Autorice propituju: ‘Zašto je svijet uređivanja knjiga postao muški i zašto su dobitnici književnih nagrada mahom muškarci sijedih brada?’

Sudionice panela ‘Klub spisateljica: Žena se piše i izgovara velikim – žene spisateljice pričaju svoje priče’ Ilona JeričMilja BrankovićLamija BegagićLeila ŠeperErvina Dabižinović i Nora Verde, koji se održao u petak u Sarajevu na PitchWise Festivalu, zaključile su kako su autorice i dalje na margini kada je riječ o bilo kakvoj vrsti pisanja.

Autorice iz Hrvatske, Crne Gore, Slovenije i Srbije govorile su o vlastitim iskustvima, načinima pisanja, izlaženjima iz nametnutih obrazaca iz kanona, rušenju tabua kroz izražavanje pisanom riječju i važnosti rada na odgoju dječaka i djevojčica, budućih čitatelja i čitateljica.

Sarajevska spisateljica Lamija Begagić je, govoreći iz svog iskustva višegodišnjeg rada s malima i mladima, kako kroz uređivanje magazina za djecu, tako i kroz rad na udžbenicima za osnovne škole i u magazinu za pravednije obrazovanje Školegijum, istakla kako priču o osvajanju sloboda za žene treba vratiti na početke i početi na vrijeme, ono vrijeme kada se dijete prvi put susreće s knjigom i udžbenikom.

“Iskustva su gotovo ista i u ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije: nastavni planovi i programi nisu adekvatni, a cilj nastave književnosti nije djecu naučiti da čitaju s razumijevanjem, da zavole književnost i nauče je interpretirati i usvojiti kroz nju univerzalne ljudske vrijednosti, već je uloga nastave književnosti u potpunosti skrenuti pažnju s estetskog i etičkog na etničko i koristiti književnost kao sredstvo za indoktrinaciju i ulazak ideologije u škole. Tek kad se u školskim udžbenicima nađu autorice, nađu junakinje i pripovjedačice, kada mame budu išle na posao kao i tate, kada rodno korektni jezik postane pravilo, a ne izuzetak, kada svijet otvorimo znanstvenicama, istraživačicama i programerkama, kada ženu i djevojčicu ugradimo u bazu, onda možemo raditi na nadogradnji i pitati se zašto je svijet uređivanja knjiga postao muški i zašto su dobitnici književnih nagrada mahom muškarci sijedih brada”, kazala je Begagić. 

Hrvatska spisateljica Nora Verde izrazila je nezadovoljstvo načinom na koji je terminski bio postavljen panel, ali i nejednakim tretmanom nekih od sudionica festivala.

“Kada i na feminističkom festivalu autorice, književnice imaju najgori i najproblematičniji termin, ovaj u deset ujutro, teško je govoriti o pozicijama ženskog spisateljstva na Balkanu. Možda o tome najbolje govori popis nominiranih za ovogodišnju književnu nagradu Meša Selimović, najprestižniju književnu nagradu na Balkanu na kojem se tri godina za redom u finalu nije našla ni jedna autorica”, istaknula je.

Ženska i mirovna aktivistkinja te kolumnistica Ervina Dabižinović istaknula je kako je pisanje za ženu permanentna borba za zrak.

“Trebaš imati sobu, pare i vrijeme. U ženskom svijetu to hvataš kao zrak. Svaki dan se borimo za vrijeme. Trebaš se s temom buditi svako jutro. Imaš odgovornosti prema onima s kojima živiš da platiš režije i doneseš hranu na stol”, kazala je.

Iako se složila s ostalim govornicama kako su žene ostvarile brojne prava do današnjeg dana, istaknula je da autorice se i dalje ponašaju kao gerilke, izmaknute su iz centra pažnje.

“Moje pisanje i danas ima prepreke. Živimo politički i ekonomski koncept koji za ženu nema ništa. Etablirani muški autori se drže svojih kanona i imaju monopol. Taj romantizirani koncept koji sada prevladava o ženi i ljubavi je poguban za mlade žene. Na ovim prostorima se događa repatrijarhalizacija i retradicionalizacija. I zato ja pišem iz prostora političkog. Ne tražim da mi se otvori prostor, sama ga okupiram”, pojasnila je Dabižinović, koja u jednom crnogorskom tjedniku ima svoju kolumnu.

Dodala je kako tri narativa okupiraju ovu regiju, a to su nacionalistički, vjerski i politički.

Sudionice su se složile kako je nemoguće preživjeti isključivo od pisanja, pa obično moraju raditi druge poslove kako bi si osigurale egzistenciju. Međutim, sve su složne kako je apsolutna nužnost pisati i boriti se za čujnost vlastitih riječi.

Upravo je zbog toga Eve Ensler pročitala svoju listu zašto žene trebaju pisati:
– Kada pišemo, onda postojimo.
– Stvaramo alternativnu osobnost.
– Dajemo glas onome što znamo i što ne znamo.
– Oslobađamo se.
– Postajemo istraživačice vlastite podsvijesti.
– Postajemo vješticama koje vještičare.
– Transformiramo bijes u otpor i ljepotu.
– Nismo same i izgrađujemo vlastiti prostor borbe.
– Pronalazimo sestre.
– Pišemo jer nam je rečeno da ne smijemo i ne možemo.
– Pišemo da pokažemo očevima koji su nas ušutkavali.
– Volimo svaki dah naših likova.
– Zabilježavamo bujice koje divljaju u nama.
– Tjeramo ljude na smijeh.
– Pišemo da iskažemo ono što mislimo, ali se bojimo izreći.
– Pomičemo granice.
– Pišemo kako bismo razbile zatvor patrijarhata.
– Pišemo kako bismo pronašle pravdu.
– Pišemo kako bismo razbile tabue i predrasude.
– Pišemo kako bismo provocirale.
– Pišemo jer je uzbuđujuće i zastrašujuće i divlje i jer nas mori i nemoguće je i tjera nas da činimo lude stvari.

Više o ovogodišnjem PitchWiseu pročitajte na navedenim linkovima: 

Ropstvo po pravilima ISIS-a

Moderno ropstvo uzima različite oblike, ali većina robova/ropkinja je prisiljena raditi u tajnosti. Oni koji kontroliraju moderne robove/ropkinje – bilo muškarce prisiljene raditi na tajlandskim ribarskim brodicama, kućne radnike/ce zatočene u kućama njihovih saudijskih poslodavaca/ki, djecu kojoj se naređuje da prose u Senegalu, dužničke radnike/ce u Indiji ili seksualne radnike/ce koje se prodaje na Zapadu – obično izbjegavaju publicitet jer tretiranje ljudskih bića kao puke pokretne imovine može biti procesuirano i prouzročiti moralno zgražanje.

Samoprozvana Islamska država, ili ISIS, je rijetka iznimka. Dok se otvoreno ruga globalnoj zabrani smaknuća bez pravednog suđenja, često s neopisivom okrutnošću, objavila je i namjeru opravdavanja podvrgavanja nemuslimanskih žena i djevojaka seksualnom ropstvu. Njihova izjava nije samo mrtvo slovo na papiru: Human Rights Watch je intervjuirala Yazidi žene i djevojke koje su pobjegle iz ISIS-ovog zatočeništva. Opisale su sustav organiziranog silovanja i seksualnih napada, seksualnog ropstva i prisiljenih brakova.

Izvodi iz ISIS-ovog pamfleta prikazanog ispod – objavljenog na pro – ISIS-ovom Twitter računu i koji se generalno smatra autentičnim – koriste format pitanje/odgovor kako bi postavili pravila za seks sa zatočenim i porobljenim ženama i djevojkama koje nisu muslimanke. Ono što je zapanjujuće jest to što se, u glavama autora, radi o zakonskom aktu. Postavlja se ekstremna interpretacija šerijata, ili muslimanskog zakona. Daleko od čiste raspuštenosti, interpretacija je puna zakonskih zabrana. Unatoč tome, tretirajući zatočene ne-muslimanke na način da su tu da zadovolje seksualne hirove onih koji ih kontroliraju, ISIS odbacuje gotovo univerzalne zabrane protiv ropstva i silovanja.

ISIS-ov pamflet ne znači da njihovi članovi koji porobe i siluju žene nužno djeluju s islamom u glavi. Kao bilo koja nemilosrdna grupa, ISIS nesumnjivo uključuje mnoge koji su privučeni mogućnošću da podjarme druge, bez obzira na racionalizaciju. Opet, trud ISIS-a da opravda svoje ponašanje kroz šerijatski zakon naglašava važnost odbijanja takvog “zakonskog prava”, i to od strane onih kompetentnih za tumačenje islamskog zakona i od strane onih koji imaju  mogućnost provesti kazne u skladu s međunarodnim pravom o ljudskim pravima.

1. pitanje: što je al – sabi?

 Al – Sabi je žena iz ahl al – harb (naroda u ratu) koja je zatočena od strane muslimana.

2. pitanje: što čini al – sabi dopustivim?

Al – sabi čini dopustivim (tj. ono što čini dopustivim uzeti takvu ženu za zatočenicu) (njena) nevjera. Nevjernica (žena) koja je oteta i dovedena u boravište muslimana nam je dozvoljena nakon što ih imam raspodijeli (među nama).

3. pitanje: mogu li sve nevjernice biti uzete u zatočeništvo?

Nema neslaganja među znanstvenicima o tome je li dopušteno uzeti u zatočeništvo nevjernice koje su obilježene originalnim nevjerništvom (kufrasli), kao što su kitabiyat (žene iz Naroda Knjige, tj., židova i kršćana) i politeista. Doduše, (znanstvenici) raspravljaju o zatočeništvu žena otpadnica od islama. Konsenzus naginje prema zabrani, iako neki intelektualci smatraju da je to dopustivo. Mi (ISIS) naginjemo prema prihvaćanju konsenzusa…

4. pitanje: je li dopušteno imati snošaj sa ženom zatočenicom?

Dopušteno je imati seksualni snošaj sa ženom zatočenicom. Svemogući Allah je rekao: “(Uspješni su vjernici) koji čuvaju svoju čednost, osim od svojih žena ili (zatočenica ili ropkinja) koje posjeduje njihova desna ruka, tad su slobodni od krivnje” [Kuran 23:5 – 6]…

5. pitanje: je li dopušteno imati snošaj sa zatočenicom odmah nakon što je uzmeš u vlasništvo?

Ako je djevica, on (njen vlasnik) smije imati snošaj s njom odmah nakon što je uzme u vlasništvo. S druge strane, ako nije, njena maternica mora biti (prvo) očišćena…

6. pitanje: je li dopušteno prodati zatočenicu?

Dopušteno je kupiti, prodati ili pokloniti kao dar ženu zatočenicu ili ropkinju, jer su one puko vlasništvo kojim se može raspolagati sve dok to ne prouzroči (muslimanskoj ummi) neku nevolju ili štetu.

7. pitanje: je li dopušteno odvojiti majku od njene djece kroz (radnje) kupnje i prodaje?

Nije dopušteno odvajati majku od njene djece koja nisu dosegla dob u kojoj se ulazi u pubertet kroz kupnju, prodaju ili poklanjanje (zatočenice ili ropkinje). (Ali) dopustivo je odvojiti ih ako su djeca odrasla i zrela.

8. pitanje: ako dvojica (muškaraca) kupe ženu zatočenicu zajedno, da li ona postaje (seksualno) dopuštena svakome od njih?

Zabranjeno je imati snošaj sa zatočenicom, ako je gospodar ne posjeduje isključivo. Onaj koji posjeduje (zatočenicu) u partnerstvu (s drugima) ne smije imati seksualni odnos s njom, dok mu ostali (vlasnici) ne prodaju ili daju svoje udjele.

9. pitanje: ako je vlasnik oplodio zatočenicu, smije li je prodati?

Ne smije je prodati ako postane majka djeteta…

10. pitanje: ako muškarac umre, kakav je zakon o zatočenici koju je posjedovao?

Zatočenice se raspodjeljuju kao dio njegove imovine, kao što se radi i sa svim (ostalim) dijelovima njegove imovine. Doduše, one mogu samo pružati usluge, ne i snošaje, ako je otac ili (neki) sin već imao snošaj s njima, ili ako ih nekoliko (ljudi) naslijedi u partnerstvu.{slika}

11. pitanje: smije li muškarac imati snošaj sa ropkinjom njegove žene?

Muškarac ne smije imati snošaj s ropkinjom njegove žene, jer je (ropkinja) vlasništvo nekoga drugoga.

12. pitanje: smije li muškarac poljubiti ropkinju drugog, uz dopuštenje vlasnika?

Muškarac ne smije poljubiti ropkinju drugoga jer ljubljenje uključuje zadovoljstvo, a zadovoljstvo je zabranjeno, ako (muškarac) ne posjeduje (ropkinju) isključivo.

13. pitanje: je li dopušteno imati snošaj s ropkinjom koja nije ušla u pubertet?

Dopušteno je imati snošaj s ropkinjom koja nije ušla u pubertet, ako je sposobna za snošaj; s druge strane, ako nije sposobna za snošaj, tada je dovoljno uživati u njoj bez snošaja.

14. pitanje: koji privatni dijelovi ropkinjinog tijela moraju biti sakriveni tijekom molitve?

Njeni privatni dijelovi tijela (koji moraju biti sakriveni) tijekom molitve su isti oni (koji moraju biti sakriveni) van (molitve) i oni uključuju sve osim glave, vrata, šaka i stopala.

15. pitanje: smije li ropkinja sresti strane muškarce bez nošenja hidžaba?

Ropkinji je dopušteno razotkriti svoju glavu, vrat, šake i stopala pred stranim muškarcem ako fitna (mamljenje) može biti izbjegnuto. Doduše, ako je fitna prisutna, ili ako postoji strah da će do nje doći, onda je (tj., razotkrivanje ovih dijelova tijela postaje) zabranjeno.

16. pitanje: što je al – ‘azl?

Al – ‘azl je suzdržavanje od ejakulacije na ženinu stidnicu (tj. prekid snošaja).

18. pitanje: smije li muškarac koristiti (tehniku) al – ‘azl sa svojom ropkinjom?

Muškarcu je dopušteno (korištenje) al – ‘azl tijekom snošaja s ropkinjom sa ili bez njenog pristanka.

19. pitanje: je li dopušteno tući ropkinju?

Dopušteno je tući ropkinju kao oblik darb ta’deeb (odgojno udaranje), (ali) je zabranjeno (korištenje) darb al-takseer (doslovno, udaranje do lomova), (darb) al-tashaffi (udaranje kojoj je svrha zadovoljstvo) ili (darb) al-ta’dheeb (udaranje zbog mučenja). Nadalje, zabranjeno je udarati je u lice.

20. pitanje: koje je pravilo za ropkinje koje pobjegnu od svojih gospodara?

Bijeg roba ili ropkinje (od svog gospodara) je među najvećim grijesima…

21. pitanje: koja je svjetovna kazna za ropkinju koja pobjegne od svog gospodara?

Ona (tj. ropkinja koja pobjegne od svog gospodara) nema kaznu po Allahovom šerijatu; doduše, mora biti ukorena na takav način da to spriječi druge poput nje da pobjegnu.

22. pitanje: je li dopušteno oženiti muslimanku (ropkinju) ili kitabiyyu (tj. židovku ili kršćanku) ropkinju?

Slobodnim muškarcima je dopušteno da ožene muslimanku ili kitabiyat ropkinju, ali ne i onim (muškarcima) za koje postoji strah da će počiniti grijeh, a to je grijeh brakolomstva…

24. pitanje: ako muškarac oženi ropkinju koju posjeduje netko drugi, kome je dopušteno imati snošaj s njom?

Gospodaru je zabranjeno imati snošaj sa svojom ropkinjom koja je udana za nekog drugog; umjesto toga, gospodar prima njene usluge, dok njen muž dobiva to da uživa u njoj (seksualno).

25. pitanje: primjenjuju li se huddoud (kuranske kazne) na ropkinje?

Ako je ropkinja počinila nešto što zahtijeva provedbu hadda (nad njom), hadd se (onda) provodi nad njom – doduše, hadd se smanjuje za pola unutar hududa (grijesi protiv Boga, nap. prevoditelja) koji prihvaća smanjenje kazne za pola.

27. pitanje: koja je nagrada za oslobađanje ropkinje?

Uzvišeni Allah je rekao [u Kuranu]: “Pa, zašto on na blagodatima zahvalan nije? A što ti misliš: kako se može na blagodatima zahvalan biti? Roba ropstva osloboditi…”. A prorok Muhamed je rekao: “Tko oslobodi vjernika, Allah oslobađa svaki njegov organ tijela iz paklenog ognja.”

*

 Tekst, koji precizno prati verziju s Twittera dostupan je na www.memrijttm.org. Pogledajte i izvještaj Human Rights Watcha “Irak: osobe koje su pobjegle od ISIS-a opisuju sustavno silovanje” od 14. travnja 2015. godine, kao i priču Rukmini Callimachi “ISIS čuva teologiju silovanja” u The New York Timesu od 13. kolovoza 2015.

 

Preveo i prilagodio Tomislav Mikulin

 

‘Kako preuzeti kontrolu?’

U Sarajevu se preteklog tjedna i vikenda održao jubilarni, deseti PitchWise – feministički festival umjetnosti i aktivizma. Čitavo desetljeće festival organiziraju i vode članice nevladine feminističke organizacije CURE.  

Taj festival na bosanskohercegovačkoj kulturnoj sceni promovira feminističko aktivističku umjetničku scenu, te kreira prostor namijenjen umjetničkom feminističko-aktivističkom izražaju. PitchWise tako “okuplja i društveno anagažirane umjetnice, aktivistkinje, teoretičarke, feministkinje i sve zainteresirane za ženska pitanja u BiH i regiji” poručuju iz organizacije.

Ovogodišnjišnje  izdanje imalo je poseban predznak: RE_Visited! – presjek 10 godina PitchWise festivala. S obzirom na okruglo izdanje, imale smo priliku vidjeti i neke od vjerojatno najpoznatijih feminističkih kolektiva s drugih krajeva svijeta.

Gola žena na žutom plakatu, glava od gorile, a sve to povezano s Metropolitan muzejom. Radi se o američkom feminističkom kolektivu “Guerrilla Girls” oformljenom 1985. godine.

{slika}

U kolektivu djeluju anonimne žene koje si prisvajaju imena umrlih umjetnica iz svih dijelova svijeta. Mislimo da to objašnjava činjenicu da smo čule da je među nama u jednom trenutku bila i Frida (Kahlo, op.a.) U svom tridesetogodišnjem radu, Guerrilla Girls bavile su se kritikom seksizma i rasizma u politici, svijetu umjetnosti, filmu i općenito (ne)kulturi. Njihova prepoznatljivost leži u proizvodnji plakata, billboarda, naljepnica, knjiga i općenito tiskanih medija.

{slika}

Na ovogodišnjem Pitchwiseu dvije pripadnice kolektiva čija lica nismo vidjele jer se u javnosti članice pojavljuju samo s maskama gorila, održale su radionicu “Kako preuzeti kontrolu”.

{slika}

Tridesetak aktivistkinja i aktivista osmišljavali su kampanje u različitim područjima. Gorilice su bile vrlo zadovoljne svime što su čule, ne bismo se iznenadile i da se neke od ideja nađu u njihovim budućim projektima. 

Što papina odluka znači za katolkinje koje su pobacile?

Papa Franjo prošlog je tjedna najavio uvođenje određenih olakšanja za žene koje su prekinule trudnoću. Pobornici/e su odahnuli/e, kao i katoličke žene diljem svijeta, dok su konzervativci, očekivano – razljućeni. Stvar je u tome da nitko ne poznaje osjećaj veće krivnje od žena u klinikama za pobačaj, piše Jennifer Conti za Slate.com, i navodi kako se kroz vlastito iskustvo rada na ginekologiji i sama u to uvjerila.

Razmišljajući samo na trenutak o dubini krivnje koju žena katolkinja može osjećati vrlo se lako domisliti kako se one upravo najviše boje pakla, kojim im se redovito prijeti. Osim pakla, boje se i vječne osude te da im se nikada neće moći oprostiti. Katekizam katoličke Crkve nalaže kako se svaka žena koja se odluči na abortus mora izopćiti iz crkvene zajednice, a gotovo 30 posto žena koje se na pobačaj odluče jesu katolkinje.

Jennifer Conti u tekstu navodi kako ju je jednom pacijentica katolkinja upitala hoće li je osuđivati zato što se odlučila na abortus. Nakon negativnog odgovora, pacijentica je nastavila kako ju je strah da će umrijeti prilikom postupka jer je osuđuju.

No ne radi se samo o ženama koje se na abortus odluče svojevoljno, krivnju osjećaju i žene koje su doživjele spontane pobačaje. Na primjeru žene koja je izgubila vrlo željenu trudnoću, a koja je zbog svojih dubokih katoličkih korijena pozvala svećenika, te je obred uključivao i krštenje i posljednju pomast, može se uočiti još nešto. Ova je žena na sreću imala priliku da određenu količinu potpore dobije od svećenika koji je nije ništa pitao, kritizirao niti komentirao, čime je ženi i njenoj obitelji olakšao ionako traumatičnu situaciju. Kolike su šanse da bi se takvo što dogodilo u Hrvatskoj?

E, ali s druge strane, strah od vječne kazne toliko je snažan i dobro usađen da majke osjećaju krivnju zbog trudnoća koje nisu iznesene do kraja, osjećaju krivnju mahom – jer im dijete nije kršteno, i boje se da i je i to dijete osuđeno na vječne muke. Sve to iako se radi o biću koje nije ni stiglo zgriješiti ništa s onog popisa, pa je ovakav stav poprilično nehuman, a u najmanju ruku opterećujući.

Autorica pri kraju teksta upozorava kako nove Papine intencije zvuče predobro da bi bile istinite, ali da ostavlja prostora za njihovu integraciju. Navodi Patriciu Miller koja u svojoj knjizi Dobri katolici: borba oko abortusa u katoličkoj Crkvi navodi da se sve što trebamo znati o ove dvije “suprotstavljene” strane nalazi na prednjim vratima katedrale sv. Patrika u New Yorku. S prednje su strane u bronci ovjekovječili Kateri Tekakwithu (djevica),  Elizabeth Ann Seton (svetica) i majku Cabrini (opatica). Odnosno, idealne žene – čestite, nesebične i sluškinje drugima.

Što onda novo Papino odrješenje od pobačaja znači? Priznanje da su te žene ipak učinile nešto krivo, ali im se daje određeno olakšanje da ipak neće ići u pakao – i to ukoliko su pobačaj obavile do kraja Jubilarne godine (unutar koje je Papa najavio promjene). Za sve žene u ovako emocionalno teškim situacijama, nadajmo se da se ipak radi o milosti i svjesnosti da njihova reproduktivna prava zaista pripadaju samo njima. 

Unatoč izostanku podrške ženskoj košarci veteranke Zagreba osvojile brončanu medalju na svjetskom prvenstvu

Veteranke Zagreba osvojile su brončanu medalju na Svjetskom FIMBA veteranskom prvenstvu održanom u Orlandu u SAD-u, od 21. do 31. 8.2015. u skupini 35+.

Veteranke Zagreba volonterski su se okupile u klub, prvotno radi druženja i zabave, još 1999. godine. Ubrzo su osnovale neprofitnu udrugu, a 2005. i Veteranski košarkaški klub u ovakvom obliku koji je nastavio djelovati kao neprofitna udruga. 

Na ovo Svjetsko prventstvo otputovale su uz pomoć donacija te su samoinicijativno u svrhu skupljanja novčanih sredstava snimile kalendar kojim promoviraju žensku, veteransku, ali i rekreativnu košarku. Troškove dvorane u kojoj treniraju na Kineziološkom fakultetu pokrivaju same iz uplaćenih članarina, a donacije koje uspiju prikupiti idu na kupovinu dresova i kotizacije za utakmice koje se igraju uglavnom u regiji.

Košarkašicama ovo nije prvo sudjelovanje na nekom od velikih natjecanja – redovite su sudionice europskih i svjetskih košarkaških prvenstava. U kategoriji 35+ i 50+ osvojile su i nekoliko zlatnih, srebrnih i brončanih medalja. Sudjeluju i na brojnim veteranskim turnirima u zemlji i inozemstvu gdje također osvajaju odličja. Ekipu trenutno čine 24 košarkašice u dobi od 36 do 66 godina, zaljubljenice su u košarku od mladih dana, koje uvijek ističu ljubav prema ovom sportu, druženje i pozitivnu atmosferu kao motivaciju za treninge i postizanje rezultata. Također, svojim rezultatima žele doprinijeti afirmaciji i ženskog i veteranskog i rekreativnog sporta.

U medijskim istupima, ističu probleme koje imaju u društvu koje ne podržava niti ženski niti veteranski sport. Unatoč evidentnoj nepodršci ženskoj košarci, najnoviji podaci koje možemo iščitati s rang liste FIBA-e govore da hrvatska ženska košarka napreduje na svjetskoj rang listi te da su i seniorska ženska košarka i mlađi ženski uzrasti napravili pomak naviše. Koliko god bili dobri rezultati, Hrvatski košarkaški savez ih nikada ne tretira jednako kao muške kolege. Tretman i briga za muške i ženske igrače/ice košarke nije jednak, pa košarkašice tako za isto natjecanje dobivaju manju dnevnicu od muških kolega, lošiju opremu i slabiji medijski tretman.

Njihova kapetanica Tatjana Škudar Jacović ističe: “Mi odlazimo na europska i svjetska prvenstva gdje predstavljamo našu zemlju i gdje dolaze ekipe iz drugih zemalja kao reprezentacije, koje imaju organizirano ligaško natjecanje, čije su ekipe financirane od matičnih saveza. Hrvatski košarkaški savez ne samo što financijski ne podržava veteransku košarku, već ne želi primiti ni jedan veteranski klub, odnosno udrugu u svoje članstvo.  Veteranska košarka je bazirana na entuzijazmu bivših košarkašica i košarkaša koji sami financiraju treninge, utakmice, putovanja”.

Klub se od samih početka zalaže za kvalitetniji status ženske košarke u sklopu nacionalnog saveza u smislu financijskog i stručnog ulaganja, ali i više posvećivanja medijske pažnje. Pitaju se: Što bi tek bilo da se nagrađuju i stimuliraju najbolje košarkašice, da ih se stipendira, da Hrvatski olimpijski savez kroz kategorizaciju najboljih nađe načina kako da ih i konkretno nagradi, da se financiraju stručnjaci i stručnjakinje koji bi individualno radili s talentiranim košarkašicama, da se vrednuje animatorski rad s najmlađima?

Na facebook stranici Veteranke Zagreb možete pratiti i podržati njihov rad i uspjehe.

Predstavljanje kampanje ‘Naučimo biti veliki’ u Splitu

S početkom školske godine GOOD inicijativa pokrenula je kampanju informiranja o važnosti i potrebi sustavnog i kvalitetnog uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja u školi. Kampanja pod nazivom “Naučimo biti veliki” bit će predstavljena u srijedu 16. rujna 2015. u 10 sati u INFO ZONI u Splitu.

O građanskom odgoju i obrazovanju u lokalnom kontekstu Grada Splita na konferenciji za novinare govorit će Darko Čop iz Info zone. Građanske kompetencije mladih predstavit će Marko Kovačić s Instituta za društvena istraživanja, dok će Emina Bužinkić iz Centra za mirovne studije predstaviti očekivanja GOOD inicijative od kurikularne reforme i samu kampanju.

Cilj kampanje “Naučimo biti veliki” je informirati o građanskom odgoju i obrazovanju te potaknuti odgovorno uključivanje svih ključnih aktera (učitelja i nastavnika, učenika i roditelja) u javnu raspravu kako bi u škole sustavno bio uveden kvalitetan Kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja.