Od toga da pamtite rođendane do nuđenja usluga sa smješkom, život je prepun svakodnevnih obaveza o kojima se rijetko priča – onih koje neproporcionalno obavljaju žene. Konačno suprotstavljanje takvoj praksi moglo bi predstavljati revolucionarni iskorak.
Znamo na što su nam djeca alergična, sastavljamo popise za kupnju, znamo gdje se nalazi rezervni set ključeva. Obavljamo više poslova odjednom (multitasking). Znamo kad trebamo kupiti nove štapiće za čišćenje ušiju. Jednostavno bolje pamtimo kada je kome rođendan. Volimo spravljati hranu za bližnje, a i pamtimo što vole jesti. Primjećujemo kad je netko bolestan i tjeramo prijatelje/ice i članove obitelji na liječničke preglede.
Slušamo jadikovke naših partnera, opraštamo im odsutnost, zaboravnost, opsesije, dok smo mi zaposlene organizacijom dječjih okupljanja. Slavimo njihove uspjehe: povišicu koju je dobio, unaprjeđenje. To je njihova zasluga, a mi smo u pozadini. A ako budemo naporno radile, i mi možemo uspjeti: samo trebamo naučiti kako se uklopiti (lean in).
No, što ako je baš poput brige o djeci i kućanskih poslova, količina ovog emocionalnog angažmana i truda samo joj jedan oblik neplaćenog rada?
Ako mislite da je ovo pretjerivanje, moguće je da ste u krivu. Koncept emocionalnog rada i truda – ponavljam, kao nedovoljno prepoznatih djelovanja rodnih performativa – desetljećima je predmet ozbiljnog istraživanja u društvenim znanostima.
Trebalo nam je samo nešto vremena da se priključimo.
***
Jennifer Lena, sociologinja i profesorica umjetnosti na Sveučilištu Kolumbija, zuri u mene preko klimavog drvenog stola u kafiću u kojem sjedimo. Između nas su dva piva, spremna za konzumiranje.
No, Lena ne pije. Samo zuri, djeluje pomalo razočarano i nezainteresirano.
“Dakle, tvoja sljedeća priča je o emocionalnom radu kao sljedećoj feminističkoj stepenici?”, ponavlja mi. “Ali to je tako zastarjelo! Predajem studentima i studenticama o tome godinama”.
Otpijam gutljaj piva i nešto mumljam ispričavajući se.
Budimo pošteni, Lenin prijateljski ukor je potpuno opravdan. Ovaj koncept je prisutan već više od 30 godina; uvela ga je Arlie Hochschild, sveučilišna profesorica koja je skovala ovaj termin u svojoj knjizi iz 1983. The Managed Heart.
No, tek u zadnje vrijeme koncept je počeo polako ponovno izranjati u internetskim raspravama i u pop kulturi. Jess Zimmerman, koja je pisala o emocionalnom radu za The Toast, kaže da je bila zatečena količinom reakcija koje je dobila – stotine i stotine žena slale su oduševljene komentare, zahvaljujući joj što je konačno njihovo iskustvo dobilo ime.
Zimmerman je opisala emocionalni rad kao nešto što je prisutno posebno u privatnoj sferi, dok su se znanstvenici/e u početku fokusirali/e na emocionalni rad kao formalno pitanje u svijetu rada, odnosno na radnom mjestu. Možda zato što sve više žena ulazi u profesije kojima su prije dominirali muškarci i primjećuju da se od njih očekuje taj dodatni, emocionalni – nazovimo ga “ženski” rad.
U kontekstu radnog mjesta, emocionalni rad odnosi se na očekivanje kako bi zaposlenica trebala upravljati bilo svojim stvarnim osjećajima, bilo izražavanjem njezinih osjećaja kako bi zadovoljila pretpostavljene zahtjeve svoga posla. Emocionalni rad također se odnosi i na zahtjev da radnica prilagodi svoje osjećaje kako bi imali pozitivan utjecaj na klijenta ili kolegu.
Također, to uključuje i utjecaj na skladnu atmosferu u uredu, to da mora biti ugodna, sređena, ali ne previše, šarmantna i tolerantna te da dobrovoljno obavlja uslužne zadatke (kao što je kuhanje kave ili kopiranje dokumenata).
Razmislite o stjuardesama, koje su jedan od glavnih primjera koje navodi Hochschild u svojoj knjizi iz 1983., koje moraju posluživati putnike/ce s ugodnim osmijehom i sa suosjećajnim uhom, bez obzira koliko su umorne ili gadljive na povraćanje djeteta ili na ljigavog biznismena u poslovnoj klasi.
Razmislite i o političarkama, od kojih se očekuje da budu simpatične i zabavne, kao i inteligentne i sposobne (prisjetite se kako pomoćnici i stratezi kampanje Hillary Clinton zahtijevaju od nje da pokazuje više humora i topline).
Razmislite i o ženi koja vam je jutros natočila kavu u Starbucksu, smiješeći vam se. Mislite li da se jutros željela baš dodatno potruditi ili da je to nešto što se od nje očekuje na poslu?
***
Nakon nekoliko gutljaja piva, sociologinja Lena je započela.
“Evo kako je vidim emocionalni rad: postoje izvjesni poslovi u kojima se on zahtijeva, no bez poduke, a u kojima je to tako zbog predrasuda prema određenim ljudima – ženama. Također, to je vrsta rada koju je društvo u cjelini obezvrijedilo“.
Istraživanja pokazuju kako je kumulativni, neprekidni emocionalni rad iscrpljujuć i rijetko prepoznat kao stvarni napor, a to se ogleda u tome što je potplaćen ili neplaćen.
Porast loše plaćenih poslova u uslužnoj industriji u kojoj se očekuje “usluga sa smješkom“, pomogao je daljnjem širenju ovog fenomena. Dakle, emocionalni rad nije dodatna vrijednost; prije se radi o zahtjevu koji se podrazumijeva.
U SAD-u, gdje je minimalna plaća na saveznoj razini samo 2,13 dolara po satu, ovo je dodatno naglašeno. Poslodavac u tim poslovima očekuje emocionalni trud, no nije voljan to i platiti. Dužnost prepoznavanja emocionalnog rada prebačena je na klijenta/gosta – koji očekuje emocionalno ispunjenje i zadovoljstvo prije nego što plati u napojnici.
To ima ozbiljne posljedice, osobito za žene. Prema istraživanju koje je proveo ROC United (Restaurant opportunities centers united), radničko udruženje koje predstavlja zaposlene u restoranskoj industriji, u državama u kojima je minimalna plaća 2,13 dolara po satu žene žive od napojnica, te su u dvostruko većoj opasnosti od seksualnog zlostavljanja na poslu u usporedbi sa ženama u državama u kojima je minimalna osnovica viša.
Noviji podaci pokazuju da žene čine najmanje dvije trećine zaposlenih u potplaćenim industrijama, a polovica tih radnica su nebjelkinje.
Jessica Collett, profesorica sociologije na Sveučilišu Notre Dame, objašnjava kako se čak i u prestižnijim industrijama u kojima su muškarci i žene službeno zaduženi za istu količinu emocionalnog rada, od žene očekuje dodatni emocionalni rad.
Primjerice, premda i članovi i članice poslovnih odbora moraju u istoj mjeri komunicirati s klijentima (što je formalno očekivanje koje im je u opisu posla), od žena se dodatno očekuje da doprinose uredskom skladu, da misle na rođendane kolega i kolegica, da čavrljaju s osobljem. Muški zaposlenici mogu to isto raditi, no kada oni to rade – to se dodatno cijeni (“nije li divan i velikodušan?”).
Ova opaska me podsjetila na jednu moju prijateljicu – uspješnu odvjetnicu u području ljudskih prava, koja se nedavno požalila kako se od nje očekuje da se svakog jutra druži s administrativnim osobljem – to je nešto što rado čini, ali isto tako osjeća da to mora činiti. Mora ju se doživljavati kao srdačnu i sposobnu, kako bi stekla poštovanje, a to je nešto s čim se njezini muški kolege nikada nisu zamarali.
Robin Simon, profesorica sociologije na Sveučilištu Wake Forest, okrenula je to u svoju korist i kaže da se od nje kao žene očekivalo da bude emocionalno svjesnija i dostupnija od svojih muških kolega u i izvan predavaonice.
“Studenti i studentice od žena očekuju više emocija”, kaže, tako da se od profesorica ne očekuje samo da budu britke i vesele u predavaonici (posebno danas kada se sve više uzimaju u obzir studentske evaluacije), već i da ponekad rade posao terapeutkinje i mirotvorke u sukobima vezanim uz fakultetske politike.
***
“Stvarno ne razumijem. Što je to emocionalni rad?”, upitao me jedan prijatelj, spravljajući nam pod pauzom ručak u svojoj kuhinji na Manhattanu.
Pokušavajući mu objasniti (dok on kuha), vidjela sam kako se koncentrira, a zatim je djelovao zbunjeno. Moj prijatelj, uspješan softverski inženjer u srednjim 30-im, koji se izjasnio kao saveznik feministkinja u nekoliko prethodnih razgovora, očito je mislio da je to “malo previše”.
“Zašto bi to što žene pružaju emocionalnu podršku uopće bio rad? Što ako ljudi jednostavno uživaju u tome? Što ako žene to jednostavno rade bolje? Zašto od toga moramo napraviti nešto negativno?”
Njegova pitanja su odavala ljutnju. Pošteno je reći, on je pripremao sve naše obroke koje smo dijelili tijekom našeg prijateljstva u New Yorku i nikada se nije žalio.
“Zašto vi feministkinje uvijek morate pretvoriti normalne stvari u probleme o kojima treba raspravljati?”, nastavio je.
On je definiranje emocionalnog rada kao bilo čega što nije isključivo prirodno vidio kao nepotrebno kompliciranje; preuveličavanje nečega što jednostavno treba prihvatiti.
Moj prijatelj se vjerojatno ne bi usudio reći: “Oh, ali žene bolje kuhaju” ili “Žene su talentiranije za čišćenje”. Pa ipak, tvrdnja kako su neke žene “jednostavno takve” – bolje u emocijama – čini se da je najčešći argument koji “iskoči” kada povedem razgovor o ovoj temi.
No takvo esencijalističko gledište znanost ne podržava.
U utjecajnom znanstvenom članku na ovu temu iz 2005. godine, zasnovanom na istraživanju 355 zaposlenih i vjenčanih roditelja, sociologinja Rebecca Erikson piše kako se ne radi samo o težištu na emocijama povezanim s ženskim radom kod kuće, pored brige o djeci i kućanskih poslova, već i da je to povezano s rodnim konstruktima, a ne sa spolom.
“Dio istraživanja pokazuje da porast ženskog emocionalnog rada nije povezan s njihovim spolom, već s njihovim rodom i društvenim položajem prema kojem moraju služiti obitelji, prijateljima i društvu”, objašnjava Collett.
To je uloga na koju smo se naprosto navikli/e: žena kao emocionalna menadžerica, baca se na posao koji Collett naziva “drugom smjenom”.
Također, i u spavaćoj sobi, od žena se očekuje da upravljaju osjećajima i osjetljivošću svojih ljubavnika. U nedavnom članku u Guardianu, Alana Massey piše o stalnoj seksualnoj neravnopravnosti koja postoji u svijetu nakon seksualnog pseudo-oslobođenja. Možda smo polako prihvatili/e ideju da žene mogu biti seksualno aktivne u mjeri u kojoj one to žele, no seksualni pozitivizam neupitno su pratile konverzacije o tome kakvu vrstu seksa žene žele i trebaju kako bi bile ispunjene.
Stoga možemo misliti kako to što žene imaju potrebu glumiti orgazme nije samo posljedica društva koje još uvijek promatra seksualni odnos pozicije muškarca, već je to i način da se žena kao prvo i najvažnije pobrinu za muški ego.
Studija koja je objavljena 2011., s prikupljenim podacima na uzorku od 71 seksualno aktivne heteroseksualne žene, pokazuje da, premda sve žene općenito govore o iskustvu orgazma (uglavnom za vrijeme predigre), 79 posto njih je glumilo orgazme tijekom penetracijskog vaginalnog seksa u preko 50 posto slučajeva (25 posto ispitanica glumilo je orgazme u 90 posto slučajeva).
Istraživanje je pokazalo da je 66 posto ovih žena koje su glumile orgazam izjavilo da su to činile kako bi ubrzale ejakulaciju partnera. Čak 92 posto njih je izjavilo da čvrsto vjeruju kako takva tehnika podiže partnerovo samopuzdanje, a 87 posto ih je reklo da je to glavni i prvi razlog zašto to čine.
***
Sara Thompson, učiteljica koja je postala odvjetnica u financijskim parnicama u svojim ranim 30-im, prema svim “pravilima” se nalazi u vrlo ravnopravnoj vezi.
Njezin suprug i i partner deset godina je uspješan istraživač, pročelnik i profesor na jednom od sveučilišta u okviru Ivy League. Njih dvoje dijele život ispunjen formalnim i neformalnim dogovorima koji održavaju njihov odnos zdravim i, kako se izvana čini, ravnopravnim.
No, kada Thompson priča o emocionalnom radu i svakodnevnim dodatnim naporima u organizaciji kućanstva, što je dio njezine veze, počinju izranjati neke jasne nejednakosti.
Odrastajući u okruženju koje ju je prekoravalo kad bi zauzimala previše prostora, postala je osoba koja konstantno, kronično obraća pažnju na svoju okolinu.
“Danas sam osoba koja je iznimno svjesna glasnoće svoga glasa, prisutnosti svoga tijela u javnom prostoru i razine ugodnosti koju osjećaju ljudi oko mene”, objašnjava.
Velik dio poslova koje obavlja nisu samo čišćenje i održavanje, ali su usko povezani. Uključuju razmišljanje i planiranje:
“Vješanje stvari po zidovima, stavljanje fotografija u okvire, razmišljanje o tome trebamo li kupiti nove plahte, razmišljanje o tome kada ćemo večerati, o tome što ćemo večerati”.
Ne radi se samo o tome da Thompson spravlja večeru, već o tome da planira jelovnik (što bi on danas htio jesti?) i razmišlja o tome kada da večeraju – to su sve vrste pažnje koje prolaze neopaženo. “Doista me frustrira što moram misliti na sve to. To nije pošteno, to je teret”, kaže.
Drugi problem je briga o kontracepciji i planiranju trudnoće. “Ja sam ta koja mora sve istražiti i objasniti mu. ‘Nakon koliko vremena možeš zatrudnjeti nakon spirale?’, pita me. “Pa, zašto si ti ne bi uzeo malo vremena i to sâm istražio ako misliš da ćemo imati djecu?”
Isto vrijedi i za neke male detalje u svakodnevnom životu. “Neprestano traži stvari. Jesi li vidjela negdje moju turpiju? Gleda po ormaru i kaže da ne vidi. Tamo je. ‘Gdje držimo kuhinjske krpe?’ Stalno me pita. Nakon trećeg ili četvrtog puta, trebao bi zapamtiti takva sranja”.
Nastavlja: “To mi govori da ima odmak od doma, dok si ja ne mogu priuštiti takav luksuz. Jer ako si priuštim, naš će se svakodnevni život pretvorit u noćnu moru. Tako da igram ulogu. To nisam prava autentična ja, ali nemam izbora”, kaže.
Tako da Thompson bira svoje bitke (ne činimo li to svi?), dok pitanje ostaje i dalje neodgovoreno – ako nas socijaliziraju od malih nogu da budemo takve, nije li moguće da smo stvarno bolje u tome, čak i ako nam to nije u prirodi? Trebamo li naprosto ušutjeti i prihvatiti da je tako, jer ako to ne učinimo svijet će vjerojatno stati?
Ili je vrijeme da i mi počnemo zaboravljati rođendane, da prestanemo glumiti vrišteću ekstazu i da zahtijevamo primjerenu, formalnu naknadu za emocionalni rad koji je naša radna vještina?
Upravo na tom polju vjerojatno bi započela prava revolucija koja bi uzdrmala patrijarhat do njegovih temelja.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
