sdadmin, Author at Libela - Page 792 of 1806

Zašto Jelena Veljača nije ‘Drukčija od drugih’?

Posted on April 9, 2015 by sdadmin

Jučer je u prostoru caffe bara Retro održala promocija hrvatskog izdanja knjige Lene Dunham “Drukčija od drugih” u organizaciji nakladničke kuće Algoritam. Kako je navedeno u njihovoj najavi događaja, za prezentiranje knjige eseja producentice, glumice, redateljice, a sada i drugačije spisateljice Lene Dunham, izabrana je Jelena Veljača – glumica, producentica i kolumnistica, dok je razgovor vodio prevoditelj i urednik Vladimir Cvetković Sever.

Prema izboru Jelene Veljače za prezentaciju Drukčije od drugih i njezinoj interpretaciji serije Girls bila sam od početka skeptična. Nažalost, ispostavilo se da je skepsa, bazirana na dosadašnjem, prvenstveno kolumnističkom radu, Jelene Veljače i pokušaju usporedbe istog s radom i vizijom te pristupom temama o kojima Lena Dunham progovara, bila opravdana.

Lena Dunham u svojem je dosadašnjem radu kreirala filmove Creative Nonfiction i Tiny Furniture, četiri sezone HBO-ove serije Girls, a svojem je kreativnom opusu sada dodala i knjigu koju se svrstava u područje “kreativne publicistike” – Not That Kind of Girl. A young woman tells you what she’s “learned”, odnosno, u hrvatskom prijevodu Sandre Mlađenović – Drukčija od drugih.

Najjasniju poveznicu među svim navedenim predstavljaju autobiografski elementi koje Lena unosi u svoja djela posebno naglašavajući važnost iskrenog pristupa temama o kojima govori, bilo da se radi o feminizmu, odrastanju, njezinoj vlastitoj privilegiranosti, doživljavanju vlastitog tijela, seksualnosti općenito, međuljudskim, obiteljskim ili bilo kakvim drugim odnosima.

Pokušat ću u ovom tekstu izdvojiti neke trenutke koji pokazuju koliko je Algoritam pogriješio u izboru Jelene Veljače za prezentaciju ove knjige, pokazujući tako, prvenstveno, vlastito nesnalaženje u porukama koje Lena Dunham jasno odašilje, ali i podcjenjujući čitatelje i čitateljice misleći da ih zbog toga ni mi nećemo razumjeti.

Kako bi, vjerujem, opustio i svoju gošću, a i sve nas u publici, sugovornik Jelene Veljače, prevoditelj Vladimir Cvetković Sever, započeo je razgovor nečim što je smatrao duhovitom dosjetkom o tome kako on, očigledno, eto, nije djevojka, a Jelena Veljača, eto, kao što vidimo jest. Kolutanje očima i nevjerica mogla je otpočeti, a ton ostatka razgovora bio je zadan.

Nakon što je sve nas okupljene Veljača upoznala sa svojom prvotnom reakcijom na seriju te činjenicu da ona nije bila nimalo pozitivna povezujući to sa time koliko je ona drukčija od svih drugih serija koje se proizvode trenutno, govoreći pri tom isključivo u muškom rodu – o sebi kao obožavatelju, a o Leni Dunham kao autoru, mogli smo preći na “škakljive teme” poput privilegiranosti, starosne dobi, debljine i ljubavnog života Lene Dunham, feminizma i stanja u Republici Hrvatskoj.

O privilegiranosti:

Pokušavajući obraniti Leninu privilegiranu poziciju Jelena Veljača najprije je propitivala je li Lena Dunham uopće privilegirana i zašto bi netko smatrao da jest. Dunham je, naime, dvadesetosomogodišnja bjelkinja iz New Yorka, a njezini su roditelji bogati umjetnici i kao takva je privilegirana i toga je svjesna, za razliku od Veljače, koja je od svega navedenog uspjela primijetiti samo to da se Dunham nalazi u ekonomski povoljnoj poziciji. Privilegiranost koja dolazi iz rasne pripadnosti bjelačkom stanovništvu, pripadnosti kozmopolitskom i anvangardnom njujorškom umjetničkom krugu, baš kao i dostupnost najistaknutnijih obrazovnih institucija, Veljača ne detektira. Kada ju je sugovornik blago na to upozorio, Veljača odlazi u drugu krajnost pa se iz njezinih riječi na neki način mogla izvući i poruka o tome kako je radna etika kod ljudi koji ne rade, kao većina, samo zato da bi preživjeli, zapanjujuća.

O feminizmu:

Upitana o važnosti medijske reprezentacije žena na način na koji to čine Girls i povezanosti feminizma s istim, Jelena Veljača najprije se osvrnula na to da su žene predugo čekale i na ostvarenje nekih drugih prava poput prava na glas ili obrazovanje. Točno i tu je s točnostima prestalo. Nazivanje feminizma u početcima “agresivnim i nasilnim”, a ideja da trenutno “u svijetu govorimo o drugoj genereaciji feministkinja, a na hrvatskim prostorima o nultoj ili polu nultoj generaciji” u potpunosti je promašena i neprimjerena u bilo kojem prostoru, a poglavito na predstavljanju knjige Lene Dunham, i kada osoba koja to izgovara samu sebe naziva feministkinjom. Mogli smo tako čuti, da za razliku od tih tvrdih, agresivnih i nasilnih početaka, Girls “feminizmu daje mekoću” i kroz humor uspijeva prodati feminizam. Međutim, eto, to ne razumiju sve te agresivne feministkinje čije su “krute ženske udruge napale Lenu” .

O Leninoj starosnoj dobi:

Tijekom razgovora Jelena Veljača u više je navrata naglasak stavljala na godine Lene Dunham i to ne samo u kontekstu njezinog autobiografskog stvaranja za koji takav podatak uistinu jest relevantan, već u kontekstu očekivanja kvalitetnijeg stvaranja u godinama koje će doći budući da je Lena “trenutno jako mlada” i “što ona ima nekih 25 – 28 godina”. Osim činjenice da razlika u godinama između Jelene Veljače i same Lene Dunham i nije pretjerano velika, takav diskurs samo perpetuira diskiminatorno viđenje mladih kao nezrelih ili manje sposobnih što je jednako ejdžizam kao i doživljavanje osoba starije životne dobi tromima ili manje sposobnima za aktivno sudjelovanje u društvu.

O tome što Drukčija od drugih može značiti u Hrvatskoj danas i tko će je čitati:

U ovom je slučaju urbani rasizam krenuo od samog postavljanja pitanja. Naime, Vladimir Cvetković Sever pitao je Veljaču za mišljenje o tome kako će se knjiga Lene Dunham doživjeti danas u Hrvatskoj i “može li se ta knjiga čitati u manjim gradovima”. Nakon paralale između isključivo užeg centra Zagreba i New Yorka, Veljačin je sugovornik zaključio kako on, recimo, ne bi tu knjigu preporučio gospođama s kojima je, eto baš danas, bio na sastanku na Susku. Zato što – što one o tome znaju?

Naprema njemu Veljačin odgovor da je to knjiga prvenstveno o odrastanju i da smatra kako je ponekad u malim sredinama i teže odrastati, nego u velikim gradovima konačno je zazvučao kao nešto smisleno. Međutim, kratko je to trajalo i dovelo nas do…

Ljubavni život Lene Dunham:

U pokušaju opisivanja važnosti Lene i njezinog utjecaja na “ne samo žene, već i dječake”, Veljača se poslužila primjerom iz Leninog ljubavnog života. Zaključila je tako da je činjenica da je trenutni dečko Lene Dunham bivši dečko Scarlett Johansson spektakularan podatak. Pitate se zašto? E pa, zato što je Scarlett Johansson “upgraded verzija Venere”, dok Lena Dunham to, valjda očigledno, nije pa je, stoga, “fantastično što se isti lik može paliti i na jednu i na drugu”. Što je komentatorica, producentica i glumica htjela reći, prosudite sami.

U svakom slučaju, ukoliko niste sudjelovali u promociji knjige jučer u Retru, niste puno toga propustili. Zašto je točno netko mislio da će Jelena Veljača biti puni pogodak za prezentiranje ove knjige? Nameće se, nažalost, odgovor kako nakladnička kuća osim što nije razumjela poruku same knjige i autorice, nije razumjela ni njezinu ciljanu publiku.

Ovoj se priči, naravno, može pristupiti iz više različitih kuteva gledanja od kojih bi jedan zasigurno mogao biti i kritički pogled na mainstreamizaciju feminizma. Pokušaj “prodavanja” ili podvaljivanja feminizma (ili bolje rečeno feminizama) kao trendi teme sa ciljem umanjivanja njegove važnosti kao političkog i društvenog djelovanja usmjerenog na stvarnu promjenu i ostvarivanje rodne ravnopravnosti trenutno predstavlja vrlo aktualan problem. Ovakav način prezentiranja Drukčije od drugih, upravo to dokazuje.

No, da završimo u pozitivnom tonu – ako vas zanima relevantna kritika knjige i serije Lene Dunham, preporučujemo tekst Maše Grdešić s Muf-a naslovljen “Što sam o tekstualnosti naučila od Lene Dunham“.

Kina: Hrabre žene u modernom feminističkom pokretu

Posted on April 8, 2015 by sdadmin

Kineska vlada uhitila je najmanje 10 žena,a među kojima i ovih pet: Zheng Churan, Wang Man, Wu Rongrong, Wei Tingting i Li Maizi. Ovih pet Kineskinja, u dobi od 25 do 33 godine, vlada je uhitila na temelju optužbi za ‘podrivanje svađe i izazivanje nevolje’, izvijestio je New York Times.

Dvije mlade kineske feministkinje (od ovih pet) obrijale su glave u znak prosvjeda zbog nejednakosti u visokom obrazovanju i odjurile u muški zahod kako bi istaknule uvrede s kojima se žene suočavaju tijekom dugog čekanja u javnim wc-ima.

Ostale tri aktivistkinje, kako bi istaknule nasilje u obitelji, obukle su bijele vjenčanice, poprskale ih crvenom bojom i marširale kroz jednu od glavnih i najpopularnijih turističkih četvrti i skandirale: “Da ljubavi, ne nasilju”.

Sada ovih pet djevojaka – osnivačica kineskog novog feminističkog pokreta – sjedi u zatvoru, optužene za izazivanje socijalne nestabilnosti.

Uhićenja su se dogodila, kako javljaju mediji, uoči Međunarodnog dana žena, kada su žene planirale kampanju za podizanje javne svijesti o seksualnom uznemiravanju u javnom prijevozu. Polovica žena je puštena sljedećeg dana nakon ispitivanja, ali preostalih pet su još uvijek u zatvoru, te su, prema riječima njihove odvjetnice Zheng Churan, podvrgnute gotovo stalnom ispitivanju.

Neki od zagovornika/ica prava u ovom slučaju vide sličnost sa ženskom ruskom skupinom Pussy Riot, čije su članice bile uhićene 2012. zbog svojih prosvjeda protiv predsjednika Vladimira Putina.

Sophie Richardson, direktorica kineskog Human Rights Watcha rekla je kako je ovih pet feministkinja privuklo daleko veću međunarodnu pozornost nego desetak kineskih aktivistkinja koje su bile zatočene prethodne dvije godine zbog svog neslaganja s politikom državne vlasti.

Analitičari/ke kažu da Kina nastoji ukinuti rastući feministički pokret, dok zagovornici/e prava tvrde kako su dužnosnici sigurnosti zabrinuti zbog ženskog vještog korištenja društvenih medija i dobre organizacije volontera i volonterki, njihove veze s inozemnim organizacijama i inventivnih prosvjeda.

“One su vrlo uspješne u svojim izvedbama i izazivaju socijalni dijalog po pitanju ravnopravnosti spolova”, rekao je Zeng Jinyan, bloger koji proučava kineski feministički aktivizam. “Mislim da ih možemo nazvati prvim, modernim, neovisnim feministkinjama u kineskoj povijesti”.

{slika}

Sudbina ovih mladih žena je još uvijek misterij. Vlada nije pojasnila opseg njihovih optužbi, ali kako navode aktivisti i aktivistkinje, mogle bi u zatvoru odsjediti i do 10 godina.

Za kraj dodajmo, kako su dvije od pet zatočenih žena lezbijke, dok je jedna biseksualka, a LGBT organizacija All Out pokrenula je peticiju za njihovo oslobođenje. Peticiju je do sada potpisalo više od 86.000 ljudi. Također, na Twitteru je pokrenuta hashtag kampanja #freethefive za oslobađanje ovih djevojaka.

Prostitutke moraju u javnosti imati svoj glas

Posted on April 8, 2015 by sdadmin

Na okruglom stolu “Modeli regulacije prostitucije i iskustva iz prakse” održanom danas u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, a u organizaciji tog Instituta i Centra za etničnost, migracije i državljanstvo Fakulteta političkih znanosti, sudionici i sudionice zapravo nisu bili jedinstveni u imenovanju osoba o kojima govore – neki su govorili o ženama/osobama u prostituciji, neki o seksualnim radnicima a Mirjana Hajduk kao zadnja izlagačica jednostavno je rekla “Ja sam prostitutka”.

Uz veliki interes medija i studente/ice, okruglom stolu prisustvovao je neobično mali broj osoba iz institucija i nevladinih organizacija, onih ženskih/feminističkih, posebice u svijetlu činjenice da već gotovo dvije godine postoji novi prijedlog Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koji uvodi kažnjavanje klijenata u hrvatsko zakonodavstvo. Ako se još uzme u obzir da je zakon i u tom segmentu relativno kontroverzan te njime nisu zadovoljne niti organizacije niti institucije koje se bave pitanjima rodne ravnopravnosti ovaj (ne)odaziv još je neobičniji. No, oni/e koji su prisustvovali okruglom stolu imali su prilike čuti izvrsna izlaganja i prisustvovati zanimljivoj, konstruktivnoj i argumentiranoj raspravi.

Okrugli stol započeo je panelom koji je imao za cilj rasvjetljiti različite modele regulacije prostitucije uz detaljniji prikaz dva modela – dekriminalizacije prostitucije na Novom Zelandu te kriminalizacije klijenata u Švedskoj. Kako je izložila Carol Harrington s Victoria University of Wellington novozelandski zakon donesen 2003. godine sa samo jednim glasom prevage omogućio je prostitutkama zaštitu njihovih ljudskih i radnih prava, socijalnu i zdravstvenu zaštitu te pravnu zaštitu. Od kada je prostitucija na Novom Zelandu dekriminalizirana, nije porastao broj prostitutki, kao niti trgovanje ženama, a istovremeno same prostitutke kažu da se osjećaju zaštićenije te da se u slučaju problema mogu obratiti policiji i dobiti adekvatnu pravnu zaštitu. S druge strane, Švedska je bila prva država u svijetu koja je odlučila tretirati prostituciju kao kršenje ljudskih prava te kažnjavati klijente kao one koji ta prava krše. Time su ujedno željeli poslati poruku da se drugo ljudsko biće ne može kupiti. Ovaj model kasnije je usvojila i Norveška te je on postao poznat kao nordijski model regulacije koji pokazuje smanjenje prostitucije, smanjenje organiziranog kriminala i povećanje podrške javnosti za zabranu prostitucije. Đurđica Kolarec iz Centra za žene žrtve rata istaknula je da se i njihova organizacija kao i Ženska mreža Hrvatske i Europski ženski lobi, zalažu za takva rješenja u cijeloj Europi pa tako i u Hrvatskoj. “Naša Vlada tvrdi da novim zakonom o remećenju javnog reda i mira uvodi švedski model jer kažnjavaju klijente no to nije istina jer istovremeno i kažnjavaju prostitutke što nije dio švedskog modela”. S njom se slaže i jedna od organizatorica okruglog stola Ivana Radačić koja je istaknula da trenutni hrvatski model isključivo kažnjava žene te kako općenito po pitanju prostitucije u Hrvatskoj vlada potpuni mrak: nema istraživanja, nema psihosocijalne i pravne potpore prostitutkama, nema sustava podrške za žene koje žele izaći iz prostitucije, nema samoorganzacije prostitutki i nema javne rasprave. Same feministkinje pitanje prostitucije vide raznoliko. “Neke je vide kao nasilje nad ženama, neke kao dio prava na rad i slobode izbora, a treće čak i kao svojevrsno osnaživanje”, istaknula je Radačić.

Na drugom dijelu okruglog stola govorilo se o iskustvima iz prakse. Aleksandar Štulhofer predstavio je rezultate istraživanja o viktimizaciji seksualnih radnica i infekciji HIV-om, a samo istraživanje je pokazalo da prostitutke jesu žrtve. Oko 30 posto ispitanica je bilo žrtvom fizičkog napada od strane klijenta, gotovo dvije trećine su doživjele prijetnju fizičkim napadom, a isti broj poznaje prostitutku koju je klijent napao u posljednjih 12 mjeseci. Štulhofer je, kao i svi drugi sudionici rasprave. istaknuo nužnost psiho-socijalne podrške, potrebu za programima osnaživanja samih prostitutki, davanja glasa i mogućnost sudjelovanja u kreiranju javnih politika upravo samim ženama – prostitutkama. S njim se slaže i Iva Jovović iz udruge LET koja već više od 10 godina provodi programe smanjenja štete kroz direktan rad sa prostitutkama (seksualnim radnicama) u okviru kojeg dijele informacije i kondome. Odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić potvrdila je ponižavajući tretman hrvatskog pravosudnog sustava spram prostitutki koje ne priznaju kao žrtve već ih tretiraju kao kriminalke, pri čemu klijeniti nikada, a svodnici vrlo rijetko postaju predmetom istražnih radnji i sudskih postupaka. Na kraju riječ je imala, možda po prvi puta u jednoj javnoj raspravi žena koja jest prostitutka. Mirjana Hajduk ispričala je kako je prisiljena na prostituciju s nepunih 18 godina, kako se uspjela sama spasiti, ali nakon stigmatizacije i nemogućnosti da u maloj sredini zadrži posao odlučila raditi kao prostitutka sama za sebe, da bi na kraju u želji da pomogne drugim ženama koje se prostitucijom bave organizirala grupu prostitutki. Posljednjih se mjeseci posvetila istraživanju kojim je obuhvatila 200 prostitutki kako bi ispitala pravo stanje stvari. Prema njezinim nalazima u hrvatskoj prostituciji nalaze se žene od 18 do 60 godina. One mlađe uglavnom se prostitucijom bave kako bi si osigurale određen materijalni standard, dok one 40+ pokušavaju “pokrpati” kućni budžet. Većina ih osjeća strah od klijenata, svodnika, policije, u određenoj mjeri se testiraju na spolne polesti, gotovo sve konzumiraju alkohol, a polovica i drogu. Mlađe prostitutke uglavnom rade u stanovima, klubovima i hotelima, no kako idu godine tako ih sve više završava na ulici. Kako je Mirjana Hajduk rekla “One koje dobe podršku budu unutra kratko i lako izađu, no što imaju manje podrške ili je nemaju uopće one teško odnosno nikako ne izlaze iz prostitucije”.

Ovaj okrugli stol svakako je važan doprinos argumentiranoj raspravi o regulaciji prostitucije u Hrvatskoj. No prije nego počnemo kao društvo razgovarati o modelima javnih politika potrebno je izradiiti istraživanje koje će nam dati realnu, a ne medijski senzacionalističku priču o prostituciji, čuti same prostitutke te organizirati sustavnu društvenu podršku ženama koje se u prostituciji nalaze i/ili iz nje žele izaći bio je možemo reći jedinstven stav svih sudionika i sudionica razgovora neovisno kojem modelu osobno naginju.

Riječi koje bi trebala naučiti svaka djevojčica

Posted on April 8, 2015 by sdadmin

“Prestani me prekidati.”

“To sam upravo rekla.”

“Nije potrebno objašnjavati.”

U petom razredu sam osvojila školsku nagradu za uljudnost. Drugim riječima, dobila sam nagradu zato što sam bila pristojna S druge strane, moga brata su smatrali razrednim komedijašem. Bili smo tipično socijalizirani kao ‘mlada dama’ i ‘dečko ko’ dečko’. Općenito, lekcije o pristojnosti su rodno asimetrične. Djevojčice socijaliziramo tako da ‘okrenu drugi obraz’, da pažljivije slušaju, da ne psuju i da se odupru prekidanju drugih na načine na koje to ne očekujemo od dječaka. Drugim riječima, djevojčice općenito podučavamo da se ponašaju podređeno, a dječake da izražavaju dominaciju.

Često se nalazim u rodno mješovitim okruženjima u kojima mi muškarci upadaju u riječ. Nije da sam odlučila bilježiti te situacije iz puke znatiželje, no prilično je zaprepašćujuće koliko se to često događa. Posebno kada su u blizini i drugi muškarci.

Ova iritantna pojava ide ruku pod ruku s drugom pojavom – muškarcima koji sa ženama ne uspostavljaju kontakt pogledom. Naprimjer, konobar koji upućuje informacije i pitanja isključivo muškarcima za stolom, ili tip koji se prošlog tjedna jednostavno pretvarao da nisam dio skupine od pet ljudi (bila sam jedina žena). Nikada se prije nismo sreli i izmijenili smo jedva desetak riječi, tako da sigurno nisu u pitanju moja ne baš sramežljiva izražavanja mišljenja.

Ova dva načina postizanja dominacije u razgovoru često se zasnivaju na rodu, a tome se priključuje i ovo: žena koja govori jasno i glasno može reći nešto što izgleda da nitko nije čuo, a nakon par minuta ili sekundi to isto kaže muškarac što je popraćeno odobravanjem i grupnom diskusijom.

Nakon što sam nedavno pisala o rodnom jazu u samopouzdanju, od 10 točaka na popisu, najjače je odjeknula ona o tome čiji se govor smatra važnim. U odobravajućem odgovoru na ono što sam napisala, jedna osoba mi je na Twitteru poslala karikaturu na kojoj za konferencijskim stolom sjede jedna žena i pet muškaraca, a ispod crteža piše: “Ovo je izvrstan prijedlog, gospođo Triggs. Možda bi ga netko od prisutne gospode htio predložiti.” Mislim da ne postoji žena kojoj se ovo nije dogodilo.

Karikatura se možda čini smiješnom dok ne shvatite koliko često se ovo doista događa. I – kao u slučaju Elizabeth Warren, ili recimo, Brooksley Born – koliko dalekosežne posljedice ima. Kada još ovoj formuli dodate i rasu i klasu, učestalost ovakve marginalizacije još je veća.

Ovakvo suzbijanje ženskih glasova, kao i kada pokušavate skužiti što gdja Triggs ima na sebi, ili što pije, ili je možda rekla nešto čime je isprovocirala ovakvu reakciju, predstavlja samu bît seksizma.

Ovakvo ponašanje, prekidanje i nadglasavanje, često se događa kao posljedica razlike u statusu, no rod tu ima glavnu ulogu. Naprimjer, muški liječnici uvijek prekidaju pacijente dok govore, posebno pacijentice, no pacijenti/ce rijetko prekidaju liječnike. Ukoliko se ne radi o liječnici (dakle ženi). U tom slučaju, ona je ta koja mnogo manje prekida druge, dok nju prekidaju mnogo više. To se odnosi i na najviše pozicionirane rukovoditelje na radnim mjestima. Zaposlenici ne upadaju u riječ niti prekidaju muške šefove, posebno ako se radi o ženama (zaposlenicama); međutim, ženske šefove njihovi podređeni muški zaposlenici često prekidaju dok govore.

Prednost onomu što govore muškarci, koju podržavaju i muškarci i žene, inačica je onoga što se zove mansplaining (op. prev. skraćeno od ‘man is explaining’ odnosno ‘muškarac objašnjava’). Riječ je proizašla iz članka Rebecce Solnit u kojemu je objasnila da tendencija nekih muškaraca da svom govoru pridaju veći značaj nego govoru savršeno kompetentne žene nije univerzalna muška značajka, već “spoj pretjeranog samopouzdanja i potpunog neznanja u kojem zaglavi jedan dio muškog roda”.

Osobni primjer kojim Solnit poentira, doista je upečatljiv. Razgovarala je s jednim muškarcem na koktel-zabavi koji ju je upitao čime se bavi. Odgovorila mu je da piše knjige te mu je opisala svoju posljednju knjigu River of Shadows: Eadweard Muybridge and the Technological Wild West. Muškarac ju je prekinuo kada je izgovorila riječ ‘Muybridge’ te ju je upitao: “A jeste li čuli za vrlo važnu knjigu o Muybridgeu koja je objavljena ove godine?”. Nastavio je mljeti o tome na temelju jedne pročitane recenzije o knjizi, čak nije ni pročitao knjigu, dok konačno jedna prijateljica nije rekla: “To je njezina knjiga.” Ignorirao je prijateljicu, te je ona to morala ponoviti tri puta prije nego što je ‘problijedio’ i otišao. Ako niste žena, pitajte bilo koju ženu kakav je to osjećaj, jer nije zabavno i događa nam se svima.

Prije nekoliko godina, nakon afere s izjavom Larryja Summersa da ‘žene ne mogu shvatiti matematiku’ znanstvenik Ben Barres objavio je svoja iskustva, najprije kao žena, a kasnije kao muškarac. Kao studentici na MIT-u, nakon što je riješila posebno težak matematički problem, Barbari Barres profesor je rekao: “Mora da je to riješio tvoj dečko.” Nekoliko godina kasnije, kao Ben Barres, održao je vrlo zapažen govor i čuo je kako je netko iz publike komentirao: “Njegov rad je mnogo bolji nego rad njegove sestre.”

Posebno ističem kako je zaključio da je jedna od prednosti toga što je muškarac ta što sada “čak može završiti cijelu rečenicu, a da ga ne prekine neki muškarac.”

Događalo mi se da dečki u tinejdžerskim godinama, što je iritantno mada urnebesno smiješno, ono što oni smatraju ‘nedostatkom razumijevanja’ opravdavaju [mojom] ‘mladalačkom nerazboritošću’.

Prošlog tjedna, dok sam sjedila u kafiću, prišao mi je muškarac u 60-im godinama i pitao me što to pišem. Rekla sam mu da pišem knjigu o rodu i medijima, a on je rekao: “Bio sam na konferenciji prije par godina na kojoj je netko pričao o tome. Jeste li znali da proizvođači automobila koriste pomalo uvredljive slike žena kako bi prodali automobile? Rado bih vam pomogao.” Nakon što sam mu uz smiješak rekla da su te slike uvredljive preko svake mjere i da definitivno vrijeđaju žensko dostojanstvo, slobodu govora i ravnopravno sudjelovanje u kulturi, pobjegao je.

Nije teško shvatiti zašto toliko muškaraca ima tendenciju da pretpostavljaju da su super. To počinje u djetinjstvu i nikada ne prestaje. Roditelji prekidaju djevojčice dvostruko češće i za njih imaju strože norme pristojnog ponašanja. Učitelji potiču dječake (koji ispravno uviđaju da je upadanje u riječ obilježje dominantnog maskuliniteta) mnogo češće nego djevojčice.

Kada odrastemo, ženskom govoru se pridaje manje autoriteta i kredibiliteta. O nama se ne misli da smo sposobne biti kritičarke ili da smo zabavne. Muškarci govore više, češće i duže od žena u spolno mješovitim grupama (učionice, vijećnice, upravljačka tijela. stručni medijski komentatori i, iz očitih razloga, religijske institucije). Doista, u grupama zaduženim za rješavanje problema u kojima dominiraju muškarci uključujući odbore, povjerenstva, upravljačka tijela, muškarci govore 75 posto više od žena, što ima negativne posljedice na donesene odluke. Zbog toga, kao što su rekli istraživači, “Sjediti za stolom nije isto što i imati glas.”

Čak i na televiziji i u filmovima, muški glumci češće upadaju u riječ i dvostruko više su prisutni na ekranima slikom i govorom od svojih kolegica. To se nikako ne odnosi samo na stare medije, već se replicira i na internetu. Tematske poruke distribuirane preko listserve aplikacija koje iniciraju muškarci imaju mnogo veću stopu odgovora, a na Twitteru – ljudi retweetaju muškarce dva puta češće nego žene.

Takvi lingvistički obrasci imaju dalekosežne posljedice, a jedna od važnijih rezultira u nepravednoj dinamici u sudnici, kada protivničko ‘prepucavanje’ koje upravlja sudskim procesom i rodno obilježeno izražavanje rezultiraju time da svjedočenja žena bivaju prekidana, neprihvaćena ili prikazana kao nevjerodostojna prema maskulinim govornim normama. Sudnice također pokazuju koliko je kredibilitet i status žena slabiji, što je još dvostruko gore kada se u obzir uzme i rasa. Ako crnkinje svjedočeći u sudnici usvoje ono što je često okarakterizirano kao ‘jezik [bijelih] žena’, smatra ih se manje vjerodostojnima. Međutim, ukoliko su asertivnije, bijeli porotnici ih smatraju “nepristojnima, agresivnima, bez kontrole, i prema tome [ponovno] nevjerodostojnijima”. Šutnja je možda pristup kojim se žene nastoje prilagoditi tom dvostrukom škripcu, no šutnja vam neće pomoći kada ste svjedok/inja u sudskom procesu.

No najbolje je to što smo socijalizirani/e da mislimo kako žene govore više. Takva predrasuda ima za posljedicu da većina ljudi misli da žene zauzimaju sav prostor u razgovoru, dok su zapravo muškarci ti koji dominiraju. Lingvisti su zaključili da veliki dio popularnog vjerovanja o ženama i muškarcima s različitih planeta, u smislu govora, miješa ‘ženski jezik’ s ‘jezikom bez moći’.

Naravno, postoje iznimke koje pokazuju kakvu ulogu ima rod (a ne biološki spol). Na primjer, imam vrlo zabavno dijete koje redovito govori dok govore drugi, upada u riječ i proizvoljno mijenja teme. Kada biste pročitali transkript nekog od naših tipičnih razgovora vjerojatno biste pretpostavili da se radi o dječaku na temelju toga da takve govorne navike smatramo ‘muškima’. No, radi se o djevojčici. Ona se u govoru mnogo bolje osjeća s otvorenim izražavanjem asertivnosti i samopouzdanja od prosječne djevojčice. Teško je balansirati između toga da zadrži svoje samopouzdanje i odgajanja da bude pristojna. U svakom slučaju, pretjerane norme pristojnosti za djevojčice, od kojih se očekuje da budu primjerom dječacima,

imaju stvaran utjecaj na žene koje bi, kako stalno slušamo, trebale premašiti svoju socijalizaciju iz djetinjstva i naučiti govoriti poput muškaraca kako bi postigle uspjeh (naučile pregovarati, zahtijevale povišicu itd.).

Kada sam prvi put ovo objavila, zaista se ne šalim, prvi odgovor sam dobila od jednog korisnika Twittera, muškarca, koji me je bez trunke samosvijesti upitao: “A što bi Vi rekli kada bi muškarac rekao ove stvari Vama usred razgovora?”

Kroz socijalizaciju naučena muška dominacija u govoru je važno pitanje, ne samo u školi, nego posvuda. Ako mi ne vjerujete, sjednite tiho i pratite govornu dinamiku za vrijeme obiteljske večere, na radnom mjestu, u učionici. U školskom autobusu, na sportskim terenima, na mjestima gdje se prakticira religija. Ovo je jako izraženo i dosljedno se događa posvuda.

Ljudi me često pitaju što da uče djevojčice ili što oni mogu učiniti kako bi se oduprli seksizmu kada ga uoče. “Što mogu učiniti kada se suočim sa seksizmom? Teško je reći bilo što, posebno u školi.” Općenito, odbojan mi je pristup da bi djevojčice same trebale biti odgovorne za reakcije koje dobivaju, ali im svejedno kažem, svakodnevno vježbajte ove riječi:

“Prestani me prekidati.”

“To sam upravo rekla.” I:

“Nije potrebno objašnjavati.”

To će donijeti mnogo dobrobiti i djevojčicama i dječacima. Također i ne malom broju odraslih.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Anarhistički sajam knjiga

Posted on April 8, 2015 by sdadmin

Ovogodišnji – Jedanaesti Anarhistički sajam knjiga održat će od 10. do 12. travnja 2015. u Zagrebačkom plesnom centru u Ilici.

Anarhistički sajam knjiga u Zagrebu već 11 godina okuplja izdavačke kuće, grupe, projekte i osobe uključene u slobodarski pokret, te sve zainteresirane za predstavljanje anarhističke/slobodarske literature i djelovanja što širem krugu ljudi. Sajam stvara mjesto susreta i otvara diskusije važne za sam pokret i društvo. Tijekom prvih 10 godina sajam je okupio velik broj sudionika i sudionica, a na tisuće ljudi je posjetilo sajam i sudjelovalo u programu.

Ovogodišnji sajam bit će otvoren u petak, 10. travnja, u Zagrebačkom plesnom centru (Ilica 10) u 15 sati, trajat će do 19 sati, dok će predavanja i diskusije potrajati do 20:00 sati. U subotu sajam otvara vrata u 10 sati i traje do 20:00, a u nedjelju do 15 sati.

Na sajmu će ove godine sudjelovati gosti iz Hrvatske, BiH, Srbije, Slovenije, Austrije, Engleske, Francuske, Njemačke, Grčke, Belgije i drugih zemalja.

Osim knjiga i drugih izdanja, program sajma uključuje niz diskusija i predstavljanja pa će ove godine biti riječi o migracijama, granicama i problemima koji iz toga proizlaze, biti će predstavljen novoosnovani nogometni klub Zagreb 041, a program prvog dana sajma zaključuje razgovor u situaciji u Francuskoj, anarhističkim inicijativama i životu nakon napada na Charlie Hebdo početkom godine, koji je stvorio atmosferu represije i straha u toj zemlji.

Program u subotu započinje razgovorom o školovanju (djeca i odrasli su pozvani!), nakon čega će biti riječi o realnostima i kulturološkim razlikama organiziranja i aktivizma na ‘zapadu’ i ‘istoku’, a program zaključuje diskusija o antimilitarističkim inicijativama u Grčkoj.

Sajam i sva predavanja/diskusije su besplatni te otvoreni za sudjelovanje.

Više informacija o sajmu i programu pogledajte na www.ask-zagreb.org

Razmišljanja uz Pepeljugu

Posted on April 8, 2015 by sdadmin

Novi film o Pepeljugi u režiji Kennetha Branagha, odnosno remake klasičnog Disneyevog animiranog filma iz 1950., probudio je uvijek zanimljivu temu reprezentacije i recepcije ženskih likova u bajkama i filmovima, posebno kada se radi o “Disneyevoj tvornici snova” kao jednom od najutjecajnih proizvođača popularne kulture za djecu. Prethodna dva Disneyeva dugometražna filma bila su animirani Brave (2012.) i Frozen (2013.), a feministička kritika ih je uglavnom pozdravila kao zaokret u dobrom smjeru što se tiče reprezentacije ženskih likova. No čini se da dugonajavljivani igrani filmski remake Pepeljuge nije prošao na testu rodnih modela (zvanom i Frozen-test), premda su redatelj i filmska ekipa film najavljivali kao feministički odmak od poznate priče.

Priča o Pepeljugi je priča koju svi znamo, a za mene osobno bajka u kojoj sam prvi put neki ženski lik doživjela kao aktivnu protagonisticu. Snjeguljica mi je uvijek djelovala previše umjetno, poput neke porculanske lutke i kao djevojčica s njom se nisam mogla identificirati. Bliža mi je bila osjetljiva Kraljevna na zrnu graška (najčešće percipirana kao “razmaženo derište”), ali sviđalo mi se što na neki način daje legitimitet krhkosti i osjetljivosti. Zlatokosa je imala svoju privlačnost, ali iz nekog razloga nikada nisam “pohvatala” radnju te priče, i jedino se sjećam duge, duge, plave kose koju spušta niz prozor dvorca (ili tornja?). Što se Trnoružice tiče – ubola se na vreteno, spavala i spavala (sto godina ako se ne varam) i onda ju je poljubio i spasio Princ. Može li ženski lik biti pasivniji od Trnoružice alias Uspavane ljepotice? Doduše, kao skroz malena djevojčica (u dobi čitanja slikovnica) “brkala” sam Pepeljugu i Trnoružicu. Ok, Pepeljuga definitivno ne prespava bajku, već se dobro naradi, ali sve bitno što sam tada bila u stanju percipirati bilo je tu: plava kosa, plava haljina i Princ na bijelom konju. No čim sam ušla u razvojnu fazu povezivanja i verbalizacije, Pepeljuga je bila ta bajka koja je imala pravu priču i odmah sam je zavoljela. Premda doista navijam za što više dječjih ženskih likova kao što su Merida i Elsa, priželjkivala sam da nam Branaghova Pepeljuga ponudi jedan malo drugačiji tip heroine (da ne kažem strašne žene). Uz najbenevolentnija očekivanja, to se nije dogodilo. Ova Pepeljuga previše se doslovno drži poznatog teksta bajke, previše je utegnuta i previše je plošna i dosadna (više kao film, nego kao lik) da bi ponudila bilo kakav koristan model i/ili inspiraciju. A tek nekoliko sitnih odmaka od shematizirane priče koji je donekle spašavaju kao ženski lik, bojim se da će primijetiti samo najdobronamjernija odrasla gledateljica.

No, mislim i da je kritika prema ovoj filmskoj Pepeljugi pomalo nepravedna kada je uspoređuje s prethodnicama Frozen i Brave i da na neki način tako promašuje bît. Kao prvo, tu je pitanje vizualne reprezentacije kada se radi o animiranim (crtanim ili drugim tehnologijama stvorenim likovima) i igranim filmovima. Ovaj film je zapravo igrano-animirani fantasy, pa stoga i likovi koje igraju ljudi “od krvi i mesa” trpe “vizualne ili fizičke pomake”. Hoću reći, unatoč stvarnim glumcima/icama likove u ovom filmu trebamo gledati i shvaćati kao simbolička/fantastična bića, nešto poput ljudskih i ljudolikih oblika kakve gledamo u brojnim SF-filmovima i možda ih ponekad susrećemo u snovima. To naravno ne opravdava nestvarno tanušni struk glavne glumice (Lily James) zbog kojega se, kako je izjavila u medijima, podvrgla “tekućoj dijeti” (“liquid diet”).

Također, vrlo je važno shvatiti da se u spomenutim prethodnicama radi o originalnim scenarijima ili pričama, dok je scenarij Branaghovog filma – bajka kao takva (odnosno njezina manje nasilna inačica kakvu smo imali priliku vidjeti u originalnoj crtanoj verziji iz 1950.). Bajka o Pepeljugi doživjela je već nekoliko svojih igranih travestija s adaptiranim scenarijima koji su zapravo samo inspirirani jednim slojem priče o Pepeljugi i iz kojih su uklonjeni fantastični elementi (jedna od poznatijih i uspješnijih je Ever After: a Cinderella Story s Drew Barrimore u glavnoj ulozi iz 1998.).

Koliko sam shvatila, Disneyev studio planira snimiti seriju igranih remakeova animiranih bajki i kao što znamo film Ljepotica i zvijer već se snima, s Emmom Watson u ulozi Belle. Silno me zanima hoće li Disneyev studio ponoviti isti konzervativni pristup, jer premda u financijskom pogledu ovaj film zasigurno nije promašena investicija (!) u svakom drugom pogledu je. Marianne Johnson je u svom osvrtu na film cinično napisala da je ovaj film “dvosatna reklama za Cate Blanchett Zla maćeha Barbie-lutku“, te da mu je najveća ambicija da pokrene novu liniju igračaka. Bojim se da nije daleko od istine. S druge strane, ista proizvodnja se dogodila i sa svim drugim Disneyevim filmovima, pa je tako npr. Merida, hvaljena zbog stvarnog izgleda u samom filmu, postala znatno “uljepšana” na franšiznim proizvodima.

Znamo da se feministička kritika između ostalog bavila i bavi žanrom bajke kao prenositeljem “arhetipskih” poruka (patrijarhalne) Kulture. U svojoj čuvenoj knjizi Women hating Andrea Dworkin kaže:

“U likovima iz bajke – zloj vještici, prekrasnoj princezi i herojskom princu – pronalazimo ono što bi kultura željela da znamo o sebi. Stvar je u tome što nismo mi oblikovali taj “starinski” svijet – on je oblikovao nas. Kao djeca smo ga progutali i utisnuli u naše umove njegove vrijednosti i svijest kao kulturalne apsolute, mnogo prije nego što smo postali muškarci i žene. U zrelu dob donosimo sa sobom bajke iz djetinjstva, prožvakane ali još uvijek u želucu, kao stvarni identitet.”*

Dworkin sjajno razlaže likove iz bajki i njihove poruke koje se kroz bajke ponavljaju kao obrasci. Zadržat ću se malo na liku dobre i pasivne (biološke) majke i njegovoj reprodukciji kroz lik kćeri-protagonistice. Prema Dworkin, ta majka je mitološka ženska figura koja definira naš ženski karakter koji nas lišava egzistencijalnih mogućnosti – krajnje nas pasivizira – sve do smrti.

Dworkin piše: “Ovdje vidimo kardinalni princip seksističke ontologije – jedina dobra žena je mrtva žena. Kada je loša živi, kada živi – loša je.” Očito je da ona ima jednu jedinu funkciju – majčinstvo i to ponajprije u reproduktivnom smislu. U roditeljskom smislu njezina je uloga da kćeri prenese poruku da nastavi i reproducira njezin (pasivni) ženski put. Nakon što rodi i prenese poruku (u ovom filmu višestruko ponovljenu – “Budi hrabra, dobra i vjeruj u čarolije”), dobra majka umire, a kći suočena s okrutnom stvarnošću traži “svoj” put (prepun prepreka i problema) kako bi došla do “svog” cilja – udaje i reprodukcije (ever after). Bajka najčešće u formalnom smislu završava udajom, ne bismo li stekle iluziju da je taj “najsretniji dan u životu” koji će trajati “vječno” kraj naše priče i da sve one muke koje smo prošle na putu do tog cilja nisu bile uzaludne. Imamo u bajkama i one druge – zločeste biološke majke ili pomajke (one loše, koje ostanu žive) koje ili napuštaju djecu (biološka majka Ivice i Marice), ili ih prodaju (biološka majka Zlatokose), ili ih zlostavljaju (Pepeljugina Zla maćeha) ili ih se žele riješiti (Snjeguljičina pomajka), ili se žele materijalno osigurati putem udaje kćeri, pritom ne prežući od njihovog tjelesnog sakaćenja (Pepeljugina pomajka prema svojim biološkim kćerima – kao strašna metafora svih mogućih oblika sakaćenja žena koje vidimo i danas u svrhu robe na tržištu patrijarhata). Dworkin nam je vrlo jasno razložila i ulogu Oca odnosno Muža. On je obično neki kralj, plemenit, bogat i moćan. Dobar čovjek. I bez ikakve odgovornosti za dobrobit svoje kćeri. Njegova je funkcija da nakon Dobre supruge i majke oženi Zlu ženu i (po)majku, da nema nikakvu emocionalnu povezanost sa svojim djetetom, zapostavlja je i ne primjećuje da pati ili da je možda nestala. Ali on je dobar muškarac.

“On je patrijarh, i kao takav iznad moralnog zakona i ljudske dobrote.”. Znam, ovo je vrlo mračan i depresivan, no nažalost i stvaran scenarij.

Kao rješenje iz ovog zlosretnog začaranog kruga, za početak, vidim jedan drugačiji pristup čitanju (i gledanju) bajki, u načinu kako ih čitamo kao odrasli/e i kako ih prenosimo svojim kćerima ili djeci općenito, odnosno da kao odrasle žene u tim bajkama pronađemo nešto što nam je od kulture skriveno, a može nas osnažiti i pomoći nam. Vjerujem da introjekti koje djeca usvajaju konzumacijom bajki i općenito “popularne kulture” nemaju toliku snagu poput onih koje usvajaju u svojoj neuklearnoj obitelji kroz uloge roditelja ili skrbnika, kao i općenito kroz uloge koje u njihovim životima imaju odrasli koji ih okružuju, posebno oni koji sudjeluju u njihovom odgoju i obrazovanju.

Kultna ženska knjiga moje generacije bila je Žene koje trče s vukovima Clarisse Pinkole Estés. I zbog te knjige sam počela prepoznavati poruke koji leže skrivene “u drugom planu” priča i bajki.

Ne znam mnogo o teoriji bajki, ali zamišljam kako su bajke i priče prvotno skovale žene, pa su se prenosile “s koljena na koljeno” i dobivale naslage koje im je dodavalo Društvo, dok nisu došle u ruke modernih bajkopisaca i bajkopiskinja. U tom prvotnom, najdubljem sloju možda leži ono što su nam te originalne kreatorice htjele svjesno ili nesvjesno prenijeti. Clarissa Pinkola Estés u spomenutoj knjizi ne analizira bajku o Pepeljugi, ali kroz analizu priče u Vasilisi Premudroj nudi nam ključ kako da razriješimo zadatke na našem ženskom putu i damo novo značenje majčinoj poruci – da budemo dobre, hrabre i vjerujemo u čaroliju, da postanemo Divlje žene. Najprije treba shvatiti da sve sastavnice bajke (uključujući i Oca/Muža/Patrijarha) predstavljaju dijelove ženske psihe koja prolazi kroz proces inicijacije tijekom kojega rješava te zadatke. Nakon što ih riješi, žena ponovno usvaja svoju intuiciju – Divlju ženu “to znalačko biće koje ide kuda god želi, promatra sve u svom životu i besprijekorno točno komentira istinu”. Ukratko, u tom procesu trebamo dopustiti Dobroj majci da umre, tako da možemo početi brinuti za sebe na novi način; zatim trebamo otkriti svoju “grubu sjenku” – to je onaj trenutak kada na scenu stupa Zla maćeha sa svojom obitelji i donosi jad u život zajedno s nezainteresiranim i/ili neprisutnim ocem. U toj fazi spoznajemo svoju hrabrost i shvaćamo da dobrota nema samo jedno lice, te upoznajemo i prihvaćamo svoje “zle” aspekte. Na kraju, trebamo pristati na odlazak u Mračnu šumu i oslanjati se na osjete i intuiciju pomoću kojih postajemo svjesni svojih autentičnih želja i na kraju prolazimo kroz tamu. Negdje na tom putu shvaćamo i da služimo neracionalnom koje nam dolazi u liku Vještice ili Vile i drugih na prvi pogled manje ili više (ne)prijateljskih bića koja nam pomažu.

Ako i izbjegnete ovaj film, bajku o Pepeljugi i ostale klasične bajke u ovom ili onom obliku zasigurno nećete. No, “oboružane” znanjem Divlje žene možete bez straha povesti samu sebe i/ili djecu u kino i s njima o razgovarati o bajci i o filmu, kao i o bilo čemu drugom.

* “In the personae of the fairy tale —the wicked witch, the beautiful princess, the heroic prince – we find what the culture would have us know about who we are. The point is that we have not formed that ancient world —it has formed us. We ingested it as children whole, had its values and consciousness imprinted on our minds as cultural absolutes long before we were in fact men and women. We have taken the fairy tales of childhood with us into maturity, chewed but still lying in the stomach, as real identity.” (A. Dworkin: Woman Hating, p. 33. New York : Plume Book, cop. 1974.)