sdadmin

CMS: Hrvatska ne smije u Tursku izručiti osobu izbjeglu od političkih progona

Posted on by sdadmin

Njemački  državljanin kurdskog podrijetla gospodin Murat Catulay uhićen je na temelju međunarodne tjeralice, a zbog izručenja Turskoj, dok je s obitelji ljetovao u Hrvatskoj i već se tjedan dana nalazi u ekstradicijskom pritvoru splitskog zatvora, navodi se u priopćenju Centra za mirovne studije koje prenosimo u cijelosti.

“Centar za mirovne studije upozorava kako  Hrvatska ne smije odstupiti od zaštite temeljnih ljudskih prava i izručenjem ugroziti život osobe koja je u Njemačkoj ostvarila zaštitu radi političkog progona.

Recentna događanja u Turskoj, gdje turske vlasti uhićuju na tisuće političkih neistomišljenika i  žele uvesti smrtnu kaznu, kao i turska derogacija obveza Europske konvencije o ljudskim pravima, navodi na zaključak kako postupak koji bi optuženi imao u Turskoj, ukoliko bi bio izručen, ne bi bio pravičan.  Europa je konvencijom usvojila određene civilizacijske standarde kojima se propisuje zabrana mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne te svaki sudac koji odlučuje u ovom slučaju mora dati odgovor bi li došlo do takvih postupaka u slučaju izručenja uhićenog Turskoj. Izručenje bi u ovom slučaju bilo protivno i pravnom principu zabrane vraćanja, koje je prepoznato i zajamčeno brojnim međunarodnim dokumentima, a koji osobu štiti od vraćanja u zemlju gdje bi njen život bio ugrožen.

Također, CMS podsjeća i da je Kurd Murat Catulay, koji se već tjedan dana nalazi u ekstradicijskom pritvoru splitskog zatvora, građanin Njemačke, nakon što je prije 15 godina dobio azil zbog političkog progona i mučenja u Turskoj. CMS poziva hrvatske institucije na oprez i da, osim ispitivanja formalno-pravnih uvjeta za izručenje, nužno ispitaju i materijalno-pravne pretpostavke u skladu sa svojom ulogom u pravnom sustavu jer ovo ne bi bio prvi slučaj iskorištavanja međunarodne tjeralice Interpola za nastavak političkih progona.  U Hrvatskoj smo svjedočili više slučajeva zahtjeva za izručenjem osumnjičenih za terorizam, koji su slučajno ili ne bili baš iz Turske, a koji su se po provedenom postupku pokazali zloupotrebom sustava i kršenjem prava izbjeglica.

Zbog takvih situacija prošle godine Interpol je promijenio načine svoga postupanja u slučaju tzv. crvenih upozorenja, na način da omogućava brisanje crvenih tjeralica kod slučajeva u kojima država porijekla izbjeglica zatraži izručenje od države u kojoj se izbjeglica zatekao, ali ne od države u kojoj uživa azil. Naime, već u preporukama Centra za mirovne studije izloženima na poziv Interpola, upozoreno je da na taj način izbjeglice niti ne znaju da su na međunarodnoj tjeralici te su izloženi pravnoj nesigurnosti i riziku od vraćanja u zemlju u kojoj bi im život i sigurnost bili ugroženi ukoliko napuste granice države koja im je dala utočište. 

 Centar za mirovne studije stoga izražava nadu da će Hrvatska postupiti u skladu s postojećim pravnim propisima i dostignutim civilizacijskim normama i neće izručiti osobu u nesigurnost turskog pravnog sustava, osobito uzimajući u obzir činjenicu statusa izbjeglice osobe protiv koje se vodi postupak za izručenje”, prioćili su iz Centra za mirovne studije.

Ured za udruge odbacio zahtjev za ponavljanjem izbora koje je tražila U ime obitelji

Posted on by sdadmin

Vladin Ured za udruge odbacio je u utorak zahtjev udruge “U ime obitelji” da poništi rezultate glasovanja o kandidatima za članove Savjeta za razvoj civilnog društva, poručivši kako je izbor proveden u skladu s demokratskim standardima i propisanom procedurom.

Podsjećamo, udruga “U ime obitelji” ranije je prozvala Vladin ured da “s ciljem manipulacije izbora, ili zbog grubog propusta, nije informirao sve udruge u RH o glasovanju za kandidate za Savjet za razvoj civilnog društva, što je rezultiralo odazivom od samo dva posto udruga te izborom kandidata lijevo-liberalnog svjetonazora”.  

Taj i sve druge prigovore na regularnost postupka Ured je odbacio, a u priopćenju navode kako nigdje nije propisano koliki bi odaziv udruga trebao biti da bi izbor bio pravovaljan. Ističu kako su pravovremeno na svojim mrežnim stranicama objavili javni poziv za kandidiranje članova Savjeta i njihovih zamjenika za naredni mandat, a stav udruge “U ime obitelji” da bi svim organizacijama civilnog društva trebali posebno poštom poslati poziv smatraju neosnovanim.

Pisma? Uozbiljite se.

“U 2016. godini, kada se i državna uprava okreće ka potpunoj digitalizaciji i komunikaciji putem e-pošte, (što je u poslovnoj komunikaciji već dugo standard), slanje pisama na adrese svih udruga (kojih je trenutno gotovo 53.000) predstavljalo bi nepotreban financijski trošak”, poručuju iz Ureda.

Napominju kako je udruga “U ime obitelji” kandidirala svog predstavnika za člana radne skupine za izradu Nacionalne strategije za nadolazeće petogodišnje razdoblje “kao rezultat privremene diseminacije i dostupnosti informacija Ureda za udruge”.

Iz Ureda odbacuju i tvrdnje o izboru kandidata lijevo-liberalno svjetonazora u Savjet.

“Zadaća Ureda za udruge je osigurati poticajan pravni, institucionalni i financijski okvir za razvoj i djelovanje svih udruga, neovisno o tome koje svjetonazore zastupaju i tu svoju zadaću stručno i odgovorno obavljamo te u potpunosti odbacujemo bilo kakve insinuacije u namještanje izbora za Savjet za razvoj civilnog društva”, stoji u priopćenju vladina Ureda za udruge.

Potrebno nam je više poštovanja i radikalne ljubavi u aktivističkom djelovanju

Posted on by sdadmin

U članku objavljenom na portalu EverydayFeminisim, Niyousha Bastani piše o vlastitom iskustvu prekovremenog rada u organizaciji koja se zalaže za socijalnu pravdu. Prekovremeni rad povremeno ju je dovodio do suicidalnih misli i narušavao njezino psihičko zdravlje. Bastani primjećuje ironiju u tome što borba protiv društvenih nepravdi uključuje i problem prekovremenog rada, a pri tome upravo se on perpetuira u organizacijama koje se njime bave. Emocionalan rad još je teži marginaliziranim osobama zaposlenim u tim organizacijama jer su često upravo njihovi identiteti predmet društvene nepravde. Primjerice, navodi Bastani, dvosatna diskusija o islamofobiji puno teže pada njoj kao muslimanki nego nekome tko nema osobnu poveznicu sa tim problemom. Kultura prekovremenog rada nije štetna samo za pojedinke/ce nego i za održivost same organizacije koja se zalaže za socijalnu pravdu. Mnoge pojedinke/ici će odustati ili burn-outati u takvoj atmosferi, a organizacija će trpjeti brojne probleme poput nedostatka zaposlenih, ostavki i čestih promjena zaposlenih što doprinosi ponavljanju istih pogrešaka i nedostatku institucionalnog znanja.

Sve to onemogućuje da organizacija ostvaruje svoje ciljeve kao što su, primjerice, borba protiv različitih oblika opresije ili produkcija anti-opresivnih medijskih sadržaja. U kulturi prekovremenog rada i izrabljivanjatakva organizacija odnositi će se prema svojim radnicama/ima upravo poput najgoreg kapitalističkog izrabljivača. Kapitalizam kao ideologija svodi ljudsku vrijednost na to koliko neka/netko može raditi i koliko može zaraditi. Na kapitalističkom radnom mjestu, vrijedite onoliko koliko vrijedi vaš rad i ako ste marginalizirane/i zbog vaše rase, klase, etniciteta, (a)seksualnosti, roda, religije itd., vaš rad vrednovati će se mnogo manje. Osjećaji burn-outanja, zamjenjivosti i bezvrijednosti ne mogu se promatrati kao izolirani osjećaji individualki/aca već kao dio problema tržišta koji nas tretira poput potrošne robe.

Njezini primjeri podsjetili su me na vlastiti honorarni i volonterski angažman u jednoj organizaciji koja se također zalaže za socijalnu pravdu. Organizaciji model djelovanja u toj organizaciji bio je gotovo svake godine drugačiji uz velike smjene zaposlenih i volonterki. Sva znanja o procesu djelovanja bila su izgubljena i svaka generacija ispočetka bi otkrivala toplu vodu o stvarima koje su se već radile i ponavljale iz godine u godinu. U toj organizaciji, u početku, dosta veliku ulogu imale su aktivistkinje volonterke što je omogućavalo dosta snažan grassroots moment, odnosno proces neprofesionaliziranog samoorganiziranja određenih događaja i akcija od strane volonterki te povezivanje i osnaživanje same LGBTIQ zajednice. Nešto kasnije, usporedno s tim procesom krenula je NGO-izacija odnosno profesionalizacija organizacije. Zdunić (2016) objašnjava i opisuje da je “suvremeni LGBTIQ aktivizam u Jugoistočnoj Europi preuzeo hibridni sustav organiziranja, između NGO-a i grassroots pokreta, s tendencijom daljnje NGO-izacije, a strategije koje se koriste su konfrontacija i suradnja s političkim elitama. Napetost u odnosima grassroots i NGO aktivizama u Jugoistočnoj Europi odnosi se na kritiku NGO aktivizma kojeg grassroots pokreti smatraju neetičnim i nevažnim u promociji širih društvenih ciljeva, argumentirajući to organizacijskim obrascima rada NGO-a, porijeklom njihovog financiranja i dobrim odnosima s političkim elitama. “Ovo objašnjenje primjenjivo je i na dotičnu organizaciju u kojoj je počeo dominirati NGO dio što je dovelo do napetosti u odnosima između vodstva organizacije, zaposlenih i aktivistkinja volonterki. NGO-izacijski model počeo se smatrati u vodstvu organizacije kao jedini održivi model. Volonterkama i grassroots aktivistkinjama počela se nametati kapitalistička radna etika kao i zaposlenima što je na kraju dovelo do preopterećenja.  Pod geslom traženja održivog modela djelovanja, uključivanje novih ljudi u onaj originalni grassroots volonterski angažman bio je znatno ograničen i otežan.

Aktivistkinjama koje se zalažu za određeni cilj, pogotovo kada je taj cilj vrlo osoban nama ili nama bliskim osobama, kao što je to ranije istaknula Bastani, vrlo je lako upustiti se u prekomjeran rad koji otvara put eksploataciji i raznoraznim psihičkim poteškoćama. Budući da se radilo o organizaciji koja se bori protiv različitih vrsta opresije, odnos osoba iz vodstva koji/e su bile zaposlene puno radno vrijeme prema aktivistkinjama i volonterkama bio je iznenađujuće opresivan, odnosno prepun nepoštovanja što se manifestiralo u potpunom izostanku edukacije za nove volonterke, neodgovaranju na mailove i nedolaskom na ključne sastanke. Primjerice, novim volonterkama (i potencijalnim budućim aktivistkinjama) uopće se nisu jasno objasnili ciljevi i vrijednosti organizacije pa se dogodila apsurdna situacija u kojoj su neke volonterke u feminističkoj organizaciji u potpunosti ili djelomično neupoznate s feminizmom i povremeno je dolazilo do seksističkih, mizoginih i transfobičnih komentara koji su viktimizirali i bitno otežavali rad ostalim volonterkama i članicama te organizacije.

Kada se o tome pokušalo obavijestiti osobe u vodstvu, odgovornost se svaljivala na starije aktivistkinje ili se to oportuno toleriralo zbog “korisnih vještina” koje te osobe posjeduju. Principi feminističke etike brige uvršteni su kao jedni od temeljnih principa djelovanja organizacije, ali oni se uopće nisu primjenjivali u svakodnevnom djelovanju. Prigovori i žalbe aktivistkinja volonterki na nefunkcioniranje određenog dijela procesa ili na preopterećenost poslovima nisu nailazili na razumijevanje i gotovo se uopće nisu uvažavali. Licemjerno je nazivati se feminističkom organizacijom, a odnositi se prema volonterkama i zaposlenima kao prema potrošnoj robi te tolerirati antifeminističke ispade i izjave. Safespace koji je trebao postojati u toj organizaciji bio je ekstremno narušen i borba protiv različitih vrsta opresije time onemogućena. Takav tretman obeshrabrio je neke osobe od daljnjeg angažmana u toj organizaciji, a sva pričanja o održivosti modela pala su uvodu jer su znanja o procesu ponovno izgubljena. Nikakve refleksije na vlastiti način rada unutar organizacije nije bilo niti je postojala volja da se o tome raspravlja.

Bastani ističe kako borba protiv društvenih nepravdi i različitih vrsta opresije u atmosferi prekovremenog rada nalikuje Sizifovom poslu. Ogroman trud uložen je u nešto što će se na kraju otkotrljati natrag u prašinu. Sve organizacije koje se bore i zalažu za bilo koje pitanje marginaliziranih skupina trebale bi se zapitati primjenjuju li vrijednosti do kojih drže i u praksi te kako mogu bolje organizirati opseg poslova na način da ne preopterećuju svoje zaposlene i da zadrži volonterke. Na taj način mogli bismo stvoriti atmosferu u kojoj se ljudi tretiraju na feministički pravedan način na radnom mjestu odmah sada umjesto da čekamo da se kasnije stvore bolji uvjeti za to. Priključujem se Bastaniu sanjanju o svijetu u kojem će, u najgorem slučaju, svaka osoba biti poštovan/a bez obzira na svoju “produktivnost”, a u najboljem slučaju, radikalno voljen/a. 

Zdunić, N. (2016). Kerstin Jacobsson (ur): Urban Grassroots Movements in Central and Eastern Europe. Politička misao: časopis za politologiju, 53(1), 171-173. Preuzeto sa: http://hrcak.srce.hr/162661

Bombardirana jedina bolnica za porode u sirijskom Kafer Takhareemu

Posted on by sdadmin

Sirijsko rodilište u okružju Ibliba koji je pod kontrolom pobunjeničkih snaga bombardirano je u petak u izravnom napadu, prenosi međunarodna humanitarna organizacija Save the Children, koja podupire bolnicu.

Syrian Observatory for Human Rights, organizacija koja prati nasilje u Siriji u petogodišnjem konfliktu, navodi kako je zračni napad pogodio bolnicu, kao i zgradu civilne obrane. Broj žrtava još nije poznat.

{slika}

Bolnica u Kafer Takhareemu, jedino je rodilište u krugu od 110 kilometara, radi s otprilike 1100 žena i djece mjesečno, a samo je prošlog mjeseca u njoj rođeno oko 340 djece.

U službenoj izjavi, organizacija Save the Children navodi: “Nekoliko je beba ozlijeđeno kada su inkubatori u kojima se nalaze srušeni od snage udara, a ženi koja je šest mjeseci trudna odsječena je noga. Još dvije žene imaju rane u trbuhu, a nekoliko je pacijentica i dio osoblja lakše ozlijeđeno. U trenutku napada, u tijeku su bile dvije operacije, a jedna je žena bila u trudovima. Bolnica se zasad smatra funkcionalnom, izuzev hitnog prijema. Ovo je jedna bolnica za porode u ovom području, koja služi više od tisuću žena i djece mjesečno”.

Zgodne žene spašavaju stvar: ‘Cilj nam je probuditi radoznalost’

Posted on by sdadmin

“Za Skribonaute ljeto je uvijek vrijeme za nove kreativne pothvate suradnju s našim dragim partnerima Domom za nezbrinutu djecu Miljenko i Dobrila i Kino klubom Split te za još jednog izdanje festivala Zgodne žene spašavaju stvar. I ove godine, u Splitu, posvetit ćemo četiri dana sjajnim pjesnikinjama, književnicama, novinarkama, aktivistkinjama i jednom mladom paru filmaša”.

Tim riječima počinje najava festivala posvećenog nešto drugačijem načinu spajanja književnosti, umjetnosti i aktivzma, nego što smo to inače navikle. U Splitu, od  4. do 7. kolovoza, otvoren će biti prostor ženama koje su u svojim životima posvećene kreiranju toplijeg, solidarnijeg i vedrijeg društva.

Luiza Bouharaoua i Paula Zore u razgovoru nam otkrivaju zbog čega organiziraju ovaj festival, čemu se vesele, zbog čega inzistiraju na nenaplaćivanju ulaznica, ali i s kojim osjećajem žele da posjetitelji i posjetiteljice odu na samom kraju festivala.

Za samo nekoliko dana počinje ovogodišnje izdanje vašeg festivala – u četiri dana prepuna zanimljivosti u Splitu će se govoriti o medijima, književnosti i feminizmu. Zbog čega je sam festival nazvan Zgodne žene spašavaju stvar?

Novo izdanje festivala traje od 4. – 7. kolovoza te uključuje cijeli niz pjesnikinja, književnica, novinarki i kulturnih radnica te žene i djevojke s kojima direktno radimo. Upravo je taj direktni rad s djevojkama smještenima u institucije za djecu i mlade bez odgovarajuće roditeljske skrbi, i djecu i mlade s problemima u ponašanju, ženama starije životne dobi i žrtvama privatizacije okosnica festivala i razlog zašto smo njegovo ime preuzeli od imena izložbe slikarice Helene Janečić  u kojoj je Helena izlagala slike “običnih” žena naslikanih kao superjunakinje. Njena ideja se savršeno poklopila s našom željom osnažimo djevojke da kroz  kreativne radionice djevojke, da ih motiviramo  da promišljaju o onome što ih čini posebnima, što snažnima i jakima te da artikuliraju način na koji su one same zapravo junakinje.

 

Na festivalu sudjeluju žene poznate i priznate u svojemu radu u različitim područjima. Koju važnost vidite u povezivanju spomenutih tema?

Festival je osmišljen  s ciljem da predstavlja i promovira umjetnički i kulturni rad žena  koje djeluju na različitim poljima, ali na način da se njihov rad kontekstualizira, iz feminističke perspektive, da se istraži što on govori o položaju i umjetnica i žena i njihovom iskustvu. Upravo je to artikuliranje pojedinačnih iskustava žena različitih dobi i društvenog položaja okosnica direktnog rada i način detektiranja problema s kojima se treba suočiti. Uključivanje različitih medija omogućuje nam i promišljanje o tome kako umjetnički rad  može biti angažiran i kao takav katalizator promjene društvene svijesti.

{slika}

 

Koliko je lako ili teško tekla organizacija ovog festivala u vrijeme godišnjih odmora i u gradu koji je posljednjih godina sve više i više preplavljen turistima i turistkinjama? Što za vas znači održavanje ovakvog festivala upravo u Splitu?

Organiziranje festivala koji direktno uključuje djevojke i žene svih uzrasta i vrlo različitih startnih pozicija i koji aktivno promovira rad žena i problematizira njihov položaj čini nam se posebno bitan u Splitu jer je takav tip promišljanja u ovoj sredini oskudan. I upravo je to jedan od razloga zbog čega festival organiziramo u Splitu ljeti unatoč logističkim i financijskim problemima koje turistička sezona u Splitu donosi.

Ljeto, dakle, nije najlakše vrijeme za organizaciju festivala ovog tipa, ali nam se čini kao dobar izbor između ostalog i zato što je to razdoblje zatišja u događanjima i period finalne transformacije grada u destinaciju u kojoj je sudjelovanje u programima i događanjima uglavnom pitanje novca. Motivirani upravo tom transformacijom koja je iz godine u godinu sve potpunija ove godine smo se festival preselile u novi prostor, u novootvoreni Caffe bar Chillton. Riječ je mjesto koje nije još jedan u nizu lokala koji niču u sezoni već je rezultat društvenog poduzetništva mladih ljudi koji rade u nevladinoj organizaciji Info zona. Riječ je o mjestu koje je nastalo u želji da se stvori prostor, društveni centar u malom na kojem će se mladi i oni nešto stariji okupljati oko programa. U gradu koji je sve manje grad za svoje građane, a sve više destinacija u kojoj se “lokalci” i sve ono što im treba za servisiranje svakodnevnog života istiskuje na periferiju čini nam se posebno važnim podržati takav projekt.

Osim mjesta na kojem se festival odvija važno nam je da festival bude uključiv i dostupan svim građankama i građanima, što uvelike potpomaže činjenica da su sva događanja besplatna.

 Organiziranje ovog festivala samo je dio onoga čime se inače bavite, predstavlja na neki način drugačiji vid aktivizma. Slažete li se s tom procjenom?

Organiziranje festivala nekako vidimo kao nastavak našeg aktivističkog rada možda ne nešto drugačijem terenu, ali prema istim principima. Kada su Skribonauti započeli raditi na polju književnosti i kulture vrlo brzo se iskristalizirala naša potreba da programi koje organiziramo budu otvoreni i uključivi za sve pogotovo za one isključene, zanemarene i gurnute na marginu. Nažalost, takvu sudbinu doživjele su djevojke iz domova za djecu i mlade, žene starije životne dobi, LBT žene, radnice bivših velikih tvornica koje su nestale u privatizaciji – ukratko sve žene s kojima smo radile. Naš cilj je stvoriti prostor i priliku za njih da artikuliraju svoju priču u mediju koji im najviše odgovara te da kroz taj proces i kroz proces daljnje distribucije tog rada budu vidljive i prepoznate ne samo kao subjekt, već kao i politički subjekt.

S kojim uvidima i kojom emocijom biste htjele da posjetitelji i posjetiteljice festivala odu?

Željele bi smo potaknuti radoznalost posjetitelja i posjetiteljica za teme kojima se bavimo i motivirati ih na angažman oko društvenih problema, a posebno problema žena u njihovoj zajednici. Naravno, želimo i da se posjetitelji i posjetiteljice zabave i da u njima probudimo poriv da prate rad pjesnikinja, spisateljica, vizualnih umjetnica i novinarki s kojima surađujemo i otkriju nove interese za sebe.

Program ovogodišnjeg festivala pogledajte na slici niže, a dodatne informacije pronađite na Facebook stranici ovdje.

{slika}

Kako tinejdžerice u Bangladešu rade na sprječavanju dječjih brakova

Posted on by sdadmin

Adolescentice u Bangladešu suočene su s ozbiljnim prijetnjama svome zdravlju: dvije trećine ih se uda prije 18. godine, jedna trećina postanu majke prije 20. godine. Nacionalna mreža tinejdžerica pod nazivom Shornokishoree nastoji poboljšati njihovo zdravlje putem zagovaranja među vršnjakinjama.

U posljednjih nekoliko godina, Bangladeš je ostvario važan napredak prema unaprjeđenju reproduktivnog zdravlja. 2014., gotovo polovica žena rodila je uz asistenciju medicinski educirana osobe, u odnosu na jednu petinu u 2007. godini. Ovoga tjedna, Svjetska banka je najavila kako će uložiti 150 milijuna dolara kako bi pomogla Bangladešu da unaprijedi svoj zdravstvani sustav, uključujući i skrb za trudnice u državnim bolnicama.

 

No trudnice u Bangladešu su često tinejdžerice.

Unatoč loše implementiranom zakonu koji zabranjuje brakove prije 18. godine, 65 posto djevojaka se uda do tada – a 29 posto se uda do svoje 15. godine. Jedna trećina djevojaka između 15 i 19 godina su trudne. Od 2012., razvija se nacionalna mreža adolescentkinja – Shornokishoree Adolescent Health Network – koja nastoji suzbiti rane brakove putem međuvršnjačke zdravstvene edukacije.

“Školski udžbenici govore o zdravlju, no u našim knjigama se ne spominje udaja djevojčica zbog miraza”, kaže Oyshi, šesnaestogodišnja voditeljica Shornokishoree programa u oblasti Rajshahi. “Učitelji/ce govore o zdravlju, no kada su to muškarci, djevojčice se srame.”

Shornokishoree – što znači Zlatne djevojke – vode adolescentske zdravstvene klubove za učenice između 10 i 19 godina u 64 škole diljem zemlje, u svakoj administrativnoj oblasti Bangladeša. Djevojke se sastaju dva puta tjedno kako bi učile o fizičkom i reproduktivnom zdravlju i razvijale vještine vođenja za prenošenje tih znanja u svoje zajednice. Snimaju video seriju koja se emitira na Channel i, jednom od najvećih bangladeških televizijskih kanala, razvile su i aplikaciju za Android o imaju cjelodnevnu (0-24) otvorenu liniju kako bi odgovarale na pitanja o zdravlju i pomogle zaustaviti dječje brakove. Shornokishoree do 2018. godine žele obuhvatiti 20 milijuna djevojčica i djevojaka.

“Mi smo buduće majke u Bangladešu”, kaže Anika (15), voditeljica programa u oblasti Gazipur. “Ako nemamo informacije o vlastitom zdravlju, nećemo se moći brinuti za sebe – i nećemo biti u stanju roditi zdravo dijete”.

 

Women & Girls Hub je tijekom svoje posjete konferenciji Women Deliver 2016 razgovarao s Oyshi, Anikom i još dvije mlade voditeljice programa Shornokishoree – Monami (17) iz Dhake i Noshin (15) iz oblasti Bagerhat.

 

Women & Girls Hub: Kao skupina djevojaka zaustavile ste dječje brakove. Kako ste to uspjele?

Monami: Naša mreža funkcionira na više razina. Postoje klubovi u školama koji su organizirani po oblastima, a djelujemo i kao mreža na razini države. Unutar tih slojeva – škola, administrativna oblast, država – imamo članice i različite razine voditeljica koje zovemo voditeljice mreže.

Kada se nešto dogodi, povežemo se istog trena. Na Skypeu smo, na Facebooku, imamo zajednički Outlook korisnički račun, a od Shornokishoree mreže sve smo dobile telefone i telefonske brojeve.

Kad god dobijemo vijest o dječjem braku, krećemo u akciju.

Prošle godine imale smo jedan incident. Djevojke iz Shornokishoree su mi pričale o jednom dječjem braku koji se trebao sklopiti, s djevojčicom kojoj bilo 13 godina i muškarcem u kasnim dvadesetim. Ona se željela udati! Bila je siromašna, i bili su zaljubljeni.

Otišla sam do njezine obitelji i najprije sam pokušala razgovarati s njima, s roditeljima. Rekla sam im za zakon i pokušala sam najbolje što sam znala, no nisam ih mogla uvjeriti da zaustave taj brak budući da je, prema njihovom shvaćanju, djevojčica bila spremna.

Kada im pokušavam reći, a oni ne čuju, tada trebam biti stroža.

Povezala sam se sa svojom voditeljicom mreže, a ona je kontaktirala povjerenika administrativne oblasti. Nakon toga je on sâm otišao do obitelji i zaustavio sklapanje braka – budući da roditelji i mladenci moraju poslušat povjerenika. Povjerenik im je rekao: “Ako se vjenčate, idete u zatvor”. Zakon je strog: dječji brak je protuzakonit.

Djevojčica se nije pridružila našoj grupi, ali sada razumije zakon i ide u školu svaki dan. Pazimo na nju i informiramo se o njezinom napretku.

 

Anika: Imala sam prijateljicu koju je obitelj pripremala za udaju. Imala je samo 11 godina. Obavijestila sam lokalne voditeljice i one su poduzele korake kako bi zaustavile sklapanje braka. Ona se vratila u školu i sada je u sedmom razredu.

Da iza sebe nemam mrežu, ništa ne bih mogla napraviti, jer sama nemam nikakvog utjecaja. Sada im mogu reći, “Ja sam Shornokishoree, a moja mreža je uz mene”. Sada vrlo pažljivo slušaju što im govorim i obraćaju pažnju na mene.

Women & Girls Hub: Kako ti i tvoje prijateljice učite o zdravlju?

Anika: Mnogo toga sam naučila od svoje majke. Zahvalna sam joj što mi je prijateljica; mislim da svaka obitelj treba poučiti svoje kćeri.

No, u našoj je zemlji reproduktivno zdravlje vrlo osjetljiva tema; ne možemo o tome razgovarati s drugim ljudima. Shornokishoree nas uči da je u redu znati o seksualnom i reproduktivnom zdravlju te da sve informacije možemo dobiti u našoj mreži.

Mreža ima pozivni centar koji radi 0-24. Ako bilo koja djevojka ima problem, može nazvati i mi ćemo ju saslušati i pokušat rješiti problem. Razgovarat ćemo s medicinskim stručnjacima koji će dati svoja rješenja i to ćemo joj prenijeti. Kada bismo mogle distribuirati informacije među sve adolescentice, izgradili bismo zdravu državu.

Monami: Živim u Dhaki i potječem iz vrlo obrazovane obitelji; moji roditelji se prema meni ponašaju prijateljski i uvijek su sa mnom dijelili informacije. Djevojkama u udaljenim krajevima nitko ništa ne kaže o menstruaciji. To je tâbu. Djevojka s mentruacijom ne smije izlaziti van, ne može održavati higijenu jer nema privatnost.

Nakon što sam se priključila mreži, slušala sam njihove priče. U jednom selu, djevojka je umrla od zdravstvenih problema uzrokovanih lošom higijenom za vrijeme menstruacije.

Taj me je događaj dirnuo. Kako neka djevojka poput mene može izgubiti život, dok ja živim u zdravlju? Zašto ta djevojka nije živa? To sam mogla biti ja, to je mogla biti moja sestra. Ta djevojka je moja sestra jer je djevojka iz moje zemlje.

Osjećam se povezanom s tim djevojkama nakon što sam naučila te stvari, slušajući njihove priče. To je samo jedan slučaj, a mnogo takvih se događa u mojoj zemlji. Jako mi je stalo do misije ove mreže da širimo znanje o zdravlju adolescentica širom zemlje.

Women & Girls Hub: Što je najbolje što si doživjela kao Zlatna Djevojka koja osnažuje svoje vršnjakinje?

Noshin: U mojoj školi je bilo mnogo djevojaka koje nisu znale ništa o pubertetu. Jednom mi je prišla jedna djevojka, budući da sam dijelila informacije u školi kao Shornokishoree voditeljica: dobila je svoju prvu menstruaciju. Bila je uplašena i nije znala što treba učiniti. Pitala me: “Što da radim? Trebam li reći svojoj majci ili nekom drugom u obitelji?” Rekla sam joj: “Slušaj, nemaš se čega bojati. To je normalno. To znači da imaš moć zbog koje ćeš u budućnosti moći biti majka – to nije nešto čega se trebaš bojati”. To je za mene bilo najbolje iskustvo!

 

U Bangladešu žive različite djevojke, no bez dovoljnog znanja o adolescenciji, one su stidljive. Kada steknu znanje, postaju vrlo glasne i otvorene. Imaju znanje koje mogu dijeliti, kojim mogu prosvijetliti druge. Ja mislim da su sve djevojke u Bangladešu jako hrabre.

U našoj zemlji postoji mnogo udaljenih kutaka; želim doprijeti do svakog od njih s našom mrežom, prosvijetliti djevojke znanjem o adolescentskom zdravlju i omogućiti zdravlje u Bangladešu.

 Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org