Wow, je li to nova Kurdinja? Ne! Oprana je Perwollom ‘Terrorist Magic’!

Svi/e smo već navikli/e na to da mediji na žene u politici i sukobima uglavnom gledaju kao na abnormalnu pojavu ili njenu ulogu banaliziraju i seksualiziraju, i Hrvatska tu nije iznimka. No, samo zato što je riječ o medijima od kojih ni ne očekujemo bolje i samo zato što velik dio građana/ki ionako ne doživljava hrvatske političare i političarke ozbiljno, ne znači da to trebamo prihvatiti kao standard. Izvještavanje o izbjegličkoj krizi ne bi se trebalo baviti ljepotom ženskih izbjeglicakojoj nisu naštetili ni višetjedni napori“, niti bi se izvještavanje sa saborske sjednice trebalo svoditi na to kojoj političarki “nije bilo dovoljno hladno” da odustane od seksi minice koja “zapada za oči” (ako ničije, onda one dežurnog voajera s kamerom iz redakcije).

“Ah, to je Jutarnji šta očekuješ”, “Dobro, net.hr/24 sata, tko to uopće čita” i slične defetističke reakcije nisu rješenje ni utjeha jer je riječ o medijima koji imaju od 500 000 do milijun fanova na društvenim mrežama. Isto tako, časopisi usmjereni prvenstveno na žensku publiku uglavnom se, govoreći o političarkama i aktivistkinjama, fokusiraju samo na njihov obiteljski život, usklađivanje majčinskih i poslovnih obveza i obavezno “što se nalazi u vašem nesseseru?”.

Što drugo onda očekivati kad mediji “izvještavaju” o političkom angažmanu Kurdinja ili čak ISIL-ovih nevjesti? Potonjima je lako oduzeti političnost tvrdnjama da trče u kalifat privučene Nutellom i mačkama jer njih ionako treba sotonizirati i prikazati na način na koji se muslimanke uglavnom prikazuju u orijentalističkom medijskom diskursu: kao slabe, potlačene, ispranog mozga i izmanipulirane žrtve. No, s Kurdinjama su u drukčijoj situaciji.

Tako se, s holivudskom lakoćom, dojučerašnje teroristkinje o kojima se nije govorilo pretvaraju u jake, opasne i fatalne ubojice džihadista. Ono na čemu su mediji najzahvalniji jest i činjenica da su mnoge od njih – lijepe. Alhamdulillah! Ima li boljeg načina za približiti ih publici od toga da se uklone one koje ne odgovaraju zapadnjačkim idejama lijepog, te da se filtriraju od svoje ružne ideologije i povijesti? Tako seksualizirane i depolitizirane postaju strašne žene (“Amazonke” koje gledaju smrti u oči) s kojima suosjećamo i kojima smo zahvalni jer vode bitku protiv *naših* bad guys (dok smo, primjerice, s njihovim turskim bad guys mi Zapadnjaci već dugo prijatelji pa je to trenutno nezahvalno spominjati, a i pokazuje kako ih herojima ne čine njihova djela već njihovi neprijatelji kada postanu i naši).

Od seksističke i senzacionalističke borbe za klikovima ne prezaju čak ni portali imena Human Rights Observers (koliko god im ono pretenciozno stajalo) s naslovima poput “Prekrasne kurdske žene koje plaše ISIS-ove borce“, pa zašto bi se onda libio i Večernji list u kojem i same novinarke podliježu logici žene = seks = profit te tako jedna od njih piše o “atraktivnoj Dankinji koja se u Siriji borila protiv ISIL-a“.

Kurdska borba traje desetljećima i to samo ako je promatramo u njenom modernijem institucionaliziranom obliku kao npr. Kurdistansku radničku partiju (PKK) i vojne Jedinice narodne zaštite (YPG). Inspirirani marksističkim idejama i s više tisuća aktivnih članica bore se za svoje pravo na samoodređenje, a od strane NATO i EU proglašeni/e su teroristima/kinjama. No, njihova (naročito ženska) bitka je u jeku aktualnog sukoba s ISIL-om izvađena iz konteksta, “oprana” od viška sadržaja i prezentirana zapadnjačkoj publici na način koji je njoj blizak i koji želi vidjeti i čuti, baš kao što je i dominantni zapadnjački feminizam gurnuo u stranu one feminizme radikalnijeg predznaka koji propituju status quo. Mainstream feminizam je utjelovljen u zvijezdama poput Beyonce koje promoviraju imidž zgodne, sposobne, samo(za)dovoljne žene čiji se politički angažman svodi na promoviranje slobode životnog stila, a bračno druženje i naslikavanje s predsjednikom Obamom i njegovom suprugom više služe za održavanje slike idealne američke obitelji negoli su politička poruka. I to je okej, ako vas ne zanimaju implikacije Obamine politike na ostatak svijeta. Isto kao što medije ne zanima zašto se Kurdinje uistinu bore.

Naravno, nisu one u potpunosti depolitizirane dok se bore protiv ISIL-a, no njihovi razlozi za borbu i njihova politika prilično su pojednostavljeni i banalizirani. Njihova borba je dehistorizirana i svodi se na trenutnu borbu za opstanak, jer zadnje što nam treba jesu zgodne YPG partizanke koje ponovno spominju socijalizam i nose crvene petokrake na uniformama. Na sličan način su politika i mediji iskoristili i Nobelovku Malalu Yousafzai, koja im je dobro došla kad je promovirala ideju ženske edukacije, ideju koja se za nas više-manje podrazumljiva, no snažno je oružje u borbi protiv neprijateljskih talibana. No, njen posjet pakistanskoj Marksističkoj ljetnoj školi 2012. godine i izjava kako je uvjerena da je “socijalizam jedino rješenje” te kako stoga podupire “sve drugove da dovedu ovu borbu do konačne pobjede jer će nas jedino to osloboditi lanaca fanatizma i eksploatacije”, prošli su izignorirano od strane medija. To je već ideja koja bi nam se mogla obiti o glavu.

Ono što mediji ne žele priznati jest to da Malalin i kurdski feminizam nisu zasebni entiteti kakvim ga oni nastoje prikazati i kakav završava u kapitalizmu jednom kad žena stekne jednaka prava postati eksploatatorica kao i muškarac. Njihov feminizam duboko je povezan s idejom jednakosti i pravde u rodnom, političkom, ali i ekonomskom smislu, a njihova borba protiv ISIL-a je usputna uz onu – za nas još radikalniju – koju vode do konačnog cilja: uspostave pravednijeg i egalitarnijeg društva, kako za žene, tako i za muškarce. Upravo ta borba Kurdinje je i dovela u kategoriju teroristkinja i smiješno je misliti da je Zapadu stalo do njih, koliko god “hrabre i lijepe” bile. Jer, čim se krhki odnosi snaga na Bliskom istoku promjene, a jučerašnji neprijatelji postanu prijatelji i obrnuto, kako to u igri velikih i biva, Kurdinje nam više neće biti potrebne, mediji će im tiho i neprimjetno okrenuti leđa i bit će –  ciao bella

Kako ubijene žene možda i nisu ubijene žene?

Tog hladnog 6. prosinca 1989. godine, vjerojatno uobičajeno hladnog za kanadske prilike, jedan je mladić ušetao u École Polytechnique u Montrealu. Dvadesetpetogodišnjak je bio naoružan puškom za koju je imao dozvolu i lovačkim nožem. Njegovo ime trenutno nije važno, zvat ćemo ga “Ubojica”. Od tog je dana danas prošlo punih 26 godina.

Prije nego što je počeo pucati, Ubojica je vikao “Vi ste sve skupina feministkinja, a ja mrzim feministkinje!” (“You’re all a bunch of feminists, and I hate feminists!”). Ubojica je ubio 14 studentica i ranio još 28 studentica i studenata. Potom je ubio sebe.

Ovo su imena četrnaest žrtava: Geneviève Bergeron, Hélène Colgan, Nathalie Croteau, Barbara Daigneault, Anne-Marie Edward, Maud Haviernick, Maryse Laganière, Maryse Leclair, Anne-Marie Lemay, Sonia Pelletier, Michèle Richard, Annie St-Arneault, Annie Turcotte i Barbara Klucznik-Widajewicz.

Sve ove žene usudile su se ući u dominantna muška područje (građevina, zrakoplovstvo, arhitektura, strojarstvo, elektrotehika) školovale se sa svojim kolegama i trebale postati inženjerke.

Ubojici je pak odbijen zahtjev za upisom na isti fakultet.

Njegovo oproštajno pismo pronađeno je u džepu, ali ga je policija isprva odbijala objaviti uz komentar da bi ono moglo potaknuti “slične događaje”.

U danima koji će uslijediti, a bome i godinama, ono što je trebalo biti jasno okarakterizirano kao luđački pohod mizoginog Ubojice protiv žena, protiv feministkinja, postalo je nešto sasvim drugo.

Shelley Page tada je bila gotovo iste dobi kao i ubijene žene, i kao dvadesetčetverogodišnja reporterka Toronto Stara poslana na mjesto zločina kako bi s njega izvještavala. U članku objavljenom prošle godine povodom 25. godišnjice montrealskog masakra, Shelley se prisjeća u čemu je bila njezina novinarska (početnička) pogreška. Danas joj je jasno da su i novinari i novinarke, urednici i urednice, reporteri i reporterke kao i voditelji i voditeljice koji su zločin pratili, suptilno promijenili značenje zločina i utišali glasove takozvanih “ljutitih feministkinja”.

“Moje izvještavanje bilo je bez sumnje obojeno zahtjevima koje sam dobivala od svojih muških urednika – a jedino sam njih i imala”, ističe Page. Kaže i da se u tom trenutku osjećala sretnicom jer je barem dobila priliku izvještavati o toj užasnoj tragediji.

Page ističe i da su joj u kasnijem obraćanju urednici govorili da nisu bili sigurni hoće li zbog toga što je žena i još k tome vršnjakinja ubijenih, uopće moći izvještavati objektivno.

“Te prve noći, u hotelskoj sobi, dok sam pisale vlastite retke o zločinu, gledala sam CBS-ijevo izvještavanje: govorili su samo muškarci: svjedoci, profesori, policija i preživjeli muškarci”, prisjeća se Page.

Dominantan pristup medijskom praćenju tog zločina možda najbolje opisuje činjenica da je Barbara Frum, jedna od najpoznatijih i najcjenjenijih kanadskih novinarki u svom obraćanju na televiziji odbila priznati da se radilo o zločinu usmjerenom protiv žena. Umjesto toga, Frum se pitala ne umanjuje li se značenje tog zločina ako ga se okarakterizira kao zločin koji je usmjeren samo protiv jedne specifične skupine.

{slika}

“Da se radilo o 14 muškaraca, bismo li također imali kolektivne molitve? Nije li nasilje ono što je ovdje monstruozno?”

Ove grube i hladne riječi koje je izgovorila Frum, zazujale su u uhu još jednoj osobi, redateljici Maureen Bradley. Godine 1995. Bradley je snimila nešto što bih okarakterizirala pravim udžbeničkim masterpieceom.

Voljela bih da mi je netko kao studentici novinarstva prije nekoliko godina pustio  njen dokumentarac Reframing the Montreal Massacre: A media interrogation ili još bolje, zalijepio CD na prvu stranu udžbenika (aka skripte). Savjetujem to i ostalim fakultetima, ne samo onima na kojima vas uče o novinarstvu. U samo 27 minuta, Bradley je sažela sve.

U svom filmu otkriva da su, osim najbrutalnijeg događaja u kanadskoj povijesti, kanadski mediji ženama priuštili još malo napada i u danima i mjesecima koji su uslijedili slikama, naslovima i tekstovima potpuno preokrenuli sliku cijele tragedije. Bradley posebno naglašava da su u svemu potpuno uspjeli negirati političku prirodu cijelog zločina.

Feministička se ljutnja smatrala potpuno neprikladnom, a ono što je neprikladno treba utišati, zar ne?

Feministkinje su u medijima optužene za radikalnost, mržnju prema muškarcima kao i da su ovim događajem pažnju željele (opet) privući na sebe. Odjednom su “ljutite” bile samo feministkinje, ne i “obični” ljudi.

Nakon što je Gazelle objavio fotografiju mrtve djevojke, čitatelji/ice su se malo uzrujali i uz moralne prodike novinama dodali i pitanje: “Što da se radilo o vašoj kćeri?”

Ubijene snažne i sposobne žene zasigurno jesu i nečije kćeri i sestre, ali su prije svega odrasle osobe, pametne i ambiciozne buduće inženjerke koje je u tom naumu netko brutalno zaustavio. Nisu ubijene jer su nečije kćeri.

Mediji su samo nastavili perpetuirati štetne stereotipe. Bradley se sjeća da je tada prisustvovala jednom od skupova na kojem je vidjela dvije feministkinje kako s reporterima razgovaraju o rodnoj dimenziji počinjenog zločina. I da, bile su ljutite. Pripremajući svoj dokumentarni film nemalo se iznenadila kad je shvatila da u arhivi uopće nije moguće pronaći snimljeni materijal. Dakako, taj materijal nikad nije prikazan. Umjesto toga, prikazani su govori gradonačelnika i političara. Svi odreda – muškarci. 

Ako su kamere i snimale žene, one su stajale tiho sa svijećama, a u krupnim su se  kadrovima mogle vidjeti samo njihove suze. Feministički marš koji je organiziran nisu snimile kamere niti jedne televizije.

Malo pomalo, Ubojica je u medijima poprimao lice žrtve: neuređeni obiteljski odnosi, nasilan otac, introvertiranost… Svi ti elementi poslužili su kao opravdanje za zločin.

Novinarka Page s početka priče, puno godina nakon, jedne se rečenice sjećala s posebnim ponosom: “Stajali su i plakali pored lijesova, noseći ruže i ljiljane ženama koje nisu poznavali.”

Page danas kaže: “Dok ju čitam, shvaćam da pokazuje što je sve s mojim izvještavanjem bilo krivo. Pretvorila sam buduće inženjerke u uspavane ljepotice koje primaju cvijeće od potencijalnih prosaca. Trebala sam se referirati na zgrade koje nikad neće biti projektirane, strojeve koji nikad neće biti napravljeni i proizvode koji nikad neće biti zamišljeni.”

Što je to pisalo u pismu koje je Ubojica imao u džepu?

Feministkinja, aktivistkinja i kolumnistkinja Francine Pelletier, saznala je kasnije da se nalazila na Ubojičinom popisu kao jedna od feministkinja koje treba odstraniti. Kopiju njegovog pisma Pelletier je od anonimnog izvora dobila nekoliko mjeseci kasnije. Jasno je dakle da je Ubojica znao što radi i da su njegova ubojstva itekako bila promišljen politički čin,  ali bez obzira na to neki od (pseudo)psihologa i medijskih komentatora branili su Ubojicu i opisivali ga kao ludog čovjeka kojem su se žene “slučajno” našle na putu.

Pomalo licemjerno (ili se osvijestila?), Kanada će kasnije proglasiti 6. prosinac Danom borbe protiv nasilja nad ženama.

Cijenjeni kanadski redatelj Denis Villeneuve 2009. godine snimio je film Polytechnique, igranu dramatizaciju cijelog masakra. Villeneuve je svoje likove nazvao drugačijim imenom, ali je zadržao sve elemente stvarnosti zločina koji se dogodio. Film je dojmljiv vizualni uradak, snimljen u crno-bijeloj tehnici koji prati Stéphanie i Valérie, dvije studentice koje će se toga dana naći na putu Ubojice. Znakovito, ranije toga dana Valérie je ponižena na intervjuu za internship u području aeronautike upravo zbog svog spola.

{slika}

Ipak, neke od kritika naglašavaju da je ograničenje filma činjenica da konfrontacija nasilju nije otišla dalje od inzistiranja na smirenosti tijekom cijele tragedije i da film u suštini ne daje glasnu i jasnu kritiku, pogotovo feminističku.

Tragediji koja se dogodila umanjen je značaj, umjesto rodno uvjetovanim nasiljem, mediji i javnost bavili su se ludim činom pojedinca i skupljali političke poene prikazivajući događaj plošno i jednostrano. Baš zbog toga što smo nekako i naviknuti da nam se medijski sadržaj tako servira, pogledajte dokumentarac, možete i film. Nešto naučite. Nemojte biti tiho i budite ljutite, koliko god ovo banalno zvuči. Ni Bradley na kraju svog filma nije zaključila ništa novo osim da je kritika jedino što ponekad preostaje. I da je slika stvarnosti koju gledamo vjerojatno samo jedna od mnogih slika.

Bilo  je važno da prvo saznate imena žrtava. Nije da ćete ih zapamtiti, ali njegovo je ime ono koje najčešće pročitate odmah u prvoj rečenici.

Njegovo ime nije nebitno, no meni je bilo važno da prvo vidite imena ubijenih žena.

Ubojica se zvao Marc Lépine.

 

Kako Iranke prosvjeduju protiv prisilnog nošenja hidžaba?

“Facebook je naše oružje”, rekla je zagovornica Iranki, prognana novinarka Masih Alinejad. U Iranu mediji izvještavaju o tome da je novinarka Masih Alinejad u Londonu silovana  pod utjecajem droga koje mijenjaju umne sposobnosti. To je u potpunosti netočno. No to je dio zlobne klevetničke kampanje u njenoj rodnoj zemlji koja ju sprječava od ponovnog skorog povratka tamo. Unatoč tome, ona je uspijevala postati jedna od vodećih iranskih aktivistica za ljudska prava i to zahvaljujući vještom korištenju društvenih mreža.

Putem svoje facebook grupe “Moja skrivena sloboda”  (My Stealthy Freedom) Alinejad je  ohrabrila žene da objavljuju svoje fotografije bez obaveznog hidžaba kako bi prosvjedovale protiv restriktivne politike islamske Vlade. Od početka otvaranja facebook grupe od svibnja 2014. prikupila je 897 tisuća lajkova. O njoj je s divljenjem pisao Vogue, a slavljena je i na Ženevskom summitu ljudskih prava i demokracije (Geneva Summit for Human Rights and Democracy). No, u isto vrijeme, Alinejad je oklevetana od strane iranskih medija kao žena koja se bori za ljudska prava Iranki, a istovremeno nema hrabrosti stupiti na iransko tlo.

{slika}

Alinejad je odrasla u Iranu, ali ne u Teheranu već u malom gradiću Ghomikol. Od dana svog rođenja prisiljena je nositi pokrivalo. Zbog studentskog aktivizma sa svojih 19 godina  protestirala je protiv režima koji nije poštivao ljudska prava, te je bila i zatvorena, no puštena je na slobodu nešto ranije kako bi rodila svog sina. Godine 2009. preselila se u Ujedinjeno Kraljevstvo gdje je studirala novinarstvo na Oxford Brookes Universityju.

Danas živi u Brooklynu i radi za Voice of America, službenu radiotelevizijsku instituciju američke Vlade, uz Amerikanca iranskog porijekla satiričara i novinara Samana Arbabia.

Arbabi je nazvan “iranski John Stewart” i to zbog svoje emisije satiričkih vijesti nazvane “Parazit”. On ujedno pomaže Alinejad kreirati tjedni 15 minutni video serijal nazvan “Tablet”, temeljen na zajednici “Moja skrivena sloboda”.

Alinejad i Arbabi imaju jednostavan odnos – kada je uzbuđena, Alinejad često pribjegava frazama na perzijskom jeziku, koje joj Arbabi onda pomaže prevesti. Susreli su se u Londonu 2009. kada je ona bila gost u njegovoj radio emisiji.

Alinejad je hodajući gradom počela nositi šešire zato što se osjećala nesigurno i neugodno hodati ulicama gole glave. “Moje tijelo je ovdje, no moja duša je još u Iranu”, rekla je Alinejad, sićušna žena s ogromnim kovrčama na glavi. Još dok je bila studentica Oxford Brooks Universityja, Alinejad je putem društvenih mreža organizirala kampanju za iranskog studentskog aktivista Majida Tavakolia.

Tavakoli je 2009. uhićen zbog prosvjedovanja, a iranske vlasti su ga prisilile da nosi žensku odjeću i hidžab, u pokušaju da ga ponize. Alinejad je organizirala prosvjed putem društvenih mreža nazvan “Muškarci nose hidžab” u solidariziranju s Tavakolijem, pišući poziv na akciju koji je prihvatilo nekoliko mladih iranskih aktivista. Alinejad napominje kako neugodnost muškaraca prilikom nošenja hidžaba podcrtava kako je nepravedno prisiljavati žene da ga nose.

{slika}

Ovaj Facebook prosvjed, uz “iranski zeleni pokret” koji je prosvjedovao protiv tadašnjeg predsjednika Mahmouda Ahmadinejada, pomogao je Alinejad da spozna moć društvenih medija.  To otkriće za Alinejad predstavlja činjenica da pojedinka ili pojedinac ne treba biti poznata ili slavna osoba kako bi utjecala na promjene.

Alinejad je previše  samozatajna da bi se osobno promovirala. “Ja uopće ne volim selfie”, rekla je Alinejad i napominje da čak ne želi ni mijenjati svijet toliko koliko želi promijeniti živote žena dotaknutih ovim specifičnim problemom.  Uz  njezin prvotni projekt  prikazivanja žena bez hidžaba, Alinejad se ponekad zauzima za skupinu ostalih pitanja građanskih prava putem smišljenog hashtaga #LetsKissInIran (Poljubimo se u Iranu) kojim se prosvjeduje protiv činjenice da je ljubljenje osoba suprotnog spola u obraze kažnjivo s 99 udaraca bičem. Ili hashtagom #ItsMensTurn (Sada je red na muškarce) kojim pokušava  uključiti Irance u borbu za ženska prava.

Ovih dana, Alinejad i Arbabi uz svog producenta provode duge dane u federalnoj zgradi u središtu Manhattana  radeći na Tablet video serijalima. S obzirom da nijednom od njih nije dopušteno biti u Iranu, ili čak niti zaposliti osoblje u Iranu, oslanjaju se na žene profilirane u svakoj epizodi, na način da se one same snime i pošalju im svoje snimke. Nekoliko volontera u Iranu i SAD-u pomažu im u postprodukciji i prijevodu, a epizode se objavljuju na Facebooku.

Svaki tjedan emisija kroz kratku biografiju prikazuje kako se Iranke bore sa svojim svakodnevnim životom u Iranu. Alinejad im šalje listu pitanja i katkad ih  podučava  kako biti još televizičnije.

U stalnoj rubrici emisije govori se o  građanskim pravima u Iranu, primjer je nedavni spot koji objašnjava ženska prava u Iranu temeljena Ustavu Islamske Republike. Huffington Post je sreo  Alinejad u njenom uredu kako bi objasnila što Irankama riječ “skrivena” znači, zašto ljudi podcjenjuju moć prisilnog i obveznog hidžaba, te što političari sa Zapada mogu učiniti za iranska građanska prava.

Je li za Iranke opasno staviti vlastitu fotografiju na internet?

Iranke su u opasnosti i bez da šalju svoje fotografije. Biti žena u Iranu je samo po sebi opasno.  Zato što ne mogu pjevati i putovati bez dozvole svojih muževa.

Ono što želim poručiti preko Tableta i “Moje neprimjetne slobode” jest da se Iranke ne smije činiti žrtvama. Iako su poput taokinja u rukama muškaraca i iranskih zakona, one su snažne, bore se za svoja prava i zaista su uspješne”, rekla je Alinejad. S obzirom da su prisiljene nositi hidžab ne žele šutjeti. One žele javno progovoriti i za to trebaju platformu. Zahvaljujući društvenim mrežama “Moja skrivena sloboda” ima priliku biti njihov glas. Sve su Iranke upoznate s rizikom objavljivanja svojih fotografija na Facebooku i progovaranja o svojim pravima. Ali živjeti kao taokinja je mnogo opasnije.

Prema podacima iranske policije, 3.6 milijuna žena je bilo upozoreno zbog nenošenja “prikladnog islamskog”  hidžaba. U jednoj godini, 18 000 žena je bilo odvedeno pred sud zbog toga. Te žene nisu bile one koje su meni slale svoje fotografije, dakle one su u opasnosti i bez toga. Kada pitam žene koje su mi podastrijele svoje fotografije po nekoliko puta: “jesi li sigurna da želiš objaviti svoju sliku”, one kažu, “da, apsolutno, to je jedini način na koji možemo prosvjedovati protiv prisilnog nošenja hidžaba”.

{slika}

Kao što je napisano “Moja skrivena sloboda” promijenila je živote Iranki u samom Iranu. Jedan od mojih najboljih primjera je Mohabbhat, žena invalid, Iranka koju smo profilirali na Tabletu prošli mjesec, rekla je Alinejad. Ona je prvotno poslala svoju fotografiju MSF-u rekavši “Ne samo da se moram nositi svakodnevno s ovim preprekama u svojim invalidskim kolicima, već se moram brinuti i za svoju maramu za glavu”, rekla je Mohabbhat. Stoga sam je pitala želi li ispričati svoju priču putem videa. Ona je zatim snimala sebe kako se kreće gradom Isfahanom, u invalidskim kolicima, te pokazuje kako  to zna biti nepristupačno. Nakon što je video objavljen, izazvao je snažne reakcije. Njezino ime Mohabbhat znači dobrota na perzijskom jeziku, rekla nam je da je bila izgubila doticaj s dobrotom, s društvom i sa samom sobom, ali nakon tog videa upoznala je ljude koju su joj na ulici nudili pomoć, vožnju i ljubazne riječi. Biti na filmu za nju je bilo poput pogleda u ogledalo, uz poruku da ne brine o tome što drugi ljudi misle. To je pojačano time što je ona divna osoba, talentirana, a uskoro će imati i svoju umjetničku izložbu!

Dakle, publika “Moje neprimjetne slobode” je aktivna i može postići stvarne promjene u životima žena?

Da, definitivno, još jedan primjer je Masoumeh Atai, žena koju smo profilirali na Tabletu. Njoj je šogor bacio kiselinu u lice tijekom razvoda od svog supruga. Otkad smo objavili tu priču, potpora za Masoumeh je bila iznimno velika, te je ona uspjela dobiti skrbništvo nad svojim djetetom, što je vrlo teško u Iranu.

Imaju li žene koje objavljuju fotografije ikakvu potporu svoje obitelji? Ili se one zapravo izlažu svim mogućim opasnostima?

U mnogo slučajeva, u početku nemaju potporu, no nakon nekog vremena njihovi bližnji promijene stav. Jednom sam objavila fotografiju, te sam dobila SMS poruku muškarca iz Irana: “Ona je moja supruga i nemate pravo objaviti njenu sliku”. Zaista sam se uplašila i uklonila tu fotografiju. Zatim je ona saznala da sam obrisala fotografiju, te mi je poslala e-mail. Odgovorila sam joj da mi je njen suprug zabranio objavu te fotografije, a ona je rekla: “Dakle, ti se boriš za ženska prava, ali meni ne daješ čak ni pravo da se u svojoj kući borim za svoja prava? Poslušala si mog supruga i obrisala fotografiju?”

Nakon toga sam, oklijevajući, opet sam objavila njenu fotografiju. Šest mjeseci kasnije dobila sam video uradak jedne učenice koja je pokazala koliko je ograničavajuća njena odora, te sam čula muški glas iza kamere. Kasnije sam saznala da je taj glas pripadao muškarcu iz prethodne priče! Dakle, on je napredovao od osuđivanja postupka svoje supruge do pružanja potpore supruzi i kćeri u njihovoj borbi protiv hidžaba. I bila sam vrlo zadovoljna time.

Dakle, to je i pitanje promjene unutar kućanstva, koliko i pitanje građanskih prava?

Točno. Ono što mi radimo u emisiji nije nužno usmjereno protiv Vlade ili protiv religije i slično. To je društveno pitanje i mnoga pitanja u Iranu nemaju veze s vlašću. To je unutar društva, ono što se događa kada muževi i braća kontroliraju sve u kući.

Zašto je obavezno nošenje hidžaba toliko važno za ljudska prava u Iranu? I što kažete ljudima koji tvrde da je to od sekundarne važnosti uzimajući u obzir cjelinu problema?

Ljudi pokušavaju umanjiti važnost toga tvrdeći da Iran ima mnogo drugih problema, a da se ovdje radi samo o malom komadu odjeće. No, nije tako. Vladi je to vrlo važno pitanje, to je za njih srž. Jer kada idete u Iran, kako ćete shvatiti da se radi o Islamskoj Republici Iranu? Preko žena, preko njihovih pokrivala.

Ako ste poslušali govore ajatole Homeinija ili sadašnjeg ajatole Kameinija, znate da je to za njih drugo najvažnije kulturološko pitanje, odmah nakon “Zapada”.

Iranski ministar kulture Ali Jannati naveo je u svom nedavnom govoru: “Budite oprezni, Zapad je od nas zatražio sporazum o nuklearnom oružju, a sljedeći korak bi mogla biti ravnopravnost za žene.” U tome je važnost ovog pitanja za njih.

Dakle, mi se ne borimo samo protiv hidžaba. Hidžab je samo prvi korak prema potpunoj ravnopravnosti i zato nam oni ne žele dati to prvo pravo. Djevojčice prisiljavaju da budu netko drugi od njihove sedme godine (kada kreću u školu). A kada vam oduzmu vaš pravi identitet, kako ćete kontrolirati ono što se događa u vašoj glavi? Kada ne kontrolirate svoju glavu, ne kontrolirate ništa.

Čini se da i vama i Vladi iznimno stalo do snage jezika. Je li “Moja skrivena sloboda” uopće utjecala na službenu retoriku u vezi hidžaba?

Da, mislim da je. Još od revolucije 1979.g., kad god je vlada raspravljala o hidžabu nazivali su to “naredbom od Boga”. No, posljednjih godina kad god imaju konferencije u Iranu, odnose se prema tome kao prema pitanju prisilnog hidžaba. Mislim da je moja skrivena sloboda promjenila njihovu terminologiju na način više ne navode da se radi o “božanskom zakonu”, već priznaju da je to umjetna osuda. Prije “Moje neprimjetne slobode” bilo je mnogo žena aktivistica koje su pokušale govoriti o hidžabu. Danas o tome govori cijelo društvo.

Na što točno mislite pri izrazu “skrivena” koji je dio naziva vašeg projekta? Koju perzijsku riječ taj izraz najbolje predstavlja?

Riječ sthealty je prijevod izraza “yavoshaki” što znači skrivena. A to znači mnogo za žene koje su odrasle u Iranu. Ako se zaljubite u nekoga onda ste yavoshaki, ako putujete s partnerom onda ste yavoshaki, skinete svoj pokrov, yavoshaki, glazba je yavoshaki, pjevanje je yavoshaki. Sve što možete zamisliti da je normalno, postoji u Iranu, ali morate to skrivati kao da ne postoji: yavoshaki. Zašto? Zato što je to zločin i prema iranskom pravilu kažnjavanja dobijete udarce bičem. Ono što se ne može reći ne može se niti dogoditi. Štogod  ne želite da Iranci čine recite im da to ne rade.

Kako se promijenila situacija s građanskim pravima od izbora Hassan Rouhani 2013?

Što se tiče ženskih prava nije se ništa promijenilo. Ništa se nije promijenilo glede ljudskih prava. Zapravo, broj smaknuća je čak veći. Glavni fokus u Rouhanijevom mandatu je nuklearno pitanje. On je tu da se nosi sa Zapadom, ali ne i s vlastitim stanovništvom.

Progovorili ste o tome kako bi strane političarke trebale protestirati protiv Iranske politike?

Da. Iran je jedina zemlja koja zahtjeva od svih Iranki, pa i strankinja, da nose hidžab. Čak ni Saudijska Arabija to ne čini. Zato mislim da kada strani dostojanstvenici dolaze u Iran, trebali bi odbaciti hidžab. Kada su stranci tihi naša Vlada postaje sve moćnija. Mislim da su mnogi prestrašeni političkom korektnošću da bi to učinili, no mislim da je to apsolutno nužno.

Dobivate li podršku ostalih islamskih država na Bliskom Istoku?

Da, dobivamo podršku iz Saudijske Arabije i Afganistana. Jedna žena iz Saudijske Arabije poslala je svoju fotografiju, no onda je odlučila da je to previše riskantno i povukla ju je.  Jedan od naših Tableta, mini dokumentaraca, je o dvije sestre iz Afganistana. One su afganistanske izbjeglice, u dobi od 19 i 22 godine, koje žive u Iranu, imaju jako religiozne roditelje koji su baš odlučili pobjeći u Tursku. Rekle su da nikad nisu imale priliku plesati, da je to bio zločin za njih, zato one plešu na Facebooku, snimaju se i pjevaju. Čine sve na Facebooku. Njihov stvarni život je sada na Facebooku.

Što mislite kako ljudi u represivnim društvima koriste Facebook i društvene mreže?

Jedinstvena i na neki način luda situacija u Iranu je ta da režim ne postupa kao Sjeverna Koreja, bez interneta. Pa iako građani ne mogu putovati izvan zemlje, kada su povezani sa svijetom preko interneta, lako je shvatiti koliko je Vlada apsurdna.Ljudi u “underground” Iranu žive normalan život, ali površina je potpuno neprirodna, lažna fasada.

Facebook je naše oružje. Dosegli/e smo brojku od dva milijuna ljudi na Facebook grupi Moja skrivena sloboda.                  

Mislim da će sljedeća revolucija u Iranu biti ženska revolucija. To je razlog zašto nas se Vlada boji, zamislite, samo zbog jedne Facebook stranice. Oni imaju oružje, zatvore, novac, sve. Mi imamo samo Facebook. I to ih još uvijek plaši. Zašto? Zato što ne žele da žene budu osnažene. Ne žele da žene budu glasne. 

 Prevela i prilagodila Valentina Stipković

 

Jasna Matulić [MOST] o pobačaju: ‘To je pitanje u masi pitanja o kojima ćemo zajedno odlučiti’

U organizaciji Platforme 112 danas se u Zagrebu na javnoj raspravi simbolično nazvanoj Postizborni skener pokušalo dokučiti što je u dosadašnjim pregovorima oko sastavljanja Vlade tijekom pregovora MOSTa sa dvjema najvećim koalicijama – Hrvatska raste i Domoljubna koalicija, dogovoreno i s kim.

Uoči parlamentarnih izbora Platforma 112 predstavila je političkim kandidatima i kandidatkinjama, ali i široj javnosti svoje predizborne zahtjeve u formi Skenera 112, a danas je u prostorima Europskog doma predstavljen osvrt na proces i sadržaj poslijeizbornih pregovora MOSTa i Domoljubne koalicije te MOSTa i koalicije Hrvatska kao i na njihovu sukladnost zahtjevima izraženim u Skeneru 112.

Raspravu koju je moderirala Sanja Sarnavka najprije su otvorili Dragan Zelić iz GONG –a, Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije, Ana Milićević Pezelj iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske te Toni Vidan iz Zelene akcije koji su prezentirali rezultate analize.

Pozitivnim značajkama poslijeizbornih pregovora u Platformi 112 vide ‘pregovarački proces’ kao kavlitetniji ‘u komikacijskom i sadržajnom smislu negoli samu izbornu kampanju, ali i prethodni postizborni pregovori’. Naglašavaju i kako im je ‘posebno drago što nacionalistički, kesenofobni isključujući diskurs i potenciranje podjela na ustaše i partizane ne dobiva prostor u pregovorima, baš kao što su birači i biračice dali manje povjerenje onim opcijama koje su u kampanji aludirale na tu kartu, aludiravši čak i na ustaštvo (poput HDSSB – ovog korištenja simbolike crnih košulja)’.

Najnegativnijim značajkama označeno je ‘nerealno i rizično’ MOSTovo odbijanje razgovora o ideološkim pitanjima. Platforma 112 posebno je zabrinuta što se u pregovorima ne raspravlja o konstrukciji proračuna za 2016. godinu baš kao što ih brine i što se u pregovorima ne razgovara o osobama koje bi trebale voditi resore odnosno provoditi reforme.

Posebno izdvajamo komentare Sandre Benčić na izostavljanje socijalne i zdravstvene poltike iz postizbornog pregovaračkog procesa.

“Obrazovanje je donekle zastupljeno, a socijalna i zdravstvena politika nisu predmet posebnih pregovora. Sva tri područja ključna su za građane u svakodnevnom životu. O njima je teško pregovarati ako se ne rade proračunske simulacije, što ovdje nije rađemo. Vrlo često ćemo naići na mjere koje će imati suprotne efekte na sam proračun. Primjerice, pozdravljamo mjeru koju predlaže MOST, a koja je dodatno ulaganje u obrazovanje, no s druge strane postoji niz mjera koje u ‘poduzetništvu MOST predlaže’ kojima onda smanjuje proračunske prihode. Treba vidjeti kako, bez da te mjere uzrokuju veliku proračunsku krizu.”, rekla je Sandra Benčić.

“Brine nas izostanak MOSTovog zahtjeva za uvođenjem Građanskog odgoja koji je dio ove kurikuralne reforme.”, dodaje Benčić.

Neopaženo u Platformi 112 nije prošlo ni pozivanje predsjednika Hrasta Ladislava Ilčića na pregovore oko obrazovanja o čemu smo već pisale , a koji je danas izjavio kako su ‘muslimani biološki jači od Europljana o čemu više možete pročitati ovdje.

“Brine nas i uključivanje Ladislava Ilčića u pregovore oko obrazovanja koji je u javnosti poznat po svojim izuzetno ‘tradicionalnim’ shvaćanjima i onoga što smatra da treba biti dio Građanskog odgoja.”, rekla je Sandra Benčić.

Na javnoj raspravi sudjelovali su i predstavnici koalicije Hravatska raste Branko Grčić, Arsen Bauk i Siniša Hajdaš Dončić i predstavnica MOSTa Jasna Matulić. Iako su na javnu raspravu bili pozvani, iz Domoljubne koalicije nije se pojavio nitko.

Branko Grčić i Siniša Hajdaš Dončić govorili su najviše o potezima, u ovom trenutku, tehničke Vlade za koju obojica smatraju da je učinila značajne pomake naprijed (što, naravno, nije ništa zapanjujuće budući da su obojica u radu te Vlade i sudjelovali). Branko Grčić referirao se na jednu od zamjerki Platforme 112 i komentirao je kako prilikom pregovora s MOSTom cijelo vrijeme upozoravaju na efekte koje bi ti prijedlozi imali na proračun. Također, dodao je kako je prema njegovom iskustvu pregovaranje s MOSTom kao pregovaranje s Hrvatskom u malom.

A o Hrvatskoj je štošta i ništa imala reći i MOSTova predstavnica, izabrana saborska zastupnica, Jasna Matulić.

“Nedostaje nam Nacionalna strategija koja bi rekla kuda Hrvatska ide i što Hrvatska jest. Što je Hrvatska, kakva je Hrvatska u jednoj rečenici. Mi nemamo viziju. Evo da ja vas pitam –  kakva je to Hrvatska, što biste vi odgovorili?”, pitala se Jasna Matulić.

Na pitanje o fašizaciji hrvatskog društva i lošem tretmanu nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj Jasna Matulić rekla je kako je njezino mišljenje da da bi tretman nacionalnih manjina u RH trebao biti baziran na reciprocitetu – onako kako je u ‘matičnim državama’ tretirana hrvatska nacionalna manjina.

Nešto nakon spominjanja sintagme ‘nacionalno biće’  ova predstavnica MOSTa rekla je kako bi nacionalne manjine Hrvatsku trebale doživljavati kao svoju domovinu.

Nakon burne reakcije publike u pomoć joj je priskočio Arsen Bauk rekaviši kako on iz osobnog iskustva zna da se o ‘osjetljivim temama’ kakvima se i sam bavio treba dobro promisliti prije nego se nešto kaže da ne bi bilo krivo shvaćeno.

Nakon kraja javne rasprave Jasna Matulić odgovarala je na pitanja okupljenih novinara i novinarki. Na pitanje bi li ona osobno u Hrvatskom saboru glasala za restriktivniji zakon o pobačaju odgovorila je:

“Kada bude to pitanje, onda ću govoriti o tome. To je za sada jedno pitanje u masi pitanja o kojima ćemo zajedno odlučiti.”

Na pitanje jesu li trenutne sankcije za nepoštivanje takozvane rodne kvote na izbornim listama premalene Jasna Matulić odgovorila je ‘ne znam’, ali je zato na pitanje zalaže li se za ravnopravnost spolova odgovorila sa ‘naravno’.

‘Merlinka je za svakoga’

Jedan od skromnih bisera u području kulture u Srbiji koji iz godine u godinu raste je Merlinka, festival LGBT filma. Ovogodišnje, sedmo izdanje Merlinke održava se od 10. do 14. prosinca u Domu omladine u Beogradu.

Merlinku će u četvrtak 10. prosinca svečano otvoriti nastup reperice Sajsi MC, gudačkog kvarteta White Witches i solo pjevača Siniše Radina, a kabare program vodi dreg persona Kvirela de Bil. Na svečanom zatvaranju festivala 14. prosinca, nakon dodjele nagrade za najbolji kratki film slijedi nastup Colinde Evangeliste, Entity i Galaxy Dive iz drag queen grupe House of Flamingo iz Zagreba.

Iako se festival Merlinka percipira kao “geto” LGBT zajednice, ovogodišnjim sloganom “Merlinka je za svakoga” organizatori žele razbiti takve predrasude i poručuju baš suprotno, te kažu: “Istina da se na Merlinka festivalu prikazuju samo LGBT filmovi, ali su oni prije svega filmovi i u njima bi trebali uživati svi ljubitelji filma.

Broj prijavljenih filmova je bio veći od tisući, što je znak koji govori o ogromnom interesu filmskih autora iz različitih zemalja da svoj rad predstave na Merlinki. U samu selekciju ušlo je 60 filmova, “ali je to 60 vrhunskih filmova”, kažu organizatori.

I ove godine će najbolji kratki film biti nagrađen Dorotinom cipelicom i novčanom nagradom od 1.000 dolara. Žiri ove godine čine redatelj Stevan Filipović, trans aktivistkinja Helena Vuković i novinar i pisac Đorđe Bajić.

Kompletan program festivala možete pogledati ovdje.

 

Sudska odluka: zakon o pobačaju u Sjevernoj Irskoj krši ljudska prava žena

Visoki je sud u Sjevernoj Irskoj donio presudu da zakon o pobačaju u Sjevernoj Irskoj, koji praktički zabranjuje pravo na prekid trudnoće, krši ljudska prava žena, uključujući i prava žrtava silovanja. Ova povijesna presuda, donesena u ponedjeljak u Belfastu, mogla bi konačno dovesti do mogućnosti da žrtve silovanja i incesta, kao i trudnice s fatalnim fetalnim abnormalnostima, mogu prekinuti trudnoću u sjevernoirskim bolnicama.

The Royal College of Midwives (RCM) pozdravio je navedenu odluku, a direktorica RCM-a u Sjevernoj Irskoj, Breedagh Hughes, navodi kako će se temeljem odluke moći pravno zaštititi medicinsko osoblje koje provodi prekide trudnoća u lokalnim bolnicama. Dodaje kako je neuspjeh lokalnih političara/ki da osiguraju pravo na pobačaj u određenim okolnostima izložio medicinsko osoblje riziku uhićenja i osude na zatvorsku kaznu.

U Sjevernoj Irskoj, na pitanje pobačaja odnose se članci 58. i 59. zakona iz 19. stoljeća (!), pod kojim medicinsko osoblje koje izvršava pobačaje može biti osuđeno na kaznu doživotnog zatvora. Trenutno je prekid trudnoće dozvoljen jedino ako je život žene ugrožen ili postoji rizik od trajnog oštećenja njenog fizičkog ili mentalnog zdravlja. Za razliku od ostatka Ujedinjenog Kraljevstva, Zakon o pobačaju iz 1967. godine ne vrijedi na području Sjeverne Irske, a bilo kakvi pokušaji promjene postojećeg zakona kojim se gotovo u potpunosti zabranjuje prekid trudnoće nisu uspjeli.

The Northern Ireland Human Rights Commission (NIHRC) doveo je slučaj pred sud kako bi se pravo na pobačaj proširilo na slučajeve fatalnih oštećenja fetusa, silovanja i incesta. Sudac Visokog suda koji je donio odluku dodao je kako trenutna legislativa koja se tiče pobačaja krši ženska ljudska prava, te da je malo vjerojatno da će se problem pobačaja tako skoro adresirati u zemlji, no da, unatoč tome, građanke imaju pravo na sudsku zaštitu svojih ljudskih prava. Državni odvjetnik Sjeverne Irske, John Larkin, i otprije poznat po svojim izraženim anti-choice stavovima, izrazio je razočaranje ovakvom presudom, najavivši da razmišlja o ulaganju žalbe na istu.

NIHRC je na ovaj korak, između ostalog, potaknuo i slučaj Sarah Eward, koja je zbog zabrane pobačaja u Sjevernoj Irskoj 2013. godine bila prisiljena putovati u London kako bi prekinula trudnoću, nakon što je saznala da je plod teško oštećen. Eward smatra da je ova presuda iznimno dobra te se nada da nijedna žena više neće morati prolaziti pakao koji je ona prošla.

Svake godine, barem tisuću žena i djevojaka iz Sjeverne Irske putuje u bolnice u Velikoj Britaniji kako bi prekinule trudnoću. Službene brojke procjenjuju da je, primjerice, 2013. godine oko 800 žena i djevojaka imalo pobačaj u Velikoj Britaniji – iako su stvarne brojke vrlo vjerojatno i veće. Među navedenima je bila i 13-godišnja djevojka čija je trudnoća bila posljedica incesta.

Iz Amnesty Internationala navode kako je sramotno da zakon o pobačaju datira iz 19. stoljeća i nosi sa sobom najoštrije posljedice u Europi. Grainne Teggart, članica kampanje Amnesty Internationala “My Body, My Rights“, navodi: “Ova je odluka suda ključna optužnica za kronični neuspjeh Sjeverne Irske u zaštiti ženskog zdravlja i prava. Sramotno je da je potrebna sudska odluka jer političari nisu uspjeli zaštititi žene u Sjevernoj Irskoj”.