Zagreb Pride predao tužbu Ustavnom sudu za zaštitu slobode govora!

Zbog toga što smatramo da je pravo na slobodu izražavanja misli, smatramo, ograničio Općinski sud u Zagrebu, kao i Županijski sud u Osijeku, koji su nas kaznili s 30 000 kuna, plus kamate, zbog teksta koji je pratio uvrštavanje Karoline Vidović Krišto na listu “Homofobkinje godine 2013.” Ustavnom sudu uputili smo tužbu, objavio je danas na svojim službenim stranicama Zagreb Pride.

Podsjećamo, prema pravomoćnoj presudi Županijskog suda u Osijeku Zagreb Pride je kažnjen zbog povrede dostojanstva, časti i ugleda Karoline Vidović Krišto, a posebnu pozornost na Libeli posvetile smo dijelu presude sa desete stranice:

“Iako je nesporno velik dio medija prenio sadržaj sjednice Programskog vijeća u siječnju 2013.g. radi čega je tužiteljica nesporno trpjela i morala trpjeti duševne boli, sud prihvaća navode tužiteljice da joj je upravo tekstom tuženika nanesena šteta te povrijeđen ugled i čast te dostojanstvo jer je tekst tuženika objavljen nakon što je javnost već zaboravila na događanja iz siječnja te iste godine, dakle tuženik je zasigumo pogoršao već tada poljuljani položaj tužiteljice kako u radnoj tako i u njenoj životnoj okolini.”

Nadodaju kako su u ustavnoj tužbi obrazložili zašto smatraju da su Općinski sud u Zagrebu te Županijski sud u Osijeku kaznom od 30 tisuća kuna (na koju se nadodaju i kamate) zbog teksta koji je pratio urštavanje Karoline Vidović Krišto na listu za homofoba/homofopkinju godine na Homoizborima 2013. godine u potpunosti i svjesno odbacili demokratsku praksu da se zaštita koju pruža jamstvo slobode izražavanja “odnosi ne samo na informacije i ideje koje su blagonaklono prihvaćene ili su smatrane neuvredljivim ili koje su indiferentno prihvaćene već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili  uznemiruju” s obzirom da su to “zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumlja bez kojih nema  demokratskog društva.”

Iz tih su razloga danas Ustavnom sudu predale/i tužbu protiv tih presuda i zatražile/i zaštitu prava svih građani i građana na slobodno izražavanje u Hrvatskoj jer je slobodno izražavanje misli sam temelj demokratskog političkog uređenja, navode.

Zagreb Pride je zahvalio i svim osobama koje su im pružile financijsku podršku te dodaje kako su do sada to učinile 172 osobe  koje su im uplatile sveukupno 17 929,96 kuna. Uplate su primali na žiro račun i preko online kampanje Indiegogo koja još traje kao što to možete vidjeti ovdje.

Napominju kako su novac iskoristile/i smo kako bi platile/i dio iznosa kazne od 41,018.91 kuna i to samo zato što smo javno izrekle/i svoje mišljenje, svoj vrijednosni sud i ukazale/i na homofobiju na programu javne televizije.

 

 

 

Afganistanska političarka koja je pobijedila svog supruga

Shukria Barakzai pretrpjela je pobačaj uslijed talibanskih napada, tajno poligamnog muža, ulično nasilje od strane ekstremista, agresivnu opozicijsku kampanju od tog istog muža te višestruke pokušaje ubojstva. Samo jedna od ovih stvari zaustavila bi većinu ljudi na njihovom putu prema uspjehu.

Ali Barakzai nije kao većina ljudi. Ona je feministička političarka koja mijenja društveni i politički kraj Afganistana.

Ulazak u politički život nije bila njena prvobitna odluka, već su je razne životne okolnosti dovele do te odluke. Da bi imala ulogu koju je željela igrati i da bi bila osoba kakvom je željela biti u afganistanskom društvu, morala je razviti potpunu društvenu uključenost – a građanska participacija zahtijevala je sukobe s problemima na koje je nailazila u svom osobnom životu.

Dok se borila za prava žena, njezin muž, za kojeg je rekla kako je prije bio njezin ‘najbolji prijatelj’, započeo je život s drugom ženom bez da joj je išta rekao. “Ne znam bi li trebala reći da je to bila najgora stvar u mome životu ili još jedan poziv da se probudim, zato što sam bila i jesam protiv poligamije”, kazala je Barakzai. Za drugu ženu nije saznala od svog supruga, nego preko glasina.

No, ona je nastavila kampanju, a kada su na parlamentarnim izborima 2005. godine žene konačno izborile pravo sudjelovanja, Barakzai se odlučila boriti za rodnu ravnopravnost, a njen je muž bio jedan od muških protivnika protiv kojih se morala boriti.

{slika}

“Bio je multimilijunaš u to vrijeme. Potrošio je pola milijuna američkih dolara, s velikim anketarima, a ja sam bila samo siromašna žena s jednim mikrofonom i jednim zvučnikom. Radila sam ulične kampanje”, kazala je Barkazai, prisjećajući se svoje političke utrke koja se dogodila prije gotovo deset godina. “Čak ni danas nije lak posao za bilo koju ženu koristiti zvučnike i hodati ulicom tražeći demokraciju, objašnjavajući demokratske procese i tražeći muškarce i žene da glasuju za ženu.”

No, upalilo je.

“Srećom, dobila sam trostruko više – ili možda četverostruko više – glasova nego moj suprug”, rekla je Barakzai hrabrim glasom.

Ona vjeruje kako nije pobijedila zato što se služila parolama, nego zato što je svoju kampanju izgradila na jednostavnoj ideji prava i pravde. “Svi smo žedni za pravdom. Pravda je nama u Afganistanu kao kisik”, kazala je Barkazai.

{slika}

Nakon što je napadnuta od strane talibana zato što nije imala mušku pratnju dok se šetala ulicom, Barakzai se probudila. Prisjetila se emocija tog dana: “Osjećam se jako tužnom i razočaranom, te puno plačem. Ali se prisjetim: kada sam na ulici, osjetim dvostruko više energije. I ta je energija odredila moju budućnost: biti netko, stati protiv nepravde i boriti se za jednakost.”

Incident je potaknuo Barakzai na akciju. Pokrenula je podzemnu školu za djevojčice, a njene učenice bi skrivale svoje materijale ispod burki i odjeće, gdje policija nije imala dozvolu pretraživati. “Više od četiri puta talibani su dolazili u moju kuću, ponovno na moja vrata, ali nisu nikad otkrili da sam ja ta koja je pokrenula školu”, rekla je Barakzai.

No i dalje, pobunjenica je platila visoku cijenu za svoj aktivizam. Bila je meta mnogih pokušaja atentata i prijetnji smrću, najčešće od strane talibana.

“Bila sam u svom autu i išla na posao u parlament, no to jutro sam malo kasnila… i dalje se sjećam crvenog auta koji se zabio u moj auto”, kazala je o pokušaju ubojstva 16. studenog 2014. Devetero ljudi je tada poginulo, ali Barakzai je izašla iz auta da pomogne ostalim žrtvama dok su dijelovi njene kože i odjeće i dalje gorjeli.

Kratko nakon eksplozije, Barakzai se javno obratila iz bolnice, i dalje vidljivo ozlijeđena. Bila je nepopustljiva pokazati ostalim Afganistankama/Afganistancima da nije pobijeđena i da, bez obzira koliko je ekstremisti teroriziraju, neće utišati svoj glas. Nadala se da će slika njenog prkosa nadahnuti zemlju da se ne preda prijetnjama fundamentalista.

{slika}

U lipnju, Barakzai se susrela s talibanskom delegacijom u Oslu, kako bi pregovarali i razgovarali o mogućnosti podjele vlasti koja bi uključivala jednaka prava za sve ljude u Afganistanu.

“Tada sam se pitala jesam li pripremljena ili ne, jesam li spremna ili nisam… bilo je previše ljutnje u meni. Zbog njih sam izgubila dvoje svoje djece. Zbog njih je država bila podijeljena”. Upravo zbog ovog potonjeg, Barakzai se prisilila da ide. Oslo je napustila jasno dajući do znanja da je mir nešto toliko nužno da tu nema pregovora i rasprave. Talibani i afganistanska političarka završili su razgovore zajedničkim razumijevanjem o tome da dijalog između njih mora ostati otvoren kako bi nastavili prema naprijed.

Barakzai ne pokazuje znakove odustajanja ili usporavanja. Afganistan žudi za inspirativnom ženskom figurom, a po onome što je već učinila za svoju državu, Barakzai će vjerojatno i dalje inspirirati svoju zemlju i cijeli svijet, za bolje sutra.

 

Preveo i prilagodio Ivan Horvat

CMS poručuje: Zveckanjem oružja ne gradi se mir

U cijelosti prenosimo priopćenje za medije Centra za mirovne studije uoči današnjeg vojnog mimohoda.

Povodom održavanja današnjeg vojnog mimohoda uoči 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja, Centar za mirovne studije (CMS) izražava duboko žaljenje što Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović i Predsjednik Vlade RH Zoran Milanović nisu bili spremni pokazati drugo lice Hrvatske i zaustaviti paradiranje tenkova po zagrebačkim ulicama.

Nakon izazvanih podjela i skandala, kao najznačajniji uspjeh ove manifestacije pokazala se njena očita ispraznost. Zveckanje oružjem nije način za premošćivanje prepreka koje su nam na put stavljene 90-ih godina, a koje ne obećavaju ni skori početak slavljenja mira umjesto rata. Gradeći mir rekonstruiramo društvo koje je predugo bilo okovano militarističkim frazama i činimo ga sigurnim za svakog pojedinca.

Nevjerojatna je simbolika da će vojska koračati ulicama koje su dobile nazive po gradovima koji su teško stradali u prošlim ratovima – Vukovar i Sarajevo. Ponovna simbolička militarizacija upravo tih ulica krajnje je neprikladna bez obzira na to što se radilo o vojsci koja je branila grad. Rat se neće spriječiti naoružanjem i demonstracijom vojne sile, već jedino izgradnjom povjerenja i suočavanjem s prošlošću. CMS smatra da se Oluja treba obilježiti, ali ne vojnom paradom niti ignoriranjem civilnih žrtava rata – već stvaranjem pluralizma i međusobnog uvažavanja. Zajedništvo u kojemu postoji pluralizam mišljenja i različitosti ne traži jednoumlje od svih građana. Upravo suprotno, zajedništvo u različitosti se ostvaruje slavljenjem mira i u otporu svakoj militarizaciji društva.

CMS je u proteklih nekoliko dana zaprimio mnogo poruka građana – od onih prijetećih do podržavajućih. Iako su prijeteće poruke bile u manjini, ostaje pred svima nama pitanje kako je moguće da u ovoj zemlji i dalje žive ljudi koji antiratne i mirovne poruke čuju kao prijetnju i na nju reagiraju govorom mržnje i novim prijetnjama? Ako ništa drugo, debata koja je razvijena oko vojnog mimohoda, pokazala nam je koliko našoj zemlji nedostaju politike suočavanja s prošlošću.

CMS ponovno poziva institucije, a prvenstveno političke aktere da preuzmu odgovornost i kao osobe koje imaju političku moć ne manipuliraju građanima naše zemlje kako bi ostvarili političke bodove. Na taj način ćemo ostati okovani u vlastitim mitovima do sljedećeg rata. CMS želi vjerovati da nitko ne želi da se rat ponovi. Prvi korak ka tome, kao alternativu veličanja rata, CMS još jednom predlaže obilježavanje mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja kojom je bez ispaljenog metka i bez izgubljenog ljudskog života vraćen čitav teritorij pod puni suverenitet RH.

Masovni progon srpskog stanovništva nije dio stalnog postava kninskog muzeja <3

Nekoliko tisuća mještana kninskog i drniškog zaleđa živi na rubu egzistencije oviseći uz malo sreće, o socijalnoj pomoći. Srpsko stanovništvo još uvijek nije sasvim integrirano, kako u ekonomskom tako i u socijalnom smislu i sustavno je diskriminirano, i to u premium paketu. Najbolje bi možda bilo iznad Knina staviti veliki stakleni krov da ga prezerviramo ovakvog kakav je, bez restauracije, pa možemo izvana gledati kako se onamo događa – ništa. No, umjesto toga na snazi je nešto drugačiji muzejski plan.

Proračun grada Knina za stalni postav Oluje u gradskom muzeju Knin predvidio je izdvajanje 2,6 milijuna kuna, a istovremeno za Vijeće nacionalnih manjina 140 tisuća te za razvoj poljoprivrede 100 tisuća kuna.

Povodom 20. obljetnice vojno redarstvene akcije Oluja (VRA Oluja), gradski kninski muzej Knin dobit će stalni muzeološki postav Domovinskog rata. Na web stranicama muzeja može se pronaći popis građe koja će činiti stalni postav, razvrstan u kategorije Počeci srpske pobune i agresije – izlošci objašnjenja, Prognanici i život u okupiranom gradu, Život u okupiranom Kninu, Vojno redarstvena operacija OLUJA ’95 kao i brojne druge, dok se ostatak popisa može vidjeti ovdje. Pri proučavanju, može se uočiti jedna zanimljivost – pored svake veće jedinice popisa u nizu, što baš i nije uobičajena muzejska praksa, nalazi se simbol srca. Mi jednostavno volimo rat. U priči oko stalnog postava nama očito ništa nije objektivno.

Za emocionalno nabijeni stalni postav Oluje ukupno je, uz sredstva Ministarstva kulture, pripremljeno oko pet milijuna kuna. Paralelno se planirala i obnova crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta teška 22 milijuna kuna (država izdvojila 10 milijuna) te proslava Oluje, kao i mimohod u Zagrebu u koji je utrošeno više od 16 milijuna kuna. Za naše političare i političarke, čini se kako je to mala cijena za priču u čijoj je pozadini tek politička igra i skupljanje političkih poena.

Iznos namijenjen muzeju i proslavama mogao je i trebao biti preusmjeren u revitalizaciju industrije, gradsku infrastrukturu, stambena pitanja, obnovu bolnica. Država, pred ekonomskim kolapsom, financira dvije odvojene proslave, spomenik, obnovu crkve i stalni postav muzeja, a sve navedeno manje je isplativo od prethodnog.

Još je prošle godine bivša ministrica kulture Andrea Z. Violić, u razgovoru s Mirjanom Dugandžijom, najavila da će Ministarstvo kulture za kninski stalni postav izdvojiti 2-3 milijuna kuna, za muzej sinjske Alke (koja slavi 300 godina, i upisana je na UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine) čak 10 do 12 milijuna kuna,a  za Apoksiomena na Lošinju oko 2 milijuna i za Muzej vučedolske kulture preko 9 milijuna kuna. Malološinjski Apoksiomen je, po riječima ministrice, doista izuzetan artefakt, kojeg je samo tijekom izložbe u Louvreu vidjelo 2,5 milijuna posjetitelja. Od ožujka do lipnja bit će izložen u British Museumu, nakon toga vjerojatno u SAD-u. Hoće li Louvre jednako biti zainteresiran i za kninski muzej?

O turističkom Sinju i Kninu

Muzej sinjske Alke uložena sredstva može opravdati samo u tjednu između Alke i Velike Gospe. Riječ je o marijanskom svetištu koje svake godine pohodi nebrojeno vjernika/ca i hodočasnica, turista i gošći. Gradu koji je iz navedenih razloga turistički (i vjerski je turizam, ekonomski gledano, turizam) i geografski atraktivan (izvor Cetine), određeni niz godina ulaže ponešto u sebe (ove nešto više) grad ulaže u sebe. Jednako tako, turistička ekspanzija i atraktivnost grada Splita nedaleko kojeg se Sinj i nalazi, kao i solinska nalazišta na pola puta između ovih dvaju gradova, tvore jednu zanimljivu tursitičku ponudu u koju će se Muzej sinjske Alke uklopiti kao naručen. Kada govorimo o isplativosti i povratku uloženog, Muzej sinjske Alke i Apoksiomen na Lošinju više su nego atraktivni. Sinj, iako s vlastitim problemom uništene industrije, ulaganjem u turizam, zapošljavanjima i revitalizacijom, može imati stvarne koristi od turizma.

Knin, nema gotovo nikakvu infrastrukturu i obično ga se sjete tek oko ovih državnih praznika. Sjetimo se Vukovara koji je aktualan samo kada politika to dopusti, ništa čudno za nas. Prema pisanju Slobodne Dalmacije, Kninski muzej, a po procjeni ravnatelja Zvonimira Jelića, godišnje obiđe čak sto tisuća ljudi. 100 000 x 20 kn (cijena ulaznice za odrasle) – 2 milijuna kuna, i to ukoliko će svi od 100 tisuća očekivanih posjetitelja/ica biti odrasli, i ukoliko će broja biti relizirana – što ove godine čak i ne zvuči nemoguće s obzirom na Čavoglave / kninsku 20. obljetnicu. Oni skloni predrasudama reći će kako posjetitelji Čavoglava nisu skloni muzejima, no ove je godine muzej prilagođen zahtjevima tržišta.

Iako se potez ulaganja u gradski muzej Knin pravda proširenjem turističke ponude, prilično je iluzorno tvrditi kako će jedan ratni muzej u Knin dovesti nebrojene posjetitelje jer Knin nije napravio gotovo ništa za lokalno stanovništvo, a kamoli za potencijalnog turista/kinju koja tek treba doći. Stalni postav Oluje ne treba pravdati turizmom, kad vrlo dobro znamo da je muzej za lokalne i nacionalne potrebe. 

Knin je, kao i socijalni status njegovih žitelja, daleko od muzejskog, a i zaboravlja se cijelo vrijeme da se u njemu nalaze živi ljudi za koje smo odgovorni i mi.

Gradonačelnica Rimac je, za Večernji list svojevremeno izjavila: “I dalje smatram da je mimohod trebao biti u Kninu. Ako možemo primiti 150.000 posjetitelja proslave Oluje, mogli smo organizirati i mimohod. Nadam se da će barem dio novca namijenjen za Oluju biti i za proslavu u Kninu, a ne samo za mimohod i filmsku režiju.” Dakle, nije sporno održavanje dvaju odvojenih događaja i ulupavanje silnih novaca u nešto što većina ljudi zaista želi zaboraviti i nastaviti dalje sa životom, već je Kninu problem što ove godine ne može svojatati proslavu isključivo na svom teritoriju, već i Zagreb ima svoj dio kolača. Ova bivša ravnateljica kninskog Crvenog križa, socijalno neosjetljiva, otprije poznata po besmislenim pothvatima, za razvoj poljoprivrede, primjerice, planira potrošiti 100 tisuća kuna. Neka jedu kolače.

Investicije ovog tipa nepoštene su iz dva razloga – ekonomski, budući da je pitanje isplativosti ujedno i pitanje održivosti, a onda i zato što bolujemo od autokolonijalnog sindroma. Očito ga se i bojimo osloboditi kad od rata nastojimo profitirati i 20 godina kasnije, samo što to po novome zovemo kulturno – umjetničkim programom.

Pogledamo li ono što turistička zajednica grada Knina ambiciozno pokušava nazvati turističkom ponudom, prvi korak, nekako logičan, bio bi – popis autobusnih linija kninskog autobusnog kolodvora, u prilog turističkoj infrastrukturi koju Knin ne posjeduje, a koji se nalazi ovdje. Kako se može vidjeti, nema službene stranice AK Knin, pa se u moru isprepletenih web stranica prilično teško snaći prosječnoj građanki koja potječe iz tih krajeva, naročito turistima na koje se računa da će opravdati i isplatiti troškove muzeja. Koji, ako nemaju kako doći do Knina, nemaju kako doći ni do kninskog muzeja i stalnog postava Oluje, koji je, opet, zanimljiv – ne baš svakome. Što se tiče noćenja, nismo baš nešto čitali u medijima kako je Knin ispunio očekivanja po broju turista, da je smještaj bukiran više od očekivanog ili da je grad uopće kapacitiran za primanje turista, kako se inače može čuti za ostala “turistička” mjesta.

Ostaje nejasno zašto, gradonačelnica Knina, koja je diplomirana stručna specijalistkinja turističkog menadžmenta ovako zamišlja turizam i ulaganje u njega.

{slika}

 A što ako samo živiš u Kninu i kninskom zaleđu?

Na stranicama te iste turističke zajednice stoji obavijest kako je povodom obilježavanja Oluje u Kninu organiziran prijevoz za sve one koji žele posjetiti Knin, i poziv neka se žurno jave. Žitelji sela kninskog i drniškog zaleđa poput Golubića, Žitnića, Biskupije, Strmice, s većinom srpskim stanovništvom, pješače po 11, neki i 15 kilometara, kako koje selo, do Knina. Da bi iz Knina mogli doći u upravno sjedište županije, Šibenik, da bi tamo riješili svoja egzistencijalna i imovinska pitanja (obnova kuća povratnicima nakon rata). Riječ je o građanima i građankama RH koji uredno plaćaju porez i izvršavaju svoje građanske dužnosti prema kojima bi trebali biti i zaštićeni. Imali smo situaciju i sa srpskim izbjeglicama u Strmici koji su se niz godina nalazili u prihvatnim, prenamijenjenim, centrima. Njihova iskustva nisu ni u jednom trenutku uključena u narativ Oluje.

Za njih ne postoje za njih ne postoje asfaltirane ceste, za njih ne postoji ispostava državne uprave u Kninu. Za njih ne postoje redovne linije, a kamoli česte; za njih grad Knin nije predvidio sredstva ni u približnom iznosu kao za ‘turističku ponudu’, sve da je i na trenutak nazovemo tako. Ljudi koji pješače do Knina, prvog sljedećeg i najvažnijeg grada županije, uglavnom su starije stanovništvo kojem se država obvezala pomoći. Dodatno, riječ je o starijim i nemoćnim ljudima koji nerijetko, zbog nefunkcioniranja i nepovezanosti nadležnih tijela, moraju i preko granice po dokumente. Ljudi na granici siromaštva.

U kninskom zaleđu postoji i jedan sloj posebnih poduzetnika, njihovih sumještana, koji su odlučili, poput megapopularnog Ubera, vlastitim vozilima freelancerski nuditi prijevoz do Šibenika i naplatiti ga 300tinjak kuna. Da se razumijemo, ovdje žitelje srpskih sela iskorištavaju lokalni poduzetnici obiju nacionalnosti. Nije riječ o našem nasilju nad njima, niti o političkoj poziciji onoga iz čije se perspektive govori, već općenito o civilizacijskom koraku unatrag,

Smiju li se na ovaj poziv žurno javiti svi oni kojima su autobusi nedostupni 19 godina, što pješače 11 kilometara ili bi to bilo neumjesno?

Na pitanje koje je DW postavio u članku Proslava Oluje u Čavoglavama: ustaštvo ili hrvatstvo?, a koje glasi Zašto sedamnaest godina nakon kraja rata Thompson u Čavoglave još uvijek može privući 70.000 ljudi?, prilično je lako dati jednoznačan odgovor. Inzistiranje na gnjevu, nažalost, dio je naše tradicije. Mimohod koji je skoro izgubio i međunarodni i lokalni politički legitimitet, paralelno s proslavom  u Kninu kojoj su na čelu glavni ljudi Katoličke crkve, pjevač koji utajuje porez i pozdravlja sa Za dom spremni, kao i gradonačelnica opterećena raznim (financijskim) aferama, samo su dokaz kako još uvijek nismo spremni uvažiti srpske žrtve (preko 600 civila ubijeno, 200 000 izbjeglo za vrijeme Oluje). Svojim sustavnim zanemarivanjem srpskog stanovništva i neprihvaćanjem našeg dijela odgovornosti dajemo ostatku svijeta povod da nas smatra politički problematičnom regijom, a Americi da zarađuje na nama snimajući filmove u režiji Angeline Jolie.

Grafit ‘Govna četnička i komanistčka’ osvanuo na ulazu Documente

Pred ulazom Documente – Centra za suočavanjem s prošlošću osvanuo je jutros krajnje uvredljiv natpis – “Govna fašistička i komanistčka”. Prema portalu 6yka.com, policijska istraga je trenutno u tijeku.

Za Libelu je uvredljivi grafit komentirala aktivistkinja Documente, Maja Dubljević, i to na sljedeći način:

“Documenta je na udaru desničarskih i profašističkih grupacija i individualaca. Ovime nisam iznenađena jer je to naša realnost. S tim živimo i radimo.”

Maja Dubljević osvrnula se i na ovogodišnju obljetnicu Oluje te tenzije koje rastu s obzirom na održavanje vojnog mimohoda:

“S obzirom na uzavrelu atmosferu oko obljetnice Oluje jasno je da se pritisak pojačava. Tema suočavanja s prošlošću, nažalost, često izaziva ovakve reakcije. Kada se neka tema aktualizira, pritisak koji je zapravo gotovo pa stalan, samo postane snažniji.”

Od svog osnutka, Documenta doprinosi razvijanju individualnih i društvenih procesa suočavanja s prošlošću u izgradnji održivog mira u Hrvatskoj i široj regiji produbljujući javni dijalog i inicirajući debate o javnim politikama koje potiču suočavanje s prošlošću, prikupljajući podatke, objavljujući istraživanja o ratnim događajima, ratnim zločinima i kršenjima ljudskih prava, te prateći sudske procese na lokalnoj i regionalnoj razini kao doprinos poboljšanju sudskih standarda i prakse u suđenjima za ratne zločine, navodi se na njihovoj stranici.

Senat odlučio da ipak neće oduzeti novac Planned Parenthoodu

Američki senat jučer je odbacio zakon kojim bi se organizaciji Planned Parenthood oduzelo više od 500 milijuna dolara saveznog novca nakon što je objavljen niz video snimki o toj organizaciji od strane prolife aktivista/kinja.

Senat je glasovao s 53 glasa za usvajanje zakona i 46 protiv, što znači da je nedostajalo 7 glasova do potrebnih 60 glasova za prolazak zakona.

Ovo nije prvi pokušaj da se oduzmu sredstva Planned Parenthoodu, organizaciji koja djeluje u oko 700 zdravstvenih ustanova u kojima se liječi oko 2,7 milijuna pacijentica i pacijenata godišnje. Međutim, ovaj je put Centar za medicinski napredak, grupa koja se bori protiv prava na pobačaj, postigla neviđenu vidljivost i izazvala veliku pozornost nakon što je objavila video snimke koje su dostupne svima na YouTubeu.

Centar je priznao da su snimke uređivane pa je objavio i neke pune verzije kao i transkripte. Organizacija tvrdi da je Planned Parenthood stjecao ilegalni profit od prodaje tkiva pobačenih fetusa, iako pune verzije snimki pokazju kako osoblje Planned Parenthooda uporno odbija prodati tkivo ekipi iz Centra za medicinski napredak koja je glumila zainteresirane kupce.

“Mi smo sto posto neprofitna organizacija. Nemamo profit ni od jedne donacije tkiva fetusa”, rekla je direktorica Planned Parenthooda Cecile Richards za NBC. “Ovo nije bio trud da se otkrije pogrešno djelovanje. Ovo je bio trogodišnji trud stvaranja zlodjela i bio je neuspješan”, komentirala je Richards još jedan pokušaj neokonzervativnog udara na seksualna i reproduktivna prava žena u SAD-u.

Podržavatelji i podržavateljice Planned Parenthooda kažu, naime, kako su klinike ove organizacije jedini izvor zdravstvene skrbi za tisuće žena te kako bi preusmjeravanje saveznog novca drugim klinikama ostavilo ove žene bez ikakve medicinske pomoći.