Pao je zakon o pobačaju u Texasu

Vrhovni sud u SAD-u je poništio zakon o pobačaju u Texasu iz 2013. koji je doveo do zatvaranja velikog broja klinika za pobačaje. Ta bi presuda mogla dovesti do rušenja sličnih zakona u još nekim saveznim državama. Ujedno je možda i najznačajnija presuda za reproduktivna prava od 1973, kada je donijeta presuda o pravu na pobačaj. 

Od kada je zakon na snazi, broj klinika za pobačaj u Texasu je pao s 42 na 18. Odlukom Vrhovnog suda, prevenirano je zatvaranje bar još 9 klinika. Protivnici zakona smatraju da kad bi vrhovni sud potvrdio zakon, taj bi broj pao ispod 10 jer se prema zakonu traži da klinike za pobačaj imaju iste standarde kao i kirurške ambulante. U zaključku suda stoji da nijedna od tih odredba, o standardima klinika, ne opravdava donošenje takvog zakona te da je on značajna prepreka za žene i otežava pristup sigurnom pobačaju te krši federalni Ustav.  

Donositelji zakona tvrdili su da ovaj zakon štiti sigurnost žena, no protivnici zakona tvrde kako je on donesen kako bi se cijena pobačaja povećala, čime bi on postao još nedostupniji.

“Ova odluka je pobjeda za žene u Texasu ali i diljem SAD-a. Siguran pobačaj bi trebao biti pravo, ne samo na papiru, već i u stvarnosti. Borba nije gotova. Idući/a predsjednik/ica mora zaštititi žensko zdravlje”, napisala je Hillary Clinton na svom Twitter profilu. 

Ova je odluka pozdravljena i od mnogih mladih žena i aktivista i aktivistkinja za reproduktivna prava, tako i Amy Hagstrom Miller, iz grupe “Whole Woman’s Health” koja je i podigla tužbu protiv zakona. “Tim zakonom su političari prisilili žene u Texasu da traže mjesto za pobačaj daleko od mjesta stanovanja ili čak u drugoj zemlji. To je značilo više slobodnih dana na poslu, gubitak novca te organizaciju i plaćanje prijevoza da bi tako daleko putovale. Ova je odluka značajna za Texas ali i za našu zemlju. Imati će poseban utjecaj na siromašnije Latinoamerikanke koje su imale najveće probleme sa pristupom sigurnom pobačaju. Njima je pobačaj bio najnedostupniji”, rekla je Jessica González-Rojas, iz National Latina Institute for Reproductive Health.

U mjesecima koji su prethodili presudi, mnoge žene su podijelile svoje priče o abortusu sa Vrhovnim sudom. 

U Francuskoj novi masovni prosvjedi protiv zakona o radu

Jedanaesti puta u četiri mjeseca, više desetaka tisuća protivnika/ca novog zakona o radu izašlo je u utorak na ulice Francuske, u ozračju obilježenom sukobima i privođenjima.

U Parizu je oko 200 zamaskiranih osoba obučenih u crno vodilo prosvjednu povorku koja je bacala kamenje na pripadnike snaga reda.

Policajci su uzvratili suzavcem i priveli 27 osoba. U Parizu je zbog prosvjeda mobilizirano oko 2500 policajaca i žandara.

Čelnik sindikata CGT Philippe Martinez najavio je mogućnost novih prosvjeda 5. srpnja.  

Planirane izmjene zakona omogućile bi lakše zapošljavanje, ali i otpuštanje, a poslodavci bi imali odlučujuću riječ u pregovorima o uvjetima rada i plaća.

{slika}

Prosvjedi protiv zakona o radu su na najnižu razinu spustili popularnost predsjednika Francoisa Hollandea.

Prema podacima sindikata, u glavnom francuskom gradu prosvjedovalo je 55.000 ljudi, ali policija tvrdi da ih je bilo između 14.000 i 15.000.

Osim prosvjeda, štrajkovi od ožujka zahvaćaju sektore prijevoza, energije i prikupljanja smeća, što je izazivalo strahovanja za odvijanje europskog nogometnog prvenstva.

Vlada kategorički odbija pregovarati o svom prijedlogu zakona, a sindikati su već upozorili da će nastaviti mobilizaciju u srpnju i rujnu ako se vlada ne pokrene.

Pobuna učenika i učenica iz Soweta koja je uzdrmala apartheid

Četrdeset godina nakon pobune u južnoafričkom Sowetu, knjiga Barucha Hirsona još uvijek nudi nadahnuće za antikolonijalnu i antikapitalističku borbu

Ovo je ulomak iz knjige Barucha Hirsona Year of Fire, Year of Ash: The Soweto Schoolchildren’s Revolt that Shook Apartheid”, koju je ovog mjeseca ponovno objavio Zed Books, u kojoj autor opisuje društveno-političku i ekonomsku pozadinu Ustanka u Sowetu 1976. godine.

Deseci tisuća školske djece sudjelovalo je u pobuni koja je započela kao protest protiv predloženog uvođenja obavezne poduke na jeziku afrikaans, što je doživljeno kao još jedna diskriminatorna mjera protiv crnih učenika i učenica kojima su već bile uskraćene obrazovne mogućnosti i čije je obrazovanje općenito bilo nekvalitetno. Stotine učenika/ca i studenta/ica (procjenjuje se između 176 i 700) ubijeno je od strane policije koja je brutalno intervenirala i napala prosvjednike/ce.

Ustanak u Sowetu obilježava se 16. lipnja i taj dan je proglašen Danom mladosti u Južnoafričkoj Republici.


Bijes crnog stanovništva na bjelačku dominaciju u Južnoafričkoj Republici nikada uvijek je bio blizu površine. U selima, na farmama, u gradovima, Afrikanci su dizali glas, organizirali kampanje i koristili sva moguća dostupna sredstva kako bi osigurali i zaštitili svoja prava od bijele vladajuće klase. Na svakom koraku su nailazili na neumoljivu manjinu koja je željela zadržati svoju kontrolu – političkom hegemonijom, ekonomskim potčinjavanjem, društvenom segregacijom, pravilima i odredbama te, konačno, brutalnom silom.

Taj bijes je često bio prigušen. Oblici prosvjedovanja su bili “miroljubivi”. Crno stanovništvo je pokazivalo iznimnu samokontrolu koja je bila u raskoraku s ogromnim bijesom zbog beskonačnog poniženja koje su svi osjećali. U svim štrajkovima, bojkotima, demonstracijama, lokalnim i državnim kampanjama, vođe su zahtijevale obuzdavanje – a policija je odgovarala palicama, oklopnim vozilima, suzavcem i mecima.

Nasilje se prečesto internaliziralo, i u predgrađima u kojima je živjelo crno stanovništvo, na granicama gradova u kojima su živjeli isključivo bijelci, skupine tsotsis (kako su nazivali bande/delinkvente) terorizirale su ostalo ostanovništvo. Bijes koji je ključao, hranjen siromaštvom i frustracijom, često je bio oružje kojim je opresirano crno stanovništvo ozlijeđivalo i ubijalo svoje ljude.

Soweto je desetljećima žarište velike količine nasilja. Njegovo stanovništo od 1,3 milijuna služi kao kućna, tvornička i uslužna radna snaga za pola milijuna bijelaca (koji čine “službenu” populaciju Johannesburga). Prema svim iskazima, ovaj grad koji nije grad, odnosno područje koje je poznato po svom akronimu Soweto (South West Township) jedno je od najnasilnijih područja na svijetu. Godinu dana prije pobune u Sowetu, studentske novine  Sveučilišta Witwatersrand objavile su kako je:

“…u posljednjih godinu dana zabilježen stopostotni porast nasilnih zločina: 845 ubojstava; 92 teška ubojstva; 1828 silovanja; 9682 napda s namjerom teškog tjelesnog ozljeđivanja. Četristo tisuća ljudi u Sowetu nema dom. Žive na ulicama i pod crkvenim nadstrešnicama. Njihova lica i tijela prepuna su ožiljaka; pištolj je brz, a nož je tih”.

Isti taj bijes okrenuo se protiv bijelaca, ne samo u obliku “kriminala” (kuće bijelaca u Joannesburgu čuvene su po svojim  grmovima ruža i po svom osiguranju od provalnika!), već i nasiljem nad bilo kim koga smatraju štetnim za stanovnike ovog dijela grada. Postoji duga povijest nasilnih prometnih nesreća u kojima su poginuli ili ozljeđeni Afrikanci. Gnjev okupljene mase bio je uperen protiv osoba koje su bile prisutne ili su se našle na putu. Lako zapaljiv gnjev pretvarao se u bacanje kamenja i uništavanje posjeda. Gomila bi se preobrazila u proključalu gnjevnu masu koja traži osvetu.

Takvo nasilje je specifično za zemlju u kojoj lokalne zajednice žive u nepodnošljivim uvjetima. Uvijek postoji duboki osjećaj frustracije i otuđenosti u naseljima ili segregiranim zonama velikih urbanih cjelina. Nemiri imaju funkciju održavanja dijelova zajednice; stapanja očajnih pojedinaca/ki u kolektivitet koji ustaje protiv dugotrajnih nepravdi.

{slika}

Kako se razdoblje do pobune rastegnulo – sve do 1976. – gomila nije više mogla mirovati. Pojavile su se frakcije i formulirali novi ciljevi. Nije postojala samo jedna gomila, već stalno promjenjiva masa koja se preoblikovala u svojoj potrazi za načinom promjene društvenih uvjeta. Opisati sudionike/ce i njihove grupe kao “etničke” ili “plemenske” ili “rasne”, kao što to čine mnogi Južnoafrikanci, ne može objasniti ciljeve tih ljudi niti uzroke događaja. Takav opis samo skriva očitu neravnopravnost u društvu i siromaštvo pobunjenika/ca. Osim toga, takvi opisi odvlače pažnju s provokacija koje su potaknule “pobunjenike”, kao i od dugotrajnih kampanja buđenja mržnje u lokalnim i nacionalnim (bijelim) novinama koje su često prethodile napadima Afrikanaca. Otvoreno anti-indijska kampanja u medijima prethodila je neredima u Durbanu 1949. Direktna policijska intervencija prethodila je “plemenskim” napadima tijekom bojkota autobusa u Evatonu. Otvoreno policijsko provociranje dovelo je do napada na stanovnike Soweta od strane stanara hostela Zulu 1976. godine.

Kada su apologeti sustava shvatili da opisi prosvjednika/ca u okviru “rase” ili “etniciteta” nisu uvjerljivi, pokušali su s drugim pristupom. Tvrdili su da su za te događaje “zaslužni” “kriminalni elementi” i bande iz naselja (tsotsis). Ignorirali su kako su razdoblja političke aktivnosti u naseljima/predgrađima Južnoafričke Republike zapravo dovela do velikog pada krimala. Taj pad je obilježio i događaje 1976., kada su se inicijalni prosvjedi pretvorili u prolongiranu pobunu protiv bjelačke administracije.

Policija i režim morali su “zamaskirati” nove sukobe u naseljima. Kada su se mladi ljudi okrenuli protiv članova savjetničkog vijeća (Urban Bantu Council, UBC) ili protiv afričkih biznismena i nekih svećenika, vlasti su okrivile tsotsis; kada su mladi uništivali pivnice i trgovine s alkoholnim pićima, opet su okrivili tsotsis; i kada su policajci u civilu pucali na djecu, krivi su bili tsotsis. Premda nikad nitko od tsotsis nije pucao na policiju ili, zapravo, na bilo kojeg bijelca.

Rasni nemiri ili klasni rat?

Pobuna, koju su mediji prezentirali svijetu kao sukob “boja kože” bila je daleko više od rasnog sukoba. Do 1976., riječi korištene u prošlosti promijenile su značenje. Riječ “crnac” bila je ublažena i proširena. Tijekom 1970-ih mladi muškarci i žene koji su osnovali/e Black Consciousness Movement nisu bili/e samo Afrikanci/ke, već i mulati/kinje i indijski studenti/ce i intelektualci/ke. Tijekom 1976., pobunjeni mulati/kinje – studenti/ce sa Sveučilišta Cape Town i srednjoškolaci/ke – priključili su se afričkim kolegama/icama u demonstracijama  i zajedno s njima se suočili s policijskim terorom.

U afričkim naseljima također je bilo naznaka da pobuna prelazi granice boje kože. U Sowetu je bilo crnih policajaca koji su se ponašali isto kao njihovi bijeli kolege; bilo je i kolaboracionista koji su prijetili vodećim članovima Black Parents Association; bilo je crnih doušnika koji su surađivali s policijom; bilo je vođa koji su nastojali potkopati borbu i zaustaviti školski bojkot; a postojalo je i savezništvo između članova Urban Bantu Council, policije i plamenskih vođa čiji je zadatak bio ugušiti pobunu. Konačno, migrantski radnici su korišteni u borbama protiv mladih. Naoružani i instruirani od policije, ti muškarci su imali “odriješene ruke” i “pušteni” su na mlade pobunjenike/ce u Sowetu, a u Cape Townu su vlasnici lokala (sheeben) koristili migrante kao zaštitare svoje imovine, što je rezultiralo rasprostranjenim nasiljem, ubojstvima i uništavanjem imovine.

Unatoč ovim dokazima o suradnji dijela Afrikanaca i drugih s vlastima, neosporivo je jedno: pobuna se izražavala u terminima “crnog gnjeva”, što doista odražava temeljnu istinu o odnosima u Južnoafričkoj Republici. Kapital i novac su gotovo isključivo pod kontrolom bijelaca. Industrijom i trgovinom gotovo isključivo raspolažu i upravljaju bijelci. Parlament i sve institucije vlasti su rezervirane za bijelce, a sva glavna državna tijela kontroliraju bijelci.

{slika}

Sprega ekonomske i političke kontrole i bjelačke dominacije podijelila je društvo na rasnoj osnovi. Oni crnci koji su htjeli savezništvo s bjelcima napustili su svoje crne sudržavljane i povezali se s vladujućom grupom. Određeni broj njih je bio nagovoren ili podvrgnut prijetnjama ili potkupljen kako bi podupirali državne strukture i koristili svoju boju kože u borbi protiv crne opozicije.

Budući da se većina bijelačkog radništva, neovisno o njihovoj ulozi u proizvodnji, u ogromnoj mjeri svrstala uz bijelu vladajuću klasu, klasne podjele su bile prikrivene, a rasna separacija i podjela su naizgled predstavljale prevladavajući društveni problem. Ekonomska kriza 1975., koja je djelomično bila rezultat depresije na Zapadu i pada vrijednosti zlata, a djelomično manifestacija krize južnoafričkog kapitalizma, samo je učvrstila savezništvo bijelog radništva i vladajuće klase. Crne zajednice pronašle su nekolicinu saveznika među bjelcima nakon sukoba 16. lipnja 1976. – to je bila nekolicina intelektualaca/ki uglavnom iz srednje klase ili iz kršćanskih grupa koje su donekle bile povezane s grupama unutar Pokreta Black Consciousness.

Kapitalistička proizvodnja u Južnoafričkoj Republici svoj uspjeh duguje dostupnosti jeftine radne snage. U nepreglednim ruralnim područjima, poznatim kao Rezervati, žene i djeca, stariji ljudi, bolesni i osobe s invaliditetom, jedva su preživljavali. Svi su se oslanjali na zaradu muških članova zajednice u gradovima. Smještaj u naseljima, u hostelima ili barakama također je bio organiziran kako bi se snizile plaće Afrikancima. Istovremeno, velika urbana naselja, među kojima je Soweto bilo najveće, bila su planirana kako bi osigurala potpunu policijsku i vojnu kontrolu.

Vlast je također nastojala pojačati kontrolu u velikim konglomeratima koji su rasli na granicama “bijelih” gradova tako što ih je dijelila na naselja, gradeći hostele, barake i sve popratne institucije (poput škola i koledža) kako bi stvorili segmentirane “plemenske” regije. Također, dijelili su Afrikance od mulata i sve njih od Indijaca, postavljajući rezidencijalna “grupna područja”  (rezervirana za pojedine rase). Karta Južnoafričke Republike se iscrtavala s namjerom da “zapečati” sve te zajednice i da osigura njihovu razdvojenost.

Vlast je uglavnom uspjevala koristiti ogromnu administrativnu mašineriju (pojačanu policijskim snagama) kako bi držala “druge” pod kontrolom. Male grupe, koje su organizirali pokreti u egzilu, bile su razotkrivane i uništene. Političke organizacije u naseljima nisu se smjele razvijati – pobune u Sharpevilleu i Langi 1960. ugušene su u krvi, a dva nacionalna pokreta za oslobođenje (African National Congress i Pan-Africanist Congress) bila su zabranjena.

Lipanjski ustanak 1976.

Sukobi u kampusima 1970-ih podudaraju se s ekonomskom krizom i važnim događajima na sjevernim granicama zemlje. Borbe u Namibiji, poraz portugalske vojske u Mozambiku, pokret za nezavisnost Angole i gerilske borbe u Zimbabveu (Rodeziji) – sve to je utjecalo na mlade u Južnoafričkoj Republici (ili Azaniji, kako su preimenovali zemlju). Grupe koje su organizirane na sveučilištima – BPC (Black Peoples Convention) i SASO (South African Student Organization) – koristile su ratoborniji jezik. Govorili su o oslobođenju i o neovisnosti; opirali su se zabranama vlasti, a kada bi bili uhićeni, izražavali su prkos u sudnici.

Jedina neplemenska politička organizacija koja je mogla funkcionirati bila je Black Peoples Convention (BPC), premda su se na početku 1972. suočili s poteškoćama koje su se činile nepremostivima. Državni aparat bio je moćan, vojska je bila snažna i odana režimu. Policija je imala dobru obuku i potporu velikog broja doušnika u naseljima koji su se infiltrirali u nove organizacije. Povrh svega, režim je imao podršku zapadnih sila i čini se da je SAD-u i Velikoj Britaniji bio ključan u osiguravanju “mirnog” riješenja u sukobima u Zimbabveu.

Mladi čelnici SASO-a i BPC-a bili su neiskusni. Njihova baza svodila se (barem do 1975.) na male grupe intelektualaca na sveučilištima, nekoliko ljudi iz crkve, novinara/ki, umjetnika/ica i liberalnijih profesija. Osim toga, njihova filozofija “crnačke svijesti” odvraćala ih je od analize prirode Južnoafričke Republike. Čini se da su reagirali srcem, a ne umom. Odražavali su crni bijes naselja – no nisu uspijevali ponuditi održivu političku strategiju.

Mjesecima, pa čak i tjednima prije 16. lipnja, čini se da su studenti/ce iz SASO-a očekivali/e sukob s vlastima. Hrabro su govorili o predstojećoj borbi – no nisu potpirivali sukob. Prema su vođe bile privođeni, a okupljanja zabranjivana, čini se da nisu bili svjesni s čim su se suočili. A kada je, na kraju, policija uperila svoje pištolje u učenike i učenice iz Soweta i počela ih ubijati, nije postojao plan niti ideja što bi trebalo učiniti. Ostao im je samo crni bijes; koji je u nedostatku organizacije, ideologije ili strategije, odgovorio na pucnjavu ciglama i kamenjem.

Ljudi iz Soweta bili su uglavnom prepušteni sami sebi i odgovorili su junaštvom po kojemu je Soweto postao međunarodnim simbolom otpora tiraniji. Mlade vođe mjesecima su govorili o težnjama učenika/ca i studenata/ica – a to što nisu formulirali program u potpunosti, nije njihova krivnja. Program su trebali formulirati stariji – a oni to nisu učinili. Mladi su se borili najbolje što su umjeli – i to je premašilo sva očekivanja.

Unatoč svim kritikama, pobuna koja je vođena 1976.-77. promijenila je prirodu političkih odnosa u Južnoafričkoj Republici. Onemogućila je sve pokušaje vladujućih da uspostave prijateljske odnose s liderima nekih afričkih država, a dio zapadnih sila natjerala je da još jednom razmisle o bijeloj Nacionalnoj Partiji kao o svojim najboljim saveznicima na podkontinentu. Kao drugo, označila je kraj neupitne bijele prevlasti i pokazala crnoj populaciji kako je moguće oduprijeti se kontroli vladajuće klase.

U svim velikim urbanim središtima i selima, mladi su marširali, demonstrirali, zatvarali škole, bojkotirali ispite, zaustavljali promet… okupirali su gradska središta, zatvarali trgovine alkoholom i zaustavljali božićna slavlja. Natjerali su marionete režima – Urban Bantu Council i školska vijeća na ostavke. U kaotičnim danima koji su uslijedili nakon 16. lipnja 1976., pokazali su Južnoafričkoj Republici i svijetu da još imaju snage i volje da ukinu sustav apartheida

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

‘Njih dvije’ – igra tijelima i stereotipima

Njih dvije pojavile su se na sceni tek nakon minuta mraka. Prije toga, u potpunome mraku, upoznale su gledatelje s osnovnim informacijama o sebi. Jelena je visoka, svijetle kose i očiju, fakultetski je obrazovana, stanuje s partnerom, ima kućnog ljubimca i nestalna primanja. Vesna je niža, tamnije kose i smeđih očiju, fakultetski obrazovana, stanuje sama, s kućnim ljubimcem i živi od invalidnine.

“Njih dvije” – predstava Jelene Mesar i Vesne Mačković – problematizira stereotipe, predrasude i diskriminaciju, posebice one koji izviru iz tzv. pozitivnih misaonih koncepata, te propituju može li se “punim aktiviranjem procesa mišljenja deaktivirati mehanizam stereotipa”, navedeno je u najavi predstave, koja je premijerno održana u Teatru &TD u subotu 18. lipnja i nedjelju 19. lipnja 2016.

Iako neki monolozi i dijalozi u predstavi izravno govore o stereotipima – uključujući kratko predavanje iz socijalne psihologije koje Jelena održi publici – najmoćniji simboli na sceni upravo su njihova dva tijela: stereotipno lijepo žensko tijelo i stereotipno slabo tijelo žene s invaliditetom. Cjelokupna predstava ovisi o njihovim tijelima i bez njihovih tijela nikako ne bi uspjela prenijeti željenu poruku. Tijela su u središtu pažnje, tijela su izložena, kreču se, oči publike intenzivno su uprte u njih. Njihova su dva tijela kontrastna i to im daje dodatnu simboličku snagu.

{slika}

Osim poigravanja mrakom i tijelima, zvuk je vrlo važna stavka predstave – odnosno njegova odsutnost. Efekt tišine nažalost je bio narušen zbog održavanja drugog, vrlo bučnog događaja na prostoru Studentskog centra.

Uz vizualnu komponentu, dakle izloženost tijela, njihove pokrete i plesne korake, te tišinu koja je trebala biti prodorna, idući simbolički snažan moment u predstavi je ironija. Ironija, koja na trenutke namjerno graniči sa suludošću, provlači se kroz cijelu predstavu, od predstavljanja na mračnoj pozornici do skupljanja plastičnog leda koji je hladan, ali se ne topi, te kulminira u Jeleninu monologu “Voljela bih da sam lijepa“:

Voljela bih

Jako

Da sam

Lijepa (…)

Da se ljudi smiješe

Da mi daju besplatne stvari (…)

Da se zaljubljuju u mene

Da se napaljuju na mene (…)

Da se smiju na sve moje šale (…)

Da mi uvije natoče benzin na pumpi

Da me časte (…)

Da me slušaju (…)

Da me puste kad sam kriva (…)

Da se srame svog izgleda zbog mog izgleda

Da maštaju da budu ja

Da maštaju da budu samnom (…)

Da misle da sam malo ili puno glupa (…)

Da misle da nisam neka prijetnja

Da ne traže od mene puno (…)

Da lažu da su bili sa mnom

Da me ogovaraju da sam kurva, (…) da se seksam za uloge

Da me smatraju uspješnom (…)

Da mi govore da imam lijepe ruke (…)

Njih dvije poigravaju se time koliko ih njihova tijela – oba tijela – čine ranjivima i snažnima u isto vrijeme. Svojim tijelima i svojim djelima, one mogu mijenjati stvarnost oko sebe, otvarati brojna vrata, ali im isto tako njihova tijela, najvećim dijelom zbog stereotipa koje drugi imaju o njima, mogu predstavljati prepreku. 

{slika}

Akademija “Josip Reihl-Kir” u Osijeku

U znak sjećanja na Josipa Reihl-Kira, načelnika osječke policije koji je u ljeto 1991. ubijen zbog svojih mirovnih napora, Centar za mirovne studije u suradnji s Gradom Osijekom organizira Akademiju “Josip Reihl-Kir” u spomen 25. godišnjice smrti u petak, 1. srpnja 2016. od 18 do 21 sat u Muzeju Slavonije (Trg Sv. Trojstva 6, Osijek).

“Kako u jeku militarizacije društva sjećanje na ovoga mirotvorca ne bi ostalo zaboravljeno, iznimno se važno sjećati Josipa Reihl-Kira koji je nenasiljem želio stati na kraj počecima ratnih zbivanja u Hrvatskoj. To je posebno važno činiti u trenucima kada se sve manje sjećamo onih koji su vjerovali u moć dijaloga. 

Danas, kada sve češće slušamo nacionalističke i militarističke parole, potrebno je pokazati da postoje alternative ratu i da se sjećanjem na mirotvorce poput Reihl-Kira gradi drugačije društvo – društvo nenasilja, mira i različitosti. Stoga, pozivamo Vas da sudjelujete u obilježavanju sjećanja na Reihl-Kira, mirotvorca na nišanu”, stoji u pozivu organizatora/ica. 

Više o programu pročitajte ovdje

Studija: Muškarci dominiraju i u svijetu filmske kritike

Novo istraživanje potvrđuje ono što već iz iskustva znamo: većina filmskih kritičara su muškarci.

Centar za istraživanje prisutnosti žena na televiziji i filmu Sveučilišta San Diego u svojoj je studiji ove godine analizirao 5776 recenzija i 247 kritika na stranici Rotten Tomatoes, te su utvrdili kako muškarci čine 73 posto filmskih kritičara i recenzenata.

Rodna neravnoteža u Hollywoodu manifestira se ne samo u tome kako se rade filmovi – tko glumi u njima, tko ih stvara i tko ih publicira – već i u tome na koji način se piše o filmovima.

Većinu filmskih kritika u različitim vrstama publikacija pišu muškarci – uključujući novine (71 posto muškaraca), časopise vezane uz industriju zabave (80 posto), svestrane društveno-političke časopise (76 posto) i medije koji prate industriju zabave (74 posto). Prema ovom istraživanju:

“O filmu za novine piše 29 posto žena, za časopise i mrežne medije koji prate svijet filma i zabave piše 26 posto žena, za opće časopise i mrežne medije (portale) piše 24 posto žena, za klasične medije 22 posto, a za profesionalne časopise piše samo 20 posto žena”.

Kada govorimo o najutjecajnijim filmskim kritičarima i kritičarkama, Variety piše kako je tek nekoliko (i to bijelih) filmskih kritičarki uspjelo postići tu vrstu kredibiliteta:

Pauline Kael, koja piše za The New Yorker, nesumnjivo je najutjecajnija filmska kritičarka, a njezin beskompromisan i energičan stil utjecao je na brojne kritičare/e, uključujući i takozvane “Paulettes” – kao što su David Denby, David Edelstein i James Wolcott. No, i dalje tek nekoliko žena zauzima najviše pozicije u filmskoj kritici – primjerice, Manohla Dargis (također iz New Yorkera) i Dana Stevens (Slate). No, one predstavljaju samo izuzetak od pravila”.

Ova studija analizira i to kako muškarci i žene ocjenjuju filmove, a rezultati pokazaju da su u tom pogledu prilično izjednačeni. Loš film je loš film. I muškarci i žene rangirali su filmove s glavnim ženskim likom sa 65 posto, dok postoje manje razlike kada se radi o filmovima koji imaju isključivo muške protagoniste. Takve filmove žene su ocijenile sa 69 posto, a muškarci sa 65 posto.

Svi znamo da filmskom industrijom dominiraju muškarci kada govorimo o glumcima, redateljima, producentima, a očita je i prevlast muških autora koji pišu o filmovima.

Autorica studije Martha Lauzen kaže: “To odražava predrasude unutar industrije. To nije nešto što postoji u vakuumu. Radi se o dubljim kulturalnim predrasudama koje favoriziraju muškarce”.