sdadmin

Neokonzervativni pokret u pohodu na reproduktivna prava žena u Hrvatskoj

Posted on by sdadmin

Reproduktivna prava žena, osobito pravo na siguran i legalan pobačaj, neizostavan su dio retorike anti-choice pokreta koji, pod krinikom brige za “nerođeni život”, zapravo želi uskratiti ženama mogućnost vladanja vlastitim tijelom i samostalno odlučivanje o reproduktivnom zdravlju. Iako je u Hrvatskoj zakonom iz 1978. godine osigurano pravo na prekid trudnoće, aktivistima/kinjama za zabranu pobačaja to očigledno ne znači puno, osobito ako se osvrnemo na brojne akcije za zabranu pobačaja koje smo imali/e prilike vidjeti u posljednje vrijeme. Ako tome dodamo i rastući broj priziva savjesti liječnika/ica, postaje jasno da sama legalnost pobačaja u Hrvatskoj sama po sebi ne znači puno. Opisanom stanju ne pogoduje niti činjenica da je ove godine u lipnju predsjednikom Hrvatske liječničke komore, krovne strukovne liječničke udruge, postao Trpimir Goluža, koji je u više navrata javno izrazio svoje protivljenje abortusu i pozivanje na prigovor savjesti. Goluža smatra kako je pobačaj “jedan od najeklatantnijih oblika narušavanja dostojanstva svakog živog bića”, zbog čega je “razumljivo da mnogi od nas imaju priziv savjesti na obavljanje pobačaja”. Ono što nije razumljivo jest kako prigovor savjesti zbog nečijih vjerskih ili moralnih uvjerenja može prevagnuti nad zdravljem i životom žene.

Da se ništa, pa ni otežan pristup prekidu trudnoće, ne događa izolirano od šireg društvenog konteksta, jasno je čim malo zagrebemo ispod površine. Većina istaknutih neokonzervativnih skupina ovih prostora preuzima retoriku svojih američkih istomišljenika/ica, prilagođavajući je potom hrvatskom kontekstu, što je najbolje vidljivo upravo na primjeru spomenute molitvene inicijative. Pitanje pobačaja u Americi puni naslovne stranice već dulje vrijeme, počevši od regulative pojedinih država do nedavnih (neopravdanih i insceniranih) napada na Planned Parenthood, a hrvatski/e kolege/ice ih slijede u stopu. Javne akcije i drugi pozivi na zabranu pobačaja koindiciraju s jačanjem neokonzervativne struje u Hrvatskoj koja u posljednjih nekoliko godina uzima veliki zamah, a sudeći po trenutnom stanju stvari, neće tako lako popustiti.

Među vodećim skupinama dijela neokonzervativnog pokreta kojem su u fokusu interesa ženska reproduktivna prava ističe se Centar za nerođeni život Betlehem, koji sebe opisuje kao “udrugu za promicanje dostojanstva ljudskog života i obranu nerođenog djeteta” i to ne bilo kako, već molitvom. Riječi su pretvorili u djelo tijekom molitvene farse “40 dana za život” kada su, u društvu ostalih moralnih vertikala, klečali pred bolnicama u nekoliko hrvatskih gradova, zazivajući višu silu da žena odluči prepustiti svoju sudbinu u njihove pobožne ruke. Betlehem se također nalazi iza kontroverzne stranice Klinika za pobačaje, koja bi, na prvi pogled, trebala služiti kao relevantni izvor informacija o procesu prekida trudnoće, no zapravo služi kao dobro organizirana anti-choice propaganda, s mnoštvom lažnih i namjerno izokrenutih informacija kako bi se temeljno žensko pravo na izbor prikazalo u negativnom svjetlu. Da njihovu propagandu treba shvatiti ozbiljno, pokazuje i činjenica da svoje aktivnosti šire brzinom svjetlosti, pa tako udruga trenutno ima lokacije u čak 16 hrvatskih gradova, a povezani su s brojnim drugim anti-choice inicijativama i organizacijama. Njihovo je “miroljubivo” i “nenasilno” djelovanje opisala predsjednica ogranka u Zagrebu, Blaženka Bakula, u nedavnom intervjuu, kada je na pitanje što čine kada žena želi pobaciti rekla: “Kada saznamo da neka majka želi napraviti pobačaj prvo obavijestimo molitelje i onda pokušamo doći do majke bilo telefonskim putem ili susretom”. Po njoj, sve navedeno rade “u miru i ljubavi, bez pritisaka i agresivnosti”, no što je nagovaranje žene, koja je samostalno donijela odluku da želi prekinuti trudnoću, da to ipak ne učini nego pritisak? Što se treba dogoditi da bi anti-choice aktivisti/kinje shvatili/e da nemaju pravo odlučivati kako će žene živjeti i što će raditi s vlastitim tijelom? Bakula u istom intervjuu ističe kako se “krvlju nevinih natopljenim novcem” od pobačaja u državnom proračunu izgrađuju, primjerice, ceste, što je problematično jer onda ceste ne mogu zaista biti blagoslovljene, a tko bi se uopće usudio voziti po neblagoslovljenim cestama? Još gore, po tim istim cestama oni marširaju u borbi protiv reproduktivnih prava, pa se moraju na neki način osigurati jer, na kraju krajeva, oni hodaju za nerođeni život, a ne po njemu.

{slika}

Iako neprestano naglašavaju kako im nije cilj utjecati na promjenu zakona, zbog samog načina rada i činjenice da utječu na javno mnijenje u pogledu reproduktivnih prava, nemoguće je ignorirati posljedice koje bi iz njihovih akcija mogle proizaći. Kako navode Amir Hodžić i Nataša Bijelić u izvještaju Neokonzervativne prijetnje seksualnim i reproduktivnim pravima u Europskoj uniji: “Ti su pokreti u osnovi političke inicijative koje, manipulirajući religijskim diskursom, sve više koriste javne i političke prostore i instrumente za ostvarivanje svojih ciljeva. Strategije neokonzervativnih grupa preobrazile su se iz tihih molitvi u pokušaje postavljanja pitanja seksualnih i reproduktivnih izbora u prvi plan javnih i političkih debata”. Ako tome dodamo i nevjerojatnu snagu umrežavanja, koordinacije i povezivanja različitih, no ideološki jednakih, neokonzervativnih grupacija, na kojoj bi im moglo pozavidjeti kompletno civilno društvo, jasno je da su njihove molitve daleko više od miroljubivnih vapaja za spasom nerođenih života.

Neokonzervativne skupine u Hrvatskoj, iako drugačijih imena, međusobno su čvrsto povezane i isprepletene putem uvijek istih aktera/ica koji/e kao članovi/ice različitih “građanskih” inicijativa i organizacija nastoje osporiti pravo žena na samostalno odlučivanje o vlastitom tijelu. Jedan od predvodnika neokonzervativnog pokreta u Hrvatskoj, Ladislav Ilčić, 2006. godine osniva udrugu GROZD koja se istaknula u protivljenju zdravstvenom odgoju u školama, promičući istovremeno svoj apstinencijski program, utemeljen na katoličkim shvaćanjima pitanja seksualnosti, seksualnog zdravlja, obitelji i rodnih uloga. Također je povezan i sa svima dobro poznatom Željkom Markić, čije doprinose nazadovanju Hrvatske u pitanjima ljudskih prava nije potrebno posebno ponavljati. Uz njega, tu je i Stjepo Bartulica, koji svoj angažman u promicanju neokonzervativne agende počinje 2009. godine osnivanjem Centra za obnovu kulture, s ciljem “promicanja dostojanstva svake ljudske osobe” ili, čitanjem između redaka, sprječavanja temeljnih ljudskih ženskih prava. U tu je svrhu u Hrvatsku doveo ekstremnu anti-choice aktivistkinju Lilu Rose, najavljujući time jačanje anti-choice pokreta u Hrvatskoj, kao i sve veću usmjerenost prema konkretnom djelovanju na zakonodavstvo. Političke aspiracije navedenih aktera/ica najbolje su došle do izražaja u posljednjih nekoliko mjeseci s pripremama za parlamentarne izbore, gdje se svi/e navedeni/e nalaze na izbornim listama – Ladislav Ilčić, koji je kao predsjednik političke stranke HRAST – pokret za uspješnu Hrvatsku na izbore izašao unutar Karamarkove Domoljubne koalicije, kao i Željka Markić kao glavna protagonistica novoosnovane stranke U ime obitelji – projekt domovina, na čijoj se izbornoj listi u I. izbornoj jedinici nalazio Krešimir Miletić, ujedno i nekadašnji istaknuti član spomenutog HRAST-a, koji se otvoreno zalaže za delegalizaciju pobačaja i zabranu medicinski potpomognute oplodnje.

Jedna od dosad najintenzivnijih akcija usmjerenih protiv pobačaja i ujedno Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji bila je inicijativa “I ja sam bio embrij”, koju je Bartulica pokrenuo zajedno s Vicem Batarelom, predsjednikom vodeće hrvatske konzervativne udruge Vigilare, koja se primarno bavi temama vezanima uz žensko reproduktivno i seksualno zdravlje i prava, promičući pritom anti-choice svjetonazore. Spomenuti Vigilare ove je godine u svibnju organizirao Kulfest – festival progresivne kulture, ironiju čijeg naslova nije potrebno dodatno isticati. Kroz predavanja, cilj je bio naglasiti “važnost zaštite života od trenutka začeća do prirodne smrti”, ali i “otvoriti raspravu o zakonskoj regulativi abortusa”, čime su eksplicitno pokazali namjeru da njihovi kršćanski, anti-choice stavovi trebaju postati dijelom zakonodavstva ove, barem na papiru, sekularne države. Kao šlag na tortu, na kraju festivala dodijeljena su “Priznanja za promicanje ljudskog dostojanstva i kulture života”, čiji su dobitnici bili Ivica Dadić, jedini ginekolog u kninskoj bolnici koji koristi pravo na priziv savjesti te već spomenuta udruga Betlehem i njen predsjednik, p. Marko Glogović, koji se prisutnima obratio video porukom pozivajući ih u beskompromisnu borbu za život, budući da, po njegovom mišljenju, ova “civilizacija uvijek ima nešto protiv života, protiv djece“. Da je žensko tijelo oduvijek bojno polje na kojem se sukobljavaju različiti svjetonazori i ideologije, jasno je kao i činjenica da su neokonzervativne skupine iznimno odlučne u namjeri da tu bitku dobiju, pa i pod cijenu ženskog zdravlja, sigurnosti i života. U ranije spomenutom intervjuu, Bakula napominje kako legalizacija pobačaja utječe na cjelokupno društvo i tu se slažemo – samo legalan i siguran prekid trudnoće može pozitivno djelovati na sigurnost žena i čitavog društva.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Uhićen muškarac kriv za napad na kliniku Planned Parenthooda u Colorado Springsu

Posted on by sdadmin

Robert Dear, muškarac optužen za ubojstvo troje i ranjavanje devetero ljudi u napadu na kliniku Planned Parenthooda u Colorado Springsu ranije ovog mjeseca, službeno je osuđen za 179 kaznenih djela, uključujući osam slučajeva ubojstva i 131 pokušaja ubojstva. Ovaj je napad jedan od najgorih nasilnih činova od strane ekstremista protiv pobačaja u SAD-u.

Tijekom saslušanja, više je puta imao različite ispade, govoreći: “Kriv sam. Nema potrebe za suđenjem. Ja sam borac za bebe“. Dear je navodno tijekom privođenja nakon pucnjave spominjao “dijelove djece”, što je dovelo do sumnje da bi cijeli slučaj mogao biti povezan s lažnim videima koje je ranije ove godine objavila anti-choice organizacija Center for Medical Progress. Videi, kojima se tvrdi da zaposlenici/ce Planned Parenthooda ilegalno prodaju fetalno tkivo, višestruko su odbačeni.

FBI navodi kako su se napadi na Planned Parenthood pojačali nakon objavljivanja spornih videa, iako su prijetnje i nasilje usmjereno prema klinikama za pobačaje u porastu posljednje četiri godine. Anketa Feminist Majority Foundationa iz 2014. godine o nasilju u klinikama za pobačaje pokazala je kako je više od 50 posto klinika bilo metom prijetnji, poput uhođenja liječnika/ica i zaposlenika/ica klinika, postera u stilu traženja kriminalaca, dok je jedna od pet klinika doživjela i veće nasilje, u obliku blokada, podmetnutih požara, pucnjave i bombi.

“Ovaj je tragični napad u Colorado Springsu potrebno sagledati iz šire perspektive koja uključuje nacionalnu kampanju prijetnji i nasilja protiv pružatelja usluge pobačaja”, rekla je predsjednica Feminist Majority Foundationa, Eleanor Smeal. “Ne možemo čekati na još jedan smrtonosni napad prije nego što počnemo postavljati pitanja o široj kampanji terora i nasilja nad pružateljima usluge pobačaja“.

Seksističkim napadima pokušavaju istjerati žene iz političkog života

Posted on by sdadmin

Dok Srbija ovih dana odaje sliku da je spremna da se obračuna sa diskriminacijom žena nakon odluke premijera Aleksandra Vučića da smeni ministra Gašića nakon jednog seksističkog ispada, ipak stvari u realnosti stoje malo drugačije. Naime, automobil poslanice Demokratske stranke u Skupštini Srbije u noći 26. novembra  oblepljen je uvredljivim plakatima. Istim plakatima je 30. novembra oblepljeno i nekoliko mesta u Novom Sadu. Na tim plakatima je fotografija poslanice DS-a ispod koje piše: ‘Ko o čemu, Nana o poštenju’, a ispod toga: ‘I dalje autonomašica’. Plakati su zalepljeni na ulazu u Novi Sad iz pravca Beograda, kao i u centru grada, a na njima nema nikakvog potpisa niti naznake ko stoji iza njihovog štampanja i lepljenja.

Poruka upućena ovoj poslanici ne možemo sagledati iz perspektive njenog političkog delovanja, već isključivo na osnovu njenog pola. Ni malo suptilno se aludira na izreku koja je seksistička, mizogina i usmerena na nju isključivo jer je žena. U ovoj, kao i u mnogim drugim situacijama, seksizam se koristi da bi se diskvalifikovala osoba i narušio njen kredibiltet u društvu. Ovakvo postupanje potencijalno je opasno i zbog toga što se mogu demotivisati druge žene koje žele da se bave politikom.

Sa zakašnjenjem reagovale su Poverenica za zaštitu ravnopravnost Brankica Janković i predsednica Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost Zorana Mihajlović  sedam dana kasnije kada se desio i drugi sporni slučaj u kome je učestvovao ministar Bratislav Gašić. Dok Ženska parlamentarna mreža još nije reagovala, kao ni poslanice iz drugih političkih grupa. Brankica Janković je tako rekla da pojava plakata ima diskriminatoran karakter prema poslanici Aleksandri Jerkov, čije se političko delovanje, ideje koje zastupa i angažman na javnoj sceni na vrlo primitivan način omalovažavaju. Jankovićeva je dodala da se nada da će nadležni državni organi u vrlo kratkom roku otkriti počinioce tog sramnog dela i još jednom podsetila na značaj promene stava prema ženama u Srbiji. Komentarišući situaciju sa Gašićem predsednica Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost Zorana Mihajlović ocenila je: “Plakati koji su bili u Novom Sadu upućeni opozicionoj poslanici Aleksandri Jerkov, sa vrlo nedopustivom sadržinom, govore da treba puno još da radimo i učinimo zajedničke napore da se promeni odnos prema ženama.”

Inicijativa mladih za ljudska prava i Autonomni ženski centar su prvi osudili ovaj napad, u njihovom saopđštenju se između ostalog navodi: “Društvu u Srbiji je potreban kontinuiran rad na podizanju svesti o neravnopravnom položaju u kojem se nalazi ionako mali broj žena koje biraju da se bave politikom. Društvu u kojem živimo nedostaje sistematski rad na obrazovanju stanovništva o tome da su žene podjednako važne na političkoj sceni, kao i muškarci, i da je potrebno da svi budu tretirani na isti način”.

Srbija je dakle opet na početku jer ono što još neki misle samo je manifestvovao svojom nesmotrenošću Gašić. Slučaj Aleksandre Jerkov nije sporadičan slučaj, on je samo slikovit primer kakav je stav vladajuće SNS prema ženama.

Žene u parlamentu Srbije

U parlamentu Srbije kvote se poštuju pa je tako u novom sazivu 85 žena, što je 34 posto. Ipak,  njihov uticaj je minoran, kao i prilike koje dobijaju. Osim toga, zastupljenot žena u politici ne znači samo njihov broj, nego i puno učešće i promovisanje koncepta rodne ravnopravnosti u javnim politikama. Brojke često umeju da varaju, pa ova statistika Srbiju svrstava na 25. mesto u svetu po zastupljenosti žena u parlamentu. Situacija je ipak drugačija mnogi skupštinski odbori i druga tela ne poštuju kvotu, ovo ukazuje na obrasce rodne segregacije koji se ispoljavaju u obliku selektivne uključenosti poslanika i poslanica u različite tematske oblasti. Može se uočiti da su poslanice zastupljene u odborima koji su usmereni na pitanja ljudskih prava, dečije i porodične zaštite, socijalne politike, siromaštva, zaštitu životne sredine, kulturu i informisanje, dok u odborima usmerenim na bezbednost, finansije, unutrašnje poslove, prostorno planiranje, infrastrukturu i saobraćaj čine izrazitu manjinu. Najdrastičniji primer je Odbor za kontrolu službi bezbednosti gde nema ni jedne žene. 

Marija Ćaćić: ‘Teško je i gotovo neizvedivo ZAREZ no svejedno ćemo pokušati’

Posted on by sdadmin

Nakon što je uredništvo Zareza objavilo tekst ‘Sretan beskraj‘, njegovi vjerni čitatelji/ce su se ponovno zabrinuli za budućnost ovog iznimno bitnog dvotjednika za kulturna i društvena zbivanja. Umjesto da sjedi i čeka skrštenih ruku, redakcija je održala javno čitanje posljednjeg, 420. broja, a hoće li nastaviti s tom praksom i koja je budućnost Zareza, s nama je razgovarala članica redakcije Marija Ćaćić.

U ožujku ove godine na kioscima se nije pojavio  405. broj, a tek nakon dva mjeseca je stigao broj 418 u tiskanom obliku. Možete li pojasniti našim čitateljima, što se događa sa Zarezom?

Zarez je u problemima već niz godina. Po meni, činjenica da su nam sredstva takva kakva jesu i još kasne pa se konstantno navlačimo s tiskarom, da nismo u stanju plaćati ni urednike (koje imamo za sve “veće” rubrike) ni stalne suradnike, a kamoli povremene suradnike – već upućuje na alarmantno stanje. No, to je situacija koja traje već godinama pa smo i mi pomalo desenzibilizirani po tom pitanju; ukratko, navikneš se na ideju da je nešto što bi trebalo biti izvanredno stanje, normalno stanje. Izvana je teško razumjeti zašto uopće ustrajati i raditi te novine, bilo kakve novine, pogotovo novine koje se ponajviše bave kulturom.

Javna sredstva koja dobivamo na natječajima Ministarstva kulture i Grada Zagreba su, primjerice, srezana za nekih sto tisuća kuna u zadnje dvije godine. Također prodaja i pretplata su nam, razumljivo, pale što nije novi problem, ali ga valja spomenuti. Mi zapravo prodajom i pretplatama uspijevamo pokriti tek polovinu troškova tiskanja. K tome, prošle se godine naveliko pisalo o nama zbog sukoba interesa bivše ministrice kulture, Andree Zlatar Violić, koja je prva glavna urednica Zareza. Tako da smo, posljedično, i na sudu zbog toga te se od nas traži da vratimo 1,2 milijuna kuna koje smo dobili na natječaju Ministarstva kulture u dvije godine. Dakako, nismo u mogućnosti vratiti toliki iznos i gubitak spora bi doveo do gašenja našeg trenutnog izdavača, a vjerojatno i samoga Zareza.

Sve to dakako utječe demoralizirajuće na redakciju te je dovelo do toga da ove godine po prvi put u sedamnaest godina izlaženja, nismo bili na kioscima svaka dva tjedna. Pauza koja se dogodila prije ovoga ponovnog pokretanja mašine trajala je dva mjeseca. To znači da nam je iznimno teško i skoro neizvedivo ispuniti obaveze zadane u ugovorima koje smo sklopili s Gradom i Ministarstvom do kraja ove godine, što ne znači da nećemo pokušati.

Iako smo svjesni trenutne krize, sve se češće spominje da se za kulturu ne izdvaja dovoljno, možete li to komentirati?

O tome da se za kulturu ne izdvaja dovoljno, Zarez drvi već godinama. Udio proračuna koji se izdvaja na bilo kojoj razini vlasti za kulturu je kukavan, kao i udio proračuna namijenjen isključivo npr. obrazovanju i znanosti (pogotovo u usporedbi sa sportom s kojim trenutno dijele resor). Sami prioriteti kulturne politike u nas su upitni. Također, ljudi koji rade na kulturnoj sceni i u civilnom sektoru su (makar i bili zaposleni na neodređeno) u nesigurnim radnim uvjetima, glavinjaju od projekta do projekta ponekad zaboravljajući koji je uopće smisao onoga što rade osim da udovolje propozicijama natječaja i provedu projekt do kraja, što se ogleda na njihovo psihičko i fizičko zdravlje.

Na Libeli se također redovito može čitati o posljedicama ne krize, nego mjera štednje koje se prodaju za rješenje krize – a zapravo se sve prelama preko leđa najranjivijih skupina društva, prije svega žena. Tako bismo mogli reći da su kultura i obrazovanje ranjiviji sektori koji iziskuju, u prvu ruku, dugoročne strategije, ne ad hoc rješenja i gašenja požara. Isto tako smo mogli pratiti kako je prošao pokušaj Ministarstva kulture da se pozabavi medijima koji su također u njihovom području djelovanja. Pohvalno je bilo uopće se usuditi zadrati u osinje gnijezdo raznoraznih sitnih interesa, iskušati neke nove oblike natječaja bez presedana u svijetu (npr. natječaj za novinarske radove o kojemu je isprva odlučivala javnost), izraditi analizu položaja medija i novinara, dovesti do uvažavanja zakonskih odredbi koje nalažu izradu statuta redakcije i tako dalje.

 Da se razumijemo, kriza medija ne pogađa samo ovaj tip medija, ona pogađa sve medije u nas, koji uživaju ovaj ili onaj stupanj blage ruke države.

 {slika}

Zarez se bazira uvelike i na neplaćenom radu. Osim troškova tiska, što bi još trebalo ‘koštati’, a obavlja se volonterski? Koliko je rad u kulturi marginaliziran?

Osnovni problem bi bio što se ljudi “samoeksploatiraju”, vjerujući da će se u konačnici taj rad isplatiti na nekoj nematerijalnoj bazi, zadovoljstvu obavljenim ili učinkom na javnost. No, o svojem položaju ne pišu i njime se ne bave. Neki to štoviše smatraju neukusnim i neumjesnim. Možemo to nazvati i kukavičkim jer ne propituju uvjete svojeg rada i ne propituju silnice koje utječu na nj. A sutradan će pisati o Sindikatu kabinskog osoblja zrakoplova i njihovim radničkim pravima ili posebnim izazovima za žene zaposlene kao kabinsko osoblje u Croatia Airlinesu. Ovdje prvenstveno govorim o neprofitnim i niskoprofitnim medijima, ne o kulturnom sektoru per se.

Novi broj ste, kao i sve dosad, objavili na web stranici, hoćete li biti ‘prisiljeni’ potpuno se prebaciti na e-medij?

 Trenutno uistinu nismo sigurni što ćemo učiniti u 2016. godini. Teško je išta planirati s obzirom na to da ćemo ući nekoliko mjeseci u novu godinu prije nego što dobijemo rezultate natječaja, a onda još koji mjesec čekati da se isplate eventualna sredstva. Dotad bismo trebali izlaziti “na zraku” i entuzijazmu, što je veoma stresno jer nesigurnost financiranja i neredovitost provođenja javnih natječaja nisu naša jedina briga. Ako govorimo o prebacivanju na Internet, to će se dogoditi jer nećemo imati drugoga izbora. No, i tu je upitno hoće li suradnici i urednici prihvatiti neki novi način djelovanja.

Zašto je ipak bitno da je Zarez u tiskanom obliku?

U prethodnom odgovoru sam natuknula da se čini da nećemo moći održati trenutnu proizvodnju sadržaja jer možda urednici i suradnici neće biti voljni pisati za takav Zarez. Ako već moraju objavljivati na Internetu, zašto onda ne bi objavljivali svoje tekstove na mediju koji trenutno ima sredstava da ih plati. Izgleda da papir ima određenu težinu u našim glavama, iako se već dugo forsira gledanje na opipljiva izdanja kao na umirući medij. Činjenica je da ljudi još uvijek žele knjige i novine koje mogu držati u rukama i da nismo svi još uvijek opremljeni neograničenim bajtovima i tabletima. Treba još pričekati do dosezanja takvog standarda življenja i uživanja u pisanoj riječi. Mada mi jesmo jedne od rijetkih novina posvećenih kulturi na području cijele bivše Jugoslavije, a drugdje su ti mediji već neko vrijeme u ropotarnici povijesti.

U net kulturnom klubu Mama se 20.studenog održalo javno čitanje Zareza. Kako je prošlo i možemo li očekivati da će praksa javnog čitanja Zareza biti održana i u budućnosti?

Začudo odaziv je bio dosta dobar, pogotovo s obzirom na termin (14 sati radnim danom). Pribojavali smo se da bi čitanje cijelih tekstova moglo biti dosadno ili nezanimljivo, ali je bilo pauza od strane čitalaca koji bi znali zastati u tekstu i zatražiti pomoć publike, kao i smijeha. Poslije smo razgovarali s okupljenima o budućnosti Zareza, niskoprofitnim i neprofitnim medijima, uspoređivali rad na tiskanim i elektroničkim medijima itd. Ukratko, prošlo je bolje nego što smo očekivali pa trenutno razmišljamo kako nastaviti s nečime sličnim. Nažalost, budući da se do daljnjega tiskamo i stoga moramo proizvoditi brojeve udarničkim tempom (dakle, svaki tjedan jedan broj), morat ćemo iskoristiti praznike za osmišljavanje novih, sličnih aktivnosti.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Trojica muškaraca optuženi za silovanje žene u Indiji

Posted on by sdadmin

Sud u istočnoj Indiji osudio je trojicu muškaraca optuženih za silovanje 37-godišnje žene, Suzette Jordan, u slučaju koji je izazvao bijes javnosti nakon izjave jedne od političarki koja je rekla da je cijeli slučaj izmišljen kako bi se klevetala vlada. Opozicijske stranke prozvale su ministricu Mamtu Banerjee i tražile ispriku nakon što je 2012. godine izjavila kako je Jordanin navod lažan i politički motiviran kako bi se diskreditirala vlada.

Javni tužitelj Sarbani Roy rekao je kako je Interpol izdao tjeralice za drugu dvojicu muškaraca koji su uspjeli pobjeći.

Suzette Jordan je grupno silovana u veljači 2012. godine u autu na putu iz noćnog izlaska u Park Streetu, od strane petorice muškaraca koji su joj ponudili prijevoz do kuće. Nakon što su je nekoliko sati silovali, izbacili su je iz auta. Unatoč konzervativnim stavovima koji često žrtvu krive za ono što joj se dogodilo, Jordan, inače samohrana majka dvije djevojčice, odlučila je istupiti u javnost sa svojom pričom kako bi ohrabrila druge žene da učine isto. Nažalost, nije dočekala pravdu – umrla je u ožujku od meningoencefalitisa.

10 tipova mizoginih muškaraca za koje sve/i trebamo znati – i prozvati ih!

Posted on by sdadmin

Ovo je brzinska i zločesta lista za sve vas feministe i saveznike koji živite s muškim privilegijama i spremni ste za novi stupanj feminističkog obrazovanja.

Možda ste muškarac koji je općenito svjestan nepravednih prednosti koje su vam zajamčene u ovom društvu na temelju vaše rodne pripadnosti. Već ste čuli za ekonomski stakleni strop, zastrašujuće visoke stope seksualnog i fizičkog nasilja nad ženama i rodno nenormativnim osobama u ovoj zemlji, kao i o tome kako rodna socijalizacija u patrijarhalnim kontekstima omogućuje muškarcima da zauzmu pozicije moći.

Recimo da ne koristite riječi poput “histerična” i “kučka” i da jebeno dobro znate da za žučnu svađu nećete okriviti to što ona/ono/oni/e imaju menstruaciju.

Ako ste vi taj, na dobrom ste putu.

Mušku privilegiju možemo shvatiti kao skup nezarađenih prava, prednosti, i/ili imuniteta koje imaju muškarci samo zato što živimo u patrijarhalnom društvu. Ako ste žena ili rodno nenormativna osoba, primjeri toga kako muškarci imaju koristi od patrijarhata često su upadljivo očiti.

No, ukoliko ste osoba privilegirana kao muškarac, moglo bi se dogoditi da ne prepoznate neke suptilnije primjere.

Ponekad su mizogina ponašanja izrazito uočljiva i prepoznatljiva, no u drugim slučajevima imaju suptilnije nijanse koje se neočekivano pojavljuju u našim svakodnevnim interakcijama. Pored vječnih mizoginih ponašanja, postoje i drugi načini mišljenja i djelovanja koji mogu biti isto tako štetni.

Nadam se da će vam ovi uvidi biti korisni na vašem putu da postanete najbolji mogući feminist!

1. Uzurpatori  govora/mišljenja (Manterruptors)

Na svakoj radionici, konferenciji, sastanku, grupnoj raspravi ili u učionici, postoji barem jedan muškarac koji zaslužuje ovu titulu.

U rodno mješovitim situacijama je više nego uobičajeno svjedočiti kako muškarci govore “preko reda”, upadaju drugim ljudima u riječ ili potpuno ignoriraju predviđeno vrijeme govora koje je odredio moderator za pojedinačna pitanja ili komentare.

Ovi muškarci će često uzurpirat konverzaciju i/ili izići iz okvira originalne teme kako bi je prilagodili vlastitim interesima.

U takvim je kontekstima, također, uobičajeno da muškarci nadugačko i naširoko “obrazlažu” kako bi svima pokazali koliko mnogo znaju o dotičnoj temi.

Ponekad će, u namjeri da budu pristojni, stalno podizati ruku i javljati se za riječ unatoč tomu što su svi njihova mišljenja čuli više puta nego ičija druga u prostoriji.

“Mizogin?”, možda ćete se skeptično upitati. Nije li takvo ponašanje samo obična nekultura?

Odgovor je potvrdan – bez obzira o komu se radi, ovakvo je ponašanje nekulturno. No postavit ću šire pitanje: što uopće motivira osobu da se ponaša na ovakav način? Zašto je toliko “slobodan” (ili neobazriv) da uzurpira prostor i vrijeme na ovakav način?

Što želim reći? Radi se o mizigoničnom osjećaju prava na takvo ponašanje koje ohrabruje muškarce da misle kako je ono što oni imaju za reći važnije ili vrednije od bilo čijeg drugog mišljenja.

Pročitajte samo ovo:  Move Up, Move Back.

2. Izbjegavatelji emocionalnog rada

Nedavno sam podijelila iskustvo sa svojom prijateljicom o tome kako u odnosima koje imamo s muškarcima često osjećamo da se radi o jednostranoj emocionalnoj podršci.

Zato što se muškarce obeshrabruje da dijele svoje osjećaje s drugima – ili uopće da imaju osjećaje – njihova prijateljstva sa ženama ili rodno nenormativnim ljudima često se svode na sigurna mjesta za njih gdje mogu izraziti i procesirati svoje osjećaje bez osude.

Želim naglasiti, dok god svojevoljno ispunjavam ulogu osobe od povjerenja, to nije problem samo po sebi. Uživam u tome što pružam prostor ljudima do kojih mi je stalo u kojemu mogu istresti svoje probleme kroz koje možda prolaze.

No, problem je u ovome: muškarci često otvore dušu svojim ženskim ili rodno nenormativnim prijateljima/icama kao da su im one/i terapeuti, no kada se strane zamjene, često neće biti voljni zauzvrat uložiti istu količinu ili vrstu emocionalnog rada.

Imala sam mnogo muških prijatelja koji su mogli beskonačno pričati o vlastitim životima, moliti za savjet ili pomoć u teškim situacijama na različite načine, ali čim bi ta priča završila, zažalila bih što sam uopće počela pričati o svom napornom danu! Pogled bi im preplavila dosada – odjednom bih se osjećala kao da pričam sama sa sobom.

Zbog toga se zaista možemo osjećati povrijeđenima, iskorištenima i napuštenima.

Takvo neosviješteno očekivanje da muškarci često uzimaju zdravo za gotovo ovu dinamiku jednostrane brige i pažnje za drugoga, eksplicitno je ukorijenjeno u mizoginiji. Radi se o pretpostavci da vam svaka žena ili rodno nenormativna osoba duguje neku vrstu “besplatnog”, majčinskog,  emocionalnog rada.

3. Uzurpatori prostora (Manspreaders)

Konačno, postoji termin koji opisuje načine na koje su muškarci često nesvjesni svog fizičkog okruženja ili toga koliko prostora imaju pravo zauzimati.

Premda je ovaj izraz (manspreader) skovan specifično za kontekst podzemne željeznice, mislim da ga možemo primijeniti na sve vrste ovakvih scenarija: muškarci koji ostavljaju hrpe osobnih stvari posvuda u okruženjima koja dijele s drugima, muškarci koji ostavljaju svoje nezavršene projekte po čitavom radnom stolu koji možda dijele sa kolegama/icama itd.

Po meni, definicija manspreadera može se odnositi na svakog tipa koji – zbog količine fizičkog prostora koji zauzima svojim tijelom ili osobnim stvarima – čini nemogućim bilo komu drugom korištenje prostora na koji bi trebali imati jednako pravo.

Implikacija i skrivena poruka koja se komunicira putem uzurpiranja prostora glasi da imate pravo vlasništva i posjedovanja prostora kao takvog.

Iskreno,  mogli biste isto tako i zapišati prostor kako bi obilježili teritorij. (Šalim se!)

4. Gotye razmažena derišta i slučajni manipulatori

Gotyjev hit “Somebody“ prikazuje jednu izrazito tipičnu, “rodnu” situaciju – frustrirajuću za mnoge koji/e su u ljubavnim vezama s muškarcima. Preletimo sama na kratko preko teksta pjesme u ovom kontekstu, može?

Na početku pjesme muški protagonist nam kaže kako je bio u vezi sa ženom koja mu nije bila naročito uzbudljiva. Kaže nam da je, kada je veza završila, osjetio olakšanje: “When we found that we could not make sense / You said that we would still be friends / But I’ll admit that I was glad that it was over.” (“Kada smo shvatili da naša veza nema smisla / Ti si rekla da bismo trebali ostati prijatelji / No, priznat ću da mi je bilo drago što je gotovo”).

Na drugom mjestu u pjesmi čujemo i nešto malo ženske perspektive: “Now and then, I think of all the times you screwed me over / Had me believing it was always something that I’d done / I don’t wanna live that way, reading into every word you say.” (“S vremena na vrijeme, sjetim se svih onih situacija u kojima si me zajebao / Uvjerivši me da sam uvijek ja bila ta koja je kriva / Ne želim živjeti tako, interpretirajući svaku tvoju riječ”).

Kada počne refren, saznajemo da premda on nije ulagao u tu vezu onoliko koliko je ulagala ona (bez sumnje, recept za povrijeđene osjećaje), on misli da bi mu ona još uvijek trebala biti dostupna na sve načine kao i prije prekida.

Ne shvaća zašto bi se ona možda željela udaljiti od njega ili prekinuti kontakte na neko vrijeme.

I umjesto suosjećanja s njom zbog ružnog prekida veze u koju je ona više ulagala, on sebe prikazuje kao žrtvu:

“You didn’t have to cut me off / Make out like it never happened and that we were nothing / And I don’t even need your love / But you treat me like a stranger, and that feels so rough / No, you didn’t have to stoop so low / Have your friends collect your records and then change your number / I guess that I don’t need that though / Now you’re just somebody that I used to know.”

(“Nisi me trebala ‘otpiliti’ / Praviti se kao da se ništa nije dogodilo i da ništa nismo bili jedno drugom / Čak ni ne trebam tvoju ljubav /  Ali ponašaš se prema meni kao prema strancu, i to je tako okrutno / Ne, nisi se trebala spustiti tako nisko / Poslati prijatelje po svoje stvari i promijeniti telefonski broj / Mislim da nisam to zaslužio / Sada si samo netko koga sam nekada poznavao”.)

Grrr! Tako frustrirajuće!

Osim nepostojanja emocionalne odgovornosti kakvu je pokazao u ovoj vezi, i unatoč tomu što je dobio ono što je želio – a to je okončanje veze – ima obraza da nju prozove lošom osobom i krivcem!

Evo što bih mu ja rekla: Čuj stari, žao mi je što si povrijeđen. Ali znaš što?  Uzimao si me zdravo za gotovo! Nisam ti ja ni mama ni terapeut, niti ti dugujem ikakav pristup svom osobnom životu!

Također, ako te žena ili rodno nenormativna osoba prozove zbog dinamike u odnosu zbog koje se osjeća loše, ili ako zahtijeva komadić prostora kako bi se oproravila od tvojih postupaka, ne ponašaj se kao ranjenik i ne prebacuj pažnju na vlastite potrebe.

Tvoji povrijeđeni osjećaji nisu uvijek najbitniji.

Ne očekuj da će te žene ili rodno nenormativne osobe tetošiti zbog nelagodnih osjećaja zbog toga što su te prozvale/i.

Budi samorefleksivan i odgovoran, poštuj granice koje te osobe traže, a o svojim povrijeđenim osjećajima porazgovaraj s nekim od prijatelja.

5. Nepozvani savjetodavci

OMG! Ti tipovi su posvuda!

Ono što mi prvo pada na pamet povezano je s mojim iskustvom samostalne glazbenice. Unatoč činjenici što sama sviram i nastupam skoro čitavo desetljeće, neizbježno se pojavi neki lik koji mi priđe poslije nastupa kako bi mi dao savjet o tome “kako da koristim svoju opremu” ili “kako mogu poboljšati kvalitetu zvuka”.

Ako za mikserom zvuka stoji muškarac, često će ignorirati moj zahtjev da stiša mikrofon ili da bolje ozvuči monitore, jer smatra “da on zna najbolje”.

Prije nego što je uopće čuo kako sviram, neumorno će mi naklapati o marci moje loop pedale, reći mi da je zastarjela, i navesti sve druge tipove pedala “s kojima bi mi bilo lakše svirati”.

Većina žena i rodno nenormativnih osoba koje poznajem ima slične primjere ili priče nevezano uz kontekst nastupanja.

Primjerice, žena koja je sama ušla u trgovinu s alatom i srodnom opremom. Takve trgovine su poput rasadnika nepozvanih savjetnika!

Čak i kada uđem i točno znam što želim i gdje se to nalazi, vjerojatno će me zaustaviti neki dobronamjerni muški kupac zato što misli “da izgledam kao da trebam pomoć”.

Premda se stvari poput ovih najčešće događaju ljudima koji nisu muškarci, pretpostavljati da netko o nečemu ne zna ništa prije nego što ste uopće pričali s njom/njim užasno je  bezobrazno.

6. Objašnjavatelj (Mansplainer)

Tip pod brojem pet savršen je uvod u problem objašnjavatelja.

Od muškaraca se očekuje da u svakoj situaciji u kojoj se nađu barataju određenom količinom samopouzdanja, autoriteta i moći. Nepokazivanje ovakvih kvaliteta smatra se znakom nedostatka maskuliniteta.

E sad, da ja živim pod takvim društvenim pritiskom, što bih učinila kada bih se našla u situaciji u kojoj sam zbunjena ili ne znam odgovor na neko pitanje? Na licu mjesta bih izmislila gomilu sranja! Čak je i zvučati kao da znam o čemu pričam pa ispasti u krivu bolje od toga da izgledam nesigurno i kompromitiram svoj maskulinitet.

Samo želim reći da pojava tog društvenog fenomena ima smisla.

Ali u ovome je kvaka: zapravo ne znaš sve i ne bi trebao imati potrebu praviti se da znaš!

Ako jednostavno priznaš da nemaš odgovor na sva pitanja, možda ti se pruži prilika da naučiš nešto novo. Ako se prisiliš da za promjenu šutiš, možda ispadne da je u blizini netko tko zna odgovor na pitanje.

Još jedan uobičajen i neprimijećen oblik mansplaininga je odbijanje da se zaustave i pitaju za smjer kad znaš da su se jebeno izgubili!

7. Mizogini anarhisti (manarchists), aktivisti za prava muškaraca (mactivists) i mizogini “progresivci”  (brogressives)

U svojoj osnovi ti termini se odnose na one muškarce u aktivističkim zajednicama koji neprestano ponavljaju mizogine obrasce ponašanja i to zbog toga što svoje revolucionarne teorije ne uspijevaju pretočiti u praksu.

To su muškarci koji su se u svojim zajednicama posvetili preispitivanju opresivnih sustava kao što su kapitalizam, heteropatrijarhat, bjelačka nadmoć, seksizam, ableizam.

Mizogino ponašanje anarhista može biti suptilno – ne susrećemo se s takvim ponašanjem samo kod iskvarenih vođa koji žene iz pokreta prisiljavaju na seks.

Anarhisti često obezvređuju ili ignoriraju poslove u pokretima koji se tradicionalno doživljavaju kao “ženski poslovi” (briga o djeci, medicinska njega, izrada i distribucija letaka, kuhanje, ulaganje u odnose).

Pravednički i samouvjereno će zagovarati strategije temeljene na izravnim taktikama i odbacit će strategije temeljene na tradiciji, duhovnosti ili praksi koja uključuje emocije.

Uvijek se zaljubljuju u svoje queer ženske i rodno nenormativne prijatelje/ice, čak i kada objekte njihove ljubavi niti najmanje ne zanimaju cis muškarci.

Privlače ih samo “anarho-punk barbike” ili “alternativne grrrl barbike” – mršave i fit bjelkinje koje se uklapaju u okvire mainstream standarda ljepote.

Često isključuju ili odbacuju samohrane majke pod izlikom da su “lažne aktivistice” – niti im na pamet ne padne ponuditi im pomoć oko brige za dijete kako bi mogle umjesto njih sudjelovati na sastancima/okupljanjima/demonstracijama.

8. Rasistički seksualizatori

To su muškarci koji seksualiziranjem žena i rodno nenormativnih osoba kontinuirano ponavljaju rasno uvjetovane trope.

Na primjer: muškarci koji svoje ljubavnice latino podrijetla opisuju kao “vatrene”, muškarci koji crne žene fetišistički obožavaju jer su navodno “šefice u krevetu”, muškarci koji pripadnice indijanskih plemena uspoređuju s “duhovnim buđenjem”, ili muškarci koji pretpostavljaju da su sve žene iz Azije servilne.

Ne morate nužno izreći te stvari naglas kako bi utjecale na vaš ljubavni život.

Još jedan uobičajen fenomen iz te kategorije javlja se kada muškarci žene neke druge rase doživljavaju samo kao neobavezne ljubavnice, osobe s kojima imaju isključivo seksualni odnos, koje su im ukras ili usputni “dodatak”, dok bjelkinje smatraju “ozbiljnijim materijalom” za vezu.

9. Cis seksisti

Negiranje nečijeg rodnog identiteta neraskidivo je povezano s mizoginijom.

Nitko nema pravo odlučiti što nekoga definira kao “muškarca” ili “ženu”.

Kada transžene ne doživljavate kao “prave” žene namećete patrijarhalnu kontrolu nad time što se smatra, a što ne smatra “ženstvenim”.

Znate što? Na bradi mi raste dlaka, sjedim raširenih nogu i psujem kao kočijaš – sve se to ni u kojem slučaju ne smatra “ženstvenim”. Hoćete li mi sad reći da nisam žena?

Svatko tko izjavi da je žena – jest žena. Vi ne predstavljate autoritet po pitanju bivanja ženom. Kraj priče.

Nadalje, inzistirati na ideji da postoje samo dva roda mizogino je samo po sebi – binarno doživljavanje roda ključno je oružje u arsenalu patrijarhata. Ideja da bi se svaka osoba morala uklopiti u jedan od dva zasebna roda rezultira samo time da se mnogi ljudi osjećaju otuđeno, nevidljivo i nesigurno.

10. Fetišisti neželjene boli

Kada sam posljednji put imala streptokok, osjećala sam se kao da mi je netko ribežom prolazio po grlu. Jako je boljelo! Nakon par dana glas mi je od virusa posto hrapav, bila sam promukla i na kraju više nisam mogla ni govoriti.

Prije nego što sam potpuno izgubila glas, bezbroj mi je ljudi reklo da mi je glas “seksi”.

Svi mi ponekad fetišiziramo žensku bol.

Jedno je ako se radi o BDSM-kontekstu, ali ako nekoga nešto boli a da to ne želi, nemojte to fetišizirati to jebeno sranje.

Možda zvuči banalno, ali kažem vam: muškarci to rade cijelo vrijeme i bez razmišljanja.

To isto vrijedi i kada ženi kažete da izgleda privlačno nakon što je dosta smršavila. Nastranu činjenica da ste debelofobični (fatfobic), stvar je u tome da zapravo ne znate zbog čega je kod te osobe zapravo došlo do gubitka kilograma! Možda boluje od nekih parazita zbog kojih već pola godine ne uspijeva zadržati niti jedan obrok u organizmu.

Pitanja koje si trebate postaviti na putu do savezništva

Iz solidarnosti nudim vam popis pitanja koja možete postaviti sebi i drugima kada nastojite balansirati na varljivoj litici savezništva:

Kada istresate dušu bliskoj ženi ili rodno nenormativnoj osobi, zapitajte se: “Jesam li voljan uložiti recipročnu količinu emocionalnog truda u odnosu na ovaj koji mi je upravo pružen?”

Kad ste u rodno mješovitom društvu, zapitajte se: “Govorim li preko reda?”, “Dominiram li nad razgovorom?”, “Osjećam li potrebu da za stolom budem sveznalica?”, “Znam li uistinu o čemu pričam ili samo muljam da ne bi kompromitirao svoj maskulinitet?”

Kad vam je potrebna emocionalna podrška, zapitajte se: “Od kojih bih muškaraca u svom životu mogao zatražiti podršku?”

Nakon prekida s ženom ili rodno nenormativnim partnerom/icom, zapitajte se: “Zauzimam li svojom reakcijom previše prostora? Oslanjam li se na nju/njega/njih da se brinu za mene kroz taj proces?”

Kada vas netko optuži da se ponašate mizogino, zapitajte se: “Slušam li zaista što oni imaju za reći?”, “Iako se osjećam defenzivno, jesam li ipak samorefleksivan?”, “Miniram li razgovor i svodim li ga na svoje povrijeđene osjećaje?”

Budite ponizni i zapitajte se: “Ulažem li svjestan trud u to da od svojih ženskih i rodno nenormativnih prijatelja/ica iz prve ruke naučim kako je to osjetiti seksizam i mizoginiju na vlastitoj koži?”

Uvijek provjerite: “Je li osoba u mojoj blizini zatražila od mene pomoć ili nudim neželjene savjete?”

Slušajte, dečki! Vidimo vas.

Dekonstrukcija patrijarhalnog sustava zahtjevan je posao, ali na pravom ste putu da postanete upravo onakav feminist kakvog želimo!

Prevele i prilagodile Sanja Kovačević i Petra Kos

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org