Na panelu Aktivne politike zapošljavanja mladih bit će predstavljeni novi rezultati istraživanja Mladi na tržištu rada, provedenog od 18. siječnja do 8. veljače ove godine, a govorit će i Dora Levačić i Martina Horvat.
Nakon panela, program se nastavlja radionicama koje su zatvorene za širu javnost. Radionice su podijeljene na tri dijela, a teme radionica su:
1) Premošćivanje regionalnih razlika i razlike ruralno/urbano na tržištu rada,
2) Volontiranje i studentski poslovi kao (ne)cijenjeno iskustvo,
Udruga TransAid koja za svoj cilj ima osnaživanje trans*/inter* i rodno varijatne zajednice u Zagrebu djeluje od veljače 2012. godine. Protekle dvije godine TransAid organizirao je trans* grupe podrške kako bi pripadici i pripadnice te zajednice dijelile svoja iskustva, probleme, međusobno se upoznavali i upoznavale, ohrabrivali i ohrabrivale ili jednostavno dolazile do informacije koje su im važne.
Grupe podrške nastavljaju se održavati i ove godine, a prva će biti održana krajem ovog mjeseca – 30. rujna. Uz sustavni program grupa podrške, novost ove godine predstavlja i online te individualno savjetovanje koje će voditi psihologinje Iva Žegura i Matea Popov.
“Grupe podrške i individualno savjetovanje zapravo su dva odvojena programa s odvojenim ciljevima, Grupe podrške su važne jer pružaju trans* i rodno varijantnim osobama priliku da razmijene iskustva s drugima koji su u sličnim životnim situacijama, da se upoznaju, pruže si emotivnu i socijalnu podršku te informacije. Grupe facilitiraju psihologinje, no glavnu riječ vode same trans* osobe zbog kojih su grupe i organizirane. Ovakve susrete ne može zamijeniti stručno savjetovanje. S druge strane, individualno savjetovanje usmjereno je na primanje podrške od stručne osobe – psihologinje, atmosfera je intimnija jer se radi o “jedan na jedan” susretima, a osobe na individualnom savjetovanju mogu očekivati emotivnu podršku, informacije vezane uz savjetovanje kao i psihoedukaciju ukoliko je ona potrebna”, govori nam Matea Popov.
Za individualno savjetovanje, kao i za grupe podrške može se prijaviti e-mailom na transavjetovanje@transaid.hr ili na Facebook stranici koju možete pronaći ovdje.
Individualno savjetovanje može biti online ili uživo, objašnjava nam Matea Popov. Na navedene kontakte dobrodošli su i upiti psihologinji na koje redovno odgovaramo, dodaje. Dobrodošla su bilokakva pitanja, a u slučaju da TRNASavjetovanje ne zna odgovor na njih, potrudit ćemo se proslijediti upit na pravu adresu, zaključuje Popov.
Pozivamo vas da podržite rad i stranicu TRANSavjetovanja koju možete vidjeti ovdje, dok se najava za prvu ovogodišnju grupu podrške za trans* osobe možete pronaći ovdje
Počinju prijave za Mirovne studije. Pročitajte poziv Centra za mirovne studije.
Od 28. rujna do 12. listopada otvorene su prijave za Mirovne studije 2015-2016. Mirovni studiji su obrazovni program Centra za mirovne studije koji se provodi u kontinuitetu od 1997. I ove godine uključujemo nove nemirne građane koji žele doprinijeti izgradnji društva s više pravde i manje društvenih i ekonomskih nejednakosti. Program traje od listopada do lipnja, provodi se utorkom i četvrtkom u popodnevnim satima. Pridružite se!
Mirovni studiji su interdisciplinarno obrazovno područje koje se oslanja na teoriju većeg broja znanosti i direktna iskustva predavača i sudionika, kako bi se: (1) shvatili uzroci nasilnih sukoba, (2) razvili pristupi za razumijevanje i zaustavljanje nasilja, rata i teških kršenja ljudskih prava, (3) izgradio održiv mir – pravedni sustavi, društva koja se mogu oduprijeti direktnom i strukturnom nasilju, isključivanju, nejednakosti i usmjerena su na solidarnost i suradnju. Negativan mir shvaćen kao odsustvo nasilja, rata i održavanje ravnoteže straha, mijenjamo pozitivnim mirom – integracijom društva i orijentacijom na uklanjanje uzroka sukoba.
Mirovni studiji CMS-a su prostor analize, kritičkog promišljanja i dijaloga o prošlim, aktualnim i mogućim sukobima u društvu. Uz teoriju, strategije i zakonske okvire Mirovni studiji bave se praksom društvene promjene. Artikuliranjem postojeće aktivističke prakse, na Mirovnim studijima educiramo se i međusobno osnažujemo za razumijevanje direktnog i strukturnog nasilja, transformaciju nejednakih odnosa moći, potičemo na organiziranje i uključivanje, solidarnost i suradnju za društvenu promjenu. Koristimo učenje koje uključuje kritičko promišljanje, uvažavanje iskustva predavača i sudionika/ca i potiče participaciju, angažman i suradnju, kako u procesu učenja, tako i u društvu.
Sudionici/e Mirovnih studija su nemirni građani koji žele aktivno sudjelovati u izgradnji društva s manje nasilja i isključenosti, a više jednakosti i pravde:
– ako društvo i sustav u kojem živimo izazivaju kod vas nemir i zabrinutost i želite ga mijenjati u suradnji s drugima,
– dosadile su vam rasprave unutar vaša 4 zida o domaćoj i globalnoj nepravdi, želite saznati što kaže teorija, kakvi su zakoni, a što poduzimaju ljudi opredijeljeni za promjenu sustava i razvijanje alternativa
– imate barem 20 godina
– imate više od 30, 40 i 50 godina
– želite znati više o temama iz programa i to znanje aktivno koristiti u svojoj okolini
– rado bi s drugima podijelili svoje strahove i kritike, a spremni ste čuti tuđe i zajednički tražiti rješenja
– možete izdvojiti vrijeme za program (do dva puta tjedno poslijepodne + 1 vikend mjesečno)
KAKO SE PRIJAVITI
1. Informirajte se o programu u programskim dokumentima (Programska brošura i prijavni obrazac OVDJE)
2. Predajte prijavu, motivacijsko pismo i analizu jednog društvenog problema po izboru
3. Telefonskim putem dogovorite vrijeme intervjua Kontakt: 01.482.00.94 ili 091.33.00.183
Ustrajnost rata i sukoba na globalnoj razini potiče nas na redefiniranje održivog mira kao prisutnosti ljudske sigurnosti, pravde i jednakosti, a ne odsutnost rata. Europa se mora suočiti s posljedicama rata i sukoba u drugim dijelovima svijeta, i ima obavezu da djeluje, ne samo u smislu rješavanja situacije izbjeglica i tražitelja azila koji pristižu u europske zemlje, već i dužnost promicanja pravog mira i sigurnost za sve na ovom planetu.
Ove godine slavimo 15 godinu od usvajanja Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1325 (UNSCR1325) “Žene, mir i sigurnost”, koja ističe važnost uključivanja žena u mirovnim pregovorima, poslijeratnoj obnovi, razoružanju, humanitarnoj pomoći i izgradnji mira. Također naglašava sve veće kršenje ženskih prava u sukobima, odnosno različite oblike nasilja s kojima se žene i djevojke suočavaju, uključujući uporabu silovanja kao oružja u ratu.
U tom kontekstu, i u svjetlu “izbjegličke krize” s kojom se suočavamo danas, Europski ženski lobi (EWL)želi skrenuti svačiju pozornost na stvarnost koja je zanemarena od strane medija i donositelja odluka: žene i djevojčice bježeći od sukoba i rata suočavaju se sa različitim oblicima muškog nasilja na njihovom putu prema zemlji odredišta, kao i višestruke diskriminacije zbog rasprostranjenih predrasuda o ženama izbjeglicama i tražiteljicama azila.
Dječji fond Ujedinjenih naroda (UNICEF), kaže da je broj žena i djece koje bježe iz zemalja zahvaćenih nasiljem prema Europi značajno porastao u prošlim mjesecima. Naši članovi iz istočne Europe su nas obavijestili o trenutnoj rasprostranjenosti nasilja nad ženama i djevojčicama u tranzitnim zonama. Ovo su neki primjeri smatramo da je važno podijeliti, kako bismo bili sigurni da nacionalne i europske reakcije na situacije uključuju jake rodne perspektive, i promiču mir za sve ljude, uključujući žene i djevojčice.
Seksualno nasilje nad ženama izbjeglicama i tražiteljicama azila
Seksualno nasilje nad ženama i djevojčicama se ne odnosi na samo iznimne situacije: Agencija za temeljna prava EU-a podsjeća da su 1 od 3 žena doživjela seksualno ili fizičko nasilje u Europi, a 5% su silovane. Mnoge žene bježe iz svoje zemlje zbog sveprisutne situacije muškog nasilja protiv žena. Štoviše, u situaciji bijega za izbjeglice, muško je nasilje dio ženskog iskustva.
Žene bivaju silovane od strane službenika, krijumčara, drugih izbjeglica i trgovaca ljudima. Naši članovi u Mađarskoj su svjesni slučajeva silovanja koje su počinili djelatnici Balkanske policije. Ravnateljica “Women Under Siege”, Lauren Wolfe izvještava: “Svaka žena koju sam susrela opisala je ili aludirala na silovanje -bilo sebe ili drugih- dok su prelazili afrički kontinent kroz Libiju kako bi prešli morem u Italiju.” Zbog prevladavajuće patrijarhalne strukture, rijetko prijavljuju ove slučajeve nasilja vlastima. One, dakle, ne dobiti pristup bilo kakvoj podršci ili pravdi. Također, mogu se suočiti s neželjenim trudnoćama, ali bez pristupa zdravstvenoj skrbi i izboru pobačaju.
Prostitucija i trgovanje ženama izbjeglicama i tražiteljicama azila
Na svom putu bježeći od rata i sukoba, žene i djevojke su postale ugrožene od trgovine ljudima i prostitucije. Krijumčari ih mogu povezati s trgovcima ljudima kako bi zlostavljali žene i djevojke te ih iskoristiti u bordelima ili drugim mjestima za prostituciju. Žene će možda biti prinuđene koristiti prostituciju kao sredstvo za preživljavanje tijekom putovanja, kako bi dobile mjesto za spavanje ili nešto hrane. Čini se da je prostitucija također raširena u tranzitnim zonama, a liječnici/ce prijavljuju slučajeve spolno prenosivih bolesti.
Seksualno i reproduktivno zdravlje žena izbjeglica i tražiteljica azila
Prema UNICEF-u, 12% žena koje su došle u Makedoniji su trudne. “Dobili smo mnoge priče o ženama koje su počele krvariti te su izgubile dijete, primjerice u Grčkoj”. Zbog nedostatka pitke vode na putovanju i tranzitnim zonama, uglavnom kod djeca, trudnice i dojilje pojavljuju se problemi s bubrezima. Žene izbjeglice i tražiteljice azila će imati problema s pronalaženjem wc i sanitarnih proizvoda u zemljama kroz koje putuju kao i u zemljama u Europi. U tranzitnim zonama, neke vlasti su postavile tuševe, ali bez tople vode, bez razdvajanja između žena i muškaraca, i bez podrške za higijenu beba.
Ženske organizacije mobilizirajte se!
Ženske organizacije imaju dugu povijest mirovnog aktivizma i solidarnosti. EWL webinar “Žene i oružani sukob” danas ilustrira mobilizaciju ženskih grupa i aktivista/ica. Ljudi koji prolaze Europom sada trebaju našu pomoć, a svaka od naših gesta zapravo čini razliku. Ali toj ‘kriza’ također treba pristupati i na političkoj razini, s jasnim, relevantnim odgovorima koji mogu promijeniti stanje.
Europski ženski lobi radi po pitanju azila mnogo godina i mi želimo podsjetiti na sljedeće zahtjeve:
Države članice trebaju osigurati da procedure za azil na granicama budu u skladu sa Smjernicama UNHCR za međunarodnu zaštitu (progon vezan uz rod u kontekstu članka 1. (2) Konvencije iz 1951. godine i / ili njegovog Protokola iz 1967. vezanog za status izbjeglica, 7. svibnja 2002. godine). Konkretno, uputa broj 35 ističe da “osobe koje upućuju zahtjev rodno-uvjetovane izbjeglice, i žrtve mučenja ili traume, imaju potrebu za podržavajućom okolinom gdje mogu biti sigurne u povjerljivost njihovih zahtjeva. Neke tužiteljice zbog srama koju osjećaju nad onim što im se dogodilo, mogu biti suzdržane u identificiranju pravog opsega progona kojeg su pretrpjele. “
Službene osobe bi trebale informirati žene o rodnom aspektu definicije izbjeglice i time pojasniti da strah od rodno-uvjetovanog nasilja može tvoriti valjanu osnovu za traženje azila.
“ISIL se boji tih žena jer njegovi članovi neće dospjeti u raj ako ih ubije žena” – senzacionalistička je i sada već dosadna izjava koja se ponavlja u gotovo svakom izvješću o naoružanim Kurdinjama koje se bore protiv ISIL-a. Medijska groznica za ženama koje se bore protiv ISIL-a bizarna je, kratkovidna, orijentalistička i umanjuje njihovu važnost.
Mlada Kurdinja poznata pod imenom “Rehana” privukla je veliku medijsku pozornost u listopadu 2014. godine, nakon što su se pojavile glasine da je vlastoručno ubila više od stotinu članova ISIL-a. Fotografija nasmijane ljepotice u vojnoj opremi i s puškom u rukama kružila je društvenim mrežama. Unatoč činjenici da Rehanina priča nije potvrđena, gomila pozornosti koju je dobila postavlja nekoliko važnih pitanja. Ta pozornost samo pridonosi nastanku gomile izvještaja koji idealiziraju bataljune Kurdinja koje se hvataju u koštac s borcima ISIL-a, a ignoriraju političke stavove tih hrabrih žena.
Zaokupljeni pokušajima senzacionaliziranja načina na koji se te žene odupiru predrasudama o bliskoistočnim ženama kao potlačenim žrtvama, mainstream mediji putem takvih gotovo karikaturalnih prikaza pogrešno prikazuju kurdske vojnikinje kao neku neobičnu i novu pojavu. Obezvređuju legitimnu borbu svojim bizarnim orijentalističkim fantazijama i previše pojednostavljuju razloge koji Kurdinje potiču na borbu. Izgleda da je danas popularno žene prikazivati kao neprijateljice ISIL-a s kojima se možemo poistovjetiti, a da si istovremeno ne postavljamo pitanja o njihovoj ideologiji i političkim ciljevima.
U isto vrijeme, kritičari su optužili kurdske vođe za iskorištavanje tih žena u svrhu PR-a čiji je cilj pridobiti na svoju stranu zapadnjačku javnost. Iako je u nekim slučajevima to možda i tako, isti ti kritičari ne primjećuju prisutnost različitih političkih stavova među Kurdima kao narodom koji je raspršen po cijeloj Siriji, Iraku, Turskoj i Iranu. Osim toga, ignoriraju i činjenicu da Kurdinje već desetljećima sudjeluju u otporu s oružjem u rukama, a da to nitko nije primijetio.
‘Opake’ Amazonke
{slika}
Tipično kratkovidan stav zapadnjačkih medija očit je i u ovoj činjenici: umjesto da se uzmu u obzir implikacije koje izazivaju žene koje kreću u borbu u društvu koje je u biti patrijarhalno – osobito protiv skupine koja siluje i prodaje žene u seksualno ropstvo – čak i modni časopisi iskorištavaju priče o teškoj i opasnoj borbi kurdskih žena kako bi promovirali vlastite senzacionalističke ciljeve. Novinari često za intervjue biraju “najatraktivnije” vojnikinje i prikazuju ih kao egzotične ‘opake’ Amazonke.
Međutim, bez obzira na to koliko nam je fascinantno – iz orijentalističke perspektive – otkriti da među Kurdima postoji ženska revolucija, moja je generacija odrasla s idejom da su žene koje se bore normalan dio našeg identiteta. Iako nas čeka još dugi put i neki je neupućeno nazivaju “simboličnom” (“tokenism”), ta je ženska revolucija zapravo oblikovala svijest milijuna Kurda.
Kurdinje se trenutno osim protiv ISIL-a i Assadovog režima u Siriji, bore i protiv onih režima koje smatraju opresivnima – primjerice protiv režima u Turskoj i Iranu. U povijesti kurdskog naroda postoje mnogi primjeri žena ratnica ili vođa.
Na primjer, krajem 19. st. Kara Fatma je u Otomanskom carstvu upravljala četama od gotovo 700 ljudi i uspjela je u vojne redove uvesti 43 žene što je tada bilo vrlo neobično. Leyla Qasim je 1974. sa svoje 22 godine postala prvom ženom koju je smaknula iračka stranka Baath zbog sudjelovanja u kurdskom studentskom pokretu.
Unatoč takvom naslijeđu bilo bi pretjerano Kurde nazivati društvom u kojem vlada rodna jednakost, osobito s obzirom na prisutno nasilje i vlast u kojoj dominiraju muškarci.
Narodne obrambene snage (YPG – Yekîneyên Parastina Gel) u Siriji i Ženske obrambene jedinice (YPJ – Yekîneyên Parastina Jin) u Sirijskom Kurdistanu, bore se protiv ISIL-a već neko vrijeme i pružaju izniman otpor u gradu Kobaneu na sjeveru Sirije. Procjenjuje se da žene čine 35 posto boraca – to je oko 15.000 vojnikinja. Ženske obrambene jedinice osnovane su 2013. kao autonomna ženska vojska koja provodi nezavisne vojne operacije. Postoji nekoliko stotina ženskih bataljuna diljem Sirijskog Kurdistana. Meysa Abdo je žena na čelu otpora u Kobaneu, a u borbi protiv ISIL-a umrle su stotine žena.
Paralelno sa stvarnom borbom protiv ISIL-a, žene iz Sirijskog Kurdistana, uključujući Arapkinje, Asirke, Turkmenke i Armenke, putem borbe za rodnu ravnopravnost i uz pomoć feminističkog pokreta koji obuhvaća najšire slojeve, vode društvenu revoluciju protiv patrijarhalnog poretka.
Pravi borci i borkinje
{slika}
Članovi i članice YPG-a i YPJ-a usko surađuju sa Kurdskom radničkom partijom (PKK – Partiya Karkerên Kurdistanê). Ta gerilska organizacija jedna je od najjačih sila usmjerenih protiv ISIL-a, ali zbog razmirica s Turskom klasificirana je kao “teroristička organizacija”.
Malo ljudi zna da gotovo polovicu članstva PKK čine žene. Pokret se odlučno bori za slobode žena i uvodi kvote i “supredsjedništvo” na svim razinama – upravljačko mjesto dijele jedan muškarac i jedna žena. Tu su politiku prihvatile administracija Sirijskog Kurdistana i kurdske stranke u Turskoj i u Iranu.
Pod utjecajem feminističkog stava PKK, većina žena u turskom parlamentu i pokrajinskim administracijama su Kurdinje. Zajedno sa YPG i YPJ, jedinice PKK bile su ključan čimbenik u uspostavi sigurnog koridora za spašavanje Jazida u gorju Sinjar u kolovozu. Neke žene iz PKK umrle su braneći Makhmour u Iračkom Kurdistanu, bok uz bok s muškarcima iz jedinica Peshmerga.
U Iračkom Kurdistanu postoji potpuno ženski bataljun Peshmerga koji čini nekoliko stotina žena. Mnoge od njih žale se da ih ne šalju na frontu. 1970-ih i 80-ih, za vrijeme oružanog otpora protiv režima Saddama Husseina, Kurdinje su se borile uz svoje muževe i čak su si dodjeljivale noms de guerre.
Danas su irački Kurdi i Kurdinje do neke mjere autonomni i imaju vlastita prava. Za razliku od starijih generacija, žene koje se prijavljuju u vojsku nemaju gotovo nikakva vojna iskustva ili vojnu obuku i često su zadužene za logistiku. Feudalno-patrijarhalna kultura koju su stvorile dvije dominantne stranke u sjevernom Iraku ne odobrava sudjelovanje žena u ratu.
Kultura otpora
Ako među Kurdima i postoji jak ženski pokret dalje od bojišnice, on ima više veze s ljevičarskom politikom i kulturom otpora.
Oni koji borbu Kurdinja vide više kao PR potez, ili tretiraju sve kurdske stranke kao jednu homogenu skupinu, ili ignoriraju društvenu revoluciju koja je prethodila oružanoj borbi koja je Kurdinjama priuštila reputaciju važnih političkih akterica i ravnopravnih članica u donošenju političkih odluka. Napokon, Kurdinje se već desetljećima bore za te ideale gotovo bez medijske pozornosti.
Zapravo, masovna mobilizacija žena u Kobaneu proizlazi iz desetljeća dugog otpora Kurdinja kao vojnikinja, zatvorenica, političarki, vođa popularnih pobuna i neumornih prosvjednica nespremnih na kompromis kada su u pitanju njihova prava.
Na kraju krajeva, njima ne pomaže da ih se glorificira kao neprijateljice ISIL-a, ako se ne podržavaju i ostali aspekti njihove političke borbe. Površan, idealiziran i zbog toga netočan prikaz njihovog otpora, kakav nam serviraju zapadni mediji, iskrivljuje sliku radikalne borbe kako bi se prilagodila percepciji zapadne publike. Umjesto da kritički pristupe neugodnoj činjenici da pokret kojemu pripada većina žena koje se bore protiv ISIL-a, i Turska i EU i SAD smatraju terorističkom organizacijom, oni to prikladno izostavljaju.
Uvažavanje tih žena ne bi trebalo uključivati samo hvalu njihove borbe protiv ISIL-a, nego i prihvaćanje njihovih političkih stavova. Oni koji žele slaviti najhrabrije neprijateljice ISIL-a, mogu započeti s podrškom snagama otpora u Kobaneu, skinuti PKK s popisa terorističkih organizacija i službeno priznati vladu Sirijskog Kurdistana.
Dilar Dirik je kurdska aktivistkinja i studentica na doktorskom studiju u Cambridgeu. U svom istraživanju bavi se Kurdistanom i kurdskim ženskim pokretom.
“Projekt MC2“čine četiri lutke koje imaju i vlastitu televizijsku emisiju, sve s ciljem poticanja što većeg broja djevojaka da se bave djelatnostima iz područja prirodnih znanosti, matematike, tehnologije i inženjerstva. No hoće li to upaliti?
Karijere u takozvanom STEM sektoru (Science, Technology, Engineering, Math), tj. zanimanjima iz područja prirodnih znanosti, tehnologije, inženjerstva i matematike, među najbolje su plaćenim poslovima u Ujedinjenom Kraljevstvu. Međutim, radi se i o sektoru u kojem je zaposlen vrlo mali postotak žena: svega 13 posto. Postotak djevojaka koje biraju predmete iz spomenutih područja u sklopu visokog obrazovanja nije ništa bolji: istraživanje provedeno na Institutu inženjerstva i tehnologije pokazalo je da svega 1 posto roditelja u inženjerstvu vidi potencijalnu buduću karijeru za svoje kćeri. Novo istraživanje čije je rezultate ovoga tjedna objavila tvrtka Accenture pokazuje da više od polovice dvanaestogodišnjakinja u Ujedinjenom Kraljevstvu (60 posto) smatra da su predmeti iz STEM područja “preteški”. Rezultati ankete u kojoj je sudjelovalo više od 4.000 djevojaka, žena, roditelja i učitelj(ic)a otkrivaju da gotovo polovica mladih djevojaka (47 posto) smatra da takvi predmeti više “leže” dečkima, a više od tri četvrtine njih (77 posto) vjeruje da u sektorima prirodnih znanosti i tehnologija nema dovoljno ženskih uzora za mlade djevojke.
Nova Netflixova TV serija (i njoj pripadajuće četiri lutke) nastoji to promijeniti. Project MC²trodijelna je dramska serija čiji je cilj pokazati da je cool biti pametan, te tako potaknuti novu generaciju djevojaka da odabere STEM predmete u školi. U središtu priče četiri su pametne školarke koje rade za tajnu špijunsku organizaciju. McKeyla McAlister, Adrienne Attom, Bryden Bandweth i Camryn Coyle u govoru se služe akronimima, provode mnogo vremena na Instagramu i spašavaju gostujućeg kraljevića koristeći svoje pametne izume, poput olovke za izradu selfija, smjese od brašna koja otkriva otiske prstiju i detektor laži iz kućne radinosti. Prema likovima izrađene su i četiri lutke: svaka ima vlastiti uradi-sama set za pokuse koji djevojčicama omogućava da izazovu “erupciju vulkana” i naprave “lava svjetlost”. Možda je upravo to poticaj koji djevojke 21. stoljeća trebaju da bi se odlučile na karijeru u znanosti.
Ranije ovoga mjeseca, Dama Athene Donald, profesorica eksperimentalne fizike na Sveučilištu Cambridge izazvala je nacionalnu raspravu svalivši krivnju za rodnu nejednakost u STEM sektoru na igračke. “Društvene konstrukte uvodimo odabirom stereotipnih igračaka koje od najranije dobi dajemo dječacima, odnosno djevojčicama”, rekla je. “Igračke za djevojčice uglavnom potiču pasivnost – primjerice, češljanje Barbikine kose – a ne maštanje, stvaralaštvo i kreativnost kakvu iziskuje igra s Lego ili Meccano setom”. Lutke-znanstvenice nastoje to promijeniti: svojim znanstvenim eksperimentima i pretpostavljanjem razvoja raznih vještina hodanju u visokim petama očito se žele profilirati kao anti-Barbike. No hoće li to upaliti?
“Dvoumim se”, kaže dr. Jennifer Rohn, biologinja na londonskom University College-u. “Jasno da je lijepo imati lutke koje potiču djevojke da se bave znanošću i matematikom. No kad ih pogledam, u njima vidim jedino supermodele. I dalje su prekrasne, mršave i nerealistične. Izgledaju kao Barbike samo u drugom pakiranju i oboružane epruvetama”. Na sličan su način reagirali/e i korisnici/e Twittera. Nakon beskonačnih rasprava o nerealnim proporcijama i nezdravom izgledu tijela lutaka Barbie i Bratz, zašto je Project MC2odlučio stvoriti njihove kopije? Marketinška menadžerica tvrtke MGA Entertainment koja proizvodi lutke-znanstvenice Marian Davis pokušala je opravdati njihov izgled: “Osnaživanje djevojaka odveli smo na novu razinu: svaki lik ima jedinstveno kulturno porijeklo, građu lica i visinu, čime se promiče različitost. Kosa, staklene oči i ukorijenjene trepavice pomažu u stvaranju prirodne i realistične estetike. Svaki lik također njeguje jedinstveni modni izričaj vezan uz njegovu osobnost koji ujedno odražava suvremene geek chic modne trendove koje djevojke vole”. Dr. Rohn i dalje je sumnjičava i strahuje od toga da bi glamurozne lutke mogle promovirati nove stereotipe i nerealne ciljeve za djevojke: “Znači, ne samo da moram biti pametna kako bih postala znanstvenicom, već moram biti i nevjerojatno zgodna? To viđamo i na televizijskim programima kao što je serija CSI. Znanstvenici su nekad bili starija gospoda, danas su naočiti mladi glumci. Meni sve to zajedno djeluje kao neuspješno zakamuflirana smicalica koja ne uzima u obzir dječje interese i preference”.
InženjerkaRoma Agrawal drugačijeg je mišljenja: “Igračka koja će djevojčice zainteresirati za znanost dobra je stvar. Prečesto nailazimo na kemijske setove na kojima piše: ‘za dečke’. Ljubav prema lutkama i haljinama nikada nije isključivala ljubav prema znanosti ili inženjerstvu. Lijepo je vidjeti igračke koje djevojčicama poručuju da znanost i ženstvenost mogu ići ruku pod ruku”. Da glamurozne lutke dugačke kose i odjevene u svjetlucavu odjeću mogu pridonijeti razbijanju stereotipa smatra i dr. Heather Williams, medicinska fizičarka i ravnateljica mreže ScienceGrrl posvećene promicanju žena u industriji. “Problem je u tome što su u glavama mladih žena znanost i ženstvenost dvije posve razdvojene ideje i zbog toga vjeruju da ne mogu i biti žene i baviti se znanošću”, objašnjava Williams. “Zbog toga ne smatram da Project MC2 radi nešto loše spajajući ženstvene i modno osviještene djevojke sa znanošću. Bitno je samo da fokus ostaje na znanosti. Poznajem mnogo prekrasnih i modno osviještenih znanstvenica, dakle, nije da takve osobe ne postoje”.
Mnoge od tih stvarnih znanstvenica već se neko vrijeme putem Twittera bore protiv zastarjelih stereotipa o tome kako znanstvenice izgledaju. Žene zaposlene u STEM sektoru koriste hashtagove kao što su #ILookLikeAnEngineer i #DistractinglySexyi objavljuju selfije kako bi razbile mitove o tome da su znanstvenici/e ili sexy žene s naočalama ili stariji muškarci u bijelim kutama. Dr. Williams u tome vidi korak u pravom smjeru: “Radi se o pozitivnim pokretima, no kad je riječ o društvenim medijima, često završite u razgovoru s ljudima koji su baš poput vas. U tom je smislu njihov doseg ograničen. Također, sve što želite reći ne stane uvijek u 140 znakova i fotografiju, pa ta vrsta komunikacije ne može zamijeniti dobre savjete vezne uz karijere i pozitivnu podršku roditelja i učitelja”. Isto bismo mogli reći i za četiri lutke i Netflixovu seriju.
Tvrtka MGA Entertainment (proizvođač lutaka Bratz) nije jedini proizvođač igračaka koji je odlučio osuvremeniti svoje lutke. Tvrtka Mattel na tržište je nedavno lansirala “poduzetnicu Barbie” koja ima i vlastiti profil na LinkedIn-u. No greška koju redovito rade Mattel i njima slične tvrtke jest ta da svoje proizvode namjenjuju isključivo djevojčicama. Jess Day iz skupine “Let Toys Be Toys” navodi sljedeće: “Ove lutke izgledaju zabavno, a lijepo je vidjeti i etničku raznolikost. No veselilo bi me da skupina uključuje i dečke. TV program i igračke koje promoviraju znanost su odlična ideja, no šteta je da ju nude u zasebnoj kutiji namijenjenoj isključivo djevojčicama”. Tvrtka Lego i njoj slični proizvođači pioniri su na području igračaka namijenjenih i djevojčicama i dječacima, a nedavno su svojoj liniji proizvoda odlučili dodati još figurica znanstvenica. Vodeće žene u STEM sektoru zahtijevaju više ove vrste inkluzivnosti koja bi djevojčicama trebala dati do znanja da znanost ne treba predstavljati na drugačiji način da bi za njih postala relevantna. Žele odaslati poruku da su dječaci i djevojčice jednaki, da su jednako sposobni za sve, od nuklearne fizike do baleta, te da nema potrebe za njihovom segregacijom u ranoj dobi.
Navedena razmišljanja efektno je sažela dr. Rohn: “Nema ništa loše u lijepoj lutki. Nitko ne želi ružnu lutku. Problem je u tome što nam se ne nudi velika mogućnost izbora. Nije fer da se djecu usmjerava u ovom ili onom pravcu”. Stoga, umjesto da izmišljamo nove lutke, zašto jednostavno ne bismo postavili kemijski set na police s igračkama u odjelu trgovine namijenjenom djevojčicama? To je ono što im je doista potrebno.
