Maloprodajni lanac bijele tehnike i potrošačke elektronike Technomarket odlučio je zahtijevati od svojih zaposelnika i zaposlenica da na majicama koje moraju imati odjenute na poslu reklamiraju njihov seksizam. * Technomarket, inače, u Hrvatskoj ima 15 poslovnica, a neki ga mediji nazivaju vodećim maloprodajnim lancem takve vrste.
Pretpostavljamo kako je ova seksistička pošalica nekome zazvučala kao nešto što bi naprosto trebalo biti smiješno. Tako prodavačice na sebi imaju majice s natpisom “Bitna mi je tehnika”, dok prodavači imaju majice s natpisom “Imam dobru tehniku”.
Majice ne samo da reproduciraju seksistčke stereotipe, već radnike i radnice dovode u ponižavajući položaj izazivajući podsmijeh onih koji u toj trgovini kupuju. Upravo iz tog razloga, na fotografijama snimljenima u pulskoj poslovnici Technomarketa koje smo pribavile, njihova se lica ne vide.
Prema Zakonu o radu osobe koje su zaposlene različite oblike kršenja svojega dostojanstva trebale bi prijavljivati svojem poslodavcu ili poslodavki. No, što učiniti u ovom slučaju? Kome bi se osobe koje su zaposlene u trgovini za koju je jasno da dostojanstvo nije na cijeni trebale obratiti?
Ovakvi oblici seksizma sve se češće viđaju s obzirom na to da mali, veliki i svaki drugi oblici poduzetnika i poduzetnica pokušavaju biti i ostati konkurentni te plijeniti našu već i ovako raspršenu pažnju. A seksizam je u našem društvo itekako često prisutan i shvaćen kao nešto bezopasno – naprosto smiješno.
U teoriji, ovi bi se zaposlenici i zaposlenice mogle javiti Inspektoratu rada ili možda Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, no upuštanje u pravne bitke jako je često zadnje na pameti onima koji pod svaku cijenu žele (pa čak i kada je ona ovoliko visoka) zadržati svoj posao. I to je problem pred kojim ne bismo trebali zatvarati oči.
{slika}
Slučaj “Majice” za Libelu je komentirala Nataša Vajagić iz porečkog Centra za građanske inicijative koji je upravo na području Istre provodio projekt “Bilo kuda, seksziam svuda”:
“Unutar branše koja se stereotipno vezuje uz muškarce još se više potencira taj jaz među spolovima, u smislu da žene tu mogu samo tražiti dobru tehniku (bez obzira na to što se radi o osobama koje obavljaju isti posao), a muškarci su tu ti koji tu potrebu mogu zadovoljiti.”, rekla nam je Nataša.
“Vrlo vjerojatno je onaj koji se dosjetio napraviti ovakav tip rodno uvjetovanog dizajna i seksističkih komentara na majicama, smatrao iste humorističnom dosjetkom aludirajući na seks. Žalosno je što zapravo uopće nisu smiješne. Pitanje je kako se zaposlenice i zaposlenici te tvrtke osjećaju noseći personalizirane majice, s izjavama u prvom licu, koje aludiraju na seks te i jedne i druge stavljaju u poziciju seksualnog objekta.”
*EDIT: Naknadnim saznanjima doznale smo kako radnici i radnice u poslovnicama Tehnomarketa smiju nositi i majice crvene boje na kojima je napisano samo ime maloprodajnog lanca. No, sama ponuda majica s natpisima koji su u tekstu opisani krajnje je seksistička.
Mađarski parlament 6. srpnja usvojio je zakon kojim se pooštravaju pravila o azilu i pruža pravna osnova za podizanje ograde duž granice sa Srbijom, kako bi se spriječio priljev imigranata/kinja.
Zakonom se skraćuje razdoblje za provjeru azilanata/kinja, a Budimpešti se omogućava odbacivanje zahtjeva imigranata iz Sirije, Afganistana ili Iraka.
Uz Veliku Britaniju, Mađarska je tako bila prva od zemalja koja se protivila planu Europske komisije da se izbjeglice unutar Europske unije ravnomjerno raspodijele po svim članicama.
Većina tražitelja/ica azila u Mađarskoj dolazi s Kosova, iz Sirije i Afganistana. Orban je ovim činom još jednom pokazao kako teži ‘čistoj, bijeloj’ Mađarskoj i da za njega granice moraju svim sredstvima zaštićene od vala imigranata/kinja koji/e stižu preko Balkana.
Amnesty International u svom najnovijem izvještaju optužuje balkanske zemlje za maltretiranje azilanata/kinja koji/e prolaze tim područjem na putu do država Europske unije.
Oni koji odu u Mađarsku primjerice, suočeni su s daljim kršenjima njihovih prava, policija ih zadržava u “degradirajućim uvjetima” i maltretira.
Prošle godine Mađarska je odobrila azil samo za 240 osoba, što je, kako se navodi u izvještaju, vrlo malo u odnosu na ukupan broj tražitelja/ica.
BuSSy je umjetnički pokret koji posljednjih deset godina omogućuje ženama i muškarcima Egipta da pričaju svoje najintimnije priče, da preispituju društvene uloge, da se međusobno povezuju i ohrabruju u teškim situacijama – kao što su nasilje u obitelji i seksualna zlostavljanja. U konzervativnom su društvu prvi otvoreno progovorili o masturbaciji, pobačaju, seksualnosti, tijelu, te mnogočemu drugome. S jednom od koordinatorica projekta BuSSy, Nadiom Elboubkri, razgovarali smo ovih dana.
Kada je i kako započeo projekt BuSSy? Što vas je motiviralo da pokrenete projekt?
Prije deset godina na Američkom sveučilištu u Kairu održana je predstava Vaginini monolozi Eve Ensler. Mnoge studentice mislile su da je predstava odvažna, ali nebitna za Egipat. U rekaciji na takva razmišljanja rodio se BuSSy. 2006. godine projekt je pokrenula nekolicina studentica, cilj je bio godišnje predstavljanje istinitih priča žena Egipta. Prvi performans bio je baziran na zbirci priča koje su žene slale u odgovoru na letak na kojem je pisalo “ako imaš priču o sebi ili o ženi koju poznaješ, molimo te da ju podijeliš”.
Monolozi, koje su napisale i izvodile žene za žene, razotkrili su prave ženske priče i po prvi puta u Egiptu otvorili prostor za slobodno izražavanje o problemima koje društvo često ne uspijeva ili odbija adresirati. Iako su nas često cenzurirala i privatna i državna kazališta, BuSSy se uspio održati, razvijati i napredovati. Prije pet godina projekt smo proširile i počele skupljati i priče muškaraca. I muškarci i žene su pozvani/e da pričaju o svojim iskustvima tijekom radionica i kasnije na pozornici.
2012. godine smo počele raditi na većoj razini. Više nismo imale samo jednu radionicu i jednu predstavu godišnje, već smo počele održavati više radionica izvan Kaira kako bi skupile što više priča koje odražavaju raznolikost iskustava muškaraca i žena u urbanim i manje urbanim sredinama. Neke su se radionice zasnivale na specifičnim iskustvima – zlostavljanjima tijekom prosvjeda i obiteljskom nasilju.
Posljednjih godina nastupate na pozornicama diljem Egipta. Koje su najveće prepreke s kojima ste se susretali/e?
Problemi kojima se BuSSy bavi često su problemi koji su tabu u Egiptu, oni o kojima se rijetko priča u javnosti. Žene se često osjećaju osramoćeno ili su pak smatrane nečasnima ako su seksualno zlostavljane, a kamoli kad o tome pričaju u javnosti… BuSSy ženama daje prostor da iznesu te priče, mogu ostati anonimne, mogu se predstaviti svojim imenom i prezimenom. Mnoge ipak odlučuju ostati anonimne.
Držimo radionice u gradovima diljem Egipta i pozivamo žene da nam se pridruže. Zatim te priče organiziramo u predstavu, a žene koje to žele svoje priče mogu same iznijeti i na pozornici. Sve možda zvuči mnogo lakše nego što zaista jest… Često se suočavamo s backlashom od strane društva. Ponekad se pojave ljudi koji zadirkuju izvođače dok su na pozornici, neke žene su prisiljene skrivati svoje identitete, neke ljude koji s nama dijele priče ne možemo snimati ili stavljati njihove fotografije na društvene mreže, itd. Cenzurira nas i država. Nedavno smo protjerani iz državnih prostora (Cairo Opera House) jer se predstava koju smo trebali održati bavi ‘nemoralnim’ pitanjima poput masturbacije i seksualnog obrazovanja.
Zbog svega ovoga smo pokrenuli crowdfunding kampanju – jer želimo prostor slobode, prostor lišen osuđivanja i moraliziranja, a to je postalo sve teže i teže pronaći. Ponekad držimo radionice u nesigurnim četvrtima, ili radimo probe na parkiralištima ili u svojim dnevnim boravcima, jer ne možemo naći odgovarajući prostor.
Rodni problemi su u fokusu vašeg aktivizma. Kroz vaše priče, koji su najveći problemi s kojima se susreću žene i muškarci Egipta, u odnosu na od društva postavljene rodne norme i očekivanja?
Mnogi od učestalih problema u našem društvu vežu se za seksualno nasilje, koje ima korijene u okupaciji javnog prostora i kulturno definiranoj rodnoj dinamici. Ono što se neprestano provlači kroz naše radionice je pitanje uličnog uznemiravanja – žene se boje ili ih je sram ići vani, često satima razmišljaju što će odjenuti, koju rutu za šetanje odabrati i sl. Za muškarce postoje slični problemi. Iako se u medijima ne priča o tome, i muškarce se uznemirava na ulici. Naše radionice pomažu i ženama i muškarcima da se povežu s drugima koji su imali slična iskustva, da uvide kako nisu sami/e, što im daje snage da stanu na pozornicu i ispričaju svoju priču, podižući svjesnost o tim problemima.
{slika}
Postojanje ovog prostora za pričanje često skrivanih priča – iz svih dijelova društva, od velikog je značaja mnogima. Kakve su bile reakcije kada je projekt tek počeo i kako su se mijenjale kroz godine? Je li ljude bilo strah u početku i imate li veću potporu sada?
Imamo sreću jer imamo veliku i odanu bazu ljudi koji nas podržavaju u Kairu. Kad držimo radionice i nastupamo, predstave su gotovo uvijek rasprodane. Međutim, još uvijek se suočavamo s nekim poteškoćama u komunikaciji s publikom. Mnogi su šokirani našim predstavama, ljudi su znali otići usred predstave, ili doći do nas kasnije i žaliti se. Naravno, postoji i oni koji glasno plješću, podržavaju nas, žele nam se pridužiti u sljedećim radionicama i predstavama. U drugim gradovima je ponekad potrebno duže da probijemo led, jer smo im još uvijek novi. Sve u svemu, naše su radionice sjajan način da se povežemo sa lokalnim zajednicama, odnos s publikom napreduje iz godine u godinu, a ljudi iz manjih sredina kroz ove radionice po prvi puta razgovaraju o svojim problemima. To je na neki način zbilja revolucionarno!
Spomenuli ste prije suradnju s drugim kazalištima. Kakva je ona bila – i s privatnim i državnim kazalištima? Koliko su često bili u potpunosti spremni na suradnju, a koliko su su vas pokušali cenzurirati?
Od samih početaka vučemo taj problem s pronalaskom prostora za naše radionice i probe. Nema gdje nismo bili/e – od školskih igrališta, garaža,stanova, kafića, knjižara, itd. Da bi nastavili dijeliti priče koje nam stižu, trebamo siguran i otvoren prostor – kako bismo mogli držati radionice, ali i pokrenuti druge aktivnosti koje bi nam omogućile da budemo dugoročno održivi, i izvan dohvata onih koji nas pokušavaju cenzurirati i kontrolirati sadržaj koji izvodimo.
Bilo je mnogo takvih pokušaja. Sve ovisi o okolnostima, ali i o legalnosti i neovisnosti prostora. Cenzurirati su nas pokušali i u državnim i u privatnim kazalištima, ali svaki puta kada su naša scenariji i rukopisi podvrgnuti takvom procesu – odbijamo nastupati u tim prostorima. Jedno od naših najvažnijih načela je da priče koje smo dobili ispričamo točno onako kako su napisane ili izrečene.
{slika}
Trenutno je u tijeku crowdfunding kampanja za BuSSy. Cilj je financiranje vlastitog prostora za BuSSy, koji bi vam omogućio toliko željenu i potrebnu slobodu i neovisnost. Kakvi su vam planovi za budućnost, čemu se nadate, o čemu sanjate?
Kroz našu crowdfunding kampanju cilj nije samo financiranje vlastitog prostora za radionice i predstave, već se nadamo da bi projekt mogao postati dugoročno održiv kroz nekoliko godina. Želimo redovito održavati radionice, večeri otvorenog mikrofona i mini performanse u našem novom prostoru. Nadamo se da ćemo s vremenom moći same financirati sve aktivnosti i razvijati se i dalje, pogotovo u manjim sredinama, izvan Kaira.
U petak je u Rijeci, u prostorijama Filodrammatice, u organizaciji neformalne inicijative Znaj znanje, održana projekcija filma Vessel koji govori o aktivistkinji Rebecci Gomperts. Njoj je, uzrujanoj zakonima koji zabranjuju pobačaj diljem svijeta, sinula ideja plutajuće klinike u kojoj bi se zahvati obavljaju u izvanteritorijalnim vodama.
Radnja filma prati Rebeccin projekt, Woman on waves, koji se, s priličnom medijskom pažnjom, susreo se nemalim brojem proceduralnih, političkih, religijskih i inih zapreka, no sve su one redom shvaćene kao izazovi tako da je ovo ujedno i priča o njihovom savladavanju. Zapravo, riječ je o filmu koji dočarava stvaranje underground aktivističke scene iz područja ženskih reproduktivnih prava koja se proširila na globalnu razinu.
Nekoliko je važnih elemenata u filmu čija se tema ne može jednoznačno odrediti s obzirom kako je riječ o hrabrosti, ulozi liječnice koja ima iskustvo Greenpeaceove aktivistkinje, ženama diljem svijeta koje se solidarno bore rame uz rame s Rebeccom, i – muškarcima koji sudjeluju u anti prosvjedima protiv Woman on waves. Oni su bili najglasniji u prosvjedovanju u lukama u koje su Woman on waves planirale usidriti.
Woman on waves (WoW) osnovane su 2000. godine s ciljem prevencije neželjenih trudnoća i naročito nesigurnih i po zdravlje opasnih pobačaja. Organiziranjem medicinske pomoći nastojale su doskočiti problemu s kojim se susreću žene diljem svijeta – od stigmatizacije, straha i samoće do realano ropskih uvjeta u kojima pojedine od njih žive. Rebecca je na brodu koji plovi pod nizozemskom zastavom odlučila napraviti mobilnu kliniku na kojoj bi se pobačaji mogli obavljati izvan teritorijalnih voda zemalja u kojima je ovaj zahtjev zabranjen.
U većinu luka nisu bile dobrodošle i zabranjivano im je usidravanje, tako da je akcija u jednom trenutku bila prelomljena činjenicom kako su Women on waves najavile svoj dolazak i obećale ženama pomoć, da bi ih na kraju iznevjerile. Zemlje u kojima su imale probleme ovoga tipa, kao kada su ih vojni brodovi ispraćali prema otvorenom moru (iako nisu prijetnja i ne ugrožavaju sigurnost zemlje), kasnije su ili legalizirale pobačaj ili olabavile zakonski okvir. Iako su Rebecca i njen tim bili razočarani jer se žene nisu mogle popeti na brod i dobiti očekivanu pomoć, sama odjek u medijima i količina ljudi koji su ih došli podržati na dokove, omogućila je kasnije velike i pozitivne promjene što se legislativnog dijela tiče. Odnosno, na ovaj se način u javni diskurs dovelo pitanje važnosti pobačaja koji je siguran i legalan.
Forma filma je dokumentarna, tako da je uhvaćen svaki detalj – od broja poziva i poruka koji pristižu Woman on waves nakon što su objavile broj telefonske linije za pomoć, do svjedočanstava žena koje traže pomoć ili su je dobile. Nakon što su javnom akcijom izvjesile broj besplatne telefonske linije za pomoć, kamera je uhvatila trenutak (tj. nekoliko njih) u kojem je na mobitel Women on waves u svega minuti ili dvije došlo više od 80 poruka / poziva. Nevezano za klasične i opstruirajuće crno bijele priče je li ovdje riječ o ubojstvu ili ne, svatko tko pogleda ovaj film ostat će obogaćen za jednu vrlo važnu informaciju – da, pobačaji se događaju, da, i to se zbilja događaju, i da, žene umiru pri tome. Žene koje nemaju alternativu u vidu medicinski sigurnog zahvata ili je ona preskupa, odlučuju se na razne metode koje imaju kobne posljedice. Uočimo važnost sigurnosti i dostupnosti pobačaja na trenutak.
Posebno je upečatljiva priča mlade žene iz Afrike koja je ostala iznenađena da Women on waves doista funkcioniraju tako da pomažu cijelo vrijeme i da su 24satna moralna podrška. Ona je, u vremenskom rasponu od 12ak sati, imala neprekidnu podršku Women on waves.
Edukacijama koje je Rebecca zajedno sa svojim timom održala u Africi kako bi ženama pokazala da same mogu odlučivati o vlastitom tijelu jedna su vrsta ganuća, zatim ide spoznaja mlade Afrikanke koja u kameru govori koliko je života moglo biti spašeno da su za ovo znale ranije (pritom misleći na žene koje preminule prilikom izvođenja nemedicinskih, nesigurnih, nehumanih pobačaja), a zatim (ako ćemo po količini emocija koje ove scene izazivaju kod gledatelja) zadovoljstvo i sreća na licima volontera i volonterki koji su, nakon završene edukacije, osposobljeni držati te iste edukacije drugima. Vratimo se sekundu na dio filma u kojem mlada Afroamerikanka izgovara rečenicu, preformulirat ću, koliko bi njih (žena) još bilo među nama da su ranije imali informacije. Rebecca je prošla veći dio svijeta s Women on waves, uključujući područja poput Pakistana, dijelove Azije, Južne Amerike, i drugih.
U Portugalu su izvele simboličnu akciju vješanja transparenta s besplatnim brojem linije za pomoć na statuu Djevice kao univerzalnog simbola ženskog u zapadnim civilizacijama, koja se zamišlja kao zaštitnica i puna razumijevanja. Policija je transparent vrlo brzo uklonila što je samo još jedan od načina sprečavanja slobode na pristup informacijama i ograničavanja prava govora. Pojedine će zemlje radije riskirati da im žene umiru prilikom pbačaja koje se izvode na divlje nego spasiti njihove živote omogućivši im sigurnu alternativu.
Također, jedna od upečatljivijh poruka filma svakako je spoznaja kako je ženama s ovim informacijama bilo omogućeno da nastave s vlastitim životom tamo gdje je stao kada su ostale trudne. Za daljnje akcije ih je motivirala nepravednost činjenice kako je zahvat u nekim dijelovima svijeta legalan i siguran, dok u drugim sve obično svodi na oštre predmete, negdje u zabiti.
U onom trenutku kada su bile onemogućene da prihvate žene na brod, Women on waves su se dosjetile distribuiranju informacija koje će ženama omogućiti da na legalan način donesu odluku o ostatku svog života. Hrpa žena, o čijim svjedočanstvima se može čuti / čitati u filmu, objasnile su razloge svog postupka – silovanje, nedostatak financijskih sredstava za prehranu obitelji, jednostavno neželjena trudnoća jer se ne osjeća spremnom, sramota, prijetnje ubojstvom i sl. Pri čemu je inzistiranje na porodu jednostavno dehumanizirajuća, nezdrava, bezobrazna i diskriminirajuća praksa. U ljekarnama je dostupan lijek čije se korištenje NE preporučuje u trudnoći s obzirom da može dovesti do pobačaja – žene kada su saznale tu informaciju počele su ga koristiti upravo u te svrhe, s obzirom na njegovu učinkovitost do 80%. Svjetska zdravstvena organizacija na svojim stranicama ima provjerene podatke o lijeku, a Woman on waves dostavljaju i naputke kako dotični lijek koristiti i kako reagirati na svaku potencijalnu nuspojavu. Dostupan je u ljekarnama, no žene i dalje moraju skrivati razlog zbog kojeg idu po njega.
Film nije imao autoričinu privatnu dimenziju, no u trenutku kada su je isprovocirali ptanjem zalaže li se ona za pobačaj iskuljčivo zato jer se i sama na njega odlučila, postala je svejsna kako i to može biti jedan od načina kako prenijeti poruku o ovoj tako subverzivnoj i kontroverznoj temi. Rebecca je za vrijeme snimanja filma bila trudna nekoliko tjedna i iščekivala je dijete, što je samo dokaz kako aktivti/kinje za reporudiktivna prava i prochoiceri nisu ljudi koji generalno ne žele djecu. Rebecca je naglasila koliko se može uživati u majčinstvu kada je ono doista – željeno.
E sad, iako će se mnogi i dalje zgražati nad ovim tekstom (filmom), ne bi bilo zgorega da se čisto objektivno sagledaju činjenice. Pobačaji se zbilja događaju i zbilja ima sredina u kojima se oni izvode na najbrutalnije načine pri čemu je stopa smrtnosti (od zahvata ili posljedica) izuzetno visoka. Broj izvedenih pobačaja smanjit će se edukacijom i dostupnošću kontracepcijiskih sredstava, ali će i dalje brojka izvedenih biti visoka – stoga je zbilja od velike važnosti da ženama bude omogućena ispravan, medicinski i siguran zahvat.
Woman on waves sada su primarno fokusirane na dostavljanje provjerenih informacijama ženama kojima su najpotrebnije, i to putem interneta, grassroots inicijativa i kroz telefonsku liniju na kojoj žene mogu dobiti utjehu, savjet i/ili informaciju.
Film je premijerno izveden na Southwest Film festivalu 2014., gdje je dobio nagradu publike u kategoriji dokumentarnog filma te specijalnu nagradu žirija za političku hrabrost. Do sada je prikazan na više od 230 festivala diljem svijeta, i na nebrojeno pojedinačnih projekcija. Od ostalih nagrada mogu se izdvojiti Peter Wintonick Award s Sheffield DocFest-a, Shelly Excellence Filmmaking Award, Moving Mountains Honorable Mention s Mountainfilm-a u Tellurideu, Calgary Underground Audience Choice Honorable Mention, te SIMA Lens to Action nagrada žirija.
Proteklih nekoliko tjedana, društvene mreže preplavile su objave peticija za zaustavljanje, sada nam već svima poznatog, festivala Yulin, popraćene zgroženim komentarima, slikama mučenja i suosjećajnim izjavama. Za slučaj da ste ih propustile, radi se o festivalu koji se održava u Kini, kojem je svrha okupljanje ljubitelja psećeg i mačjeg mesa. Za razliku od mnogih mojih Facebook prijatelja, kad pomislim na to, mene ne prođe jeza – čak bih mogla reći da nisam nešto posebno iznenađena.
Da, naravno da me zgraža pomisao na festival na kojem se muče, ubijaju, a zatim i jedu životinje. Međutim, moje zgražanje ne odnosi se samo na pse i mačke, već i na sve ostale životinje – iliti, ja sam jedna od onih ‘čudnih’ – ne samo da sam vegetarijanka, nego sam veganka. Jedna od onih naviknutih na pitanja poput: ‘Pa zašto? Što vi uopće jedete? Koliko je to uopće zdravo? Ajme, pa tko bi htio takav život pun odricanja?’
Kako bi mogli normalno funkcionirati u svakodnevnom životu, većina vegana/ki i vegetarijanaca/ki brzo otupe na patnju koju za razliku od većine percipiraju svugdje oko sebe, a ne samo kada se govori o psima i mačkama. Jednostavno ne bi mogli živjeti kad bi nekoliko puta dnevno počeli plakati i govoriti o mekom, žutom piletu od kojeg je nastao nečiji ručak, tome koliko je godina to pile moglo živjeti, a koliko tjedana ili mjeseci iznosi prosječna dob peradi u mesnoj industriji. Zatim, na koji način je pile provelo svoj kratki život, što su mu sve radili. Detaljan opis njegovog živčanog sustava i načina na koji osjeća bol, te na kraju, na koji način je ubijen. To je samo onaj suosjećani dio. Tu je i prilično intrigantan opis (ne)higijenskih uvjeta u kojem se odbija obrada mesa, nakon kojeg još dolazi do raznih malverzacija sa nepravilnim skladištenjem, promjenama roka trajanja i slično. Najviše zbog vlastitog psihičkog zdravlja, većina vegana i vegetarijanaca ne govore o tome (osim kad ih sami pitate), ali ih se svejedno, kao i sve ostale pripadnike i pripadnice marginaliziranih skupina kao što su npr. LGBTIQ+ osobe, smatra agresivnim i napadnim, neovisno o tome jesu li sami/e aktivisti/-kinje ili ne.
Upravo ta sveprisutnost patnje na koju otupimo jest razlog zašto se ni emotivno niti putem peticije, nisam uključila u sveopći linč Yulina. Nemojmo se zavaravati, cijela ova priča otišla je puno dalje od toga da je ‘pas čovjekov najbolji prijatelj’ – ‘oni nisu normalni, potpuno su drugačiji od nas, prljavi su, luđaci, treba ih sve pobiti’ izgovoreno je i napisano je u brojnim komentarima mnogo više puta nego ‘jadni psi’.
Da, postoji razlog zašto je Yulin grozan, a naš uobičajeni sendvič nije, ali on nikako ne leži u milijunima puta spomenutom ‘razlogu’ da su ‘neke životinje stvorene za to da budu hrana, a neke nisu’ (digresija: moram primijetiti da se mnogo izrazito nereligioznih ljudi poziva na neko izvanjsko stvaranje – evolucija nema nikakve veze s tim jer se psi i mačke anatomski i fiziološki značajno ne razlikuju od drugih životinja koje svakodnevno jedemo).
Čitajući komentare na portalima, našla sam na jedan koji doslovno kaže ‘ti psi pate, osjećaju bol, krave i svinje ne pate.’ Takav komentar je, ako ništa drugo, nedostatak osnova biologije. Unatoč trudu mesne industrije da njihove reklame prikazuju “slobodne” životinje po pašnjacima, snimke klaonica često izlaze u javnost. Danas se zaista ni jedna odrasla osoba ne može izvući na neznanje, svima nam je potpuno jasno kojim putem ćevapi dođu na stol.
Razlog tome leži u kulturnim obrascima na koje smo navikli. Psihologiju jedenja mesa detaljno je opisala psihologinja Melanie Joy u svojoj doktorskoj disertaciji, kasnije objavljenoj u obliku prilično poznate knjige intrigantnog naslova “Zašto volimo pse, jedemo svinje i nosimo krave“.
Odgovor je skriven u otprilike istim razlozima kao i to zašto netko jede pse, a netko drugi se zgraža nad zapadnim jedenjem krava i svinja. Svako društvo sebi definira što je ‘normalno’ ili točnije ono što je prihvatljivo, u svemu, pa tako i u jedenju. Svako društvo onda prema tome kreira percepciju jestivih i nejestivih životinja. Gledano iz perspektive obrazaca ponašanja to nimalo ne razlikuje od toga koji je uobičajeni, prihvaćeni ili ako hoćete, ‘normalni’ način pozdravljanja.
Na individualnoj razini, navika ovdje igra veliku ulogu. Svima nam je dobro poznato da svaka promjena zahtjeva prilično velik osobni napor. Kad te promjene zahtijevaju odstupanje od uobičajenog društvenog ponašanja, to je još i teže – naša osobna promjena životnih navika u kojima odustajemo od podupiranja industrije mučenja i ubijanja životinja obično rezultira naporima naše okoline ‘da nas vrati na pravi put’, budući da ponašanje koje odstupa od uobičajenog dovodi u pitanje društvenu normu, nepogrešivost i nužnost uobičajenog, zar ne?
{slika}
Postoji razlog zašto mi mislimo da je Yulin grozan, a naš uobičajeni sendvič nije. On leži u ogromnoj dobiti mesne industrije (koja se nekim manjim djelom zatim ulaže u marketinške kampanje koje prikazuju sretne životinje na pašnjacima), konformizmu i tome što nekoliko objava na Facebooku ne zahtjeva apsolutno nikakav osobni angažman.
Unatoč svemu tome, ja želim biti optimistična pa razmišljati ovako: netko je, možda, zgražajući se nad Yulinom, shvatio ili shvatila da zapravo radi istu stvar i odlučio ili odlučila promijeniti svoj način života. Jasno mi je da će uvijek biti više onih koji će se satima truditi argumentirati zašto se njegov hamburger i Yulin ne mogu izjednačiti, ali, s obzirom na računicu da jedna osoba u svom životu pojede prosječno 7000 životinja, individualna promjena nipošto nije uzaludna.
Uostalom, na globalnoj razini, sve nas je više. Baš danas, jedna moj Facebook prijatelj naveo je ova dva sukobljena mišljenja i svoju promjenu razmišljanja:
“Nekad sam mislio ovo: “Kad bi klaonice imale staklene zidove, svi bi ljudi bili vegani.” – Linda McCartney … a sad mislim ovo:
“Kad bi klaonice imale staklene zidove, neki bi i dalje besramno jeli svoj hamburger ne mareći ni za što drugo.” – dr. Steven Best.”
U 18 sati prema hrvatskom vremenu zatvorena su birališta u Grčkoj na kojima su danas građani i građanke te zemlje odgovarali na referendumsko pitanje koje je glasilo: “Treba li se prihvatiti nacrt sporazuma koji je predstavila Europska komisija, Europska centralna banka i Međunarodni monetarni fond na sastanku Eurogrupe 25. lipnja 2015. i koji se sastoji od dva dokumenta, a sačinjava jedinstven prijedlog? Prvi dokument je naslovljen Reforme za dovršetak aktualnog programa i poslije njega, a drugi Preliminarna analiza održivosti duga?
Čini se kako su milijuni Grka i Grkinja na upravo održanom referendumu glasno i jasno poručili su ne daljnjim mjerama štednje, politici rezanja i nametanju ultimatuma Europske komisije, Europske središnje banke te Međunarodnog monetarnog fonda.
Izlaznost na referendum bila je izrazito visoka, a grčki premijer Cipras koji je od svojih građana i građanki još jednom zatražio povjerenje kako bi u pregovorima s Trojkom zauzeo beskompromisniji stav, izgleda, upravo to je i dobio.
12:41
Jutro nakon grčkog OXI i dalje se čeka razvoj situacije, a napeto se iščekuje sastanak koji bi se trebao održati u utorak kako bi se pronašao izlazak iz ove situacije.
Ranije jutros grčki ministar financija Varoufakis podnio je ostavku. Tim potezom smatra da će olakšati daljnje pregovore između Grčke i Trojke.
23:17
S prebrojanih preko 90 posto glasačkih listića ugašeni su i zadnji tračci nade kod onih koji su očekivali drugačiji rezultat, a među njima nalaze se i čelnici europskih institucija koji su svoje izjave dali nedavno. Građani i građanke Grčke sa 61 posto od onih koji su izašli na prvi referendum još od davne 1974. odlučilo je reći NE ultimatumu Trojke. Sljedeći dani bit će izuzetno napeti i sasvim će sigurno znatno utjecati na politike Europske unije.
{slika}
22:56
Premijer Cipras oglašava se na Twitteru s brojnim porukama Grcima, Grkinjama, ali i cijelom svijetu.
{slika}
22:43
Predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz oglasio se video porukom, izdvajamo najvažnije.
“Ovo je težak dan. Obećanje grčkog ministra da će s grčkim “NE” imati bolju poziciju, u mojim očima nije istina. U teškoj smo situaciji, grčki je narod rekao NE, a 18 drugih država složilo se s prijedlogom mjera koje su im dane. Hoće li se moći nastaviti pregovarati ili ne, ovisi sada o tome što će Grci donijeti na stol.”
Schulz je komentirao i najavu grčkog ministra financija da će se pregovori nastaviti već sutra i to riječima:
“To je teško ostvarivo i takva je izjava opasna.”
22:41
Konačno se oglasio i grčki premijer Cipras. Reuters prenosi kako je izjavio da će “sutra sjesti za pregovarački stol s ciljem obnove bankarskog sustava.
22:37
U pravu, zasigurno, nisu obojica.
{slika}
22:29
Glasački listiću Grčkoj nisu niti zbrojeni do kraja, a euro je u odnosu na dolar već pao 1,5 posto, javljaju razni svjetski mediji.
Ponukani rezultatima referenduma francuski predsjednik Hollande i njemačka kancelarka Merkel sazvali su hitan samit na razini Europske unije.
22:25
Prebrojano je 84 posto glasačkih listića, a rezultat je trenutno sljedeći: 61, 54 posto NE, 38, 46 posto DA.
22:10
Antonis Samaras, predsjednik Nove demokracije popustio je pritiscima i dao ostavku na to mjesto, javlja enikos.gr.
21:43
BBC javlja kako je grčki ministar financija Varoufakis održao konferenciju za medije na kojoj je izjavio:
“Ovim ‘NE’ ultimatum je vraćen onima koji su ga zadali. Zvat ćemo kreditore jednog po jednog kako bismo nastavili pregovore. Ovo velikodušno ‘NE’ kojim nam je grčki narod dao povjerenje iskoritit ćemo da pronađemo neke zajedničke temelje”.
21:35
Na Twitteru se sa svojeg službenog profila oglasio i vođa španjolskog Podemosa Pablo Iglesias koji se pridružio čestitkama. Iglesias kaže kako je danas u Grčkoj pobijedila demokracija.
{slika}
21:28
Sve je više ljudi na trgu Syntagma. Podsjećamo, u svim regijama prevladava NE, a na nacionalnoj razini s trenutno obrađenih 62 posto glasačkih listića 61 posto građana i građanki Grčke reklo je odlučno ne ultimatumima Trojke.
{slika}
21:12
Intenziviraju se pozivi na ostavku Antonisa Samarasa predsjednika opozicijske stranke Nova demokracija. Naime, sumnja se da je određeni dio glasača i glasačica koji inače podržavaju stranku Nova demokracija (koja je pozvala građane i građanke da glasaju ‘DA’) namjerno zaokružila ne kako bi osigurala pad ovog stranačkog vođe.
Trenutno je prebrojano 57 posto glasova, a NE je i dalje u vodstvu s uvjerljivih 61 posto.
20:55
Obrađeno je preko 50 posto glasačkih listića, uvjerljiva prednost NE i dalje je prisutna – 61 posto osoba glasalo je NE.
20:45
Postaje sve stvarnije, Grci i Grkinje pružili su otpor. Grčka vlada službeno predviđa da pobjedu za 61 posto građana i građanki koje su rekle NE.
Na trgu Syntagma čeka se službeno prograšenje rezultata koje bi trebalo uslijediti uskoro.
U međuvremenu, oglasio se grčki ministar obrane koji je rekao kako ovaj referendum pokazuje da se “grčki narod ne može ucijenjivati, terorizirati i da mu se ne može prijetiti”.
20:27
Obrađeno je 40 posto listića, a na 61 posto njih jasno piše NE mjerama Trojke.
20:16
Čini se kako su rezultati anketa rađenih pred referendum krivo pokazivali kako će pobjeda biti uska.
U svim regijama prevladava NE, prema podatcima grčkog ministarstva Unutarnjih poslova.
{slika}
20:10
Prebrojano je 30, 07 posto glasova, NE i dalje vodi s preko 60 posto.
20:05
Grčka javna televizija prikazuje sve veće skupine građanka i građanki koje se okupljaju kako bi proslavili ono što smatraju pobjedom na referendumu. Uživo možete pratiti ovdje.
19:57
Sve se više ljudi okuplja pred zgradom Parlamenta u iščekivanju konačnih rezultata referenduma.
{slika}
19:35
Govor kancelarke Merkel prekinula je danas grupa prosvjednika i prosvjednica koje podržavaju grčki otpor prema ultimatumima koje pred njih postavlja Trojka, javlja rt.com.
Čini se kako će već sutra, u ponedjeljak, biti održan hitan sastanak u Parizu između kancelarke Merkel te francuskog predsjednika Hollandea, javlja BBC. Hollande i Merkel, razgovarat će, naravno, o rezultatima grčkog referenduma.
19:30
Prema podatcima grčkog ministarstva Unutarnjih poslova za sada je prebrojano preko 15 posto glasova, omjer je za sada 60 posto u korist NE, 40 posto za DA.
18:05
Prema rezultatima predviđanja šest televizijskih postaja u Grčkoj čini se kako je preko 50 posto građana i građanki Grčke poručilo odlučno NE ultimatumima.
Grčki BDP smanjio se za 25 posto od prihvaćanja mjera štednje i politike rezanja proračuna, a nezaposlenost je vrtlogavo rasla.
Na svojim službenim stranicama grčka Vlada objavila je infografike na kojima prikazuju devastirajuće posljedice prihvaćanja mjera štrednji prema prijedlozima Trojke od 2010. do danas. Naime, stopa samoubojstava u samo 5 godina povećala se za 35 posto, 500 posto više osoba nema zdravstveno osiguranje,broj Grkinja i Grka koje žive u apsolutnom siromaštvu povećao se za 7 posto, a minimalne plaće smanjile su se za 26 posto, dok su mirovine srezane za čak 45 posto.
Jučerašnja izjava ministra Varoufakisa za španjolski El Mundo bila je najoštrija do sada, Varoufakis je izjavio kako Trojka namjerno sije strah među grčkim građanstvom, a da takvi postupci imaju svoje ime – terorizam.
{slika}
Grčki ministar financija Varoufakis izjavio je danas za CNBC kako očekuje da će se dogovor s Trojkom postići u narednih 24 sata.
Građani i građanke Grčke itekako su svjesne da ih čekaju još duge godine oporavka i odricanja, ali ovim putem su jasno poručili kako o svojoj sudbini žele odlučivati sami te na ultimatume ne pristaju.