilotkinje u raznim zemljama su već vidjele njenu sliku koja ih je nadahnula. Uskoro će primiti videoporuke tih žena,  u njihovim uniformama kako ju ohrabruju.  Primit će i pakete od njih, sa značkama krila i udžbenicima. Pročitat će i njihove poruke u kojima joj poručuju da vjeruju u nju i da je njen san apsolutno ostvariv. “Ovdje se ne radi o igri prerušavanja, Ovo je prilika za njih da uskoče u jedan tren njihove budućnosti i pružanje alata koji će im pomoći da tamo stignu”, kazala je Hutchison. 

Prevela i prilagodila: Klara Višnjić

Ne davimo Prajd: uključite se u aktivistički LGBT život Srbije

Posted on by sdadmin

Gej lezbejski info centar, udruženja građana Egal i LGBT Srbija pozivaju LGBT populaciju u Srbiji da na društvenim mrežama koriste hashtag #NeDavimoPrajd kako bi komentarisali, savetovali, kritikovali rad LGBT aktivista u Srbiji.

“Ovaj poziv je odgovor na praksu LGBT aktivista i aktivistkinja da cenzurišu i brišu svaku kritiku na njihov račun na društvenim mrežama, čime guše kritičko mišljenje LGBT populacije i ignorišu želje populacije koju zastupaju. Korišćenje #NeDavimoPrajd je jedini način da kritika na rad LGBT organizacija i aktivista/kinja postane javna, primećena i bez cenzure”, priopćili su iz Gej lezbejskog info centara.

“Pozivamo i molimo vas da se ovim putem aktivno uključite u aktivistički LGBT život Srbije, kako bi se ostvarili bolji rezultati u radu LGBT organizacija, koji u mnogim slučajevima nedostaju. Od konstruktivne kritike ne treba bežati, već treba graditi dijalog sa LGBT populacijom, jer su to pre svega demokratski principi za koje se svi mi zalažemo. Moramo da živimo principe koje propagiramo”, naglašavaju.

Stranger Things – višeslojno i realistično prikazivanje likinja

Posted on by sdadmin

Vjerujem da je većina vas do sada ili pogledala seriju Stranger Things ili barem čula za nju.
Ukoliko ju niste pogledati, a planirate ju pogledati – moj prijedlog je da prestanete čitati tekst, jer spoileri su neizbježni.

Netflixova uspješnica smještena je u (izmišljeno) mjesto Hawkins u američkoj saveznoj državi Indiani 1983. godine, vremenu koje je obilježeno velikim socijalnim, ekonomskim i privrednim promjenama u svijetu. Zemlje u razvoju suočile su se s privrednim i socijalnim poteškoćama kao posljedicom dužničke krize 1980. godine, nasilje je buktalo na Bliskom istoku, a Hladni rat je bio na svom vrhuncu. No, ništa od toga nije bitno za seriju Stranger Things.

Stranger Things je priča o grupi dječaka koji pokušavaju spasiti svoga prijatelja kojeg je otelo čudovište. Na svoje načine i proživljavajući svoje osobne drame, pomažu im šerif Hoppera i Joyce, majke otetog dječaka. Serija je osmišljena kao svojevrsna posveta filmovima i serijama iz 80-ih godina uz snažan oslonac na si-fi i horor tematiku. Stranger Things mogli bismo opisati kao mješavinu filmskih klasika The Gooniesa, Stand by Me i E.T-a uz dozu X-Filesa i Aliena.

Iako tematika serije sama po sebi nije pretjerano inovativna, ono što je u seriji osvježavajuće je prezentacija likova, bolje rečeno ženskih likova. Naime, 80-te godine nisu bile poznate po progresivnom pristupu karakteriziranja žena na velikom i malenom platnu, no pozitivna strana priče smještene u 80-te godine, a snimljene u 2016. godini jest ta što su pisci i redatelji upotrijebili više energije i vremena u tumačenju spola i seksualnosti od svojih prethodnika, usprkos tome što se radnja serije vrti oko teorije zavjere, paralelnih dimenzija i čudovišta koje vreba iz mraka.

Zahvaljujući velikom broju fanova i fanica serije, internet je nedavno eksplodirao oko polemike o tome jesu li ženski likovi u seriji feminizirani ili nisu. Dok jedni tvrde kako je serija na poprilično plošan način okarakterizirala ženske likove oslanjajući se na konzervativan pristup svojih kolega iz 80-tih godina (samo od nekih argumenata ove teze su – ljubavni trokut između ‘dobre djevojke’ Nancy, pomalo jezivog fotografa Jonathana i popularnog Steva, gdje na kraju Nancy završi sa Stevom usprkos vidljivoj privlačnosti prema Jonathanu, uloga pretjerano tugujuće majke nestalog dječaka do  minimalne reakcije roditelja i službenika oko Barbarinog nestanka koncentriranim isključivo na pronalazak nestanka dječaka) drugi su složni u tome kako su ženski likovi u Stranger Things prikazani višeslojno i realistično.

Iako su žene i djevojke u seriji uglavnom degradirane na prilično tradicionalno uloge (majka, sestra, najbolja prijateljica, ljubavni interes), razvoj priče izdiže ženske likove iznad stereotipa.{slika}

Uzmite na primjer lik Nancy – arhetip ‘dobre djevojke’ koja je u početku serije razapeta između želje da bude sa Stevom, dečkom čiji ego i nagelirana kosa pomiču granice fizike, i želje da bude odlična učenica. Nancy u prve tri epizode donosi poprilično diskutabilne odluke (među kojima je i gubitak djevičanstva sa Stevom u istom trenutku kada njezina najbolja prijateljica umire od strane čudovišta), što publiku tjera da ju otpišu kao isključivo ljubavni interes ili mogući zalogaj čudovišta koje vreba iz mraka.

No, Nancy iz epizode u epizodu, evoluira. Umjesto heroine, Nancy je prezentirana kao tinejdžerka koja čini glupe greške i govori glupe stvari, no paralelno donosi odluke koje imaju strašne (i konačne) posljedice. Rješavajući se svojih strahova oko toga hoće li cijela škola pričati o njoj i njezinom djevičanstvu, Nancy donosi odluku da pronađe svoju prijateljicu Barbaru udružujući se s Jonathanom koji je u potrazi za svojim bratom. Usprkos mogućnosti gubitka trenutne popularnosti koju uživa radi veze s popularnim dečkom, Nancy stoji iza svoje odluke da je Jonathan idealan partner u njezinoj potrazi za najboljom prijateljicom i kreće u lov na čudovište. Osvježavajuće je vidjeti u televizijskoj seriji mladu djevojku koja odabire prijateljstvo i iskupljenje za svoje postupke umjesto seksualne veze i romantike.

Vrhunac Nancyne emancipacije možemo vidjeti u obračunu s čudovištem kada Nancy puca iz pištolja, sceni u kojoj Nancy više nije ‘dobra djevojka’ nego osnažena mlada žena. Na kraju prve sezone serije u sceni u kojoj Nancy odabire između dva dečka, birajući ići putem svoje majke, krije se još jedna feministička ideja – sloboda izbora. Neovisno o tome hoće li Nancy odabirom u budućnosti biti sretna ili neće, neovisno o tome za kojeg od dvojice momaka mi navijali – Nancy odabire samostalno i s tom odlukom može i mora živjeti. Živjela sloboda izbora!{slika}

Kada je Barbara već spomenuta, zanimljivo je vidjeti kako je Barbara, djevojka koja umire u već drugoj epizodi serije, postala jedan od omiljenih likova u seriji. Barbara je mlada, pametna, prizemna  djevojka koja kao prava prijateljica ističe Nancy njezine glupe greške, djeluje kao korektiv prijateljici kada je ‘slijepa od zaljubljenosti’. Kao u svim horor filmovima i serijama koji se bave pitanje moralnosti, Barbarina smrt je podsjetnik kako u stvarnom životu – neovisno o tome koliko si dobar i dobrim ljudima se nesreće događaju. Slika je to stvarnoga svijeta i svojevrstan revolt konzervativnim medijima koji plasiraju ideju kako pristojnošću i dobrotom se može izbjeći opasnost i to najviše vrijedi za žene i djevojke. Uzmite u obzir ideje koje možete pronaći u medijima kako djevojke koje se čedno oblače i ponašaju nikada neće privući seksualne predatore, a one koje se ponašaju i oblače promiskuitetno hoće, dok u stvarnosti i jedne i druge su, na žalost, žrtve seksualnog uznemiravanja i iskorištavanja. Ovdje Barbara nije žrtva seksualnog predatora, ali je žrtva predatora i to samo zato što se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme.  

Uloge koje najviše odskaču od onih iz filmova i serija iz 80-ih su uloge majki. U Stranger Things majke su prikazane kao ljudi, kao osobe od krvi i mesa sa svojim vlastitim razmišljanjima i vlastitim strahovima. One su višeslojne i one su te od kojih očekujemo stalno što će i kako učiniti, jer one imaju svoj vlastiti život i svoju vlastitu osobnost. Naviknuli smo vidjeti uloge majki koje provode vrijeme u kuhinji kuhajući obilne ručkove i/ili večere za sve ukućane čiji je dijalog sveden na nekoliko opaski o kuhanom povrću i (pre)pečenoj piletini, no u Stranger Things majke pitaju svoju djecu čime se bave i racionalno reagiraju u teškim situacijama.{slika}

Uzmimo za primjer Karen Wheeler, majku Nancy i jednog od dječaka koji je u potrazi za svojim nestalim prijateljem, koja u situaciji kada je nestali prijatelj proglašen mrtvim ne dolazi svojem sinu moralizirajući mu o životu i smrti niti ga pitajući što bi želio jesti, nego dopuštajući svome sinu da samostalno dođe do nje kada bude spreman za razgovor, paralelno mu dajući do znanja da je tu za njega.Istu metodu Karen primjenjuje kada Nancy dolazi prekasno doma (nakon što je izgubila svoje djevičanstvo sa Stevom). Karen Wheeler nije naporna, nije nametljiva, jednako kao što nije pasivna i indiferentna prema životu svoje djece, ona primjećuje stvari, ali nije nasrtljiva, poštuje svoju djecu i iako želi biti aktivna u njihovim životima pušta ih da joj samostalno dozvole koliko daleko smije ući u njihovu privatnost. Takve karakteristike emancipirane žene u potpunom su kontrastu s prikazom pasivnih žena iz filmova 80-ih godina koje cijeli dan kuhaju i peru i u potpuno su neznanju o svijetu oko njih. Ustvari, da je serija snimljena 80-ih godina njezin lik vrlo vjerojatno u seriji ne bi niti postojao.

Oko uloge Joyce Byeres (Winona Ryder), majke nestalog dječaka Willa, bazira se cijela radnja serije – osnova priče je da je Will nestao, no Joycina nemogućnost pomirbe s time pokreće cijelu radnju. Joycein slom zbog nestanka sina intiman je, alarmantan i uznemirujuć, neki bi rekli čak i histeričan.{slika}

Joyce je labilna, emocionalna, nesređena žena koja se bori za preživljavanje. Financijski je u teškoj situaciji, a uz to (stereotipno) muž i otac njezine djece ostavio ju je i zamijenio ‘mlađom kopijom’. Iako naizgled se može pomisliti kako je Joyce osnažena isključivo time što za razliku od ostalih ženskih uloga u seriji koje s vremena na vrijeme odjenu haljinu ili suknju, a ona je vječno u trapericama ili samtenim hlačama njezina feministička snaga se krije u tome da se ne miri time u što je drugi pokušavaju uvjeriti. Ona zna da je u pravu (usprkos tome što zna koliko ludo zvuči kada kaže svome starijem sinu da s Willom komunicira putem rasvjetnih tijela u kući) i ne boji se to ponoviti svima koji je žele slušati. Koliko su putu žene u prošlosti koje su bile ispred svoga vremena proglašavane ludima, ne želimo ni razmišljati. 

I, naravno, tu je Eleven, djevojčica sa supermoćima obrijane glave koju u početku zamjenjuju za nestalog dječaka. Upravo ta dihotomija identiteta i roda u početku se činila kao nagovještaj kako Eleven neće biti tipična badass. U vremenu kada žanrovi poput ovih teže k seksualizaciji ženskih junakinja (primjerice Hit Girl iz Kickassa) osvježenje je vidjeti da je dijete – dijete. Ona je i ranjiva i snažna, ima mogućnost telekineze, no bori se s izražavanjem, može proći kroz paralelne dimenzije, ali ostaje u određenim trenutcima paralizirana traumama. Što se tiče pitanja roda, zanimljivo je gledati njezino prerušavanje u Zlatokosu odjevenu u ružičastu haljinu s plavom perikom kako bi se uklopila među ostalu djecu, a još je zanimljiviji trenutak kada odbacuje periku, osnažena po pitanju svoga izgleda. {slika}

Neosporivo je kako određene scene Stranger Thingsa 80-ih godina vjerojatno ne bi bile razumljive tadašnjim gledateljima i gledateljicama, dok ih današnji gledatelji/ce itekako razumiju. Scene su to u kojima prvi put doznajemo za oca nestalog dječaka – Lonnia – nakon što Joyce odlazi prijaviti njegov nestanak kod šerifa. Šerif Hopper tada na pomalo odbojan način pretpostavlja kako je otac taj koji je oteo dječaka jer je takva situacija u ’99 od 100 slučajeva’. Joyce, majka nestalog dječaka, ne vjerujući u tu mogućnost govori: “Lonnie mu kaže da je queer, zove ga pederom”. Govoreći to, ukazuje na nesposobnost i okrutnost očeva – što je karakteristika modernog društva i moderne publike. Iako je malena, suptilna točka u dijalogu, veliki je trenutak po pitanju roda i seksualnosti.

Stranger Things, neupitno izvrće postojeće načine karakteriziranja ženskih likova u serijama i filmovima i zamjenjuju ih, pa s – malo drugačijim karakteristikama. Žene i djevojke nisu simbolično prikazane, nego su uvjerljive, punopravne u svojoj sposobnosti nošenja s bijesom i nesigurnošću, tugom i ljubavi, nevinošću i čudovištima, kao i svim ostalim između. Jer biti žena, je puno više od nekoliko karakteristika. Nije li? 

‘Emisijom želimo angažirati ljude da počnu prakticirati rodnu ravnopravnost’

Posted on by sdadmin

Marinella Matejčić je freelance novinarka i full time aktivistkinja iz Rijeke. Danas je članica udruge za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter, koja je dosad organizirala u Rijeci One Billion Rising, dramsko čitanje Vagininih monologa i project Živih knjižnica. Marinellin najuži fokus jest na seksualnim i reproduktivnim pravima žena. Uskoro kreće s realiziranjem radijske emisije RadioAktivna na Radio Korzo, koja će se baviti ženama u politici i poslovnom svijetu, nasiljem u obitelji, reproduktivnim prava žena, a dotaknut će se i položaja umjetnica.

Kako je došlo do ideje o radijskoj emisiji?

Zapravo je počelo s idejom o podcastu: zaključile smo da Rijeci nedostaje emisija koje se bave rodnom ravnopravnošću iz feminističke perspektive i namjeravale  smo napraviti podcast. Naravno, odmah nam je na um pala i ideja da bilo super imati radio emisiju, ali u početku nismo imale ideje kome se obratiti. Ovo proljeće smo opet otvorile temu i zaključile da je sada možda tren da nešto poduzmemo. Radio Korzo više nije vrtio svoju emisiju Male velike žene i vidjele smo potencijalnu priliku. Tako je i bilo. Kontaktirala sam Pjera Orlića s Radio Korza i u rekordnom roku smo se dogovorili. Emisije će biti online na nekom od servisa i dostupne u svako doba dana. Prvu emisiju smo željele učiniti posebnom, stoga će snimanje biti javno, i to u Dnevnom boravku u Rijeci, 14. rujna u 17 sati. Tema će biti izrazito post-izborna. Dr. sc. Sanja Barić, Sandra Krpan, saborska zastupnica i ja ćemo ‘pretresti’ izbore i razgovarati o rodnim kvotama.

Kakav je koncept emisije?

Emisija će se emitirati ponedjeljkom u 15.15 sati na valovima Radio Korza (98,4FM) i naravno  preko streama. Koncept RadioAktivne je vrlo jednostavan: radi se o 25 minuta ćakula o rodnoj ravnopravnosti sa ženama iz različitih sfera javnog života, ali i aktivistkinjama i ženama koje ne obnašaju funkcije, ali imaju zanimljivu priču. Emisija će se sastojati od intervjua, vox populija i komentara uz nešto glazbe.

Zašto ste se orijentirale na radio kao medij?

Realno, svi i sve slušamo radio, makar u jednom dijelu dana. Mi se nadamo da će u ‘našem’ terminu radio ljudi koji će prihvatiti teme vezane uz rodnu ravnopravnost i nastaviti promišljati o njima i nakon što prođe tih 25 minuta. Želimo doći do što većeg broja ljudi i animirati ih da se angažiraju i počnu prakticirati rodnu ravnopravnost u svojim životima.

U Hrvatskoj postoji nekolicina radijskih emisija posvećena rodnoj ravnopravnosti, najčešće financirana iz Fonda za pluralizam medija. Kako bi si lokalne radijske postoje osigurale dodatan izvor prihoda, odlučuju se baviti ovom temom. No, problem je što zatim neosviještene osobe, koje se ni ne pripreme za temu koju bi trebale obrađivati, produciraju sadržaj koji bi trebao zastupati rodnu ravnopravnost, pa u konačnici znalo se dogoditi da se u eteru ograđuju od feminizma i čude gošćama koje se deklariraju kao feministkinje.  Tu dolazimo do problema na nekoliko razina – loše situacije u medijima, nesigurnih i loše plaćenih medijskih radnika/ica, novinarstva kao feminizirane profesije i fondova koji nastoje financiranjem ‘ugurati’ sadržaje od općeg dobra.

Nažalost, kod nas je feminizam još uvijek ‘prljava’ riječ i u nastojanjima da se govori o rodnoj ravnopravnosti bez da se zapravo promiče i spominje ženski pokret dolazimo do situacije da takve emisije preuzmu nekakav koncept radijske verzije ‘ženskog štiva’. Žensko štivo (u smislu časopisa o ljepoti, modi, bez dodavanja dimenzije i drugih atributa doli fizičkih) samo po sebi nije loše i u redu je da postoji, no nije korektno izjednačavati rodnu ravnopravnost i odabir najbolje četke za dugu kosu. Karikiram, no banaliziranje tako važnih tema je izuzetno opasno za poziciju žena u današnjem društvu. Rezultati analize medijskog sadržaja Agencije za elektroničke medije pokazuju da su žene i dalje podzastupljene u stvaranju medijskog sadržaja. Naravno, sada se vraćamo na pitanje: je li forsiranje ‘razgovora o ravnopravnosti’ u medijima jedini ispravni način da se o toj ravnopravnosti zapravo i progovori i osvijesti građane/ke, donositelje/ice odluka itd. Ili time samo riskiramo poplavu ’emisija o ravnopravnosti’ koje svoj sadržaj ne temelje na feminizmu iako bi im to trebala biti glavna tema? Strože kontrole sadržaja od strane Agencije za elektroničke medije bi vjerojatno poboljšale situaciju, no sumnjam da će se to dogoditi. Sve što mi možemo je zauzimati prostor koji nam pripada i dijeliti ga sa ženama i muškarcima koji imaju nešto pametno za reći. {slika}

PaRiter sprema još nekoliko projekata za nadolazeću jesen. Upoznaj nas s planovima!

Ova jesen će biti i više nego zanimljiva. Počinjemo 14. rujna s otvorenim snimanjem prve emisije koja će biti emitirana 19. rujna na valovima Radio Korza u 15.15 sati.  Nakon toga slijedi nešto posve novo, a to je kampanja  10 dana protiv urušavanja reproduktivnih prava koja počinje 22. rujna i traje do 3. listopada. Više informacija ćemo objaviti uskoro, i to na našem webu i Facebook stranici.  Studeni je rezerviran za trening za mlade žene s područja Primorsko-goranske županije. U isto vrijeme provodimo i projekt Women Deliver organizacije, odnosno pišemo jednu kratku publikaciju i planiramo radionice o pravima za mlade.

Iako se sjajne društveno angažirane stvari događaju u Rijeci, kao i u brojnim drugim krajevima Hrvatske, čini se kako je na nacionalnoj razini najvidljivije, ako ne i jedino vidljiv otpor nepravdi, nametnutim društvenim normama koji se događa u Zagrebu. Kako svojim djelovanjem utječete na lokalnu sredinu? Jeste li se već i/ili planirate li se povezati s drugim organizacijama koje se bave istim i/ili sličnim temama?

Hrvatska je kompletno centralizirana, sve se događa u Zagrebu, pa što ne bi i aktivističke akcije. Zafrkavam se, aktivizam se događa posvuda i čini mi se da, kako vrijeme ide, sve više shvaćamo važnost umrežavanja i komunikacije. Na primjer, 28. svibnja su, na Međunarodni dan akcije za žensko zdravlje, aktivistkinje ‘uredile’ kipove žena lentama na kojima je stajalo Naše zdravlje. Naši životi. Naša prava! i to u čak pet gradova: Zagrebu, Rijeci, Opatiji, Splitu i Poreču. Mislim da je to sjajno: moramo biti solidarne. Ne vidim zašto takve suradnje ne bi bile češće. Aktivistički potencijal, doduše, nije svugdje jednako veliki, no kada se ruke slože svašta možemo učiniti. Vidljivost je moguće postići dobrom komunikacijom s novinarima i novinarkama, a za to treba nešto malo umješnosti i puno upornosti.

Ti si također suradnica The Plaid Zebre, jedna od 200 mladih liderica u globalnom projektu  Women Deliver’s Young Leaders Program, savjetnica feminističkog fonda FRIDA, a surađuješ i s Astrom i Libelom. Prekarni rad, pogotovo ako je vezan uz aktivizam i ljudska prava, podrazumijeva multitasking i bavljenje različitim stvarima u isto vrijeme. Kako organiziraš svoje vrijeme i odrediš si prioritet? Može li se živjeti u Hrvatskoj od povremenih honorara koje zaradiš obavljajući poslove, u tvom slučaju, za najčešće internacionalne NGO-e?

Do prosinca 2015. godine sam imala stalan posao i u to vrijeme su dani bili strašno kratki. Sada, kada sam u PaRiteru je život ipak lakši. Rad u udruzi je super jer osim što si pišeš te neke projekte i trudiš se biti kreativna, u isto vrijeme tegliš kartone na prosvjede, lijepiš plakate, undercover istražuješ institucije i vrijeme je fleksibilniji pojam. Da, financijski aspekt aktivizma nije nešto na što s veseljem mislim, ali da se nekako skrpati. Aktivistički život je postao kao umjetnički: živim od honorara do honorara i planove gradim oko toga. Prioritet mi je  kćer, a radim dok je ona u školi i na aktivnostima. Ustajem se jako rano i pišem popise što sve moram napraviti. Lupanje kvačica pokraj učinjenog je najbolji osjećaj na svijetu. Problem i sreća ovakvog života su česta putovanja, no imam genijalnu strukturu u vidu partnera i obitelji i organiziramo se.

Prije dvije godine zajedno s nekoliko djevojaka započela si i projekt Znaj znanje, koji se učinio izuzetno koristim za vrijeme u kojem živimo i koje smo preživjele. Naime, u  svjetlu konzervativnih i klerikalnih napada na reproduktivna prava, pokušaja zabrane pobačaja na zahtjev žene i nemogućnosti uvođenja građanskog odgoja u škole, vi ste na svojim web stranicama pružale informacije o reproduktivnom zdravlju i reproduktivnim pravima žena, seksualnosti i kontracepciji. Što se danas događa sa Znaj znanje?

Znaj znanje je počeo kao mali aktivistički web o pravu na pobačaj. To je zapravo web stranica koja pruža informacije o pobačaju, kontracepciji i reproduktivnim pravima. U širem kontekstu, ona postaje čvorište feminističkog znanja o seksualnim i reproduktivnim pravima.{slika}

Znaj znanje i dalje postoji i kotrlja! Surađujemo s Europskim konzorcijem za hitnu kontracepciju i uz pomoć volonterki prevodimo tekstove, stavljamo na web, nastojimo što češće apdejtati Facebook stranicu za zanimljivosti iz domene pro-choice pokreta, kontracepcije i tjelesne autonomije. Zapravo me iznenađuje kako u Hrvatskoj ne postoje snažni pokreti ni za što, pa ni za reproduktivna prava. Imam dojam da smo puno ‘blaže’ u odnosu na kolegice iz drugih zemalja. Žao mi je što me je vrijeme malo satralo i aktivizam se pretvorio u govorancije po konferencijama, no i to ćemo promijeniti.

Kao jedna od prepoznatljivijih aktivistkinja takozvane novije generacije, koja se, baš kao ni brojne tvoje vršnjakinje, donedavno nije bavila aktivizmom radeći u nekom od NGO-a nego iz entuzijazma i u svoje slobodno vrijeme – kako vidiš današnju civilnu scenu, aktivizam, pretvaranje osjećaja borbe za jednakost i ravnopravnost u birokratizirano zadovoljavanje uvjeta natječaja i popunjavanje osnovnih uvjeta projekata?

Moj aktivizam je krenuo u Rodama pred skoro deset godina. Nakon Rode sam bila u jednoj ekološkoj udruzi i zatim počela pisati za Libelu i surađivati s Centrom za edukaciju, savjetovanje i istraživanje. To su dva svijeta – NGO i aktivizam. U ovom NGO svijetu sam poprilično nova i istina je da frustrira ta birokratizacija i pisanje natječaja i paranoičnost određenih davatelja sredstava. Čovjek se zapita. PaRiter ima nešto više iskustva s inozemnim nego domaćim donatorima i iskustvo pisanja projekata za strankinje i domaće donatore je veoma različito. Ispunjavanje obrazaca vidim kao nužno zlo: ne možemo bez toga, ne da nam se s time, ali financirati se moramo.

Aktivistička scena se nekako budi – možda još nismo posve shvatile koncept međugeneracijske solidarnosti i intersekcionalnosti i još se nekako ‘držimo’ svojih korijena, imam osjećaj da se i to mijenja. Ne znam kakav je osjećaj u Zagrebu, no tu u Rijeci se članovi/ce udruge ‘miješaju’ i događaju se divne stvari, kao što je bio festival udruga ‘Gledaj (u)druge’. Oprečne ideološke strukture djeluju homogeno i surađuju na svim razinama i to je očito jako dobar recept za uspjeh i provođenje projekata, ne vidim zašto to ne bi preuzele i radile na isti način.

Dugogodišnja si suradnica Libele. Kako vidiš razvoj ovog portala, što se mijenjalo, gdje idemo?

Libela je ljubav! Drago mi je da smo zauzele određenu poziciju u svijetu neovisnih medija u RH i da nam nedavne promjene u Ministarstvu kulture nisu naškodile, što dokazuje da novinarke Libele pokreće čisti entuzijazam, ne financije. 

Počeli upisi na obrazovni program Centra za ženske studije

Posted on by sdadmin

Centar za ženske studije poziva sve zainteresirane da se prijave na ovogodišnji obrazovni program Centra.

Program se sastoji od nekoliko cjelina: Uvoda u ženske studije, feminističke teorije i prakse, ženska reproduktivna prava i feministička kritika nasilja te feministička kritika umjetnosti i reprezentacije roda. Početak je predviđen za 24. listopad, a participacija za dvosemestralni program je 800 kuna. Predavanja će se održavati dva puta tjedno, ponedjeljkom i srijedom od 17 do 21 sat u prostorijama Centra za ženske studije na adresi Dolac 8, a program će trajati do svibnja 2017. godine. Voditeljica obrazovnog programa je doc. dr. Ankica Čakardić, a koordinatorica Andreja Gregorina.

Prijaviti se možete slanjem životopisa i kraćega obrazloženja zašto želite upisati studije, do jedne kartice teksta. Uz osnovne podatke u životopisu je važno navesti podatke o formalnom i neformalnom obrazovanju, studentskom, profesionalnom statusu/zanimanju te dosadašnje interese iz područja ženskih/rodnih ili feminističkih teorija i praksi.

Prijave se podnose na mail adresu obrazovni@zenstud.hr, a rok za prijavu je 25. rujan. Više o samim predavanjima i programu potražite na stranicama Centra. 

Kome treba poduzeće? Kombinat Borovo 1988. – 1991.

Posted on by sdadmin

U petak, 16. rujna od 19 sati u prostoru Galerija Nova u zagrebačkoj Teslinoj ulici otvara se izložba  Kome treba poduzeće? Kombinat Borovo 1988. – 1991.

Izložba Kome treba poduzeće? Kombinat Borovo 1988. – 1991. temeljena je na višegodišnjem istraživačkom radu Grupe Borovo (Sven Cvek, Snježana Ivčić i Jasna Račić) o klasnim sukobima u Kombinatu Borovo predratnih godina.

Njihovo istraživanje pod nazivom Kontinuitet društvenih sukoba 1988.-1991.: kombinat Borovo prikaz je, na primjeru jedne tvornice, društveno-političke klime s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina, vremena društvenih i ekonomskih reformi i početaka iščezavanja društvenog vlasništva, kao i prvih eksplicitnih nacionalističkih težnji koje će, u konačnici, eskalirati ratnim sukobima.

Upravo je format izložbe, uslijed svoje vizualne naravi, omogućio zorno prikazivanje i mapiranje učestalosti različitih onodobnih fenomena poput štrajkova ili čekanja i “uparivanje” istih s određenim političkim kontekstima, s ciljem pokušavanja detektiranja uzročno-posljedičnih veza između događaja koji su doveli do destrukcije jedne od najuspješnijih tvornica u Jugoslaviji, ali i događaja koji su rezultirali krvavim sukobima i rastakanjem same Republike.

Krize u Borovu, kojeg su, zbog multietničkog karaktera njegovih radnika, Vukovarci običavali nazivati i “Jugoslavija u malom”, prikazane su kronološki, duž timeline-a koji se proteže cijelom galerijom, a koji završava datumom izlaženja posljednjeg broja Tjednika Borovo (21. lipnja 1991.). Činom selekcije i kompilacije odabranih tekstova iz ovog tjednika, objavljenih u razdoblju između 1988. i 1991. godine, i tiskanja njegovog “izvanrednog izdanja” izražavamo svojevrsni hommage najstarijem jugoslavenskom tvorničkom časopisu, koji je istraživačima Grupe Borovo predstavljao nezaobilaznu literaturu i polazišnu točku istraživanja, ali i nepresušan izvor informacija o samom kombinatu.

QR kodovi na zidovima galerije vode na web stranicu izložbe i projekta, dok sam galerijski postav od posjetitelja zahtijeva angažman u identifikaciji transformacije pozicije borovskih radnika u novonastalim okolnostima tranzicije ka kapitalizmu i početaka procesa prekarizacije rada, te otvara prostor za nove, progresivne i društveno odgovorne diskurse o borovskoj tvornici, ali i o samom gradu Vukovaru.

Autorski tim izložbe: Sven Cvek, Katerina Duda, Snježana Ivčić, Jasna Račić, Mirna Rul
Koncept galerijskog postava: Katerina Duda i Mirna Rul uz podršku Grupe Borovo
Organizatori/ce: Centar za mirovne studije/Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju

Izložba ostaje otvorena do 7. studenog 2016.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org