Feminizam i queer u stripu: crtalački jam session

LGBTIQ inicijativa FFZG-a AUT, u suradnji s klubom MAMA, 22. siječnja s početkom u 19.30 sati organizira strip-tribinu na temu feminizima i queera u domaćem i inozemnom stripu.

Na tribini sudjeluju um i pero iza genijalnog stripa ‘Horny Dyke’ – Helena Janečić, urednica izvrsne antologije ‘Ženski strip na Balkanu’ – Irena Jukić Pranjić te mlada nada hrvatskog stripa koja stoji iza biografije u formi stripa o životu i radu Marije Jurić Zagorke – Lea Kralj Jager.

Dotaknut ćemo se pitanja i problematike poput reprezentacije žena i queer likova u stripovima – podliježu li još uvijek stereotipima, jesu li rađeni unutar heteropatrijarhalnih okvira, služe li samo kao pozadinski likovi ili već uživaju autonomiju? Osim likova, porazgovarat ćemo i o poziciji autorica stripa te slobodnih umjetnica u Hrvatskoj i šire. Nakon tribine, slijedi nam i crtalački jam-session zajedno sa autoricama i gostima iznenađenja!

Više doznajte OVDJE!

U Crnoj Gori napadnut LGBT aktivist Stevan Milivojević!

U Podgorici su jučer, 11. siječnja, dvojica nepoznatih mladića, u blizini objekta Pošte Crne Gore, kod glavne željezničke stanice, u 13. 30 sati, napali i udarili nekoliko puta, u predjelu lica, izvršnog direktora NVO “LGBT Forum Progres” Stevana Milivojevića koji je i član vladinog Savjeta za zaštitu od diskriminacije, navodi se na stranicama LGBT Foruma Progress.

Dvojica mladića su Milivojeviću, nakon što je napustio zgradu pošte, uputili više pogrdnih i uvredljivih riječi, a potom mu rekli da je to njihov kraj i da u njemu nije dozvoljeno kretanje pedera. Milivojević ih je pozvao da ga ostave na miru i kazao da nema potrebe za incidentom pokušavajući da nastavi svoje kretanje, pišu iz LGBT Foruma Progress. Mladić, viši od prosjeka, uhvatio ga je za potiljak, i pritiskajući ga rukom, govorio je Milivojeviću da je “odvratna pederčina”. Pokušao je da se otrgne i ubrza hod, ali ga je drugi mladić stisnutom pesnicom udario dva puta u predjelu lica. Nakon toga su pobjegli s lica mjesta, pišu.

Incident je prijavljen policiji s kojom je komunikacija u toku.

Milivojević je, između ostalog, u svojoj prijavi naveo i ovo, javljaju iz Progressa.

“Vjerujem da je, kao i ranije, motiv napada aktivizam na polju ljudskih prava i moja seksualna orjentacija. Duži period, što se tiče napada, bio je stabilan i nisam se osjećao ugroženim, na bilo koji način. Juče, radeći na istraživačkoj knjizi, pripremio sam i pustio u medije saopštenje kojim sam podsjetio na slučaj iz 2013. godine. Danas sam aktivno radio na tome kako bi utvrdio da li je policija protivzakonito primjenjivala ovlašćena prema N.Š., novinaru RTCG, ukoliko je pogrešno podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv njega. Tim povodom sam ostvario komunikaciju sa CB Podgorica i posjetio Sud za prekršaje. Nakon toga uputio sam se u poštu kako bih preuzeo pristiglu službenu pošiljku. Tada se i desio napad. Treba provjeriti, pri čemu nikog ne optužujem, da li napad eventualno ima veze sa tim saopštenjem i današnjim tekstom iz medija”.

Na napad na Stevana Milivojevića reagirale su brojne udruge i osobe iz civilnog društva Crne Gore.

Razgovarale smo s aktivistkinjom za ljudska prava LGBT osoba i programskom direktoricom udruge Juventas Jelenom Čolaković koja nam je rekla:

“Početak 2016. godine u Podgorici obilježio je jučerašnji napad, još jedan u nizu, na aktivistu za LGBT prava Stevana Milivojevića. Njega su dvojica mladića presrela na ulici, rekli mu da je to “njihov kraj, u kome nije dozvoljeno kretanje pedera”, nazvali “odvratnom pederčinom”, a onda ga pesnicom udarili dva puta u glavu. U skladu sa informacijama koje posjedujemo preko 30 fizičkih i verbalnih napada na javnim mjestima, koje je kolega Milivojević doživio, nemaju svoj adekvatan istražni niti sudski epilog. Jedan od slučajeva koji se izdvaja dogodio se prošle godine u novembru kada je sud donio pravosnažnu presudu kojom su sa po tri i po mjeseca zatvora kažnjena tri muškarca iz Podgorice zbog toga što su ga javno ugrozili vrijeđanjem i prijetnjama da će ga fizički napasti”, rekla nam je Jelena Čolaković.

Udruga Juventas poslala je i priopćenje čije djelove izdvajamo:

“Juventas najoštrije osuđuje još jedan napad na aktivistu Stevana Milivojevica uslovljen njegovom seksualnom orjentacijom koji se, stoga, može sa pravom okaratkerisati kao napad motivisan mržnjom.

(…)

Žalimo što se naš kolega još jednom našao u ulozi žrtve mentaliteta koji oprašta nasilje, ali nema kapaciteta da dozvoli ljudima da žive svoj život srećno i punim plućima. Napadi moraju biti prošlost i ne smiju se više događati ni jednoj osobi zbog njenog seksualnog/rodnog identiteta!

Kada govorimo o nasilju na ulici, u školi, porodici koje je uslovljeno seksualnom orijentacijom i/ili rodnim identitetom, ne govorimo samo o postupanju policije, tužilaštva, sudova, koji još uvijek imaju prostora da unaprijede svoj rad. Govorimo, i moramo sve više govoriti, o odgovornosti političkih lidera, autoriteta u školama i nastavnog kadra, socijalnih i psiholoških službi, ali i roditelja.

Vrijeme je da svi u državi podijelimo odgovornost za situaciju u kojoj mladići u grupi napadaju nekoga ko im se iz bilo kog razloga ne dopada, kako bi spriječili svaki naredni ispad nasilja i netrpeljivosti. Juče je napadnut Stevan zato što javno govori o svojoj seksaulnoj orijentaciji, sjutra neki drugi mladi čovjek može biti napadnut iz istog razloga ili ma kog drugog, npr.zato što ima manjinski nacionalni identitet, ponašanje koje se izdvaja ili drugačiji stav”, napisali su iz Juventasa.

Jedno od četvero djece u konfliktnim zonama bez obrazovanja

Gotovo jedno od četvero djece koja odrastaju u konfliktnim zonama ostaje bez potrebnog obrazovanja, pri čemu su Južni Sudan, Sudan, Afganistan i Niger najugroženije zemlje, iznosi UNICEF. Prema istraživanju UNICEF-a, procjenjuje se da se oko 24 milijuna djece u školskoj dobi ne obrazuje u 22 zemlje pogođene konfliktima.

Južni Sudan ima najveći postotak djece koja se ne školuju – 51 posto, nakon čega slijedi Niger sa 47 posto, Sudan sa 41 posto, te Afganistan sa 40 posto djece.

“Kada djeca nisu u školi, u povećanoj su opasnosti od zlostavljanja, izrabljivanja i regrutiranja u vojne skupine”, rekla je Jo Bourne, čelnica obrazovanja u UNICEF-u. “Škola omogućuje djeci znanje i vještine potrebne za ponovnu izgradnju zajednice nakon što konflikti završe, a kratkoročno im osigurava stabilnost i strukturu potrebu da se nose s traumom koju su proživjeli”, dodaje.

Ako djeca odrastu bez potrebnog obrazovanja, njihova je budućnost vrlo nesigurna. “U nemogućnosti da nauče same osnove poput pisanja i čitanja, u povećanom su riziku od gubitka vlastite budućnosti i gube šansu da doprinesu ekonomiji i društvu u kojem žive jednom kad odrastu”, ističe Bourne.

Obrazovanje je jedno od najmanje financiranih sektora u humanitarnim pozivima. Godine 2014., svega je dva posto financija bilo namijenjeno obrazovanju, navodi UNESCO, i dodaje kako je potrebno barem 10 puta više – oko 2.3 milijarde dolara za obrazovanje u konfliktnim zonama. 

Nakon Kölna, ne smijemo dopustiti da nam rasisti ukradu feminizam

Zašto inače ne shvaćamo seksualne napade jednako ozbiljno kao kada se migrante i muslimane sumnjiči kao počinitelje?

Na jedan izopačeni način, riječ je o napretku. Nakon mjeseci suptilne ksenofobije, europske vlasti su napokon počele tretirati migrante onako kako tretiraju i ostale građane. To su postigli odlučivši ne dizati galamu oko optužbi usmjerenih na migrante za napade i silovanje žena.

Noć uoči nove godine u njemačkom gradu Kölnu, stotine muškaraca, gotovo svi navodno ‘arapskog i sjevernoafričkog’ izgleda, uključujući i mnoge tražitelje azila, brutalno su napali žene koje su slavile na središnjem trgu, pljačkajući, nasilno ih dirajući i trgajući njihovu odjeću. Podnesena je barem jedna prijava za silovanje. Policija i mediji su u početku sporo reagirali, a gradonačelnica Kölna reagirala je na eventualne prosvjede sugerirajući da bi žene trebale usvojiti određeni kodeks ponašanja u javnom prostoru i držati se na udaljenosti od čudnih muškaraca.

Ovo nije prvi put da neka europska gradska uprava na provalu seksualnog nasilja odgovara okrivljavanjem žena. S druge strane, ovo je prvi put u nedavnoj povijesti da se desničarski mediji nisu uključili u osudu ovih raspuštenih bludnica koje se usuđuju pomisliti da se mogu zabaviti bez razmišljanja o ‘pozivu’ koji upućuju muškarcima. Umjesto toga, desnica je okrivila… liberale. Koji su navodno i uzrokovali cijelu situaciju usudivši se sugerirati da bi izbjeglicama trebalo pružiti sigurno utočište u Europi.

Bilo bi sjajno kada bismo silovanje, seksualne napade i strukturalnu mizoginiju i inače shvaćali jednako ozbiljno kao kada migranti i muslimani čine dio počinitelja. Ovi napadi u Kölnu bili su stravični. Reakcije – bilo od strane javnih dužnosnika ili pak vojske islamofoba i ksenofoba koji su jedva dočekali priliku za osudu muškaraca muslimana i migranata kao divljaka – također su bile stravične. Köln je već bio poprište nasilnih prosvjeda radikalne desničarske i antimigrantske organizacije Pegida, grupe u čijem djelovanju do sada nije zamijećena predanost progresivnom feminizmu. Angela Merkel odgovorila je na napade restriktivnijim pravilima za tražitelje azila, ali mnogim komentatorima to nije dovoljno.

Gle čuda! Napokon, desnica mari za kulturu silovanja! Napokon, diljem svijeta, od Fox News-a do 4chan-a, dogodilo se veliko preobraćenje i muškarci koji su prethodno koristili dokolicu za posramljivanje, uhođenje i napastovanje žena odjednom su zabrinuti zbog naših prava! Sve što je bilo potrebno je dati im dobru izliku za ugnjetavanje migranata i muslimana te priliku da feministkinjama kažu kako zapravo ne znaju što je za njih najbolje.

Znate li što nikada nije spriječilo seksualno nasilje? Razuzdani rasizam.

Ova krađa feminističke retorike u ime imperijalizma i rasizma stoljećima je stara. Ona čini živući dio političke diskusije na Zapadu od 2001. U tjednu nakon što su napadi iz Kölna dospjeli u globalne medije, mnogi muškarci uzeli su si za pravo educirati mene i druge feministkinje o činjenici da su samo muslimani seksisti. Ovo su odlučili činiti slanjem organiziranih valova uvreda i seksualnog napastovanja svakoj ženi čije im se mišljenje nije svidjelo. Nitko ne mora proći test samosvijesti kako bi pristupio/la Twitteru.

Osobno, obožavam kada mi nepoznati muškarac na internetu govori kako bi moj feminizam trebao izgledati, jer ono, pobogu, cijela ta priča otpora opresiji ponekad je stvarno teška i super je imati ljude koji znaju o čemu pričaju da preuzmu cijelu stvar i da ja mogu nastaviti s peglanjem.

Da budem potpuno jasna: seksualno nasilje nikada nije prihvatljivo. Niti iz kulturalnih, niti iz vjerskih razloga. Nije prihvatljivo ni kada su počinitelji zaista gnjevni i obespravljeni. Za sustavnu mizoginiju ne smijemo imati milosti. Ako ovo ozbiljno shvatimo, nema te države niti kulture na svijetu koja se neće morati dobro pogledati u ogledalo. Stojim uz mnoge, mnoge muslimanske, arapske, azijske i imigrantske feministkinje koje se organiziraju protiv seksizma i mizoginije unutar i izvan svojih zajednica. Nitko se nije sjetio pitati njih koji je najbolji način nošenja sa sistemskim seksualnim nasiljem, unatoč tome što su napadi na muslimanke u porastu od terorističkih napada u Parizu prošle godine.

Razuman odgovor na napade u Kölnu bio bi, što već mnoge njemačke feministkinje i čine, poziv na rigorozniji pristup silovanju i seksualnom nasilju diljem Europe. Umjesto toga, trenutno je rješenje, čini se, obrušavanje na migrante. Ovo se uklapa u prevladavajuće mišljenje da samo divlji barbari, strani muškarci i teški kriminalci siluju i zlostavljaju žene, unatoč činjenici da su počinitelji u većini slučajeva, u Njemačkoj i drugdje, osobe poznate žrtvi, a migranti se nisu pokazali ni više ni manje seksualno agresivnima od bilo koje druge skupine. Kao i obično, bijelačko-suprematistički patrijarhat brine o sigurnosti i dostojanstvu žena samo kada se silovanje i seksualno napastovanje može prišiti autsajderima.

Reći da je ‘seksizam isto tako i dio zapadne kulture’ ne znači da je iskustvo žena na Zapadu identično iskustvu žena iz bliskoistočnih diktatura i ratom pogođenih područja. Zašto je to tako? Možete li pogoditi? Zato što svijet nije podijeljen na ‘stvari koje su identične jedne drugima’ i ‘stvari koje su potpuno različite’.

Zapravo, ne mogu vjerovati da sve ovo moram objašnjavati. Mislila sam da smo to usvojili još u vrtiću. Mi koji smo nadišli tu razinu razumijevanja možemo, ako se zaista potrudimo, shvatiti da nije ili ‘seksizam isključivo prakticiraju muslimani’ ili ‘seksizam je identičan posvuda’. Ovo zovemo ‘lažnom dihotomijom’ kada dođemo u školu za velike.

Opresija nad ženama je globalni fenomen zato što je patrijarhat globalni fenomen. Učvršćen je u ekonomskim i društvenim strukturama gotovo svakog naroda i zajednice na planetu. Seksizam i mizoginija, s druge strane, izgledaju drugačije, ukršteni s granicama različitih kultura i religija te s podjelama na rase, klase i generacije.  To nije toliko teško razumjeti. Zbilja se trudim ne patronizirati, ali mnogi se ponašaju kao zlobna djeca kada je riječ o ovim problemima, pa ako niste jedan/na od njih, nadam se da razumijete zašto trenutno imam želju staviti polovinu interneta na time out u jednu lijepu sigurnu prostoriju gdje mogu vrištati i lomiti stvari bez da čine nažao sebi i drugima.

Još sam nešto primijetila.

Koliko god ti ljudi tvrdili da mrze ‘islamsko’ seksualno nasilje, istovremeno ih ono fascinira. U posljednje tri godine, prestala sam brojati bijele muškarce – a gotovo uvijek je riječ o bijelim muškarcima – koji su mi slali mailove, tvitove i izrađene eksplicitne slike svojih fantazija u kojima se feminističke vještice poput mene kamenuje na smrt, jebe do smrti, genitalno sakati, bičuje, pali i grupno siluje –  počinitelji nisu oni, naravno, nego ti grozni muslimani. Izgleda da postoji gotovo erotska fascinacija retorikom seksualnog nasilja koju ovi muškarci asociraju uz muslimane – ono je toliko grozna da se moraju  koncentrirati na detalje, a možda i spremiti koju sliku zaslona (screenshot, op. prev.) za osobnu kontemplaciju.

Bit ću iskrena. Mislim da ima ljudi koje se zaista uzbude na svoju koncepciju ‘islamskog’ nasilja nad ženama. Ono im omogućava da uživaju u spektaklu brutalnog nasilja i ponižavanja žena, dok se istovremeno mogu uvjeravati da su samo divljaci i strani muškarci ti koji ga zaista čine.

Poanta je da mizoginija ne poznaje ni boju ni vjeru i da je možda napokon vrijeme da nešto poduzmemo po tom pitanju. Navikli smo na društvo u kojem je prihvaćena neka temeljna razina svakodnevnog seksizma, seksualnog nasilja i napastovanja. Dakle, ako želiš reći da ovaj čin nasilja nije toliko različit od ostalih, i ako kažeš da bi se izbjeglice trebalo tretirati jednako kao sve europske građane, očigledno tvrdiš da bi svima trebalo biti dopušteno da tretiraju žene kao hodajuće vreće mesa, zar ne?

Ne. Vrijeme je da silovanje, seksualne napade i strukturalnu mizoginiju svaki dan tretiramo jednako ozbiljno kao kada su migranti i muslimani među počiniteljima. Da, to znači da izbjeglice moraju naučiti poštivati žene kao ljudska bića. Državljani, također, moraju naučiti poštivati moć djelovanja (agency) i autonomiju žena.

Ako želimo uzdizati Europu kao bastion ženskih prava, to je sjajno. Idemo to zaista ostvariti. Ako smo odjednom postali kontinent s nultom stopom tolerancije na seksualno nasilje i ritualiziranu mizoginiju, idemo iskoristiti tu energiju. Idemo osvjedočiti stvarnu predanost države i pojedinaca snažnijoj osudi nasilnika i podršci žrtvama. Lakše je prišiti mizoginiju autsajderima nego što je prihvatiti da muškarci svugdje mogu i moraju bolje – bilo koji drugi stav je potpuno licemjerje.

Pad prosječne mjesečne neto plaće, dok su u menadžmentu plaće 128 posto više od prosjeka

U četvrtom kvartalu prošle godine prosječna mjesečna neto plaća u Hrvatskoj iznosila je 5.214 kuna, što je za tri posto manje nego u prethodnom kvartalu, objavio je u ponedjeljak portal MojPosao.net, u okviru istraživanja MojaPlaća.

U odnosu na isto razdoblje 2014. godine, prosječna neto plaća niža je za četiri posto. Pribroje li se neto plaći bonusi, tada je visina prosječne mjesečne plaće 5.412 kuna, što je tri posto manje nego u prošlom kvartalu.

Gledajući cijelu 2015., prosječna plaća iznosila je 5.381 kunu, što je jedan posto više u odnosu na plaću u prethodnoj godini.

Osim kategorije top managementa, koja ima 128 posto višu plaću u odnosu na prosjek, najplaćenija zanimanja su ona iz područja tehnologije i razvoja (80 posto više od prosjeka), ljudskih potencijala (38 posto više) te informacijskih tehnologija (33 posto više).

Najmanje prosječne plaće imaju radnici i radnice u tekstilnoj i kožnoj industriji (43 posto manje od prosjeka), pomoćnim zanimanjima (39 posto manje), te radnici/e u uslužnim djelatnostima (35 posto manje). Naravno, u tim zanimanjima dominiraju žene.

Muškarci zarađuju devet posto više od žena  

U zadnja tri mjeseca muškarci su imali u prosjeku devet posto višu plaću od žena, što je ista razlika u odnosu na prethodna tri mjeseca. Muškarci su u prosjeku zarađivali 5.438 kuna, dok su žene u prosjeku zarađivale 4.976 kuna. Oba spola osjetila su pad prosječnih plaća od tri posto u odnosu na prethodni kvartal.  

Osobe sa završenim fakultetom imaju u prosjeku 54 posto višu plaću nego one sa srednjoškolskim obrazovanjem, a 26 posto višu plaću od prosječne. Završen magisterij ili doktorat povećava plaću u prosjeku za čak 111 posto u odnosu na srednju stručnu spremu.

Ispitanici/e s višom stručnom spremom imaju šest posto višu plaću od prosjeka, a 30 posto višu od ispitanika/ca sa srednjom stručnom spremom. Ispitanici/e sa srednjom stručnom spremom imaju 18 posto nižu plaću  od prosječne plaće u istraživanju, dok ispitanici/e s postdiplomskim ili MBA školom imaju 72 posto višu plaću od prosjeka. 

Najbolje plaćaju privatne tvrtke u stranom vlasništvu

Visina plaća ovisi i o vlasničkoj strukturi tvrtke – plaće u privatnim tvrtkama u stranom vlasništvu 15 posto su više od prosjeka i iznose u prosjeku 5990 kuna, dok su plaće u tvrtkama u pretežno domaćem vlasništvu najniže, a iznose 4888 kuna (šest posto manje od prosjeka).

Prosječna plaća u tvrtkama u državnom vlasništvu pet posto je viša od prosjeka i iznosi 5487 kuna. 

Gledano prema županijama, najniže plaće u četvrtom kvartalu 2015. zabilježene su ponovno u Virovitičko-podravskoj i Brodsko-posavskoj županiji, u kojima su plaće čak 20 posto ispod prosjeka. 

Najviša prosječna plaća zabilježena je u Gradu Zagrebu, 14 posto iznad prosjeka, u iznosu od 5968 kuna. Nakon Zagreba slijedi Dubrovačko-neretvanska županija, gdje su plaće na razini državnog prosjeka.

Na početku karijere, dok još nemaju iskustva, ispitanici/e imaju 16 posto manju plaću od prosjeka. S godinom do dvije iskustva ispitanici u prosjeku imaju šest posto nižu plaću. S tri do pet godina iskustva plaća je šest posto viša od prosjeka, a sa šest i više godina iskustva plaća je osam posto viša od prosječne.

Sukladno tome, najmlađi/e ispitanici/e imaju u prosjeku i najniže plaće (26 posto niže od prosjeka za ispitanike mlađe od 25 godina), dok ispitanici u dobi od 35 godina imaju 13 posto više plaće od prosjeka.

Zvjezdani ratovi: (Feministička) Sila se budi?

Ako ste ikada gledali/e Zvjezdane ratove, a vjerojatno jeste, makar slučajno, primijetili/e ste nedostatak heroina, ili makar činjenicu da franšizom vlada testosteron. Osim Padmé Amidala i Leie, u serijalu se žene u bitnijim ulogama gotovo da i nisu pojavljivale. No, Sila se budi je nastavak koji je, u duhu vremena, kao ultimativnu heroinu i uzor djevojčicama širom svijeta lansirao Rey: sposobnu, samosvjesnu i odjevenu ženu kojoj glavni cilj ne uključuje muškarca i samoostvarenje kroz ljubavnu vezu. Rey, doduše, nije najrazrađeniji lik na svijetu, ali ne gledamo Zvjezdane ratove jer očekujemo dubinu. Tezu da “Sila” naginje ka novim trendovima potvrđuje i činjenica da su tijekom filma dvije žene razgovarale o nečemu što nije muškarac, što do sada nije bio slučaj niti u jednoj epizodi Zvjezdanih ratova. Dakle, “Sila se budi” je prvi film iz serijala koji je prošao Bechdelov test, što je zapravo vrlo tužno.

No, je li tome zaista tako? Naime, fanovi i fanice se pitaju #WheresRey (gdje je Rey)? Između ostalih brendiranih predmeta i igračaka koji tematiziraju posljednju epizodu, Disney je na tržište plasirao i Star Wars Monopoly – bez figurice Rey! Iako najavljuju puštanje više “Rey proizvoda” u prodaju u siječnju, nedvojbeno je da je Disney odlučio SW igračke kategorizirati kao nešto što je “za dečke”, te se provodi rodno uvjetovani marketing. Bez obzira na spol glavne heroine, Disney je odlučio zadržati staru praksu, što potvrđuje jednu od mnogih fan-teorija da se “snažne ženske figure” nalaze u filmu isključivo radi političke korektnosti.

Druga važna protagonistkinja je Phasma, uzdanica Tamne strane i predvodnica legije stormtrupera. Phasma ne ostavlja prostora za klasične interpretacije zločinki kao seksi-lateks-mašem bičem pojave. Ona je beskrupulozna, zla i fokusirana. Dodatnu snagu ženskoj postavi daje i Lupita Nyong’o kao Maz Kanata, svojevrsni poboljšani pandan Yode. Ona doduše nema Silu u sebi, ali ima znanje i mudrost.

Od “stare garde” su javnosti sigurno najzanimljiviji/e princeza Leia, sada poznata kao generalica Leia Organa i Han Solo. Preimenovanje Leie je jedna od pozitivnih novosti u franšizi. Od “robinje u izazovnom kostimu” do predvodnice Pokreta otpora, Leia je doživjela transformaciju koja je toliko potrebna sedmoj umjetnosti. S druge strane, Han Solo je ostao svemirski džabalebaroš. Zanimljivo je kako su Carrie Fisher (Leia Organa) i Harrison Ford (Han Solo) u jednakoj mjeri doživjeli protok vremena na svom fizičkom izgledu, ali su komentari radi toga upućeni samo njoj. Nakon što su je optužili da “ne stari dobro”, glumica je hejterima odgovorila: “Moje TIJELO ne stari tako dobro kao ja. Pop*ite nam”.

Kako jedna lasta ne čini proljeće, tako niti jedna epizoda Zvjezdanih ratova koja vrvi snažnim ženskim likovima (ponovimo: Rey, Phasma, Leia Organa i Maz Kanata) ne znači nužno feministički preokret u Sili. No, nadamo se da je ovo početak pozitivnog trenda koji će, makar uz prisilu koju donosi “politička korektnost” unijeti šarenilo i više mogućnosti za djevojčice da prakticiraju svoju snagu i sposobnosti.