Interventna policija suzavcem i gumenim mecima napala Trans Pride u Istanbulu

Istanbulska interventna policija suzavcem i gumenim mecima u nedjelju je napala i rastjerala okupljene u Povorci ponosa za transrodne osobe, zabranjene nakon što su ultranacionalisti zaprijetili da će spriječiti demonstracije “degeneriranih” osoba, a vlasti navodno radi tih prijetnji pristale građanima i građankama Turske uskratiti pravo na okupljanje.  

Stotine interventnih policajaca u kordonu su stajale na glavnome gradskom trgu Taksimu kako bi spriječili skup “Trans Pride”, koji se održava za vrijeme muslimanskog svetog mjeseca ramazana.

Vlasti su ovaj mjesec zabranile i Trans Pride i LGBT Pride navodeći zabrinutost za sigurnost nakon ultranacionalističkih upozorenja protiv svakog takvog događaja na turskom tlu.

{slika}

“Ljubitelji nogometa mogu se okupljati u ovoj zemlji gdjegod žele. Naše je okupljanje miroljubivo”, rekao je glasnogovornik istanbulskog LGBTI saveza za solidarnost.

“Sveti mjesec ramazan je izgovor. Ako poštujete ramazan, poštujte i nas. Heteroseksualci misle da je to previše za nas, samo dva dana od 365 dana”, rekao je.

Godišnja Povorka ponosa, opisana kao najveća u muslimanskome svijetu, bila je planirana za 26. lipnja. U Istanbulu su se održavale povorke ponosa za prava LGBT osoba od 2003., u kojima su sudjelovale deseci tisuća ljudi, no prošle godine ju je prekinula policija.  

Zašto ubojica britanske zastupnice Jo Cox nije nazvan teroristom?

Britanska laburistička zastupnica Jo Cox brutalno je ubijena prije dva dana. Premda motiv još nije potvrđen, postoji mnoštvo dokaza da je okrivljeni 52-godišnji bijeli muškarac Thomas Mair bio političko-ideološki motiviran. Cox je javno zastupala izbjeglice. Najmanje dvoje svjedoka su izjavili da je Mair tijekom napada vikao ‘Britain First’ – naziv zastrašujuće desničarske antiuseljeničke stranke. Mair je dugogodišnji član neonacističkih grupa: američka neprofitna ljudskopravaška organizacija Southern Poverty Law Center  to je okarakterizirala kao ‘dugu povijest bijelog nacionalizma’. Ujedinjeno Kraljevstvo nalazi se usred žestoke i opasne debate o potencijalnom izlasku iz EU-a – čemu se Cox protivila – i većina zagovornika/ca Brexita fokusirana je na stvaranje panike i straha od imigranata, piše Glenn Greenwald. 

No unatoč tomu, u medijima je doslovno nemoguće pronaći tekst koji bi napadača nazvao ‘teroristom’ ili koji bi barem naznačio kako bi se moglo raditi o ‘terorizmu’. Umjesto toga,  okrivljenik za ubojstvo alternativno je opisivan kao “osjetljiva duša” ili mentalni bolesnik ili ‘usamljeni vuk’:

To se u potpunosti razlikuje od vrlo sličnog slučaja koji se u UK-u dogodio 2010. godine, kada je britanskog zastupnika Stephena Timmsa brutalno izbola i gotovo ubila jedna žena koja je bila ‘bijesna’ zbog toga što je zagovarao rat u Iraku. U tom slučaju, britanski mediji su gotovo jednoglasno napad nazivali ‘terorističkim’. The Guardian je, primjerice, slučaj opisao kao ‘prvi teroristički napad na neku osobu u UK-u još od 7. srpnja 2005.’. Jedan naslov u britanskom tabloidu Mirror napadačicu je nazvao ‘teroristkinjom’.  A jučer se drugi tabloid, The Sun, donoseći Timmsove komentare na ubojstvo Jo Cox, u svome naslovu referirao na Stimmsa kao na žrtvu terorističkog napada (‘Terror Stab Survivor’).

Razlika je očita: Timmsova napadačica je bila muslimanka bangladeškog porijekla, dok ubojica Jo Cox… nije. Kao što sam više puta pisao, riječ ‘terorizam’ nema stvarno konkretno značenje i zasigurno se ne primjenjuje dosljedno. Na Zapadu, to je danas propagandni termin koji se gotovo isključivo odnosi na ‘muslimane/ke koji/e su počinili neko nasilje nad Zapadnjacima ili njihovim saveznicima’. Upotrebljava se čak i za muslimane koji napadaju vojnike koji su okupirali njihovu zemlju

Zasigurno je istina, kao što neki sugeriraju, da Mair pati od psihičke bolesti. No isto to je vrijedilo i za Omara Mateena, koji se prošlog tjedna ubio 49 ljudi u LGBT klubu u Orlandu, a njega su doslovno svi mediji smjesta nazvali ‘teroristom’ unatoč njegovim mentalnim poteškoćama i njegovoj očitoj borbi s vlastitom seksualnom orijentacijom.

Još jednom: razlika je bolno očita. Kao što je danas Reza Aslan napisao o Mairu: “‘Patio je od mentalne bolesti’ danas je šifra za ‘nije bio musliman’… čak i kada se radi o jebenom nacistu!” U ovom trenutku, nije pretjerano primijetiti kako je prava definicija ovih pojmova najbolje opisana u ovoj sceni iz serije Family Guy.

Oni koji automatski nazivaju muslimane ‘teroristima’ imaju problema s procesuiranjem ovog posljednjeg napada. Kao što je primijetio Dan Hodges za The Daily Mail, novinar Breitbarta se samo prije četiri dana ozlojeđeno žalio kako su mediji odbili pripisati kolektivnu krivnju muslimanima zbog Mattenovog napada i kako su umjesto toga okrivili mentalnu bolest – “Mediji pokušavaju izvesti spin kako se radi o napadu ‘usamljenog vuka’ koji je počinio neuravnoteženi pojedinac potpuno ignorirajući njegova islamska uvjerenja”. Drugi novinar Breitbarta jučer je napisao upravo suprotno o ubojici Jo Cox: “Zar se od nas ozbiljno očekuje da povjerujemo kako ovaj nasilni čin koji je počinila neuravnotežena osoba predstavlja iskaz političke klime u Britaniji čega svi trebamo biti svijesni?”. Hadley Freeman je napisao za Guardian:

“Stvarno je ludo vidjeti kako isti ljudi koji tako brzo okrive Islam za ubojstva drugih sada zapomažu “Ne znamo motiv! Mentalna bolest!”*

Želim biti potpuno jasan: drago mi je što mediji odbijaju donositi sud o ubojičinim motivima ili ciljevima prije nego što postoji dovoljno dokaza. Ne prigovaram tomu što se suzdržavaju ‘etiketirati’ ubojicu Jo Cox kao ‘teroristu’ prije nego bude dostupno više dokaza.  I, kao što sam rekao, u ovom trenutku vrlo je malo uvjerljivih akademskih debata o tome kako se koristi ovaj termin. Profesori Remi Brulin i Lisa Stampnitzky godinama su dokumentirali kako je ovaj termin od samog početka gotovo isključivo propagandno oruđe stvoreno kako bi legitimiziralo nasilje jedne strane, a delegitimiziralo nasilje neprijatelja.

Problem je u tome što je novinarsko suzdržavanje krajnje selektivno. Sumnja li itko u to kako bi svi mediji na planetu, da je osumnjičeni ubojica Jo Cox kojim slučajem musliman i da je vikao ‘Allah Akbar’ umjesto ‘Britain First’, opisivali Maira kao ‘teroristu’?  Činjenica je da to sada na rade i da to jasno ukazuje što ta riječ doista znači.


* It really is something seeing the same people so quick to blame Islam for other killings cry now ‘We don’t know the motive! Mental illness!’

— Hadley Freeman (@HadleyFreeman) June 17, 2016

 

Je li brak vrijedan toga?

Sufražetkinja, aktivistica za prava žena i građanska prava, Susan B. Anthony, nikada se nije vjenčala. Ona je predvidjela još 1877. godine da “za prijelaz žena iz pozicije subjekta k njihovoj suverenosti mora postojati era neprekinutog samo-održivog kućanstva” što “neizbježno vodi prema eri neudanih žena”.
Nekoliko generacija kasnije, možemo konačno reći kako je to vrijeme stiglo. Sve je više žena koje žive same, sve je više žena koje su bez partnera, a pitanje koje si postavljaju nije “Kako imati bolji brak?” nego “Imati li brak ili ne?”

Nedavno objavljene knjige američkih novinarki potpalile su (ponovno) vatru po pitanju rasprave oko braka, partnerstva, raspodjele kućanskih poslova i po pitanju isplati li se ženi koja cijeni osobnu autonomiju – brak, odnosno (limitirana) sigurnost koju brak nudi.

Rebecca Traister u knjizi “All The Single Ladies” skrenula je pažnju na rastuću moć neudanih žena u Sjedinjenim Američkim Državama i prijetnju koje one predstavljaju za socijalno-ekonomski status quo, dok se Moira Weigel u knjizi “Labor of Love” fokusirala na činjenicu kako za mnoge žene ono što se naziva ljubavlju je ustvari posao – naporan posao, beskrajan posao, organizacijski, kućanski, emocionalni posao bez granica i bez nagrada.Traister ističe kako “ne biti u romantičnoj vezi nije “recept protiv posla”, nego je upravo suprotno – oslobođenje od njega!”

Ove knjige nisu mogle doći na moj kućni prag u bolje vrijeme. Već neko vrijeme pokušavala sam pronaći adekvatan izraz za sve veću anksioznost koju osjećam zbog činjenice da mi je uskoro 30 godina i da još uvijek ne osjećam želju da se skrasim i osnujem tradicionalnu obitelj. Još uvijek čekam, što otvorenijeg uma, nagli neo-Darwinovski impuls koji će me potaknuti da pronađem partnera i započnem s reprodukcijom. No ipak, tu sam gdje jesam, još se ništa nije dogodilo. Unatoč velikoj količini društvenog pritiska, sretna sam što sam ja – ja! Sasvim sam zadovoljna činjenicom da moj posao, moja uvjerenja, zajednica i moje knjige su mi jednako važne kao i osoba s kojom izlazim. Volim djecu, no nedovoljno da ih imam samostalno, da proživljavam bol, brigu i izgubljene prilike radi njih – barem ne zasada, a možda ih nikada niti neću željeti. Živim u komuni, izlazim s više osoba, fokusirana sam na svoju karijeru.

Uvijek sam pretpostavljala kako je ovo samo jedna od životnih faza kroz koju prolazim, jer mi je tako rečeno. Međutim, čitanje ovih knjiga pomoglo mi je da budem iskrena prema sebi, da budem iskrena prema činjenici kako su brak i djeca oduvijek bili nisko na mojoj listi prioriteta, ustvari brak i djeca su toliko nisko na listi prioriteta da čak postoji mogućnost da ih i izbacim s liste. Postoji toliko toga što želim učiniti.

{slika}

Napravila sam identičan izbor koji čine muškarci moje dobi već stoljećima bez straha od društvene kritike, izbor koji čine bez previše razmišljanja – i to samo po sebi, nije nikakav radikalan izbor. Mogućnost da u isto vrijeme milijun drugih žena učini isti izbor sasvim je druga priča.

Kada su spisateljice diljem svijeta, po prvi put, otvoreno počele pisati o onom što iskreno osjećaju prema braku i majčinstvu, posao uključen u oboje konačno je postao vidljiv. Ključni izraz ovdje je “emocionalni posao”. Emocionalni posao, kako nas Weigel podsjeća, nije samo čišćenje i pranje, kuhanje i brisanje punih noseva djeci, nego i organizacija kućanstva i odnosa, planiranje braka i plodnosti, pažnja posvećena obilježavanju rođendana i godišnjica, smirivanje stresa, oprez prema alergijskim reakcijama na hranu – sav posao, ukratko, koji se veže uz održavanje ljudskih bića sretnima na intimnoj razini.

To mora biti nečiji posao, a teret je pao na žene u tolikoj mjeri da je postao udomaćen, da je postao nevidljivim pretpostavkom kako su žene i djevojke predodređene da vode brigu o tim stvarima, ako ne od Boga, onda po njihovoj prirodi prema pseudo-znanstvenim istraživanjima. Ideja da to žene više neće htjeti raditi u budućnosti, barem ne besplatno i sa “zahvalnošću”, opasno je za nesmetano funkcioniranje društva kakvog znamo. A takvo što je i više nego moguće. One koji obavljaju emocionalne i kućanske poslove postaju sve više otuđeni od proizvoda tog rada, pogotovo kada su nagrade za obavljanje tog posla tako male. Emocionalni i kućanski poslovi su poslovi s punim radnim vremenom i žene su trpjele loše uvjete rada predugo.

{slika}

Svjesna sam kako je rasprava o emocionalnom radu postala mainstream kada sam vidjela raspravu o toj temi na naslovnici ženskog magazina koji nije poznat po radikalno-feminističkoj ideologiji. “Tko radi u vašoj vezi?” pitaju se psiholozi na naslovnici časopisa uz fotografiju Beyonce koja je nedavno izdala novi album i koja od supruga traži da se više potrudi inače će “izgubiti suprugu” uz ostale kodirane poruke o rušenju vlade. Beyonce je daleko napredovala od “Put the ring on it” (Stavi prsten) ali smo i mi ostale.

Kako Traister ističe: ” Revolucija je u proširivanju mogućnosti, u ukidanju imperativa koji su već stoljećima prikovali gotovo sve žene (ne robove) uz put k ranom heteroseksualnom braku i majčinstvu”.

Mijenjanjem okvira braka i partnerstva u činjenicu da oni više nisu jedina mogućnost koji imamo, nego je jedna od opcija koju možemo odabrati, postavlja prava pitanja za svaku ženu i djevojku koja se planira “skrasiti”. Je li brak vrijedan toga? Vrijedi li brak toga da se pretplaćujete, čak i ako ste sretne, na životni vijek upravljanja kućanstvom s ograničenom nagradom? Da li uistinu želite provesti život brinući se o djeci i partneru kada je i ovako dosta teško voditi brigu o samoj sebi?

Ne tako davno, brak je bio ženina jedina opcija ukoliko je htjela financijsku sigurnost, djecu, socijalni status i polu-redoviti seksualni odnos. Naše pretkinje borile su se za naša prava izvan definicije partnerstva, no danas prednosti braka i monogamije nadmašuju sve troškove.

Brojne studije pokazuju kako su muškarci ti koji imaju najviše koristi od braka i dugoročnog partnerstva, a ne žene. Muškarci koji su u braku zdraviji su i sretniji od neženja. Udane žene, za razliku od oženjenih muškaraca, nisu ništa bolje od svojih nevjenčanih kolegica. Za rastavljene muškarce duplo je veća vjerojatnost da će se htjeti ponovno oženiti, za razliku od rastavljenih žena koje svoje interese nakon rastave usmjeravaju na cijeli niz drugih interesa i poslova. Ova činjenica bi mogla objasniti zašto žene, a ne muškarci, se mora usmjeravati prema partnerstvu već od ranog djetinjstva.

Djevojčice, a ne dječake, se priprema za brak, da zamisle svoju budućnost u ulozi supruge i majka, uči ih se o strahu od samoće. “Neženja” kod muškaraca podrazumijeva poštovanje, ali “usidjelica” je negativan pojam. Prema ženama, a ne muškarcima usmjeren je cijeli niz propagande koja veliča romantiku. Od Hollywooda, reality televizije do komentara u publikacijama, univerzalno je prihvaćeno kako žena, bez obzira tko i što ona bila, jedino što uistinu želi jest – muškarca u svom životu.

{slika}

Jane Austen i brak

Oduvijek sam prezirala Jane Austen kojoj sam uvijek umanjivala vrijednost aforizama, sve dok se nisam našla prošle godine u vlaku gdje jedina publikacija koju sam imala – je bila njezina Emme. Tada sam shvatila nešto što nikada nisam percipirala kao studentica književnosti: da najpoznatiji romani Jane Austen u obilju romantike smještene u veličanstvene kuće i klaustrofobične brakove imaju puno više smisla kada primijetiš da sve njezine protagonistice su istinski depresivne i ekonomski očajne. To je razlog zašto su junakinje iz srednje klase toliko fiksirane za brak – zato što nemaju alternativu – bez odgovarajućeg partnera suočene su sa siromaštvom, sramotom i socijalnom izolacijom. To nisu romantični romani, to su horor priče. Toliko sam se navukla na romane, da sam cijelu kolekciju pročitala unutar tri tjedna.

Romane Jane Austen i dalje smatram blesavim, neozbiljnim pričama, ali neosporivo je da su određene uloge vjerno prikazane. Austen, koja se nikada nije udala, pisala je o ženama koje žive u kavezima izgrađenim od strane muškaraca, koje pokušavaju preživjeti najbolje što mogu i to je razlog zašto su njezine priče toliko uzbudljive i, barem meni, zastrašujuće.

Realni strahovi žena po pitanju braka i zajedničkog života su jednaki onima iz romana, ali se smatraju trivijalnim i ne mogu pronaći put za raspravu u široj javnoj sferi. To su vitalna pitanja raspodjele posla i moći koja i danas muče žene, jednako kao što mučile žene u prošlosti (iako danas, na sreću imamo više opcija nego što su imale žene 1810-ih godina).

Je li brak bolja opcija za ženu?

Žene koje nisu u romantičnoj vezi imaju veću snagu i prisutnije su nego ikada prije – ali još uvijek moraju plaćati cijenu svoga odabira. Nije riječ samo o stresu radi kormilarenja životom u nepoznatim vodama ili desetljeća učenje kako život bez partnera je usamljen život. Riječ je i o novcu. Više od polovice Amerikanaca zarađuje minimalac ili ispod prosjeka neudane žene, a neudane majke imaju pet puta veću šansu da će živjeti u siromaštvu od udanih žena. Ova činjenica je uzeta kao dokaz kako brak je bolja opcija za ženu – a trebalo bi, ustvari, biti uzeto kao znak da društvo mora bolje podržati odluke žena jednako kao što su već stoljećima podržava odluke muškaraca.

Ako žene, masovno, odbace brak i partnerstvo, ekonomsko i socijalno funkcioniranje modernog društva će biti potreseno do same srži. Već se jednom takvo što dogodilo. Kapitalizam je uspio otvoriti put masovnom ulasku žena na tržište rada do tada rezerviranom isključivo za muškarce, napravio je pritisak na raspodjelu mjesečnih primanja između muškaraca i žena, ali pitanja kako bi domaćinstva trebala biti organizirana i kako bi se djeca trebala odgajati i dalje su neodgovorena.

Javna zabrinutost oko niske stope nataliteta među srednjom bijelom klasom uspoređuje se s modernom histerijom oko radničke klase, oko crnih i “izbjegličkih” žena koje s druge strane imaju “previše djece” – no, sve su to metode kojima konzervativci pokušavaju posvađati, zaprijetiti ili nagovoriti bogate bijele žene da se vrate u kuhinju, da rađaju djecu i da dođe do ponovnog uspostavljanja društvenog poretka u kojem je jedini koji je privređivao za obitelj bio muškarac.

 “Slobodne žene zauzimaju prostor u svijetu koji nije izgrađen za njih..” zaključuje Traister, “.. ako želimo napredovati, moramo napraviti mjesta za slobodne žene, moramo prilagoditi ekonomski i socijalni sistem, onaj koji je izgrađen oko pretpostavke kako nijedna žena ne vrijedi ako nije u braku”. Traister je opuštena po pitanju mogućnosti za slobodne žene tražeći da ” … vlada podrži ambicije, izbor i neovisnost žena kroz bolje politike”. Ona napominje kako bi “… slobodne žene trebale imati jednaka građanska prava kao što američki muškarci imaju već generacijama.”

{slika}

Isto vrijedi i za žene diljem svijeta – oslobođenje žena obveznog kućanskog i emocionalnog posla je ono što prijašnje generacije nisu mogle niti zamisliti, ali je paralelno i ono što im dugujemo i to bi trebalo ozbiljno prihvatiti.

Uz sve opcije na raspolaganju, što je s onima koji i dalje izabiru brak i partnerstvo? Oni su u stanju samostalno donijeti odluku. Kada partnerstvo postane obvezujuće, ono postaje još posebnije. Sljedeći tjedan jedan od mojih partnera se ženi a ovaj tjedan sam bila pozvana na zabavu povodom vjenčanja. Sretna sam zbog partnera i njegove zaručnice, čije odobrenje sam dobila prije nego sam je spomenula u tekstu. Volim vjenčanja. Volim gledati ljude koji su mi dragi kako grade zajedničku budućnost, bez obzira na način kako će ju organizirati. Također, volim se uljepšati za taj dan i napiti jeftinog šampanjca s njihovom rodbinom. Ne postoji bolja stvar vikendom nego biti gost na vjenčanju – samo, činjenica ostaje, da vjerujem u demontažu socijalne i ekonomske institucije braka i obitelji.

Vjerujem u to, ne zato što imam nježno srce, nego zato što sam romantičarka. Smatram kako ljubav treba biti oslobođena ograničenja tradicionalne, monogamne, nuklearne obitelji – pa tako i žene. Smatram kako pakiranje intimnih, napornih aspekata ljudskog rada u ukrasne vrpce nazivajući ih ljubavlju i očekujući kako će žena osjećati zahvalnost za to je poprilično neromantična ideja. U stvarnom svijetu, ljubav je možda jedini beskonačni, obnovljivi resurs koji imamo.

Ja želim više opcija za sebe, i želim isto to za sve nas, ne samo kao feministkinja, nego također kao i romantičarka – jer to je jedina opcija koju imamo kako bi jednoga dana upoznali “pravu” osobu za reprodukciju s kojom ćemo biti istinski jednake. Iako bi trebalo biti intimno pitanje, pitanje braka ostaje i dalje političko pitanje. Ženino odbijanje tradicionalnih zahtjeva braka i ljubavi nije samo pitanje njezinog životnog stila, nego i pitanje rada.

Nije nemoguće da žene nakon što uvide kako su njihovi radni uvjeti loši i kako su takvi oduvijek bili, jednostavno započnu štrajk, a to je štrajk kojeg društvo ne želi. Štrajk koji će se distribuirati i raspršiti na kućne pragove svih domaćinstava. Kao i svaki štrajk rada, to zahtijeva podizanje svijesti i određenu količinu solidarnosti između štrajkaša/ica, a nije ni bez troškova. No, to je način na koji sloboda pobjeđuje.

   Prevela i prilagodila: Martina Raos

Turske vlasti zabranile povorku ponosa u Istanbulu

Turske vlasti zabranile su održavanje povorke ponosa u Istanbulu zbog sigurnosnih razloga.

Marš trans* osoba planiran je za nedjelju u središtu grada, a ovogodišnja povorka trebala se održati tjedan dana kasnije – 26. lipnja. Vlasti su jučer zabranile marš i povorku zbog straha od nasilja, te zbog opasnosti u kojoj bi se mogla naći javnost, a posebno ljudi koji će marširati. Povod zabrani bila je najava ultra – nacionalističke grupe, “Alperen Hearths” da neće dopustiti održavanje povorke te su prijetili nasiljem.

“Nemojte nas prisiliti da djelujemo. Ili vi učinite što je potrebno, ili ćemo mi. Spremni smo na svaki rizik i direktno ćemo zaustaviti povorku.”, poručili su vlastima. 

Borci/inje za ljudska prava i gay aktivisti/ice izrazili/e su na društvenim mrežama svoje nezadovoljstvo. Ömer Akpinar, aktivist, rekao je za The Independent: “Religija se uvijek koristi kao isprika kad se napada sloboda. LGBT zajednica u Turskoj je malo podijeljena oko toga treba li biti povorke ili ne. I to ne samo zbog zadnjih prijetnji nasiljem ultra – nacionalista, već zbog nedavnih napada i situacije u kojoj se nalazimo. Zabrana povorke je samo nastavak priče koja je počela već prošle godine kada je policija napala gay aktiviste. Čekali su da se okupimo i onda su uzeli suzavac,”

Organizatori/ice povorke zabranu smatraju kršenjem Ustava te najavljuju da će poduzeti pravne akcije.

Na povorci u Istanbulu godinama šeću deseci tisuća posjetitelja/ica, a do prošle godine, kada je policija s vodenim topovima i suzavcima nastojala zaustaviti povorku, nije bilo nikakvih incidenata.

Operi seksizam vol.2

VoxFeminae, netom prije ljetnih praznika, 2. srpnja od 10 do 17 sati u Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade – POGON organizira edukaciju pod nazivom “Operi seksizam”. Namjenjena je svima koji/e bi se htjeli/e okušati u ulozi novinara/ke.

Upoznat će vas s osnovnim novinarskim formama i radom feminističke redakcije te će vam omogućiti da uz podršku mentora/ica napišete svoje prve tekstove. Vox će vam, također, pomoći da snimite i montirate videe i osmislite svoje blogove, a zainteresirani/e će sudjelovati u smišljanju i kreiranju novog Voxovog fanzina.

Za prijavu je potrebno do 27. lipnja ispuniti online upitnik.

Na sajtu “Operi sekzizam” možete vidjeti kako tekstove pišu volonteri/ke koje su sudjelovali/e na ranijim edukacijama. Nakon radionice, upravo na tom sajtu, polaznici/e će kroz mentorski rad u narednih nekoliko mjeseci moći dodatno raditi na tekstovima i sadržaju koji ih najviše zanima.

Svi/e polaznici/e dobit će potvrdu o završenoj edukaciji te potvrdu o kompetencijama stečenima volontiranjem. Za sva dodatna pitanja možete se javiti na e-mail adresu: volotiranje@voxfeminae.net

Peščanik te treba – doniraj, podrži – osim ako ti je dobro, onda ništa!

Pre 10 godina odlučile smo da osnujemo nezavisnu produkciju – jedino tako Peščanik je mogao da nam obezbedi slobodu da radimo isključivo u skladu sa svojom savešću i svojim sposobnostima, pišu svojim čitateljima i čitateljicama urednice Peščanika. Traže donacije kako bi svoj neovisan i važan rad mogle nastaviti, a mi vas pozivamo da im u tome pomognete.

Uplate u RSD           Uplate u Eurima        Uplate u USD

U nastavku pročitajte ostatak njihova pisma javnosti.

“Sve dobre i loše odluke koje smo donele u ovih 10 godina – naše su odluke. Pretnje i pritisci nisu imali nikakvu ulogu u našem radu, a finansijska nezavisnost od države – što u slučaju Srbije uvek znači od vladajućih partija i njihovih oligarha – učinila nas je otpornim i na finansijske ucene. Tu vrstu nezavisnosti dugujemo našim donatorima. Zahvaljujući njima, ali i velikom broju saradnika koji volonterski pišu, prevode, snimaju, montiraju, zastupaju nas pred sudom… Peščanik je bio ne samo slobodan, nego je objavio više od 15.000 tekstova, 10 puta povećao broj posetilaca sajta i višestruko proširio broj saradnika.

U poslednje dve godine stvari su se promenile – većina donatora je znatno smanjila podršku nezavisnim medijima kao što je Peščanik. U isto vreme počinju stalni napadi na naš sajt: u nekoliko navrata on je obaran a tekstovi brisani. Na krivične prijave niko nije reagovao. Za nas je to značilo sve veće ulaganje u odbranu sajta, tako da su troškovi njegove zaštite i održavanja porasli tri puta. Verujemo da je upravo to i bio cilj organizatora napada – finansijsko iscrpljivanje nezavisne produkcije koja provereno nije podložna pritiscima i ucenama, a više nema podršku većine stranih donatora.

I dalje ćemo tražiti podršku donatora, a više od polovine svih sadržaja Peščanika biće urađeno na volonterskoj osnovi. Međutim, prvi put moramo i vas da molimo za pomoć. Nekoliko puta do sada Peščanik je bio u teškoj situaciji, ali smo tada mislile da je važno da ostanemo verne stavu da svako treba da radi svoj posao – vi da činite sve što je u vašoj moći da dobro radite svoj posao, a mi da obezbedimo sve što je potrebno da Peščanik bude pristojan medij. Mi svoj deo pogodbe nismo više u stanju da ispunimo bez vaše pomoći. Sa sredstvima kojima raspolažemo ne možemo da platimo iznajmljivanje servera i zaštitu sajta, agencijske vesti, fotografije, radni prostor, elementarne komunikacijske troškove. Vaše donacije bi omogućile ne samo da se uspešno branimo, nego i da više vremena posvetimo svom poslu – umesto neuspešnoj potrazi za grantovima.

Možda Srbija Vašingtonu, Briselu i Berlinu izgleda kao stabilna i demokratska zemlja, ali i vi i mi znamo da to nije istina. Zbog onoga što je bilo, što jeste, i što će tek biti u ovoj zemlji, Peščanik će opstati, ali je pitanje da li ćemo morati da redukujemo sadržaj i smanjimo zaštitu sajta.

Pozivamo vas da nam pomognete da sačuvamo ovu slobodnu teritoriju na koju svakoga dana stupa oko 20.000 građana.”

Unapred zahvalne,
Svetlana Lukić i Svetlana Vuković