Beograd NIJE MALI: Pitajmo se gdje je nestala država

Na petom po redu prosvjedu Inicijative Ne da(vi)mo Beograd jučer je, prema riječima organizatora/ica, više od 10.000 građanki i građana zahtijevalo ostavke i odgovornost nadležnih za rušenje objekata i maltretiranje, vezivanje i ograničavanje slobode građana/ki u Savamali, kao i za nereagiranje policije.

Protestnom šetnjom od Skupštine grada do Hercegovačke ulice su, kažu, ukazali na tragove zločina koji je osmišljen i započet prije dvije godine. “Na ovom mjestu su izaslanici nacionalne vlasti potpisali kriminalan ugovor o projektu “Beograd na vodi”. I odatle su organizirano krenuli s propagandom, lažima i obmanjivanjem građana, a završili u nasilju u noći 25. travnja!”, poručili su prosvjednici/e.

“Ne pitajmo se čiji je grad, grad je naš. Pitajmo se gdje je nestala država. Dok nemamo državu, nećemo imati ništa”, poruka je profesorice u mirovini Srbijanke Turajlić, koja je obilježila jučerašnji prosvjed pod nazivom Beograd NIJE MALI, prenosi danas.rs.

Tražile su se ostavke nadležnih: gradonačelnika Beograda Siniše Malog, predsjednika Skupštine grada Beograda Nikole Nikodijevića, ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića i ostalih.

“Ne prihvaćamo da policija pruža odstupnicu maskiranim nasilnicima, niti da se nasilje provodi unutar zakona, ni mimo zakona. Ukoliko se ne suprotstavimo, nasilnici će nam pokazati svoje cjelokupne hirovite potencijale. Ukoliko se ne suprotstavimo, nacionalna i gradska vlast će nastaviti s otimanjem naših javnih površina i resursa, a novac za javno zdravstvo, obrazovanje, infrastrukturu i transport pretočit će u lukrativni pothvat “Beograd na vodi”, kako bi njihovi ekonomski burazeri profitirali”, poručili su na skupu.

“Naš gubitak njima omogućava luksuz. Zato nastavljamo s našom borbom, jer oni ne smiju imati mira. Kada su oni sigurni u svojoj bahatosti, mi nismo u našim domovima. Kada oni “vjeruju” u institucije, mi plaćamo odnošenje šuta nakon njihovog divljanja. Zato ćemo ih počevši od ponedjeljka tražiti u svakoj ljušturi koju su napravili od institucija”, poručili su organizatori/ce.

Letnji feministički susreti mladih seoskih žena

FERONIA – udruženje građanki iz Bezdana i BeFem – feministički kulturni centar organizuju treće po redu Letnje feminističke susrete mladih seoskih žena, koji će se održati 16 i 17. jula 2016. godine u Bezdanu. 

Letnji feministički susret mladih seoskih žena i ove godine okupiće 30 mladih žena iz nekoliko sela Vojvodine, koje će kroz različita predavanja radionice problematizovati položaj mladih žena na selu, izazove sa kojima se suočavaju u seoskim zajednicama u kojima su višestruko marginalizovane, nevidljive i njihovi kapaciteti i znanja nisu prepoznati u patrijarhalnim sredinama u kojima žive.

Tokom dvodnevnih predavanja i radionica zajedno ćemo učiti i razgovarati o ženskim pravima, feminizmu, jeziku, medijima, kao i različitim metodama aktivističkog i ekonomskog udruživanja, kao i mogućim strategijama otpora i udruživanja u procesu lične i kolektivne emancipacije.

Jedan od naših ključnih ciljeva je da iznova govorimo o važnosti snage ženskog prijateljstva i solidarnosti, kao i kontinuiranog učenja, koje pokreće promene. Sa druge strane, kroz rad pojedinki i grupa u kojima deluju ove mlade žene će nam pokazati da su vojvođanska sela postala mesta feminističke akcije, u kojima se kroz njihov rad i aktivizam menja slika šire lokalne zajednice.

Program:

Subota 16. juli

12. 15 – 12. 30
Otvaranje 3. Letnjih feminističkih susreta mladih seoskih žena

12.30 – 14.00 
“Kratka istorija feminizma” – Katarina Lončarević

15.00 – 16.30 
Film i radionica o rodnim ulogama: “Ko ima pravo na najlon čarape” – autorke filma Nataša Niškanović i Milica Batričević

17.00 – 18.00 
Rod i jezik između znanja i nemanja – Hana Ćopić

Nedelja 17. juli

10.00 – 11.00 
Žene i politika, kratak vodič za preživljavanje – Maja Sedlarović

11.30 – 12.15 
Žena kao Drugi: reprezentacijske prakse u medijskom diskursu savremene Srbije – Jelena Višnjić

12. 15 – 13.15 
Medijska radionica “Misija planeta Zemlja” (rad u fokus grupama)

14.15 – 16.15 
Žena, žene, okruženje: komunikacija, podrška, povezivanje – Dragana Belegišanin Zakić

Najpoznatija svjetska disidentska novinarka vraća se u borbu

Iako su azerbajdžanske autoritarne vlasti oklevetale, prijetile i uhapsile najtvrdoglaviju novinarku u zemlji, Khadija Ismayilova jednostavno ne odustaje, piše Arzu Geybulla za portal Foreign Policy.

Početkom lipnja, azerbajdžanska istraživačka novinarka Khadija Ismayilova puštena je iz zatvora nakon odluke Vrhovnog Suda o obustavi izdržavanja ostatka kazne u trajanju od sedam i pol godina.

Khadija – kao što je poznato njezinim prijateljima/cama i kolegama/cama diljem svijeta – puštena je na slobodu dva dana prije njezina četrdesetog rođendana, 27. svibnja. Dan je to kada su aktivisti/kinje u 40-ak gradova diljem svijeta planirali pozvati odgovorne za njezinu slobodu. Vlasti su se nesumnjivo nadale da će preventivno puštanje Ismayilove na slobodu utišati međunarodno medijsko praćenje mnogih protesta. Ipak, mi kao njezini prijatelji/ice – među koje ubrajam i sebe – zaključili smo da javnost treba znati više o njezinoj borbi. Na koncu, Ismayilova iako više nije u zatvoru, i dalje je u Azerbajdžanu – i sigurno ne planira odustati od otkrivanja istine o režimu.

U skladu s tim, planirane demonstracije, okupljanja, diskusije i rođendaske proslave (koje je organizirala kampanja Sport for Rights) i dalje se odvijaju. Osim obilježavanja Ismayilina rođendana i njezina oslobađanja, spomenuta kampanja skrenula je pozornost na činjenicu da Ismayilovu očekuje još tri i pol godine uvjetne kazne. Također, još 70-ak političkih zarobljenika zatvoreno je u azerbajdžanskim zatvorima. Razmjer demonstracija koje se održavaju za Ismayilovu, te priznanja koja pristižu od vlada, političara i međunarodnih organizacija – predstavljaju slikovit dokaz značaja Ismayilove. Sve do njezina puštanja na slobodu, bila je jedna od najpoznatijih političkih zarobljenica. Djelomično, to je dokaz težine i ozbiljnosti iskušenja s kojima je bila suočena kao nezavisna reporterka u ovoj maloj kavkaskoj zemlji.

Azerbajdžan je bivša sovjetska država veličine države Maine, a smještena je između Kaspijskog i Crnog mora, okružena Rusijom na sjeveru i Iranom na jugu. Azerbajdžan je poznat po sve većoj korupciji, sve lošijem stanju ljudskih prava i često nespretnim pokušajima dolaska do utjecaja i ugleda u inozemstvu. Azerbajdžanski predsjednik, Ilham Aliyev, na vlasti je od 2003., a poziciju je preuzeo od oca koji je predsjednik bio od početka 90-ih. Pokušavajući ublažiti očevu izrazito lošu reputaciju, Aliyev režim potrošio je čitavo bogatstvo u Washingtonu kako bi ojačao imidž svoje zemlje kao saveznice SAD-a – napori su se u slučajevima isplatili, iako su nastavili utišavati domaće kritike.

Ismayilova je vrlo vjerojatno jedna od najhrabrijih kritičara Aliyeva režima, i zasigurno najpoznatija. Njezin istraživački rad tijekom posljednih 6 godina razotkrio je korupciju na najvišim razinama azerbajdžanskog upravljačkog establišmenta, od njegovih unosnih poslova do inozemnih tvrtki i nekretnina u vlasništvu Aliyeve obitelji. Nedavne tzv. ‘Panama dokumente’ koji su procurili u javnost, pojedinci su opisali kao najveće razotkrivanje zataškanih podataka javnosti, uključujući neka njezina ranija razotkrivanja azerbajdžanske korupcije.

Prije uhićenja, Ismayilova je gostovala u dnevnoj radio emisiji ‘Nakon posla’ (‘After Work’), koja se emitira na azerbajdžanskoj postaji radija Radio Free Europe/Radio Liberty (RFE/RL), obavještajnoj platformi koju je pokrenuo Kongres SAD-a. Azerbajdžanska vlada ugasila je postaju netom nakon uhićenja Ismayilove.

“Učinila je emisiju iznimno popularnom. Pitala je teška pitanja kako opozicijske predstavnike/ice tako i vladine službenike/ice koji bi gostovali/e u emisiji. Kada ne bi bilo suprotstavljene strane gostima, često bi preuzimala tu ulogu na sebe, igrajući se đavoljeg odvjetnika”, prisjetio se Kenan Aliyev, njezin bivši RFE/RL šef (nije u srodstvu s predsjednikom). Neki njezini gosti, ističe Aliyev, bili su u tolikoj mjeri zastrašeni njezinim neumornim ispitivanjem da su odbili ponovno gostovanje u emisiji.

U jednom takvom slučaju, Ismayilova je u emisiju pozvala službenika iz Ministarstva ekologije kako bi razgovarali o zagađenju vode u jednoj od azerbajdžanskih regija. Službenik je tvrdio da je voda u potpunosti sigurna za piće, unatoč izvještajima lokalnih stanovnika/ica da je obrada zlata i bakra zagadila vodu i uništila im zalihe. Odjednom, Ismayilova je izvadila čašu te iste vode izazivajući vladinoga službenika da ju popije. Službenik je popio vodu, pitajući je potom je li zadovoljna. “Nisam”, rekla je, “jer ne znamo što će vam ta voda učiniti”.

Nitko nije prošao olako u razgovoru s Ismayilovom – ni predstavnici režima, ali niti kritičari/ke istoga. U razgovoru s Jamilom Hasanli, vođom opozicije i bivšim predsjedničkim kadidatom, u studenom 2014. godine, zahtijevala je da joj izloži konkretne primjere svojih tvrdnji da su prosvjednici/e bili/e progonjeni/e uoči parlamentarnih izbora 2015. – dao joj je tek jedan primjer. Nastavila je s kritiziranjem Nacionalnog Odbora, koji predstavlja savez opozicijskih stranaka, zbog propusta da pravovaljano dokumentira Vladine prekršaje i zloupotrebe moći.

Na taj način je Ismayilova privukla publiku: s humorom, inteligencijom, nepopustljivošću te izoštrenim okom za zanimljive priče. Ponajviše, njezine reportaže fokusirale su se na prokazivanje načina na koje korupcija utječe na svakodnevne živote njezinih zemljaka/inja. “Pomogla je ljudima da shvate kako im konstantno kradu novac”, istaknuo je Aliyev, njezin bivši šef.

“Nikada nije svojim slušateljima/icama rekla da okupiraju ulice ili pokrenu revoluciju. Jednostavno je rekla, ‘ to je vaš novac koji vam oduzimaju, i to je sve.’ Njezine priče bazirale su se na činjenicama, bez preuveličavanja”. To se možda smatra ustaljenom novinarskom praksom na Zapadu, ali u Azerbajdžanu, Ismayilovin oštar, ali profesionalan pristup bio je jedinstven.

Znala je da je privlačenje pozornosti na korupciju opasan posao. Njezin prijatelj i kolega, Elmar Huysenov, ubijen je ispred vlastitog doma u Bakuu 2005. godine. Bio je osnivač i glavni urednik tjednog magazina Monitor u kojemu je objavljivao oštre komentare koji su ljutili vlasti. U trenutku njegova ubojstva, magazin se suočavao s nekoliko tužbi pokrenutih od strane vladinih službenika. Počinitelji ovog zločina nad Huysenom i dalje su na slobodi.

Rafig Tagi, drugi novinar, 2011. godine je izboden 7 puta na putu kući. Umro je nekoliko dana poslije u bolnici u Bakuu. Tagi je doprinio radiju RFE/RL  i lokalnim postajama kao slobodni novinar, a također je bio poznat po kritiziranju vlade. Kao i Huysenov, Tagi je bio žrtva brojnih prijetnji na koje su vlasti bile nezainteresirane odgovoriti. Počinitelji ovog ubojstva također su na slobodi.

Ismayilova je, unatoč svemu, nastavila s izvještavanjem – iako se prostor slobodnih medija sve više smanjivao. Nakon što je 2010. godine u ko-autorstvu objavila priču u kojoj je razotkrila vladine privatizacijske planove koji su zaobišli državno tijelo odgovorno za osiguravanje transparentnih natječaja, azerbajdžanski parlament odgovorio je izglasavanjem brojnih restriktivnih amandmana koji su ograničavali novinarska prava pri osiguravanju informacija, te su garantirali imunitet vladajućoj obitelji od kaznenog progona za bilo koji zločin počinjen tijekom Aliyeva predsjedničkog mandata. Nije čudno da je Odbor za zaštitu novinara klasificirao Azerbajdžan među 10 zemalja s najizraženijom cenzurom medija u svijetu.

Ista tvrdoglavost koja je Ismayilovu učinila oštrom i upornom reporterkom s druge strane bi mogla predstavljati izazov u suradnji s njom. Aliyev, njezin bivši šef, kazao je da se često nisu slagali oko toga kako bi bilo najbolje postupati s pojedinim gostom u njezinoj emisiji – posebice kada bi ih intervjuirala na mnogo agresivniji način nego što je Aliyev to zamislio. Njezina tvrdoglavost ponekad je bila zamjetna i u odnosima s drugim kolegama/icama. “Bez obzira koje je doba dana, Khadija Ismayilova nikada nije odustajala”, kazala je Miranda Patrucic iz Organizacije izvjestitelja o organiziranoj zločinačkoj korupciji (Organized Crime Corruption Reporting Project, OCCRP), koja ju je upoznala prije nekoliko godina na konferenciji u Istanbulu. “Nazvala bi me u dva u noći i postavljala mi pitanja o određenom slučaju koji je istraživala. Ona je poput prirodne sile. Nikada joj ne možeš reći ne”.

Prije nego je uhićena, Ismayilova je radila na priči o Azerbajdžanskom međunarodnom društvu za obradu mineralnih izvora (Azerbaijan International Mineral Resources Company, AIMROC), koje je posjedovalo 70 posto udjela u nekoliko bitnih rudnika zlata. Ostatak dobara pripadao je vladi.

U prethodnom istraživanju Ismayilova je otkrila da AIMROC nije samo jedno, već 4 društva. Detaljnije i dublje istražujući prošle godine, otkrila je da jedno od 4 društva, Globex, posjeduju tri udruženja registrirana u Panami, a koja pripadaju Leyli i Arzu Aliyevpredsjednikovim kćerima. Treći vlasnik, Olivier Mestelan, “u bliskom je odnosu s obitelji Aliyev”, napisale su Ismayilova i njezina kolegica. Zapravo, razotkrila je da je predsjednikova obitelj u direktnom tajnom vlasništvu dobara – zaštićena kroz inozemne kompanije – u velikoj i kontroverznoj firmi.

Aliyeva obitelj nijednom nije odgovorila na bilo koje od ovih otkrića, već je prepustila drugim vladinim dužnosnicima da objasne cijelu priču. Nedavno, referirajući se na slučaj Panama Papers, jedan parlamentarni dužnosnik je kazao: “Koga je briga što je otkriveno o predsjedniku? Predsjednik ima pravo posjedovati kuću, rezidenciju, pa čak i dvorac. Predsjednik ne mora živjeti samo od plaće koju podigne na bankomatu”.

Mnogi sumnjaju da je neposrednost Ismayilovina obračuna s vladajućom obitelji učinila njezino uhićenje neizbježnim – a taj je dan konačno osvanuo 5. prosinca 2014. Bizarno, prvo je optužena za poticanje čovjeka na samoubojstvo, što je bilo bazirano na prigovoru bivšeg kolege, koji je kasnije ipak potvrdio kako je bio pod ’emocionalnim stresom’ i pritisnut od strane vlasti da podigne tužbu. Tužbe protiv Ismayilove naknadno su proširene na pronevjeru, ilegalne poslovne aktivnosti, na izbjegavanje poreza i zloupotrebu moći – jednake optužbe koje vlada često koristi protiv istaknutih aktivista/kinja.

“Zapravo, bila sam sretna što je uhićena”, kazala je Elmira Ismayilova, Khadijina majka. Znajući da joj je kćer u zatvoru bilo joj je draže nego da čuje kako ju je zadesila ista sudbina kao ubijene joj kolege/ice.

Ismayilova je dovoljno poznata, kako u svojoj zemlji tako i šire, da bi fizički napad na nju bio moguć. No, vlada svakako nije bila spriječena koristiti ostale gnjusne taktike. Tijekom 2012. godine, primila je pošiljku s fotografijama, na kojima je slikana u vlastitome domu tijekom odnosa s partnerom. Uz pošiljku je dobila i prijeteću poruku: “Droljo, pazi kako se ponašaš ili će se za fotografije saznati”. Drugi paket s istim fotografijama poslan je njezinom bratu.

Bio je ovo besraman pokušaj manipulacije. Azerbajdžan je još uvijek tradicionalna i patrijarhalna zemlja u kojoj je seks prije braka tabu tema. Većina Azeri žena obiteljske domove napušta tek nakon udaje, a samački život kakav je vodila Ismayilova, učinio ju je podložnom javnoj kleveti koja se temeljila na ovim stereotipima.

Iako ubojstva iz časti nisu uobičajena u Azerbajdžanu, nisu niti potpuno nepoznata. Majka Khadije Ismayilove prisjeća se odlaska svojemu sinu kako bi ga molila da ne nagli s odlukama – bilo je jasno, kazala je, da mu je vlada poslala fotografije s razlogom. Ako režim nije mogao ubiti Ismayilovu direktno, mogao se barem nadati da bi to mogao učiniti njezin brat.

Iako joj je to bilo izrazito teško i bolno, Ismayilova je izašla u medije s ovom aferom. Organizirala je press-konferenciju na kojoj je detaljno objasnila vladine pokušaje da ju ucjeni. Željela je izložiti, kako bi cijeli svijet bio upoznat s istinom, prljave taktike koje je koristio Aliyev režim.

Ismayilova je preživjela ovaj slučaj, i još mnoge slične. Tijekom kazne od 537 dana koju je odslužila u zatvoru koji su izgradile sovjetske vlasti, živjela je s 20 drugih žena optuženih za ubojstva, krivična djela povezana s drogom i razne sitne zločine. 470 zatvorenika/ica dijelilo je deset zahoda, te su morali/e koristiti lavore i zdjele za pranje, umjesto tuševa. Medicinska pomoć bila je dostupna jedino tijekom radnih sati, što je uzrokovalo smrt dvoje zatvorenika tijekom prošle godine. Unatoč ovakvim uvjetima, Ismayilova je uspjela objaviti svoja pisma u međunarodnim časopisima poput The New York Timesa i Washington Posta, tako što ih je krijumčarila iz zatvora. Nakon jednog takvog slučaja, kažnjena je boravkom u samici, dok je njezina ćelija pretražena i sve njezine bilješke zaplijenjene.

Ismayilovina popularnost omogućila joj je privlačenje pozornosti što ostalim zarobljenicima nije polazilo za rukom. Iskoristila je svoju profiliranost kako bi skrenula pozornost na njihovo loše stanje u zatvoru.

U intervjuu koji je dala za RFL/RL nakon izlaska iz zatvora, Ismayilova je podsjetila slušatelje/ice da azerbajdžanska Vlada upravlja svojim zatvorima po revolving door modelu, puštajući zatvorenike/ice na slobodu kako bi ih mogli zatvoriti još više. Aktivist za prava mladih i fotoreporter uhapšen je isti dan kada je Ismayilova puštena na slobodu. Nekoliko tjedana prije, dvoje aktivista za prava mladih zatvoreno je i mučeno. Kao želju za 40. rođendan, poticala je sve one koji/e mogu da nastave pomagati preostalim azerbajdžanskim političkim zarobljenicima/ama, bilo na način da im šalju knjige, bilo da se zalažu za njihovo oslobođenje ili da razotkrivaju pravo lice režima. Također je tražila da se bivšim zatvorenicima/ama, bilo političkima ili ne, pomogne u ponovnoj prilagodbi na život izvan rešetaka. “To se posebice odnosi na bivše osuđenice, koje se suočavaju s drukčijom stvarnošću. Stigma s kojom se te žene suočavaju je zaprepašćujuća i to često jer se ne mogu prilagoditi životu izvan zatvora,zbog čega završavaju ponovno u zatvoru”.

Niti Ismayilova nije u potpunosti slobodna. Nije joj dozvoljeno napustiti Baku. Mnoge optužbe s kojima je bila suočena i dalje nisu odbačene. No, ističe da namjerava nastaviti raditi. “Moj je rad objavljivan i dok sam bila u zatvoru. Sada me, kako sam slobodna i imam internet, ništa ne može zaustaviti”.

 Prevela i prilagodila: Marina Tkalčić

Od početka godine do lipnja 2016. smrtno stradalo više od 3.600 migranata

Više od 3.600 migranata smrtno je stradalo od početka godine u svijetu bježeći pred sukobima i nasiljem, stoji u izvješću Međunarodne organizacije za migracije (IOM).

Istraga IOM-a pokazala je da je u prvih šest mjeseci 2016. umrlo ili se smatra nestalima 3.964 izbjeglica.

“Brojka je veća za 18 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine”, rekao je direktor IOM-a William Swing. 

Najopasnija ruta za migrante koji žele stići do europskih zemalja i dalje je Sredozemlje. Ondje je do kraja lipnja smrtno stradalo ili se smatra nestalima 2.905 ljudi. Više od 2.500 ih se utopilo na putu iz afričkih zemalja prema talijanskoj obali, stoji u priopćenju IOM-a. 

Swing je kazao kako strahuje da bi broj žrtava u ljetnim mjesecima mogao znatno porasti. 

‘Smjene i devastacija programa HRT-a pokušaji su desničara da promijene društvene paradigme’

Predsjednica Ogranka Hrvatskog novinarskog društva (HND) na HTV-u Sanja Mikleušević Pavić ocijenila je na tribini Kako do javne radiotelevizije, u zagrebačkom Novinarskom domu, da je program javne radiotelevizije devastiran te da se ‘HRT pretvara u taoca grupe ljudi u v. d. mandatu’.

Mikleušević je ponovila i da je u kratkotrajnom mandatu nove uprave HRT-a smijenjeno oko 70 novinara/ki, urednika/ca, snimatelja/ica i rukovoditelja/ica te da, prema njezinim riječima, te smjene nisu profesionalno obrazložene. Istaknula je i kako se, bez obzira na pokušaje, zatraženi dijalog s upravom HRT-a o programu i smjenama dosad još nije dogodio.

Navela je i primjer nedavne smjene v. d. ravnatelja programa Joze Barišića koja je obrazložena ‘problemom u komunikaciji i neispunjavanjem programskih obaveza’, da bi nakon smjene s tim obrazloženjem Barišić bio imenovan na mjesto pomoćnika ravnateljice za televizijsku produkciju.

Profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i donedavni suradnik na Trećem programu HTV-a Tvrtko Jakovina ocijenio je da se smjene na HRT-u odvijaju u sklopu povijesnog revizionizma kojim se namjerava ‘očistiti situacija i kreirati podloga za drugačije, totalitarno društvo’.

Član Programskog vijeća HRT-a Saša Milošević istaknuo je da Vijeće nema nikakav utjecaj na program i odluke uprave javne radiotelevizije, a založio se za stručnu raspravu i pripremu promjena zakonskog okvira kojima bi se promijenila uloga Programskog vijeća, ali i onemogućili ‘veliki lomovi i iznenadni rezovi’ u radu i programu javnog servisa.

Novinar i donedavni suradnik na Trećem programu Hrvatskog radija Boris Postnikov kazao je kako su ‘smjene i devastacija programa HRT-a pokušaji desničarske kulturne politike za promjenu društvene paradigme’, ali i da su nakon najnovijih poteza uprave HRT-a radnici/e tog javnog servisa ‘prestrašeni i više nisu sigurni za svoja radna mjesta’.

Giga Gračan, nekadašnja urednica na Trećem programu Hrvatskog radija i dobitnica HND-ove nagrade za životno djelo “Otokar Keršovani”, istaknula je da su posljednje smjene i ukidanja emisija na trećem radijskom programu HRT-a ‘žalosne, groteskne i uvredljive’ te je postavila pitanje na temelju kojih akata i ovlasti to provode sadašnji ‘šefovi i šefići’ na HRT-u.

Na tribinu u organizaciji HND-a bili su pozvani i vršitelj dužnosti ravnatelja programa HRT-a Dražen Miočić i Nevenka Dujmović, vršiteljica dužnosti glavne urednice Trećeg programa Hrvatskog radija, ali se nisu odazvali ispričavši se poslovnim obavezama.

‘Dosta nam je obrane zakona koji mrzimo, prikupljamo potpise za pobačaj na zahtjev’

Iako je zakonski minimum 100.000, poljska anti-choice inicijativa uspjela je u tri mjeseca skupiti pola milijuna potpisa potrebnih da bi njihov prijedlog zakona, kojim bi se uvela potpuna zabrana pobačaja, došao do prvog čitanja u parlamentu. 5. srpnja su, šareni, radosni i nasmiješeni, baš kao Željka Markić i ekipa 2013. godine u Hrvatskoj, predali 35 kutija s potpisima poljskom parlamentu.

O ovoj inicijativi, stanju po pitanju pobačaja u Poljskoj, ali i feminističkom pokretu i odgovoru na trenutni restriktivni zakon i predloženi još gori zakon razgovarale smo s pravnicom i aktivistkinjom za seksualna i reproduktivna prava Karolinom Więckiewicz.

Interes inozemnih medija za stanje reproduktivnih prava žena u Poljskoj je, nakon prvog uzleta početkom travnja, ipak nestao, a često nije bilo jasno o kojoj se neokonzervativnoj inicijativi radi, koje su točno njezine namjere, koji su razlozi njezine uspješnosti, koliko je povezana s Katoličkom crkvom, koliko s trenutnom poljskom vladom i slično.

Prije svega želim reći da u Poljskoj postoje dvije inicijative. O jednoj se priča jako puno i svi za nju znaju; svi prosvjedi događali su se protiv ove spomenute restriktivne inicijative pod nazivom ‘Fondacija Pravo na život’, koja ima web stranicu ‘Stop pobačaju’. Oni su i puno prije zakonskog roka imali 100.000 potpisa. Naime, iako se svijet dosad nije zanimao za ovu inicijativu, ona već nekoliko godina skuplja potpise za svoj projekt i svake godine prikupi oko pola milijuna potpisa. Postoje najmanje dva razloga zbog kojih je tek sad došla pod reflektore javnosti izvan Poljske.

Dakle, ono što oni ove godine traže je užasno: totalna zabrana pobačaja. Pobačaj ne bi bio dostupan u onom trenutku kad je ženin život ugrožen, iako oni tvrde da bi. Dalje, ova inicijativa predlaže izmjenu u Kaznenom zakonu prema kojoj je ubojstvo nerođenog djeteta nova vrsta ubojstva za koji žena također može biti odgovorna. Oni, dakle, ne žele samo promijeniti Zakon o pobačaju (koji, naravno ne zovu tako) nego i Kazneni zakon u koji ubacuju ubojstvo nerođenog djeteta, ali i oštećivanje nerođenog djeteta uslijed medicinskih intervencija za koje se ustanovi da nisu bile nužne. Prema sadašnjem zakonu žena ne može odgovarati za kazneno djelo pobačaja ili oštećivanja ploda, ali prema novom prijedlogu bi mogla odgovarati te čak ići u zatvor. Ova inicijativa nas uvjerava da žena neće biti kažnjena zbog spontanog pobačaja, ali ostaje činjenica da netko mora odlučiti, tj. dokazati da je taj pobačaj bio spontan.

Pretjeranost u predloženim izmjenama – totalna zabrana, odgovornost žena za pobačaj i oštećivanje ploda – jedan je od dva razloga zbog kojih su ljudi počeli reagirati. Ove su godine pretjerali i ljudi u Poljskoj su zaključili da je to previše. Međutim, bitno je naglasiti da je lani prijedlog bio vrlo sličan, ali nije bilo ovakve reakcije. Drugi razlog ovogodišnje reakcije je dolazak na vlast desne političke opcije. Imamo novu vladu, a s njome i veliki pokret protiv vlade, koji uključuje bavljenje ustavnom krizom i ugrožavanjem demokracije od strane nove vlade. Tom pokretu potporu daje i dio medija koji na sve moguće načine pokušava upozoriti na djelovanje konzervativne vlade pa tako i kroz isticanje ove inicijative protiv pobačaja i potpore koju je dobila od vlade. U prošlosti nitko nije vjerovao da ovaj zakon može proći u parlamentu, ali sad su se ljudi prepali.

Kolika je mogućnost da parlament usvoji ovaj zakon?

Mislim da potpuna zabrana i to da žene idu u zatvor nisu mogući scenariji. Stranka koja je na vlasti nije nikada pokušala promijeniti trenutni zakon, predsjednik stranke uvijek ističe da on sluša Crkvu, a da Crkva kaže kako je ovaj zakon koji mi imamo zapravo kompromis i kako je zadovoljavajući. Međutim, svake su godine predstavnici/e stranke na vlasti glasali za to da prijedlog ove inicijative ide dalje u parlament, ali je uvijek bilo odbačen. Vlada sad treba odlučiti želi li ili ne promijeniti ovaj zakon, ali mislim da je najvjerojatnije da će proći zabrana pobačaja u slučaju malformacije fetusa. Trenutno je većina legalnih pobačaja napravljena zbog malformacije fetusa i ova bi zabrana bila katastrofalna za žene u Poljskoj.

Zanimljiva je taktika koju je izabrala neokonzervativna inicijativa. Realno, svima je jasno da ovaj restriktivni prijedlog neće proći i da bi eventualno mogla proći zabrana pobačaja u slučajevima malformacije fetusa. Jasno je to inicijativi, ali pokušavaju s potpunom zabranom da bi dobili bar nešto, što nama odgovara jer su ovom taktikom uplašili ljude, koji su se mobilizirali protiv njihove ideje potpune zabrane pobačaja. Prošle godine, kad smo mi prosvjedovale protiv iste inicijative, nije nas podržalo previše ljudi. Sad, kad su otišli toliko daleko, na neki su nam način pomogli.

Tko su članovi/ce i vođe ove inicijative? Je li taj restriktivni prijedlog zakona pokreće skupina ljudi slična neokonzervativnoj struji u Hrvatskoj, koja je ideje uvela izvana i pokušava ih provesti u hrvatskom kontekstu, poput npr. Hoda za život?

Nismo uspjeli detektirati na koji je način ova grupa povezana s međunarodnim neokonzervativnim pokretom. U Hrvatskoj imate izrazito dobar i analitičan pristup neokonzervativnom pokretu i javnosti razotkrivate tko su ti ljudi i na koje su načine povezani i premreženi. Mi u Poljskoj ne radimo to na toj razini, nažalost. Imaju jaku strukturu i mrežu u Poljskoj, to je sigurno. Nisu povezani na neki vidljiv način i navodno nisu financirani od strane Crkve; na njihovim službenim stranicama piše da se financiraju isključivo putem privatnih donacija.

Ova inicijativa je različita od Hoda za život, koji također postoji u Poljskoj. Ja sam se našla u Zagrebu u trenutku kad se događao tzv. Hod za život i prosvjed ‘Obrani pravo na izbor’ i shvatila sam da su svi jako iznenađeni činjenicom da se Hod za život uopće događa u Hrvatskoj. Hod za život je normalna stvar u Poljskoj i njegovi organizatori su, meni se čini, više povezani s Crkvom.

Na samom početku spomenula si da trenutno u Poljskoj postoje dvije inicijative. O prvoj je, više-manje, rečeno sve bitno. Koja je druga inicijativa?

Najprije, tu je 100.000 osoba koje su se uključile u grupu na Facebooku ‘Cure curama’ i poručile jedna drugoj da se nešto mora napraviti. Međutim, tamo je, prema mojem mišljenju, jako puno osoba koje ne znaju što žele i uopće nisu pro-choice. To su uglavnom ljudi koji ne žele da trenutni zakon bude zamijenjen ovim predloženim od strane konzervativnih struja, ali to je sve; oni se ne zalažu za ukidanje već postojećeg restriktivnog zakona.

Kad kažem druga inicijativa, mislim na inicijativu ‘Spasimo žene’ koja radi na liberalizaciji zakona, tj. skuplja potpise za promjenu trenutnog zakona i bori se za to da pobačaj konačno postane legalan na zahtjev žene. Mi smo kreirale koaliciju koja je pro-choice, koaliciju kojom poručujemo da smo umorne od sprječavanja zamjene trenutnog zakona nekim još gorim. Svake smo godine prisiljene braniti ovaj postojeći zakon, koji mrzimo, i sad smo rekle ‘dosta’.

Koalicija se okupila oko jedne lijeve političarke i feminističke inicijative koja radi akciju svake godine za Dan žena, a ove se godine akcijom tražilo pravo na pobačaj na zahtjev uz slogan da je pobačaj zapravo pro-life, da se pravom na pobačaj borimo za pravo na život. U akciji je sudjelovalo samo oko 2.000 ljudi. To pokazuje da mi nismo pro-choice društvo i da se većina društva ne želi vratiti na stanje prije 1993. i prije zabrane pobačaja na zahtjev već da se samo želi očuvati postojeći zakon i da je problem samo ovaj pokušaj potpune zabrane pobačaja.

{slika}

Kako stojite s brojem potpisa?

Sve je više osoba koje su aktivne u prikupljanju potpisa i ovo je prvi put od 2011. da se nešto ovakvo događa: da se traži liberalizacija zakona, da se traži da pobačaj bude dostupan na zahtjev do 12. tjedna trudnoće, da se uvede seksualna edukacija, da kontracepcija bude dostupna… Zadnji put, 2011. godine, uspjele smo skupiti samo 30.000 potpisa. Na početku nisam vjerovala da ćemo ove godine uspjeti, ali sad vjerujem da se može dogoditi, iako bi moglo biti teško jer nam nedostaje još 10.000 potpisa. Imamo rok do početka kolovoza. Prema Zakonu o društvenoj inicijativi prvo čitanje je obvezno i mora se dogoditi unutar dva mjeseca od predaje 100.000 potpisa.

Kao što sam na početku rekla, ono što najmanje želimo je da trenutni zakon ostane ovakav kakav je sad. Istovremeno smo svjesne da se nalazimo u trenutku u kojem je najvjerojatnije da se taj zakon dodatno pogorša. Potpuna zabrana je apsurdna stvar, ali među trenutnim zastupnicima/ama postoji podrška za dodatnu restrikciju zakona.

Kad kažeš ‘mi’, pretpostavljam da misliš na feministički pokret u Poljskoj. Koliko su reproduktivna prava u fokusu poljskih feministkinja?

90-ih godina je feministički pokret bio snažniji nego danas. Previše smo puta gubile ovu bitku za reproduktivna prava jer je vlastima uvijek bilo važnije imati dobar odnos s Crkvom nego za ženama. Isto tako smo imale i svojih organizacijskih problema. 2011. godine nismo uspjele prikupiti potpise ne zbog nedostatka potpore u društvu, nego zbog problema u organiziranju i to nam je jako teško palo. Kao feministkinje previše smo se puta razočarale i morale gledati kako se sve mijenja na gore. Žene u Poljskoj znaju kako obaviti pobačaj, znaju da mogu otići u Njemačku ili nabaviti tablete i prevladalo je mišljenje da je to dovoljno. Još uvijek ne idemo u zatvor zbog pobačaja, možemo napraviti pobačaj u inozemstvu i nije se radilo previše da bi se promijenio trenutni zakon. Čini mi se da smo pale u ovu zamku i uvjerile same sebe, pogotovo nakon neuspjeha 2011. godine, da ne može bolje i da ne možemo promijeniti ovo stanje te smo kao feministički pokret ovo pitanje ostavile po strani. Sad smo se vratile, što je bilo jasno još od prosvjeda u ožujku.

Stav društva se mijenja. Mišljenje o pobačaju kao o uvijek teškoj odluci – cijeli taj jezik i retorika su pogrešni. Ja vjerujem da mi moramo mijenjati diskurs i početi o pobačaju pričati kao o pravu žene na izbor i odbiti upadati u diskusije o tome kad počinje život i slično jer to u konačnici nije bitno. Bitno je objasniti da bez obzira kad počinje život, fetus nije subjekt, fetus nije osoba i nema prava kao osoba.

Moja je taktika uvijek ukazati na to da žene nisu uključene u razgovor o pobačaju u desnim konzervativnim grupacijama. Ipak, te grupe vrlo uspješno guraju priču o tome kako je zabrana pobačaja zapravo ZA žene, da one uvijek trpe nakon pobačaja, da imaju post-pobačajni sindrom, da je to uvijek loša odluka, da postoje zdravstvene posljedice pobačaja…

Naši su se neokonzervativci s ovog fokusa na fetus i početak života prebacili na ekonomski diskurs. Pokušavaju zabraniti pobačaj, iako to u ovoj fazi ne žele priznati, ali je cijela retorika Hoda za život bila temeljena na većim ekonomskim pravima žena.

Kod nas se toga još nisu dosjetili. Samo su u prijedlog Zakonu uključili mogućnost ekonomske pomoći u slučajevima kad je trudnoća posljedica kaznenog djela ili je dijete rođeno s teškoćama u razvoju. Uz to, tvrde da će potpunom zabranom pobačaja država financijski profitirati jer se neće trošiti novac na pobačaj, što je apsurdno. U dio nakon rođenja djeteta i kako financijski izdržati nakon što rodiš, oni uopće ne ulaze.

Koje su trenutne taktike poljskog pro-choice pokreta, na koji način uokvirujete svoje zahtjeve i što točno želite postići?

Mislim da je bilo jako hrabro ići s ovim izraženim pro-choice stavom, koji nije popularan, a ja mislim da je izrazito bitan. Često smo se uvjeravale i često su nas uvjeravali da je to pretjerano i da takvom retorikom ništa nećemo postići. Odlučile smo u 4. mjesecu početi zagovarati liberalizaciju pobačaja i objasniti da mi imamo zabranu pobačaja, da smo mi jedina zemlja u tom dijelu Europe koja ima zabranu pobačaja.

Moramo početi pričati o tome da u najvećem broju slučajeva žene pobace kad ne žele biti trudne, a naša im država to zabranjuje. Tu se već radi o zabrani pobačaja, moramo to početi ponavljati. Trenutni zakon nije kompromisni zakon, kako naši političari tvrde. S jedne strane imamo Kanadu u kojoj je pobačaj medicinski zahvat kao i svaki drugi, a druga strana je npr. El Salvador gdje vlada potpuna zabrana pobačaja i liječnici i žene idu u zatvor. Kako možemo reći da je poljski zakon u sredini? Nije. U sredini je zakon u Hrvatskoj. Ja tako želim pričati o pobačaju – da je sredina kad imaš ograničenje do kad možeš prekinuti trudnoću i slično, što dosad nije nailazilo na odobravanje. U trenutku u kojem smo mi početkom 4. mjeseca imale prosvjed ne protiv restriktivnog prijedloga zakona, već protiv ovog trenutnog zakona, napravile smo veliki korak naprijed. Bilo nam je jasno da to neće dobiti neku široku podršku, ali bilo nam je važno uvesti novu retoriku afirmacije pobačaja kao zahvata koji u suštini jest za dobrobit ženinog života. Puno žena s kojima sam razgovarala kažu da je napraviti pobačaj kad ne želiš biti trudna najbolja stvar koja ti se može dogoditi, a da je loše sve ono uokolo: kad ne možeš pričati o tome, kad ne znaš koga nazvati, kad ne znaš je li to kazneno djelo ili ne, jesu li tablete koje želiš kupiti sigurne, i slično.

Mi smo prosvjedom htjele poručiti da smo mi žene koje žele pomoći svim ženama koje žele pobaciti, da se zalažemo za ženino pravo na izbor, da se želimo maknuti iz diskursa u kojem je pobačaj uvijek teška, dramatična odluka. Naravno da može biti, ali nije uvijek tako. Moj cilj nije da se pobačaj ne događa, ali cijelo vrijeme smo imale i prihvaćale retoriku da i mi želimo što manji broj pobačaja, čime zapravo podržavamo ideju da je to loše, teško i dramatično. Naravno da je bolje da do neželjene trudnoće ne dođe, ali mi, ukoliko želimo promijeniti postojeći zakon, moramo početi govoriti da prekid trudnoće nije najgora stvar na svijetu. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.